PDA

Pogledaj Punu Verziju : Herman Hesse



Bisernica
03-09-2010, 15:36
http://t3.gstatic.com/images?q=tbn:EzFHA2MLHJcqrM:http://i32.tinypic.com/oidibp.jpg&t=1

Herman Hese (1877-1962), nemački književnik, od 1923. švajcarski državljanin, 1946. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost.


The Nobel Prize in Literature 1946
"for his inspired writings which, while growing in boldness and penetration, exemplify the classical humanitarian ideals and high qualities of style"


Hese je gradjanin sveta i vizionar budućnosti, neophodan svakom pojedincu koji oseća potrebu za radikalnim menjanjem svojih nazora, svoje ličnosti i načina života. Piše jednostavno i nadahnuto, iskreno i poetično. Hese lako i brzo osvaja čitaoce svojom neposrednošću, istinitosću, magičnim prizvukom svojih rečenica i mudrim porukama svog ogromnog životnog iskustva.

Odlučivši u dobi od 13 godina da bude "pesnik ili ništa",Hesse je u početku pisao romantične pesme i priče.
1896, njegova pesma „Madona" pojavila se u jednom Bečkom časopisu.
1899. godine izdao je knjigu pesama „Romantične pesme" i knjigu sa kratkim pričama "Sat posle ponoći".
Obe su prošle finansijski katastrofalno.
1903.godine ugledni izdavač Semjuel Fišer objavio je prvi Heseov roman "Peter Kamencid",i od tada je Hese mogao da živi kao slobodan umetnik.
Nakon što je s prvim romanom stekao slavu, oženio se sa Marijom Bernouli i naselio se kraj jezera Konstanca. Sa njom je imao tri sina. Ovde je napisao roman, „Ispod točka", koji je objavljen 1906. godine. A potom se opet posvetio pesmama i kratkim pričama.
1907. “S ove strane”, pripovetke, pojavljuju se kod S. Fišera, Berlin. Hese gradi i useljava se u sopstvenu kuću.
“Na Erlenlou” u Gajenhofenu.
1908. “Susedi”, pripovetke, pojavljuju se kod S. Fišera, Berlin.
Početkom 20. veka svet je ponovo otkrio dela Artura Šopenhauera, za koja se zainteresovao i Hese. Počeo je da otkriva budizam i teozofiju, te obnovio svoju staru želju da poseti Indiju. Ovo je period u kojem se udaraju temelji jednog od njegovih najboljih romana, „Sidarta", koji će, doduše, izaći tek 1922. godine.
1910. godine izdaje treći roman, „Gertruda", za koji će sam kasnije tvrditi da predstavlja njegov umetnički „pobačaj".
1911. “Uzgred”, pesme, pojavljuju se kod Georga Milera, Minhen. Putovanje u Indiju sa prijateljem slikarem Hansom Šturcenegerom.
1912. “Stramputice”, pripovetke, objavljene kod S. Fišera, Berlin. Hese napušta Nemačku i sa porodicom se preseljava u Bern (Švajcarska) u nekadašnju kuću prijatelja slikara Alberta Veltija.
1913. “Iz Indije”, zabeleške s puta po Indiji pojavljuju se kod S. Fišera, Berlin.
1914. “Roshalde”, roman, pojavljuje se kod S. Fišera, Berlin. Početkom rata Hese se prijavljuje kao dobrovoljac, ali biva odbijen zbog nesposobnosti i dodeljen Nemačkom poslanstvu u Bernu, gde u službi “Nemačkog staranja o zarobljenicima” snabdeva lektirom stotine hiljada ratnih zarobljenika i interniraca u Francuskoj, Engleskoj, Rusiji i Italiji, izdaje i rediguje zarobljeničke časopise (npr. “Nemačke internirske novine”) i osniva svoje izdavačko preduzeće za ratne zarobljenike (“Izdavačka kuća književne centrale za nemačke ratne zarobljenike”) u kome se od 1918. do 1922. pojavljuju 22 sveščice.

Bisernica
03-09-2010, 15:47
Besmrtnici

Propinje se ka nama i ključa
huk života iz zemaljskih dolja,
divlji urlik hiljadu nevolja,
pijan zanos što svest zaobruča,
krvav dim sa pirova dželata,
grč naslade,srca koja tuku
neutolnom požudom,splet ruku
zelenasša,prosjaka,pirata,-
oh,taj uskomešani ljudski roj,
šiban strašću i bičevan strahom,
zaudara na trulež i znoj
blud i grubost spleću mu se s dahom
koji blažen i ostrvljen diše,
proždire se, pa se ispljuvava
smišlja novi rat dok pesme piše,
rasplamsali bordel ukrašava,
mota,ždere,kurva se dok šeta
sred drečavog vašarskog veselja,
sred obmana svog dečijeg sveta
što se svakom sa pučine želja
nov ukaže kao zlatan val,
i svakom se raspadne u kal.

Naš je stan pak usred obasjane
beskrajnosti eterske ledene,
ne znamo za sate niti dane,
za razlike čoveka i žene.
Vaše grehe,pohote,ubojstva,
vaše strepnje i nade u spas,
ravnodušni i puni spokojstva,
gledamo,ko sunca oko nas.
Zmaj nebeski sa nama se druži,
prožima nas vasionski led,
a oko nas sve u nedogled,
kolo zvezda bez prestanka kruzi.
Dok gledamo mirno na vaš greh,
koprcanje i jad neizrečni,
nepomičan naš je život večni,
hladan,zvezdan naš je večni smeh.


knjiga"Stepski vuk"

Natali_Uvil
03-09-2010, 20:10
In Secret We Thirst


Graceful, spiritual,
with the gentleness of arabesques
our life is similar
to the existence of fairies
that spin in soft cadence
around nothingness
to which we sacrifice
the here and now

Dreams of beauty, youthful joy
like a breath in pure harmony
with the depth of your young surface
where sparkles the longing for the night
for blood and barbarity

In the emptiness, spinning, without aims or needs
dance free our lives
always ready for the game
yet, secretly, we thirst for reality
for the conceiving, for the birth
we are thirst for sorrows and death

Bisernica
05-09-2010, 09:31
3. novembra 1914. godine napisao je esej „O prijatelji, ne tim tonom", u kojem traži od nemačkih intelektualaca da ne srljaju u nacionalizam. Bio je ubeđeni pacifista. Nemačka štampa ga je oštro napala, velika većina prijatelja se distancirala od njega, a preteća pisma su postala svakodnevna pojava.

Usled novonastalih nevolja, kao i problema u braku, Hese je počeo da odlazi na psihoterapiju kod J.B. Langa, učenika Karla Gustava Junga, da bi kasnije lično upoznao i samog Junga. Jungovo učenje ostavilo je dubok utisak na Hesea, i za tri nedelje, u periodu septembar-oktobar 1917. godine piše „Demijana". Roman će objaviti tek po završetku rata, 1919. godine i to pod pseudonimom Emil Sinkler. Inače, Jungova ideja o dualnosti ljudske prirode, njegov sistem introvertnosti i ektrovertnosti, kolektivnog nesvesnog i sistem simbola, ubuduće će obeležiti Heseovo stvaralaštvo. Ove godine objavio je i zbirku kratkih priči „Čudne vesti sa Druge Zvezde".

Iste godine, nakon što mu se žena oporavila od nekoliko nervnih slomova, Hese se razvodi. Preselio se u grad Montanjola, gde je započeo sa slikanjem.
1922. godine objavio je svoje remek-delo „Sidarta", koje se bavi Budinom mladošću i emigrirao u Švajcarsku, čije državljanstvo je dobio 1923. godine.

1924. godine oženio se pevačicom Rut Venger. Ovaj brak od početka nije funkcionisao i brzo se raspada, a Hese piše možda svoje najbolje delo - „Stepski vuk", objavljeno 1927. godine. U ovom delu se bavi duhovnom samo-realizacijom pojedinca.

Ubrzo nakon uspeha sa ovim romanom, Hese se odriče osamljenosti i ženi se jevrejkom Ninon Dolbin Auslender, sa kojom ostaje do kraja života.
1930. godine izlazi roman „Narcis i Zlatousti". U njemu je suprostavio intelektualnog asketu, koji se zadovoljava ustanovljenom religijom, i umetničku, senzualnu potragu za ličnim samoostvarenjem. 1932. godine izašlo je „Putovanje na istok", a godinu dana ranije započeo je sa radom na svom poslednjem romanu „Igra staklenih perli".

Bisernica
05-09-2010, 09:32
Postoji istina, dragi moj! Ali učenje za kojim ti žudiš, apsolutno, savršene učenje
koje jedino donosi mudrost - takvo učenje ne postoji. To uopšte i ne treba prijatelju,
da čeznem za nekim savremenim učenjem, nego za usavršavanjem sebe samoga.
Božanstvo je u tebi, ne u pojmovima i knjigama. Istina se proživljava, ne propoveda se.

Igra staklenih perli

Bisernica
06-09-2010, 20:23
Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vreme vetar u baštama pomeri drveće. Negde zalaje pas, udaljenom ulicom prolaze kola…

A sna nema.

…Ne pomaže ti da ideš gore-dole, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš.

Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i detinjstvo, šume u kojima je proživeo najslobodnije i najnezaboravnije dečačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dečačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarele, sa ljubavlju, brigom i tihim prekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obesti izbegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povredio svoj ili tuđ ponos, ili se ogrešio o prijatelje nekom nesmotrenom rečju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe…

U našem užurbanom i neosetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svesna sebe, u kojima život ustupa mesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti. To se verovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, verovatno nad kovčegom majke, verovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvek prate nemiri i mučenja.

Vrednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga sto je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

H.Hesse - Besane noći

Bisernica
08-09-2010, 21:13
Uvidevši kakve užase može doneti nacizam, on ponovo podiže svoj glas, a 1933. godine pomaže Tomasu Manu i Bertoltu Brehtu da odu iz Nemačke.
Još od 1910. godine kada je počeo sa pisanjem recenzija knjiga, Hese je podržavao i pomagao brojne jevrejske autore, ali kada je napisao članak za „Frankfurter Zeitung", Hesea su optužili da podržava nacizam. Ipak, do kraja 1930-tih, nemačke novine su prestale da objavljuju njegove tekstove, da bi na kraju njegova dela bila potpuno zabranjena.
1943. godine objavljuje svoj poslednji i najduži roman „Igra staklenih perli", za koji će 1946. dobiti Nobelovu nagradu za književnost. Hese se ponovo bavi dualnošću ljudske prirode, misaonog i aktivnog života, a ovoga puta u centru zbivanja se nalazi neverovatno nadareni intelektualac. Inače, primetno je da je glavni lik u svim Heseovim romanima osoba po mnogo čemu slična svom autoru, i to ne samo duhovno, misaono i iskustveno, već i po životnom dobu. Neki sugerišu kako u njegovim romanima sam Hese govori iz različitih likova, što je, zapravo, posledica njegovog istraživanja ljudske prirode i potrebe da sukobi njene različite strane, kako bi ih razjasnio i sebi i drugima. On sebe secira i različite aspekte svoga bića suprostavlja kako bi pronašao svoju suštinu.

1946. godine objavio je esej „Ako se rat nastavi...". Inače, po završetku Drugog svetskog rata, Heseova produktivnost je značajno opala. Ponovo se vratio pisanju pesama i kratkih priči i više nije objavio ni jedan roman.
Umro je 9. avgusta 1962. godine.
Njegova popularnost se obnavlja krajem 1960-tih, kada njegove romane otkriva nova, hipi generacija, koja u njima pronalazi uporište za svoje ideje. Potraga za ličnim prosvetljenjem, što je Heseova preokupacija, posebno u romanima „Sidarta", „Putovanje na istok" i „Narcis i Zlatousti", poklapala se sa idealom hipika. Takođe, „Magični teatar", scena iz „Stepskog vuka", interpretirana je u nekom obliku psihodelije pobuđene drogama.

Dragan Matić

Bisernica
12-09-2010, 10:02
U najvažnijoj sceni sna,u sekvenci bezobzirnog ratnog hira
(gde delo opet dobija posebnu mitsku snagu),sažeta je sva besmislenost rata.
Tu se ubijanje nameće i sprovodi tako da njegov izvršilac nikad ne gubi sa lica
tobožnju masku čedno-ciničke bezazlenosti, a njegov pokolj deluje kao jedina moguća apstraktna projekcija samoodbrane u njenom preventivnom postupku.
Sva histerija rušenja i uništenja dovedena je do apsurda specifičnim postupkom neposredne identifikacije počinioca sa pokoljem kao automatskim i mehaničkim reagovanjem koje se samo po sebi razume.Taj cinično-apsurdan način na koji Hari sudeluje u pokolju pokazuje svu besmislenost i mehaničku slepoću ratovanja i uništavanja,slepu stihiju rušilačke strasti uopšte,te tako posredno,ne deklarativno,deluje humano.
To je moderan postupak kreacije humanizma:ne uzima se stvar sa strane,posmatrački,spolja,tj.deskriptivno iz središta posmatrača,već u identifikaciji sa počiniocem,te tako,kroz prividnu identičnost sa antihumanim,samo to antihumano dovodi se do totalnog apsurda prirodnim razvijanjem u svim aspektima koji su mu imanentni i dostupni jedino iz njegovog sopstvenog jezgra.
Time je potpuno negiran klasičan postupak“prethodnog“ gađenja i užasavanja koje stvara nepremostivu distancu do antihumanog i daje ga u verziji sa njegove antipodne posmatračke tačke,ne u neposrednom zračenju iz njegovog sopstvenog središta.

Tako se u haotičnom razmahu i histeričnoj bujici „bezazlenog“ubijanja i pravljenjem ubilačkih zaseda svemu i svakome sa obe strane velikog druma života,kojim svako mora da prođe,ulazi u srž ratnog haosa kao oličenog apsurda,kao oživljenog prepotopskog robot-čudovišta čija je besmislenost,automatizovana zaslepljenost ubijanja smrtonosnija od njegovih ubilačkih hitaca.


Predgovor koji je napisao Zoran Gluščević za roman
"Stepski vuk"

Bisernica
12-09-2010, 10:05
Ja stepski vuk jurim i jurim
zavejanim svetom surim,
sa breze gavran tu i tamo prhne
al' nigde zeca nigde srne!
A ja srne toliko volim,
da mi je da sad sretnem koju!
Ničega lepšeg no kad je skolim
i pokažem joj čeljust svoju.
Tako bih dobar sa njom bio,
sav bih se zario u njen nežan but,
svetlu joj krv bih pio,pio,
pa zavijajući produžio put.
Bar da je negde kakav mali
zec,da me slatkim mesom zgreje!-
Ah,zar uteklo od mene sve je
što život može malo da razgali?
Odavno mi je umrla ženka,
olinjao i sed mi je rep,
a ja jurim kroz noć kao senka,
jurim i sanjam,poluslep,
kako srne i zečeve vijam,
slušam gde vetar granjem zavija,
snegom tolim suvoga grla plam
i nosim dušu da je djavolu dam.


Stepski vuk
(stihove prepevao Branimir Živojinović)

Bisernica
12-09-2010, 21:41
Jedna neobična ali jednostavna tajna mudrosti svih epoha uči nas da i najmanji čin altruizma, svaka ljubaznost i davanje obogaćuju, a da svaki napor da se osvoje bogatstvo i moć slabi i osiromašuje. To su znali i o tome nas učili Indijci, grčki filozofi i Hrist, i posle njih hiljade mudraca i pesnika čija su dela preživljavala epohe u kojima su živeli, dok su kraljevstva i kraljevi njihovog doba nestali i zaboravljeni. Mozete da se slozite s Hristom ili s Platonom, sa Šilerom ili Spinozom: svuda vrhovna mudrost uči nas da nisu ni moć ni bogatstvo ono što nas čini srećnim već samo ljubav. Svaki altruizam, svako odricanje u ime ljubavi, svako saosećanje, svako davanje sebe izgleda kao gubljenje vremena, kao lišavanje, ali nije: to je obogaćivanje i uzdizanje i jedini put koji vodi napred.

Herman Hesse "Umetnost dokolice"

Bisernica
13-09-2010, 18:55
Veliki ljudi su za mlade ljude kao suvo groždje u kolaču svetske istorije,oni takodje
spadaju u njenu pravu supstancu,izvesno,i nije nimalo lako ni prosto,kao što bi se mislilo,
razlikovati stvarne velikane od prividnih velikana.Kod prividno velikih,izgled
veličine daju istorijski trenutak u njegova tumačenja i prilaženja,ali ima istoričara
i biografa,a kamoli novinara,kojima to tumačenje i zahtevanje jednog istorijskog
trenutka hoće da kaže - trenutni upeh pojavljuje se već kao znak veličine.Omiljene
figure takvih istoričara su kaplar koji od danas do sutra postane diktator,ili kurtizana
koja za trenutak uspe da upravlja dobrim ili rdjavim raspoloženjem jednog vladara sveta.
A idealno raspoloženi mladići vole,obrnuto,najviše tragično neuspele,mučenike,
one za trenutak suviše rano ili suviše kasno došle.................


Herman Hesse - Igra staklenih perli

Bisernica
18-10-2010, 21:44
Zavodnik

Pred mnogim vratima sam čekao,
Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu.
I uvek kad se usta jedna predavala
i žedj bila ugašena,
jedna blažena iluzija u grob bi silazila…

Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah,
duge noći koje grozničavo iščekivah…
na kraju behu kao zgažen cvet,
bez mirisa nestala lepota.
Iz mnogih postelja ustao bih tužan
kad je žudnja postala mi navika.

Bežeć' od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samoću…
taj užitak moje je prokletstvo
jer nesrećnim me čini
da svaki san o njoj stvarnost uništava.

Oklevajući, ruku ka novom cvetu pružam,
da novom uhu svoju pesmu šapnem:

Brani se, najlepša moja, zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuči me nikad mi ne reci DA.

Bisernica
27-10-2010, 16:25
Imao bih da pričam o mnogo čemu lepom, nežnom i vrednom ljubavi iz moga
detinjstva, o svojoj zakriljenosti kraj oca i matere, o detinjskoj
ljubavi i prilično razigranom živovanju u blagoj, dragoj, svetloj
okolini. Ali mene zanimaju samo oni koraci koje sam učinio u svom
životu da bih dopro do sebe samoga. Sve lepe tačke gde sam se odmarao,
sva srećna ostrva i rajeve, čija mi draž nije ostala nepoznata,
ostavljam da počivaju u sjaju daljine, i ne žudim da još jednom stupim
u njih.

I zato govorim, dok se još zadržavam na svom dečaštvu,
samo o onome novom što mi se dogodilo, što me je teralo napred, što me
je otkidalo od ranijeg.

Ti podstreci dolazili su uvek iz "drugog
sveta", i uvek su donosili sa sobom strah, prisiljavanje i nečistu
savest, uvek su bili prevratnički i dovodili u opasnost mir, u kome bih
bio rado ostao da prebivam.

Nastupile su godine kada sam morao
nanovo da otkrijem da u meni samom živi neki pranagon, koji je u
dopuštenom i svetlom svetu morao nikom poniknuti i sakrivati se. Kao
svakog čoveka, tako je i mene osećanje čulnosti koje se lagano budi,
spopadalo kao neprijatelj i razarač, kao nešto zabranjeno, kao
zavođenje i greh. Ono što je moja radoznalost tražila, što mi je
stvaralo snove, radost i strah, velika tajna puberteta, to nije nimalo
dolikovalo brižljivo negovanom blaženstvu moga dečjeg spokojstva. Činio
sam kao svi ostali. Vodio sam dvostruki život deteta koje više nije
dete. Moja svest živela je u onom što me je okruživalo i što je bilo
dopušteno, moja svest je poricala novi svet koji se pojavljivao na
obzorju. Ali sam pored toga živeo u snovima, nagonima, željama podzemne
vrste, preko čega je onaj svestan život gradio sebi sve bojažljivije
mostove, jer se detinji svet u meni rušio. Kao gotovo svi roditelji,
tako ni moji nisu pritekli u pomoć životnim nagonima koji su se budili,
ali o kojima se nije govorilo. Oni su samo s neiscrpnom brižljivošću
pomagali moje beznadežne pokušaje da se oporekne stvarnost, i da se i
dalje ostane u detinjem svetu, koji je postajao sve nestvarniji i
lažljiviji. Ne znam da li u tome roditelji mogu učiniti mnogo, ne
prebacujem svojima ništa. To je bila moja lična stvar — da iziđem sa
sobom na kraj i da nađem svoj put; i ja sam svoju stvar izveo rđavo,
kao većina lepo vaspitane dece.

Svaki čovek preživljuje tu
teškoću. Za prosečnoga je to ona tačka u životu kad zahtev za vlastitim
životom dolazi u najoštriji sukob sa okolnim svetom, kad put unapred
mora da se izvojuje u najgorčoj borbi. Umiranje i ponovno rađanje, što
je naša sudbina, mnogi doživljuju samo jedanput u životu, prilikom
raspadanja i laganog rušenja detinjstva, kad sve što smo zavoleli hoće
da nas napusti, i kad najedanput osetimo oko sebe samoću i smrtnu
hladnoću vasione. I mnogi i mnogi nasuču se zauvek na ovaj sprud, i
celog svog života privežu se bolno za ono što je u nepovrat prošlo, za
san o izgubljenom raju, koji je najgrđi i najubitačniji od svih snova.

Hese - Razbojnik

Bisernica
03-11-2010, 21:15
Nije naš zadatak u tome da se približimo jedno drugom, kao što se ne sastaju ni Sunce i Mesec, ni more i kopno.
Nas dvoje smo, prijatelju dragi, Sunce i Mesec, mi smo more i kopno.
Naš cilj nije da se slemo jedno s drugim, ve' da saznamo jedno od drugoga i da jedan u drugom naučimo videti i poštovati ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.

Herman Hese - Narcis i Zlatousti

Bisernica
07-11-2010, 23:49
Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bežiš od nje.
Ne moraš bežati, ne moraš je se bojati. Moraš voleti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bežati od nje. Okusi kako je ona u
dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti
nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...

Herman Hese

kojica
13-11-2010, 21:09
"Stepski vuk je, dakle, imao dve prirode, čovečju i vučju, takva mu je bila sudbina, i
može biti da ovako nešto nije ništa naročito ni retko. Nailazilo se već na tolike ljude koji
su u sebi imali mnogo šta pseće, lisičje, riblje ili zmijsko, ne osećajući zbog toga
naročitih teškoća. Kod tih ljudi, eto, čovek i lisica ili čovek i riba životarili su jedno pored
drugog ne nanoseći jedno drugom bol, čak i pomažući jedno drugom, i kod mnogih ljudi
koji su doterali daleko i kojima zavide pre su postigli uspeh lisica i majmun negoli sam
čovek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukčije, u njemu čovek i vuk nisu išli
uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, već su bili u stalnom smrtnom
neprijateljstvu, i jedan je živeo samo da bi onom drugom naneo bol, a kada se dvojica u
jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako
ima svoj udes, i ničiji nije lak."

kojica
13-11-2010, 21:11
"Ako bismo morali vladati, mi to ne bismo čini sa snagom i naivnošću koje su potrebne
pravom vladaru, a takođe bi pritom brzo bili zanemareni i naša prava oblast, i naša
najspecifičnija briga - nega uzornog duhovnog života. Za vladanje nije nikako potrebno
da se bude glup i sirov, kako su povremeno mislili sujetni intelektualci. Za vladanje je potrebna
neslomljena radost za delatnoscu upravljenu prema spolja, strast, identifikovati sebe sa ciljevima i
svrhama i izvesno takođe neka brzina i nedvoumljenje u izboru puteva ka uspehu".

"Igra staklenih perli"

kojica
13-11-2010, 21:13
”Vama je često bio dosadan sopstveni život, stremili ste za tim da odete odavde, je li
tako? Vi žudite da napustite ovo vreme, ovaj svet i ovu stvarnost i da uđete u jednu
drugu stvarnost koja bi vam više odgovarala, u svet u kome ne postoji vreme. Učinite
to, dragi prijatelju, ja vas na to pozivam. Vama je poznato gde se on krije, poznato vam
je da je svet koji tražite – svet vaše sopstvene duše. Samo u vama samom živi ona
druga stvarnost za kojom žudite.”

Stepski vuk

kojica
13-11-2010, 21:35
"Govorim ti ozbiljno. Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se
ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i
mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, vec da
saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naucimo da vidimo i poštujemo ono što taj
drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.“

Narcis i Zlatousti

kojica
13-11-2010, 21:37
„Ah, sve je nerazumljivo i u suštini tužno, iako je i lepo. Ništa se ne zna. Živi se tako i
ide po zemlji, ili se jaše kroz šume, a poneke stvari gledaju coveka sa tolikim
ocekivanjem i obecavanjem, tako bude cešcnju: neka zvezda uvece, neki plavi zvoncic,
neko jezero zeleno od ševara, oci nekog coveka ili neke krave, i ponekad se cini kao da
se istog trenutka mora desiti nešto dotle nevidjeno, a ipak odavno priželjkivano, kao da
sa svega mora spasti koprena; ali onda to prolazi, i ništa se ne zbiva, i zagonetka se ne
rešava niti iskrsava tajna carolija, i na koncu ostariš i izgledaš prevejan kao otac
Anselmo ili mudar kao opat Danijel, a možda ni tada još ništa ne znaš i dalje jednako
cekaš i osluškuješ.“

Narcis i Zlatousti

kojica
13-11-2010, 21:38
„Misticari su, ukratko i pomalo grubo receno, oni mislioci koji ne mogu da se oslobode
predstava, dakle uopšte nisu mislioci. Oni su potajni umetnici: pesnici bez stihova,
slikari bez kicice, muzicari bez tonova. Medju njima ima veoma darovitih i plementih
duhova, ali oni su svi, bez izuzetka, nesrecni ljudi. I ti si mogao da postaneš takav.
Umesto toga si, bogu hvala, postao umetnik i zavladao si svetom slika, gde možeš biti
stvaralac i gospodar, mesto da se kao mislilac zaglibiš u onome što nije za tebe.“

Narcis i Zlatousti

kojica
13-11-2010, 21:50
"Nema zaštite od prolaznosti, onda si kao pečurka u šumi koja se danas preliva lepim
bojama, a sutra trune. Gledaš da sazdaš spomenik prolaznom životu, onda moraš da se
odrekneš života, onda si samo još oruđe, onda se, doduše, nalaziš u službi
neprolaznoga, ali pri tom se sušiš i gubiš slobodu, obilje i slast života."

Narcis i Zlatousti

kojica
13-11-2010, 21:53
''Čovek stari i detinje lice dobija bradu i bore, a čakšire stiču rupe; za tili čas postaneš ružan i nemio
gost, a umesto mladosti i nevinosti samo ti još glad viri iz očiju. Tada je vreme da očvrsneš i da nešto
naučiš o svetu, inače ćeš se naći na bunjištu i psi će pišati po tebi.''

Narcis i Zlatousti

kojica
13-11-2010, 22:01
:lol:

'Bio je jedan ljubavnik koji je voleo bez nade. On se povukao potpuno u svoju dušu, i
mislio je da će sagoreti od ljubavi. Svet za njega nije postojao, on nije više video plavo
nebo i zelenu šumu, potok mu nije žuborio, harfa mu nije ječala, sve je bilo utonulo, i
on je osiromašio i postao bedan. Ali njegova ljubav je rasla, i on je mnogo ranije hteo
da umre i propadne, nego da se odrekne posedovanja lepe žene koju je voleo. Tada on
oseti kako je njegova ljubav sagorela sve drugo u njemu, te postade moćna, i privlačila
je i privlačila, i lepa žena je morala joj se povinovati, i došla je i on je stajao raširenih
ruku da bi je privukao sebi. Ali dok je pred njim stajala, najedanput se sasvim izmenila,
i on sa grozom oseti i spazi kako je privukao k sebi ceo izgubljeni svet. Ovaj je stajao
pred njim i predavao mu se, nebo i šuma i potok, sve mu je u novim bojama, sveže i
divno, dolazilo u susret, pripadalo mu, govorilo njegovim jezikom. I umesto da dobije
jednu ženu, imao je ceo svet na srcu, i svaka zvezda na nebu plamtela je u njemu i
rasipala veselost kroz njegovu dušu-on je voleo i pri tome našao sebe samog. Većina
njih pak vole da bi pri tome sebe izgubili."

Odlomak iz "Demijana"

kojica
13-11-2010, 22:10
''Gde god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od
emocija. Novac nije ništa, moc nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su
nesrećni. Lepota nije ništa, video sam lepe muškarce i lepe žene koji su bili nesrećni
uprkos svojoj lepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako oseca, bilo je
bolesnika punih volje za životom koji su se negovali do samog kraja, i bilo je zdravih
koji su venuli mučeni strahom od patnje. Ali sreća je uvek bila tamo gde je neko umeo
da voli i ziveo za svoja osećanja; ako ih je negovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona
su mu donosila zadovoljstvo. Lepota ne pruža radost onom ko je poseduje, vec onom ko
ume da je voli i da joj se divi…'

Srecan je ko ume da voli

kojica
13-11-2010, 22:13
''Kako je dobro i istinito to što si mi pisala, i kako bolno odjekuje tvoja ljubav, poput večitog jada,
poput većitog prekora. Ali ti si na dobrom putu kada meni, a i samoj sebi, priznaješ svako osećanje
svog srca. Ali nemoj ni jedno osećanje nazvati malim, ne nazivaj ni jedno nedostojnim! Dobro je,
veoma dobro svako, pa i mržnja, i zavist, i ljubomora, i svirepost. Ne zivimo ni od cega drugog doli od
naših bednih, lepih, predivnih osećanja, i ako bilo kome medju njima nanosimo nepravdu, to je zvezda
koju smo ugasili…''

Srecan je ko ume da voli

kojica
14-11-2010, 09:36
''Šta je upravo istinski živi čovek, to se danas svakako zna manje nego ikada, te se zato
ubijaju u gomilama ljudi, od kojih je svaki dragoceni ogled prirode, koji postoji samo
jedanput. Da mi nismo još nesto više nego ljudi koji postoje samo jedanput, da se
može svaki od nas puščanim zrnom doista skloniti sa sveta, bez ikakva traga, onda ne
bi imalo smisla pripovedati priče. Ali, svaki čovek nije on sam, nego je on jedinstvena,
sasvim osobita, u svakom slučaju vazna i znamenita tačka u kojoj se pojave sveta
ukrštaju samo jedanput na taj nacin, i nikad vise.

Zato je povest svakog čoveka važna, večita, božanska, zato je svaki čovek, dokle god
živi i ispunjava volju prirode, izvanredan i dostojan svake pažnje. U svakome je
otelotvoren duh, u svakome pati stvorenje, u svakome se izbavitelj raspinje na krst.
Malo njih danas zna šta je čovek. Mnogi to osećaju i stoga umiru lakše. Život svakog
čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštavanje jedne staze.
Nijedan čovek nije bio potpuno on sam, ali svaki teži da to postane; poneko potmulo,
poneko jasnije, svako kako ume. Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga
rođenja, sluz i ljušturu jednog prasveta. Poneko ne postane nikad čovek, vec ostaje
zaba, ostaje guster, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba.

Ali svako je hitac prirode uperen ka čoveku. Svima nama je zajedničko poreklo, majke
naše, svi mi potičemo iz istog ždrela; ali svako kao pokušaj i hitac iz dubina, teži svojoj
vlastitoj svrsi. Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako kao pokušaj i hitac iz
dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas
može da protumači samo sebe samog...''


Demijan

kojica
14-11-2010, 09:49
''Živi se tako i ide po zemlji, ili se jaše kroz šume, a poneke stvari gledaju čoveka sa
tolikim očekivanjem i obećavanjem, tako bude čeznju neka zvezda uveče, neki plavi
zvončić, neko jezero zeleno od ševara, oči nekog čoveka ili neke krave, i ponekad se
čini kao da se istog trenutka mora desiti nešto dotle neviđeno, a ipak odavno
priželjkivano, kao da sa svega mora spasti koprena, ali onda to prolazi, i nista se ne
zbiva, i zagonetka se ne rešava, niti iskrsava tajna čarolija, i na koncu ostariš i izgledaš
prevejan kao otac Anselimo ili mudar kao opat Danijel, a možda ni tada još ništa ne
znaš, i dalje jednako čekas i osluškuješ..''

Narcis i Zlatousti

kojica
14-11-2010, 09:53
„Prirode tvog kovа, snаžnih i nežnih čulа, nаdаhnuti ljudi, sаnjаlice, pesnici, ljubаvnici,
gotovo uvek nаdmаšuju nаs ostаle ,nаs ljude od duhа.
Vi vodite poreklo od mаjke. Vi živite u obilju, vаmа je dаtа snаgа ljubаvi i sposobnosti
doživljаvаnjа. Mi, ljudi od duhа, iаko često izgledа dа uprаvljаvаmo vаmа ostаlimа i dа
vаs vodimo, ne živimo u obilju, mi živimo u pustoši.
Vаmа pripаdа izobilje životа, vаmа sok plodovа, vаmа vrt ljubаvi, lepа zemljа
umetnosti. Vаš zаvičаj je zemljа, nаš idejа. Vаšа opаsnost je dаvljenje u čulnom svetu,
nаšа gušenje u bezvаzdušnom prostoru. Ti si umetnik, jа sаm mislilаc.
Ti spаvаš nа grudimа mаjke, jа bdim u pustinji. Meni sijа Sunce, tebi sijаju Mesec i
zvezde, tvoji snovi su o devojkаmа, moji o dečаcimа.“

Narcis i Zlatousti

kojica
14-11-2010, 10:20
''Kada se drvetu potkreše krošnja, iz korena izbijaju novi izdanci,
tako se često duša obolela u cvatu vraća u prolećno doba začetka
i detinjstva prožetog slutnjama, kao da će tu otkriti nove nade i
nastaviti prekinutu nit života. Izdanci sočno i naglo bujaju iz korena,
ali je to samo prividni život i iz njih nikada neće izrasti stablo.''

Pod točkom

Ciciban
14-11-2010, 18:43
"Ta ja nisam hteo ništa drugo nego da pokušam proživeti ono što je samo od
sebe htelo da izbije iz mene. Zašto je to bilo tako mnogo teško?
Često sam pokušavao da naslikam snažan Ijubavni lik svoga sna. Ali mi nije
nikad polazilo za rukom. Da mi je to pošlo za rukom, ja bih tu sliku poslao
Demijanu. Gde je on bio? To nisam znao. Znao sam samo da sam s njim povezan.
Kada ću ga ponovo videti?
Prijatan mir onih nedelja i meseci iz vremena Beatričina davno je prošao.
Tada sam zamišljao da sam dostigao jedno ostrvo i da sam našao mir. Ali tako
je to uvek bilo tek što bi mi jedno stanje omililo, tek što bi mi neki san
prijao, odmah bi svenuo i iščileo. Uzaludne su bile žalopojke! Ziveo sam sad
u vatri neutoljene čežnje, napregnutog iščekivanja, što me je često činilo
potpuno divljim i izbezumljenim. Sliku moje usnule dragane viđao sam pred
sobom često još jasnije nego da je živa, mnogo jasnije negoli svoju rođenu
ruku, govorio sam s njom, plakao pred njome, preklinjao je. Nazivao sam je
majkom, i klečao pred njom u suzama, nazivao sam je draganom i naslućivao
sam njen vreo poljubac koji utoljava sve želje, nazivao sam je đavolom i
bludnicom, vampirom i ubicom. Ona me je mamila ka najnežnijim Ijubavnim
snovima i ka raspusnim bestidnostima, ništa joj nije bilo odveć dobro i
dragoceno, ništa odveć zlo i nisko.
Celu tu zimu proživeo sam u unutrašnjoj buri, koju mogu teško da opišem. Bio
sam odavna svikao na samoću, ona me nije pritiskivala, živeo sam s
Demijanom, s kopcem, sa slikom velike prilike iz moga sna, koja je bila moja
sudba i moja dragana. A bilo je dovoljno da se u tome živi, jer je to
otvaralo vidike ka velikome i prostranome, i sve je nagoveštavalo Abraksasa.
Ali, nijedan od tih snova, nijedna od mojih misli nije me slušala, nijednu
nisam mogao prizvati, nijednoj nisam mogao po svom nahođenju da dam njenu
boju. One su dolazile i odnosile me, one su moj život vodile.
Stoga sam spolja bio zaštićen. Od Ijudi se nisam plašio, to su i moji
drugovi iskusili, i ukazivali su mi pritaje
no poštovanje, usled čega sain se često smešio. Kad sam hteo, mogao sam
većinu njih vrlo dobro da prozrem i da ih time pokatkad zaprepastim. Samo
sam to hteo retko kad, ili nikad. Uvek sam bio zauzet sobom, uvek sa samim
sobom. I najčežnjivije sam žudeo da i ja najzad jednom proživim nešto, da
nešto iz sebe dam van, u svet, da siupim s njim u dodir i borbu. Poneki put,
kad bih uveče jurio kroz ulice, i ne bih mogao od nekog nemira da se vratim
kući do ponoći, poneki put bih tada pomislio da upravo sada moram da sretnem
svoju draganu, da će ona proći na obližnjem uglu, da će me doviknuti sa
obližnjeg prozora. Poneki put mi se činilo sve to nesnosno mučno, i bio sam
spreman da oduzmem jednom sebi život.
U to vreme našao sam jedno neobično utočište >slučajno<, kako se to kaže.
Ali ne postoje takvi slučajevi. Ako čovek koji nešto nužno traži, nađe to,
što mu je nužno, onda mu to ne pruža slučaj, nego on sam, njegova rođena
žudnja i moranje odvode ga tamo."

Demijan

Bisernica
20-11-2010, 15:26
Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednoga puta,
nagoveštavanje jedne staze. Nijedan čovek nije nikad bio potpuno on sam, ali
svaki teži da to postane,poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume.
Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga rodjenja, sluz i ljušturu
jednog prasveta. Poneko ne postane nikad čovek, već ostaje žaba, ostaje
gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba. Ali svako je hitac
prirode uperen ka čoveku. Svima nama je zajedničko poreklo, majke naše, svi
mi potičemo iz istog ždrela ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži
svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas
može da protumači samo sebe samog.


Demijan

Bisernica
24-11-2010, 23:43
Igra staklenih perli

Muziku svemira i muziku majstora
U strahopoštovanju spremni smo slušati
Na čistu svetkovinu poštovane duhove
Obdarenih vremena prizivati.

Puštamo da nas uzdigne tajna
Magične formule,na čijem su se području
Ono bezgranično,besno,život,
U jasne slike zgrušali.

Poput sazvežđa odjekuju kristalno,
U službi njima bio je našeg života smisao,
Iz krugova njihovih pasti ne može niko,
Do prema središtu svetom.

Bisernica
24-11-2010, 23:51
Bez Tebe

Moj jastuk me gleda svako veče
Prazan kao nadgrobni kamen znadoh da če toliko da peče
Kada ostanem sam
Kada nema tvoje kose da poljubac joj dam!
Sam ležim, potpuno tih je dom
I kandilo ugasilo
Ispružam ruke ka telu tvom
Da zagrlim te strasno
Pa naginjem ka tebi vrela usta,
Al ljubim samog sebe i soba je pusta
Kada se naglo prenem –
Svud samo muk je noći ledene,
Zbezda na nebu podrhtava –
O gde je tvoja kosa crvena
Gde su ti slatka usta?

U svakom veselju sad bol znam,
U svakom vinu jad moram piti;
Ne slutih koliko će gorko biti
Kada ostanem sam,
Sam i bez tebe kad moram biti.

Bisernica
20-12-2010, 20:24
Ne smem sebe nazvati čovekom koji je došao do saznanja. Bio sam tragalac,
i još sam to, ali ne tragam više po zvezdama i po knjigama, počinjem da
osluškujem ona učenja kojima šumori krv u meni. Moja povest nije prijatna,
nije slatka i skladna kao izmišljene priče, ima ukus besmisla i pometnje, ludila
i sna kao i život svih onih ljudi koji više ne žele da se obmanjuju.

Demijan

Bisernica
26-01-2011, 14:06
POGREŠNO SHVAĆENI PESNIK
(Odgovor u jednoj anketi)

Ne ljutite se što na vaše pitanje o pogrešno shvaćenom pesniku neću odgovoriti direktno.Naprezao sam se izvesno vreme ali, kako je moje sećanje rđavo, potrebna imena mi ne padoše na pamet. Prizivao sam prošlost, misleći na pesnike ranijih vremena, na one koji su u svom vremenu bili krivo shvaćeni a to su još i dan-danas,
na Žan Pola, Brentana, Arnima, ovoga i onoga, a potom sam iznenada primetio da drugih pesnika, krivo shvaćenih, uopšte i nema.
Pesnik, ta već sama po sebi sumnjiva pojava, ima, čini se, u okviru ljudske gomile izrazitu sudbinu da bude pogrešno shvaćen. Čini se da je to njegova istinska i glavna misija. Naravno da se to ne odvija uvek u gruboj formi usamIjeničke askeze u nezagrejanim potkrovljima ili u ne manje omiljenoj formi ludila. Ima pesnika čija se pogrešna shvaćenost sastoji u tome što nisu čitani. Takvi su danas svi veliki nemački
pesnici. Neki imaju sreću da im knjige dožive desetine i stotine izdanja, što ne znači da su time manje pogrešno shvaćeni. Ne postaji, naime, istinsko priznanje, opšte priznavanje poeta od strane normalnih ljudi — to je samo fikcija književnih
istoričara. Pesnikova misija, suština, sastoji se u prepoznavanju ljudi u njihovoj slučajnosti i menjanju, u postavljanju njihovog sna o čovečanstvu i poimanja sudbine čoveka na mesto slučajnog čovečanstva. Tako je činio Dante, tako je činio Gete, tako je činio Helderlin; tako čini svaki pesnik, želeo on to ili ne, znao ili ne. Pesnik koji, gubeći naivnost, postaje svestan suštine svog dela, ima stoga samo dva izlaza iz neizdržive situacije: tragični kraj, napuštanje ljudskog, ili bekstvo u humor. Svi veliki pesnici išli su i jednom od ove dve staze: treća ne postoji.
Duboka je i tragična ludost našeg, ljudskog bitisanja to što je čovečanstvu uopšte i potreban pesnik: ono ga čak voli i ceni, najčešće precenjuje, ali, čini se, ono ipak nikada ne razume pesnike, ne sledi njihov poziv i ne usuđuje se da ozbiljno prihvati njihova dela. Ako bi čovečanstvo bilo bez pesnika, igra života bi izgubila i najveću draž. Ali, ako bi čovečanstvo ozbiljno shvatilo svoje pesnike i sledilo ih, izgubilo bi ravnotežu i propalo. Potrebno je mnogo ozbiljnosti, mnogo plitkog idealizma, morala i gluposti l da bi se održala egzistencija čovečanstva i gurao njegov dalji opstanak. Pesnici se stoga moraju uvek pogrešno shvatati, takođe i oni najpoznatiji i najomiljeniji: stalno mora neko i od stvaralaca da oduzme sebi život i neki Helderlm da postane umobolnik.
Postoji mnogo pesnika kojih nema. Mnogo je i pesnika koji u sebi sadrže samo kap, samo jednu od deset strofa. Ali, svi oni, bez obzira da li svet poštuje njihovu slavu ili smrt od gladi, pogrešno su shvaćeni i moraju to ostati.
(1926)

Bisernica
26-01-2011, 15:09
O PREVODIMA

Čini se da lepa ideja o svetskoj književnosti u prevodu na nemački postepeno prelazi u karikaturu.Kod esteta i bibliofila, kao i kod fabrikanata robe za široku potrošnju, sve je češće u modi postupak iznošenja na tržište proizvoda uglavnom niže vrednosti. Najavljuju se bučno, s manirom otkrovenja. Neki od ovih prevoda sigurno imaju vrednost i smisao pa je sasvim razumljivo da pesnika snažnog talenta to mami
da na nemačkom jeziku iznese potvrde, francuske, španske i italijaneke poezije.. Među brojnim prevodima Verlena, Bodlera, Kardučija, Heredije, Ferhairena i Brauninga, neki su doista talentovani, premda su gotovo svi načinjeni radi ponovnog uživanja samih pesnika-prevodilaca, pošto je njihova ukupna vrednost normalna. Talenat se
nalazi u momentu borbe dva jezika čiju isprepletanost i napon razume zapravo samo onaj koji lično radi na njima. Suština jedne pesme u stihovima, kod prevoda sa romanskih jezika, redovno se gubi i prilikom najboljeg prenošenja;
u najboljem slučaju, sadrži nešto novo, nešto što sa originalom ima srodnosti samo još u atmosferi. Prevesti, na primer, dobar italijanski sonet na nemački, tako da ostane stroga forma koja nece silovati rečima, naprosto je nemoguće. Pesnik pritom može mnogo da nauči i možda je korist sadržana u tome. Ali, original gubi suštinu.
Uz ove umetničke prevode ima i bezbroj nekorisnih prevoda osrednjih francuskih i drugih
inostranih romana. Oni su štetni u svakom pogledu.
Priča o »svetskoj književnosti« postaće smešna čim se stekne uvid u bibliografiju naših prevoda,u masu šunda i poluumetnina, a bez ijednog dobrog i kompletnog Gogolja, Flobera, Turgenjeva i drugih. To pada na dušu našim izdavačima koji upravo na ovom području deluju čudnovato nedogovoreno i neplanski.
(1908)

Bisernica
27-01-2011, 22:41
MAGIJA KNJIGE

Od mnogih svetova koje coveku nije poklonila priroda već ih je stvorio njegov vlastiti duh, najveći je svet knjiga. Ispisujući prva slova na školskoj tabli i pokušavajući da čita, svako dete čini zapravo prve korake ka jednom veštačkom i neobično složenom svetu za čije upoznavanje i usavršavanje pravila igre jedan ljudski život nije dovoljan. Bez reči, bez tekstova i knjiga, nema istorije, i ne postoji pojam čovečanstva. Ako neko
želi da pokuša da se na malom prostoru, u kući ili sobi, uključi u istoriju ljudskog duha i usvoji je, to može postići jedino u obliku izbora knjiga. Mi smo, doduše, uvereni da bavljenje istorijom i istorijskom mišlju krije razne opasnosti, a u poslednjim decenijama naši su osećaji izražavali snažan revolt protiv istorije, ali, upravo samo kroz ove revolte mogli smo da naučimo kako odricanje novih porobljavanja i zaposedanja
duhovnih nasleđa našeg života i mišljenja još uvek ne izražava našu čednost.
Kod svih su naroda reči i spisi nešto sveto i magično; imenovanje i pisanje su praiskonske magijske radnje, magično osvajanje prirode kroz duh. Posvuda se u svetu dar svetih spisa slavi kao božansko poreklo. Kod najvećeg broja naroda pisanje i čitanje behu svete tajne, veštine koje je posedovalo samo sveštenstvo; beše velika
i neuobičajena stvar ako bi se kakav mladi čovek odlučivao da se preda ovim moćnim tajnama. A to nije bilo lako izvesti — trebalo je iskupiti se darovima i žrtvama. Od vremena naših starih demokratskih civilizacija, plemenitijih i svetijih nego danas, ova je tajna stajala pod božanskom zaštitom, nije se nudila svakome i do nje su vodili teški putevi. Slabo možemo da predstavimo sebi šta je u kulturnom hijerarhijsko aristokratskom uređenju znacilo kad je neko, u narodu analfabeta, bio vičan tajnama rukopisa! Bila je to moć, bela i crna magija, talisman i čarobni štapić.
Sada je to naizgled potpuno drugačije. Danas je, čini se, svet spisa i duha otvoren za svakoga; danas, čini se, umeće pisanja i umeće čitanja predstavljaju nešto malo više od umeća disanja ili, u najboljem slučaju, umeća jahanja. Danas je, čini se, sa spisa i knjiga skinut veo izuzetne časti, čarobnjaštva i magije. Samo još u religijama postoji pojam »svetog«, knjige koja se otvara; ali, pošto danas nijedna doista moćna religija ne preuveličava značaj propagiranja Biblije kao laičke lektire, u stvarnosti nema više nijedne svete knjige. Izuzetak su pobožni Jevreji i pripadnici nekih protestantskih sekti. Tu i tamo postoji propis da se prilikom službene zakletve polaže ruka na Bibliju ali je ovaj gest polumrtvi ostatak nekada plamtećih snaga i za prosečne ljude ne sadrži više, kao ni sama formula zakletve, staru magičnu moć. Knjige su prestale da budu tajne; dostupne su svakome. Sa demokratsko-liberalnog stanovišta to je napredak ali, sa drugog, obezvređivanje i vulgarizovanje duha. Ne želimo da dopustimo da se ruši prijatni osećaj postignutog napretka. Želimo da se radujemo što čitanje i pisanje nisu više privilegija jedne zajednice ili kaste, što je od pronalaska štampe knjiga zajednička, što je postala rašireni upotrebni predmet, što veliki tiraži omogućuju jeftinu cenu knjige i što svaki narod svoje najbolje knjige (takozvane klasike) može da učini pristupačnim i za najsiromašnije. Ne želimo da se suviše žalostimo zbog toga što je pojam »knjige « izgubio gotovo svu svoju negdašnju uzvišenost i što izgleda da u poslednje vreme, zbog bioskopa i radija, knjiga čak i u očima mase još više gubi na vrednosti i vaspitnoj moći. Ali, nipošto ne bi trebalo da se plašimo budućeg istreb-
ljenja knjige; naprotiv, što se određene potrebe za zabavom i narodne potrebe za učenjem mogu više zadovoljavati kroz nove pronalaske, utoliko knjiga više dobija na dostojanstvu i autoritetu. Jer, ubrzo će se i najdetinjastijem pijanstvu napretka
nametnuti saznanje da rukopis i knjige imaju funkcije koje su večne. Pokazaće se da
formulisanje putem reči i predavanje ovih formulacija putem spisa nije samo važno pomoćno sredstvo već uopšte jedino sredstvo čijom snagom čovečanstvo zadržava istoriju i trajnu svest o samom sebi.
(1930)

Bisernica
27-03-2011, 20:55
Biti sretan

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

Bisernica
18-06-2011, 21:20
Ne postoji druga stvarnost osim one koju imamo u sebi samima.
Stoga većina ljudi živi tako nestvarno, zato što slike izvan sebe
smatraju za stvarnost, a svoj vlastiti svet u sebi ne puštaju nikako
da dođe do reči. Pri tom se može biti srećan, ali ako se jednom sazna
ono drugo, onda se više ne može izabrati da se pođe putem većine.

Herman Hese

Bisernica
02-02-2012, 23:10
Što sam bivao stariji,sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao,
i sve jasnije sam shvatao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla.Naučio sam da biti voljen ne znači ništa,
a da je voleti sve,da je sposobnost da osećamo ono što daje lepotu i vrednost našem postojanju.

Gde god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom,bilo je satkano od emocija.
Novac nije ništa,moć nije ništa.Mnogi imaju i jedno i drugo,a ipak su nesrećni.Lepota nije ništa,
video sam mnoge lepe muškarce i lepe žene,koji su bili nesrećni uprkos svojoj lepoti.Ni zdravlje nije sve;
svako je zdrav ko se tako oseća;bilo je bolesnika toliko punih volje za životom koji su je negovali do samog kraja,
i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.

Ali,sreća je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i živeo za svoja osećanja;ako ih je negovao;ako ih nije gazio
i potiskivao,ona su mu donosila zadovoljstvo.Lepota ne pruža radost onom ko je poseduje,već onom ko ume da je voli i da joj se divi...

H.Hesse

Bisernica
08-04-2012, 10:32
...Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Lepota nije ništa, video sam lepe muškarce i lepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj lepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako oseća; bilo je bolesnika punih volje za životom koju su negovali do samog kraja, i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje. Ali sreća je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i živeo za svoja osećanja; ako ih je negovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Lepota ne pruža radost onome ko je poseduje, već onom ko ume da je voli i da joj se divi.
Ima različitih osećanja, ali to je samo privid , u suštini, ona su sva - jedno. I volja je, na primer, jedna od njih. Ali za mene je i to ljubav. Sreća je ljubav, samo ljubav. Srećan je ko ume da voli. Ljubav pokreće našu dušu, u njoj pronalazi svoje biće i svoj život. Srećan je , dakle, samo onaj ko ume da voli. Ali voleti i želeti nije isto.Ljubav je želja koja je postala mudra; ljubav ne želi da poseduje, želi samo da voli...

Srećan je ko ume da voli

причалица
10-12-2012, 21:07
ŠALA



H. Hese

Moje pesme
Stidljivo kucaju na tvoja vrata
Da se pred tobom poklone:
Hoćes li mi otvoriti?

Moje pesme imaju
Zvuk svile poput šuštanja
Tvoje haljine u predvorju.

Moje pesme mirišu
Kao ljupki zumbul
U tvom vrtu.

Moje pesme su
U boju krvi odevene,
U boju haljine tvoje
Šuštave i sjajne.

Moje najlepše pesme blistaju,
One su kao ti!
Pred vratima stoje da ti se poklone:

Hoćeš li mi otvoriti?

причалица
10-12-2012, 21:16
PONOVNI SUSRET

Da li si mogla da zaboraviš
da je tvoja ruka nekad u mojoj ležala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
s mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava
čitavo jedno kratko proleće
ogrtač sreće mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet, nekada mirisan i raspevan,
sada siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i naših malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme briše i srce zaboravlja;
ali časovi sreće ostaju,
njihov je sjaj u nama.

Bisernica
17-01-2013, 22:50
-- Uvek je teško roditi se.Vi znate,ptica se s mukom probija iz jajeta.Promislite unatrag i zapitajte se :
zar je put bio tako težak? Samo težak? A zar nije bio i lep? Da li biste znali neki lepši? Neki lepši?

Ja zatresoh glavom.

--Bilo je teško -- rekoh jakao u snu--bilo je teško dok nije došao san.

Ona klimnu glavom i pogleda me pronicljivo.

--Da,čovek mora da nađe svoj san,onda mu put postaje lak.Ali nema neprekidnih snova,svaki san odmenjuje
nov,i nijedan se ne smije silom zadržavati.

Ja se grdno uplaših.Da li je to već bila neka opomena?Da li je to već bila odbrana? Ali svejedno,bio sam spreman
da puistim da me ona vodi,a da ne pitam za krajnji smer.

--Ja ne znam -- rekoh -- dokle će moj san trajati.Želim da on bude večit.Pod slikom ove ptice dočekala me je moja
sudbina kao mati ,i kao dragana.Njoj ja pripadam i nikome drugome.

--Dokle god je san vaša sudbina,dotle treba da mu ostanete verni -- potvrdi ona ozbiljno.

Obuze me neka tuga,i čežnjiva želja da umrem u tom začaranom času,Ja osetih suze,kako beskrajno davno nisam
bio zaplakao! -- kako u meni naviru nezadrživo i savlađuju me.Plaho se okretoh od nje,pristupih prozoru i pogledah
očima koje nisu ništa videle preko cveća u saksijama.Iza sebe čuh njen glas : zvučao je spokojno,a ipak je bio pun
nežnosti kao pehar do ivice napunjen vinom.

--Sinklere,vi ste dete! Ta vaša sudbina vas voli.Jednom će vam ona sasvim pripadati,kao što to sanjate,ako ostanete verni!

Herman Hese - Demijan

Bisernica
17-01-2013, 23:05
Od toga dana ,dolazio sam u tu kuću kao sin i brat,ali i kao zaljubljen čovek.Kad bih za sobom zatvorio kapiju,
čak i kad bih izdaleka ugledao kako uskrsava visoko drveće u vrtu,bio sam bogat i srećan.Napolju je bila *stvarnost*,
napolju su biule ulice i kuće,ljudi i uređaji,knjižnice i slušaonice - a ovde unutra bila je ljubav i duša,ovde je živela bajka
i san.A pri svemu tom,nismo niukoliko živeli zatvoreno od sveta,živeli smo u mislima i razgovorima često usred njega,
samo na drugom polju ; bili smo od većine ljudi rastavljeni ne granicama,nego samo drugim načinom viđenja.
Naš zadatak je bio da u svetu predstavljamo jedno ostrvo ,možda neki uzor,ali u svakom slučaju nagoveštavanje druge
mogućnosti življenja,Naučio sam,ja koji sam dugo bio usamljen,da upoznam zajednicu,koja je mogućna među ljudima
koji su okušali potpunu samoću.Nikada više nisam žudeo da se vratim trpezama srećnih,svečanostima veselih,nikada
me više nije okrznula zavist ili nostalgija kad bih sagledao zajednička živovanja drugih.I lagano sam bio posvećivan
u tajnu onih koji su na sebi nosili *znak*.

Herman Hese - Demijan

naki
18-01-2013, 20:49
"Put ljubavi je tako tezak jer se u ovom svetu malo u nju veruje, jer se ona uvek s nepoverenjem docekuje.
Tacno je da svet boluje od nepravde. Ali mnogo vise boluje od nedostatka ljubavi, bratstva i covecnosti."

Bisernica
12-05-2013, 09:45
U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja.
Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

Herman Hese