View RSS Feed

domatrios

Ana moje kohano (ljubavna priča)

Oceni tekst






Ana moje kohano

Nekad se smejem sebi kao neka budala. Ili zbog onog što kažem ili onog što radim.
Neki kažu da je to zdravo. Preskočiću tu izjavu bez komentara. Pretpostavljam da se
ljudi smeju i meni. Mislim u onom negativnom kontekstu. Neću biti neskroman ako
kažem da smatram da sam duhovit. Možda na neki neobičan način, ali svejedno. To
potkrepljujem reakcijom poznanika koji me dobro poznaju. Jednom prilikom trebao
sam da se nađem sa još tri drugara da im ispričam neke nove viceve koje sam doznao.
Malo pre dogovorenog vremena pozove me jedan od njih i kaže da će malo kasniti a
da ja ne smem da počnem dok on ne stigne.

Ne volim da se rugam i smejem drugima. Da bih to radio to moraju biti jako bliske
osobe koje me poznaju. U tu grupu nije spadala Ana. Naravno ona mi je samo prijateljica.
Šetela je u svom glupom šeširu. Materijal od somota crne boje bio je kao magnet za
jako letnje sunce. Šta joj se to kuvalo u glavi zbog mode to stvarno ne znam. Javila mi
se kad me videla. Nije odolela kad sam je pozvao da se malo provozamo čamcom.
Ljubazno sam joj pomogao da uđe u čamac. Najpre sam je prihvatio za jednu ruku,
pa onda i za drugu, ali to nije bilo dovoljno da stekne samopouzdanje, pa sam je ja
bez da je pitam uhvatio sa obe ruke oko struka i podigao da je prebacim na krmu
čamca koji se opasno ali za mene kontrolisano ljuljao. Pritom joj se haljina tako
bezobrazno podigla da od iznenađenja Anu skoro nisam ispustio. Najgore što je
moglo da se desi bilo bi da padne u vodu i da se pokvasi. Naravno da ispod haljine
nisam očekivao neke zimske pumparice, ali taj minimalizam je bio potpuno neočekivan.

Sela je na krmu i prekrstila noge. Butina noge koju je prebacila preko druge se otkrila
u celoj svojoj dužini zbog nedovoljno dugačke haljine. Gledao sam to dok sam sedeo
na srednjem sedištu i pripremao se da veslam, ne uspevajući da odredim pravu dužinu
vesla u čamcu. To nije bio moj čamac, pa sam zamišljao osobu koja ga duže koristi.

Itekako dobro znam da veslam, ali ovaj "jednostavni" sistem sa veslom koji klizi gore
dole sam jedva uspeo da savladavam. Navikao sam na fiksno veslo, ovo ako ispustim
skliznuće mi u vodu pa ima da ga jurim.
Skinuo sam majicu i ostao u kratkim pantalonama.
Raširio sam noge da bih se odupro od leve i desne strane čamca i zaveslao. Čamac je
počeo ubrzano da klizi bez imalo trzaja od veslanja. To se postiže tako da veslo
ravnomerno bez prskanja spuštate i podižete iz vode. Kad sam postigao ravnomeran
ritam pogledao sam Anu. Skinula je šešir i zabacila glavu okrenuvši lice prema suncu.
Ana nije bila moj tip devojke. Previše je bila lepršava za moj pojam. Ništa nije
shvatala ozbiljno i meni je bilo teško da prema njoj zauzmem neki konkretan stav.
Sa roditeljima se preselila iz Poljske ovamo kad je imala 14 godina i brzo se prilagodila
ovdašnjim uslovima. Bila je mlada ali su kolale neke priče da nije mnogo tvrda u
druženju sa muškarcima. To meni nije bilo baš prihvatljivo, pa sam je tretirao kao
opasnu, pogotovo što sam joj poznavao oca koji je bio jako konzervativan i verovatno
nije imao pojma šta mu ćerka radi.


Nastavio sam da veslam i gledao Anu. Imala je neku svoju specifičnu lepotu. Pokušao
sam da je uspoređujem sa drugim devojkama. Neke zajedničke crte nisam mogao da
nađem. Ona je na neki način bila potpuno svoja. Delovala je kao da kod nje nema
kompromisa, ili sve uzmi ili sve ostavi. Tada sam se setio jednog starog ribara koji
me je još davno podučavao kako se zavodi devojka u čamcu. Gledao sam sa nepoverenjem
u njega i pitao se šta ovaj stari ima da me nauči.


-Znaš sinko, devojka ti je kao riba, a čamac ti je kao mreža, a ti si ribar. Najvažnije je
devojku pozvati u brod, kad uđe onda je sve gotovo. Kao riba u mreži.


Dok sam ga slušao malo sam vrteo glavom sa nepoverenjem. Bio sam nekoliko puta u toj
situaciji ali nikad ništa nisam ulovio. Stari ribar je nastavio:


- Svaka devojka u svojoj glavi ima sliku šta je čamac i šta se u njemu dešava. Ili se vozala,
ili je o tome čitala, ili je gledala na filmu. Ona ulazi u čamac pripremljena i tačno zna kako
da se ponaša. Tvoj zadatak je da joj tu sliku poremetiš.


- Kako? - ribareve reči su postajale intrigantne.

- Lako. Maštom i sa malo akcije. Osnovna slika koju devojka ima u glavi jeste da ona sedi
pozadi na krmi a da ti veslaš. Očekuje da ćeš se ti praviti važan pokazujući svoju snagu.
Ona ima odličan položaj za kontrolu situacije. Prati svaki tvoj pokret iako izgleda opušteno.
Kao mačka je spremna za bilo kakvu reakciju. Ona zna da ćeš nešto pokušati kad prestaneš
da veslaš. Ona razmišlja na dva nivoa, sa prvim će pristati na ono što ti želiš, ali sa onim
drugim će hteti da to odbije. Znači moraš joj nečim odvući pažnju da o tome ne razmišlja.


Kako? - ponovio sam opet istu reč - jer me ribar baš uneo u situaciju.

- Vidi. Ima više načina. Oni ovise o tvojoj mašti. Najčešći je da nakon nekog vremena
predložiš da zamenite mesta. Nađi bilo kakav izgovor. Uglavnom one slabo ili nikako ne
znaju da veslaju. Tu ti se otvara mogućnost da improvizuješ što god ti padne na pamet.
Bitno je da zapamtiš suštinu. Kad ona uhvati vesla u ruke, ona postaje sasvim druga osoba.
Ona postaje komandant koji ne zna šta ga snašlo. Počinje da razmišlja potpuno suprotno
od pređašnjeg. Ti treba samo da je podržavaš i to je sve. Probaj pa ćeš videti. - završio
je stari ribar.


Evo me sad ispred Ane razmišljajući o tome. Ovo je ipak sasvim različita situacija. Samo
kratkotrajna prijateljska šetnja čamcom bez namere da ikoga zavodim. Ipak, neki crv mi
nije davao mira. Zanimalo me je koliko je ribarov recept delotvoran. Samo da vidim
početne efekte, bez namere da idem do bilo kakvog kraja.


Opirala se malo kad sam joj predložio da vesla, pravdajući se da zna vrlo slabo. Ja sam
ustao i povukao se leđima prema pramcu. Ana je sela na sedište i naslonila se leđima zbog
ravnoteže na moje noge. Ja sam nastojao da ta dodirna površina bude što veća. Ona se
koncentrisala na hvatanje vesala. U tome je bila nesigurna pa sam je ja odpozadi obujmio
rukama tako da su nam se obrazi dodirivali dok sam sa svojim rukama hvatao njene i
stavljao ih u pravilan položaj za veslanje. Tako smo napravili nekoliko zaveslaja, a onda
sam prešao da sednem na krmu gde je ona bila pre.


Davao sam joj instrukcije što se tiče tehnike i moram priznati da sam u svemu tome
uživao. Mašući rukama Ana je simpatično i lepo izgledala. Svaki put kad bi privukla vesla
sebi, rukama koje su držale vesla je podizala i spuštala svoje grudi. Nije samo to bilo
izazovno. Poslušala me kad sam joj savetovao da skine sandale. Međutim noge je držala
skupljene i iskrivljene malo u stranu. Nije imala dobar oslonac pa je u bilo kom trenutku
mogla da se preturi na leđa. Naravno, ja bih voleo da vidim taj slučaj ali sam ipak nastojao
da se to ne desi. Ispružio sam ispred sebe sastavljene noge i rekao i njoj da to uradi.
Udaljenost među nama je bila taman tolika da su nam se prsti nogu baš lepo isprepleli.
Celo vreme te operacije smo se smejali kao deca. Ana je počela sve ujednačenije da vesla
opirući se o moje noge.

Njena kratka haljina u tom položaju je dosta otkrivala ali je nešto i sakrivala. Ni potpuno
ispružene ni sastavljene noge nisu najbolji položaj za veslanje. Zamislite onaj položaj kako
su nekad dame jahale konje - postrance. Jako neudobno, priznaćete. Veslajući Ana je čas
pritiskala čas povlačila svoje noge bez da se odvoje od mojih. Prilikom svakog pokreta ja
sam svoje a tako i njene širio za koji milimetar. Posle nekog vremena taj razmak je bio
značajan. Kad je Ana to primetila već je bilo kasno, imalo je šta da se vidi ispod haljine.
Ana je skupila noge ali sam ja ponovo pokušavao. I dalje smo se bez prestanka smejali.


Kad se umorila od veslanja vratili smo se na stara mesta. Umorno se opustila u sedištu i
zatvorila oči kao da drema. Neko vreme je bila u tom položaju dok sam veslao natrag
prema obali.


- Kako si moja kohano? - zapitao sam je koristeći jedinu reč na poljskom koju sam znao,
uz to nisam bio siguran da li poslednje slovo treba da bude o ili a.


- Dzięki, jestem szczęśliwy! - odgovorila je refleksno, a onda me pogledala, pa se
nasmejala sa svojim krupnim zubima. Prva reč mi je ličila na hvala, a ono ostalo mi je
mogla reći i na kineskom, jednako bih je razumeo. - Malo sam odlutala u mislima. - dodala je.


- Ako i ja nisam bio u tvojim mislima jako ću se uvrediti, - napravila je grimasu kao da
nisam bio, - ja sam kapetan ovog broda, gospodarim i odgovaram za sve što se nalazi u
njemu. To znači da bespogovorno moraš da slušaš ono što ti ja kažem. Pored toga ja sam
najzgodniji momak kojeg možeš videti u krugu od 100 metara. Trudim se da ti ugodim i
da ti bude lepo, a ti me isključuješ.


- Przepraszam (izg. šeprašam) - odgovorila je.

Prestali smo da razgovaramo. Pomislio sam da li sam bio pomalo grub. Hteo sam da bude
duhovito, ali me ona nije tako razumela, pa je ispalo kao da napadam i optužujem. Oboje
smo bili snuždeni. Ona se koncentrisala na jednu tačku u vodi koja je promicala. Kako da
se izvučem iz ove situacije?

Usporio sam veslanje dok nisam skoro potpuno prestao. Kroz glavu mi prolazile misli o
tome šta me to uznemirava. Uglavnom bih uvek kontrolisao situaciju, a sada kao da sam
se malo pogubio. To me podsetilo na buru na moru. A onda sam se setio stihova. Šteta
što nisam poneo svoju gitaru, ona bi nežno tako lepo objasnila. Pesma je bila u
tričetvrtinskom taktu laganog valcera. Počeo sam lagano a onda sve glasnije da pevušim:

Na moru bura huči
A vetar duva i duva
Čežnja me obuzima
A ti mi nedostaješ

Uzela si moje srce
Uzela si moje sne
A ostavila si mi
Suze, te gorke suze

Žalim tako godine
Žalim tako dane
Žalim stihove
I žalim za tobom

A tako s tobom želim biti
Tvoje usne ljubiti
Volela si me oduvek
A sada ne želiš me.

Uzela si moje srce...

Ana je počela lagano da okreće glavu prema meni. Gledala me ne verujući. Kad sam
bio na kraju druge strofe ("a ostavila si mi suze, te gorke suze") pojavile su joj se
suze na očima, a onda je počela i da plače šmrčući. Kad sam je video kako plače nije
ni meni bilo svejedno. Nastavio sam da pevušim ali mi se u grudima nešto steglo da
sam reči jedva izgovarao. Ona je to sigurno registrovala, a meni zbog toga nije ni
malo bilo lakše. Pesma joj je bila poznata. Nije valjda tako reagovala zbog mog lošeg
pevanja? Pre će biti zbog pesme koja je ipak tužna. Postoji još jedna mogućnost,
da sam ovu pesmu pevao jer sam hteo da se značaj stihova odnosi na nju.

Oh, Bože, šta sam ja to uradio? Gde mi je bila pamet? Šta tek sada da radim? Da je
bio mrak ko zna šta bi se dalje dešavalo. Ovo sunce je ipak malo smirilo emocije koje
su isplivale. Izgleda da sam kukavica. Kako da joj kažem da se to nije odnosilo direktno
na nju. Ana je lepo izgledala, bujne grudi, uska u struku, pomalo neuračunljiva da ne
kažem luda u pozitivnom smislu. Erotika je izbijala iz svake njene kretnje. Ja se nisam
usuđivao da se upustim u to. Sad je prvi put vidim kao teškog emotivca i to me jako
iznenadilo jer o njoj takvu sliku nisam imao. I ja sam reagovao sa njom. Pa ipak...

Potpuno neočekivano u tom trenutku za mene upitala je:

- Hoćeš da se sklonimo negde u senku?

- U senku? - Da nije to bila neka poljska reč koju ja ne razumem? Kad sam shvatio, to
me zbunilo, jer sam uvek ja preduzimao inicijativu, a ovo me je potpuno poremetilo.

- Nemam sad vremena. Žurim. Možda drugi put. - Slušajući sebe tako sam bedno zvučao.
U tom trenutku sam mrzeo sebe više nego bilo koga drugog. Sav sam se raspao na parčiće.


Upravo smo se približili obali. Pomogao sam joj da se popne. Kad se popela, hteo sam
nešto da joj kažem ali me preduhitrila:

- Neću se s tobom više nikad voziti u čamcu! - okrenula se i počela udaljavati.

- Kohano! - pozvao sam je glasom koji je ličio i na vrisak i na jecaj.

Nije se ni osvrnula.



domatrios
.
Kategorije
Nekategorizovano

Komentara