PDA

Pogledaj Punu Verziju : Пркос



Zazijavalo
03-11-2010, 14:03
Пркос se nekako smatra karakteristikom srpskog naroda, a naročito srpskih žena.

http://www.dernis.info/slike/portreti/Planinc_Milka.jpg

Od svih srpskih žena, babe su najprkosnije.
Jedan od razloga zašto je to tako jeste da su babe kao svete krave. Mogu da rade šta oće i ako prigovoriš, naći će se bar jedan pametnjaković koji će da kaže:
- Šo diraš matoru gospodžu!
ili, još gore:
Pusti, viš da je odlepila sirota. :undecided:

I sad bih ja bio radoznao kako se vi izborite sa babama što vas progajaju.
Molim da ne pominjete tašte, jer tašte su vanzemaljci ili makar универзално зло.

Blagodarim. :mrgreen:

kojica
03-11-2010, 14:08
Ja ustupam mesto starijima. Tako sam vaspitana. :g:

Tibi
03-11-2010, 14:12
Prkos ti je privilegija izabranih (ne oni iz onu debelu knjigu), babe samo imaju jaci organ sa povecanjem godina. To ti je eto...dugodecenijsko iskustvo. Onomad, kad sam bio u rodni kraj, bas oseti to...ovdasnje babe su ko...andjeli, valjdak im hladno a nema kuj da ih lozi:raz_088:

Lilu
03-11-2010, 14:13
Prkos je drugi naziv za inat, a ljudi mnoge stvari rade iskljucivo iz inata... nema to veze sa starijim osobama... inat je siroko zastupljen narocito na nasem tlu, valjda se lako pelcuje, bogtepitaj...

kojica
03-11-2010, 14:14
Kako nema veze sa godinama? Pa teranje inata je navika kao i svaka druga.
A navike sa godinama jačaju. :lol:

Zazijavalo
03-11-2010, 14:15
Nije isto, mada liči.
Jerbo je inat kad nešto nećeš, a prkos je kad nešto oćeš. Tako meni mi se čini.
Misim, inat je pasivni otpor, a пркос je aktivna zloća. :pusi:

Tibi
03-11-2010, 14:15
Prkos je drugi naziv za inat, a ljudi mnoge stvari rade iskljucivo iz inata... nema to veze sa starijim osobama... inat je siroko zastupljen narocito na nasem tlu, valjda se lako pelcuje, bogtepitaj...
Nije Lilu, ti to mesas babe s..., to samo nase babe (a sve zemske ocekuje...babstvo:mrgreen:) tako umeju se inate, nisi ti to obracala paznju kad si bila preko granu:)

kojica
03-11-2010, 14:16
Prkos ti je privilegija izabranih (ne oni iz onu debelu knjigu), babe samo imaju jaci organ sa povecanjem godina. To ti je eto...dugodecenijsko iskustvo. Onomad, kad sam bio u rodni kraj, bas oseti to...ovdasnje babe su ko...andjeli, valjdak im hladno a nema kuj da ih lozi:raz_088:
Imaš jednu ovaj.. slovnu greščicu...:g:

kojica
03-11-2010, 14:33
Nije isto, mada liči.
Jerbo je inat kad nešto nećeš, a prkos je kad nešto oćeš. Tako meni mi se čini.
Misim, inat je pasivni otpor, a пркос je aktivna zloća. :pusi:

vidiš nisam o tome do sada razmišljala..

''Pođemo li od referentnih rečnika, videćemo da se od Vukovog određenja prkos i inat
značenjski poistovećuju, ali se i ukazuje na negativno značenje inata kao svađe i
suprotstavljanja na loš način. Međutim, prkos je srpska štokavska reč bez paralela u
drugim slovenskim jezicima, a potiče od staroslovenskog prekora, protivnost, dok je inat
arapska reč koja je odomaćena u srpskom kao turcizam u negativnom značenju prkosa
kao kapriciozne upornosti u protivljenju, tvrdoglavosti, svađe i zavade.''

A ovako kaže neki Bojan Jovanović

tol
03-11-2010, 14:34
prkos je :raz_027: a inat::raz_078:

Zazijavalo
03-11-2010, 14:37
Kako nema veze sa godinama? Pa teranje inata je navika kao i svaka druga.
A navike sa godinama jačaju. :lol:

Jes. Međutim, napor da se odbraniš od mladog prkosa je jedan. Recimo, mož ga presaviješ preko kolena, il mož ga obeznaniš tojagom i odvučeš u jazbinu, na priliku.
Ostaje nerešen problem sa matorim prkosima. Jer ne bi baš da ji presaviješ preko kolena, a pogotovo ne bi da ji odvučeš u jazbinu.
Naš narod je znao kako se postupa sa matorim prkosom. To je institucija lapota. Prkos se odvede u planinu i tamo ostavi, ili ga celo selo zaspe kamenjem.

I sad, vidim da je ova praksa nešto zamrla u poslednje vreme. I pitam se, da li je prkos danas sporadična pojava koju čeka umiranje ,ili postoji žešći lek o kojem ja nisam obavešten.

Zazijavalo
03-11-2010, 14:39
Imaš jednu ovaj.. slovnu greščicu...:g:
:rotf:

Пркос
03-11-2010, 14:41
http://razbibriga.net/imported/2010/11/dC5BEulija136-1.jpg
PSIHOLOGIJA INATA

Iako i prkos i inat imaju zajedničko poreklo u suprotstavljanju, oni se međusobno bitno razlikuju. Prkos proističe iz potrebe za suprotstavljanjem radi ostvarenja određenog cilja, dok je inat suprotstavljanje radi samog suprotstavljanja. Poput prkosa, i inat se može ispoljavati aktivno i pasivno: nešto se može uraditi iz inata, ali se i iz istog razloga može i ne učiniti ono što treba da se uradi. Različiti izrazi osporavanja pokazatelji su izvesnih psiholoških odlika koje u nesvesnom tipu reakcija odražavaju dublje crte ličnosti. Odbijajući da učinimo ono što se od nas traži, svojim prkosom odbacujemo primamljivu, ali moralno nedostojnu nagradu. Međutim, kada ne činimo ono što bi trebalo, samo zato što to nećemo, prema poznatoj formuli „nećemo zato što nećemo”, ili činimo ono što hoćemo prema identičnoj formuli „hoćemo zato što hoćemo”, mi se inatimo. Tada izostaje jasan cilj težnje jer se sopstvena volja ne usmerava ka njegovom ostvarenju već u njenom samopotvrđivanju.
Umesto afirmacije svoje volje postignutim uspehom, samovolja relativizuje značenje cilja. Ne uzimajući sebe kao sredstvo za ostvarenje cilja već sebe kao osnovni cilj, volja se kroz samovolju iskazuje postupcima suprotnim stvarnim životnim interesima pojedinca. Osujećenost u ostvarenju željenog cilja, motiviše činjenje nečeg drugog, suprotnog svojim interesima. Učiniti nešto iz inata, zbog inata ili terati svoj inat znači manifestvovati svoju volju, suprotstaviti se zbog samog suprotstavljanja a ne zbog cilja koji bi se time postigao. Pomeranjem akcije htenja ka objektu manje vrednosti ne donosi zadovoljstvo njegovim dobijanjem, već samo potvrdu individualne volje. Za razliku od pojave da ne činimo ono što želimo, već ono što ne želimo to radimo, inatom se svesno relativizuje značaj predmeta želje, a apsolutizuje sama želja.
Budući da vlada otuđenom voljom pojedinca, inat je zato više instinktivno protivljenje nego rezultat svesnog delovanja, racionalnog i objektivnog promišljanja. Tautološki argument inata je infantilan i iracionalan, pa se pod unutrašnjom ili spoljašnjom prisilom objašnjenje daje u ravni racionalizacije kao vrsta odbrane kojom se prikriva tamni naboj volje da se nešto učini ili ne učini. Pokušamo li da osvetlimo taj naboj onda bi trebalo da potražimo njegove kako individualno-psihološke korene tako i socijalno-istorijske okolnosti koje su uslovile formiranje ove karakterne crte.

Pokornost i prinuda
Pođimo, dakle, još jednom od porodičnog miljea u kojem odrasta i u kojem se vaspitava pojedinac. Ukoliko sagledamo taj proces u okviru tradicionalnog patrijarhalnog sistema vrednosti, onda možemo uočiti pojačanu represivnost i rigidnost u komunikaciji između starijih, kao nosioca kulture, i mladih koji usvajaju te vrednosti. U takvom ambijentu deca se odgajaju ne samo da budu poslušna već i pokorna u prinudnom izvršavanju naređenja svojih roditelja i starijih. Te naredbe često su manifestacija gole sile roditeljske moći, koja je takva zbog detetove nemoći da joj se suprotstavi i iskaže svoju volju. Dete povremeno iskušava granice te svoje male snage ne izvršavajući izrečena naređenja i radeći po svojoj volji. Međutim, roditeljeva reakcija ima za cilj da svoje naredbe učini neupitnim tako što sankcioniše njihovo neizvršavanje. Na detetovo pitanje zašto da uradi upravo to što je naređeno, roditelj mu odgovara: „Zato što sam ti ja rekao to da uradiš!” Smisao i razlog se, dakle, ne zasniva na razumljivom argumentu, već na čistoj volji drugog koja traži slepu pokornost u izvršavanju te naredbe. Dete se protivi toj naredbi na isti način, voljom, odnosno samovoljom koja ne traži nikakav motiv, razlog i uzrok u drugom. Kada svoje odbijanje da izvrši naredbu obrazlaže time što ne vidi njenu smislenost i ispravnost, roditelj ga prisiljava da mora da učini ono što mu je rečeno, pa makar to bilo i pogrešno.
Umesto svog autoriteta, roditelj koristi moć autoritarnosti. Uslovljeno da se povinuje naredbama, dete će kao mladić ili devojka poseban otpor pružiti u vreme puberteta kada će nastojati simbolički da se oslobodi sputavajućeg autoriteta i time steći pretpostavke za dalje samostalno odrastanje.1 Vaspitan u ovakvom ambijentu, pojedinac nasleđuje obrazac ponašanja, tako da se kao odrastao član društva ponaša istovetno prema mlađima od sebe. Međutim, kada nije u prilici da naređuje, on kao odrastao stalno nameće svoje stavove i mišljenje, daje savete drugima i nudi sopstvena rešenja za spas drugog.2

Istorijske okolnosti
Dugotrajne nepovoljne istorijske okolnosti samo su dodatno uticale na stvaranje obrasca inadžijskog ponašanja vezanog za iracionalni bunt koji ne donosi nikakve neposredne koristi već samo štetu. Korene tog ponašanja, kada je reč o srpskom inatu, možemo prepoznati u tradiciji vekovne borbe za slobodu i pravdu. Budući da taj otpor nije dovodio do željenog i konkretnog uspeha, ropska potčinjenost pretvorila je slobodoljubivog i pravdoljubivog čoveka u nezadovoljnog pojedinca. Njegovo nezadovoljstvo iskazuje se stalnom potrebom da ispravlja ne samo svoje već i tuđe nepravde, a stvoreni inadžijski mentalitet ispoljava se i bez konkretnog motiva za bunt.3 O inadžijskom obrascu ponašanja možemo govoriti kao posledici autoritarnih naredbi i prisili njihovog bespogovornog izvršavanja, bez obzira na njihovu neopravdanost i pogrešnost. Izvršavanje, na ovaj način tuđe, znači ubijanje i poništavanje sopstvene volje. Zato kada se dobije prilika da se ispolji, ona se izražava inadžijskim iracionalnim suprotstavljanjem.
Govoreći o neuređenom poretku i stanju nekog neprekidnog vrenja u svim zemljama u kojima je živeo srpski narod početkom dvadesetog veka, Dimitrije Mitrinović uočava neophodnost da duh naše javnosti bude trezveniji i razboritiji kako bi bio sposoban da razlikuje glavno od sporednog, bitno od nebitnog, stvarna i temeljna ubeđenja od površne političke retorike, principe od kaprica. U tom kontekstu on piše: „Upravo, cjelokupni naš život boluje od oskudice misli, od neshvaćanja položaja stvari: mi još uvijek, najčešće mislimo iza svršetka dela, a ne pred početkom njegovim. Najveća većina naših radnji, osobito u unutrašnjoj, stranačkoj politici, nije potekla iz razložitih i principijelnih uvjerenja, nego iz inata, zavisti, sebičnosti, mržnje i sličnih nedostojnih motiva.”4 Negativno značenje inata posebno je izraženo u domenu socio-kulturne patologije. Uz sevap i hatar, inat je treći činilac koji, kako se smatra, deformiše naš javni život nedovoljno odvojen i zaštićen od privatnog života.5 Iako spada u oblast privatnog života, način na koji se izraz lične volje ispoljava u sferi javnog života čini inat smetnjom u normalnoj komunikaciji. Na ta pravila javne komunikacije, vezana i za izvršavanje ličnih obaveza pojedinca prema društvu i obavezu njihovog poštovanja, upućuje i narodna poslovica: „Plati, pa se inati”.6 Izražena u javnom ponašanju, inadžijska crta smatra se crtom srpskog nacionalnog karaktera, a pojedini pisci isticali su da je ona urođena Srbima.7 Opisujući inat kao karakternu crtu svojih junaka, Stevan Sremac je u svojim delima naznačio ovu karakteristiku i u širem kontekstu nacionalnog mentaliteta. Međutim, zavisno od sredine, ona se različito ispoljava. U romanu Pop Ćira i pop Spira inat se ispoljava kao „paorski nemešag”, koji karakteriše ove banatske sveštenike.
U romanu Vukadin glavni lik odlikuje se ovom osobinom, koja karakteriše i likove u pripoveci „Kapetan Marjan”.8 Ukazujući na negativne karakterne crte srpskog naroda Skerlić veli: „Sangviničar, nervozan, razdražljiv, više negativan no pozitivan, više rušilac no stvaralac, rđav sluga ali i rđav gospodar, rukovodeći se u životu više ‘inatom i sevapom’ no razlogom i po planu – današnji Srbijanac je sve svoje mane, kao i svoje vrline, preneo i u svoju državu, svoje društvo i u svoju književnost”.9 Optimističan u odnosu na verovanje u konstantnost suštinskih pozitivnih odlika nacionalnog karaktera i moguću promenu, odnosno slabljenje i nestajanje negativnih i anahronih psiholoških crta, Skerlić nije mogao da pretpostavi da će upravo u promenjenim socijalnim i životnim uslovima tokom Prvog svetskog rata i stvaranjem nove države doći do formiranja nepovoljnih okolnosti u kojima će upravo negativne nacionalne karakteristike da dođu do izražaja.10 Ukoliko i mane jednog naroda, kako smatra Ekmečić, spadaju u njegov nacionalni karakter,11 onda je i inat jedna od karakteristika srpskog nacionalnog mentaliteta. To znači da i inat, poput drugih negativnih obeležja, valja sagledati u kontekstu celovite, realne i istinite slike o kolektivnim psihičkim odlikama i manama.

Kažnjavanje drugih kao samokažnjavanje
Karakteristični oblici inadžijskog ponašanja pokazuju da se ono javlja u svim prilikama kada prioritet potvrđivanja svoje volje relativizuje značaj samog cilja i svrhe postupka. Ne nailazeći na očekivanu podršku svoje okoline, pojedinac odlazi iz nje u tuđu, ponekad i rivalsku ili neprijateljsku sredinu. Prelaz u drugu sredinu nije motivisan potrebom ostvarenja uspeha i samopotvrđivanja izvan svog kolektiva. Umesto prkosnog odgovora na postojeće izazove i savladavanja postojećih teškoća, takav pojedinac podleže eskapističkom iskušenju da inatom iskaže iracionalni bunt prema svojoj okolini.
Istu osvetoljubivu poruku on šalje i kada zbog nemogućnosti da se oženi ili uda za onog koga želi, bira i uzima bračnog partnera iz inata. Nanoseći štetu sebi, on simbolički kažnjava druge. Bolesnik koji odbija da se leči iz inata čini to da bi napakostio samom sebi, a time simbolično kaznio svoje bližnje koji mu nisu verovali da je bolestan ili mu u bolesti nisu pružili očekivanu negu.

Paganski koreni
Iako su Srbi uspevali da iz prkosa i u najtežim okolnostima ropstva sačuvaju svoju pravoslavnu veru, isprovocirani pojedinci su iz inata menjali religiju ili veroispovest i prelazili u islam ili katoličanstvo.12 Ova pojava pokazatelj je plitkih hrišćanskih i dubokih paganskih korena koji se na iskušenju istrajnosti potvrđuju promenenom vere. Održavajući tradiciju proslavljanja krsnog imena, slave, Srbi su i u vreme komunizma prkosili nepovoljnim okolnostima. Međutim, kada su se te okolnosti promenile i kada su se stvorili uslovi da se slobodno slavi i obnovi tradicija, pojedinci su odnos prema svom duhovnom nasleđu izražavali osporavanjem, ateističkom tvrdoglavošću i inaćenjem. Ne slaveći iz inata, pojedinac manifestuje svoju slobodu, ali na način koji senči njegov izbor onom slepom voljom suprotstavljanja radi suprotstavljanja. Za razliku, dakle, od hrišćanskog prkošenja, paganskim inaćenjem nastoji se manifestovati sopstvena volja koja, zarad ostvarenja tog cilja, ne bira sredstva.
Prkosimo kada u nemogućnosti da očistimo kuću, zbog nestanka struje i vode, ulaganjem većeg napora nego do tada, donoseći vodu iz susednog kraja i koristeći metlu, četku i krpu umesto usisivača, uspemo da održimo higijenu stana. Međutim, ukoliko postoje kulturna i verska pravila da se u vreme velikih praznika to ne čini, a mi uprkos tim pravilima, radimo po svom, onda se inatimo, jer prkosimo radi prkosa.

Prkos tumačen kao inat
Uprkos određenim nepovoljnim uslovima, rađale su se velike ljubavi koje, svakako, nisu mogle biti plod inata. Inaćenje iz zlobe i mržnje odvodi u zlo, dok se ljubavnim osećanjem može samo prkositi, a ne i inatiti. Međutim, u recepciji i tumačenju sredine koja postupke i ponašanja pojedinaca doživljava kao suprotstavljanje sebi, svako prkošenje označava se inatom. Iako se takvoj sredini može činiti da joj se ljubavnici svojom vezom inate, pa je kao nedozvoljenu nastoje raskinuti i osujetiti, realnost te emocionalne veze je drugačija. Zaslepljeni svojim osećanjima, oni prkose okolini koja ne pokazuje razumevanje za njih. Voleći se zbog sebe samih, oni su spremni i na najveće žrtve da bi prkosno istrajali u svojoj ljubavi, a ne čine to da bi se bilo kome inatili.
Nedovoljno jasno razgraničenje prkosa i inata uzrok je neadekvatnom korišćenju termina inat. Formulacijama tipa „proradio je naš inat” kao efekt narasle moći koja je dovela do promene i preokreta, motivski se pogrešno određuje, jer inat nije pozitivni pokretač da se živi, radi, umetnički stvara, pobeđuje.

Političko inaćenje
Kada su partije demokratskog bloka dobile na izborima, krajem 2006. godine skupštinsku većinu, njihovo odugovlačenje sa dogovorom o formiranju vlade nagoveštavalo je i mogućnost novih izbora kao način izlaska iz postojeće političke krize. Nezadovoljni takvim stanjem, pojedini birači te političke grupacije zapretili su da će u slučaju novih izbora da glasaju za suprotnu radikalnu stranku. Budući da su demokratske stranke koje su dobile izbore, zbog svog narcizma i nemogućnosti dogovora postale same sebi smetnja da se volja građana i ostvari, pretnjom da neće glasati za njih već za njihove političke protivnike, birači su upozorili na inadžijsku crtu svog mentaliteta. Takvim postupkom ne bi glasali shodno svom političkom uverenju, već iz inata, svesni štete koju bi sebi pričinili, ali ispunjeni osećanjem pravde zbog kažnjavanja onih koji su ih prethodno izneverili.
U domenu političke borbe, narodna skupština često se pretvara u arenu sukobljavanja najnižih strasti i nadmetanja u nipodaštavanju i omalovažavanju protivnika. Bez obzira na suštinu skupštinskih predloga, njihovim apriornim osporavanjem od strane opozicije ili vlade, ne dovodi se u pitanje njihov objektivni kvalitet već se manifestuje sopstvena politička volja vezana za moć vladanja ili osporavanja vlasti. Potvrđivanje predloga ne zavisi od njihove objektivne procene da li su stvarno dobri ili loši, već od moći da se nametnu kao rešenje i primene u praksi. Za razliku od inaćenja kao izraza slepe sile osporavanja ili potvrđivanja, politička arena je realnost u kojoj se moć volje i pokazuje u svetlosti težnje da se nezavisno od objektivne procene određeni predlog nameće ili osporava, samo zato što se tako hoće.

U senci tanatosa
Za razliku od prkosnog suprotstavljanja kao načina da se stigne do cilja, inaćenje ignoriše relevantnost pretpostavljenog cilja kao željenog objekta. Suprotstavljanje, bez obzira na objektivnu efektnost, skriva duboku motivisanost slepe volje koja stoji iza takvog čina. Inadžija nema za cilj da preinači postojeće stanje u svoju korist, već da trenutno iskaže moć svoje volje. Inat kao prkos radi prkosa pokazuje svoju tamnu stranu. Ne uspevajući konstruktivnim postupcima da utiče na tok željenih promena, pojedinac se suprotstavlja postojećim okolnostima i svoje razočarenje iskazuje očajničkim gestom inata usmerenim i protiv sopstvenih interesa. U tom smislu ovakvo suprotstavljanje ima svoju duboku tanatološku senku.
Mogućnošću da se prkosi smrti, potvrđuje se život, dok se inaćenjem sa životom poništavaju njegove osnovne vrednosti. Iza inata stoji narcizam, uverenost u sopstvenu ispravnost, zaljubljenost u sebe. Terajući inat drugima, suprotstavljamo se svojoj racionalnosti, odnosno pokazujemo koliko je ona nejaka u disciplinovanju naše volje da ostvarimo željeni cilj. Narcizam pojačava strah od smrti, a inatom se suprotstavljamo smrti osporavanjem i negiranjem i samog života. Inat je ona vrsta samovolje koja priziva kob, jer je inadžija u vlasti nečeg višeg, snažnijeg od svoje moći da bi mu se suprotstavio na drugi način. Nemoćan da pobedi sebe, on pokazuje da je neslobodan čovek i da njime gospodari slepa sila čiji nalog sluša i ispunjava. Rečju: prkos je vrlina, a inat je porok.
Inaćenje je svojevrsna osveta nad onim što oličava prepreku, koja se ispoljava u situaciji promene okolnosti i gubljenja prvobitnog značenja činioca prema kojima se izgradio negativan stav. Međutim, uprkos sopstvenim interesima da se tako ne postupi, prkosi se radi prkosa. Osvetničko svojstvo inata sadržano je u želji da se suprotstavljanjem nanese šteta drugome. Iako tom prilikom i inadžija trpi štetu, on tuđu štetu koja može biti i manja od njegove doživljava kao ličnu korist. Za inat susedu, sa kojim je u sporu, podići će visoku ogradu, a to što će i njegova kuća da bude u većoj senci od susedove njega ne brine, jer ga greje energija inata. Poruka inata.

Пркос
03-11-2010, 14:42
nastavak
Negacija kao uslovljena reakcija
Inaćenje je iracionalno suprotstavljanje očiglednim i neopozivim činjenicama. Za razliku od prkosa kojim se izražava otpor i bunt protiv postojećih okolnosti, inatom se, uprkos snazi argumenta, nastoji iskazati argument snage negativne volje koja se nameće umesto realnosti. Inadžiji nije stalo do promene već do gesta volje koji nije usmeren ka ostvarenju nekog vrednog cilja. Inat je izraz iracionalnog bunta koji svoju negativnost pokazuje u destruktivnom i samodestruktivnom ponašanju. Ta destruktivnost je radi destruktivnosti i donosi prolazno zadovoljstvo oslobađanja od postojećeg neinvestiranog naboja.
Dugo sprečavanje ispoljavanja sopstvene volje, vezane za osporavanje i neprihvatanje postojećeg stanja kao načina formiranja svoje individualnosti, bilo pojedinačne u vreme individualnog sazrevanja tokom detinjstva i adolescencije, bilo kolektivne u vreme ropske potčinjenosti, stvara i određeni inadžijski mentalitet stalnog i često objektivno bezrazložnog, ali subjektivno duboko motivisanog suprotstavljanja datim okolnostima kao načina potvrđivanja svoje volje. Suprotstavljanje i težnja da se uvek uradi suprotno ispoljava se u izmenjenim i povoljnim okolnostima i prema dobronamernim inicijativama.
Iako su u međuvremenu prestali objektivni razlozi da se takav stav i dalje ispoljava, inat je pokazatelj naše zarobljenosti negativnim odnosom prema drugom. Zbog sopstvenih duboko ličnih psihičkih potreba da se iskaže negativitet svoje volje, odustaje se od svakog kompromisa i radi se suprotno. Inadžiji je strana diplomatija, mogućnost da, čineći izvesne ustupke, privoli drugog za ostvarenje sopstvenih interesa. On, uprkos postojećim pravilima, nastoji uvek da uradi nešto na svoju ruku, po svojoj volji, bez obzira na štetnost svojih postupaka. Instinktivna i preovlađujuća reakcija negativiteta, prkošenja radi prkošenja, uslovljava donošenje loših odluka činjenjem pogrešnih izbora. Suočavanjem sa poraznim ishodom svojih postupaka, pojedinac nastoji da opravda sebe tako što ih ponavlja. To ponavljanje podgrejano je buntom koji izvire iz nesporazuma sa okolinom i težnje da joj se nametne svoje viđenje kao objektivna istina.
Koliko je žilava crta inata u mentalitetu naših ljudi najbolje se vidi u njihovoj uobičajenoj komunikaciji, kada se bez obzira šta sagovornik kaže izražava neslaganje sa njim već onom prvom karakterističnom reči: „ne”, „nije”, „nemoj”, ili „ma, jok”. Tim čestim i prepoznatljivim „neću”, koje se izgovara pre nego što se uopšte zna šta se zapravo hoće, iskazuje se karakterističan prerefleksivni oblik saznanja stvarnosti kojim se manifestuje unapred formirana predstava, mišljenje i postupak. Takvim ponašanjem i mišljenjem izražava se karakteristična crta mentaliteta. Ukoliko je izražavanje negacije dublje motivisano kao određen obrazac reagovanja, onda pojedinac svojim postupkom potvrđuje moć karakterističnog načina mišljenja i ponašanja koji ga je mentalno oblikovao. Povremeno ili stalno iskazivanje ovakvog odnosa prema drugom posledica je naučenog ponašanja.13 Uslovljen na ovaj način, inat se otkriva kao vrsta psihološke zavisnosti pojedinca od takvih postupaka koji nesumnjivo ograničavaju mogućnost njegove slobodnije, adekvatnije i autentičnije reakcije.
Time se ne iskazuje, u stvari, odnos prema kazanom, već prema drugom, koji se apriori osporava i negira. Sagovornik se, zapravo, nije pažljivo ni slušao, pa zato nije ni čuo.14 Ono što je on u suštini rekao nije povod dijalogu, već se uzima neka njegova izgovorena reč, neki njegov stav i povodom toga izražava svoje suprotstavljanje. Sagovornik se, dakle, ne osporava u ravni onog što je izrekao, već mu se suprotstavlja radi suprotstavljanja, on se negira da bi učesnik u verbalnoj komunikaciji istakao svoju volju i sebe.
Razmotrimo li poziciju tog apriornog negatora, videćemo njegov duhovni i emocionalni nemir pred drugim. Bez sposobnosti da bude u funkciji dijaloške komunikacije i reaguje shodno izrečenom i saslušanom, verbalni inadžija je u stalnom suprotstavljanju i sukobljavanju, bez obzira na to šta je rečeno. Suženih mogućnosti empatije, i zato gluv za glas drugog koji do njega i ne dopire, njegovu imaginaciju više podstiče mogućnost negiranja negoli potvrđivanja. Veći osporitelj nego afirmator, on ume jasno i argumentovano da objasni šta neće, ali mu neretko nedostaje sposobnost da isto tako ubedljivo kaže šta hoće. Taj evidentni, ali neprepoznati negativitet projektuje se na drugog koji se lakše zamrzi zbog njegovih sitnih mana, nego što se zavoli zbog njegovih izraženih vrlina. Ovakva psihološka dispozicija otežava suočavanje sa sobom i priznavanje sopstvenih grešaka koje ojačavaju tamnu stranu naše prirode. Ukoliko ovu osenčenost našeg bića, koja spada u individualno-psihološke karakteristike ličnosti, sagledamo i u smislu kolektivnog, onda u inatu kao crti mentaliteta možemo prepoznati i konkretne uzroke psihopatoloških pojava javnog društvenog života.

Bojan Jovanović

http://www.trudnoca.net/forum2/userpix/1142_prkos_1.jpg


Branko Ćopić

MARIJA NA PRKOSIMA



Narodni heroj Marija Bursać
s Kamenice
smrtno ranjena zauzimajući treći
bunker na Prkosima
umrla je s pjesmom na usnama

Uno, djevojko iz djetinjske bajke,
zapljuskuj, zapjeni, zašumori meni
o ponosnoj tuzi Marijine majke.
A ti, vjetre s' gore, oglasi se jače
da čujem srca što osvetu kuju
i svake noći burnije se čuju
srca drugova s moje Klekovače.

O tebi pjevam, Marijo s' Kamenice,
djevojko-ratniče iz bataljona,
što si pod titovku svila pletenice
i srcem krenula protivu betona.

Neću da pjevam o Mariji čobanici,
o skoku s' kamena na kamen,
o ptici pastirici, o prvoj rumenoj u vezu žici,
ni o njenoj suzi, kad se zorom kradu
i žurno bježe ka Drvaru gradu,
Kameničani, radnici u Šipadu.

Prećutaću o ruvu djevojačkom
i kako tužno miri dunja žuta,
a dragi suđeni, još neviđeni,
često si priviđa na okrajku puta.

Sad vidim Prkose, brdo vjetrometno,
njihovo gnijezdo u našem kraju
i vidim Mariju na položaju
u njihove loge, u svitanje rano,
polje osinjacima posijano.

Triput je munja kroz noć zasijala,
triput je Marija jurišala:

Kad je na prvi bunker udarala
u sijevanju koje život briše,
selo je svoje u ognju gledala
i stada bijela kojih nema više,
čula je starca gdje iz jame zbori
i plač matere s djetetom u gori

Kad je na drugi bunker jurišala,
ugleda mrtve staze ispod Brine
i pepelište umjesto Drvara
i zgrčene u vatri mašine;
vidje - kolona tamna i nijema
bdije nad gradom koga više nema.

A kad je na treći bunker nastupila,
smrt je šinula iz tamna gnijezda
i sokolici polomila krila -
nad Kamenicom se otkinula zvijezda.

Posljednje svitanje gledaju joj oči
i zadnja pjesma iz srca se toči:
Zapjeva o svome prvom Ilinjdanu,
kada je sveto breme ponijela,
poklonila mu mladost - k'o draganu;

kako je u zore oštre i smrznute,
novorođenče drago, Domovinu;
stezala na grudi netaknute
i često joj pjevala Partizanku,
čeličnu i rosnu uspavanku.

Marija, zvjezdom obasjana mati,
dok nad njom smrtna zgušnjava se tama -
osmjehom posljednjim ratnike prati:
odniješe joj dijete na rukama!
U krvi rođeno, u srcu nošeno
i kroz trista vatara pronešeno.

Ide brigada, nosi Domovinu
i dijete raste - čarobna bajka!
Nad njime nevidljivo Marija bdije
i diše toplinom - djevojka i majka.

Jos kada bi samo znali znacenje reci Prkos...no vremena ima...

kojica
03-11-2010, 14:42
E ne znam samo što su i prkos i inat muškog roda?

Zazijavalo
03-11-2010, 14:45
E ne znam samo što su i prkos i inat muškog roda?
Za inat ne znam. Prkos ima brkove.

Пркос
03-11-2010, 14:45
Jes. Međutim, napor da se odbraniš od mladog prkosa je jedan. Recimo, mož ga presaviješ preko kolena, il mož ga obeznaniš tojagom i odvučeš u jazbinu, na priliku.
Ostaje nerešen problem sa matorim prkosima. Jer ne bi baš da ji presaviješ preko kolena, a pogotovo ne bi da ji odvučeš u jazbinu.
Naš narod je znao kako se postupa sa matorim prkosom. To je institucija lapota. Prkos se odvede u planinu i tamo ostavi, ili ga celo selo zaspe kamenjem.

I sad, vidim da je ova praksa nešto zamrla u poslednje vreme. I pitam se, da li je prkos danas sporadična pojava koju čeka umiranje ,ili postoji žešći lek o kojem ja nisam obavešten.

Prkos nikada ne umire kao i pakost i nadmenost.....

kojica
03-11-2010, 14:49
Jes. Međutim, napor da se odbraniš od mladog prkosa je jedan. Recimo, mož ga presaviješ preko kolena, il mož ga obeznaniš tojagom i odvučeš u jazbinu, na priliku.
Ostaje nerešen problem sa matorim prkosima. Jer ne bi baš da ji presaviješ preko kolena, a pogotovo ne bi da ji odvučeš u jazbinu.
Naš narod je znao kako se postupa sa matorim prkosom. To je institucija lapota. Prkos se odvede u planinu i tamo ostavi, ili ga celo selo zaspe kamenjem.

I sad, vidim da je ova praksa nešto zamrla u poslednje vreme. I pitam se, da li je prkos danas sporadična pojava koju čeka umiranje ,ili postoji žešći lek o kojem ja nisam obavešten.
To je nehumano. :sad: mislim.. to sa planinom i kamenjem...

a izumiranje je nemoguće jer se ''boles'' u gene urezala...

Ja sam nešto čula da ratluk oće da pomogne. Mada je njega sve teže naći.

tol
03-11-2010, 14:52
Inat je odeljak boxa: drkadzije.a prkos:tupadzije
ovih pojava ima u svim ciljnim grupama i [/miruje u svima nama
pitanje je vremena i situacije kada se ispili iz nas..
e sad, to moze da bude umotano raznim perfidnim omotima..da lici na nehaj, simpaticnu nevinost...
a ima ubojito dejtvo udava, smrada , gmaza...ili bude brutalno-komanda (2.krajishka) zacementiranog polozaja:po sistemu -no pasaran!..

to je sto se tice anamneze...Lek?
Osmeh...neprimecivanje..ili preseces u startu:ebesimkevujavnopredsvima i tresnes komplex u lice

Bisernica
03-11-2010, 14:53
Da! Ja sam dobro razumeo vaš SISTEM! Dali ste im bol, glad i odvojenost da zaokupite njihovu pobunu.
Iscrpljujete ih, ispijate njihove snage i proždirete njihovo vreme da ne bi imale ni snage ni vremena za gnev!
Oni tapkaju, budite zadovoljni... Ali ja, koji sam porobljen kao i oni, ponižen s njima, ja vam ipak objavljujem
da ste ništa. (Ona se smeje) Ne smejte se! Ne smejte se, budalo...Kažem vam, izgubljeni ste.
Već ste pobedjeni, u krilu vaših najznačajnijih pobeda, zato što postoji u čoveku - gledajte mene - neka sila
koju vi nećete ukrotiti, neka bistra ludost, delo straha i smelosti, neznana i zauvek pobednička. To je snaga
koja će se dići i onda ćete znati da je vaša slava bila od dima.

Alber Kami - Pravednici

Man
03-11-2010, 14:56
Tema kao tema o prkosu i inatu može da ostane. Ukoliko predje na lično prozivanje biće istog momenta zatvorena.

kojica
03-11-2010, 15:13
Od svih srpskih žena, babe su najprkosnije.
Jedan od razloga zašto je to tako jeste da su babe kao svete krave. Mogu da rade šta oće i ako prigovoriš, naći će se bar jedan pametnjaković koji će da kaže:
- Šo diraš matoru gospodžu!
ili, još gore:
Pusti, viš da je odlepila sirota. :undecided:


Sasam se setila što je to tako i to baš sa ženama.
Vidiš, vi se celog života nešto pitate, galamite..
a žene moraju da ćute..
Prvo ćute roditeljima, pa mužu i svekrvi, pa snajama i zetovima.
E onda kad se razbolešte, pa dobiju ekstra pažnju i vide da im
se štošta toleriše, raspale do maksimuma.

Man
03-11-2010, 15:18
Prkos i inat su jedno, od te boljke boluju svi, nebetno da li su babe, dede ili puno mladji...
Ova tema nema s tim nikakve veze i ode pod ključ :)

:raz_085: