View RSS Feed

Blog jedne Mistery

Lutanja

Oceni tekst
Lutam po hodnicima sećanja. Postavljam ista pitanja. Da li je to bio strah što nismo znali da svoja osećanja i misli pretočimo u dela, ili je bio bol jer nas je vreme promenilo? Možda smo se stideli sebe, kakvi smo bili nekada, a kakvi smo postali tada?

Ćutim. Nema te da ćutimo zajedno. Šalješ mejlove. Zoveš s vremena na vreme. I ne pitam kada ćeš doći. Strah. Želja da te zauvek gurnem u jedan deo srca, da te zaključam, da budeš tu zauvek. I da krenem dalje, prkoseći tom svom srcu. Prkoseći tebi.
Predugo traje.

I samo još lutam hodnicima sećanja, nalazim te svuda, u svakom kutku. Čekaš.

Bežim i lutam u prošlost, neku daleku i lica iz prošlosti kao u snu pojavljuju se na javi. Zovu na kafu, poljube pristojno u obraz i očekuju osmeh.

Nema ga. Nestao je zajedno sa tobom, sa njim, opet sa tobom. Igramo se ti i ja, kao deca „toplo-hladno“.

U našoj igri pobednika nema. Satkani od čežnje, bola, strepnje hodamo suprotnim stranama ulice, i tek se nekad, kao nenamerno sretnemo.

Lutam. Navikla već na lutanja.

Lutaš i ti. Istim hodnicima. Život nas je spojio, ne možemo sve i da hoćemo, da se odvojimo.
Kategorije
Priče

Komentara

  1. Bisernica avatar
    divan tekst ,pun čežnje
    jedan mali komentar Opre Vinfri :

    Udahnite. Pustite da ode.
    Podsjetite se da je ovaj trenutak jedino sigurno što imate u životu.
    Budite zahvalni na onome što imate, jer ćete na kraju imati više.
    Ako se usredotočite na ono što nemate, nikada nećete imati dovoljno.

    Oprah Winfrey
  2. Mistery avatar
    Hvala