PDA

Pogledaj Punu Verziju : Odlomci iz omiljene knjige - domaći autori



Bisernica
07-08-2010, 18:31
U okviru domaće književnosti,tema na kojoj se mogu ostavljati odlomci iz knjiga domaćih autora,koji su nam iz nekog razloga omiljeni.Misli pojedinih autora se mogu ostavljati na temi Kapi UMA.
Pa da krenemo


"SLAŽEM SE" – to je najnečasnija, najbednija misao koju možete da izgovorite. Ona svedoči da ste izgubili svako samopoštovanje. Za to se nikada nigde, ni s kim i ni s čim nemojte složiti. Ne nasedajte argumentima, ne dajte se razlozima, ne verujte očiglednostima, prezirite aksiome - oni su tu da vas ponize. Budite uzvišeno postojani kao onaj velikan duhovne nezavisnosti Gaspar d'Estek, filosof i polihistorik, koji je potopljen u vrelo ulje pobedonosno izjavio: "Ne gori, dakle i ne peče!" – a zatim umro.

Nikada nikome i nizašta ne priznajte da je u pravu. Ni po cenu života. Vaše mišljenje je najbolje, jer za njega nikome ništa ne dugujete: ni iskustvu, ni tuđoj mudrosti, ni nauci, ni istoriji, ni otkrovenju – samo sebi. Nemojte se saglasiti čak i ako vas ubeđuju da ste pametni. Savladajte vaše ustreptalo srce koje žudi da se sa tim složi – to je klopka! Oni žele samo vašu saglasnost. Zatim će od vas tražiti da se, budući pametni, i u drugim stvarima sa njima složite. A kuda bi vas odvelo to popuštanje – odvelo bi vas u anonimnost.

Ne, vi ćete im reći da ste budala, dopustićete da se oko toga razvije dijalog, a vi ćete, ako mene poslušate, razume se, otići tamo gde ćete na miru moći da slušate jednog čoveka koji će vam o jednoj temi govoriti na jedino moguć način. Treba li da kažem da ćete, najverovatnije, taj čovek biti vi.

Borislav Pekić - "Tamo gde loze plaču"
preuzeto sa: www.borislavpekic.blogspot.com

kojote
08-08-2010, 15:40
Slazem se, da je jedna ovakva tema bila potrebna jednom ovakvom podforumu. :mrgreen:

Bisernica
12-08-2010, 06:53
One noći smo bili, rekao sam mu, ispred neke kuće na Florin bulevaru... Lynn je želela da hoda bosa, skinula je cipele i stavila ih u tašnu. Šetali smo tako ispred te kuće... Onda je ulicom prošla neka dečurlija sa maskama na licu. Vraćali su se sa nekog karnevala. Jedan od njih je prišao Lynn i upitao je:
- Zbog čega vi hodate bosi?
Zaustavili su se i napravili krug oko nas. Svi zajedno su imali godina koliko i mi.
- Tako se brže hoda, odgovorila im je.
- Stvarno?, rekli su svi u glas.
- Da, rekla je Lynn, skineš cipele samo onda kad odlučiš kuda želiš da ideš. Kuda vi želite da idete?
- U Diznilend, rekli su
- Skinite onda cipele, rekla je Lynn. Bićete tamo za pet minuta.
Klinci su stvarno poskidali cipele i pojurili ka Diznilendu.
- Pogledaj ih, rekla mi je, žure da stignu svoj san.

Milan Oklopdžić - "CA Blues"

Bisernica
20-08-2010, 07:12
Poznavaoci naših nacionalnih vrlina i mana tvrde da smo na strani snalažljiviji nego kod kuće. Znameniti neradnik sa Čubure, kad su mu dosadila prebacivanja radnog naroda, otputovao je u Hanover, i sad živi tamo kao prosperitetni trgovac, mada se još uvek ne zna – od čega.

Zatvorski abonent u Šapcu, drži u Minhenu uglednu Agenciju za nekretnine, čiju prirodu nisam sasvim uspeo da shvatim. K. D. je u Beogradu stanovao preko puta mene, u jednom od svetlarnika s najekskluzivnijim pogledom na kante za đubre, u Londonu se kod njega penjete liftom, kojim upravlja jedan istočnoevropski admiral.

Najslabijeg đaka svog razreda – ako sebe izuzmem – sreo sam u avionu, kako puši "Havanu", pije "Glenfiddich" (Pure Malt Whiskey), i s jednim holandskim fabrikantom trikotaže, uz naglasak i manir člana konzervativnog "Monday Cluba", a u svetlosti dolarskih kolebanja, raspravlja o svetskoj monetarnoj reformi...

Da pribrojim ovim nacionalnim snalažljivostima i sebe. U Beogradu sam bio neko ko se, s vremena na vreme, na ovaj ili onaj način, primećuje. U Londonu me niko nikad ni na koji način ne primećuje. Zar to nije izvestan uspeh?...

Borislav Pekić - "Tamo gde loze plaču"

Bisernica
25-08-2010, 07:47
Čim sam otvorio oči,sjetio sam se da je Danijel mrtav.
Ležao sam u krevetu i navikavao se na to.
Rat je bio skoro gotov.
Od njega su ostali samo dronjci.
Meci su s mukom izlijetali iz cijevi,a granate podbacivale.
Falilo im je snage da dolete do cilja.
Eksplozije su falširale u daljini i rikale u prazno.
Nisu više ubijale,samo su pravile buku.
U toku noći kiša se ispadala,a vjetar ispuhao.
Vrijeme je pokazivalo svoju bolju stranu.

U mislima sam na gomilu mrtvih dodao Danijela i trepnuo.



Goran Samardžić - Šumski duh

Bisernica
04-09-2010, 08:57
Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji
oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.

To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim
putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez
nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji
čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde
žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji i sve što
ipak nikne i rodi se, žigosu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad
bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u
bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo.

To su bezbrojne staze koje kao konci i gajtani šaraju brda i
padine oko varoši, uviru u beli drum ili nestaju pored vode i u
zelenim vrbacima. Nagon ljudi i životinja nacrtao je na te puteve
a nužda ih ugazila. Tu se teško i polazi i ide i vraća. Tu se sedi
na kamenu i zaklanja pod drvetom, na suvu mestu ili u oskudnu hladu,
radi odmora, radi molitve ili seljačkog prebrajanja pazara. Na tim
stazama koje vetar mete i kiša pere a sunce okužuje i raskužuje,
na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda
lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta.
Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom
do nesvestice, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da
bude i nikada neće biti.

Ivo Andrić -"Staze"

Bisernica
05-09-2010, 09:51
Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svijetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost...
I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: cuvam se i jednog i drugog...

Meša Selimović - "Tišine"

kojica
14-11-2010, 10:43
"Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Najzamršeniji smo ljudi na
svijetu. Do juče smo bili ono što danas hoćemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni
nešto drugo, stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo,
a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni
toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S’nejasnim
osjećanjem stida, zbog porijekla i krivice, zbog otpadništva, nećemo da gledamo
unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed. Zato zadržavamo vrijeme, u strahu od
ma kakvog riješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom.
Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. A sve
se plaća, pa i ova ljubav."

Mesa Selimovic

kojica
14-11-2010, 11:07
''Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće... A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po
prirodi zli, što nas je Bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo
glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je
onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na
sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas,
a mi smo i na tome zahvalni.''

Meša Selimović

Bisernica
14-11-2010, 15:38
Ima ljudi koji celog života ne reknu ni jednu glupost, ali ih urade hiljadu; a ima ljudi koji sve što reknu, prazno je,
a sve sto urade, mudro je. Čovek lenj voli da govori, a čovek od akcije voli da ćuti, i ne daje rečima nikakvu cenu.
Reč je neprijatelj zamaha i poleta. Dovoljno je da jednu svoju nameru dvaput nekom izgovorite, pa da ona odmah
za polovinu oslabi. Velike snage su ćutljive u čoveku, kao i u prirodi. Napoleon je, uglavnom, bio ćutalica.

J. Dučić

G
14-11-2010, 15:50
Mefisto seđaše isto onako grozan i bled kao nekad nad Tebom, nad Vavilonom i Jerusalimom, u sate njihove propasti.U tamnom i nepomičnom vazduhu oko njega stršile su tanke gotske crkve, u kojima je te noći bio utamničen jedan nemoćan Bog.Ali je Mefisto oklevao da učini ikakvo novo zlo.

Je li se u njemu prenuo glas nekadašnjeg dobrog heruvima, glas ljubavi? I on, koji je stajao izvan svega i protiv svega, je li osetio sad da se najzad vraća u večitu, tihu i toplu Harmoniju? Ili je, naprotiv, te noći smišljao svoju najstrašniju orgiju, svoju najveličanstveniju poemu Razorenja?
Ne, nepomičan i nem, u studenoj noći bez neba, pored zagluvelih zvona, on oseti srce prazno i malo.U njemu ne beše više ni ljubavi ni mržnje; u njemu beše sada samo studena Ravnodušnost, kao zeleno more otrova i žuči.I Mefisto pozna to nepoznato osećanje ravnodušnosti koje nikada nije imao ni Bog ni Satana, i koje je samo osećanje Čovekovo.
Tada bog zla uvide svu dubinu poniženja i oseti najsvirepiji od svih bolova."

Dučić

Kovač
17-11-2010, 21:41
Prvi pijetlovi! Pakosni trubači, podstiču vrijeme,
mamuzaju ga da se ne uspava, požuruju nesreće, dižu
ih s njihovih legala, da nas sačekaju, nakostriješene.
Umuknite, pijetlovi, stani vrijeme!
Da li da vičem u noć, da sazivam ljude, da tražim
pomoć?
Uzalud. Pijetlovi su nemilosrdni, već dižu uzbunu.
Sjedim na koljenima, slušam. U tišini sobe, negdje iz
zida, iz stropa, iz nevidljivog prostora kuca kudret-sat,
nezaustavljiv hod sudbine.

Меša Selimović"Derviš i smrt".

Bisernica
24-11-2010, 22:13
Jedva da su dve godine sastavili zajedno kao muž i žena, posvećeni jedno drugom, a on je opet morao u ilegalstvo i bekstvo. A i te dve godine prožete su strepnjama i nekim svetskim brigama i morama. Sve komunističke poraze po Evropi, on je preživljavao kao porodične i lične nesreće. Gore i teže! Pa su i u postelji, i u igrama sa detetom, bili sumorni i potišteni. Uzaludan je bio njen trud da ga uteši ljubavlju i porodičnom toplinom. Nikakvim uzbudjenjima i nežnošću nije mogla da mu ukloni brige zbog sukoba Staljina i Trockog i rdjavih vesti iz Nemačke. Nikakvim zagrljajima! Tada se i javila njena prva velika sumnja u dubinu njegove ljubavi i snagu pripadanja nekom svom.Njoj. Čoveku kome je svet izvor i sreće i nesreće šta znači ljubav jedne žene? Može li on biti dobar čovek,može li biti otac, muž, ljubavnik?
Šta je, u stvari, bila ta njihova ljubav?
Svagda: nešto je bilo - samo bilo i možda- biće. Samo ponekad sada.A kad su zajedno, to opet nije bilo celo sada, radost i spokojstvo u duši, jer je grizao strah: možda je poslednje. Kad se rastanu, kad ode nekuda, ili kad se ona vraća kući od njega, onda je boli sve: i to što je kratko bilo, a što možda više neće biti nikada. Ako mu se nadala i tada je njena nada bila rovašena sumnjom Tugovala je kad je najsrećnija bila, jer nije verovala da joj se ta sreća može ponoviti. Pa oni dani i noći posle njegovih hapšenja i bekstva od policije....Bože, kako je kao kuja kojoj su porod strpali u džak i odneli da bace, tumarala po kući i bašti, od postelje do kapije, njušila odela i veš, udisala njegov nestanak, sedala na njegovu stolicu da dodiruje nešto što je on dodirivao, uzimala njegove knjige, stvari, odela, nedeljama spavala na njegovom jastuku i njegovoj posteljini, i spavaćicu iz poslednje zajedničke noći nosila je nedeljama,pila vodu iz njegove čaše, oslanjala se na zid na koji se on oslanjao....Noći je čekala da se zaroni u njega, on joj je bio noć-ljubavnik i ilegalac. Noću je bila slobodna da mu šapće sve, da mu čini sve, da ga zamišlja i prividja kako joj je uzbudljivo i lepo. Čim se probudi, bla je s njim. Videla ga pored sebe i kad nije bio. U budjenju, ono njegovo uvek strogo lice i vojnička navika da ustaje čim se probudi, pa njena ljutnja što ne leškare i ne čavrljaju golišavi.... A znao je da od svih zagrljaja najviše voli neočekivane. Mnogo malo ga imala, stalno ga želela i više no on nju. Nikad se nikom nije požalila na život, čak ni Ivanu. Dobri, nesrećni moj brat...Tešio je tvrdnjom da su večne samo one ljubavi, koje se ne dogadjaju. O, uteho !

Dobrica Ćosić - Grešnik

Bisernica
13-12-2010, 22:18
Davno je rečeno da je istinska ljubav snažna kao molitva. Ona čisti srca. Okrepljuje duh. Pobedjuje taštinu. Ona doziva. Mami. I mora biti uslišena.

-Čovek ne može od sebe pobeći.

-Jer jedina nedostižna daljina je daljina posvadjanih srca.

-Učili su me da je strah odsustvo vere. Da se plaši čovek koji nema čvrsto pouzdanje u Boga. Ja sam verovala da Bog zna šta je za mene najbolje. I da će mi baš to dati. Verovala sam i da me neće opteretiti više nego što mogu da podnesem. “Ali šta ako je to što je najbolje za moju dušu neko strašno iskušenje? Neka težina od koje neću pasti, ali ću posrtati savijena do tla? Neka muka koja me neće ubiti, ali će me bolno ranjavati?” pitala sam se. Bojala sam se budućnosti. Bojala sam se života, koji mi više nije izgledao kao niz mogućnosti, već kao mračna šuma puna zamki, i zveri koje vrebaju sa svih strana. Svaki dan činio mi se kao nova pretnja. Duša mi je treperila, a srce neprestano drhtalo i tugovalo zbog onoga, nepoznatog, što bi se moglo zbiti.

-Uvek sam verovala u Boga. Imala sam poverenja da je sve što se dešava deo Njegove neuhvatljive i neshvatljive volje. Njegove savršene promisli,nedokučive našem malom znanju i slabašnom umu. U toj veri,u tom poverenju,bilo je i sigurnosti u neki jednostavan red i poredak. Dobro se dobrim vraća. Zlo čini, zlu se nadaj.Gospod dopušta samo ona iskušenja koja čovek može da podnese. Koja su mu na duhovnu korist. Srce se čisti suzama,a duša jača bolom.Sva čovekova nastojanja vidi Svevideći i stoga nijedan naš trud nije uzaludan.Čovek živi na zemlji da bi stvorio sebi mesto u Carstvu nebeskom.Ali postoje nesreće pred kojima se svaka misao smuti, um zanemi. A srce pišti i jauče i rida, i njegova pitanja su sve brojnija.

-…ne placi,jer ne vredi.To je zenska sudbina.Da ode na ko zna koji dvor.Da zivi u tudjem svetu, medju tudjim ljudima,prepustena na milost I nemilost svome muzu I gospodaru. Ida se neprestano moli,najpre da joj Bog podari,a potom I sacuva sinove.Jer sinovi su majcina krila.Snaga I oslonac.Ponos u mladosti.Garant opstanka u zrelom dobu.Sigurnost u starosti.A kceri su, kceri moja mila,tek odrazi nas samih.Radjamo ih da ponove nase patnje I nemoci. Nase bolove I stradanja. Da I one radjaju kceri.Da ih vole kao sam svoj zivot.Ali da se nadaju I raduju sinovima.

-Sreca cesto postane nestrpljiva. Nece da ceka!

-Sta vredi coveku da zadobije sva blaga ako dusu svoju izgubi.

-Neznost ostavlja najdublje tragove.Poverenje obavezuje vise nego pretnja.Ljubav se najduze pamti.

Ljiljana Habjanović - Zapis duše

Bisernica
20-12-2010, 21:49
Glad i nije nešto, ako čovjek pregladni. Seoski nadničar Nurif Smaka je na svom stomaku osjetio kako je gladovati i kako je čovjeku kada pregladni. Nije se jednom dogodilo da gladan zamrkne, a još gladniji osvane. Lakše mu je bilo da se prisjeti koliko se puta najeo u životu.

Od mrvica, koje je dobijao radeći za cazinske gazde za svoj tegoban rad od zvijezde do zvijezde, odvajao od svojih usta i dijelio na ravnopravne dijelove za bremenitu Sadiku i dječicu koja su bila jedno drugom od uha do uha. Nurifova nesvakidašnje mršava i sitna ženica, koju su mu priveli oni za koje je nadničio, izrodila je desetero djece. Bila je plodnija od svake gazdinske njive. Primakne joj se – rodi dijete. Jedanaesto je na putu. Kada zaplače, valja i njega ljuljati i nahraniti.

I dok su drugi raspredali priču kako se sirotinji daju djeca, a bogatima dukati, siroti Nurif je gurao svoj točak sudbine, a da nikada nikome nije kazao kako su mu djeca teret. Svako je volio jednako, a branio se istinom: ”Imam desetero, koliko imam prsta na rukama. Koji god prst da porežem, boli!”

Za svoju tegobnu sudbinu nije nikoga okrivljavao.

”Sadikina brazda, moje sjeme… Ja druge njive nejmam”. govorio je, orao po Sadikinom busenu i durao. Kada bi ga naružili, kako mora pripaziti na sjetvu između mršavih nogu one koja mu se više primiče nego li izmiče, on bi se nasmijao i kazao da su žena i djeca njegovo jedino blago.

”Ona moraju jesti, ja ne moram!” – branio se.

Koliko su Nurif i Sadika voljeli svoju dječicu, znaju to oni koji su htjeli da znaju: nikada nisu ni vidjeli ni čuli da su digli ruku na maksume.

Više je bilo onih koji su zbijali šalu na račun ovih siromaha. Ruku na srce, u tome je bilo i onog zdravog humora, koji je mamio smijeh i simpatije. Sadikinu i Nurifovu ljubav su poredili sa horozom kreštavcem i kokicom pirgom.

”Malehni oni, pa malehna i djeca” – govorilo se.

Dok su prolazili seoskim puteljkom, dobri ljudi su u njima vidjeli ono ljepše. Poput pjetlića Nurif je išao ispred svoje kokice, a za njom, po visini i starini, trčkarali su pilići. Najmanji u koloni je bio Ahmica. Jedva da je bio odvajao od zemlje, posrtao je, padao, ustajao i pritrčkivao…

Kada bi nečija prijetnja poput jastreba kidisala na njih, pilići bi se, u trku, za tren našli uz majku. Ona bi čučnula da ih sve prigrli i zaštiti od uljeza. Jastreb bi udario u prazno. Čim bi opasnost prošla, iz krila i ispod dimija prvo bi izvirile glavice, a onda bi se goluždravci, uz razdragano pijukanje, razletili na sve strane. Sajma bi ih prebrojavala. Najlakše ih je razlikovala i prepoznavala po boji perja. Činili su šareno jato. Četvero je bilo crno, troje bijelo, dvoje žuto jedno riđe pile.

Kada bi ožednili ili ogladnili, Sadika je posipala mrvice i prizivala dječicu: ”Pi-piii-piii… Dođite: Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!” Niti jedno nije smjelo ostati ni žedno ni gladno.

Mrvice je donosio Nurif.

Odlazio je po mraku.

Dolazio je po mraku.

Djeca ga danima nisu viđala.

Više iz sažaljenja nego li iz samilosti, cazinske gazde Nurifu sklepaše brvnaru na kraju sela. Gurnuše ga ukraj. Da nikome ne smeta.

Među onima, za koje je nadničio, najšire ruke je bio Salih-beg Hasanović i njegova žena Rasema. Nije im bilo suđeno da imaju djece. Imali su sve drugo, a kao da nisu imali ništa. Nurif je nerijetko mogao da čuje iz Raseminih usta, kako bi se rado mijenjala da može, kao što ne može, sa njegovom siroticom Sajmom.

”Moj, ti, dobri Salih-beže, jedino bogastvo je u evladu” – kazivala je i umivala se suzama.

Jednom, i više mjednom, jezik begovice je kliznuo kako ne valja. U naletu žala što će cijelo bogatstvo ostati bez nasljednika, ujela je Nurifa za srce. Lomeći prste na rukama, priupitala ga je: ”Nurife, daj mi ono dijete što ga Sadika nosi u stomaku!”

”Ne dam!” – potresao se Nurif. ”Sve mi uzmi, ali dijete ti ne dam!” – kazao je.

Ispričala je to Salih-begu. ”Pogledao me je, a kao da me je sabljom sasjekao” – požalila se.

”Moja ti, Rasko, teško si ogriješila dušu… Traži halal i rastereti svoje srce!” – razborito je kazao Salih-beg i pozvao se na vjeru i postekiju na kojoj se klanja Bogu. ”Od dragog Boga ću iskati da ti oprosti grijeh počinjen u velikoj želji da imamo nasljednika…”

Rasema je zaplakala.

”Bog je tako htio, a Njegova je najpreća” – pokušao je utješiti ženu, onaj koji je više i češće od drugih darovao Nurifovu kuću. Redovno je davao zekjat i vitre njegovoj djeci. Kada su drugi davali šakom, on je davao kapom. Kada su njegovu dječicu napajali surutkom, on je – mlijekom. Ako su drugi nudili sir, Salih i Rasema su davali kajmak.

Vremenom, mrvice Hasanovića za Nurifa su bile slađe od nečijih brda halve.

Ruku na srce, koliko god je ko davao Smakama, uvijek je bilo nedovoljno za mnogobrojna usta.

Na sirotinjskoj sofri, uz kukuruzni hljeb, najčešće su gladna usta čekala pura i krompir. Prava rijetkost je bila da zamiriše meso. Otud, u toj sirotinjskoj kući, bajramski blagdani su dočekivani s posebnom radošću… Zajedno sa ramazanskim somunima i kurbanskim mesom, zamirisale bi duše Nurifovih siročića.

Bilo je tako kako je bilo: uvijek više usta nego kašika.

Nurifu je najmanje ostajalo.

Uspavljivala ga je i budila želja: ”Bože, daj mi bar jednom da se najedem, makar odmah crko!”

Požalio bi se onima koji su osjetili glad. Tješili su ga tako kako su mogli i znali: ”Nurife, nije dobro ni kada se prejedeš, valjaćeš se od bolova u želucu… Niti možeš leći, niti se možeš uspraviti.”

Oni, koji su ga slanim mrvicama pitali, slatkom šalom su sebe hranili: ”Ko gladuje duže živi moj Nurife… To je naučno dokazano!”

Stomaka sraslog s kičmom, Nurif je govorio onako kako su crijeva krčala: ”Gladovanje je bolest koja ne boli, ali čovjeku dođe takva mučnina da bi povratio želudac. Pozeleni od muke. Povratio bi od nekog zora, ali nemaš šta povratiti. Crijeva krče, prepliću se poput gujavica na suhom, otimaju se za mrvicu koje nejma, za kap mlijeka kojeg nejma…”

Kakva fajda od saznanja koliko je puta pregladnio? Kome i zašto takvo saznanje? On, Nurif, najbolje je znao da sit gladnome ne vjeruje!

Stotinu puta je poželio da ga nejma, samo da se ne pati i ne gleda one koji uz njega pate. Jednom, i ne jednom, vidio je sebe kako visi na sa omčom oko vrata. Dolazio je na pomisao da se baci pod voz, da skrati muke, ali, čim bi pomislio na svoju dječicu, odustajao je. Voz bi prohuktao dalje, a on bi kleknuo na zemlju i molio: ”Bože, znam da je grijeh oduzeti sebi život, jer život si mi darovao Ti, Svemilosni i Svemogući Gospodaru.”

One noći, kada se vratio iz čaršije sa ispraćaja na hadždž Salih-bega Hasanovića, kao i obično gladan je prilegao na slamarici. Glad je potiskao zadovoljstvom što je budućem hadžiji mogao izdvojiti nekoliko metalnih novčića da se nađu na putu za Mekku. Ovaj je odbijao da uzme, ali ga nije mogao odbiti.

”Dajem s halalom Salih-beže” – kazao je i gurnuo kesu u džep. ”Uzmi hadžija, grijeh ti je da me odbiješ!”

Bijeli hljeb, kog je kupio u čaršijskoj pekari, nije pomišljao da načne. Donio ga je djeci. Da oslade dušu bijelim hljebom. On je gledao. Djeca su jela. I dok su se njegovi siročići otimali za bijele mrvice, zadrijemalo mu se.

Zaspao je.

Usnio je najčudniji san.

Kao, on, Nurif Smaka, zasjeo za orgomnu sofru, a na sofri brda i doline od hrane. Neka od jela nikada prije nije vidio. Carska večera. Mogao je birati: begova čorba, pilav kakvog je sultan na Bosforu jeo, songandolme kojima su sladila usta sultanije, bureci iz kojih su virili komadi sjeckanog mesa, janjetina s ražnja, kadaif, baklave, agde, med i medovina…

On gleda hranu, a kao da hrana gleda njega.

Ne može vjerovati da je sam sjeo za sofru.

”Sadika ženo, ne mogu ovo sam jesti!” – kazao je i doviknuo: ”Zovi djecu!”

Čuje i vidi Sadiku. Razletila se po ćoškovima i budi piliće. Zove ih radosnim glasom: ”Diž’ te se… Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!”

”Nemoj koje zaboraviti” – moli je Nurif.

Kada su svi posjedali, još je bilo mjesta.

”Sadikice draga, nećemo još početi jesti…” – podignute obrve veli Nurif. ”Ima još gladnih… Pohiti po Sabita u komšiluk, možda je gladan legao… Nije imao ko ni Selimu spremiti večeru, Bogoti zovni i njega…”

Sadika je već na nogama. Prije nego što je do vrata stigla, Nurif se sjetio stare i bolesne Muzaferovice… ”Zovni i nju, ona voli baklavu, a more biti i kadaif… Pohiti Sajmo da se begova čorba ne ohladi!”

Komšije stigoše i posjedaše oko sofre.

”Ima li još mjesta?” – pita Nurif.

”Nejma!” – kaže Sajma.

”E- e, sad, s bismiletom, pa bujrum...!” – radostan je domaćin.

Kada je pošao kašikom da srkne begovu čorbu iz tanjura, u jednom trenutku, sve je nestalo. Kao da je neko magijom sklonio sofru i sa sofrom hranu.

Od tuge, čuđenja, čega li, Nurif se trznuo iz sna. Kada je otvorio oči, vrh njegove glave stajao je trgovac Salem Arnaut.

”Hlupao sam na vrata, ali me nisi čuo. Spavao si kao top. Ni djeca te nisu mogla probuditi…” – govorio je onaj iznad njega.

Nurif se nije dizao. Nije mogao. Opijen snom, kakvog valjda niko nije usnio, treptao je očima poput prevarenog djeteta. Sve se u jedan mah raspršilo kao mjehuri od sapunice.

”Došao sam lijepim poslom…” – kazao je trgovac. ”U amanet mi ostavio hadžija Salih-beg Hasanović, prije nego što je krenuo na daleki put…”

Nurif je podigao glavu.

”Tvoja djeca se već raduju…” – kazao je ozarenim glasom musafir.

”Istrčala su van, jedno preko drugog… Ni Sadika nije sačekala da te probudim… poletila je i ona u avliju!”

Ništa mu nije bilo jasno. Protrljao je oči da bolje vidi onoga koji mu je govorio: ”Dobio si posao i bićeš svoj *****...! Tako je kazao i hadžija Salih-beg, da mu Dragi Bog hadždž upiše u sevap.”

”Ko, *****? Kakav bolan ja *****?” – skočio je na noge Nurif.

”Ako odeš do prozora i pogledaš, sve će ti se samo kazati” – uz blaženi osmijeh uzvratio je trgovac Salem.

Pogledao je kroz prozor.

”Vidiš li onog konja?”

”Vidim!”

”Je li upregnut?”

”Jeste… Vidim i konjska kola!”

”E, Nurife, ono je sve tvoje!”

Zavrtilo mu se u glavi. Čuo je i nije čuo kada je gost govorio: ”Salih- beg mi je uredno sve platio i kazao kako je to nijet njegov i njegove žene Raseme, da mu Dragi Allah upiše i ovaj sevap. Njemu sevap, a tebi posao. Obraduj ga, kada se vrati s hadždža, da si već nekome prevezao drvo, sijeno, fasungu iz prodavnice… Svoju muku naplati. K’o, svoje! Hadžija ne sumnja u tvoje poštenje, i to je rekao…”

Nurif je još nešto kanio izustiti, ali riječ nije prelazila preko usana. Nije stigao zadržati gosta. Ostao je u ušima njegov glas: ”Ja sam svoje završio, a ti gledaj kako ćeš svoje!”

Već sutradan Nurif je sjedio za svojom sofrom. Doduše, nije bila onako velika kao u snu, ali su oko nje komotno posjedali Nurif, Sadika i njihovo desetoro djece.

Još je bilo mjesta.

Pozvao je i komšije da mu slađe bude.

Prije nego što je stavio zalogaj u usta, još jednom se krenuo iza sebe i pogledao ima li još neko gladan.

Počeo je da jede.



San o sofri - Mustafa Smajlović

Bisernica
29-12-2010, 00:12
Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje. S čega�se mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?
Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo da te u radu zaboravimo - gle! - na svim našim djelima tanke vijugaju linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.
Sta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjenice, ili zadaje bol ili se pretvara u gorčinu?
Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prsto u parčad.

Ivo Andrić - Ex ponto

Bisernica
02-01-2011, 09:08
"Sve ima svoje granice." - Kako je jednostavno ponoviti te reči banalne klasične istine.
Kako lako prihvata tu istinu onaj koji nikad ni u čemu nije osetio potrebu ni pokušao da ide daleko i tako se nije ni mogao naći na nekoj granici. Uostalom, u detinjstvu, dok su čovekove snage nerazvijene, pitanje granica i ne postavlja se pred nas, jer se ozbiljno i ne sukobljavamo sa njim; tek sa mladošću i zrelim godinama počinju naši sudari i naši obračuni sa granicama, a starost i smrt i nisu drugo do poslednje granice naših granica i našeg trajanja. Tada je i samo naše postojanje, kao takvo, nerazdvojno vezano sa pojmom granice, i to svuda i u svemu. I naši najveći usponi i 'uspesi' u stvari su samo granice nasih moći i nastojanja, tek obrnuto protumačene i drugim imenom nazvane. Ono što ponekad u našem ili tudjem životu nazivamo 'vrhunac sreće' samo je jedna od tih granica, a nas grob, koji nas pouzdano čeka negde, u zemlji ili u kamenu, poslednja je od naših granica. Tek kad jednom i njega, zajedno sa nama, nestane u prostoru i sećanju, možemo se nadati da ćemo se osloboditi prokletstva granice i ući, valjda, u bezgranično carstvo nepostojanja.



"Znakovi pored puta" - Ivo Andrić

Bisernica
13-01-2011, 21:00
Nije ovo nikakav početak, ali počeću. Zvala se. Bila je kći nekog oficira, poštara ili železničara, neke uniforme u svakom slučaju. Sećam se da je nedeljom prolazila šetalištem držeći svojom tankom belom rukom neku ruku koja je baš znala šta hoće, i koja je bila obučena u rukav nekakve uniforme. Mislim da se doselila pre rođenja. Rodila se tek kasnije. Dugo nisam znao ništa o njoj. Slučajno sam je video petnaest godina nakon rođenja, a dvadeset nakon što se doselila. Ponedeljkom je -nikada to neću zaboraviti- oblačila belu haljinicu prepunu nekakvih šljokica, nekakvih čipkica, nekakvih volančića i ostalih deminutiva. Imala je petnaest godina a ja sam kao i obično, imao trideset. Stanovala je u sivoj zgradi na čijoj fasadi beše natpis, nekakva nečitka firma, nešto kao M. Petrović & sinovi. Samo mi je to ostalo u sećanju. I to da je svirala klavir, sudeći po tome nije bila kći železničara već oficira. Oficiri vole vojnu muziku. Možda je bila kći nekog oficira koji je mnogo putovao železnicom. Tako, neka bude tako. Imala je prekrasne oči. Pričali su mi da su prekrasne. Ja nikada nisam smogao hrabrosti da je pogledam u oči. Imao sam dvojicu ili trojicu prijatelja, veoma smelih momaka, oni su mi pričali sve: i to da nedeljom oblači belu haljinu, da ima mladež na bradi, da ima plave oči. Ne bih sada, da im nisam verovao, smeo sa sigurnošću tvrditi da je uopšte imala oči. A opet, njene su mi oči mnogo značile. Naši susreti? Nisam siguran u pogledu naših susreta. Treba biti ja, pa sve to nazvati susretima, a to je prilično teško. Viđao sam je retko: uvek nedeljom, samo u snu, uvijek s leđa. Sanjao sam, ne znam zašto, najčešće sredom, da je nedelja i da ona dolazi s kraja neke druge ulice koju ću kasnije vrlo često pominjati u svojim pričama. Ja bih, u snu naravno, stajao ispred poslastičarnice, čekao je posmatrajuci kroz trepavice njenu siluetu, a kada bi mi se približila, ja sam kukavički obarao pogled. Pa ipak, ti su mi susreti mnogo značili. U to vreme, ako je to neke uteha, snovi su bili malo stvarniji.
Da li sam je voleo? Da! Potvrdno. Šta sam joj govorio? Sa pristojne udaljenosti, u snu razume se. Nešto jesam. Ne treba sumnjati da su to bile gluposti. Nešto u kratkim is pre ki da nim re če ni cama. Zadihanim. Šta li sam to mogao govoriti? Sadržaj kratkih is pre ki da nih rečenica je,nažalost,zaboravljen. Zauvek.Možda sam joj govorio...
Ne, nije to. Videlo se, od prvog dana se videlo da će otići. Pravio sam se da to ne primećujem. Sve to nije važno. To se dogodilo davno i već je zaboravljeno. Drugo nešto neću zaboraviti: belu haljinicu i popodne u koje je, zaista, otišla. Neću to zaboraviti ni kada umrem. Sedeo sam i pio čaj. Onda je došao neko, bilo ko od trojice mojih prijatelja, i tiho mi šapnuo da je njen otac oficir dobio prekomandu, da je njen otac železničar otputovao daleko- za uniforme se uvijek nađe neki dalek i glup posao- i da su svi ti očevi poveli i nju sa sobom.Izustio sam samo jedno kratko: Oh! Najednom je to O iz oh zatreperilo nad čajem obrazujući kineski ideogram O-SHAY koji se poslije kratkog vremena kondezovao u OČAJ, a odmah potom u očaj, opori očaj od nane.

Svetislav Basara - Peking by night / Očaj od nane

Bisernica
06-02-2011, 09:17
Sunce se tek pomolilo, a razgovor već teče.
- Bogami, ti si video sveta, Zaimaga.
- Jesam, ali šta mi to vredi kad sam, evo, postradao i kad su
ljudi pogani i ne daju živeti ispravnom čoveku. A jesam prošao
mnoga mesta i svuda mi je dobro bilo i ljudi me poštovali i
prizivali, a i ja sam se vladao kako treba i sa svakim lepo i
pošteno umeo.
Gleda zatim ćutke preda se, kao da čita neki podsetnik, i
počinje kao da nastavlja gde je prekinuo.
- U Adapazaru sam zaimao i oženio se. Dobru i pametnu sam
ženu imao. Ljudi su me mnogo poštovali i moja bojadžijska radnja
bila je prva u varoši.
- Pa što ne ostade tamo?
- Eh, što! Djavo me nagovori te uzeh jos jednu ženu. I od tog
dana sve krenu naopako. Jest me zadovoljila prvih dana. To moram
da kažem. Ali ćud je imala! Ništa što se zavadila sa mojom prvom
ženom i što mi je od kuće napravila pakao, nego zadje tako po
varoši, pa što kažu: u jednoj ruci slama a u drugoj vatra. Gde
dodje, tu svadju i omrazu stvara. Dva bi oka, što kazu, u glavi
zavadila. Braća moje prve žene stadoše da me gone. Omrznu svet
na mene. I ja, vidivši da gubim ugled i mušteriju, i da ću i glavu
izgubiti ako tako dalje podje, rasprodam potajno i budzašto ono
robe i alata pa krenem opet u svet.
- Ih, brate! Šteta! - kaže neko zabrinuto.
Zaim tužno njiše glavom kao da samo on zna kolika je to šteta.
- E, moj bežanovicu, što ti nisi najurio tog svog otrova, nego
ti da bežiš, pored tolikog svog dobra! - kaže promuklim glasom
atletski razvijen čovek iz kruga.
- "Najurio, najurio"! Nije to tako lako. Da ti znaš kakva je to
žena bila. Ne možeš da se odlepiš od nje a vidiš da te nestaje.
- Ah, šta! Najurio bih ja nju pa sve da joj je sunce medju
nogama a mesec na trbuhu.

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Bisernica
17-02-2011, 22:36
Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo. Svaki, dabome, kaže da nije kriv, ali za toliko godina koliko sam ovde, ja još nisam našao da je neko bez razloga i bez krivice doveden. Ko ovde dođe, taj je kriv, ili se makar očešao o krivca. Phi! Pustio sam ih dosta, i po naredbi i na svoju odgovornost, da. Ali kriv je bio svaki. Ovde nevinog čoveka nema. Ali ima ih na hiljade krivih koji nisu ovde i nikad neće ni doći (to dobro znaju oni iz firme "Rade Neimar", pr.aut.), jer kad bi svi krivi dospeli ovamo, ova bi Avlija morala biti od mora do mora. Ja ljude znam, krivi su svi, samo nije svakom pisano da ovde hleb jede.

Ivo Andrić - Prokleta Avlija

Sandra
17-02-2011, 23:06
Valjda zbog kiše, na Trgu Republike nije bilo uobičajene vreve. Prljavožuta gradska rasveta kao da je zalud užežena, konjička figura ispred Narodnog muzeja je stajala u pola pokreta, mlaciću se činilo da bi Knjaz levicom rado povukao kajase, odjahao sa postamenta, samo da je znao kuda pre. Kada ga je vajar Enrioko Pazi potkraj prošlog stoleća lio, desna ruka Mihaila Obrenovića je bila čvrsto uperena prema jugozapadu, simbolično ukazujući na još neoslobođene srpske gradove. Ali, gde sada? Kuda? Svuda?
Odjednom mi se taj spomenik pobede i ponovo zadobijene slave, opervažen svečanim slovima, svakako među lepšim u Beogradu, učini kao bronzom presvučena tuga.
...i ta ga je odzvanjajuća misao držala sve do Filozofskog fakulteta...


***

...knjige su kao sunđeri. Naizgled neznatne veličine, šupljikavo, spužvasto tkivo je kadro da upije nebrojeno mnogo puta, mnogo sudbina, čak da u sebe prihvati čitave narode. Šta su drugo knjige o nestalim civilizacijama, no sunđeri koji su u sebe saželi čitave epohe? Do poslednje žive kapi...dok i sami nisu stali da se suše, da se kamene...

***

...kako sam se jedne večeri, u postelji, zarekla da ću ga voleti do kraja života, tako te reči, tada izgovorene, još stoje u mom jastuku.
Rekla je i pocrvenela.
(kasnije, kada je prvo počela da zaboravlja stvari i gubi pamćenje, a zatim - gotovo i da ludi) .... Jelena je vrativši se iz grada zatekla staricu u sobi biblioteke, na podu, kako nožem za hartiju iz rasporenog jastuka, vadi pero po pero, zagleda ga i odbacuje... ''Nešto sam nekada važno rekla u ovaj jastuk, a sada toga nečega nema!'' - podigla nakratko isplakane oči, te nastavila da prebira. Oslobođena perca su sletala u njenu kosu. Lebdela svuda po sobi. Tamo... I ovamo . . .


Goran Petrović - Sitničarnica kod srećne ruke

Sarmica
17-02-2011, 23:21
"Lično nisam pristalica stradanja – ni svog, tuđeg pogotovu – osim kad sam na njega prinuđen, a onda ga primam kao segment, nipošto odrednicu svoje sudbine. Ako smo stradali, kao što jesmo, prirodno je da o tome pišemo. Da smo srećniji, umeli bismo valjda s istom akribijom pisati o sreći. Zbog čega da sreća bude tema niže vrste? Ona je, možda, za nas, umetničke mizantrope, manje zabavna, teže obradiva, to priznajem, ali ima pisaca koji su se i u njoj kao temi sjajno snalazili. Ne verujem da stradalnički motivi vraćaju našu književnost – hrišćanstvu. Možda će ovo zvučati paganski, ali za mene je vera u Boga radost, radost u najvišem smislu, nipošto patnja, bol, trpljenje."

Borislav Pekic,Misli

Bisernica
06-03-2011, 12:31
Nekima se čini da su moje pesme sve iste...
Shvatam ih potpuno... Meni su, na primer, one Ajnštajnove formule sve iste.
Nismo svi svemu dorasli...
Stihovi su uflekali stranice ove knjige kao višnje damastni stolnjak baštenskog stola, i odaću tajnu: oni su pisani obrnuto, na muziku, otud tolika raznolikost i amorfnost mrlja, uprkos vrlo doslednim rimama...
Pade, znači, kula od karata sa čije su osmatračnice Nedorasli taman opazili metričke modle iz kojih moje melodije ispadaju kao vanil-krancle...
Do vraga, počinjem da zvučim kao Kritičar.
U prevodu, najveći krivac što su ipak pomalo sve iste sam doista ja, ali ne toliko Ja Kompozitor, i ne Ja Pisac Tekstova, nego više Ja Pevač Svojih Pesama. Sto trideset i koja pesma dosad! Zamislite reviju na kojoj bi jedan jedini maneken nosio sto trideset i koji model. Pa ne znam kakvi da su modeli...
Sve bi bilo mnogo jasnije da jednu moju pesmu peva neki Šaban u bordo odelu, drugu, recimo, blazirana Rok Princeza Na Zrnu Belog Praška, a tek svaku treću ja...
Jednog dana sve će doći na svoje, to znam, ali prethodno bih morao da nađem malo vremena da umrem, i ispunim još par rubrika u formularu Večnosti, tako da baš ne vapim za tim danom...
Muzičari me (umereno) hvale kao pesnika, a književnici kao pevača, ali i jedni i drugi triput pljucnu i prekrste se terajući me od sebe, čim primete da im se primičem u odrpanoj sivoj kukuljici, zveckajući upozoravajućim zvonom na štapu svog talenta...
Ali, dojave mi Dobronamerni da me je neko od kolega opljuvao u štampi, pa tako saznam da imam i kolege?
Nedavno me je u holu hotela "Maestral" spopao jedan Interpretator, Nosilac Festivalske Spomenice, jedan od onih najokorelijih, što farbaju kosu u crno i povlače se po jutarnjim programima...
Ma, ne dolazi u obzir...
Za njegovo ime ne samo da nema mesta ni na marginama ove knjige, nego ne mogu da ga prilepim ni za korice, kao žvaku...
Potreban mi je više kao maskota svih onih koji kad im stane auto traže kvar na tuđem vozilu...
Vokalni Solista me je, uglavnom, pitao kad ću i ja napraviti jednu pravu pesmu? Dosta mu je tog recitovanja, šta li je? Morao je već jednom da mi kaže šta misli o meni...
Ljudi iz njegovog društva branili su ga time što je malo popio...
U redu je, rekoh...
Ja bih morao puno da popijem da bih rekao šta mislim o njemu, i njima...
A iza svojih pesama stojim...
I ne pada mi na pamet da ih branim...
One su tu da brane mene...
Zato i stojim iza njih...

Bilo bi glupo da kažem kako više nemam onih dvadeset godina?
Imam ih, na sreću...
I još dvadeset i tri sledeće uz njih...
Nazivali su me amaterom kada sam ušao u posao, u međuvremenu su se svi potpisali pod diplomu Velikog Profesionalca koju sam stekao, ali i papirni brodiči napravljeni od ovih stranica poterani su od obale daškom Amaterizma, koji sam eto uspeo nekako da sačuvam u sebi, ljubomorno, kao tajni porodični recept...
Onaj okrugli furnirani sto više ne bi morao da se razvlači, tek par gostiju je preostalo...
A ja naravno nikad nisam maturirao...
Školske 1994/95. godine, u gimnaziji u Senti uradio je to za mene konačno moj mladi prijatelj Adrijan Arsenović, odbranivši sa najvišom ocenom svoj maturski rad iz muzičke kulture na temu: Harmonska i formalna analiza pesama Đorđa Balaševića.
Mom Đoletu, umesto maturske slike u izlogu...
Tek toliko... A ja zaista možda i jesam slab muzičar, kao što se priča...
Ali šta bi tek bilo da nisam?
Ih, brate...
Ko bi nam bio ravan?

Dodir Svile, Đ. Balašević

Bisernica
13-03-2011, 12:09
Svaki živi stvor nosi, ne samo teret proteklih godina nego i svega onoga što će doći, samo treba steći vještinu čitanja iz očiju, iz pokreta, razumjeti znakove skrivene u borama na čelu, u skoku kakve zvijeri, prikradanju plijenu, galopu konja, letu ptice.Sve su to znaci, pouzdana slika budućnosti koja je u svemu, u svakoj biljci, svakoj travki, svakom djeliću svakog živog stvora, u mislima koje tek nastaju, u proročanskim snovima, glasovima iz drugih svjetova.
Sve je to vrlo složeno, a složenost zbunjuje. Zašto je Bog stvorio svijet u kojem postoji više vremenskih dimenzija...prošlost, sadasnjost i budućnost, u kojim postoje isprepleteni san i java, radost i nesreća,
milost i nasilje. Prava misao i potpuni život teže ka jednostavnosti. Jednostavnost je otporna, nesalomljiva, jedino se u njoj krije istina, ljubav, snaga. Čemu onda taj složeni svijet gdje je sve nestabilno, podložno brzim promjenama , koje život čine nesigurnim, zlo istrajnim, a nesreću trajnom?

Filip David - " San o ljubavi i smrti"

Bisernica
10-04-2011, 15:44
Dragi sine Joco!


Oma ti javljam da smo svi dobro, a bilo nas je i marodni. Strovalijo nas je nazeb, pa nas jos drži balaban. Al mi se ne damo! Deda Paja umalo da nije čundukurcno. čak ga je popa pričestio, u zlu ne trebalo. Još malo kašljuca al će ga proći jerbo svak dan troši po fraklic-dva, kako uvati da mi ne vidimo. A baba Nasta, naočin, guši se u magarećem kašlju, što ce reći, bože'm prosti, da je podetinjila. Mater ti je naveka, ko što znaš, na svoju ruku. Lajava ko kera, pa trlajiše ko navijena. Tu mi sedi na glavi sa'š njeni divani. Vole da olajava komšiluk pa je zapravo ne voledu ni ovi prid kućom a ni oni za kućom. Braca, ko Braca. Momak, pa može štogod naumi. Onomadne o'šo u bircuz kod Salaški i prokardo ćuše, sto smo ga kupili jesenaske na vašaru u Žablju. E, sad kad dodje proleće, pa nek vidi s kim će prezati. Našu Olgu sa mnom sigurno neće! Ja dig'o ruke od svega. Sada nemamo posla, izležavamo se po krevecu po ceo dan i zdravo volemo da čitamo Kalendar jerbo u njemu ima svega i svačega napisato. Sneg deb'o pa se ne vidi ništa s one strane sokaka. A i bolje je, bar ne moram da gledam onog Peru švandravog što nam je priklane sas salcgasom potrovo pola čopora ovaca, kad su ušle u štetu u nje'v kupus. Sud sa šnjim još nije gotov. Otežedu i sudija i Perin fiškal, kurveća posla.
Ko kanda će naderati Pera i platiti sve troškove. Tako mi bar furt divani moj fiškal. Daj bože. Ako se to strefi, oma ću ti poslati koju forintu da imaš na trošak, al da nejdeš ni za živu glavu u kupleraj jerbo ćes od ti Mariški i Juliški fasovati šangir i frenjang, a treba ti se ženiti kad se vratiš iz soldata. Devojaka ode u Salajki i Podbari ima ko pleve, i sve su lepe i naočite i imadu bome dobar štel. Kad se oprave i kad krenu u kolo, sve se bećidu ko ždrebice, bože'm prosti! Onu tvoju štrapađozu, mislim na Milku, što si mi pričo pre neg sto si narukovo, sada šnjom gacari neki dotični iz Pizšdrićeve fajte. A ti Pizšdrićevi su zdravo muškarasti. Valjda si me razum'o.
Ležimo ti ja i mater ti tako noćaske, pa divan okrenuli o toj Milki, pa se čudimo otkuda da ta ista Milka vole mužki svet kad je zdravo muškobanjasta. čak joj rastu i nausnice a i divani ko gospodin popa sas debelim glasom. Ko da se, bože'm prosti, poderala. Imo bi ja tebi pune taljige da nadivanim al me je već zabolela ruka od plajvaza! A materi ti zdravo besna i tera uštruc ko begečka nana pa neće, ni da je ubiješ, da uzme plajvaz u šake. Svi te pozdravljamo i šaljemo ti u koverti dve forinte da imaš na trošak kad budeš išo u varoš da popiješ bar tri čista i cetir brez sode, pa nek te Bog vidi!
Al da se ne oždrkeljaš i da te, nedo Bog, strpadu u buvaru ko kakvog skota i drotoša. Piši nam oma. Evo sada svi plačedu a i meni nije svejedno. Joco, valjda nisi smetno s uma naš atres. Piši. Sine, evo ti sad svi šaljemo poljupce. Onaj što je najdeblji i crven, nije zaoto crven što ti je mati namazala usta sas karminom, vec zaoto sto je otoićke jela sosa a nije obrisala usta.


B. Jovanović - "Salajka koje (više) nema"

Bisernica
26-04-2011, 08:18
Kad bolje razmislim, koliko god da nam zvezde nisu naklonjene moramo znati da su to samo zvezde i da se pre ili kasnije moraju ugasiti. Dakle, zvezde se gase, ali svemir ostaje. On je beskonačan, nema kraja. Zar nam to ne govori da su naše mogućnosti beskonačne, neograničene, baš kao vasiona?

Ono što ponekad vidimo, što nam otkupi i ukrade poglede, ne predstavlja istinit odraz, već samo viziju, čudnovatu fatamorganu lepote. Prava vrednost je duša, u njoj je skrivena naša spoljašnjost, naš sjaj, koji nekako nikad ne bledi, ne nestaje, dar od Boga koji, istaknut na pravi način, premašuje vidljivo i govori nam o slepilu površnosti. Uvek treba zaviriti u dušu, jer je u njoj, duboko, poput lavirinta, skrivena naša istinska lepota, naš žar, vatra i savršenstvo.
Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvek može uporediti sa mačem sa dve oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Eskalibura prividno budi najčistija osećanja, preplavljujući telo nekom začaranom energijom. Blagotvornom. Snažnom. Okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi. Tupi. Neretko, poneseni zaslepljenošću, ne upotrebljavamo svest, zdrav razum, pa tako nesvesni sami sebi nabijamo vrh oštrice u srce. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi… Tu ranjivost, taj neuspeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju. Bes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i bezljubavna hladnoća oštrice sve više prlja Ipak, lek postoji. Ali se pametni leče. Oni drugi nastavljajući sa povređivanjem, ne primećuju da lek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izlečenja. Ne u oštrici.Već u iskustvu. Svakom se dogodi.

Slaviša Pavlović - Zavet

Bisernica
09-05-2011, 15:40
Doktor: Na šta se žalite?
Pacijent: Na sebe.
Doktor: Na koji deo?
Pacijent: Na unutrašnji.
Doktor: Gde Vas tačno boli?
Pacijent: Svuda.
Doktor: Budite određeniji, molim Vas. Koji organ vas muči?
Pacijent: Duša.
Doktor: Duša nije organ.
Pacijent: Meni jeste.
Doktor: Zanimljivo. Vi ste onda fenomen. A čemu Vam služi taj “organ”.
Pacijent: Da živim.
Doktor: Aha. Čime se bavite?
Pacijent: Dušom.
Doktor: Mislio sam od čega živite.
Pacijent: Od duše.
Doktor: Sveštenik?
Pacijent: Ne.
Doktor: Psihijatar?
Pacijent: Ne.
Doktor: Političar?
Pacijent: Ne živim od tuđe, već od svoje duše. Ja sam umetnik.
Doktor: Zaista? Kojom vrstom se bavite?
Pacijent: Ljudskom.
Doktor: Mislim na vrstu umetnosti.
Pacijent: Umetnost je umetnost.
Doktor: Znači, multimedijalni umetnik?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Mislite svestrani?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Hmm… dobro. Imate li hobi?
Pacijent: Pravi umetnik ima samo jedan hobi – običan život.
Doktor: Živite iz hobija?
Pacijent: Da, spavam, jedem, koračam, ličim na sebe…
Doktor: Da li ste ranije osećali tegobe na koje se žalite?
Pacijent: Oduvek.
Doktor: Jeste li pokušavali sa nekom terapijom?
Pacijent: Nisam znao da treba.
Doktor: Koliko imate godina?
Pacijent: Previše.
Doktor: Previše za šta?
Pacijent: Previše za podneti.
Doktor: Znači, umorni ste od života?
Pacijent: Ne od života, od sebe.
Doktor: Kako mogu ja da Vam pomognem?
Pacijent: To sam došao ja Vas da pitam.
Doktor: Vidite, kod mene dolaze i drugi umetnici, čak vrlo poznati i priznati, ali nemaju problem kao što je Vaš.
Pacijent: Oni žive od umetnosti.
Doktor: Zar niste rekli da živite od umetnosti?
Pacijent: Ne, rekao sam da živim od duše.
Doktor: Tačno. Oprostite, a kako se to živi od duše?
Pacijent: Vrlo lepo.
Doktor: A ko finansira taj “vrlo lep” život?
Pacijent: Ja.
Doktor: Nasledili ste?
Pacijent: Da, talenat.
Doktor: Mislim na novac.
Pacijent: Njega dobijam kao nadoknadu za protraćeni talenat.
Doktor: Jeste li sigurni da ne terate šegu sa mnom?
Pacijent: Apsolutno.
Doktor: Vratimo se problemu, koji Vas muči. Opišite, molim Vas, kako Vas to duša boli?
Pacijent: Baveći se umetnošću, celog veka bezuspešno pokušavam to da opišem.
Doktor: Kako, zaboga, očekujete da Vam pomognem?
Pacijent: Kad sam se, svojevremeno, žalio na bol u oku, niste tražili da vam opišem bol.
Doktor: To nije isto, oko je organ.
Pacijent: I duša je.
Doktor: Znate šta, ja ću Vama ispisati uput za psihijatra, pa…
Pacijent: Ne vredi, bio sam.
Doktor: I?
Pacijent: Kaže da sam normalan, a ja se nisam ni žalio na pamet, već na dušu.
Doktor: Čoveče, šta hoćete od mene?
Pacijent: Da me pregledate.
Doktor: Kako dušu da Vam pregledam?
Pacijent: Ne znam, mene boli, a Vi ste doktor.
Doktor: Dobro, pogledaću. Gde Vam je ta duša?
Pacijent: Kod jedne žene.
Doktor: Kako Vas onda boli, kad nije kod Vas?
Pacijent: Zato me i boli.
Doktor: Pobogu, rekoste da živite od duše, a sad mi kažete da je kod neke žene.
Pacijent: Zato i živim. Problem je što boli.
Doktor: Ma, čoveče, Vi ste neozbiljni. Došli ste ovde da me zajebavate! Napustite ordinaciju!
Pacijent: Oprostite, mogu li znati gde je Vaša duša?
Doktor: Ne brinite, moja duša je na svom mestu.
Pacijent: I moja je, ali boli.
Doktor: Ma, idite dođavola!
Pacijent: Bio sam. I on me izbacio.


Goran Tadić

Bisernica
20-05-2011, 22:57
Bog i duša, voleo bi da smo mi šumadinci ugledni po čemu smo i bili, po debelim svinjama i bikovima, po suvoj šljivi i rakiji.

Jedan iz Zagreba, Srbin, raspričao se: nije Srbima u Austriji nista lakše i lepše nego Srbima u Srbiji. I tamo Srbe proganjaju. Apse. Nasrću na kuće i imovinu. Lupaju izloge, rasturaju radnje zanatlijama i trgovcima, Srbima.

Zašto, bre? - pitam ja pred svima.
Kako, zašto? Pa zbog princa Ferdinanda.
Dobro je l' to švabe tako postupaju sa srpskim življem? - pitam.
Ama, kake švabe, radićevci i frankovci.
U Bosni, čujem, jos crnje, Srbe raseljavaju, u logore trpaju, imovinu i kuće otimaju...

Čekam da nas sa te strane de su naši manastiri braća dočekaju vrelim olovom. I trebalo bi. Ko nas je zvao da i' oslobađamo? Da je njima do oslobođenja, oslobodili bi se oni i sami.
Šta nam je ovo trebalo, Milutine - gledam onaj jad i propast našu.


Danko Popović - Knjiga o Milutinu

Bisernica
04-06-2011, 23:23
Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?

— Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.

— Onda, da ćutimo!

— Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi čuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju državom?


Tvrđava - Selimović

Bisernica
25-06-2011, 10:31
"LJubavni sat" je staklena naprava punjena tečnošću, vrsta klepsidre. Iz gornjeg zvona tečnost u kapima pada u donje zvono i meri koliko traje jedan ljubavni čin. Zatim se staklo obrće i sve počinje iz početka. Treba napomenuti da je ova klepsidra veoma drevni izum, ali radi i danas, samo što se jedno njeno oticanje ne može bez ostatka izmeriti našim današnjim računanjem vremena. Pri tome ona je i neka vrsta priče bez reči o tome šta je ljubav.
Jer, u tom satu ne teku trenuci života i strasti samo jedan za drugim. Ponekad jedna i više kapi vremena padaju naporedo, ponekad je jedna kap ljubavnog vremena veća, a sledeća manja, neke padaju brže, a neke sporije, ili se u tom satu kapi naših strasti pretiču. Ponekad one su tako sitne da se pretvaraju u neprekinutu nit vremena.
Najzad, ima brzih ljubavnih kiša koje probijaju one sporije kapi ako im se nađu na putu. Ali, u večnost one ne mogu da se uključe onom brzinom kojom padaju kroz vreme.
Na ishodištu svom i hitre i trome kapi, i duge i kratke strasti bivaju zaustavljene za trenutak i izjednačene.
Sve se to komešanje zaglavi na svom ishodištu, na uviru u večnost i tu se postiče ravnoteža između brzih i sporih tokova, sve se kapljice nadju na istom ušću, a strast se tu na svom dnu gasi.

Milorad Pavić

Bisernica
14-01-2012, 18:13
Strašno je za ženu kada ostane sama.kad muž umre još i nekako,boli je ,no se bar ne stidi.Kad je ostavi zbog druge,
i boli je i obrukana je!Znači,našao je bolju,ona nije valjala.No za ženu nema veće nesreće ,no da sahrani svoje dete.
To nedaj Bože ni dušmaninu! - govorila je moja baba Marica.

Ovim naravoučenijem,ovim opštim zaključkom,završavala bi svoje duge,zanimljive priče.Priče istinite,potresne,upozoravajuće,
kojima me pripremala za život.One su bile najveći deo mog vaspitnog prtljaga.Njih sam ,odlazeći iz rodne kuće,ponela umesto
devojačkle spreme,i nikada ih nisam odbacila.
Nanizane poput blistavioh perli neke raskošne ogrlice na istu nit našeg neprekinutog ženskog rodoslova,postale su mala
ogledala u kojima neprestano tražim različite odraze svoje ženske suštine....


Ljiljana Habjanović Đurović

Bisernica
31-01-2012, 19:29
Sećanje nije zapečaćena konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvek isti sadržaj: ono preobražava prošlost,
upisujući joj sadašnje znanje, iskustvo i osećajnost. Zato priču o prošlosti (a svaki trenutak je već prošlost;
prokletstvo vremena je upravo u tome što retko uspevamo da uhvatimo i proživimo trenutak, neponovljivost i punoću
sadašnjosti, bez tereta prošlosti i neizvesnosti budućnosti), dakle, govor o bilo čemu treba uzeti sasvim uslovno, kao
mešavinu malo nehotičnih laži, malo stvarnog zaborava, malo dodvoravanja vlastitoj taštini, i sasvim malo iskrenosti,
sve stopljeno u pitku cafe creme, u koju, umesto šećera, sipamo gomilu spletki.

Spletkarenje sa sopstvenom dušom – Marija Jovanović

Bisernica
31-01-2012, 20:58
Opet sam te snevao! Kako žalim što san ode, te i ti s njime! Kako bih voleo da to ne beše samo san, san i ništa više. Ali hvala i snu. Slađe je snevati negoli zbilju gledati i gušiti se od navrelih osećaja, uspomena, i teška, hladna, samotna života... Da, slađi je san, san detinjstva i mladosti…
Hajde da snevamo: Bili smo komšije. Tvoja majka samo tebe, moja majka samo mene imađahu. Majka je moja želela da ja postanem ono što moj otac ne beše: da povratim izgubljeno imanje, uzdignem i još lepšim sjajem obasjam već pomračeno ime naše. Ja sam samo to znao da ti nisi za mene, da si mnogo dole, nisko, nisko! I da je čak to dosta od nas što ti dopustamo da si kod nas, te da nas služiš, da mi kao rođenu bratu ugađaš i da, gledajući me, smešiš se blago i trudiš da pogodiš svaku moju želju, smatrajući se srećnom ako mi je ispuniš. Za tebe bejah Bog, idol i najsvetije biće.
Da, bili smo deca. Ali ne! Samo si ti bila dete, a ne i ja. Ja sam bio već zreo. No ti beše pravo dete. Nikad neću zaboraviti ona naša milovanja kojima si se ti podavala bezazleno. Eto, tako je to bilo! Znao sam ja da neću naći vernije, istrajnije i ropskije ljubavi od tvoje: znao sam da bi me negovala i čuvala kao očinji vid... Znao sam ja sve to, pa ipak... Da, nisi i ti bila bogata, iz znane kuće, i nisi bila viša od mene. Peče me! Boli! Ali i ja nisam svemu tome bio kriv. Jer, koliko puta, umoren i obuzet sumnjom da mozda neću ono biti čemu težim, koliko puta, kažem ti, odrekao bih se svega. I da onda, uz tebe, ljubljen, prospavam svoj san.
Nisi se udala. Svi su znali zašto nećeš, i više ti se svetili nego što su te sažaljevali. I ja sam znao, ali sam ćutao. Nisam znao šta da radim. Nisam hteo da te dam drugome, da tu tvoju lepotu, milinu, ljubav i sreću ima. Bilo mi je teško i mučno pri pomisli da će te drugi grliti i ljubiti; da će drugi piti ljubavi iz tebe, tog čistog, jos neproteklog izvora... A ovamo? Da nije bilo te tvoje slepe predanosti, poverenja i ljubavi, ja bih znao šta da radim. Ali ti? Nisam te smatrao za višu no ostale, ali ipak si bila nešto drugo, nešto što me je sprečavalo da postupim kao sa ostalima. Borio sam se, mučio, lomio, i topio gledajući te tako lepu, krasnu i razvijenu, tek procvatu...
Volim te, volim...volim!... - I sve te više stiskah, grljah, ljubljah... I, prigrljenu, potpuno pripijenu uza se, držah te; osećah ti laku trzavicu i toplotu tela... Ah! I, mesto radosti, srece, strasti, mene luda i bedna, obuze beskrajna, velika, teška tuga...Suze mi navreše.
- Da li će ikada biti duše koja će me ovako voleti?
I ti - ne dani, već noći! Ja ne mogu više. Plačem. Uzalud su suze, uzalud je sve! Prošlo je, i ode! Ne povrati se! Šta mogu sad ja, do samo suze?!...
I odoše. Moja majka visoko, lako, ponosito, a tvoja zgrčeno i zanoseći se. Ne znam šta je bilo i čime su te nagnali da pristaneš, samo na materinom oku spazih još neosušenu veliku suzu, kad se vrati i reče:
- Svršeno je!
Ja? Isprva kao da se oslobodih, dahnuh što sam te skinuo s vrata, ali me posle uhvati strah. Bojao sam se. Poražen svojim kukavičlukom, drhtao sam kao prut. Dahire, ćemaneta, zajecaše, uzdigoše se i počeše pištati po obasjanim i mirnim visinama. Oh, a u njima ko da beše neke demonske, strašne naslade i zadovoljstva; osvetne i zlurade, tajanstvene sreće sto mi te oteše, uzeše od mene. Kao da te ti glasovi poneše sa sobom gore, u visine, krešteći i pišteći... sveteći se meni, koji se čas radovah što se otresoh tebe, čas opet drhtah i plakah silno, jako, krijući se da me ko ne spazi i vidi!...”

Borisav Stanković -Uvela ruža

Bisernica
18-03-2012, 21:24
Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:
Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,…
Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.
Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno.Kao da smo neke boje koje se lako mešaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svetla…

Biti jedno – Nebojša Jovanović

ljubičica
07-04-2012, 07:15
Grozdan i Grozdana, u crvenim haljinama, silaze niz modri vinograd.Oni, spletenih ruku,kao dva crvena, velika cvijeta sidjose i zastadose nad rijekom, a dva crvena mlaza planuse na rijeci.
Grozdanine grudi drhte i trepere u rijeci. Grozdan joj otkopca kopcu na haljini: Grozdani spade bijela haljina i srebrna zvijezda zasja u plavoj rijeci.
-Grozdana, sto ti drhte noge? - pita sapatom Grozdan, a ona se samo nasmijesi, spusta glavu na njegovo rame i gleda u bijelu zvijezdu na rijeci. Kroz njene plave oci protice plava rijeka.

Grozdanu drhte ruke. On joj otkopca i drugu kopcu, a donja haljina spade na pijesak i na rijeci se zabijeli naga bozica, sa bijelom zvijezdom u kosi.

Grozdana je sva naga, na bijelom tijelu gore joj suncane zrake, tanke, srebrne.

-Grozdana, sto ti drhti dah u grudima? - pita sapatom Grozdan, a ona sva drhti i samo se smijesi, smijesi.

Grozdan klece i poljubi joj grudi. Grudi planuse kao dva crvena cvijeta.

Negdje u klisurama, u suncu, zazvoni bijesan i razgolicen kikot, zacereka se crven, strastven smijeh i vrisnu.

Zivot se rodi u klisurama kao procvjetao zbun.

Grozdanin kikot, Hamzo Humo

Bisernica
31-07-2012, 20:14
Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...

Đorđe Balašević - Jedan od onih života

Bisernica
13-12-2012, 21:11
Postoje neke neslućene dubine u oceanu naših snova i naših sjećanja
i postoje neke vječite slike u besmrtnosti naše proslošti.
Postoje, neki neponovljivi i slatki mirisi našeg djetinjstva i naših tajni.
I postojimo mi u svemu tome.
Vječito nedorečene misli, ostale su negdje daleko iza nas,
Toliko je toga u nasim malim i kratkim životima nedorečenog i nikada do
kraja, objašnjenog. Toliko toga je nedovršenog i zato mi nekako prirodno
zvuči ta nježna misao, da nas zaista negdje, neko ili nešto, još uvijek čeka?
Možda smo se pravo zaletili, pa ih tek tako ostavili?
Možda ih olako prepustismo zaboravu?
Znam da bi bez njih bili niko i ništa, a - šta smo onda s
njima?
Samo onaj koji nikada ništa nije imao - taj je zasigurno, uvijek na svome.
Jer sveto je sjećanje na moju i našu prošlost i nemoj je dirati.
I zato, nikada ne reci da nema nigdje nikoga da te čeka.
Nikad ne reci da ne znaš ko si i da bi ponekad volio zaboraviti odakle
dolaziš.

"Duša balkanska"

Bisernica
03-03-2013, 09:52
Da li ljubav uopšte postoji? Ili je ono što se ljubavlju zove tek san o njoj? Kratkotrajna iluzija? Da li je ljubav silovito, žudno stapanje dva tela
i propadanje kroz bezdan bezumnog užitka, ili vreme između: pomamna, grčevita nada da će se sve ponoviti. Neprestano drhtavo isčekivanje.
Da li je ljubav odbaciti svoj san i zavoleti sve što je njegovo: mračne ćoškove navika i ružnu pustoš duše? Odbaciti svoju sliku o njemu i voleti
ga onakvog kakav je? Da li voleti znači naći opravdanje za sve? Ničega se ne stideti, čak ni pred sobom? Sve je to ljubav...


Ljiljana Habjanović - Đurović - Ženski rodoslov

Bisernica
07-03-2013, 23:27
A šta je to – ljubav? Kad gledaš u zvezde bez razloga i kad podeliš žvaku i kad pokloniš cvet
i ustupiš ljuljašku u parkiću kada je na tebe red da se ljuljaš! Kad onome koga voliš daš jedan
griz i kad podeliš sa njim gumu za brisanje na dvoje! Kad nacrtaš srce i unutra upišeš vasa dva
imena. Ako to nije ljubav, ja onda, stvarno ne znam šta je !


Momo Kapor

Bisernica
06-05-2013, 08:54
"Probaj", veli, "Bogdane, što ne znaš, pokušaj jednom, pokušaj drugi put, i treći i peti ako treba i budi uporan, ne odustaj, jer jedino tako ćeš naučiti i saznati. Oslanjaj se na sebe. Tuđe iskustvo nikome nije pomoglo. I opet ti kažem: ne odustaj nikad. Padneš li, ustani i produži. Ne broj modrice i uboje, jednog dana ćeš ih blagosiljati."



Svitalo je. Bogdan je pogledao gore uz kulu, klimnuo glavom i zatakao struk bosioka u rupicu između dva tesanika.
"Zbogom, moj učitelju", rekao je glasno i stavio kapu na glavu.
Na obali Dunava bacio je venčić petrovca u vodu. Hteo je nešto da kaže, ali mu se grlo steglo.
Seo je u čun i zaveslao uzvodno.
Nije se osvrtao.


Despot i žrtva, Dobrilo Nenadić

Bisernica
15-05-2013, 21:58
Biti jedno

Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:
Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,…
Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.
Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno.Kao da smo neke boje koje se lako mešaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svetla…

Nebojša Jovanović

Bisernica
02-01-2014, 19:31
Da li ću i ja kao Sv. Augustin spaliti svoje knjige i napisati Knjigu. Sada samo plačem i plačem čim pomislim na nju i njen život, porodični život. Taj život je završen: moja baka, moja tetka, moja snaja, moja sestričina, sada i ona. Kad ona ode biće gotovo zauvek. Moraću da je pustim da ode. Moja prijateljica Ana piše mi: moraš, i znam da je u pravu. Moramo da pustimo naše majke da odu, čak i onda kad nemamo ćerke, majkama je potrebno slobodno vreme i prostor. Drugačije ga nikad nemaju, za života živeći sa muškarcima i decom u muškom svetu. Dok odlaze, saznaju da nikad nisu bile slobodne ali im to ne smeta, ništa drugo ne traže nego nekoliko minuta starog života, sa nama oko njih. Nikad neću zaboraviti njeno lice. Tajna želja moje ćerke kad je bila mala bila je da umre sa mnom, njenom mamom, zajedno. Kako je rasla, promenila je želju, da ja, njena mama, umrem sa njom, tako da živimo duže… Ali moram da je naučim, sada kad postaje devojka, da mora da me pusti, tako što ću ja nju pustiti prvu da ode. Moja majka mene nikad nije pustila, bila je sa mnom dok sam bila beba, dete, odrasla žena, živela je moj život za mene, umesto mene… otela mi je moj život, da bi me zašitila, da bi nadoknadila svoj izgubljeni život u nekom drugom vremenu i društvu. O da, pisala sam knjige protiv moje majke i muškaraca i žena kakva je ona bila, ali evo me sada kako s njima umirem, sa njom. Još uvek ih volim i pisaću o njima. Oni to zaslužuju, to će biti moja osveta što me nisu na vreme pustili, da živim odvojeno od njih, iako su znali da će prvi umreti. Ili to možda nisu znali? Bili su večni, svemoćni, sveprisutni, kao što sam ih i zamišljala, i još uvek želim da budu. Moja psihoanalitičarka je rekla: tvoja majka je bila hladna majka. Ponavljam, nijedno dete nikad nema hladnu majku, čak ni mrtvu, niti nevidljivu majku. Majka je prostor a dete je centar života. Kao što sam i u drugim trenucima smrti govorila, kažem: volela bih da sam trudna.

Budućnost, sadašnjost i prošlost istovremeno: vreme jednostavno jeste. Smrt živi u meni sa mnom ispred mojih očiju širom zatvorenih. Ja sam Nefertiti, moja umiruća majka, ja i moja još nerođena ćerka. Šta iz svega toga da izvučem? Teoriju relativiteta: bez slobodne volje, budućnost već postoji u paralelnom životu, kao i prošlost. Kvantna fizika: atomska teorija slučajnosti, neizvesnost u izboru puta… Svest čoveka: ne znam da li vreme teče, samo ga osećam. Ljudski um, atom u ljudskom umu, svest povezuje ta tajanstvena dva dela ali ta veza još uvek nije vidljiva. Veza između Nefertiti moje majke i mene.

Jasmina Tešanović - Matrimonijum