Ravnica Carobnica

Kad prozivite vise od pola jednog vijeka .Pa se okrenete iza sebe htjeli to ili ne sabirate sve sto u toliko vremena moze da stane a ima mnogo toga sa cime ste se nosili i sta ste uradili.Ima i te kako ima..
Jedne hladne februarske noci prije vremena cekajuci Dusana moji roditelji su dobili mene Dusanku ,hrabru djevojcicu koja se borila dva puna mjeseca za zivot.Bila boorac tada i ostala borac cijeli do sad odzivljeni zivot.U toj Backoj ravniici naucila sam da hodam ,govorim,pisem prva slova,trcim bosa po prasini,pjevam placem skakucem volim.Sve sto nosi jedno djetinjstvo ,jedne neumorne vragolaste uvijek spremne na pitanja i razgovore o svemu i svacemu,djevojcice.Ta beskrajna ravnica srasla je sa mojom dusom usla u nju onako carobna i ogromna da iz nje ne izadje nikad...
Sve sam ovo napisala kao uvod svog otvorenog bloga jer cu moje pisanje nastaviti u danima koju slijede...Sve opisujuci Ravnicu Carobnicu...Moju veliku ljubav i zal sto sam je napustila...