PDA

Pogledaj Punu Verziju : Робинзон Крусо - Данијел Дефо



kojica
20-05-2011, 13:25
О писцу:
Даниел Дефое је родђен Лондону. Очево презиме Фое променио је у Дефое. Писао
је много, а његови чланци обрађују теме разноразних подручја. Највећи успех
постигао му је роман Робинсон Крусо.

Место радње: Јорк, усамљено острво

Тема: Живот на усамљеном острву

Идеја: Упорност и жеља увек побеђују

Главни ликови: Робинсон Крусо, Петко

Споредни ликови: Шпанац, капетан, папагај

Кратки садржај: Ова књига говори о животу Робинсона Црусоеа. Имао је два
брата. Један брат му је погинуо, а други је нестао. Робинсон је желео постати
морепловац, али родитељи му то нису допустили. Са 19 година Крусо је побегао од
куће и отишао да плови. На путу је доживео бродолом у којем је једино он
преживео. Таласи су га бацили на усамљено острво где је почео да живи. Након
неколико година на острву спасио је човека из руку дивљака и назвао га Петко.
После неколико месеци на острво су дошли гусари који су заробили брод и
капетана тог брода. Крусо је ослободио капетана и брод од гусара, те се бродом
вратио у Енглеску. Роман Робинсон Крусо описује нам живот и чудне пустоловине
Робинсона Крусоа морнара из Јорка, који је двадесет и осам година живео сасвим
сам на ненасељеном острву крај америчке обале, близу ушћа велике реке
Ориноко, пошто је био избачен на обалу после бродолома и како су га најзад исто
тако чудно спасли гусари.

kojica
20-05-2011, 13:30
О делу:
Запањујућа уверљивост већим делом измишљених згода Робинсона Крусоа, дала је
целом низу генерација врло јасну слику о борби човека с природом. Тај је предмет
одговарао општим осјећајима и представљао можда најживљи део људског
занимања што га литература уопште може пружити. Ненамјерно, али по свом
унутарњем осећају, Дефое је написао не само поучну приповест о невољама које
могу задесити крхко људско створење него и симболичну драму о мучним и
стрпљивим напорима помоћу којих је остварена цивилизација.

Мјесто радње: Ненасељено острво

Опис главног лика:
Сналажљивост: “Та безизлазност пробуди моју сналажљивост. Имали смо на броду
неколико докнадних јарбола, два или три дрвена балвана и један или два горња
јарбола.”

Не свиђа ми се његов поступак с животињама на острву: “ … али сам видио
мноштво птица, само нисам знао каквих; а кад сам их убио, нисам знао које су за
јело, а које нису. Враћајући се убио сам некакву велику птицу што сам је видио
како седи на дрвету покрај велике шуме. Првим хицем што сам га опалио међу њих
убио сам козу крај које је стајало јаре и сисало је.”

kojica
20-05-2011, 13:31
Мука, рад, стрпљивост, марљивост неке су од ствари што их је морао прихватити:“
Требало ми је пуна четрдесет и два дана да направим даску за дугачку полицу што
ми је требала у пећини, а два би тесара, са својим оруђем и пилама, од истог
дрвета у пола дана изрезали шест.”

Колебљивост према дивљацима: “Питао сам се такође колико су се ти људи
огрешили о мене, и какво право имам ја да се уплићем у свађу о оној крви што је
они проливају међу собом.”

Опис Петка (врло сликовит):
“Био је то пристао, лиеп момак, савршено грађен, равних, дугачких ногу. Није био
прекрупан, али је био висок и складан, а по моме мишљењу око двадесет и шест
година стар. Израз лица му је био врло доброћудан, у њему није било ништа дивље
и непријатно. У њему као да је било нешто мужевно, али је у исто вријеме у изразу
његова лица била нека мекоћа и благост Европљанина, поготову кад би се
насмешио. Косу је имао црну и дугачку, и није била коврчаста као вуна. Чело му је
било високо и широко, а очи су му севале живахношћу и оштрином. Боја његове
коже није била сасвим црна, али врло загасита, а ипак не онако ружно жута и
одбојно тамна као код Бразилијанца … него некако јасна, сивкастосмеђа. Лице му
је било округло и пуно, нос мален, али не пљоснат као у црнца, лепа уста и танке
усне, а зуби су му били правилни и бели попут белокости.”

Bisernica
20-05-2011, 14:07
http://www.maturski.com/citaonica/102.html?task=view

Bisernica
21-05-2011, 17:27
Književni rod: epika
Književna vrsta: avanturistički roman
Tema: Robinsonove pustolovne želje i očevo bezuspešno odvraćanje odvele su glavnog junaka na pusto ostrvo gde je proveo 28 godina. Ovo je priča o preživljavanju i nedaćama sa kojima se čovek bori i u toj borbi pobeđuje.
Ideja (poruka): „ Svako zlo treba posmatrati sa dobrim koje skriva i sa gorkim koje ide sa njim“. Ako je čovek jak duhom, može prebroditi najveće životne izazove, obezbediti sebi egzistenciju, steći prijatelje, pa pobediti čak i samoću.

http://www.tabanovic.com/Robinson%20Kruso.htm

Bisernica
21-05-2011, 17:28
Fabula
Radnja roman se pripoveda u prvom licu. Autor nam o događajima govori kao da ih je sam proživeo. Roman počinje pričom o tome kako je otac glavnog junaka želeo da mu sin postane pravnik, ali „ja sam ludovao za morem, kaže Robinson, i taj moj zanos tako se jako sukobljavao sa očevom voljom, pa i sa njegovim zapovestima, i preklinjanjima i odvraćanjima moje majke, da čovek mora pomisliti da je u mojoj naravi bilo nečeg kobnog, nešto što je težilo nesrećama koje su me očekivale“.

Bekstvo od kuće
Prvu priliku da pobegne od kuće i otisne se na more Robinson nije propustio. Međutim, bura je brod potopila, ali su se mornari spasili čamcem. Kruso je samo malo bio u dilemi da se vrati kući, i odlučuje da se ukrca na brod koji plovi ka Zapadnoj obali. Nebo je glavnom junaku opet poslalo opomenu. Njegov brod napadaju gusari i Robinson je odveden u zarobljeništvo u mavarsku luku Sale. Tu je proveo dve godine. Nakon toga uspeo je da ribarskim brodom pobegne sa dečakom Ksurijem. Danima lutaju morem pored obala uz brojne zgode. Dečaci najzad nailaze na brod koji ih spasava i odvodi u Brazil. Tu Robinson postaje vlasnik plantaže. Međutim, ne može da se skrasi na jednom mestu, pa sa drugim plantažerima odlazi brodom ka Gvineji po crne robove za radnu snagu na plantažama.

http://www.tabanovic.com/Robinson%20Kruso.htm

Bisernica
21-05-2011, 17:29
Glavni likovi:

Robinson Kruso je titularni protagonista, narator i glavni lik romana. Kruso je predstavnik buntovne mladeži koja je neposlušna i protivi se savetu i brigama odraslih. Iako njegova putovanja u ranoj mladosti dovode do njegovog prosperiteta kao brazilskog plantažera i vlasnika robova, avanturistički duh na kraju ga dovodi do više od dve decenije izgnanstva na pustom ostrvu. Snalažljivost u izgradnji kanua, kuće, grnčarije, vikendice, proizvodnji mleka, grožđa, pripitomljavanju koza za svaku su pohvalu. Ali, on ima i mnogo nedostataka. Nesposoban je za dublja osećanja što se vidi kad hladno, bez emocija, ostavlja porodicu. On, doduše brine, ali o verskim posledicama( boji se Boga). Mada je velikodušan kad daruje sestre i kapetana, gotovo je okrutan i ravnodušan kad priča o smrti svoje žene. Zahtev da Petko nauči da ga zove"gospodaru" pre nego što nauči da kaže "da" i "ne", čini se odvratnim čak i po rasističkim standardima. Žudnja za višim staležom ne napušta ga ni tokom duge izolacije što se vidi kad u više navrata za sebe misli da je "kralj" i "suveren" za one koji su mu se pridružili na pustom ostrvu.
Kruso je postao moćan i simboličan lik u engleskoj književnosti. Ustvari, samo ime mu je dalo žanr nazvan "robinsonade": romanse o osami i preživljavanju na terenima kao što su napuštena ostrva.
Petko je "divljak", stanovnik kopna nasuprot Krusovog ostrva, koji dolazi tamo kao zarobljenik njegovih kolega "divljaka", doveden da bude zaklan u kanibalističkom ritualu.
Ako Kruso predstavlja prvi kolonijalni um u fikciji, Petko je predstavnik plemena starosedelaca Amerike, Azije i Afrike koji će kasnije biti potlačeni. U trenutku kad Kruso od Petka zahteva da ga zove"gospodaru", Petko postaje trajan politički simbol rasne nepravde u savremenom svetu. Pored toga, Petko je ključna figura u kontekstu romana. Po mnogo čemu je bolji od svog gospodara. Defo podvlači kontrast između njega i Krusoa kad opisuje Petkovo radovanje u susretu sa ocem. Suprotno Kruso nikad ne pominje da mu porodica nedostaje, a kamoli da sanja o sreći da ih ponovo vidi.
Kruso, dakle, spasava Petka od kanibala, i on je božanstveno besmrtno zahvalan i lojalan. Iako se Petko pokorava da bude sluga, Kruso počinje da ga ceni više od toga. To je jedini put da čovek, koji nikad ne iskazuje ljubav prema roditeljima, sad voli Petka. Sama činjenica da jedan Englez priznaje više ljubavi za eks-ljudoždera, nego za svoju porodicu, mnogo govori sama za sebe.
Dok Kruso Petka uči hrišćanstvu,"divljak"njemu donosi emocijalnu toplinu i vitalnost duha koji nedostaju hladnom Englezu, a donekle i ostalim Evropljanima.
Petko je tipična sujeta zapadne intelektualne tradicije o "plemenitim divljacima", koji su uprkos svom "necivilizovanom" i "varvarskom" načinu, dobrog i uzvišenog duha( videti na primer: Petko je privržen ocu), nedostaju samo malo više napredne instrukcije do"civilizovanog". Ovo zapanjuje današnje čitaoce.
Jedini drugi prinudni i dvosmisleni lik u romanu je, ustvari, Providens, to jest Bog. Roman je, kao što se u predgovoru kaže, produžena meditacija na delovanje Boga, koga Kruso s vremena na vreme ( i u krajnoj liniji ) smatra blagonaklonim, ali koji u drugim prilikama. na primer: u trenucima očaja, kao što su gubitak kanua, on smatra za nešto drugo. Dosta disonanci odzvanja kroz tekst romana, pa je na čitaocima da sami zaključe da li je Bog, kao lik u noveli Robinson Kruso blagotvoran ili ne.

http://www.tabanovic.com/Robinson%20Kruso.htm

Bisernica
21-05-2011, 17:30
Ostrvo očajanja
Izgleda da je Robinson imao sreću da svaki brod na koji on kroči doživi nesreću. Tako je i ovaj prvo izgubio pravac kretanja i nasukao se na sprud. Uskoro je i čamac za spasavanje potonuo. Robinson je doplivao do obale, uz ogromne napore, boreći se sa besnim talasima. Ostali putnici nisu imali tu sreću, more ih je progutalo. U ovoj epizodi pisac zanimljivo, koristeći personifikaciju, opisuje očajničku borbu čoveka.
„Pošto smo veslali, ili bolje reći, pošto su nas talasi nosili kuda su hteli… jedan besni talas, gorostasan, dovalja se do krme i beše jasno da će nam zadati poslednji udarac. Jednom rečju, dočepa nas sa takvom žestinom, odmah prevrnu čamac, rastavi nas od njega i rasturi nas… i more nas proguta za tren oka“.
Pisac nam zatim slika Robinsonovo fizičko i psihičko stanje.
„Nisam se mogao osloboditi talasa da bih disao, talas me ostavi na zemlji…polumrtva od vode koju sam progutao…skočim na noge i zapnem da trčim prema kopnu pre nego što naiđe drugi talas i ne dočepa me. More pojuri za mnom, visoko kao brdo i besno kao neprijatelj; talas koji se sruči na mene, zakopa me odmah… u svoju utrobu i osetih kako me sa ogromnom silinom i brzinom nosi veoma daleko ka obali, ali zaustavim dah i zapnem iz sve snage plivati. Bio sam gotov da prsnem zadržavajući dah, kad osetih kako se dižem i kako mi odmah laknu kad mi glava i ruke izbiše na površinu vode. Mogao sam da dahnem i osetim priliv hrabrosti… Ali to me nije spasilo od pobesnelog mora koje se i dalje valjaše za mnom i još dvaput me talasi podigoše i odneše unapred kao ranije… Poslednji put umalo što ne beše koban po mene jer me more, noseći sobom … spusti, ili, bolje reći, tresnu o komad stene i to tako silno da se onesvestih i onesposobih za plivanje. ..ali dođem malo sebi pre nego što se talasi vrate i kad videh da će me voda opet prekriti, reših da se čvrsto uhvatim za taj komad stene. Sledeći talas ne proguta me i ne odvuče, potrčim još jedanput i stignem do kopna“. To se zbilo na Robinsonov 26. rođendan.
Na ostrvu , koje je on nazvao OSTRVO OČAJANJA, Robinson se snabdeva robom i ostalim materijalom sa nasukanog broda (užad, drvena građa, puške, bure dvopeka, tri burenceta ruma, sanduk šećera i bure belog brašna). Određuje mesto i podiže šator. Opis položaja: „Mala zaravan na padini brega; padina uspravna kao zid, tako da me ništa nije moglo napasati s gornje strane. Na strani ove stene beše malo izdubljenje kao ulaz u pećinu. .. Rešim da na poljanici pred izdubljenjem podignem šator“. Kao posledica usamljenosti i bespomoćnosti našem junaku se javlja neprijatno osećanje, očaj i on obilato proliva suze. Ali, tome se suprotstavlja nada, verovanje da će se sve izdržati. Monolog: „Da, u teškom si položaju, to je istina, ali seti se gde su ti drugovi. Zar nije vas jedanaest ušlo u čamac – gde je drugih deset? Da li je bolje biti ovde, ili tamo? Svako zlo treba posmatrati sa dobrim koje skriva i sa gorkim koje ide sa njim“.

Nevesela priča Robinsonova o usamljeničkom životu javlja se kroz dileme o dobru i zlu:
Zlo: Bačen sam na grozno pusto ostrvo bez ikakve nade na izbavljenje;
dobro: Ali ja sam živ, nisam se utopio kao svi ostali sa mog broda;
zlo: Izdvojen sam i sklonjen od celog sveta, da budem nesrećan;
dobro: Ali sam izdvojen, takođe, od celokupne brodske posade i spasen smrti;
zlo: Nemam odela da pokrijem golotinju;
dobro: Ali sam u toplom podneblju…

Na kraju, optimistički zaključak „ U svakom položaju, ma koliko nesrećnom, ima nečeg dobrog ili zlog za šta treba biti zahvalan; i neka ovo ostane kao uputstvo za iskustva u najnesrećnijem stanju… da u njemu uvek možemo naći neku utehu“.
Da bi rasterao crne misli, Robinson je stalno u pokretu. U potrazi za hranom dolazi do ptičijih jaja, jede kornjačino meso, a onda počinje da uzgaja žitarice. Otkriva malu plantažu grožđa. Pronalazi limun i drugo voće. Izrađuje posuđe; pripitomljava divlje koze. Međutim, najviše se iznenadio kad je jednog dana otkrio tragove bosog ljudskog stopala.
„Zastadoh kao gromom pogođen ili kao da spazih utvaru…Bio sam zbunjen užasnim predstavama i pred oči su mi izlazile samo jezive slike“. Da su njegove pretpostavke bile realne, pokazalo se ubrzo. Robinson prisustvuje strašnom prizoru kad grupa urođenika, koja je na ovo ostrvo došla čamcem, ubija zarobljenika, i uz orgijanje jede ljudsko meso. U drugoj sličnoj prilici Robinson pucnjem iz puške rastera divljake i oslobodi zarobljenika kojem daje ime Petko jer je bio petak.
Portret: Petko je bio „lep, zgodan, razvijen, pravih i snažnih udova, ne odveć krupan, visok i lepih oblika; izraz lica dobar, ne divljačan i natmuren, mužanski, ali i mek kao u Evropljana, naročito kad se smeši. Kosa duga i crna, čelo veoma visoko i široko, u očima mnogo života i svetlucave oštrine. Boja kože ne sasvim crna, ali veoma mrka, veoma prijatna za oko. Lice okruglo i puno, nos mali, ne spljošten kao kod crnaca, usta lepa, usne tanke, lepi zubi pravo postavljeni i beli kao slonovača“.
Sporazumevali su se mimikom i gestom. Petkovim dolaskom prestaje dugogodišnja Robinsonova usamljenost: „Ovo je bila najprijatnija godina u životu koji sam proveo na ostrvu. Petko je počeo prilično lepo govoriti i razabirati nazive skoro za sve što bih tražio… Nalazio sam zadovoljstvo u njemu kao čoveku. Njegovo prostosrdačno poštenje ispoljavalo se sve više svakog dana“.
Vremenom Petko se potpuno preobrazio od divljaka do osećajnog čoveka. Njih dvojica su napravili jedan veći čamac i započeli borbu sa urođenicima.
Ljudožderi ponovo dolaze na ostrvo. Robinson i Petko, tom prilikom, spasavaju jednog Španca i Petkovog oca iz kandži ljudoždera.
Na kraju, na pučini se pojavljuje engleski brod. Dolazi do pobune mornara. Razbojnici dovode zarobljenike na ostrvo. Međutim, bili su neoprezni, more se povuklo i morali su čekati plimu. Kad je u podne pripeklo sunce, otišli su u šumu da se u hladovini odmaraju. Sve ovo posmatraju Robinson i Petko, obojica naoružani do zuba. Prikradaju se zarobljenicima. Robinson započinje dijalog na španskom, a zatim i na engleskom jeziku. Tu se ispostavi da je jedan od zarobljenika engleski kapetan broda. On ispriča da su nekolicina loših ljudi nagovorili ostatak posade na pobunu. Namera im je da postanu gusari. Robinson naoruža kapetana i njegove momke. Zatim pođu da se prikradaju razbojnicima, ali u tom tenu se oni probude. Jedan gusar dade uzbunu. Bi, međutim, dockan, jer pogođen iz puške, pade mrtav. Drugi, mada teško ranjen, pođe na kapetana, a ovaj ga udarcem muškete ućutka zauvek. Ostatak pobunjene posade preda se, moleći za milost. Kapetan ih pomilova, a i Robinson nije imao ništa protiv pod uslovom da im vežu noge i ruke. Tako je kapetan ponovo vratio svoj brod. Robinson se tim brodom vraća u London. Tako se ova zanimljiva priča o životu na pustom ostrvu srećno završava.

Priredio: Petar Jokić
http://www.tabanovic.com/Robinson%20Kruso.htm

Bisernica
21-05-2011, 17:32
Sporedni likovi.

Portugalski kapetan
Portugalski kapetan u romanu se javlja dva puta. Prvo kad Krusoa uzima posle bekstva od Mavara i odvodi ga u Brazil gde Kruso postaje vlasnik plantaže. I drugi put, 28 godina kasnije, kad Krusou saopštava da su njegove brazilske investicije bezbedne. Ovaj čovek pun je vrlina. Iskren je, pozajmljuje novac Krusou, iako je i sam u teškoćama. Veran je jer Robinsonovu imovinu čuva. Velikodušan je jer Krusou plaća više od tržišne vrednosti za životinje. Ukratko rečeno, Portugalski kapetan je moralni pandan Petku.

Španac je jedan od zatvorenika koga spasava Kruso i poštuje mnogo više od drugih. To što je Španac katolik, za Robinsona je manje značajno. Važno je da je dobar i pošten čovek i da ima radne navike.

Hul je Robinsonov drug, predstavnik mladog trgovačkog sloja koji inspiriše Krusoa u njegovim snovima o životu na moru. Nudi mu put u London.
Udovica je oličenje dobrote; čuva Krusoov novac, i na neki način zamena mu je za majku koja ga ne podržava uopšte.

Robinsonova majka u potpunosti podržava supruga i ne dozvoljava Krusou da putuje morem.

Robinsonov otac pojavljuje se kratko u početku. On je otelotvorenje srednje klase koji uzaludno pokušava da sina odvrati od avanturističkih putovanja.

http://www.tabanovic.com/Robinson%20Kruso.htm