View RSS Feed

Sonaticine priče

Novčić

Oceni tekst
Noć se pretvarala u dan kada je ustala iz kreveta i otvorila prozor.

Nakon neprospavane noći prijala joj je svežina. Na mahove ju je obuzimala sreća. Sreća jer je našla privremeno rešenje. Sreća jer će tokom dana napuniti frižider i platiti račune, a ostaće valjda i za dečiji džeparac za par dana.

Duboko je uvukla dim motane cigarete. Srknula je i gutalj vrele kafe. Onda je počela da plače.
Novčić je stajao u maloj beloj kutijici u kojoj je nekada držala prsten. Ranije je stajao u ormanu, umotan u dedinu čistu, snežnobelu maramicu.

Još kao dete se sećala da ga je baba tu čuvala. U dedinoj maramici, ispod peškira. U starom stilski oblikovanom ormanu.

Znala je da novčić potiče iz vremena cara Josifa i carice Marije Terezije. Dobio ga je daleki predak kao poklon za vernu službu u vojsci. Onoj kraljevskoj. Iz generacije u generaciju njena porodica je čuvala taj zlatan novčić. Kao uspomenu na dalekog pretka koji je bio plemić. Plakala je. Sada će morati da ga otuđi. Neće ga ostaviti kao amanet svojoj deci.


“ On je tvoja slamka spasa. Prodaj ga u krajnjoj nuždi. Ali, samo u krajnjoj nuždi.“ Pamtila je dedine reči.

Muža su otpustili sa trećeg posla. Rekli su mu da više ne traži posao. Da je suviše star sa pedeset dve i da nije potreban.

Umrla je baba kojoj je ona spremala stan.

Časove francuskog nije imala kome da drži. Otpuštena je iz gimnazije kao tehnološki višak one godine kada su uveli španski kao drugi jezik.
Deca su radila preko leta. Brala su voće u Grockoj.
Kupili su sebi patike i farmerke. Platili ratu za knjige. Pogledala se u ogledalo. Lice je bilo naduto od plača.

“ Deda, da li je ovo krajnja nužda? “ izgovorila je ovo pitanje glasno.


Burme, orgrlicu, lančiće, sav nakit, prodala je davno. Kada su muža otpustili sa posla na kome je radio preko dvadeset godina.


Auto su prodali ranije. I nakit pokojne svekrve u vreme najveće krize.

Ostao je još samo ovaj novčić. Nije joj bila poznata njegova prava vrednost.

Ni sin a ni kćerka nisu uspeli da pronađu taj novčić na internet sajtovima gde su stajale vrednosti starog novca.


“ Hajdemo dušo-muž joj je prišao sa leđa. Ne vredi plakati. Znam da je teško, ali… Da, znala je.

Ne mogu da dozvole da im zaplene stan zbog neplaćenih računa. I moraju nešto da jedu. Kupiće, ako ostane novca, i nešto u pozamanteriji. Ponovo će početi da šije mada nije bila dobra krojačica. I muž će nešto na crno da radi.

Ali trenutno…taj zlatni novčić iz vremena cara Josifa i carice Marije Terezije bio je spas. “ Idemo“ rekla je mužu koji je pognute glave stajao pored nje. Ostaviće novčić u zalagaonici.

Možda ga jednog dana i vrate u onu belu kutijicu za nakit. Ili ga ponovo umotaju u dedinu staru maramicu. Možda…

- Preneto sa mog bloga
-ne znam da li je dozvoljeno da stavim link

Kategorije
Nekategorizovano

Komentara

  1. Jakob avatar
  2. domatrios avatar
    Volim da čitam ali i da pišem kratke priče.
    Iako depresivna ova priča je lepo ispričana.
    Meni lično nedostaje jača poanta.
    Pri kraju si koristila reč možda dva puta čime priči nisi dala potrebnu težinu već si je relativizovala.