PDA

Pogledaj Punu Verziju : Tihi Don - Mihail Šolohov



tamaram
28-09-2011, 07:26
Mihail A.Šolohov(1905-1984) roden je 24. maja 1905. u seocetu Krusilinu, blizu varošice Vešenska. Dakle, roden je na Donu i na njemu je proveo gotovo cijeli život, te je tako veoma dobro poznavao život donskih kozaka. Sam je rekao: "Roden sam na Donu, tamo pohadao školu, formirao se kao covjek i kao pisac." Šolohov, medutim, nije bio kozak: Njegova majka, Anastasija D. Cernjikova, bila je po ocu Ruskinja, a majka joj je jednim dijelom bila Tatarka; otac mu je bio trgovac, Rus, Aleksandar M. Šolohov. Njegova majka je prvo bila udana za kozackog gardistu Stepina Kuznjecova. Mihail je zbog toga imao mnogo poteškoca - ismijavali su ga jer nije mogao nositi ocevo prezime, sve dok prvi majcin muž nije umro. Kako su bili doseljenici na Don, ni Cernjikovi, ni Šolohovi nisu imali privilegovan status iako su živjeli i vladali se poput drugih ?ozaka. U svom stvaralaštvu, Šolohov je nastojao da piše izvan uticaja socijalnog realizma zbog cega je imao dosta neprilika sa samim vrhom SSSR-a, pa i sa samim Staljinom. Medutim, Šolohov je morao biti prihvacen jer njegove Donske pripovijesti predstavljaju cisti socijalni realizam, i one su mu bile svojevrsno iskupljenje. Dobitnik je gotovo svih sovjetskih književniih nagrada, a 1956. dobio je i Nobelovu nagradu za književnost, za djelo Tihi Don. Djela: "Price sa Dona", "Azurna stepa", "Covjekova sudbina", "Tihi don", "Uzorana ledina" i "Oni su se borili za otadžbinu".

tamaram
28-09-2011, 07:27
Citavo stvaralastvo Mihaila Solohova vezano je za Don, slavni i legendarni zavicaj donskog kozastva, a ovo velicanstveno delo autor je stvarao 14 godina. "Tihi Don" je jedno od najpoznatijih svetskih literarnih dela, koje svojim velicanstvenim realizmom citaocima donosi sliku neponovljivog karaktera kozaka. Remek-delo koje svojom velicinom verovatno premasuje vecinu najpoznatijih svetskih knjizevnih dostignuca... Nobelova nagrada za knjizevnost 1956.

tamaram
28-09-2011, 07:27
Обновљен "Тихи Дон" у свом првобитном облику

Пише: Анатолиј Јурков

Пре седамдесет пет година Михаил Шолохов је започео рад на „Тихом Дону“ и за мање од пола године, 28. марта 1927. године, завршио први део. Пред њим је био титански рад.

Име Шолохова и његовог великог романа-епопеје све чешће се чује на форумима који расправљају о проблемима православне цивилизације и избора пута света у развоју.

Свој роман-епопеју Михаил Александрович Шолохов почиње тужно, сурово и крваво.

Тужно и у крвавим тоновима га и завршава прошавши са својим јунацима кроз дугогодишњи круг људских искушења која се могу поредити са седам кругова Дантеовог пакла.

„Тихи Дон“ који су читаоци у целом свету дочекали с невероватним усхићењем и дивљењем пред моћним даром младог руског писца „из народа“, који је за њега добио Нобелову награду, одједном се малтене претворио у пресуду за самог аутора. У сваком случају, томе су се, изгледа, надали они који су плели омчу за генија.

„Тихи Дон“ није написао Шолохов...

tamaram
28-09-2011, 07:28
Аутор великог дела није бољшевички скоројевић, већ бели официр, убијен у казаматима Чеке.
Покај се, плагијаторе, јер ти нема опроштаја!
А он, Шолохов, лауреат Нобелове награде, одликован свим највишим књижевним наградама у својој земљи, само се смешкао у бркове. Сви „докази“ његове „неопростиве кривице“ градили су се углавном на истој основи: двадесетогодишњи младић који нема ни средње образовање, ни животно искуство, не може створити епско платно такве одухотворене снаге која је својствена само колосима Толстојевог кова. Ни додела Нобелове награде писцу 1965. године није зауставила завидљивце и мрзитеље.

Покажи оригинални рукопис!

А он се и даље смешкао.

tamaram
28-09-2011, 07:28
Зашто оригинали „Донских прича“, „Азурне степе“, „Узоране ледине“ постоје, а оригинални рукопис „Тихог Дона“ не?
Велики песник тихог Дона је само настављао да слеже раменима као одговор на ове бесмислице оних који су га нападали.

Сећам се како се крајем шездесетих година прошлог века по бифеима московских редакција централних издања, Дома новинара и Дома књижевника, срчући пиво „из бурета“, наслађивало „шолоховском“ темом; ницале би, ту и тамо, „новинарске истраге“, безимени саговорници су, позивајући се на „поуздане изворе“, ређали једну „бесмислицу“ за другом.
И гле, на редакцијском столу се уздиже брдо, ма, какво брдо – Мон Блан листова, писаће хартије избраздане равним, читким редовима. Као леднички венац на том Мон Блану − пожутела страница с похабаним и испуцалим крајевима на којој је црним мастилом и правим челичним пером јасно исписано:

tamaram
28-09-2011, 07:28
„Тихи Дон
роман
Део први“.
Укосо од левог горњег угла дебелом плавом оловком, истим одлучним и за око пријатним ауторовим рукописом: „Прерада завршена 28. 3. ’27. године“.
И испод тога као збир: „Стр. 85“.
Цифра „пет“ има дугу горњу „надстрешницу“ која се завршава репићем „повијеним на доле“.
На следећој страни, првој „радној“ страни романа, у левом горњем углу је збијеним рукописом и црним мастилом исписано: „Вјошенска, 15. новембра 1926. године“. Да не би било никакве сумње, на маргинама наспрам првог (увученог) реда писац још једном бележи: 15. 11. Број пет уоквирује два или три пута. Дакле, писао је тих првих осамдесет пет страна готово пола године. Аритметички мање од једне странице дневно.

tamaram
28-09-2011, 07:29
Да, али поред њих су још две варијанте тог првог дела (у концепту) и расута гомила појединачних листова – уметака. И све је то написано руком, пером и мастилом. Испада да је младић радио, како се то каже, без паузе за ручак.
Прелиставам странице, загледам се у „верзије“ због којих је аутор правио нове варијанте. Понекад је због неколико фраза, чак и неколико речи у реченици, почињао страну поново. Ево, плавом дебелом оловком је прецртана једна и по страна... Уметке прави свугде када треба појачати текст, продубити мисао која му је важна.
Мишини родитељи по мајчиној линији били су кметови из Чернигова, а по оцу рјазански сељаци закупци, који су се преселили на Дон у потрази за бољом судбином. Ни они, па чак ни он, нису били козаци. Зар смеш међу бољшевике, такав какав си! Том шеснаестогодишњем борцу, добровољцу донских одреда за снабдевање храном, нису могли да опросте они који преузимају на себе улогу ревизора савести у смутним временима и у периодима перестројки у држави и друштву. Било да то чине сами, по наговору, или под притиском, увек су добро плаћени.

tamaram
28-09-2011, 07:29
Ни Стаљиново име, чак и када је постао генералисимус, није присутно ни у Шолоховљевим романима, ни у публицистици. Њега тамо нема, уопште га нема.
Тих година су се међу књижевном боемијом обичаји мало по чему разликовали од данашњих: завист, сплетке, сумњичења, а понекад и доставе самом другу Стаљину. Као што је то било у случају Булгакова. Да и не говоримо о делима нивоа „Мајстора и Маргарите“, „Бекства“, „Тихог Дона“ – која се моћно уздижу изнад гомила књижевних фалсификата и која се не повијају ни под каквим ветровима и ураганима, већ самим својим тријумфалним постојањем привлаче ватру на себе. Некоме је било потребно да потврди тезу елите: стоку не треба пуштати даље од корита.
„Московска енциклопедија“ подробно набраја чиме се све бавио Миша Шолохов када је дошао у престоницу као седамнаестогодишњак на школовање: био је утоваривач, неквалификовани радник, пословођа; учествовао је у раду Московске књижевне групе „Млада гарда“ у време слободно од зарађивања новца за голи живот. Све то пре него што се латио „Тихог Дона“.

tamaram
28-09-2011, 07:29
Када је већ постао члан Управе Савеза писаца СССР, нобеловац, редовни академик Академије наука СССР, депутат Врховног Совјета и члан ЦК КПСС, није избегао осуде и манијачко гоњење оних који пазе ко се труди да контролише и поставља таленте у Русији.
Не може се рећи да су њихови напори остали без резултата. Паралелно са званичним притиском да аутор „пише“ истину каква је потребна партији, народу, земљи, њему су још прилепили етикету „помагача кулачког козаштва“ и друге „контрареволуционарне“ глупости. Изгледа да су постигли своје.
Из некаквог, само њему познатог разлога, Стаљин, који је после победоносног рата постао неоспориви „ауторитет“ у најгорем смислу те речи, 1949. године је у дванаестом тому својих дела објавио поруку Феликсу Кону. У тој поруци датираној 1929. годином, он подвргава критици „Тихи Дон“ Михаила Шолохова.

tamaram
28-09-2011, 07:30
Пре тога Стаљин је изгледа био чак благонаклон према писцу, лично се сусретао с њим, реаговао је на његове молбе и замерке, допуштао је младом Шолохову да се не слаже с њим. Чак га је и штитио од покушаја Обједињене државне политичке управе (ОГПУ) да га позове на саслушање... Никада јавно није критиковао Шолохова, као ни Булгакова. Њих је већ познавао цео Запад. Читао га је са жаром. „Тихи Дон“ је тријумфално корачао по белом свету. Његов аутор је приликом сваког сусрета с генералним секретаром партије бранио тезе свог романа, и у детаљима (позивајући се на њихову документарну основу) и у целини (ослањајући се на ток историје).
Шолохов је схватио да је то био сигнал одгајивача паса упућен својим псима. И обратио се Стаљину писмом 3. јануара 1950. године. Одговарајући на њега, Стаљин моли да се писцу пренесе да не може да га прими: презаузет је послом. Од тада се нису видели и нису разменили ни једну реч. Сада он, победник над фашизмом, није морао да демонстрира пред Западом како подноси другачије мишљење. Зато је у штампи обновљена хајка на писца и из све снаге забубњао мотив: где је рукопис?

tamaram
28-09-2011, 07:30
Они су и данас на стражи. Шолохов за њих као да је сувишану историји Отаџбине и руске књижевности. И зато су га прогласили „сувишним“ и за нашу децу и унуке, за интелектуални пртљаг оних који завршавају средњу школу без „Тихог Дона“.
Захваљујући напорима велике групе научника, писаца, теоретичара књижевности Института за светску књижевност „Горки“, Руске академије наука, Савеза писаца Русије, блиских рођака Михаила Александровича Шолохова и личном старању недавно преминулог Виктора Степановича Черномирдина, изашао је из штампе прави „Тихи Дон“. Појавило се јединствено издање у ауторској, Шолоховљевој, редакцији, у његовој личној рукописној варијанти, очишћено од свих „редакторских“ интервенција из совјетског периода.
Издавачи скрећу нашу пажњу на чињеницу да име Стаљина, који је чак постао генералисимус, није присутно ни у Шолоховљевим романима, ни у публицистици. Њега тамо нема. Уопште га нема. У делима готово код свих књижевника-дисидената Русије и Совјетског Савеза, укључујући и нобеловце, он је присутан, а код Шолохова га нема. Зато Лаву Давидовичу Троцком, џелату и издајнику интереса донског козаштва, он враћа равном мером. То говори много тога. Између осталог и о „несталом“ рукопису „Тихог Дона“.

tamaram
28-09-2011, 07:30
Званична верзија овог „нестанка“ је следећа. У једном од периода заоштравања односа са Ростовским ОГПУ–НКВД, Михаил Александрович га је донео у Москву како би га показао специјалној комисији која је разматрала случај поводом оптужбе Шолохова за плагијат. Аутора „Тихог Дона“, романа који је, како би се то данас рекло, тренутно постао бестселер. Било је то 1929. године.
Комисија није оставила ни камен на камену од оптужби и прогласила их је неоснованим.
Враћајући се у Вјошенску, Шолохов је оставио рукопис романа-епопеје у Москви, код свог доброг пријатеља Василија Кудашова, уздајући се у њега као у самога себе. Али Кудашов је погинуо на самом почетку Великог отаџбинског рата. Кудашовљева жена (удовица) касније ће рећи да се рукопис негде изгубио... После пишчеве смрти вођена је истрага, саслушавани су рођаци, упућивани су захтеви архивима, а странице рукописа су почеле да се појављују на Западу као јако тражена роба. Тек после смрти Кудашове код наследника су пронађени драгоцени листови Шолоховљевог рукописа.

tamaram
28-09-2011, 07:31
Године 1999. Институт за светску књижевност, уз материјалну помоћ Владимира Путина, откупио их је за педесет хиљада долара... Тако укратко излаже историју овог јединственог споменика наше културе и Феликс Кузњецов, академик Руске академије наука.
Што се тиче противречних мишљења о „Тихом Дону“, под условом да она нису „наручена“ (по терминологији данашњице), ту има мишљења колико и читалаца. Читајући поновно „Тихи Дон“ сада, као и онда, у студентским данима, видим да то дело огромне снаге јесте протест против тога да Руси убијају Русе, да патриоти Русије уништавају Русију, да богати врше насиље над сиромашнима, да им свим средствима намећу своју вољу. Глас овог протеста чује се и у наше време, буди душу, не дозвољава нам да клонемо духом.
Хвала свима онима који су за нас на време васкрсли Михаила Шолохова који верује. Који верује у душу свог народа, у његову част и бесмртност.

tamaram
28-09-2011, 07:31
Tihi Don

Gotovo sav svoj život proveo je Šolohov na Donu, živjeci sa kozacima. Stoga nije neobicno što je Don s kozacima glavna tema njegovog književnog stvaralaštva. Svojevrsna prethodnica Tihom Donu bile su Šolohovljeve "Donske pripovijesti". Vec u njima on se bavio kozackim pitanjem a one same obuhvataju razlicite vremenske periode: periode Šolohovu savremene i periode prelomne za istoriju Rusije i Podonja. Tihi Don je najvece djelo poslijeoktobarske ruske književnosti i zasigurno jedno od najvecih uopšte u XX vijeku. Ovaj roman u cetiri knjige nastajao je 15 godina: I i II dio štampani su 1928. i 1929., III-1933. a posljednji IV-1940. Radnja romana obuhvata razdoblje od maja 1912. do marta 1922. godine. To je ujedno i period velikih zbivanja kako u svjetskoj tako i u ruskoj istoriji:I svjetski rat, Februarska revolucija, Oktobarska revolucija, Gradanski rat. Ruše stare norme morala i života uopšte, nastupa novo doba koje je u duhu "oslobodenja radnog naroda od kapitalistickih ugnjetavaca", "pravilne raspodjele" (svakom prema potrebi, svakom prema radu, itd.). Novi junaci su Marks, Engels, Lenjin. Krst, novi, bolji ljudi (boljševici) MIJENJAJU zvijezdom, srpom i cekicem. Medutim, postoje i ljudi i etnicke skupine kojima novi poredak ne odgovara i oni se bune te je ljude Šolohov nastojao da prikaže i to mu je veoma zamjereno. Za ovo veliko djelo M.A.Šolohov je dobio Nobelovu nagradu u cijem obrazloženju stoji: "Za umjetnicku snagu i istinitost kojima je u svojoj donskoj epopeji opisao istorijsku epohu života ruskog naroda."

tamaram
28-09-2011, 07:32
Fabula:
1.Porodica Melehovih.Grigorije i Aksinja
2.Koršunovi.Grigorije se ženi Natalijom

1.Trgovci Mohovi.
2.Radnici i Štokman-boljševicka skupina
3.Grigorije napušta kucu i bježi s Aksinjom
4.Natalija pokušava da se ubije.Natalija rada
5.Grigorije odlazi u vojsku

1.Natalija se vraca Melehovim
2. HAPŠENJE Štokmana. Rat
3.Natalija i Aksinja
4.Grigorije odlikovan
5.Aksinja i Listnicki.Grigorije se vraca kuci

tamaram
28-09-2011, 07:32
1.Rat 1916.Nezadovoljstvo.Buncuk
2.Natalija rada blizance
3.Februarska revolucija

1.Rat 1917.Kozaci se vracaju.Oktobar
2.Grigorije sa boljševicima
3.Crveni i bijeli-sukob.Potjolkov i Cernjecov
4.Grigorije ranjen dolazi kuci
5.Ratne operacije
6.Grigorije sa bijelima
7.Potjolkov.Valet

tamaram
28-09-2011, 07:32
1.Rat u aprilu 1918.Rascjep u kozaštvu
2.Listnicki se ženi,napušta Aksinju
3.Stepan se vraca iz zarobljeništva,Stepan i Aksinja
4.Grigorije komandant,dolazi kuci i vraca se
5.Miška Koševoj ubija Petra
6.Ustanici prelaze na lijevu obalu Dona
7.Aksinja i Grigorije
8.Miška Koševoj ubija Grišaku,pali kuce

tamaram
28-09-2011, 07:33
1.Aksinja i Stepan.Aksinja,Stepan,Grigorije
2.Grigorije i general
3.Natalija umire
4.Raspad donske vojske.Grigorije se razboljeva
5.Darja se davi u Donu
6.Grigorije,Prohor i Aksinja odstupaju
7.Umire Pantelej

1.Grigorije stupa u Crvenu armiju
2.Koševoj i Dunjaška
3.Umire ILINIČNA
4.Grigorije demobilisan.Grigorije i Koševoj
5.Grigorije i Fominova banda
6.Bijeg Grigorija i Aksinje
7.Umire Aksinja
8.Grigorije se vraca kuci,sinu

tamaram
28-09-2011, 07:33
Radnja romana "Tihi Don" se odvija u drugoj deceniji XX vijeke na jugu Rusije,odn. na teritoriji Donska Oblast.Kako je radnja romana obimna mjesto radnje nije jedno, naprotiv; ipak, linija zbivanja vezana je ponajviše za mjesto Tatara Jagodno-front. Okosnice radnje predstavljaju: -na prvom planu Grigorijeva ljubav s Aksinjom -Grigorijev odlazak u rat -pojava boljševika i komunisticka vlast -sukob crvenih i bijelih Kroz sudbinu Grigorija Melehova sagledana je kontrarevolucija oko Dona a to je osnovna tema ovog romana. Sam Melehov,u previranjima savremenim mu, postaje simbol ljudskosti, moralne cistote i viteštva. Kuca Melehovih je u središtu romaneskne price:predocavaju je prva i posljednja slika u romanu. Ova fabularna linija(Melehovi), razvija se u nekoliko posebnih, sporednih tokova: Petar, Darja, Pantelej, Natalija, ILINIČNA, Grigorije, Dunjaša.

tamaram
28-09-2011, 07:33
Šolohov nam takode istice i slijedece tokove radnje: Melehovi-Koršunovi, Melehovi-Astahovi i Melehovi-Koševoj. Kroz glavne likove ovog romana predstavljen nam je i život kozaka u ratu i miru. Medutim, bitno mjesto u ovom romanu zauzimaju i boljševici kao nosioci nove svijesti.Oni su predstavljeni kroz Štokmana, Koševoja, Potjolkova, Buncuka i kroz lik crvenoarmejaca utopista. Kroz cijeli roman pratimo preobražaje glavnog lika-Grigorija Melehova:u ratu vidi besmisao, a duša mu je "tamna kao prazan bunar". On je najprije crveni, zatim bijeli pa onda ustanik, da bi zatim ponovo postao crveni i na posljetku otpadnik u Fominovoj bandi. On je poražen u sticaju istorijskih dogadaja i okolnosti, ali je pobjednik stamenošcu i dosljednošcu svog moralnog lika.Vecina junaka u Tihom Donu tragicno skoncava, onako kako je i živjela. Grigorije se vraca kuci i živi sa sinom.Njegov daljnji put je nedorecen.

Tema:kontrarevolucija oko Dona Ideja:besmisao rata(bratoubilackog) Likovi:Grigorije Melehov,Aksinja Astahov,Natalija Melehov,pantelej melehov,ilinična melehova,Darja Melehov,Petar Melehov,Miška Koševoj,MiĆka Koršunov,boljševici,kozaci.

tamaram
28-09-2011, 07:34
Likovi:

Grigorije Pantelejevic Melehov:

Grigorije P. Melehov,mladi sin Panteleja Melehova,središnji je lik romana "Tihi Don".On je u središtu romaneskne price,a stice se i utisak da opisi ratovanja,revolucije i kontrarevolucije nisu knjizi zbog sebe samih(iako su bitni),vec da su i to samo sredstva za što uspješnije sagledavanje njegove licnosti.Grigorije Melehov je veoma kompleksna licnost;predstavljen je,može se reci,u više dimenzija:kao vojnik kozak,kao seljak,kao muž,kao ljubavnik. Za njega,takode,možemo reci da je nosilac najviših moralnih vrijednosti-on je covjek cija je krivica u tome što se našao u škripcu istorijskih zbivanja koja su zahtijevala samoopredjeljenje.Grigorije,medutim,nije ni za kakvu jednostranost i zbog toga ce doci u sukob gotovo sa svima. Njegov opis dat nam je na samom pocetku knjige:"...a mladi Grigorije,bio je sav na oca:gotovo za glavu viši od Petra,iako šest godina mladi,isto kao u oca povijen orlovski nos,u malko kosim prorezima plavkasti bademi vatrenih ociju,izbocene jagodice mrkorumenkaste kože.Isto kao otac,i Grigorije je bio malo povijen,cak i u osmehu bilo je kod obojice nešto zajednicko divljacno." Da bi se bolje razumio Grigorije,njegovi postupci i ponašanje,potrebno je razmotriti i porodicno stablo Melehovih,tj.njegove korijene.Prica Melehovih je slijedeca:Grigorijev djed Prokofije,pri povratku sa turskog ratišta,doveo je sebi za ženu Turkinju,koja ja odmah,skupa s Prokofijem,postala predmet ismijavanja cijelog sela.Seljaci su zbog nje, "Turkinje",veoma osudivali Prokofija.Tada je nastupio veliki pomor stoke i svi su okrivili Turkinju i osudili je na smrt.Umrla je mucenicki.Na samrti je rodila Panteleja." Da li se sudbina ponavlja?

tamaram
28-09-2011, 07:34
Sam Grigorije je veoma slican Prokofiju:on se ne obazire na druge nego sluša svoje srce,njegova ljubav je isto osudena od strane svih I svoju ljubav je isto tako izgubio tragicno. Za Grigorija možemo reci da je bio pravi kozak:ratnik I ratar.Bez Dona,stepe I njiva on nije mogao da živi:"Od zemlje se ja nigdje ne micem.Ovdje je stepa,ima se cim disati....Nikud iz sela necu ici!". On je bio uobicajen momak,medutim,nemir i buru strasti u njemu izazvala je Aksinja,komšinica,udata žena:"On je uporno oblijetao oko nje.....Grigorije ju je naglo zgrabio za ruke-tako vuk na svoja leda zabacuje zaklanu ovcu."I tako pocinje velika,bezgranicna ljubav od koje ce se Grigorije povremeno udaljavati,ali kojoj ce se uvijek iznova vracati. Kada je poceo Prvi svjetski rat,Grigorije je,kao i ostali kozaci,otišao na front.Tu se upoznao sa pravim zivotnim iskustvima i upoznao surovosti ljudi,te pokazao vitestvo.Mozda je to bilo njegovo prvo razocarenje u covjeka.Veoma je upecatljiva i scena prvog Grigorijevog ubijanja.

tamaram
28-09-2011, 07:34
Na pocetku je bio veoma osjetljiv,ali kasnije je postao suroviji i nijedan se juris nije mogao zamisliti bez Grigorija."Srce mu je otvrdlo kao slatina na susi.Ono nije imalo sazaljenja". Naravno,rat je iz dana u dan ostavljao tragove i na njegovoj dusi "Meni se brate dusa umorila."Sad se osjecam kao nedotucen".Rat se blizio kraju,osjecao se zamor i rasulo.Medjutim ,tad se razbuktao Gradjanski rat,pocela je Oktobarska revolucija.I Grigorije je igrom slucaja , dospio u crvene i borio se hrabro ,jer drugacije nije umio.Saglasan je sa dosta komunistickih ucenja-pravda jednakost svih ljudi.Medjutim istovremeno je razocaran postupanjem crvenih sa svim sto im protivno.Malo je trebalo,pa da Grigorije promjeni stranu-cuo je pricu kozackog oficira o autonomiji Donske oblasti,a kako se Revolucija vec bila nadvila nad Donom on napusta Crvenu armiju i odlazi u Tatarsko.Kao prvi kozak,tradicionalista,Grigorije se pridruzujeDonskoj armiji koja ne stedi nista sto je boljsevicko.Za dvije godine rata postaje nosilac najvisih odlikovanja i ranjen je cetrnaest puta.On postaje sinonim za ratnika,a ne progresa,vizije buduceg.Njegov stav prema revoluciji je dosta kolebljiv on stalno luta sa strane na stranu ,a kad pobuna bude pocela slabiti,on ponovo prelazi crvenoarmejcima, on je opet hrabar vojnik koji juriša u okršaje.

tamaram
28-09-2011, 07:35
Medutim svugdje nailazi na sumnju i nepovjerenje:bijeli mu zamijeraju što jednom bio u crvenima, a crveni što je bio sa bijelima. Ranjavan, umoran i bolestan, on se vraca u svoje Tatarsko, jer misli da je okajaoo grijehe i zaslužio mir i spokoj; nove vlasti, a narocito Miška K. Pocinju da sumnjaju na njega, htjeli su da ga zatvore. To ga je boljelo i on bježi. Skriva se sve dok ne naide na fominovu bandu. Postace njen clan sve dok ne shvati da je propao, da je postao progonjena zvijer. Tad se vraca u Tatarsko uzima Aksinju i polazi u neizvjesnost, ali nailazi na zasjedu i Aksinja biva ubijena. Nosi ju na rukama i sam sahranjuje. Shvatio je da je sve potonulo. Ostao je bez svega što mu je bilo drago. U meduvremenu pomrli su gotovo svi osim njegovog malog Mišatke. Djelo se završava slikom doma Melehovih:"stajao je kod kapije svog doma i držao sina u narucju. To je bilo sve što ga je povezivalo sa zemljom i sa cijelim tim ogromnim svijetom.Tako se na kraju sve smiruje ,sve pocinje da tece mirno i tiho kao Don.Grigorije je kompleksan lik u višestrukom sukobu sa okruženjem:razdire ga osjecanje pravde i prezira,licemjerja. Zato Miški i kaže:"ti kažeš da sve bude jednako. Uzmi crvene, prošli su ovuda. Vodnik u cizmama od najfinije kože, a obicni vojnik u valjenkama. Vidio sam komesara sav se zavukao u kožu a drugima nema kože ni za cipele." Grigorije nije covjek misli i ideja vec osjecanja. Zarobljenike i protivnike ne muci i druge isto tako sprecava u tome. Grigorije Melehov nije stvoren za komplikovana stanja. On je covjek vjecitih dilema. Kad malog Mišatku vrijedaju rijecima "otac ti je bandit", Aksinja ga tješi "nije on bandit, vec prosto nesrecan covjek". Po povratku s ratišta Koševoju kaže "ja sam svoje odslužio. Sve mi je dosadilo, neka ide sve do davola" a nešto kasnije kaže i "pobijedite me, hocu smrt". To su rijeci covjeka od 30 godina koji je i pored sve svoje snage, bio stvoren za starost, za život u miru, a ne za velike dogadaje i za velike prelome u istoriji.

tamaram
28-09-2011, 07:35
Aksinja Astahova je postala Stepanova žena kad joj je bilo 17 godina. A godinu dana prije toga otac ju je silovao i osramotio. Stepan ju je tukao od prvog dana braka zato što je bila osramocena. U njenom životu nigdje nikad nije bilo ljubavi i nježnosti. Strast i sreca dolaze Aksinji sa Grigorijem. Njena ljubav je kao neka bunika pored puta.Kad Pantelej zahtijeva od nje da mu ne sramoti kucu ona kaze:"Hocu da se naljubim za cio svoj gorki život. Poslije me možete ubiti. Griška je moj!" Ona i Grigorije žive bestidno ne krijuci se. Stepan se vraca iz vojske i ponovo tuce Aksinju. Njena cerka sa Grigorijem umire i kad on ode na front ona postaje Jevgenijeva ljubavnica. Ljut Grigorije se vraca Aksinji a Stepan moli Aksinju da mu se vrati. Ovo udaljavanje nije bilo trajno poslije Natalijine smrti. Oni su ponovo zajedno. Aksinja se brine o njegovoj djeci kao da su njena. Ona ne može imati svoju djecu, što može biti dokaz njene neukorijenjenosti u životi, ali barem je umrla na nacin dostojan samo nje, na Grigorijevim rukama.

tamaram
28-09-2011, 07:35
Natalija Mironovna je olicenje vrline i dobrote, cistoce, hrišcanske predanosti mužu i nacelu porodice uopšte. Ona je nosilac ideala kozacke patrijarhalne ženstvenosti. U kuci Melehovih svi je obožavaju osim muža. Griška joj se odmah svidio:"Drag mi je Griška; ni za kog drugog necu poci." A stvarnost je bila surova prema Nataliji. Otkad je muž napustio, ona je izložena uvredama. Pokušaj samoubistva, gubitak najbližih, neodreden položaj u braku, sve to donosi bol i stradanja ovoj ženi. Kada na kraju saznaje da se Grigorije ponovo srece sa Aksinjom ona tuguje i buni se ali se ne boji. U njoj sazrijeva odluka da ne rodi. I tako u vrijeme strmoglavog kraha ni Natalija nije mogla više ostati cestita. Pisac je za to kažnjava mucenickom smrcu.

tamaram
28-09-2011, 07:35
U ovom djelu veoma su upecatljivo dati ženski likovi. Prije svega tu valja pomenuti, sem Aksinje i Natalije, Dariju, Dunjašku i Iljinicnu a isto tako i kolektivni lik žena. Kozakinje su brižne, vrijedne, dobre majke i domacice. Nosilac nacela materinstva je Iljinicna Melehova. Pisac ovu stamenu, kozacku, seljackumajku daruje atributima: mudra,hrabra i dostojanstvena. Sav smisao svog života vidi upravo u tome da bude majka. Darija Melehova, Petrova žena, nosilac je nacela drskosti, životne radosti. Kao soldatuša živi raspuštenim životima i krši sva nacela kozackog morala. Stari Pantelej je odlucio da zavede red u kuci tj. Da urazumi Dariju na bilo koji nacin, medutim Darija je mudrija od njega."Neceš!Ili možda ne možeš? Privukla je svekra na sebe i dodala: muža nemam evo godinu, a ja niti cu, necu valjda sa kerom." U takvim prilikama Darija je bila jedina razonoda, vjecito nasmejana. Medutim sve ima svoje posljedice, oboljela je od sifilisa. Darija nije htjela da skonca od sifilisa, stoga se utopila u Donu.Dunjaška, najmlade je dijete Panteleja i Iljinicne, simbol je mladalacke ljepote, nevinosti i zanosa. Ona je poslušna, vrijedna djevojka: u svemu se vinuje svojim roditeljima. Zbog svoje ljubavi prema Miški Koševoju dolazi u sukob s roditeljima. Njena žrtva je velika i njezin nesrecan, težak život.

tamaram
28-09-2011, 07:36
Šolohov ne bi stvorio tako veliki i ssveobuhvatan roman da se zadrzao samo na liku Grigorija Melehova .Veoma vazno mjesto u romanu posveceno je boljševicima-nosiocima nove svijesti:Štokman,Buncuk, Koševoj. Štokman je tip boljševika i asketa,koji svoju u revoluciju potvrduje licnom žrtvom i smrcu.Metode Štokmana i onih slicnih njemu su dobrim dijelom i izazvale ustanak kozaka protiv svjetskw vlasti. Buncuk je boljševik po svemu znatno bliži Grigoriju.On je borac za rad i mir i za socijalnu jednakost.I sam je kozak,u krvi mu je narodni izraz i zato ga kozaci primaju znatno prisnije od Štokmana.Medutim,on je ipak covjek sa manje dostojanstva od Grigorija.Pa ipak,Buncuk nece moci da podnese sav teret svoje teške uloge u revoluciji.Bio je sudija i osudenik,ubica i žrtva,zaljubljenik i ljubljen. Miška Koševoj,mali i zao covjek prikazan je u romanu kao izraz pesimizma jer je sam u vlasti osvetnickih nagona i svojih duboko urodenih kompleksa.

tamaram
28-09-2011, 07:36
Kozaci

Kao specifican društveni sloj,a poslije i vojnicki stalež,kozaštvo se pocelo formirati krajem 14 vijeka ,popsebno u 15 vijeku. Kozaci vode porijeklo od odbijeglih najsiromašnijih seljaka-kmetova,koji su se poceli naseljavati na stepe juga Rusije ,zvane divlje polje ,koje su opustošili Mongoli.U pocetku su oni bili nezavisni ,medutim ruski car Ivan lV Grozni,sredinom XVl-vijeka,angazovao kozake kao vojnike,cuvare svojih južnih granica.Kozaci su bili pod pokroviteljstvom imperije,priznate su im sloboda i autonomija.Njihova skupština se zvala Krug. Kozaštvo je ukinuto u SSSR-u.Sva istorija kozackog naroda sadržana je u jednoj njihovoj pjesmi:"Ponosan je naš dom,tihi Don,naš bacuška".Kozaštvo u romanu Tihi Don izraženo je u vidu mnogih protivrijecnosti koje posebno dolaze do izražaja u revoluciji.U ratu oni potvrduju svoju staru slavu :"stotine ihiljade njihv otišlo je u smrt.padale su glav ena sve cetri strane svijeta,lila se crvena kozacka krv.Takvi su kozaci u boju,a kod kuce oni su vrijedni kosioci,zemljoradniczaljubljeni u svoju slavu.Mkedutim unutrašnja komešanja u carskoj Rusiji i dužina ratovanja stvarali su medu vojnicima haos i dezertiranje.Kozaci,nemocni da shvate novo i revolucionarno,opredjeljuju se za staro kao dobro poznato i sigurno.Zato je revolucija i bila tragicna za kozake i kozaštvo.Kasnije umorni od zablude i sablje,prikljucivali su se crvenima,ili su se pretvarali u bande koje su remetile mir stepa sve do 1922.godine.Kao najizrazitijeg kozaka,iizdvajamo,naravno,Grigorija Melehova.

tamaram
28-09-2011, 07:36
Don

Don je najveca rijeka u južnoj Rusiji,peta po velicini rijeka u Evropi,dug je 1970 m.U bijegu od kmetova ruskii seljaci su se naselili na stepe uz Don.Bila je to plodna zemlja.Na Don,kozaci nisu gledali kao na obicnu rijeku,voddenu površinu-Don je za njih bio nešto više; stoga mu se pjesmama obracaju:"Oj ti,naš bacuška,Tihi Done!" I sam Šolohov mu je dao znacajno mjesto u djelu.Don je mjesto ljubavi,mjesto lova,mjesto smrti,mjesto bola,mjesto srece-mjesto življenja.Don se pojavljuje u opisima slika od važnosti za junake:cin Grigorijevog i Natalijinog vjencanja.Medutim,ratovi i smjena vlasti dovodi Don skoro do samouništenja.Sve što je ostalo jeste zlo i smrt. "Okicen je naš Tihi Don mladim udovicama,procvjetao je bacuška Tihi Don sirocicima,valovi Tihog Dona prepuni su suza oceva i materi.

tamaram
28-09-2011, 07:37
Simboliku romana sugeriše,prije svega, narušenost ravnoteže izmedu života i smrti i nadmoci stihije smrti. Šolohov vecinu sudbina svojih likova gradi na principu:"Ko se noža lati od noža ce i poginuti." Kako bismo se uvjerili u istinitost teze "Kako umiru junaci u Tihom donu, to je svjedocanstvo kako su živjeli, moramo najprije razmotriti svaku pojedinacnu smrt. Natalija: "Da li cu živjeti s Grigorijem, zasad ne znam, ali više necu da radam njegovu djecu. Blijeda kao smrt, pridržavajuci se za ogradu, Natalija se pela uz stepenice, gdje je gazila njena noga - ostajala je mrka krvava mrlja." Umrla je u podne. Natalija je za života bila olicenje vrlina hrišcanstva. Darja: "Nastradala sam... Moja slabost... Juce sam išla doktoru... Odjednom svemu je kraj. Zaglavila sam. Ubicu se. Eto šta cu." Darja je živjela nemoralno: kao udata žena se zabavljala, kad joj je muž bio u vojsci. Živjela je bez obaveza i posljedica. Medutim, posljedica je bila samo jedna - smrt, ona koja je varala muža stalno i bila razbludna umrla je od tada najstrašnije polne bolesti - sifilisa. Ne direktno, naravno, ali sifilis je bio uzrok njenog samoubistva. Kao što vidimo, tragicnost djela ne ogleda se samo u liku Grigorija i njegovog sukoba sa sredinom; ona se proteže kroz citavo djelo i mogli bismo reci, prati svaki lik od prve do posljednje stranice.

tamaram
28-09-2011, 07:37
U romanu "Tihi Don", agitatori umiru agitujuci, ubice bivaju ubijene, kradljivci bivaju pokradeni. Oni koji citav život nastoje da što više steknu, umiru u ostaji punoj namirnica i stvari, oni koji citav život pate i tuguju umiru neutješni. Medutim smrt dva lika je potrebno izdvojiti: Aksinjinu i Natalijinu. Kad je rijec o grešnoj ljubavi Šolohov je ipak dosta blaži: Aksinja umire bez muka, brzo, na rukama Grigorija, a Natalija koja je citav život patila, umire dugo, mucenicki. Ovakva smrt za Nataliju je bila iskupljenje.I tako, na kraju djela, ostaju pesimizam i gorcina. "Kozaku je na rodenoj stepi istocni vjetar.Doline zavejane snijegom. Nema ni puteva ni staza. Kud god se pogleda gola bijela ravan brisana vjetrom. Stepa kao da je mrtva." A Don tiho i polako tece...