<?xml version="1.0" encoding="utf-8"?>

<rss version="2.0" xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/" xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/">
	<channel>
		<title>Razbibriga - Blogovi - kojica</title>
		<link>http://razbibriga.net/blog.php/94-kojica</link>
		<description>Forum zabave,druženja i prijateljstva</description>
		<language>sr</language>
		<lastBuildDate>Tue, 07 Apr 2026 17:27:06 GMT</lastBuildDate>
		<generator>vBulletin</generator>
		<ttl>60</ttl>
		<image>
			<url>http://razbibriga.net/images/misc/rss.jpg</url>
			<title>Razbibriga - Blogovi - kojica</title>
			<link>http://razbibriga.net/blog.php/94-kojica</link>
		</image>
		<item>
			<title>Povratak sebi</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/1190-Povratak-sebi</link>
			<pubDate>Sun, 12 Jan 2014 07:44:38 GMT</pubDate>
			<description>Pet godina posmatram sebe na sasvim pogrešan način. Tražim samo svoje greške kako bih bila boja drugima, dok druge posmatram sa punom pažnjom. Slušam...</description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore">Pet godina posmatram sebe na sasvim pogrešan način. Tražim samo svoje greške kako bih bila boja drugima, dok druge posmatram sa punom pažnjom. Slušam svaku reč, obraćam pažnju na intonaciju, pokret, svako slovo, zarez. Čitam između redova, naslućujem. Bitno mi je svako osećanje i misao. A koja je to tuga, radost, strah, želja, odbojnost, nesreća, žalost, dragost, zavist, koju ne mogu pronaći u sebi? Što više obraćam pažnju na druge, sve sam više okružena parazitima koje uopšte nije briga kako je meni. Ne znaju ni ko sam. Takve ih biram jer ne volim da sam u fokusu. Svakoga ko iole obrati pažnju na mene guram od sebe, jer mi je neprijatno. Nelagodno mi je jednako kao i kada samu sebe posmatram. Kao da mogu videti bilo šta što i sami nisu. <br />
Jednako je zabavno posmatrati sebe kao i posmatrati druge. Tu mogu sve da nađem. Mogu da primetim šta je to što meni smeta, umesto što stalno tražim šta je to što smeta drugima. Priznanje i sigurnost mogu da dobijem i od sebe. Mogu da uočim šta je to što me čini srećnom, umesto da odgonetam šta druge čini srećnima. Sasvim mi je dovoljno da budem pažljiva prema sebi. Mogu da se radujem lepim stvarima ili da saosećam kada krene loše. Ako naučim da brinem o sebi imaću nekoga ko će brinuti o meni dok sam živa. Ako zavolim sebe, neko će me siguno voleti do kraja života. <br />
Četrdeset godina sebe smatram sebičnom, a zapravo dajem preko granica sopstvene izdržljivosti. Čitav svet sam sebi natovarila na leđa. Preuzela odgovornst i krivicu za sve. Koliko taj ego može da uzme maha. Kao da bi svet stao da mene nije, a zapravo bi sve isto bilo. <br />
I zato je vreme da se vratim sebi i da samoj sebi postanem utočište.<br />
<br />

<iframe class="restrain" title="YouTube video player" width="640" height="390" src="//www.youtube.com/embed/lOaBFGSLlFs?wmode=opaque" frameborder="0"></iframe>
<br />
<br />
:srce:</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/1190-Povratak-sebi</guid>
		</item>
		<item>
			<title>Čudovišta</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/1123-%C4%8Cudovi%C5%A1ta</link>
			<pubDate>Thu, 16 May 2013 16:59:03 GMT</pubDate>
			<description>Pre neki dan, dok smo vozili bicikle, iz daleka sam videla dva ogromna šarplaninca. 
Čuče i čekaju. Eto, nemaju pametnija posla, nego baš tu čučnuli...</description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore">Pre neki dan, dok smo vozili bicikle, iz daleka sam videla dva ogromna šarplaninca.<br />
Čuče i čekaju. Eto, nemaju pametnija posla, nego baš tu čučnuli i čekaju da ja naiđem<br />
da me izedu. Prvi u koloni je bio dosta ispred mene, pa mu ja viknem<br />
Jesu li ono dva šarplaninca? <br />
A on odgovori ozbiljno da jesu. Ne kontam uopšte da mi se ruga. <br />
Od straha sam premrla, ali sam nastavila. Računam, ako pojedu ostale, nek jedu i mene...<br />
<br />
Kad smo se dovoljno dobližili, vidim da su to neka dva betonska elementa, nepoznate <br />
mi svrhe. Prilično nagaravljena jer ih je neko koristio da vrti ražanj na njima, pa su <br />
dobili sivo-crnu boju poput šarplaninaca. <br />
<br />
Kasnije u toku dana i sutradan, često mi se vraćala ta slika. Smejala sam se i rugala<br />
samoj sebi. Razmišljala koliko bih postupila glupo da sam bila sama, a ne u društvu...<br />
<br />
Onda sam tako najednom shvatila, da ja to ćesto radim. Kad nešto naumim da uradim,<br />
ja to prvo fino isplaniram, pa onda pogledam tamo u neku budućnost, koja niti se<br />
desila, niti je izvesno da će se desiti, spazim dva zubata čudovišta i odustanem.</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/1123-%C4%8Cudovi%C5%A1ta</guid>
		</item>
		<item>
			<title>Kad porastem napraviću</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/872-Kad-porastem-napravi%C4%87u</link>
			<pubDate>Tue, 03 Apr 2012 17:54:37 GMT</pubDate>
			<description>Kad porastem napraviću jedan svemirski brod. 
 
Taj svemirski brod će biti veliki, prostran, a sem toga i čaroban. Ja ću jednoga dana poći po svemiru...</description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore">Kad porastem napraviću jedan svemirski brod.<br />
<br />
Taj svemirski brod će biti veliki, prostran, a sem toga i čaroban. Ja ću jednoga dana poći po svemiru na daleko putovanje. Gledaću zvezde, satelite i planete. Sleteću na jednu planetu koja je mala, ali ima lepo ime. Zove se ''Zvezdani Srećko''. Tu su svi ljudi srećni. Oni ne znaju za tugu. Dočekaće me uz veselje. Prvo pitanje će im biti ''Odakle dolaziš?''. Rećiću im da dolazim sa planete Zemlje. Oni će me lepo prihvatiti. Svakog dana ću se šetati. Ta planeta ima lepa jezera. Ona ima čak i jedno more. Gledaću neobično cveće. To će biti jedna zaista lepa planeta. Učiću ljude kako se čita i piše. Jedan stariji čovek će mi reći da je ta planeta samo jedan delić dragog kamena i da će sve nestati kada zađe Sunce. Ja ću potrčati ka svom brodu, želeći da nešto preduzmem. Pošto je moj brod čaroban, pritisnuću jedno dugme koje ostvaruje želje. Poželeću da ta planeta nikada ne nestane.<br />
Doćiće dan kada ću morati da se vratim na Zemlju. Stanovnici cele planete će se okupiti oko mog svemirskog broda. Ispratiće me plačući, jer sam produžila vek njihove planete. Biću srećna jer sam spasla ''Zvezdanog Srećka'', ali ujedno i tužna što ću napustiti tako lepu planetu, koju nikada neću moći da zaboravim.<br />
<br />
17.4.1985.<br />
<br />
Mala Kojica</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/872-Kad-porastem-napravi%C4%87u</guid>
		</item>
		<item>
			<title>Otkrila sam nepoznatu zemlju</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/871-Otkrila-sam-nepoznatu-zemlju</link>
			<pubDate>Tue, 03 Apr 2012 17:42:29 GMT</pubDate>
			<description>Jedne večeri sam sanjala da sam postala istraživač. 
 
Vozila sam se morem u svom malom brodiću. Odjednom de pojavila strašna bura i brodić je...</description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore">Jedne večeri sam sanjala da sam postala istraživač.<br />
<br />
Vozila sam se morem u svom malom brodiću. Odjednom de pojavila strašna bura i brodić je potonuo. Ubrzo sam se našla na dnu plavog mora. Postala sam prijatelj sa svim stanovnicima. Jedna ajkula mi je čak ustupila svoj prelepi, sjajni dvorac. Podzemni svet je stvarno lep. Bilo mi je prijatno i svi su me poštovali. Svaki dan sam gledala po nekoliko crtanih filmova. Imali su jako dobre glumce i pevače.  Svako veče me je uspavljivala jedna sirena. Pomislila sam da sirena peva lepše od hora malih ptica. Ujutru kad god bih se probudila čekao me je bogat doručak. I tako je bilo svakoga dana.<br />
Kada sam se probudila, svanuo je lep sunčani dan i shvatila sam da je to bio samo san. Bilo mi je žao što napuštam tako lepu zemlju, iako sam znala da sve to nije istina.<br />
<br />
25.2.1985.<br />
<br />
Mala Kojica</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/871-Otkrila-sam-nepoznatu-zemlju</guid>
		</item>
		<item>
			<title>Odlazak...</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/827-Odlazak</link>
			<pubDate>Mon, 30 Jan 2012 11:23:15 GMT</pubDate>
			<description>U mojim teatralnim odlascima nema baš ničega. Čisto glumatanje kako 
bih privukla pažnju ili postigla nešto što želim. 
Ono što me brine su tihi i...</description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore">U mojim teatralnim odlascima nema baš ničega. Čisto glumatanje kako<br />
bih privukla pažnju ili postigla nešto što želim.<br />
Ono što me brine su tihi i neprimetni odlasci. Kada godinama ili mesecima <br />
unapred znam da ću otići. I tada nema povratka. Ni pozdrava. Nema više ničega.<br />
<br />
Ne, nije to napuštanje. Mada je onima koje ostavljam svejedno.<br />
Napuštanje je kada nešto ostaviš i osećaš olakšanje. Slobodan si!<br />
Ja nisam slobodna, već u nekoj vlastitoj klopci. Nisu ljudi krivi. Ljudi<br />
ko ljudi. Krivica pripada mojoj nemoći da prihvatim stvari kakve jesu.<br />
I onda odlazim nekud, odakle ću opet morati da odem.</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/827-Odlazak</guid>
		</item>
		<item>
			<title>Slavski kolač</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/780-Slavski-kola%C4%8D</link>
			<pubDate>Sun, 20 Nov 2011 09:59:28 GMT</pubDate>
			<description>Slika: http://t0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQMQuNv2jTYKX4Q5D_y-OYLn_NThierBuvUTL-Ynk55izVyawuka7U6Yq1LZQ  
 
Sećam se kada su te pustili iz...</description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore"><img src="http://t0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQMQuNv2jTYKX4Q5D_y-OYLn_NThierBuvUTL-Ynk55izVyawuka7U6Yq1LZQ" border="0" alt="" /><br />
<br />
Sećam se kada su te pustili iz bolnice na vikend, a ti brzo odjurila u kuhinju da<br />
umesiš slavski kolač, da se ne brukaš pred gostima. Onako iscrpljena i jedva živa.<br />
Neka ove godine bude kupljen. Neka se zna da te nema.</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/780-Slavski-kola%C4%8D</guid>
		</item>
		<item>
			<title>Srećan ti rođendan</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/777-Sre%C4%87an-ti-ro%C4%91endan</link>
			<pubDate>Wed, 16 Nov 2011 09:47:39 GMT</pubDate>
			<description>Ne mogu da te nazovem i kažem ti  
 
Srećan rođendan. 
 
Nemam snage da ti čujem glas. 
 
Zoveš me da mi kažeš koliko patiš. Neću da te slušam! Neću,...</description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore">Ne mogu da te nazovem i kažem ti <br />
<br />
Srećan rođendan.<br />
<br />
Nemam snage da ti čujem glas.<br />
<br />
Zoveš me da mi kažeš koliko patiš. Neću da te slušam! Neću, jer kod mene nema mesta<br />
i za tvoju patnju. Prevelika je. Ugušiće me. Ja ne pokušavam ni da ti kažem kako se<br />
osećam. Ti si me naučio da ćutim. Ćuti sada i ti. <br />
<br />
Neću ni da te vidim, jer znam šta misliš i kada ćutiš.</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/777-Sre%C4%87an-ti-ro%C4%91endan</guid>
		</item>
		<item>
			<title>146. Dana</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/747-146-Dana</link>
			<pubDate>Tue, 25 Oct 2011 06:44:13 GMT</pubDate>
			<description>Živim drugačijim načinom života od Marte. Možda sa manje ili više ’’dobrih’’ razloga da ne  
nalazim vremena za meditaciju. Deca, posao, stari...</description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore">Živim drugačijim načinom života od Marte. Možda sa manje ili više ’’dobrih’’ razloga da ne <br />
nalazim vremena za meditaciju. Deca, posao, stari roditelji, obaveze u kući, zdravstveni <br />
problemi...<br />
Pa ipak, zahvaljujući priči koju je Marta ispričala, napravih maraton od 146 dana. Razloge<br />
za nemeditaciju iskoristila sam kao razloge za meditaciju. Upravo zbog svih njih i zbog<br />
svega sa čime moram da se izborim, odlučila sam da unesem malo discipline u svoj život.<br />
<br />
Nakon 146. dana, činilo mi se da mogu da nastavim sa meditacijom bez maratona i prekinula <br />
sam. Rezultati su katastrofalni. U proseku meditiram svaki treći dan. Kada pogledam na<br />
prethodni dan, primećujem da sam imala dovoljno vremena. Možda čak i za dve meditacije.<br />
Ali tada se sve drugo činilo prečim.<br />
<br />
i zato...<br />
<br />
Vreme je za još jedan maraton. :mm:<br />
<br />
Hvala Marta. <img src="http://forum.yu-budizam.com/Smileys/akyhne/anjali.gif" border="0" alt="" /></blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/747-146-Dana</guid>
		</item>
		<item>
			<title>100 Dana</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/746-100-Dana</link>
			<pubDate>Tue, 25 Oct 2011 05:17:48 GMT</pubDate>
			<description>*100 DANA* 
Marta Henri 
 
Danas je 91. dan kako pokusavam da 100 dana bez prekida meditiram. Vama to moze izgledati malo ili mnogo. Za mene, to je...</description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore"><b>100 DANA</b><br />
Marta Henri<br />
<br />
Danas je 91. dan kako pokusavam da 100 dana bez prekida meditiram. Vama to moze izgledati malo ili mnogo. Za mene, to je mnogo. <br />
Imam problem da ostanem disciplinovana tokom duzeg perioda. Sklona sam da nesto pocnem, pa prekinem, opet krenem, opet prekinem, <br />
da bi posle nekog vremena ponovo pocela -- i, mislim, da vam je situacija prilicno jasna.<br />
<br />
Za ovaj 91-dnevni period discipline inspiracija mi je bio moj brat Dag. On nikada nije meditirao, ali je nedavno hodao 100 dana. Isao bi u <br />
park ujutro pre posla, ponekad i kada je kisa lila kao iz kabla. Ako je na poslu imao sastanak rano ujutro, hodao je nocu, bez obzira koliko je <br />
bio umoran i koliko je bilo kasno.<br />
<br />
Nas dvoje smo sasvim razliciti. On je advokat sa porodicom i kucom u predgrađu. Ja sam pisac, sa psom i stanom u centru grada. Pa ipak, <br />
oboje neprekidno imamo problem da istrajemo u stvarima za koje inace znamo da su za nas dobre. Dag ne vezba dovoljno, a ja se borim da <br />
odrzim kontinuitet svojih meditacija.<br />
<br />
Oduvek su me impresionirali olimpijski gimnasticari, zbog snage i gracioznosti koju su unosili u svoj sport, kao i zbog discipline neophodne da <br />
bi svoje vezbe izvodili sa toliko sigurnosti i zacuđujuce lakoce.<br />
<br />
Ali ja nisam kao oni; ja nisam vrhunski sportista. Ja sam nalik mom bratu i zato je Dogov primer discipline bio toliko inspirativan za mene. <br />
Ako on to moze da uradi, pomislila sam, mogu i ja. I tako sam pocela svojih 100 dana meditacije.<br />
 <br />
Obicno meditiram 30 minuta uvece. Ako planiram da se kasno vratim kuci, gledam da odsedim pre vecere. To bas i ne funkcionise uvek. <br />
Ponekad se svede na to da oko ponoci meditiram 10 minuta. mrtva umorna ili malo osamucena od pica. 13. dana trgla sam se u sred noci, <br />
setila da nisam taj dan meditirala i naterala sebe da se izvucem iz toplog kreveta i posadim na jastuce. Izme?u 25. i 43. dana bila sam na <br />
putovanju autobusom kroz Indiju. Meditirala sam u hotelskim sobama i u platnenim šatorima. Ponekad bih meditirala u autobusu, koristeci <br />
tajmer na mom aj-podu, dok smo moji saputnici i ja jezdili preko rad¸astanske pustinje. Na 16 sati dugom letu iz Delhija kuci meditirala sam <br />
na 10 i po kilometara visine.<br />
<br />
Prosao je i 47. dan -- bila sma skoro na pola puta. Vec sama ta akumulacija dana cinila je mogucnost neuspeha sve manjom i manjom. Onda <br />
mi je momak saopstio da je, dok sam bila u Indiji, izasao sa tri razlicite devojke i tako smo okoncali nasu vezu. Bila sam razbijena. Jako <br />
mnogo vremena sam provodila u krevetu, placuci ili piljeci u plafon.<br />
 <br />
Nekako sam uspela da meditiram i kroz sve te dane tuge. Ili je to mozda tek podsecalo na meditaciju, sto je ponekad jednostavno vas <br />
maksimum. Sa kutijom papirnih maramica pri ruci, sedela sam barem deset minuta svakoga dana. Mnoge dane bih istovremeno i sedela i <br />
plakala -- plakala i duvala nos, cekajuci da sat otkuca, kako bih ponovo otpuzala do kreveta. Osecala sam se neuspesnom i kao devojka i kao <br />
meditant, ali sam nastavljala da sedim.<br />
<br />
U jednom trenutku, negde oko 65. dana, prestala sam da placem i pocela ponovo da pratim dah. Zatim sam se vratila pokusajima da budem <br />
svesna toga kako su misli u mojoj glavi samo misli.<br />
<br />
91. dana ne mogu da izvestim da sam napravila nekakav cudesan proboj ili imala nekakav misticni dozivljaj. I jos uvek ne mogu apsolutno <br />
da garantujem da cu uspeti da stignem do 100. dana. Ali sa mojim bratom kao inspiracijom, prilicno sam sigurna da hocu.</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/746-100-Dana</guid>
		</item>
		<item>
			<title>Prvi rođendan bez tebe</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/683-Prvi-ro%C4%91endan-bez-tebe</link>
			<pubDate>Thu, 28 Jul 2011 17:58:17 GMT</pubDate>
			<description>Nedostaješ mi kao da je sasvim prvi. 
 
 
Slika: http://saltwaterwoman.com/wp-content/uploads/2009/09/sad-girl.jpg  
...</description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore">Nedostaješ mi kao da je sasvim prvi.<br />
<br />
<br />
<img src="http://saltwaterwoman.com/wp-content/uploads/2009/09/sad-girl.jpg" border="0" alt="" /><br />
<br />

<iframe class="restrain" title="YouTube video player" width="640" height="390" src="//www.youtube.com/embed/0mJ_kJGN7vo?wmode=opaque" frameborder="0"></iframe>
</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/683-Prvi-ro%C4%91endan-bez-tebe</guid>
		</item>
		<item>
			<title>Torte</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/334-Torte</link>
			<pubDate>Tue, 27 Jul 2010 12:17:05 GMT</pubDate>
			<description>Sećam se da sam kao mala umirala od straha na pomisao da ću jednoga dana morati da pravim torte. 
Žene su toliko kukale na torte, da je to bilo...</description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore">Sećam se da sam kao mala umirala od straha na pomisao da ću jednoga dana morati da pravim torte.<br />
Žene su toliko kukale na torte, da je to bilo jezivo slušati. Ili su pričale o tome kako treba da prave tortu<br />
ili o tome kako su pravile tortu. Pa tu ima jako puno kora koje moraju da se peku i seku na pola koncem <br />
kada se prohlade. Na stranu to što kore  mogu da pregore ili ostanu nedopečene. Fil se redovno zgrumulja<br />
ili bude previše voden. Nikad potrefiti. Tako da domaćica umesto tri fila, mora bar pet da skuva, da bi <br />
odabrala tri koja valjaju. Umesto tri kore, pet mora da ispeče. E onda nastupa priča o neredu koji se napravi<br />
dok se torta ne dovrši. Koliko se tu kašika, činija, šerpica, mutilica i plehova samo isprlja. <br />
<br />
Moja mama je veliki stručnjak za torte. Jako smo se ponosili njenim umećem. Gošće bi se snebivale <br />
i gledajući u cipele govorile ''Svaka ti čast. Ja ne umem ovu tortu da napravim''. Iako bi se te torte pravile <br />
za Božić, Uskrs i moj rođendan, o njima bi se pričalo čitave godine. Bliži se božić, valja praviti tortu. <br />
Onda krenu da se razmenjuju recepti sa komšinicama i da se prepričava koja torta kakve muke zadaje. <br />
Naravno, da bi održala reputaciju dobre domaćice, moja mama je morala uvek da izabere najkomplikovaniju tortu. <br />
Nakon Božića bi se neko vreme prepričavalo koliko se namučila praveći tortu i koliko je ukusna bila, <br />
a onda bi već došlo vreme da se razmišlja o torti za Uskrs, pa nakon toga i o mojoj rođendanskoj torti.<br />
<br />
Toga dana kada se pravi torta, svi smo morali da hodamo na prstima po kući. Ničim nismo smeli <br />
da ometemo domaćicu. Ručak? Dal zato što nema dovoljno šerpi, ili se nema vremena da se ubaci <br />
parče mesa i dve vrste povrća da se krčkaju dok se mućka fil, ko će ga znati. Uglavnom toga dana <br />
nije bilo ručka. Niko nije smeo ni da sedne, a kamo li da prilegne. Dok se ona muči i mi smo morali <br />
da tupćemo po kući i da se makar pretvaramo da nešto radimo. Nikad nisam uspela da izbrojim <br />
koliko bi puta morali da odemo do prodavnice da kupimo nešto što joj nedostaje.  Ja bih sva ponosna <br />
i tužna gledala kako se mama silno muči. Kako ručka nije bilo uz grižu savesti sam se molila da <br />
neka kora ne bude savršeno ispečena pa da dopadne meni. ''Pokvareni'' fil bi tek bio poslastica, <br />
ali tu već nisam smela da malerišem, jer bi tako nešto moju mamu dovelo do ivice nervnog sloma. <br />
A i mi bi morali bar još pet puta do prodavnice da idemo. Čast da ''savršeni'' fil ogrebem iz činije, <br />
pripadala je samo meni, jer sam do desete godine bila jedinica. Samo mi je taj fil uvek bio i <br />
gorak i sladak, jer je mama uvek komentarisala kako ja nikada neću biti tako dobra domaćica kao što je ona. <br />
A kako bih i bila? Nisam smela da se približim, a kamo li da joj pomažem, da ne bih nešto upropastila. <br />
Nikada nisam ni razumela zatšo sam joj izgledala lenja i nezainteresovana. Zapravo sam samo bila isprepadana.<br />
<br />
Kako nikada u životu nisam smela da umažem mikser, jednu činiju i upropastim par jaja, šaku brašna <br />
i malo šećera, ostala sam totalno neuka i nepripremljena za ono što me čeka. Detetu mi se bližio prvi rođendan, <br />
a sestri osamnaesti. Znala sam samo da jako želim da napravim nešto lepo čemu će se radovati. <br />
Kako dam bila silno isprepadana, nisam se usudila da napravim torte sa korama. Ni sa ovim tortama <br />
što se ne preku, nisam bila sigurna šta će biti. Suočila sam se sa najvećim avetima iz svog najranijeg <br />
detinjstva: filom koji se kuva na pari, glazurom od čokolade i umućenim belancima. Da je moje dete <br />
tada znalo da govori, garantujem da bi  mi reklo ''Mama baci to i dođi da se igramo''. Ali dete nije <br />
umelo da govori, a odraslima nije palo na pamet da mi tako nešto kažu. Osim toga, nisu ni znali kakav <br />
je užas u mojoj glavi. Onako zbunjena, započela sam tri torte istovremeno i mic po mic, bile su gotove za par sati. <br />
Filovanje je trajalo nešto duže, ali tada sam već bila toliko ponosna na sebe, da sam bila ubeđena da će <br />
mi i to poći za rukom, iako savršena domaćica mama to nikada nije umela. Toga dana je bilo i ručka, <br />
i nisam ni primetila da li ostali ukućani sede, leže ili trče oko zgrade. Niko nije morao da trčkara do <br />
prodavnice i da mi nabavlja materijal za tortu koji sam slučajno zaboravila da kupim. Fantastično!<br />
<br />
Na dan rođendana, dolazi moja mama i u čudu posmatra torte. ''Gde si ih kupila?''.. pita me..</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/334-Torte</guid>
		</item>
		<item>
			<title>слободица</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/248-%D1%81%D0%BB%D0%BE%D0%B1%D0%BE%D0%B4%D0%B8%D1%86%D0%B0</link>
			<pubDate>Mon, 12 Apr 2010 11:51:17 GMT</pubDate>
			<description>Slika: http://www.lcdirect.com/images/bonsai_wypas.jpg  
 
 
Сви смо као овај мали бонсаи... 
 
Измењени, спутани... 
 
Прилагођени... 
 
...тако да...</description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore"><img src="http://www.lcdirect.com/images/bonsai_wypas.jpg" border="0" alt="" /><br />
<br />
<br />
Сви смо као овај мали бонсаи...<br />
<br />
Измењени, спутани...<br />
<br />
Прилагођени...<br />
<br />
...тако да људском оку будемо лепи.</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/248-%D1%81%D0%BB%D0%BE%D0%B1%D0%BE%D0%B4%D0%B8%D1%86%D0%B0</guid>
		</item>
		<item>
			<title>Отпор милости</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/247-%D0%9E%D1%82%D0%BF%D0%BE%D1%80-%D0%BC%D0%B8%D0%BB%D0%BE%D1%81%D1%82%D0%B8</link>
			<pubDate>Mon, 12 Apr 2010 11:49:52 GMT</pubDate>
			<description><![CDATA[''Зашто се тако мали број нас одазива позиву милости? Заштосе велики број нас одупире милости? Раније смо рекли да милост, на неки начин, повећава...]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore">''Зашто се тако мали број нас одазива позиву милости? Заштосе велики број нас одупире милости? Раније смо рекли да милост, на неки начин, повећава нашу отпорност према болестима. Како то онда да изгледа да имамо и готово исту толику отпорност на здравље?... То је наша лењост, првобитни грех ентропије којом смо проклети. Баш као што је милост коначни извор силе каоја нас гура при нашем пењању уз лествице људске еволуције, тако је ентропија извор отпора према тој сили, извор жеље да се остане где смо. То је комфорно битисање без напора уздизања, чак са силазним тенденцијама. Већ смо говорили о томе како се је тешко дисциплинирати, како је тешко искрено волети и духовно сазрети. Природно је да избегавамо тешкоће. Већ смо се бавили базичним проблемима ентропије или лењости, али постоји један проблем који заслужује посебно помињање. То је проблем моћи.''<br />
<br />
<br />
Скот Пек<br />
<br />
''Пут којим се ређе иде''</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/247-%D0%9E%D1%82%D0%BF%D0%BE%D1%80-%D0%BC%D0%B8%D0%BB%D0%BE%D1%81%D1%82%D0%B8</guid>
		</item>
		<item>
			<title>Повратак у земљу отачаства, заседа на раскршћу</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/246-%D0%9F%D0%BE%D0%B2%D1%80%D0%B0%D1%82%D0%B0%D0%BA-%D1%83-%D0%B7%D0%B5%D0%BC%D1%99%D1%83-%D0%BE%D1%82%D0%B0%D1%87%D0%B0%D1%81%D1%82%D0%B2%D0%B0-%D0%B7%D0%B0%D1%81%D0%B5%D0%B4%D0%B0-%D0%BD%D0%B0-%D1%80%D0%B0%D1%81%D0%BA%D1%80%D1%88%D1%9B%D1%83</link>
			<pubDate>Mon, 12 Apr 2010 11:48:33 GMT</pubDate>
			<description><![CDATA[''Повратак у земљу отачаства као да беше насут самим обиљем почасти. Колико год их је Сава обилазио, опреза ради скромнијим стазама крећући, многи...]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore">''Повратак у земљу отачаства као да беше насут самим обиљем почасти. Колико год их је Сава обилазио, опреза ради скромнијим стазама крећући, многи излазаше пред њега - да му се поклоне, руку целивају, приложе искрену радост своју или искажу честитања што сестринску цркву српску овенча самовласношћу.<br />
<br />
Међутим, да нема пута којим се може тек тако, олако проћи - потврдио је и један догађај, на неком наоко незнатном раскршћу. Наиме, на овоме месту, као да га је од Васкрса чекао, пред ноге Савине ничице паде човек одевен у широке хаљине, лица сасвим скривеног капуљачом и њеном сеном. Великим речима славећи мудрост преосвештеног, непознати му рукавима обгрли колена, не допуштајући да архиепископ и његова пратња начине макар још корак даље. Прође сам дан, заметну се ноћ, једва се разјутри, петлови су седам пута морали да се јављају, а прилика је упорно држала Саву, непрестане хвале говорећи. Да је ко други био на том раскршћу - одатле се довека не би померио, тако је бирано говорио непознати. Монаси су поседали уоколо, удивљено слушајући, не прозирући шта их је обузело. У неко доба, плетиво заседе познаде само Сава. Он се прену, стрже странчеву капуљачу и сви видеше да под њом нема баш никога, да је она одећа сасвим пуста, само гласом сујете надута према људском обличју. У исти час, празне хаљине се склупчаше у прашини, раскршћа нестаде, пут се исправи, какав је туда од старине и пролазио. Тек у наредном селу, братија дознаде да је заправо прошла мимо места страдања, где бројни никада нису смогли снаге да се отму опаком загрљају таштине...''<br />
<br />
<br />
Горан Петровић<br />
<br />
Опсада цркве Св. Спаса</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/246-%D0%9F%D0%BE%D0%B2%D1%80%D0%B0%D1%82%D0%B0%D0%BA-%D1%83-%D0%B7%D0%B5%D0%BC%D1%99%D1%83-%D0%BE%D1%82%D0%B0%D1%87%D0%B0%D1%81%D1%82%D0%B2%D0%B0-%D0%B7%D0%B0%D1%81%D0%B5%D0%B4%D0%B0-%D0%BD%D0%B0-%D1%80%D0%B0%D1%81%D0%BA%D1%80%D1%88%D1%9B%D1%83</guid>
		</item>
		<item>
			<title>Распоред неких предмета у кући без крова</title>
			<link>http://razbibriga.net/entry.php/245-%D0%A0%D0%B0%D1%81%D0%BF%D0%BE%D1%80%D0%B5%D0%B4-%D0%BD%D0%B5%D0%BA%D0%B8%D1%85-%D0%BF%D1%80%D0%B5%D0%B4%D0%BC%D0%B5%D1%82%D0%B0-%D1%83-%D0%BA%D1%83%D1%9B%D0%B8-%D0%B1%D0%B5%D0%B7-%D0%BA%D1%80%D0%BE%D0%B2%D0%B0</link>
			<pubDate>Mon, 12 Apr 2010 11:47:31 GMT</pubDate>
			<description><![CDATA[''...У нашем дому постоје два главна огледала: Западно и Северно. Оба се налазе у соби за окупљање, окачена на зидове према одговарајућим странама...]]></description>
			<content:encoded><![CDATA[<blockquote class="blogcontent restore">''...У нашем дому постоје два главна огледала: Западно и Северно. Оба се налазе у соби за окупљање, окачена на зидове према одговарајућим странама света.<br />
<br />
Западно огледало служи за посматрање лажи и истине. У њему се лаж и истина раздвајају, показујући се свака за себе, непомешане и јасне за гледање. На левој страни се кристалише лаж онога што је испред огледала, а на десној страни истина. Тако, већ и по овоме мора бити одмах разумљиво: процес огледања у Западном огледалу врло је болан. Неживи објекти се ломе, крцкају и шкрипе; живи се зноје, час им је хладно, час веома топло, тешко дишу и добијају стравичне главобоље.<br />
<br />
Захваљујући свему томе, Западно огледало је у својој историји често мењало господаре, па му се порекло у тим силним наборима промена нетрагом изгубило. Легенде кажу да је за неке од својих власника оно било чак и смртоносно – људи најчешће нису у стању да преживе раздвајање лажи и истине. Релативно безазленије последице (трајне и пролазне облике лудила, фрасове, ишчашења вилице услед изненађености, сталну разрогаченост очију, повремене губитке смисла за живот) беспредметно је бројати. Стога и није за чуђење што се ово огледало најдуже задржавало у рукама људи сатканих од чисте лажи или чисте истине. Природно, за њих огледање није представљало нарочиту муку. Пошто су се видели само са леве или са десне стране Западног огледала, ти и такви нису ни преживљавали болна раздвајања свог лика.<br />
<br />
Извесне проблеме, изазаване поседовањем овако незгодне стварчице, ми смо решили учесталим огледањем у Западном огледалу – не дозвољавајући да се лаж и истина у нама преплићу до оне мере због које би њихово раздвајање било отежано и болно. Временом је огледање у овом огледалу постало ствар хигијене – као што се зуби морају редовно прати, тако се ваља редовно упознавати и са тренутним односом лажи и истине у свакоме од нас понаособ. А ко ни због чега другог, то треба чинити како се не би догодило да се неко случајно огледање, без намере, у пролазу, оконча кобно по власника лика...''<br />
<br />
Горан Петровић<br />
<br />
Атлас описан небом</blockquote>

]]></content:encoded>
			<dc:creator>kojica</dc:creator>
			<guid isPermaLink="true">http://razbibriga.net/entry.php/245-%D0%A0%D0%B0%D1%81%D0%BF%D0%BE%D1%80%D0%B5%D0%B4-%D0%BD%D0%B5%D0%BA%D0%B8%D1%85-%D0%BF%D1%80%D0%B5%D0%B4%D0%BC%D0%B5%D1%82%D0%B0-%D1%83-%D0%BA%D1%83%D1%9B%D0%B8-%D0%B1%D0%B5%D0%B7-%D0%BA%D1%80%D0%BE%D0%B2%D0%B0</guid>
		</item>
	</channel>
</rss>
