misticlady
04-12-2010, 22:28
Devet gospodara Noći koji čuvaju (skrivaju) Ona sa suknjom od žada
Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim
ruševinama palata, hramova i piramida. Gleda Athumanunh natpise
hijeroglifa koji prekrivaju zidove tih zagonetnih palata, hramova i
piramida. Hoda Athumanunh tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive
i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu
uzdižu magle ljudske prošlosti, neznanja i zagonetki.
Ako ste pomislili da je Athumanunh u drevnom Egiptu, prevarili ste se.
Athumanunh je opet zalutao u džungli, no, ovaj puta ne u džungli
Amazone, nego malo severnije u džunglama Yukatana, dakle u drevnom
gradu tajnovitih drevnih Maya što ga oni svojim imenom nazvaše Palenque.
tajna drevnih Maya
Zna Athumanunh da su Maye narod koji se znatno razlikuje od svih
drevnih naroda. Maye posjeduju samo najnužnije stvari za život, ne
poznaju i ne mare za stvarilicnog vlasništva, obrađuju zemlju vrlo
primitivnim oruđima, a uzgajaju samo kukuruz i jedu samo temeljnu
hranu. No, vladari i svećenici Maya bogato i raskošno su odeveni i
izvode neobične rituale, računaju astronomskim brojkama i prate nebeska
tela izuzetno i nezamislivo precizno bez ikakvih pomagala.
Svaki pripadnik naroda Maya zna gde mu je mesto u strogo podeljenom
hijerarhijskom društvu, a boje se samo kataklizme. Strašno su zabrinuti
i preplašeni zbog moguće propasti i kataklizme (koja se možda već
jednom davno prije dogodila i moćnoj Atlantidi, (Athumanunh ništa ne
tvrdi, samo razmišlja), Maye stanu razvijati matematičko i astronomsko
merenje svojeg vremena ne bi li predvideli i tako preduhitrili svoju
propast i kataklizmu.
No, lutajući tako misterioznim ruševinama drevnog i tajnovitog grada
Palenque, odjednom Athumanunh ne može verovati vlastitim očima!
Athumanunh je na jednom kamenu pročitao nadnevak koji je za drevne Maye
trebao biti u dalekoj budućnosti, a nadnevak odgovara našem računanju
vremena i pada na 22. prosinca 2012. godine.
Athumanunh zna da je to nadnevak kada drevnim Mayama prestaje 'Peto
doba Sunca' i da se tada treba dogoditi nešto strašno u vidu
kataklizme. Prema Mayama strašna kataklizma trebala bi se dogoditi
dakle 22. prosinca 2012. godine u vidu strašnih potresa.
Athumanunh brzo uzima svoju beležnicu iz džepa i stane računati onako
kako su računali drevni Maye, ali baš u trenutku kada je Athumanunh
pomislio da je shvatio brojanje i računanje drevnih Maya, te nakon
bezbrojnih ispisanih papira celi sastav računanja Athumanunhu se
odjedanput raspao.
Baš tako, doslovno mu se sve raspalo i više mu ništa nije niti
'štimalo' niti mu se podudaralo. Kao da su se drevni Maye opet poigrali
s Athumanunhom, baš na isti, ili možda slični način kako su to znali
učiniti i drevni Egipćani.
Još jednom Athumanunh je shvatio i spoznao da uopste ne razume Maye, a
ovi su se toliko slatko nasmejali i napokon mu otkrili gde to stalno
čini previde i gde to greši. Naime, Athumanunh je smetnuo s uma i
potpuno zaboravio da je prema mitologiji drevnih Maya 'devet gospodara
Noći' koji čuvaju 'Onu sa suknjom od žada'. Još jednom Athumanunh je
zanemario nešto što je toliko puta pročitao u predivnim drevnim
mitološkim pričama, u tim pričama gdje su 'mitovi doista poput snova -
u isti mah su posve neobični, ali i opsesivno svakidašnji!
zašto su se drevni Maye toliko bojali i grozničavo računali ciklus 'One sa suknjom od žada'
No, dobro idemo onda redom. Baktun, Katun, Tun, Uinal, Kin, na prvi
pogled sve je u najboljem redu i ništa nije neobično, jer tim redom
Maye računaju cikluse Vremena. Idemo onda ispočetka, ali obrnutim
redom: 1, 20, 360, 7200 i 144 000 dana. Dakle, 1 x 20 = 20 x 20 = 400 x
20 = 8000 x 20 = 160 000. Idemo sada na ovaj način: 1 dan, a takvih je
13, 13 x 20 = 260, onda 18 x 20 = 360, pa 360 x 20 = 7200 i na kraju
7200 x 20 = 144 000. Na trenutak Athumanunhov sustav je dobar, ali u
nizu nedostaje 260 (Tonalamatl) i godina Haab nema 360 dana, nego 365.
No, niti godina od 360 + 5 nesretnih dana Athumanunhu ne idu u prilog,
jer ta Sunčeva godina ne traje 365, nego 365,25 dana. Dakle,
Kalendarski krug Maya ne 'zapliće' se svakih 52 godine, nego svakih 52
umanjeno za (52 x 0,25 = 13 dana). E, onda pak to nikako nije 18 980
već 18 993 dana. Eto ti ga sada Athumanunh sve si zapetljao.
To je zato što je Athumanunh zaboravio na 'Onu sa suknjom od žada'
(Venera – po Athumanunhu). Dakle, ako su drevni Maye 117 puta vidjeli
'Onu sa suknjom od žada' kojoj je potrebito 584 dana da se jednom
okrene u gracioznom okretu oko sebe onda Athumanunh mora računati ovako
117 x 584 = 68 328, no, to pak sada ne odgovara Sunčevom ciklusu od 68
302 dana. Athumanunh će ipak računati 68 328 x 20 = 1 366 560, jer taj
'super broj' Maye su i zapisale na svojim hramovima i lako je uočljiv
na svim zidovima.
Nadalje, ako sada Athumanunh ima 26 dana previše u odnosu na Sunce, pa
ako 'super broj' drevnih Maya usporedi sa Suncem i njegovim
'uništenjem' ima onda Athumanunh i 520 dana previše. E, sada pak
Athumanunhu ne preostaje ništa drugo nego da 'Onu sa suknjom od žada'
uskladi sa Tzolkinom drevnih Maya, ili da dobije najvažniji ciklus od
260 dana.
Dakle, 260 : 117 = 2, 22222. No, ali zašto su drevni Maye Athumanunhu u
mitološkoj priči napisali da je 'devet gospodara Noći'? Zašto je
Athumanunh pronašao i prepoznao po devet kodova drevnih Maya na svakoj
strani poklopca sarkofaga iz Palenque? Ako Athumanunh podijeli ovako 20
: 2, 22222 = 9. Evo ga, evo tih 'devet gospodara Noći' koji čuvaju 'Onu
sa suknjom od žada'. Sada pak Athumanunhu preostaje samo onih 68 328
dana podijeliti sa 360 (toliko je stupnjeva u krugu, a to su znali i
drevni Maye), dakle 68 328 : 360 = 189,8, pa onda tih 189,8 x 2, 22222
= 421,77.
Nakon toga Athumanunh proba taj broj rastaviti na stotice, desetice,
jedinice što bi izgledalo ovako: 400 stotica, 20 desetica, 1 jedinica i
ostatak od 0,77, pa ako se to onda pomnoži s 360 onda je to 400 x 360 =
144 000 (baktun), 20 x 360 = 7200 (katun), 1 x 360 = 360 (tun). Uf,
dobro je, bilo bi dosta za sada. Da vas Athumanunh ne zbuni baš previše
ovim brojkama drugi put objasnit će dalje kako bi na kraju otkrili tu
tajnu drevnih Maya kojoj smo sve bliže.
http://razbibriga.net/imported/2010/12/310-1.jpg
Ona Svijetlog oka, Ona daha svježeg jutarnjeg u Vrištećoj tišini Sylenca
Poput iznenadnog i neočekivanog praska, razlila se jutarnja svjetlost
nad proplankom šume Mynechyz, proplankom koji su Alanđani nazivali
Wolsha. Sonsyreyi koja je, nakon hodanja tijekom cijele noći, sada bila
potpuno promrzla, Wolsha je morala doista izgledati kao mjesto gdje je
Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo izuzetno brzo uz posljednje
sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples.
Kawamadhe – vrata Vjetra (dolina Sylenca)
Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se već
ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo upravo to tajnovito i
misteriozno mjesto, mjesto o kojem su kazivali i stalno ponavljali u
legendama o Dječaku i Vjetru simpatični i mudri starci Sychythe. Bilo
je to mitsko i tajnovito mjesto, mjesto gdje se gasio dan i mjesto gdje
su vjetrovi plamtjeli i stenjali svu noć.
Sonsyrey je sada znala i bila je sasvim sigurna da je samo na korak od
mjesta koje su Alanđani nazvali Kawamadhe, a Kawamadhe su bila vrata
Vjetra, vrata koja pak su se nalazila na mjestu gdje se Alanđanin igrao
s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom, vjetrom koji Ga je
oduvijek ljubomorno čuvao.
Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca, mirise koji su
odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya
napokon vjerovala i razumjela Panđine riječi koje je on znao toliko
puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne
rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u
dolinama Sylenca.
http://razbibriga.net/imported/2010/12/411-1.jpg
mistična svijetlost iznad šume srebrenog bora koju su vidjeli Sychythe
Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu.
Suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače
udarati. Usred tog nepreglednog carstva koje su krasili mistični
krajobrazi Zaboravljenog i Izgubljenog svijeta, na samim Vratima
vjetra, vjetra strašnog i olujnog, mjestu gdje je taj strašni vjetar
postizao nevjerojatnu brzinu, stajala je najljepša Palmina leptirica.
Slomljena i krhka, djevojka najljepših nebesko plavih, sada uplakanih
očiju, djevojka najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo i
zapamtilo to Strašno i Tajnovito Vrijeme, Vrijeme Tajni Najtajnijih, a
sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna Svijetlost. Ona je
osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage
i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova
Toplih mora Južnih, prošapuće:
http://razbibriga.net/imported/2010/12/510-1.jpg
mističnu svijetlost Sylenca vidjela je i mitska Enhu ptica u zoru Hawalandha
'Uzaludno me pokušavaš uvjeriti Alanđanine da je naša ljubav nestala s
prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Sva ova tišina koja me okružuje i
pokušava me uplašiti, zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje.
Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja Te
napokon prepoznajem i vidim Te u njihovim krošnjama. Sada sam napokon
sigurna da je Tvoj pogled rasipao ovu tamu Noći i pretvorio je u
prekrasan Dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače
udarati …'
Dakle, opet vam Athumanunh piše o 'Legendi o Alandiji', o toj
zagonetnoj i misterioznoj zemlji što prostire se na samom rubu Svijeta
poznatoga tamo negdje, negdje daleko na Sjeveru, negdje iza zastora
noći, negdje pod svijetlom milijuna Zvijezda, Zvijezda koje su
opetovano okitile plave plašteve noći, noći pod čijim okriljem su mirno
spavali, sada opet uzdignuti i ponosni nekada moćni i Slavni gradovi.
mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i Vitezovi vjetra čekajući zvijezdu Hawalandha zapalivši svoje vatre u krug
Mirno je spavao i Asgrad, a gusta tama prekrila je njegove kule i
bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta
gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani tog istog Svijeta
prostirao se, u tim nevjerojatnim, nezamislivim i nepreglednim
prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca, Svijet je
to u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih.
U toploj dvorani velike utvrđene alandske palače grada Asgrada, palače
koju Alanđani imenom svojim nazvaše Mynetonka, u pratnji svojih
najodanijih kneginja, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra,
sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona.
http://razbibriga.net/imported/2010/12/610-1.jpg
mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i strašni alandski polarni vukovi Wyghenha
Ona, djevojka ugodna oku, djevojka guste crne kose pozorno i dugo
češljane koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, djevojka
kose crne kao tmina noći, kose sada vezane trakom na čelu. Njezine
bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su
blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile
svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama.
Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima
napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima, koje je to čudnovato i
nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i
izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj
haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti.
Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u
svojim dugim i strašnim lutanjima tog Strašnoga i Nezamislivoga
Vremena, kroz taj misteriozni i zagonetni Izgubljeni Svijet u
prostranstvima Sjevera, u dolinama Sylenca …
http://razbibriga.net/imported/2010/12/810-1.jpg
U ovim sve hladnijim danima mjeseca što ga Athumanunh nazva
'Vjetrovnik', ogrnut svojim toplim ogrtačem, uz topli kamin u kojem se
igraju neumorni plameni jezici, Athumanunh opet ima vremena za svoje
stare prašnjave knjige, ali 'Svijetle Noći' dolaze sve brže i ostaju
sve duže, pa Athumanunh umoran brzo zaspi i nošen krilima Nikte zaplovi
u more svojih snova.
da li je Athumanunh siguran da to baš plivaju ribe
Sanjao jednom tako Athumanunh, da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u
prijateljstvu i slozi, ondje gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili
cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je
li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom
zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama
potonulih gradova negdje duboko pod morem, ali sada razborito i
miroljubivo …
Athumanunh je zalutao na svojim koračanjima u daleku prošlost, davno
prije jedanaest tisuća godina, u samo središte uvijek nemirnog
Atlantika, te se našao na čudnom, ali predivnom otoku koji se zeleni i
miriše opojnim mirisima.
http://razbibriga.net/imported/2010/12/910-1.jpg
Athumanunh sanja zeleni otok u čijem krilu spava grad moćnih vladara ponosnog naroda
Taj zeleni otok domovina je plemenite i moćne rase koja je nekada davno
prije Zemljom koračala. Narod tog otoka posjeduje veliko bogatstvo
zahvaljujući prirodnim resursima svoje zemlje, a u sredini, u samom
središtu otoka, spava grad.
Grad je središte bogate trgovine i velikog prometa, ali i prijestolnica
moćnih vladara tog otoka koji čvrsto i pravedno vladaju nad ljudima i
zemljom na otoku, ali i duboko u Europi, Africi i Aztlantiji (Amerika
po Athumanunhu). Grad i cijeli zeleni otok čuva moćna i na sve spremna
vojska …
Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim
ruševinama palata, hramova i piramida. Gleda Athumanunh natpise
hijeroglifa koji prekrivaju zidove tih zagonetnih palata, hramova i
piramida. Hoda Athumanunh tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive
i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu
uzdižu magle ljudske prošlosti, neznanja i zagonetki.
Ako ste pomislili da je Athumanunh u drevnom Egiptu, prevarili ste se.
Athumanunh je opet zalutao u džungli, no, ovaj puta ne u džungli
Amazone, nego malo severnije u džunglama Yukatana, dakle u drevnom
gradu tajnovitih drevnih Maya što ga oni svojim imenom nazvaše Palenque.
tajna drevnih Maya
Zna Athumanunh da su Maye narod koji se znatno razlikuje od svih
drevnih naroda. Maye posjeduju samo najnužnije stvari za život, ne
poznaju i ne mare za stvarilicnog vlasništva, obrađuju zemlju vrlo
primitivnim oruđima, a uzgajaju samo kukuruz i jedu samo temeljnu
hranu. No, vladari i svećenici Maya bogato i raskošno su odeveni i
izvode neobične rituale, računaju astronomskim brojkama i prate nebeska
tela izuzetno i nezamislivo precizno bez ikakvih pomagala.
Svaki pripadnik naroda Maya zna gde mu je mesto u strogo podeljenom
hijerarhijskom društvu, a boje se samo kataklizme. Strašno su zabrinuti
i preplašeni zbog moguće propasti i kataklizme (koja se možda već
jednom davno prije dogodila i moćnoj Atlantidi, (Athumanunh ništa ne
tvrdi, samo razmišlja), Maye stanu razvijati matematičko i astronomsko
merenje svojeg vremena ne bi li predvideli i tako preduhitrili svoju
propast i kataklizmu.
No, lutajući tako misterioznim ruševinama drevnog i tajnovitog grada
Palenque, odjednom Athumanunh ne može verovati vlastitim očima!
Athumanunh je na jednom kamenu pročitao nadnevak koji je za drevne Maye
trebao biti u dalekoj budućnosti, a nadnevak odgovara našem računanju
vremena i pada na 22. prosinca 2012. godine.
Athumanunh zna da je to nadnevak kada drevnim Mayama prestaje 'Peto
doba Sunca' i da se tada treba dogoditi nešto strašno u vidu
kataklizme. Prema Mayama strašna kataklizma trebala bi se dogoditi
dakle 22. prosinca 2012. godine u vidu strašnih potresa.
Athumanunh brzo uzima svoju beležnicu iz džepa i stane računati onako
kako su računali drevni Maye, ali baš u trenutku kada je Athumanunh
pomislio da je shvatio brojanje i računanje drevnih Maya, te nakon
bezbrojnih ispisanih papira celi sastav računanja Athumanunhu se
odjedanput raspao.
Baš tako, doslovno mu se sve raspalo i više mu ništa nije niti
'štimalo' niti mu se podudaralo. Kao da su se drevni Maye opet poigrali
s Athumanunhom, baš na isti, ili možda slični način kako su to znali
učiniti i drevni Egipćani.
Još jednom Athumanunh je shvatio i spoznao da uopste ne razume Maye, a
ovi su se toliko slatko nasmejali i napokon mu otkrili gde to stalno
čini previde i gde to greši. Naime, Athumanunh je smetnuo s uma i
potpuno zaboravio da je prema mitologiji drevnih Maya 'devet gospodara
Noći' koji čuvaju 'Onu sa suknjom od žada'. Još jednom Athumanunh je
zanemario nešto što je toliko puta pročitao u predivnim drevnim
mitološkim pričama, u tim pričama gdje su 'mitovi doista poput snova -
u isti mah su posve neobični, ali i opsesivno svakidašnji!
zašto su se drevni Maye toliko bojali i grozničavo računali ciklus 'One sa suknjom od žada'
No, dobro idemo onda redom. Baktun, Katun, Tun, Uinal, Kin, na prvi
pogled sve je u najboljem redu i ništa nije neobično, jer tim redom
Maye računaju cikluse Vremena. Idemo onda ispočetka, ali obrnutim
redom: 1, 20, 360, 7200 i 144 000 dana. Dakle, 1 x 20 = 20 x 20 = 400 x
20 = 8000 x 20 = 160 000. Idemo sada na ovaj način: 1 dan, a takvih je
13, 13 x 20 = 260, onda 18 x 20 = 360, pa 360 x 20 = 7200 i na kraju
7200 x 20 = 144 000. Na trenutak Athumanunhov sustav je dobar, ali u
nizu nedostaje 260 (Tonalamatl) i godina Haab nema 360 dana, nego 365.
No, niti godina od 360 + 5 nesretnih dana Athumanunhu ne idu u prilog,
jer ta Sunčeva godina ne traje 365, nego 365,25 dana. Dakle,
Kalendarski krug Maya ne 'zapliće' se svakih 52 godine, nego svakih 52
umanjeno za (52 x 0,25 = 13 dana). E, onda pak to nikako nije 18 980
već 18 993 dana. Eto ti ga sada Athumanunh sve si zapetljao.
To je zato što je Athumanunh zaboravio na 'Onu sa suknjom od žada'
(Venera – po Athumanunhu). Dakle, ako su drevni Maye 117 puta vidjeli
'Onu sa suknjom od žada' kojoj je potrebito 584 dana da se jednom
okrene u gracioznom okretu oko sebe onda Athumanunh mora računati ovako
117 x 584 = 68 328, no, to pak sada ne odgovara Sunčevom ciklusu od 68
302 dana. Athumanunh će ipak računati 68 328 x 20 = 1 366 560, jer taj
'super broj' Maye su i zapisale na svojim hramovima i lako je uočljiv
na svim zidovima.
Nadalje, ako sada Athumanunh ima 26 dana previše u odnosu na Sunce, pa
ako 'super broj' drevnih Maya usporedi sa Suncem i njegovim
'uništenjem' ima onda Athumanunh i 520 dana previše. E, sada pak
Athumanunhu ne preostaje ništa drugo nego da 'Onu sa suknjom od žada'
uskladi sa Tzolkinom drevnih Maya, ili da dobije najvažniji ciklus od
260 dana.
Dakle, 260 : 117 = 2, 22222. No, ali zašto su drevni Maye Athumanunhu u
mitološkoj priči napisali da je 'devet gospodara Noći'? Zašto je
Athumanunh pronašao i prepoznao po devet kodova drevnih Maya na svakoj
strani poklopca sarkofaga iz Palenque? Ako Athumanunh podijeli ovako 20
: 2, 22222 = 9. Evo ga, evo tih 'devet gospodara Noći' koji čuvaju 'Onu
sa suknjom od žada'. Sada pak Athumanunhu preostaje samo onih 68 328
dana podijeliti sa 360 (toliko je stupnjeva u krugu, a to su znali i
drevni Maye), dakle 68 328 : 360 = 189,8, pa onda tih 189,8 x 2, 22222
= 421,77.
Nakon toga Athumanunh proba taj broj rastaviti na stotice, desetice,
jedinice što bi izgledalo ovako: 400 stotica, 20 desetica, 1 jedinica i
ostatak od 0,77, pa ako se to onda pomnoži s 360 onda je to 400 x 360 =
144 000 (baktun), 20 x 360 = 7200 (katun), 1 x 360 = 360 (tun). Uf,
dobro je, bilo bi dosta za sada. Da vas Athumanunh ne zbuni baš previše
ovim brojkama drugi put objasnit će dalje kako bi na kraju otkrili tu
tajnu drevnih Maya kojoj smo sve bliže.
http://razbibriga.net/imported/2010/12/310-1.jpg
Ona Svijetlog oka, Ona daha svježeg jutarnjeg u Vrištećoj tišini Sylenca
Poput iznenadnog i neočekivanog praska, razlila se jutarnja svjetlost
nad proplankom šume Mynechyz, proplankom koji su Alanđani nazivali
Wolsha. Sonsyreyi koja je, nakon hodanja tijekom cijele noći, sada bila
potpuno promrzla, Wolsha je morala doista izgledati kao mjesto gdje je
Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo izuzetno brzo uz posljednje
sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples.
Kawamadhe – vrata Vjetra (dolina Sylenca)
Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se već
ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo upravo to tajnovito i
misteriozno mjesto, mjesto o kojem su kazivali i stalno ponavljali u
legendama o Dječaku i Vjetru simpatični i mudri starci Sychythe. Bilo
je to mitsko i tajnovito mjesto, mjesto gdje se gasio dan i mjesto gdje
su vjetrovi plamtjeli i stenjali svu noć.
Sonsyrey je sada znala i bila je sasvim sigurna da je samo na korak od
mjesta koje su Alanđani nazvali Kawamadhe, a Kawamadhe su bila vrata
Vjetra, vrata koja pak su se nalazila na mjestu gdje se Alanđanin igrao
s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom, vjetrom koji Ga je
oduvijek ljubomorno čuvao.
Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca, mirise koji su
odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya
napokon vjerovala i razumjela Panđine riječi koje je on znao toliko
puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne
rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u
dolinama Sylenca.
http://razbibriga.net/imported/2010/12/411-1.jpg
mistična svijetlost iznad šume srebrenog bora koju su vidjeli Sychythe
Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu.
Suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače
udarati. Usred tog nepreglednog carstva koje su krasili mistični
krajobrazi Zaboravljenog i Izgubljenog svijeta, na samim Vratima
vjetra, vjetra strašnog i olujnog, mjestu gdje je taj strašni vjetar
postizao nevjerojatnu brzinu, stajala je najljepša Palmina leptirica.
Slomljena i krhka, djevojka najljepših nebesko plavih, sada uplakanih
očiju, djevojka najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo i
zapamtilo to Strašno i Tajnovito Vrijeme, Vrijeme Tajni Najtajnijih, a
sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna Svijetlost. Ona je
osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage
i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova
Toplih mora Južnih, prošapuće:
http://razbibriga.net/imported/2010/12/510-1.jpg
mističnu svijetlost Sylenca vidjela je i mitska Enhu ptica u zoru Hawalandha
'Uzaludno me pokušavaš uvjeriti Alanđanine da je naša ljubav nestala s
prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Sva ova tišina koja me okružuje i
pokušava me uplašiti, zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje.
Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja Te
napokon prepoznajem i vidim Te u njihovim krošnjama. Sada sam napokon
sigurna da je Tvoj pogled rasipao ovu tamu Noći i pretvorio je u
prekrasan Dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače
udarati …'
Dakle, opet vam Athumanunh piše o 'Legendi o Alandiji', o toj
zagonetnoj i misterioznoj zemlji što prostire se na samom rubu Svijeta
poznatoga tamo negdje, negdje daleko na Sjeveru, negdje iza zastora
noći, negdje pod svijetlom milijuna Zvijezda, Zvijezda koje su
opetovano okitile plave plašteve noći, noći pod čijim okriljem su mirno
spavali, sada opet uzdignuti i ponosni nekada moćni i Slavni gradovi.
mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i Vitezovi vjetra čekajući zvijezdu Hawalandha zapalivši svoje vatre u krug
Mirno je spavao i Asgrad, a gusta tama prekrila je njegove kule i
bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta
gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani tog istog Svijeta
prostirao se, u tim nevjerojatnim, nezamislivim i nepreglednim
prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca, Svijet je
to u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih.
U toploj dvorani velike utvrđene alandske palače grada Asgrada, palače
koju Alanđani imenom svojim nazvaše Mynetonka, u pratnji svojih
najodanijih kneginja, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra,
sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona.
http://razbibriga.net/imported/2010/12/610-1.jpg
mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i strašni alandski polarni vukovi Wyghenha
Ona, djevojka ugodna oku, djevojka guste crne kose pozorno i dugo
češljane koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, djevojka
kose crne kao tmina noći, kose sada vezane trakom na čelu. Njezine
bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su
blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile
svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama.
Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima
napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima, koje je to čudnovato i
nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i
izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj
haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti.
Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u
svojim dugim i strašnim lutanjima tog Strašnoga i Nezamislivoga
Vremena, kroz taj misteriozni i zagonetni Izgubljeni Svijet u
prostranstvima Sjevera, u dolinama Sylenca …
http://razbibriga.net/imported/2010/12/810-1.jpg
U ovim sve hladnijim danima mjeseca što ga Athumanunh nazva
'Vjetrovnik', ogrnut svojim toplim ogrtačem, uz topli kamin u kojem se
igraju neumorni plameni jezici, Athumanunh opet ima vremena za svoje
stare prašnjave knjige, ali 'Svijetle Noći' dolaze sve brže i ostaju
sve duže, pa Athumanunh umoran brzo zaspi i nošen krilima Nikte zaplovi
u more svojih snova.
da li je Athumanunh siguran da to baš plivaju ribe
Sanjao jednom tako Athumanunh, da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u
prijateljstvu i slozi, ondje gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili
cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je
li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom
zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama
potonulih gradova negdje duboko pod morem, ali sada razborito i
miroljubivo …
Athumanunh je zalutao na svojim koračanjima u daleku prošlost, davno
prije jedanaest tisuća godina, u samo središte uvijek nemirnog
Atlantika, te se našao na čudnom, ali predivnom otoku koji se zeleni i
miriše opojnim mirisima.
http://razbibriga.net/imported/2010/12/910-1.jpg
Athumanunh sanja zeleni otok u čijem krilu spava grad moćnih vladara ponosnog naroda
Taj zeleni otok domovina je plemenite i moćne rase koja je nekada davno
prije Zemljom koračala. Narod tog otoka posjeduje veliko bogatstvo
zahvaljujući prirodnim resursima svoje zemlje, a u sredini, u samom
središtu otoka, spava grad.
Grad je središte bogate trgovine i velikog prometa, ali i prijestolnica
moćnih vladara tog otoka koji čvrsto i pravedno vladaju nad ljudima i
zemljom na otoku, ali i duboko u Europi, Africi i Aztlantiji (Amerika
po Athumanunhu). Grad i cijeli zeleni otok čuva moćna i na sve spremna
vojska …