Prema teoriji Velikog praska svemir je nastao iz gustog i toplog stanja pre konačnog vremena. Širenjem svemira njegova temperatura i gustina se smanjuju. Na osnovu eksperimenatlnih podataka, prema teoriji Velikog praska, moguće je izračunati kako su se gustina i temperatura svemira menjali tokom njegove istorije. Premda teorija Velikog praska nije jedini kosmološki model (spomenimo npr. teoriju Stalnog stanja), ipak možemo kazati da je ona danas opšte prihvaćena. Značajno je istaknuti da teorija Velikog praska ne predstavlja konačno rešenje pitanja nastanka i razvoja svemira. Primera radi o samom “trenutku nula” zasad ništa ne možemo kazati. Istovremeno, teorija pokazuje neke nedostatke. Njihovo tumačenje dovelo je do nadopunjavanja i izmena same teorije. Tako je poslednjih godina aktuelan inflacijski model svemira, koji je nadopunio standardnu teoriju Velikog praska.
Za razumevanje fizičkih uslova tokom razvoja svemira, pogotovo onih koji su vladali u ranim trenucima svemira, presudno značenje imaju naše spoznaje o svetu elementarnih čestica. Kao što smo kazali, sam “trenutak nula” još uvijek je potpuna zagonetka. Međutim, savremenim fizičkim teorijama nastoje se rastumačiti zbivanja u svemiru, već od trenutka kada je on bio star svega 10-43 sekundi. Pretpostavlja se da je tada temperatura svemira bila 1032K i da se jedinstvena sila među česticama (supergravitacija) razdvojila na dve sile gravitacijsku i veliku ujedinjenu silu. Širenje i hlađenje svemira do temperature od 1028K (starost svemira tada je bila 10-35 sekundi), dovelo je do razdvajanja velike ujedinjene sile na jaku nuklearnu i elektroslabu silu. Obično se kaže da je tada došlo do “zamrzavanja” jake nuklearne sile. Kada je temperatura svemira opala na 1015K, (što odgovara starosti svemira od 10-10 sekundi), elektroslaba sila razdvojila se na elektromagnetsku i slabu nuklearnu silu.