PDA

Pogledaj Punu Verziju : Plava planeta - poslednja oaza



Bisernica
11-02-2010, 22:33
O okeanskim dubinama znamo manje nego o površini meseca,
iako more zauzima dve trećine planete na kojoj živimo.

Bisernica
11-02-2010, 23:13
U priči o našoj Zemlji ima mnogo nepoznatih poglavlja, a jedno od njih je i ono o postanku okeana.
Zapravo, mi ne znamo sigurno ni koliko su okeani stari. Izgleda izvesno da oni nisu postojali u fazi Zemljinog nastanka. Možda su najpre postojali kao oblaci pare koja se pretvorila u vodu kad se Zemlja ohladila. Pravljene su procene starosti okeana prema količini mineralnih soli u njima. Po ovim procenama starost okeana iznosi između 500 miliona i 1 milijarde godina.
Naučnici su skoro sigurni da je najveći deo Zemljine površine u prošlosti bio pokriven morem. Neki delovi Zemlje nalazili su se više puta pod vodom. Ali mi ne znamo da li su dna dubokih okeana ikad bila suva niti da li je kopno, koje danas postoji, bilo ikad ispod nekog dubokog okeana.
Međutim ima dosta dokaza da su neki izvesni delovi Zemlje bili nekada dno plitkog mora. Na primer, većina krečnjaka, peščara nastali su taloženjem u vodi. Kreda, koja se nalazi u Engleskoj, Teksasu i Kanzasu, stvarala se na morskom dnu. Ona je nastala od školjki malih organizama, koji su potonuli na morsko dno i na taj način stvorili ono što mi danas zovemo kreda.
Danas, vode svih okeana prekrivaju skoro tri četvrtine Zemljine površine. Iako postoje veliki delovi okeana čije dno još nije ispitano ili proučeno, imamo dosta jasnu sliku o tome kako izgledaju okeanska dna. Ima oblasti koje su slične planinskim vencima, platoima i dolinama. Ali konfiguracija okeanskog dna nije tako raznolika kao površina kontinenta.

http://www.putovanja.info/slike/m/2007/12/ocean.jpg

Bisernica
11-02-2010, 23:14
Zašto je more slano?

Vrlo često nailazimo na poneku činjenicu o Zemlji, tajanstvenu i još neobjašnjenu. Takva jedna činjenica je i postojanje soli u morima. Otkud tamo so?
Mi jednostavno ne znamo kako je so dospela u more! Naravno, znamo da se so rastvara u vodi i da tako s kišom prelazi u more.
Jedino ne znamo da li je to dovoljno objašnjenje za ogromnu količinu soli koja se nalazi u morima. Kad bi sva mora presušila , ostalo bi toliko soli da bi od nje mogao da se izgradi zid debeo kilometar i po, a visok 280 kilometara! Takav zid bi opasao čitav ekvator! Drugim rečima, slana stena koja bi ostala kad bi mora presušila bila bi 15 puta veća od celog evropskog kontinenta.!
Obična so, koju svi upotrebljavamo, dobija se iz morske vode, iz slanih jezera, slanih izvora ili iz rudnika soli. Koncentracija soli u morskoj vodi može da bude od tri do tri i po procenta. Zatvorena mora, kao što je Sredozemno more ili Crveno more, sadrže više soli nego otvorena mora. Mrtvo more koje zahvata prostor od oko 1000 kvadratnih kilometara, sadrži oko 11 milijardi i 600 miliona tona soli!
Naslage kamene soli u raznim delovima sveta nastale su isparavanjem morske vode pre mnogo miliona godina. Pošto je potrebno da ispari oko devet delova morske vode da bi ostala kamena so, veruje se da su debele naslage kamene soli nastale u nekad delimično zatvorenim morima. Tu morska voda isparava brže nego što pristiže sveža, i tako su nastale zalihe kamene soli.
Veći deo soli koju kupujemo dobija se od kamene soli. Obično se od naslaga soli izbuše kanali. Onda se kroz cev ubacuje čista voda. Voda rastvara so i ona se kroz dugu cev izbacuje na površinu.

Bisernica
11-02-2010, 23:21
Istorija okeanografije

Rana istraživanja okeana su bila ograničena na njegovu površinu i malobrojna stvorenja koja su ribari vadili u svojim mrežama. Međutim kada su Bougainvile i Kuk izveli svoja istraživanja u južnom Pacifiku u svojim su izveštajima spomenuli i mora koja su posetili. Sir Džejms Klark Ros je poduzeo 1840. prvo moderno merenje dubine mora, Čarls Darvin je objavio radnju o grebenima i oblikovanju atola, ali ipak postojanje ogromne strmine iza kontinentalnih šelfova nije otkriveno sve do 1849. Marejeva Fizikalna geografija mora iz 1855. je bio prvi udžbenik iz okeanografije. Polaganje severnoatlantskog telegrafskog kabla potvrdilo je prisutnost srednjookeanskog hrpta.

Nakon sredine 19. veka kada su naučna društva prolazila kroz poplavu novih terestričkih botaničkih i zooloških informacija, evropski istoričari prirode počeli su osećati nedostatak više nego anegdotskih znanja o okeanima. Počeci okeanografije kao kvantitativne nauke zapravo su započeli 1872. kada su Čarls Vajvil Tompson i Džon Marej krenuli u Challenger ekspediciju (1872-76). Ubrzo su ostali evropski i američki narodi poslali naučne ekspedicije (kao što su učinili mnogi privatni pojedinci i institucije), a osnovani su i instituti posvećeni proučavanju oceanografije. Četiri najvažnija u Sjedinjenim Državama su Okeanografski institut Skrips, Okeanografski institut Vuds Hole, Opservatorija Lamont-Dohertu, i Sveučilište vašingtonske škole okeanografije. Najvažnija nova institucija u Britaniji je Sautemptonski okeanografski centar.

Prva međunarodna okeanografska organizacija stvorena je 1901. pod imenom Međunarodno veće za istraživanje mora. 1921. godine u Monaku je osnovan Međunarodni hidrografski ured (IHB). Kasnije je 1966. Kongres SAD-a stvorio Nacionalni savet za pomorska bogatstva i tehnički razvoj u čijoj je nadležnosti bilo istraživanje i proučavanje svih aspekata okeanografije. Takođerje omogućio da Nacionalni naučni zavod novčano podupre ljude koji su obavljali ta proučavanja na polju okeanografije.

Bisernica
11-02-2010, 23:27
Južni okean

Južni okean, još poznat i kao Južni polarni okean (još je poznato ime i Antarktički okean), je velika vodena masa koja se nalazi blizu Antarktika. To je Zemljin četvrti najveći okean, a poslednji koji je definisan kao okean od strane geografa na Međunarodnoj hidrografskoj organizaciji (engl. IHO). Ali, iako je službeno priznat kao okean tek nedavno, među mornarima on se smatra okeanom već decenijama.

Od 68 država koje su članice MHO, njih 28 se odazvalo glasanju o novom okeanu. Njih 27 se izjasnilo za novi okean, dok je jedino Argentina odbila prihvatiti novi okean. Samo ime Južni okean je odabrano od strane osamnaest država uz alternativno ime Antarktički okean. Polovina glasova je bila da se granica Južnog okeana odredi na 60. stepenu južne Zemljine polulopte, a druga polovina se izjasnila da želi granicu na 35. stepenu južne polulopte.

Ostali izvori navode Atlantski, Tihi i Indijski okean kao okeane koji omeđuju Antarktik.



Geografska obeležja


Južni okean, je okeanografski rečeno, definisan kao okean koji pripada Antarktičkoj struji, koja kruži oko Antarktika. Mora koja Južni okean uključuje su Amundzenovo, Belingasuenovo, Rosevo, Vedelovo i deo Drakeovog prolaza. Ukupna površina koju ovaj okean zauzima je 20.327.000 km².

Karakteristična obeležja

Južni okean je lociran u južnoj Zemljinoj polulopti. Najveća dubina mu je na nekim mestima između 4.000 i 5.000 metara (iako ima i većih dubina), ali preovladavajuće su mnogo pliće vode. Prosečna dubina je 133 metara, što je u odnosu na druge okeane, poprilično plitko.

Količina voda je proporcionalna Sunčevim uticajima. U martt količina vode je najmanja, samo 2.6 miliona km² (jer je temperatura vrlo mala), dok je u septembru temperatura najveća, pa se led topi, što za logičnu posledicu ima povećanje količine vode (i do 7.2 miliona km²).

Najveća dubina je 7.235 metara na južnom kraju kod Južnosendvičke brazde, na koordinatama 60°00'J, 024°Z.



Klima

Morske temperature variraju između -2 i +10°C. Ciklonske oluje putuju na istok i česte su zbog naglih promena i razlika između temperatura leda i otvorenog okeana. Vetrovi koji duvaju oko 40. južnoga stepena su najjači izmereni na čitavoj Zemlji. Zimi, između 55. i 65. južnoga stepena, voda se smrzava i smanjuje površinu tekuće vode. Pritom je temperatura vode oko 0 stepeni.

http://razbibriga.net/imported/2010/02/Iceedgekils-1.gif

Ledene mase plutaju površinom Južnog okeana

Prirodna bogatstva

ogromne zalihe nafte i prirodnog gas;
nalazišta mangana;
pitka voda u santama leda;
lignje, kitovi, morski sisari, mnoge vrste riba.

Prirodne opasnosti

Ledeni bregovi i sante leda se mogu naći u ovom okeanu u bilo kojem delu godine. Neki ledeni bregovi dosežu i visinu od nekoliko stotina metara, dok su i one od jednog metra opasne za plovidbu brodova. Dodatne teškoće pomorcima daju vetrovi i ogromni talasi tokom čitave godine, a pogotovo u razdoblju od maja do oktobra. Ali, ljudska vrsta je rešila ovaj problem upotrebom ledolomaca, brodova specijalizovanih za plovidbu zaleđenim morima.

Trenutno stanje okoline

Pojava velike ozonske rupe iznad Antarktika je uzrokovala povećano ultraljubičasto zračenje. To za posledicu ima odlamanje ogromnih ledenih prostranstava od kopna i otapanje ledenih bregova, podizanje nivoa vode u svetskim okeanima. Nezakoniti, neprijavljen ribolov značajno osiromašuje živi svet u Južnom okeanu i uzrokuje nestanak brojnih endemskih oblika života. Prolazak velikoga broja brodova povećava i mogućnost ekološke katastrofe (npr. izliv nafte), jednog od vodećih uzroka ugroženosti oblika života.

Međunarodni dogovori

Južni okean je predmet međunarodnih rasprava o problemu svetskih okeana. Navedeni su svi međunarodni dogovori što se tiče Južnog okeana:
Međunarodna organizacija zaštite kitova zabranjuje lov na kitove južnije od 40. južnoga stepena. Japan ne poštuje ovaj dogovor i povremeno, nakon što njihovi naučnici daju zeleno svjetlo, idu u lov na kitove u zabranjenom području.
Ograničen je lov na foke.
Strogo je regulisan ribolov u ovome području.
Brojne države zabranjuju iskorištavanje mineralnih bogatstava u ovom okeanu.

Bisernica
11-02-2010, 23:31
Veliki tihi okean

Tihi okean (poznat i kao Pacifik od francuskog pacifique, što znači miran) je najveći svetski okean. Pokriva trećinu površine zemlje i ima površinu od 179,7 miliona km². Proteže se od Beringovog mora na Arktiku do Antarktika na jugu i od Indonezije do Kolumbije. Najveća dubina je na 10.911 m ispod površine mora, što ujedno predstavlja i naveću dubinu mora na svetu.

Na Tihom okeanu postoji oko 25.000 ostrva (više nego u svim ostalim okeanima zajedno), od kojih se većina nalazi južno od ekvatora.


Duž nepravilnih zapadnih granica Tihog okeana leže mnoga rubna mora, od kojih su najveća Koralno, Južnokinesko, Japansko, Tasmansko i Žuto more. Malajskim prolazom je spojen sa Indijskim na zapadu, kao i Magelanovim prolazom na istoku s Atlantikom. Prema severu, Beringov prolaz spaja ga sa Arktičkim okeanom.

Kako se Tihi okean širi na ± 180° geografska dužine, gde zapad postaje istok, azijska strana okeana pravilno se smatra istočnim Tihim okeanom, a suprotna je strana zapadni Tihi okean. Datumska granica većim delom prati ±180° geografske dužine koja razgraničava istočni i zapadni deo. Ali, na nekim mestima se odvaja od te geografske odrednice. Tako na severu skreće prema istoku da bi zaobišla najistočniji deo Azje, zatim skreće prema zapadu obilazeći Aleutska ostrva da bi zatim puno južnije jako skrenula prema zapadu kako bi obuhvatila ostrvsku državu Kiribati i još neka manja ostrva.

Tokom Magelanovog putovanja do Filipina, po izlasku iz prolaza kroz Ognjenu zemlju (prolaz je kasnije po njemu dobio ime) poznatom po snažnim olujama, učinilo mu se da je Tihi okean vrlo miran kean, po čemu je dobio i ime. Ipak, nije uvek miran. Kopno raspršeno po Tihom okeanu podložno je vulkanskim erupcijama i potresima. Takođe, brojni tajfuni počinju upravo na tom području. Ali, najopasniji su cunamiji (koji su posledica podvodnih potresa) sa ogromnim talasima koji uništavaju ostrva i gradove na svom putu.

http://razbibriga.net/imported/2010/02/-1.png

Karakteristike vode

Temperature mora u Tihom okeanu kreću se od smrzavajućih na Zemljinim polovima do vrlo toplih (oko 29°C) na ekvatoru. Salinitet takođe varira po geografska dužini. Voda bliže ekvatoru manje je slana od one u umerenom pojasu zbog mnogo obilnih padavina na ekvatoru tokom cele godine. Takođe, salinitet vode na polovima vrlo je nizak zbog malog ili nikakvog isparavanja vode. Ali, po proseku temperatura, Tihi okean topliji je od Atlantskog okeana.

Morske struje na severnoj polulopti uglavnom se kreću u smeru kazaljke na satu, a na južnoj polulopti obrnuto. Severnoekvatorska struja terana vetrovima kreće se širinom 15°N u smeru zapada da bi kod Filipina skrenula na sever i postala topla japanska ili Kurošio struja.

Na oko 45°N Kurošio struja skreće prema istoku gde se račva. Deo struje skreće prema severu postajući Aleutska struja. Drugi deo vodenih masa skreće prema jugu i ponovo dolazi u područje severnoekvatorske struje. U blizini Severne Amerike, Aleutska struja takođe se račva. Severni deo ulazi u Beringovo more kružeći njime u smeru kazaljke na satu. Južni krak usporava i nastavlja prema jugu kao kalifornijska struja.

Južnoekvatorska struja prati ekvator u smeru zapada. Istočno od Nove Gvineje skreće prema jugu da bi se na oko 50°S, priključila antarktičkoj struji. U blizini čileanske obale, južnoekvatorska se struja deli; jedan ogranak teče oko rta Horn, a drugi skreće prema severu i formira peruansku ili Humboldtovu struju.

Geološki podaci

Andesitska linija najvažnija je linija koja služi za odvajanje regija u Tihom okeanu. Odvaja dublji deo okeana sa eruptivnim stenama od plićeg dela sa delovima kopna. Ova linija prati zapadni rub kalifornijskih ostrva i prolazi Aleutima, onda sve do poluostrva Kamčatke u Rusiji, posle ide Japanom, a onda u Okeaniju na Solomonska ostrva i Novi Zeland. Zatim se nastavlja severoistočno zapadnom granicom Kordiljera duž Južne Amerike, te svoj put završava preko Meksika opet u Kaliforniji.

U sklopu zatvorene putanje Andesitske linije, nalaze se brojne vulkanske planine, ostrva i stene koje karakterizuju središnji Tihi okean. Ovde se lava nežno uzdiže i gradi ogromne podvodne vulkanske planine. Ali, izvan Andesitske linije, vulkani su eksplozivni i stvaraju takozvani Pacifički vatreni prsten.

Kopnene mase

Najveća kopnena masa na čitavom Tihom okeanu je Nova Gvineja, ujedno i drugo najvećo ostrvo na svetu. Skoro su sva ostrva i atoli između koordinata 30°N i 30°S, tj. od jugoistočne Azije do Uskršnjeg ostrva. Polinezijski trougao, koji spaja Havaje, Novi Zeland i Uskršnja ostrva, okružuje sve ostale ostrvske celine (Kukova ostrva, Samoa, Tokelau, Tonga, Tuamotu, Tuvalu i Valis i Futuna).

Severno od ekvatora i zapadno od datumske granice nalazi se neverovatno mnogo malih mikronezijskih ostrva, uključujući Karolinske, Marijanske i Maršalska ostrva.

U jugozapadnom uglu Tihog okeana leže oostrva iz melanezijske grupe, kojima dominira Nova Gvineja. Ostala ostrva iz ove grupe uključuju Fidži, Novu Kaledoniju, Solomonska ostrva i Vanuatu.

Ostrva Tihog okeana se dele na tri osnovne vrste:
kontinentalna ostrva, koji uključuju otoke Nove Gvineje, Novog Zelanda i Filipina, pa imaju sličnu strukturu kao obližnje kopno;
visoka ostrva, koji imaju vulkansko poreklo i najčešće aktivne vulkane;
koralne grebene i koralne platforme, od kojih je sigurno najpoznatiji australijski veliki koralni greben. Postoje i koralna ostrva, od kojih su najpoznatiji Makatea i Tuamotu iz grupe ostrva Francuske Polinezije.

Istorija i ekonomija

Važne ljudske migracije su se dogodile na Tihom okeanu u praistoriji, od kojih je najistaknutija bila polinezijska migracija od azijskog ruba okeana do Tahitija i Novog Zelanda.

Evropljani su došli u kontakt sa Okeanijom u 16. veku. Prvi istraživač koji je zapisao svoja putovanja do Okeanije bio je Vasko Nunjez de Balboa (1513.), a potom i Ferdinand Magelan tokom svojih putovanja od 1519. do 1522. 1564., konkvistadori su prešli Tihi okean krenuvši iz Meksika. Ostatak 16. veka prošao je pod najsnažnijim španskim uticajem. Brodovi su kretali iz Španije do Filipina, Nove Gvineje i Solomonskih ostrva.

U 17. veku, Holanđani su, ploveći oko Afrike, vodili glavnu reč u trgovini. Abel Tasman otišao je dalje otkrivši Tasmaniju i Novu Gvineju godine 1642. U 18. veku, Rusi su počeli iskorištavati Aljasku i Aleutska ostrva, Francuzi Polineziju, a Englezi, posebno Džejms Kuk, otkrili su Australiju i Havaje.

Imperijalizam u 19. veku za posledicu je imao okupaciju brojnih okeanijskih teritorija od Velike Britanije i Francuske, a potom i SAD-a. Jedan od najvećih doprinosa u istoriji okeanografije imao je Čarls Darvin 1830ih na brodu Bigl.

Iako je SAD prisvojio Filipine, Japan je imao većinu zapadnopacifičkih ostrva tokom Drugog svetskog rata. Ipak, do kraja rata, Japanu su, kao jednoj od poraženih zemalja, oduzeti svi posedi.

Sedamnaest nezavisnih zemalja nalazi se u Tihom okeanu: Australija, Fidži, Japan, Kiribati, Maršalova ostrva, Mikronezija, Nauru, Novi Zeland, Palau, Papua Nova Gvineja, Filipini, Samoa, Solomonska ostrva, Tajvan, Tonga, Tuvalu i Vanuatu. Jedanaest od ovih sedamnaest zemalja steklo je potpunu nezavisnost 1960. Severnomarijanska ostrva zapravo su pod vlašću SAD, dok su Kukova ostrva i Niue u sličnim odnosima sa Novim Zelandom. U sklopu Tihog okeana, osim SAD, svoje teritorije i danas imaju Čile, Ekvador, Francuska, Japan i UK.

Iskorištavanje tihookeanskih mineralnih dobara je sprečeno zbog vrlo velikih dubina. U plitkim delovima se iskorištavaju prirodni gas i nafta, dok se biseri skupljaju duž obala Australije, Nikaragve, Paname i Filipina, iako se aktivisti Grinpisa žestoko protive ovom iskorištavanju. U Tihom okeanu živi neslućen broj riba. U delovima bliže obali najviše se lovi riba poput tune, lososa, srdela, sabljarki, kao i školjke.

1986. članice južnopacifičkog ugovora odredile su da je ogroman deo Tihog okeana nedostupan za nuklearna testiranja i odlaganje nuklearnog otpada na tom području.

Bisernica
11-02-2010, 23:32
http://razbibriga.net/imported/2010/02/250pxPacific_elevation-1.jpg

Tihi okean je pun vulkana i okeanskih brazdi.

Bisernica
11-02-2010, 23:43
Atlantski okean

Atlantski okean je drugi po veličini okean, zauzimajući otprilike jednu petinu Zemljine površine. Naziv okeana, potiče iz grčke mitologije, i znači "Atlasovo more".

Atlantski okean je od severa prema jugu izduženi bazen u obliku slova S, koga se u području ekvatorskih protivstruja na približno 8° severne širine može podeliti na severni i južni deo. Na zapadu ga okružuju Severna i Južna Amerika, na istoku Evropa i Afrika, a preko Arktičkog okeana na severu i Drakeovog prolaza na jugu povezan je sa Tihim okeanom. Od 1914. godine postoji i veza sa Pacifikom kroz Panamski kanal. Na istoku granica Atlantskog i Indijskog okeana teče po 20° istočne dužine. Granica sa Arktičkim okeanom ide po izlomljenoj liniji od Grenlanda do najjužnijih delova Svalbarda i nazad na jug do Norveške.

Atlantski okean pokriva oko 20% površine Zemlje i drugi je po veličini nakon Tihog okeana. Zajedno sa susednim morima obuhvata površinu od oko 106.450.000 km²; a bez njih 82.362.000 km². Površina kopna sa kog se reke slivaju u Atlantski okean je dvostruko veća od površine kopna koje napaja Tihi i Indijski okean zajedno. Zapremina Atlantskog okeana sa susednim morima je 354.700.000 km³, a bez njih 323.600.000 km³.

Prosečna dubina Atlantika i susednih mora je 3.332 m; a bez njih čak 3.926 m. Najdublja tačka, 8.605 m, nalazi se u Portorikanskoj brazdi. Širina okeana kreće se od 2.848 km između Brazila i Liberije do oko 4.830 km između SAD-a i severne Afrike.

Obala Atlantskog okeana je razvedena, sa brojnim zalivima i morima, uključujući Karipsko more, Meksički zaliv, Zaliv Sveri Lavrenc, Sredozemno more, Crno more, Severno more, Baltičko more, Norveško more i Vedelovo more. Među ostrvima Atlantskog okeana ističu se Svalbard, Grenland, Island, Velika Britanija, Irska, Veliki i Mali Antili, Fernando de Noronha, Azori, Madeira, Kanarska ostrva, Zelenortska ostrva, Bermuda, Karibi, Ascension, Sveta Helena, Tristan da Kunja, Folklandska ostrva i Južna Džordžija.



Istorija

Naziv Atlantis je prvi upotrebio Herodot podrazumevajući pri tom okean oko tada poznatog sveta. Naziv potiče od imena titana Atlanta (Atlasa) koji je, prema legendi, morao da leđima da nosei nebeski svod. Međutim, moguće je da je Atlantik naziv dobio i po mitskom kontinentu koji je navodno u njemu postojao - Atlantida.

Jedni od prvih ljudi koji su plovili Atlantikom su bili Feničani koji su plovili istočnim obalama već oko 1200 p. n. e. Oni su otkrili Kanarska Ostrva. Kartaginski moreplovac Hanon Moreplovac je, navodno, oko 465 p. n. e. plovio obalom Afrike sve do Gvinejskog Zaliva, a njegov savremenik i zemljak Himilko do Bretanje. Pitija Masiliski je 325 p. n. e. plovio do Bretanje i Šetlandskih Ostrva. Međutim veći deo plovidbe u starom veku je bio skoncentrisan na Mediteran, dok je po Atlantskom okeanu postojala plovidba uglavnom u rejonu Galije, Britanskih ostrva i Iberije. Sve plovne rute tog vremena su vodile u Mediteran.

Ni u srednjem veku se situacija nije mnogo promenila, jer je poimanje sveta još uvek bilo bazirano na Ptolomejevom učenju. Jedini izuzetak u tom periodu su bili Normanski Vikinzi koji su plovili zapadno i severozapadno. Naselili su 861. Farska Ostrva, 865. Island, 982. jugozapadne obale Grenlanda. Odatle je moreplovac Lejf Erikson preduzeo daljnja, vrlo opasna, putovanja na zapad, da bi 1001. godine stupio na tlo Labradora. 1003. i 1006. Vikinzi su plovili dalje na jug stvorivši prve evropske naseobine na tlu Amerike (ili Vinlanda, kako su oni nazivali novootkrivenu zemlju). Nažalost, kolonizacija je bila kratkog veka, pa je ovo otkriće vremenom potpuno zaboravljeno.

Daljnji podstrek za istraživanje Atlantika su nesvesno dali Osmanski Turci svojim zauzimanjem Srednjeg istoka i presecanjem trgovinskog puta sa Indijom. Evropljani su morali da se okrenu traženju pomorskog puta do Indije, što je rezultiralo mnogim ekpedicijama po Atlantskom okeanu i otkrivanju „novih zemalja“. Đenovljanin u španskoj službi, Kristifor Kolumbo, je u periodu 1492. do 1503. otkrio Bahamska i Antilska ostrva, iskrcao je se na južnoameričko kopno negde u blizini današnjeg Trinidada. Put do Indije je, tokom svojih ekspedicija, otkrio Portugalac u španskoj službi, Fernando Magelan 1520. godine. Đenovljanin u britanskoj službi, Đovani Kaboto (poznatiji kao Džon Kebot) je 1492. doplovio do obala Nove Škotske.

Otkrivanje „Novog Sveta“ i njegova kolonizacija, te trgovinske razmirice između zemalja kolonizatora (Španije, Portugala, Velike Britanije, Francuske i Holandije) dovele su do stalnih sukoba njihovih mornarica i do gusarenja u vodama Atlantika. Od stvaranja nezavisnosti SAD, američka mornarica konstantno jača, da bi iz Svetskih Ratova SAD definitivno izašle kao najveća pomorska sila na Atlantiku. To je još više pojačano stvaranjem NATO-a i združenih pomorskih sila Alijanse.


Obale

Na Atlantiku se sreću tipični oblici fluvijalnih, glacijalnih i eolskih oblika obala, u erozivnom ili akumulativnom vidu. Najčešće su obale normalnog fluvijalnog reljefa koje razgrađuju mnogobrojne pritoke. Rijasi su tipski razvijeni u zapadnoj Irskoj, jugozapadu Velike Britanije, u Bretanji i na severozapadu Španije. Na američkoj strani česti su u podgorju Apalačkih planina. Obale sa estaurima zastupljene su u Francuskoj, na ušću Žironde, Loare, Sene i Some, u Engleskoj na ušću Severna i Temze. Delte su najrazvijenije na ušću Misisipija, Amazona i Nigera. Glacijalnih, erozivnih i akumulativnih oblika ima u polarnim oblastima, a fosilnih u nižim širinama. Fjordovi su zastupljeni na obalama Norveške, severozapadne Škotske, Islanda, Grenlanda, Bafingovog Ostrva i Labradora. Na južnoj hemisferi fjordova ima na Ognjenoj Zemlji i na ostrvima Antarktika. Obale zapadne Afrike, Biskajskog Zaliva, Jilanda i atlantske obale Floride su eolskog porekla.

Neki primorski krajevi su nabrani u arhajsko i paleozojsko doba. Radom spoljašnih sila ove oblasti su kasnije toliko snižene da je u njih prodrlo more i nataložilo marinske sedimente, ili su, pak, prosečene rasedima duž kojih su stvoreni horstovi i kotline. Takve oblike nalazimo u južnoj Engleskoj, Irskoj, južnoj Norveškoj, Bretanji i Portugalu, a sličnog su karaktera obale Afrike, Južne Amerike i jugoistočnog dela Severne Amerike. Brazilska obala je narpčito ispresecana rasedima.


Dno

Atlantik se odlikuje izrazitom razvijenošću reljefa. Širina i nagib kontinentalne padine je različita. Pred severnoameričkom oblaom je strma, dubine se naglo povećavaju do 3000m. Ponegde dosežu i 4000m. Slično je sa obalama Pirinejskog poluostrva, Afrike, severoistočnog dela Brazila, a u pribrežju severozapadne Evrope kontinentalna padina se spušta postepeno.

Sredinom Atlantskog okeana se izdiže Središnji Atlantski Greben koji deli Atlantsku brazdu na Istočnu i Zapadnu. Dug je oko 18000km, ima oblik venca i pruža se u obliku slova S pravcem pružanja obala. Dubine na Središnjem Atlantskom Grebenu nigde ne prelaze 4000m, a dosta je delova gde je dubina znatno ispod 3000m, ponegde se dešava čak da pokoji vrh izbija iz mora! Udubljenje Romanš (7370m), skoro na samom ekvadoru, deli greben na dva dela:Severni Atlantski Greben i Južni Atlantski, ili, Čelindžerov Greben. Severni Atlantski Greben se sastoji od dva, a Južni od tri uporedna venca, svi su rastavljeni kanjonskim dolinama.

Od Središnjeg Atlantskog Grebena izdvajaju se pojedini manji grebeni deleći Atlantsku uvalu (brazdu) u manje uvale. Greben Para, koji je u ekvatorijalnom delu paralelan sa Atlantskim Grebenom i obalom Brazila, deli zapadnu polovinu Atlantske uvale u severni i južni deo. Severozapadno od grebena Para, nalazi se Gvijanska uvala (6035m), a između Antilskih Ostrva i obala Severne Amerike se nalazi Severnoamerička Uvala sa sa tačkom Nares na dubini od 6995m. Južni obod ove uvale čini uski Portorikanski Rov sa najvećom dubinom 8605m, što je ujedno i najveća dubina Okeana. Prema severu dubine postepeno opadaju do Telegrafskog Platoa (tako nazvanog jer je po njemu položena većina transatlantskih kablova) i retko gde prelaze dubinu od 4000m.

Uz obale dno je prekriveno terigenim muljem spranim sa obala rečnim tokovima ili donešen morskim strujama i plovnim ledom. Pokriva oko 25% celokupne površine dna. Crvena glina preovlađuje u dubinama i na dnu većih uvala. Određene količine koralnih naslaga postoje u tropskim predelima. Strme padine i neravan teren dna ukazuju na jaku seizmičku i vulkansku aktivnost. Pod morem ima dosta ugašenih vulkanskih kupa, a postoje i magmatski tokovi. Neka ostrva su vulkanskog porekla kao npr. Azorska, Tristan de Kunja i ostrva Gvinejskog Zaliva. Seizmička zona sa obe strane ekvadora zahvata prostor između 15* i 35* zapadne dužine, tj. oko 700 000km². U okolini uvale Romanš registrovano je preko 90 podvodnih zemljotresa.

Bisernica
11-02-2010, 23:43
Severni ledeni okean

Severni ledeni okean, nalazi se na prostoru oko Severnog pola, najmanji je od pet okeana, i najplići.

Skoro potpuno je okružen sa Evroazijom i Severnom Amerikom i pokriven ledom većim delom godine. Temperatura vode i salinitet se periodično menjaju sa topljenjem i smrzavanjem leda. Salinitet je najniži od svih većih okeana zbog malog isparavanja, velikog pritoka sveže vode i slabe vezanosti sa drugim okeanima.

Smatra se da je smanjenje zaleđene površine u toku leta i do 50%.

Bisernica
11-02-2010, 23:44
Indijski okean

Indijski okean je treći po veličini okean na svetu (posle Atlantskog okeana i Tihog okeana). On zauzima oko 20% vodene površine na Zemlji. Na severu se graniči sa jugoistočnom Azijom (Indijski potkoninent), sa zapada sa Arabijskim poluostrvom i Afrikom, sa istočne strane je Malajski arhipelag i Australija, a sa južne strane nalazi se Južni okean (Južni pol). Prostire se dužinom od skoro 10.000 km od Afrike do Australije na površini od 73.556.000 km², uključujući Crveno more i Persijski zaliv. Zapremina okeana se procenjuje na 292.131.000 km². Predstavlja značajnu vezu između Afrike i Azije pomorskim putem. Zbog njegove veličine, kroz istoriju nijedna nacija nije bila u stanju da ga kontroliše, sve do početka 19. veka kada je Velika Britanija kontrolisala veliki broj okolnih ostrva.

Pogađaju ga zemljotresi i erupcije vulkana. Jedan od podvodnih zemljotresa krajem decembra 2004. izazvao je cunami, koji je prouzrokovao preko 275.000 ljudskih žrtava, najviše u Indoneziji.



Cunami u Indijskom okeanu 2004.

Cunami u Indijskom Okeanu 2004 nastao je kao posledica podmorskog Sumatransko-Andamanskog zemljotresa 26. decembra 2004. Ovaj cunami je usmrtio oko 275.000 ljudi i razorio obalu nanevši velike štete od Indonezije sve do Somalije u Africi, što ga čini jednim od najsmrtonosnijih prirodnih katastrofa u modernoj istoriji.

Različite su procene magnitude zemljotresa, koje se kreću od 9,0 do 9,3 po Rihterovoj skali (po ovim procenama to bi mogao biti drugi najveći potres ikada zabilježen seizmografom). Zvanična službena procena je da je magnituda iznosila 9,15 stepeni rihtera.

http://razbibriga.net/imported/2010/02/2004_Indonesia_Tsunami_Complete-1.gif

Bisernica
11-02-2010, 23:45
Morsko dno još krije mnoge tajne

Američki okeanografi otkrili su najstarije primerke dve vrste žbunastih korala - "crni" i "zlatni koral".



Američki okeanograf Brendan Roark, u izveštaju objavljenom u letopisu Nacionalne akademije nauka, navodi da je njegov tim, u toku serije nedavnih ronjenja istraživačkim batiskafom, izvadio primerke korala sa dubine od skoro 400 metara.

Pomoću radioaktivnog ugljenika ustanovljeno je da su ti korali mnogo stariji nego što se ranije mislilo.

"To je bitan ekološki i biološki faktor, sa stanovišta promena prirodnog okruženja ekosistema i biologije pojedinačnih organizama", ističe Roark.

Leiopathes (crni koral), procenjuju naučnici, mogao bi da ima više od 4.000 a Gerardia (zlatni koral) više od 2.700 godina. Njihova starost je važna jer pokazuje koliko dugo traje regeneracija nekog korala ili nekog ekosistema.

"Te dve vrste su tipično najveće strukture na koralnom morskom dnu. Oni su takođe tačke okupljanja kraj kojih žive drugi beskičmenjaci, pa potencijalno i ribe", tvrdi Roark.

Brendan Roark ocenjuje da su stari korali važni ne samo zbog toga što pomažu opstanak brojnih morskih vrsta, nego i zato što pružaju uvid u istoriju okeana.

On se nada da će dalja istraživanja starih korala dovesti do mnogih novih saznanja o složenoj dinamici okeana i doprineti uvođenju novih mera za zaštitu osetljivih morskih organizama.

http://media.svevesti.com/images/sr/0/4/132104.jpg

Bisernica
11-02-2010, 23:46
Prava plima smeća preti okeanima u svetu, ugrožava životinjski i biljni svet, turizam i industriju morske hrane, a takođe povećava pritisak na mora, ionako već pogođena klimatskim promenama, objavili su američki naučnici.

U izveštaju američke neprofitne organizacije za zaštitu životne sredine, "Oušn konzervansi", prikazana je "globalna slika morskog otpada", a istraživanje se temelji na podacima o smeću koje je tokom samo jednog dana u septembru 2008. prikupilo gotovo 400.000 dobrovoljaca u 104 zemlje.
Tog dana je u okeanima, jezerima, rekama i potocima prikupljeno gotovo 3,2 miliona kilograma otpada, saopštila je organizacija "Oušn konzervansi" u svom izveštaju i upozorila da je "plima morskog otpada" jedan od najvećih problema zagađenja u 21. veku.
Među 11,4 miliona komada smeća prikupljenog u sklopu istraživanja, najviše je bilo opušaka cigareta, plastičnih kesa i ambalaže od prehrambenih proizvoda. Samo na Filipinima je pronađeno 11.077 jednokratnih pelena, a u Britaniji 19.504 ribarske mreže.
"Naša mora su bolesna, i to našom krivicom. Jednostavno ne smemo više da bacamo smeće u mora. Dokazi takvog ponašanja su svakog dana očiti kod uginulih i povređenih morskih životinja, prljavih plaža koje odbijaju turiste i zagušenih ekosistema okeana", istakla je predsednica i izvršna direktorka "Oušn konzervansija" Viki Spruil.

http://media.svevesti.com/images/sr/9/1/127991.jpg

Bisernica
11-02-2010, 23:48
Ukoliko se ne smanji emisija karbon-dioksida morski eko-sistemi bi mogli da pretrpe veliku štetu od kiselosti okeana, upozoravaju naučnici.


http://media.svevesti.com/images/sr/4/0/122440.jpg

Morski eko-sistemi bi mogli da pretrpe veliku štetu, ukoliko se ne smanji emisija emisija karbon-dioksida.

Više od 150 vrhunskih istraživača mora izrazilo je zabrinutost u "Deklaraciji iz Monaka", u kojoj se upozorava da okeani postaju sve više kiseli.

Deklaracija, koju je podržao princ Albert Drugi od Monaka, zasnovana je na zaključcima sa prethodnog međunarodnog samita o ovoj tematici, u kojima se kaže da se "ph" nivoi trenutno menjaju 100 puta brže u odnosu na prirodnu varijabilnost.

U dokumentu je upućen poziv političarima da stabilizuju emisije karbon dioksida "na siguran nivo, kako bi se izbegle opasne klimatske promene i opasnost od kiselosti okeana".

Istraživači upozoravaju da, zbog ove pojave, korali neće moći da opstanu u većem delu okeanskih regiona do 2050. godine.

Naučnici navode da bi ovo moglo da dovede do suštinskih promena u raznovrsnosti ribljih vrsta i ugrozi proizvodnju hrane za milione njudi.

Princ Albert je povodom usvajanja Deklaracije, dodao, da se nada da će svetski lideri preduzeti "neophodnu akciju" na ključnom samitu UN o klimi.

Bisernica
11-02-2010, 23:51
Pet minijaturnih ostrvskih državica će po svoj prilici doživeti sudbinu mitske Atlantide, zahvaljujući dramatičnim klimatskim promenama na Zemlji, jer će ih "progutati" okean, zato što će, zbog topljenja leda na polovima i glečera na kopnu nivo okeana i mora katastrofalno porasti.

http://media.svevesti.com/images/sr/2/5/111625_a.jpg

I dok se svet pogađa kako da se uhvati u koštac sa klimatskim promenama, za stanovnike nekih područja na našoj planeti vreme nepovratno ističe.
Tako se vlasti i investitori na Floridi, u SAD, pripremaju da se talasu koga će izazvati povišen nivo okeana suprotstave povlačenjem kuća i javnih građevina dublje u kopno ili njihovo postavljanje na stubove poput sojenica - ako ostaju blizu obale.
Međutim, na nekim ostrvima žitelji jednostavno nemaju gde da se povuku, jer su svesni da će im kuće i same postati "ostrva", pošto će ih voda okružiti sa svih strana.
Evo pet ostrva, po statistici časopisa "Nju sajentist", čiji će stanovnici vrlo brzo morati da se pobrinu za nov smeštaj:

http://media.svevesti.com/inline/sr/8/88905d7f38137bbcdd909c7c9b266813.jpg

1. Ovih dana je preneta izjava predsednika ostrvske države Maldivi da će ogroman deo prihoda od turizma biti pretvoren u specijalan i nesvakidašnji fond - da se kupi nova teritorija negde u svetu kojoj ne preti potapanje i gde bi se stanovništvo "preselilo". Jer, s najvišom tačkom na ostrvu koja jedva da dostiže 2. 4 metra, Maldivi su jedna od zemalja s najnižom teritorijom i suočena je mogućnošću da je Indijski okean "proguta".

http://media.svevesti.com/inline/sr/3/3a7721873478b78d914aeeb71c98cd6a.jpg

2. Tuvalu je druga mala ostrvska država i, kao i Maldivi, zaprema nisku teritoriju. Najviša tačka njene teritorije je pet metara iznad površine okeana i mogla bi nestati do sredine ovog stoleća. Vlada ove minijaturne države u Pacifiku 2002. godine angažovala je dve poznate međunarodne advokatske kancelarije koje treba da tuže sve zemlje koje zagađuju našu planetu i prete nestankom njenog stanovništva.

http://media.svevesti.com/inline/sr/b/b92df71d12c40f74061db669895867db.jpg

3. Kiribati je arhipelag koji čine 32 atola i jedno ostrvo, čija se najviša tačka uzdiže 6.5 metara iznad nivoa okeana. Svetska banka je angažovana u procenjivanju izloženosti Kiribatija dramatičnim klimatskim promenama.
Zvaničnici ove države na brojnim međunarodnim skupovima upozoravaju svetsku javnost da voda lagano osvaja obalu i širi se ka unutrašjosti ostrva,a so iz okeana unišava kokosove palme i plantaž tropskog voća.

http://media.svevesti.com/inline/sr/c/c1e2dfe948361359f309ada8839cde52.jpg

4. Stanovnici Karterovih ostrva u sastavu Papue - Nove Gvineje, po svoj prilici prvi su krenuli u bežaniju jer se njihovi domovi nalaze na samo 1.2 metra iznad talasa. Vlada Papue -Nove Gvineje usvojila je 2005. godine plan da lokalno stanovništvo evakuiše na obližnje ostrvo Buganvil.
Preseljenje je bilo planirano i započeto 2007. godine ali je ubrzo prekinuto i odloženo. Prema nekim izveštajima, početkom ove godine započet je sudski spor jer je ustanovljeno da su starosedeoci ostrva Buganvil izbeglice sa Karterovih ostrva primoravali da, kao jevtina radna snaga, rade na plantažama kokosovih oraha.

http://media.svevesti.com/inline/sr/0/0ab20c4f03b3df76aa32d313f9e09025.jpg

5. Pre 13 godina, tačnije u proleće 1995, stanovnici ostrva Bhola u Bangladešu bili su primorani na paničnu seobu kad je polovina njihovog ostrva nestala pod vodom. Komesarijat za izbeglice UN ocenjuje da su oni bili prve "klimatske izbeglice" a naučnici predviđaju da će sličnu sudbinu do 2030. godine doživeti najmanje 20 miliona stanovnika ove siromašne azijske zemlje.