PDA

Pogledaj Punu Verziju : Izvin`te pričalice...na redu su ćutalice....



Пркос
25-01-2010, 12:41
O ćutanju


Ćutanje je jedna beskrajno zanimljiva reč. I još zanimljiviji proces (ili "stanje") koje mnogi od nas žive (ili se "u njemu" nalaze). Muškarci ćute više nego žene, odrasli ćute više nego deca, ponekad imate nepogrešiv utisak da ljudi umeju da "agresivno ćute" (koliko god to bilo besmisleno reći, možda), često se drugim ljudima (na poslu, recimo) "prećute" razne stvari koje "naviru" da budu izrečene, dešava se da ćutnja nastane i zato što se nema reči ili se ne ume ništa reći, postoje i "opasne ćutnje" kad se znaju stvari koje ne smeju biti izrečene, sama reč "ćutnja" kao imenica ili kao glagol ("ćutati") ima veoma raznoliku upotrebu. (ćutnja, ćutanje, ćutati, oćutati, zaćutati, prećutati, .....). U jeziku koji je nekad bio "srpsko-hrvatski" i za koji lingvisti (razni, kojima bi bilo "pametnije da ponekad ćute") tvrde da su dva potpuno različita jezika, dakle u današnjem hrvatskom, reč se izgovara kao "šutnja", a "ćutim" se upotrebljava isto kao "osećam" (što je slučaj sa još nekim slovenskim jezicima). I ta upotreba tako mnogo otkriva o ćutnji! Upućuje na stanje koje postoji u stvarnosti, (jer ga ne bi bilo u jeziku da nije tako), da o svojim (sopstvenim) osećanjima najčešće - ćutimo. Ponekad - zauvek. A postoji i - paradoks ćutnje, jer je katkada ćutnja potrebna i neophodna da bi se sačuvala sva krhkost stvari koje "ćutimo".
Ono što ćutimo, o tome najčešće ili skoro stalno - šutimo.
O ćutanju postoje poslovice, citati i mudre izreke, od "ćutanje je zlato", preko "dok ćutiš, ti si vladalac svojih reči, kad progovoriš - one vladaju tobom", pa sve do "ponekad je bolje ćutati nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju o sopstvenom neznanju". Ljudi kao da su izgradili - kult i kulturu ćutnje, umesto (meni se čini logičnim) - kulturu govora i izgovaranja svega što "ćutimoKoliko je šašavo to što su ljudi sami sebi nametnuli "zakon emocionalne ćutnje", vidi se iz činjenice da samo ljudi (od svih šarenih i divnih živih bića na planeti) imaju sposobnost govora. A koriste ga da ga - ne koriste. Da ćute o svemu i svačemu o čemu bi trebalo da govore i govore i govoreĆutnja je povezana i sa slobodom, jer postoje ljudske zajednice koje zakonima zabranjuju da se o nekim stvarima slobodno govori, naredba o "opštoj ćutnji" u nekom društvu označava to društvo kao diktatorsko, ne-slobodno, mračno, neprijateljsko prema ljudima. I ljudi "dižu revolucije" zbog takvih stanja.A onda sami, svojom voljom, sobom, nametnu sebi "šutnju" za većinu stvari, događaja i ljude koje "ćute" , ili za sve ono što "ćute" sami od sebe, zato što su takvi kakvi su.Zbog toga postoje i "tragične ćutnje" koje umeju da razjedaju kajanjem što ćutnja nije prekinuta, što osećanja nisu pretočena u reči, a biće koje sve to treba da čuje - više ne postoji nigde, osim u našem sećanju.Muškarci i žene imaju neobično mnogo problema, teskoba, tužnih trenutaka zbog nesporazuma o različitosti "muške" i "ženske" ćutnje. A različite su, potpuno. Srela sam mnogo nesretnih ljudi koji nisu uspeli da se o toj "razlici ćutnje" - sporazumeju. Naučiti i umeti poštovati tuđu "šutnju" ponekad je najviše čime dokazujete koliko duboko "ćutite" vaš međusobni odnos. Ćutnja ("šutnja") je i dvostruka reč. Ona ume i može da bude napad i odbrana, strah i hrabrost, snaga i nemoć, svetla i tamna, svašta može da bude dok neprozirno pokriva sve ono što "ćutimo" o sebi ili svetu oko nas.Ćutnja ume da bude jedno od mnogih i beskrajnih značenja čežnje, kao što, jednom prekinuta, može da jasnije opiše sve do tada postojeće i to mnogo bolje i tačnije nego sve posle nje izgovorene reči.I - postoji najdragocenija i najređa "vrsta ćutnje" (za kojom, mislim, većina nas ćutke čezne), to je ćutnja između dvoje ljudi, savršena, potpuna, bez ijedne trunke nesporazuma o čemu se, zašto i kako - ćuti. Ćutnja kojom, kao magijom, sasvim razumeš (pojmiš, upiješ, usvojiš, osetiš, "ćutiš".....) neko drugo ljudsko biće, sve ono što on jeste i što bi voleo da nije. Čarobna "šutnja" o potpunoj razmeni svega što se "ćuti". Oni koji umeju, onda od takve "ćutnje" naprave svojevrsne "poetske istine" koje najčešće služe kao "hrana našim čežnjama da se ipak govori sa onima sa kojima se uspostavlja to savršeno stanje razumevanja u ćutanju".Silina kojom takva vrsta ćutnje preplavi sve ono što mislimo i osećamo, obično od nas pravi - bolje ljude. Neki ljudi onda to i ljubavlju zovu, ali čini mi se da je "šutnja" o takvom "ćutanju" veća od svega što ljudi o ljubavi - najčešće ćute

Sibi
10-03-2010, 19:40
da malo ćutim ovde :trepp:

Пркос
12-03-2010, 13:22
da malo ćutim ovde :trepp:

Pa ako je to sto pise na kraju teksta onda moze -cuti koliko hoces i pridruzicu ti se....:smiley:

kojica
12-03-2010, 17:35
Најбоље се осећам у присуству људи, са којима могу да ћутим. :smiley:

Скоро ми је била пријатељица у гостима. Мало смо попричале и пријатно ћутале већи део времена.

Претерано брбљање је напорно.. па кад испричаш све о себи, онда мораш и да оговараш...
безвезе...

Sibi
12-03-2010, 17:53
Jeste, ništa lepše nego kad se sa nekim ne naprežeš da održiš konverzaciju pa vas ne zapljusne neprijatna tišina kad ponestane tema, već se opušteno prihvatiš nečeg što ti u tom trenutku prija.