PDA

Pogledaj Punu Verziju : Neohegelovstvo



Filozof
09-08-2011, 13:52
Izrazom neohegelovstvo obično se obuhvata skup najrazličitijih filozofskih pozicija kraja XIX i početka XX stoleća kojima je svojstveno da su nastale pod uticajem Hegela, objedinjene težnjom da se nasuprot vladajućem pozitivizmu izgradi jedna nova, savremena varijanta apsolutnog idealizma. Iako je teško govoriti o neohegelovstvu kao pokretu, neće se pogrešiti ako se kaže da je reč o tendenciji koja je zahvatila većinu evropskih zemalja i Ameriku.
U Engleskoj su Hegelove ideje prihvatili Dž. D. Sterling (1820-1909), E. Kerd (1835-1908), T.H. Grin (1836-1882), a nešto kasnije F. Bredli (1846-1924), B. Bozanke (1848-1923), Dž. MekTagart (1866-1925). Sva dela neohegelovaca ne povezuje jedna jedinstvena nit vodilja budući da svi oni nisu samo interpretatori Hegela i zastupnici apsolutnog idealizma; tako nešto bilo bi i površna i pogrešna ocena; sam apsolutni idealizam nastao je sredinom šezdesetih go-dina XIX stoleća sa Sterlingovom knjigom Hegelova tajna (1865), filozofsko-poetskim delom koje sadrži napad na kritiku Hegelove metafizike motivisan zahtevom za povratak životu i "konkretnom" u stvarnosti a kroz napuštanje apstraktnih pojmova. Sterling je dokazivao da je glavno u Hegelovoj filozofiji učenje o konkretnosti pojma koje za svoj osnov ima ideju apsoluta i koje ima neprolazni značaj. Shvatajući da je očuvanje i obnova onog najvrednijeg u Hegelovoj filozofiji nemoguće bez kritike njegova filozofije, neohegelovci su kao svoj osnovni zadatak videli odbranu i spas pojma apsoluta. Iako pobornici Hege-la, oni su pretrpeli i uticaj Kanta; upravo je Sterling na engleski preveo i prokomentarisao Kritiku čistog uma (Textbook of Kant, 1881.) i tome dodao biografiju nemačkog filozofa. U delu F. Bredlija Pojava i stvarnost (1893) mnogi vide prvi pokušaj izgradnje negativne dijalektike; Bredli polazi od toga da ako je kriterijum postojanja neprotivrečnost, tada i sama stvarnost mora biti neprotiv-rečna, budući da protivrečje svakog pojma svedoči o njegovoj nestvarnosti.
U Americi je Džošua Rojs (1855-1916) u svojoj knjizi Svet i individuum (1899-1900) pokušao da odbrani Hegelovu tezu o prvenstvu opšteg nad posebnim, mada je njegov odnos spram univerzalnog kod Hegela bio dvoznačan jer je isticanjem i drugih aspekata u Hegelovoj filozofiji otvarao perspektive umerenom personalizmu (Bozanke) ili radikalnom personalizmu koji je razvijao MekTagart u nastojanju da hegelovsko učenje o apsolutu spoji sa utemeljenjem metafizičke vrednosti ličnosti; Rojs je znatno uticao na neohegelovsku filozofiju u Engleskoj, posebno na onaj deo stvaralaštva R. Dž. Kolingvuda koji se odnosi na probleme istorije, filozofskog metoda i istorije filozofije. Kolingvudova filozofija istorije je izraz neprekidne borbe s pozitivističkim koncepcijama istorije po kojima je prošlost mrtva i može se istraživati na isti način kao i događaji u svetu prirode. Sledeći Hegela, Kolingvud razlikuje prirodne i istorijske procese, razvija Hegelov stav o tome da je sva istorija istorija misli i polazeći od nedosledne politike evropskih zemalja i Amerike naspram narastajućeg nacizma, razvija koncepciju u čijem je središtu suprotnost pojmova civilizacije i varvarstva.

Filozof
09-08-2011, 13:53
U Nemačkoj je neohegelovstvo nastalo kao reakcija na neokantovstvo, pa je razumljivo što je jedan od njegovih predstavnika (G. Lason) rekao kako je hegelovstvo zapravo kantovstvo koje je dobilo konačnu formu. Među prvima koji je dao podsticaj izučavanju Hegela, posebno njegovih neobjavljenih spisa, bio je V. Diltaj sa svojim spisom o mladom Hegelu (1905); iako su ocene ove knjige bile krajnje različite, budući da su marksisti smatrali da tu Diltaj Hegela racionalistu pretvara u iracionalistu, a nemački filozofi da Diltaj Hegela neopravdano pretvara u pobornika iracionalizma i mističkog panteizma, činjenica je da s ovim spisom zapravo počinje prava istorija neohegelovstva; Diltaj je nesporno skrenuo pažnju na sam proces nastajanja hegelovskih ideja i time je bitno uticao na Georga Lasona (1862-1932), Riharda Krenera (1884-1974) i Hermana Gloknera koji je sa Lasonom bio priređivač i izdavač novog izdanja Hegelovih sabranih dela, sa drugačijim rasporedom spisa, dopunjenom Enciklopedijom i mnoštvom komentara, a s akcentom na Hegelovom racionalizmu pošto su jedni u Hegelu videli poslednjeg predstavnika filozofije racionalizma a drugi u njegovom racionalizmu isticali protivrečje koje nastaje pod uticajem mističkih elemenata.

Rihard Krener studirao je u Berlinu, Hajdelbergu, Frajburgu i potom predavao u Frajburgu, Drezdenu, Kilu, da bi nakon emigracije 1935. predavao na Oksfordu, a od 1953. u Kaliforniji. Među njegovim najznačajnijim delima su Kantov pogled na svet (1914), Od Kanta do Hegela (1921-1924), Samoostvarenje duha (1928), Kultura i vera (1951), Spekulacija u prehrišćanskoj filozofiji (1956). Krizu savremene filozofije Krener je smatrao posledicom napuštanja metafizičkih pitanja koja su glavni problemi filozofije u sve tri Kantove Kritike, u Fihteovom Učenju o nauci, u Šelingovoj filozofiji prirode, u Hegelovoj fenome-nologiji, logici i filozofiji duha.
Krener je, kao i Glokner, u Hegelovoj filozofiji video protivrečje između racionalnog, s jedne strane, i iracionalnog i nadracionalnog s druge; smatrajući Hegela najvećim iracionalistom u istoriji filozofije, nastojao je to da dokaže pozivanjem na temeljne pojmove njegovog sistema; pojmovi apsoluta i apsolutnog duha su po samoj svojoj prirodi neizrazivi i svi iskazi o njima istiniti su koliko i lažni. Protivrečje do kog tu dolazi podriva racionalnost suda i utemeljuje spekulativne sudove: racionalnost sebe osporava racionalnim sredstvima i tako se dospeva do nadracionalnog.
U Italiji glavni predstavnici neohegelovstva bili su Benedeto Kroče (1862-1952) i Džovani Đentile (1875-1944). Obojica su težili obnovi i razvoju hegelovstva i do dvadesetih godina imali su slične poglede da bi se potom razišli i oštro polemisali.

Filozof
09-08-2011, 13:54
Benedeto Kroče se rodio u Napulju gde je slušao predavanja de Sanktisa i Kardučija; u Rimu je slušao Labriolu, nakon čega se vraća u Napulj; od 1895. do 1899. čita Labriolu a potom i Marksa i dolazi do uverenja da je neophodno preispitati filozofske osnove marksizma nakon čega počinje temeljno da izučava Hegela i rezultat toga je knjiga Šta je živo a šta mrtvo u Hegelovoj filozofiji (1906) da bi potom počeo u novom svetlu da čita spise Džanbatista Vika. Godine 1902. objavio je Estetiku po kojoj je postao i slavan. Sa Đentileom počinje od 1903. da objavljuje časopis Kritika koji će izdavati skoro pola veka; za senatora je izabran 1910. a deset godina kasnije je ministar obrazovanja kao i autor reforme školstva. Pored pomenutih, objavio je čitav niz knjiga: Logika kao nauka o čistom saznanju (1905), Filozofija prakse. Ekonomija i politika (1908), Teorija i istorija istoriografije (1917), Ogled o Hegelu, Filozofija Džanbatista Vika, Istorijski materijalizam i marksistička ekonomija, Novi ogledi o estetici, Etika i politika, Poezija, Karakter savremene filozofije, Filozofija i istoriografija, Istraživanje o Hegelu. Tome treba dodati pedeset i četiri toma s radovima iz istori-je književnosti i politike kao i dvadesetak tomova ogleda o raznim drugim problemima.
U svom ranom spisu Kroče kod Hegela proglašava živim učenje o konkretnosti pojma, a mrtvim pokušaj da se stvori sveobuhvatni sistem koji bi u sebe uključio prirodu i istoriju. Pokušaj da se jednim principom objasne priroda i duh Kroče smatra nemogućim jer se zamisao filozofije kod Hegela ograničava na "čistu filozofiju duha". Zato kod Hegela treba odbaciti panlogizam, tj. pokušaj da se uz pomoć jedne univerzalne filozofske logike obuhvate priroda i istorija; to je nemoguće jer priroda, kao i istorija, u svom čistom obliku za filozofiju uopšte ne postoji. Jedini predmet filozofije je duh. Razvijajući se duh prolazi četiri stepena, dva teorijska i dva praktična; Kroče stoga razlikuje: duh kao intuiciju (estetski stupanj), duh kao sintezu opšteg i individualnog (logički stupanj), duh kao pojedinačnu, individualnu volju (ekonomski stupanj) i duh kao opštu volju (etički stupanj). Te stupnjeve je nemoguće zaobići i duh ih uvek prolazi na sve višem nivou. Ta četiri nivoa Kroče istražuje unutar sistema koji čine njegovi spisi: Estetika, Logika, Filozofija prakse (etika i ekonomija). Čet-vrti deo njegovog sistema, koji se bavi čistom teorijom duha, čini knjiga Teorija i istoriografija istorije.
Kročeovo hegelovstvo ogleda se prvenstveno u tome što on nastoji da u osnove filozofije duha postavi učenje o intuiciji i estetiku pokaže kao disciplinu koja istražuje intuitivno saznanje i njegovu "izraznu" stranu. Zato je po Kročeu estetika nauka o izrazu čime je ona isto što i opšta lingvistika.

Filozof
09-08-2011, 13:54
Džovani Đentile je od 1717. do kraja života bio profesor Univerziteta u Rimu; za razliku od Kročea, odbacivao je pojmove kao što su objektivni i apsolutni idealizam, teologiju, kao i nastojanje da se izgradi završen filozofski sistem. Među njegovim najznačajnijim spisima su: Akt misli kao čisti akt (1912), Reforma hegelovske dijalektike (1913), Filozofija umetnosti (1931), Geneza i struktura društva (1954). U ime zahteva za rekonstrukcijom hegelovske dija-lektike Đentile skreće u smeru fihteovskog transcendentalnog subjektivizma; filozofija treba da polazi ne od apstraktnih misli koje bi bile van subjekta, već od mišljenja konkretnog, empirijskog Ja, iz mislećeg mišljenja, iz subjekta koji postaje realno znanje i vlada procesom saznanja. Slično Kantu i Fihteu, Đentile empirijsko, konkretno Ja dopunjuje univerzalnim, nadindividualnim Ja; prelazak iz jednog u drugo Ja vidi kao beskrajni dijalektički proces u kojem Ja upija u sebe sav svet.
Svoju filozofiju Đentile je nazvao aktuelizam, čime je hteo da istakne aktivnost subjekta, zatim, njegov beskrajni razvoj u smislu aktuelizacije kao i prelazak misaonih u voljne aktove. Kritičari su to označavali kao idealistički vo-luntarizam – rastvaranje saznajnog principa ljudskog delovanja u voljne impulse, mada bi bilo ispravnije reći da se tu radi o shvatanju da se čovekova duhovna delatnost realizuje kroz jedinstvo saznajnih i voljnih aspekata.
U Rusiji je uticaj Hegelove filozofije bio veoma snažan već tridesetih godina XIX stoleća; među prvim hegelovcima su Nikolaj Stankevič (1813-1840), autor nekoliko spisa među kojima se ističu Moja filozofija (1834), O mogućnosti filozofije kao nauke (1836), O odnosu filozofije i umetnosti (1940), zatim Timofej Granovski (1813-1855), koji pod uticajem Stankeviča studira u Berlinu nemačku filozofiju od 1836. do 1839. da bi po povratku u Rusiju predavao na Mos-kovskom univerzitetu do kraja života, kao i Mihail Bakunjin (1814-1876) koji je u ranom periodu svog stvaralaštva, nakon što je na delima Kanta i Fihtea naučio nemački jezik, od leta 1837. bio pod bitnim uticajem Hegelove filozofije o čemu svedoči njegov spis O filozofiji, kao i predgovor prevodu Hegelovog gimnazijskog govora objavljen 1838. u časopisu Московский наблюдатель. Bakunjin će hegelovsku ideju večnog duha" koji sve stvara i uništava i koji je neisrpan izvor iz kog večno nastaje život zadržati i kasnije, kad članak Reakcija u Nemačkoj bude završio rečima: "Strast za rušenje je istovremeno i stvaralačka strast". Ta Bakunjino-va lozinka iz 1842. jeste do kraja doveden Hegelov stav negaci-je.

Filozof
09-08-2011, 13:55
Svoj najviši izraz hegelovstvo će imati početkom XX stoleća u delu jednog od najtelantovanijih ruskih filozofa, učenika P.I. Novgorodceva, Ivana Iljina (1883-1954). Nakon završenog Pravnog fakulteta u Moskvi (1909) i kratkog vre-mena koje je proveo na katedri za istoriju i teoriju prava, Iljin je proveo dve godine na univerzitetima u Nemačkoj, Italiji i Francuskoj. Najviše se zadržao u Hajdelbergu, Frajburgu, Berlinu i Parizu. Mada je već ranije napisao niz radova o Fihteu, Štirneru, Šlajermaheru, Hegelu i hegelovstvu, po povratku u Mosku (1913) započeo je rad na svojoj studiji o Hegelu: Hegelova filozofija kao učenje o konkretnosti boga i čoveka koju je 1918. objavio u dva toma: prvi deo - učenje o bogu, drugi deo - učenje o čoveku.
Iako u nemilosti vlasti kao i njegov profesor Novgorodcev, Iljin je odbranio disertaciju maja 1918. i to, po svedočenju mnogih, briljantno; iako je disertacija bila prijavljena kao magistarska, odmah su mu bila dodeljena oba stepena, i magistarski i doktorski. U Nemačku je otputovao brodom 1922; naredne godine izabran je za profesora Ruskog naučnog instituta u Berlinu gde je radio do 1934. Pored uređivanja dva časopisa, među kojima je i "Русcкий колокол", Iljin objavljuje i svoja najpoznatija dela: Religiozni smisao filozofije (1924), O suprotstavljanju zlu silom (1925), Put duhovne obnove (1935), Osnovi hrišćanske kulture (1937), O savršenstvu u umetnosti (1937). U Švajcarsku prelazi 1938. i tamo živi pod pokroviteljstvom Rahmanjinova, drži predavanja i piše u sasvim osobitom žanru metafizičku filozofiju koja se obraća čovekovoj ličnosti; to su više filozofsko-literarna razmišljanja o životu i smrti čoveka čime se približava nekim temama egzistencijalne filozofije.
Ukazavši na značaj neohegelovskih istraživanja u Engleskoj i Italiji i sumirajući razvoj neohegelovstva u Nemačkoj, Iljin je istakao ono što je bilo najznačajnije u nemačkoj filozofskoj literaturi tog vremena koja je bila posvećena Hegelu, izražavajući pri tom nezadovoljstvo dotadašnjim interpretacijama ovog velikog mislioca. Isticao je da često znanje o Hegelu nije posebno duboko, da mnogi autori nemaju adekvatan pristup Hegelu; podvlačeći neophodnost unutrašnjeg imanentnog pristupa Hegelovoj filozofiji, Iljin je sebi za cilj postavio osvetljenje načina Hegelovog filozofiranja i centralnog problema njegove filozo-fije - naučnog znanja o bogu i čoveku, što je i najpreči cilj savremene filozofije. Budući da filozofija nastaje kao rezultat samostalnog duhovnog stvaralaštva, i tumačenje Hegelove filozofije mora polaziti od pregleda duhovnih osnova savremene kulture koja je uslovljena stanjem krize u kojoj se nalazi moderno društvo.

Filozof
09-08-2011, 13:56
Iljin kod Hegela izdvaja tri momenta: filozofsko učenje o pojedinačnom i opštem, filozofsko tumačenje boga i filozofsko učenje o čoveku i njegovom odnosu spram boga. Kada je reč o tumačenju Hegela s pozicije religiozne filozofi-je, ovo Iljinovo delo ostaje neprevaziđeno; on minuciozno istražuje religiozno-filozofsku osnovu Hegelovih pojmova i ideja i istovremeno tumači i čitavo hegelovsko filozofsko nasleđe. Posebno treba istaći Iljinovo tumačenje pojma kon-kretnog kod Hegela, njegove empirijske kao i spekulativne strane. Iljin smatra da je smisao Hegelovog učenja u tome da pokaže kako pojam, otkrivajući se spekulativnom mišljenju, jeste božanstvo i da je ono jedina i istinska real-nost. Međutim, Iljin ukazuje na to da ma kako Hegel nastojao da celokupni realitet potčini logici pojma panlogizam (ili kako Iljin kaže, panepistemizam) doživljava krah. Svet sa svim zlom, relativnošću, haosom u sebi ne potčinjava se sveorganizujućoj sili pojma. Pozivajući se na Hegelove tekstove, Iljin duboko i krajnje upečatljivo opisuje Hegelovu potresenost pred nemogućnošću da se svet i zlo u njemu prevladaju pojmom. Sva Hegelova filozofija stoga treba da bude razmotrena pod svetlom te tragične činjenice.

To je razlog što Iljin dijalektiku ne smatra najvišim dostignućem Hegelove filozofije i ističe kako Hegel nikad dijalektiku nije video kao subjektivnu "igru pojma"; ono što je Hegel video kao negativno, to je njegov duh uzdizalo do tragičnog iskustva, do osećanja saučestvovanja u kosmičkom stradanju. Hegel na više mesta govori o stradanju, čak o "beskonačnom stradanju" samog predmeta, koji se sa sobom bori u svojim protivrečjima.

Ta "tragička" interpretacija Hegela, kakvu vrši Iljin, uveliko prevazilazi njegovo vreme i kad se ista bude javila u evropskoj filozofiji mnogi u njoj neće prepoznati ruske korene; Iljinu je uspelo da, interpretirajući tragedijsko kod Hegela, podseti na tragičnu strukturu kosmosa o kojoj govore prvi grčki mislioci, a koja je njemu bila "iznutra" bliska jer je bila odraz proživljene tragične dijalektike ruskoga bića.

Filozof
09-08-2011, 13:57
U Francuskoj su Žan Val (1888-1974), Aleksandar Kožev (1902-1968) i Žan Ipolit (1907-1968) u središte svog interesovanja stavili Hegelovu Fenomenologiju duha i u njoj istakli ne teorijsko-saznajne već egzistencijalne momente, čime će bitno uticati na razvoj egzistencijalizma u Francuskoj; poglavlje o "nesrećnoj svesti" Žan Val proglašava za izvor i tajnu Hegelove filozofije i pri tom nastoji da tragično osećanje sveta, kojim je bila prožeta evropska kultura između dva svetska rata, poveže sa suštinom Hegelove dijalektike. U Hegelovim tekstovima oni su skrenuli na ona mesta koja su imala bitno egzistencijalni karakter a na koja dotad nije obraćana pažnja; dijalektiku Fenomenologije duha Kožev je proglasio za egzistencijalnu dijalektiku. Kožev je bio poreklom iz Rusije; svoje prezime Koževnikov je skratio i pri tom ga "pofrancuzio"; godine 1934. Kožev je počeo da drži predavanja o Hegelovoj Fenomenologiji duha a 1947. objavio je knjigu Kako čitati Hegela koja je ubrzo postala veoma uticajna u Evropi. Dok je Žan Val u ovom Hegelovom spisu isticao religiozno-egzis-tencijalne motive, Kožev je u njemu nalazio radikalni ateizam koji je počivao na antropološkoj suštini hegelovske filozofije.

Zasluga francuskih hegelovaca bila je u tome što su uz pomoć Hegelove filozofije pomogli učvršćivanje egzistencijalističke filozofije u Francuskoj, zatim, što su omogućili plodotvorno povezivanje Hegela i Marksa u čemu je najzaslužniji bio Žan Ipolit, profesor na Sorboni, autor knjiga Geneza i struktura Hegelove "Fenomenologije duha" (1946) i Istraživanja o Hegelu i Marksu (1955). Njihova zasluga je i u tome što su dešifrovali veoma složen i apstraktan Hegelov tekst izdvojivši iz njega socijalno-istorijski kontekst i emocionalno-psihološka preživljavanja autora i njegovih savremenika: Kožev je pri tom akcenat stavljao na filozofiju revolucije, shvaćenu kao kritiku revolucije, svesti i terora. Konačno, zahvaljujući njima, Hegelovo delo je postalo moda, popularno štivo na studijama filozofije, istorije i kulture.