PDA

Pogledaj Punu Verziju : Opraštanje i dostojanstvo



Sagacity
17-01-2013, 22:49
Šta mislite, gde je granica, odnosno dokle ići sa pragom tolerancije i reći stop:''Ne mogu ti više opraštati, gubim sebe i svoje dostojanstvo''?
Religija podrazumeva maksimalno i bezrezervno opraštanje. A koliko se takvo opraštanje kosi sa našom ličnošću ?
Kada bi čovek opraštao sve i svakom, izgubio bi svoje dostojanstvo...

Šta mislite, koliko je istine u tome ? Imate li vi svoj ''prag'' preko kojeg više ne opraštate...?

DaDole
18-01-2013, 08:39
Ja uvijek oprostim,al istinski i sa vjerom u to što činim...oprostim i dostojanstveno odem,povučem se i prekinem daljnje kontakte bilo koje vrste..istina,oprost ne podrzumijeva i zaborav..ostane to kao bolni pretinac negdje duboko u nama,ali od kad sam naučila da praštam ,zaista meni bude bolje.
Velika je stvar znati oprostiti,a još veća nastaviti živjeti sa tim na način da se ne vraćamo..

причалица
18-01-2013, 08:46
шта је то - достојанство?

Sagacity
18-01-2013, 08:49
Upravo tako.
Oprostim i umem da oprostim. E sada, ako je neka uvreda i to onako baš, naučila sam da oprostim i to u smislu da tu ljutnju ne držim u sebi, da me ta ljutnja ne razara, ali sa tom osobom ne bih bila dalje u kontaktu. Kod vernika, pravi oproštaj bi bio da se oprosti i nastavi i dalje kontakt sa nekim ko nam je naudio....bar sam ja to tako shvatila, ali taj način oprosta meni ne odgovara.

Pa kakav bih ja bila onda čovek, ako me neko ''išiba'', a ja i dalje sedim sa tom osobom i pijem kafu i pravim se kao da ništa nije ni bilo...

DaDole
18-01-2013, 08:54
шта је то - достојанство?

svako od nas ima vjerujem svoje poimanje dostojanstva i sigurna sam da nema opšteprihvaćene definicije kojom bismo generalizovali ,ali za mene je dostojanstvo prije svega moj izbor,moja sposobnost da se odredim i valorizujem prema sebi i svima oko mene,moj način da nosim svoje postojanje..
ono u sebi sadrži naravno i samopoštovanje i interakciju u sredini u kojoj živimo,u odnosima koje gradimo.

Sagacity
22-01-2013, 08:11
Mudrost opraštanja

Opraštanje je svakako jedna od najznačajnijih oblasti na putu naše lične promene i rasta. Opraštanje je najveći poklon koji možemo sebi da darujemo.

Ne mogu da verujem da su mi to uradili. Ne mogu da pređem preko toga. Nikada ti neću oprostiti. Meni je važno da znam da sam u pravu, a oni će to kad-tad
shvatiti. Ne znam čime sam sve ovo zaslužio. Ona mi namerno to radi. Kako su mogli to da mi urade? Sve bi bilo drugačije da su me roditelji podržali. Uništio si mi život. Mogu da oprostim, ali ne i da zaboravim. To mi je hvala za sve dobro što sam učinio?! On je mene povredio - on je taj koji treba da se izvini.
Ceo život su me ismevali. Bio sam dete, a oni su me povredili. Osećam da se nikada neću oporaviti. Zašto mi to radiš? Ne mogu da oprostim prevaru...

Koje od ovih izjava vam zvuče poznato? Koliko često ih koristite i koliko često ih čujete? Šta je za vas važnije: da budete u pravu ili da budete srećni?
Da li vam je važnije da opravdate svoju ozlojeđenost i da svu krivicu svalite na druge ili vam je bitnije da sebe oslobodite tereta (koji vam ništa dobro ne donosi) i konačno krenete dalje?

Opraštanje je svakako jedna od najznačajnijih oblasti na putu naše lične promene i rasta. Opraštanje je najveći poklon koji možemo sebi da darujemo.
Birajući da oprostimo, mi svesno donosimo odluku da krenemo putem zdravlja, a ne putem kojim koračaju žrtve. Nije uvek jednostavno oprostiti i mnogi ne znaju na
koji način uopšte mogu da pređu preko nekih stvari koje su im učinjene. Ogorčenost, ljutnja, mržnja, osveta i ozlojeđenost su stanja koja ni u kom slučaju ne doprinose našem ozdravljenju. Mi ne možem krenuti dalje ukoliko nismo spremni da oprostimo. Mi ne možemo biti zdravi ukoliko nismo u stanju da oprostimo. Kad god se osećate bolesno ili slomljeno, najbolje pitanje koje u tom trenutku možete sebi da postavite jeste: šta je to što u ovom trenutku nisam spreman da oprostim ili kome ja to nisam spreman da oprostim?

Oprostiti ne znači opravdati nečije grozno ponašanje - to samo znači osloboditi sebe tereta prošlosti. Mučiti sebe zbog nečega što nam je neko nekada davno učinio zaista nema nikakvog smisla. Ono što se dogodilo - dogodilo se. Ne možemo otići u prošlost i ispraviti nešto što je već davno završeno. Sadašnji trenutak je ono što istinski posedujemo i to je jedini trenutak u kojem možemo da učinimo nešto istinski korisno. Jedino u sadašnjem trenutku možemo sebi darovati sve što nam nedostaje. Jedino u sadašnjem trenutku, spremnošću da oprostimo, možemo da premostimo bolne uspomene. Pretresanjem prošlih situacija to ne možemo postići. Zato je važno osloboditi se, pustiti. Ovo je trenutak kada je važno postaviti sebi pitanje: Da li ću i dalje koristiti prošlost kao izgovor za svoje neuspehe ili je sad pravo vreme da oprostim i sebi i drugima i da krenem napred?
Izvor:lovesensa.rs

причалица
23-01-2013, 13:50
хтедох рећи да у религији нема појма достојанства....а право опраштање је само такво - безрезервно, све друго је углавном сујета.

sudjenik
08-02-2013, 17:13
Šta mislite, gde je granica, odnosno dokle ići sa pragom tolerancije i reći stop:''Ne mogu ti više opraštati, gubim sebe i svoje dostojanstvo''?
Religija podrazumeva maksimalno i bezrezervno opraštanje. A koliko se takvo opraštanje kosi sa našom ličnošću ?
Kada bi čovek opraštao sve i svakom, izgubio bi svoje dostojanstvo...

Šta mislite, koliko je istine u tome ? Imate li vi svoj ''prag'' preko kojeg više ne opraštate...?

moderatorkama nikad ne oprastam.... :lol: a na temu, samo totalni bolesnik moze da bude sitnicavo zlopamtilo... vera je tu da nas usmeri u svemu, ali sta vredi kad samo promil ljudi iskreno veruje.

dostojanstvo inace nije toliko bitno, neki put se mora baciti i ponos pod noge, ali ako se to radi cesto ne valja jer postane manir i pocinjes sam sebe da vrednujes za stepenicu nize od drugih a ljudi su itekako skloni samokritici koja je prvi stepenik ka mazohizmu duha. a bez duha smo ko lonac bez poklopca.

причалица
15-02-2013, 13:26
Mudrost opraštanja

Opraštanje je svakako jedna od najznačajnijih oblasti na putu naše lične promene i rasta. Opraštanje je najveći poklon koji možemo sebi da darujemo.

http://www.lovesensa.rs/repository/images/_variations/9/2/9209a7be773f1d7c7d415403ac4664c8_articlemain.jpg

Ne mogu da verujem da su mi to uradili. Ne mogu da pređem preko toga. Nikada ti neću oprostiti. Meni je važno da znam da sam u pravu, a oni će to kad-tad shvatiti. Ne znam čime sam sve ovo zaslužio. Ona mi namerno to radi. Kako su mogli to da mi urade? Sve bi bilo drugačije da su me roditelji podržali. Uništio si mi život. Mogu da oprostim, ali ne i da zaboravim. To mi je hvala za sve dobro što sam učinio?! On je mene povredio - on je taj koji treba da se izvini. Ceo život su me ismevali. Bio sam dete, a oni su me povredili. Osećam da se nikada neću oporaviti. Zašto mi to radiš? Ne mogu da oprostim prevaru...
Koje od ovih izjava vam zvuče poznato? Koliko često ih koristite i koliko često ih čujete? Šta je za vas važnije: da budete u pravu ili da budete srećni? Da li vam je važnije da opravdate svoju ozlojeđenost i da svu krivicu svalite na druge ili vam je bitnije da sebe oslobodite tereta (koji vam ništa dobro ne donosi) i konačno krenete dalje?

Opraštanje je svakako jedna od najznačajnijih oblasti na putu naše lične promene i rasta. Opraštanje je najveći poklon koji možemo sebi da darujemo. Birajući da oprostimo, mi svesno donosimo odluku da krenemo putem zdravlja, a ne putem kojim koračaju žrtve. Nije uvek jednostavno oprostiti i mnogi ne znaju na koji način uopšte mogu da pređu preko nekih stvari koje su im učinjene. Ogorčenost, ljutnja, mržnja, osveta i ozlojeđenost su stanja koja ni u kom slučaju ne doprinose našem ozdravljenju. Mi ne možem krenuti dalje ukoliko nismo spremni da oprostimo. Mi ne možemo biti zdravi ukoliko nismo u stanju da oprostimo. Kad god se osećate bolesno ili slomljeno, najbolje pitanje koje u tom trenutku možete sebi da postavite jeste: šta je to što u ovom trenutku nisam spreman da oprostim ili kome ja to nisam spreman da oprostim?

Oprostiti ne znači opravdati nečije grozno ponašanje - to samo znači osloboditi sebe tereta prošlosti. Mučiti sebe zbog nečega što nam je neko nekada davno učinio zaista nema nikakvog smisla. Ono što se dogodilo - dogodilo se. Ne možemo otići u prošlost i ispraviti nešto što je već davno završeno. Sadašnji trenutak je ono što istinski posedujemo i to je jedini trenutak u kojem možemo da učinimo nešto istinski korisno. Jedino u sadašnjem trenutku možemo sebi darovati sve što nam nedostaje. Jedino u sadašnjem trenutku, spremnošću da oprostimo, možemo da premostimo bolne uspomene. Pretresanjem prošlih situacija to ne možemo postići. Zato je važno osloboditi se, pustiti. Ovo je trenutak kada je važno postaviti sebi pitanje: Da li ću i dalje koristiti prošlost kao izgovor za svoje neuspehe ili je sad pravo vreme da oprostim i sebi i drugima i da krenem napred?

Vežba afirmacije

Zadatak svih koji su na duhovnom putu jeste da duboko prihvate činjenicu da svako od nas radi najbolje što može. Da znamo drugačije, sigurno bismo drugacije i činili. Da znamo bolje, sigurno bismo bolje činili. Kad imamo to u svesti, kad znamo da svako radi najbolje što može, sa svim znanjem, razumevanjem i svešću koje poseduje, postaje nam mnogo lakše da krenemo putem opraštanja.

Opraštanje je stvar treninga. Ukoliko vam je teško da odmah oprostite nekome ko vas je najviše povredio, počnite od onih manjih stvari, od nekih osoba ili situacija čiji vam je oproštaj lakši. I tako, malo po malo, što više budete „vežbali", bićete i bliži onom „glavnom" bolu. A kada i njemu kažete: Opraštam ti i puštam te da odeš, otvorićete najdivnija vrata svog srca, otvorićete vrata prave i čiste ljubavi. A da li je potrebno reći šta je ljubav?

Jedna od najdivnijih lekcija koja mi je pomogla da naučim kako se istinski oprašta jeste zahvalnost. S obzirom na činjenicu da je ozlojeđenost uvek reakcija na nešto što nam je uskraćeno, veoma je korisno zapisati šta je ono na čemu u ovom trenutku možemo da budemo zahvalni. Praveći ovaj spisak, dopisujući ga i proširujuci, lagano iz stava život mi nije ništa dao i zato moram da se žalim, prelazimo u stav život mi je mnogo toga dao i nemam mnogo razloga da se žalim. To je jedan od najboljih načina da izbalansiramo svoja osećanja, da sklopimo mir sa sobom i situacijom u kojoj smo i da se uskladimo. Kad počnemo da uviđamo koliko toga divnog u svom životu već posedujemo, sve manje ćemo se baviti onim što nam nedostaje ili onim što nam je neko nekada učinio ili uskratio.

Ono što je svakako najvažnije jeste da oprostite sebi. Prestanite da kritikujete sebe, prestanite da budete grubi i strogi prema sebi. Setite se - radili ste najbolje što ste znali i umeli. Nema potrebe mučiti sebe i šetati kroz život sa teškim bremenom zvanim krivica. Dovoljno ste propatili. Još nekoliko godina mučenja zbog nečega što ste nekada pogrešno uradili ne znači vam ništa. Možda će vremenom neke od tih stvari da prekrije veo zaborava, ali zašto čekati taj trenutak? Donesite danas odluku i oslobodite se tih strašnih okova samopovređivanja. Ne krivite sebe opravdavajući tako svoju lenjost, inertnost ili neuspeh. Imate toliko toga divnog da učinite i doživite. Budite danas spremni i voljni da oprostite sebi. Ne morate da znate kako, samo budite voljni da to učinite.

Vežba: Nađite neko mirno mesto za sebe. Ako ste u mogućnosti, možete pustiti neku finu opuštajuću muziku. Dozvolite sebi da osetite kako se lagano opuštate. Dišite. Uzmite papir i olovku. Vratite se u prošlost i setite se svega onoga zbog čega ste ljuti ili besni. Zapišite sve čega možete da se setite. Dozvolite sebi da još neke stvari isplivaju. Iznenadićete se čega ćete se sve setiti i šta sve niste sebi i drugima oprostili. Slobodno pišite. Ne pravite selekciju. Pomislite samo koliko dugo ste nosili taj teret. Kada završite sa pisanjem liste, krenite od prve tačke pa redom do poslednje, pročitajte je i recite: opraštama ti što si mi uradio... ili ako se tiče nečega što sebi treba da oprostite, recite: opraštam sebi što sam (uradio/la to i to...). Ako postoje neke stvari preko kojih vam je trenutno teško da pređete i da ih oprostite, recite jednostavno: iako ne znam kako, spreman/a sam da oprostim (to i to...). Možda će vam neke tačke biti lakše, neke će možda biti bolne, ali najvažnije je da ih osvestite i da pokažete spremnost da se oslobodite tog tereta. Videćete, osetićete neverovatno olakšanje! Kad završite s poslednjom stavkom sa spiska, pocepajte papir i bacite ga. To vam više nije potrebno.

http://www.lovesensa.rs/clanci/life-coach/mudrost-oprastanja?page=2

******

​одличан текст :)

Picola
06-03-2013, 06:11
Upravo tako.
Oprostim i umem da oprostim. E sada, ako je neka uvreda i to onako baš, naučila sam da oprostim i to u smislu da tu ljutnju ne držim u sebi, da me ta ljutnja ne razara, ali sa tom osobom ne bih bila dalje u kontaktu. Kod vernika, pravi oproštaj bi bio da se oprosti i nastavi i dalje kontakt sa nekim ko nam je naudio....bar sam ja to tako shvatila, ali taj način oprosta meni ne odgovara.

Pa kakav bih ja bila onda čovek, ako me neko ''išiba'', a ja i dalje sedim sa tom osobom i pijem kafu i pravim se kao da ništa nije ni bilo...

Nisi ovde u pravu Sagacity, oprasta se onome ko se kaje ili pokazuje znake kajanja, pa i u religiji.

Inace, ko se ne kaje, nema razloga (mozemo i ne moramo) da mu oprostimo, s tim sto je bolje oprostiti u sebi, ali ne zaboraviti i udaljiti se od tog coveka, sto znaci da se ne pije ni kafa s njim, kako si navela.

To je ujedno i moj odgovor na ovu temu, oprastam kad vidim da se neko kaje, i to lako i brzo, ali i to ima granice.

Kad se neko ne kaje, nemam sta da oprastam, ali ipak ne mrzim tu osobu, samo se udaljavam od nje.

причалица
06-03-2013, 08:15
ал ја и даље не видим везу између такозваног достојанства и опраштања...
као - ја сам достојанствена, па ти опраштам....или ја сам достојанствена па ти не опраштам...мени ту нема људске логике.

Sagacity
28-03-2013, 07:38
Možeš oprostiti nekom u duši. Pomisao na neku osobu i neki događaj ne vređa, ukoliko smo stvarno oprostili. Ali ne možeš zaboraviti. Sećanje ti niko ne može izbirsati. To ne biva. Ako oprostiš nekoj osobi iz duše, možeš joj se javiti na ulici, možeš joj pružiti i ruku pomirenja, ali ne znači da ćeš sa tom osobom nastaviti po starom. Prosto, ne da ti ponos, sujeta, šta god.
Za mene je suštinski oproštaj iz duše, da mene ne vređa ili nervira pomisao na nekog i na njegov ili njen postupak. Ali ne znači da ću sa tim osobama nastaviti po starom, kao da ništa nije bilo....

To je moje mišljenje.:)

причалица
28-03-2013, 07:43
не постоји други опроштај него - из душе. све друго је лаж.

Nežnicah
28-03-2013, 08:48
kad oprostim a ne zaboravim, da li to znači da sam zlopamtilo :palac:

kojica
28-03-2013, 09:29
Šta mislite, gde je granica, odnosno dokle ići sa pragom tolerancije i reći stop:''Ne mogu ti više opraštati, gubim sebe i svoje dostojanstvo''?
Religija podrazumeva maksimalno i bezrezervno opraštanje. A koliko se takvo opraštanje kosi sa našom ličnošću ?
Kada bi čovek opraštao sve i svakom, izgubio bi svoje dostojanstvo...

Šta mislite, koliko je istine u tome ? Imate li vi svoj ''prag'' preko kojeg više ne opraštate...?

''Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine!'' U trenutku kada mu oduzimaju život, on je već
oprostio i moli Boga da im i on oprosti. Nije li to dostojanstveno?

Da li bi bilo i trunke dostojanstva u tome da ih je sa krsta pljuvao, vređao i pretio da
će se vratiti i sve ih pokokati? :kapa:

причалица
28-03-2013, 09:46
kad oprostim a ne zaboravim, da li to znači da sam zlopamtilo :palac:
значи..али и значи да ниси боодала.

Jovanova
10-04-2013, 00:56
Šta mislite, gde je granica, odnosno dokle ići sa pragom tolerancije i reći stop:''Ne mogu ti više opraštati, gubim sebe i svoje dostojanstvo''?


Kada se to kaže granica je postavljena.


Religija podrazumeva maksimalno i bezrezervno opraštanje. A koliko se takvo opraštanje kosi sa našom ličnošću ?
Zašto religija a ne i etika i moral? Ništa se ne kosi sa našom ličnoošću ako smo iskreno etički i moralno na makar zadovoljavajućem a poželjno visokom nivou. Religija se temelji na dve pomenute kategorije, odnosno religijsko osećanje, kao najčistiije.


Kada bi čovek opraštao sve i svakom, izgubio bi svoje dostojanstvo...
Zašto tako misliš?


Šta mislite, koliko je istine u tome ? Imate li vi svoj ''prag'' preko kojeg više ne opraštate...?

Nemam prag za oprost, ali imam prag ili, bolje reći, selektivni pristup ljudima pa tako neću biti u društvu nekoga ko mi ni po čemu nije blizak.
Svakako da se možemo naći u situaciji kada budemo povređeni od neznanca. Opet, ni to nije razlog da ne oprostimo.
Zapitajmo se, šta se dešava kada se ne oprosti, i u tome je odgovor na sva pitanja o oprostu i dostojanstvu.

@Fajfica

kad oprostim a ne zaboravim, da li to znači da sam zlopamtilo

Nisi zlopamtilo, to znači da si oprostila i zapamtila nešto što si duboko emocionalno doživela a što ne mora uvek biti i zlo.
(Zlopamtilo je reč koja se često pogrešno koristi jer, zlo nije isto što i uvreda, loša namera itd. itd. a nas je povredilo. Zlo je zla radnja.)