Printable View
XVIII
Planinama ideš kao što stiže lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvrduje
visoke šare sunca u šikarju.
Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjecu i pjesmu
na svaki prozracan pokrer rijeke.
U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedu zidina pomamnih ruku,
sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
strucak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobicnu strijelu nekog divljeg mirisa.
Ne volim te zato jer te volim
i od ljubavi do nevoljenja stižem
i do čekanja kada te ne čekam,
srce mi prolazi od zime do plamena.
Volim te jedino zato jer te volim,
mrzim te beskrajno i mrzeći te molim
i mjera moje ljubavi skitničke
jeste da te ne vidim i volim kao slijepac.
Možda će izjesti siječanjsko svjetlo,
surova mu zraka, cijelo moje srce
i ukrasti mi ključ spokojstva.
U ovoj priči umirem samo ja
i umrijet ću od ljubavi jer te volim,
jer te ljubim, ljubavi, krvlju i vatrom.
Pablo Neruda
U svome smrtnom plamenu
U svome smrtnom plamenu obavija te svjetlo.
Začuđenu,bolesno blijedu i ovdje
nasuprot starih spirala sumraka
koji se oko tebe okreće.
Nijema,prijateljice moja
sama u samoći ovog časa mrtvih
i puna života plamena,
čista nasljednice srušenog dana.
Sa sunca pada grozd na tvoju tamnu odjeću-
Veliko korijenje noći
odjednom raste iz tvoje duše
na površinu se vraćaju stvari u tebi skrivene,
i hrana se tobom kao blijeda i modra
stvorenja upravo rođena.
O veličanstvena i plodna i privlačna robinjo
kruga u kojem se sjedinjuju crno i zlatno:
uspravna nastoji i postiže djelo toliko živo
da vene njegovo cvijeće,i prepuna je tuge.
To je jutro puno oluje
To je jutro puno oluje
u srcu ljeta.
Kao bijele marame rastanka putuju oblaci
i vjetar ih trese svojim skitničkim rukama.
Neizbrojivo srce vjetra
kuca u našoj zaljubljenoj šutnji.
Bruji između stabala to nebesko sazvučje
kao jezik prepun ratova i pjesama.
Vjetar koji nosi i otimlje mrtvo lišće
i skreće uzdrhtale strijele ptica.
Vjetar što ga obara u val i bez pjene,
u tvar bez tišine i nagnute vatre.
Kida se i tone njegov oblik cjelova
boreći se na vratima ljetnoga vjetra.
Zbirku pesama "20 ljubavnih pesama i jedna očajna",Neruda je objavio 1924 godine .Iako pisani pre gotovo jednog veka i rukom dvadesetogodišnjaka,
stihovi ove knjige ,koja je prevedena na sva svetske jezike,objavljene u preko 2 miliona primeraka ,sačuvali su i danas svežinu tek stvorenog dela.
Lična bol iskazuje se i ostvaruje kao objektivno iskustvo u kojem čitalac prepoznaje posebnost sopstvenih istina.
NOĆU
Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreći se u šumi
Protiv gustoga zida okupanog lišća.
Prolazu noćni, crna žeravo sna
Što hvataš niti zemaljskoga grožđa
Točnošću nekog neredovita vlaka
Što sjene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano.
Zato me ljubavi, veži za čisti pokret,
Za postojanost što kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,
Da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
Naš san odgovorio jednim jedinim ključem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.
Sjećam se kakva si bila
Sjećam se kakva si bila prošle jeseni.
Sive tvoje kape i srca smirena.
U tvojim su se očima borile vatre sumraka
i lišće je tonulo u vodu tvoje duše.
Odana u mom naručju kao povijuša,
lišće je skupljalo tvoj glas spor i smiren.
Lomača mrtvila gdje žeđ je moja gorjela.
Sladak i modar zumbul iznad moje duše.
Putuju tvoje oči i jesen je daleko:
siva lkapa ,glas ptice i srce doma
kome su pošle duboke oje čežnje
i padali oji poljupci radosni kao iskre.
Nebo s broda.Polje s brežuljaka:
tvoj spomen od svjetla i dima,od jezera smirena!
Dalje od tvojih očiju izgarahu sutoni.
U tvojoj se duši podiglo suho lišće jeseni.
DIVNO JE LJUBAVI ZNATI
Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moja san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.
Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovite stvorenja
KAD UMREM
Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.
Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.
Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,
da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju
SVIĐAŠ MI SE KAD ŠUTIŠ…
Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.
Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.
Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.
Nerudina ljubavna poezija ,a o ljubavi je napisao nekoliko hiljada stihova,izuzetna je i po tome što otkriva da je ljubav prema ženi
samo deo ljubavi prema čoveku,samo deo ljubavi prema zemlji u kojoj je rođen i prema svetu u kojem pristaje živeti samo u slobodi.
Iz samoće i nevolje njegove poezije ljubavi ,vrišti potreba za drugim,a njegova poezija telesno i duhovno sjedinjuje u zagrljaj kojim grli
čitav svet,prepoznaje čoveka u mnoštvu i čovečanstvo u čoveku....u čoveku kojem je dozvoljeno da padne,ako već mora pasti ....
ali Nerudina poezija dozvoljava taj pad jedino pod teretom ljubavi.
Da bi me Ti čula
Da bi me ti čula
moje se riječi
ponekad suše
kao tragovi galebova na plaži.
Ogrlica,zvečka pijana
iz tvoje ruke slatke poput grožđa.
Moje su riječi daleko
i tvoje su više nego moje .
Kao bršljan pužu u moju staru bol.
Pužu tako po vlažnim zidovima.
Ti si skrivila tu okrutnu igru.
One bježe iz moje tamne spilje.
Ti sve ispunjavaš,sve ispunjavaš.
Nastaniše prije tebe samoću koju zauzimaš,
i više nego ti na moju su tugu navikle.
Sada želim da kažu to što ti želim reći
da bi me ti čula kao što želim da čuješ.
Vjetar tjeskobe još ih poteže.
Uragani snova još ih ponekad izvrću.
Ti slušaš druge glasove u mome bolnome glasu.
Plač starih usana,krv starih molitava.
Ljubi me ,dragano.Ne napuštaj me.Slijedi me.
Slijedi me,dragano,u ovom valu tjeskobe.
Ali bojiš ljubavlju moje riječi.
Ti sve zauzimaš,sve zauzimaš.
Od svih riječi nižem beskrajnu ogrlicu
za tvoje bijele ruke ,slatke poput grožđa.
Lako je lagano umreti
Lagano umire onaj koji ne putuje,
Onaj koji ne cita,
Onaj koji ne slusa muziku,
Onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji unistava vlastitu ljubav,
Onaj koji ne prihvata pomoc.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika
Postavljajuci sebi svaki dan ista ogranicenja.
Onaj koji ne menja rutinu,
Onaj koji se ne usudjuje odenuti u novu boju,
I ne prica s onima koje ne poznaje.
Lagano umire
Onaj koji bezi od strasti i njenog vrela emocija;
Onih koje daju sjaj ocima i napustenim srcima.
Lagano umire
Onaj koji ne menja zivot kad nije zadovoljan
Svojim poslom ili svojom ljubavi,
Onaj koji se ne zeli odreci svoje sigurnosti
Radi nesigurnosti,
I koji ne ide za svojim snovima.
Onaj koji sebi nece dozvoliti,
Niti jednom u svom zivotu
Da pobegne od smislenih saveta...
Zivi danas.
Reskiraj danas.
Ucini danas.
Ne dozvoli sebi lagano umiranje.
Ne zaboravi biti srecan!
Ah prostranstvo pinija
Ah prostranstvo pinija,šum razbijenih valova,
spora igro svjetla i zvono usamljeno,
sumrak koji pada u tvoje oči,lutko,
zemaljska školjko,u tebi zemlja pjeva!
U tebi rijeke pjevaju i duša mi s njima bježi
kao ti što želiš i dokle budeš htjela.
Obilježi mi put u svome luku nade
i pustit ću u zanosu svoje jato strijela.
Oko sebe gledam tvoj pojas od magle
i tvoja šutnja slijedi progonjene mi sate,
i ti si to s rukama od prozračna kamena
gdje borave moji poljupci i moja vlažna tjeskoba.
Ah glas tvoj tajnoviti što ljubav boji i umnaža
u predvečerje zvučno,u sumrak koji umire!
Tako u satima kasnim vidjeh iznad polja
kako se prelama klasje u ustima nekog vjetra
preveo : Zvonimir Golob
Nagnut u veče
nagnut u veče vučem svoje tužne mreže
prema tvojim oceanskim očima.
Tu se prostire i gori na najvišoj lomači
saoća moja što krši ruke kao brodolomac.
Šaljem crvene znakove tvojim odsutnim očima
što poput mora zapljuskuju obalu svjetionika.
Samo tmine kriješ,ženo,daleka i moja,
iz tvog pogleda izranja ponekad obala užasa.
Nagnut u veče bacam svoje tužne mreže
u ovo more što ljulja tvoje oceanske oči.
Noćne ptice ljucaju prve zvijezde
što trepere ko duša moja dok te ljubim.
U trku jaše noć na svojoj tamnoj kobili
rasipljući poljem svoje azurno klasje.
Bijela pčelo zujiš
Bijela pčelo,zujiš opijena medom u mojoj duši
i svijaš se u sporim spiralama dima.
Očajnik sam i riječ bez jeke,
taj što je sve izgubio i taj što je imao sve.
Posljednje uže,u tebi škripi moja posljednja ruža.
O šutljiva !
Sklopi duboke oči.Ovdje se trza noć.
Obnaži svoje tijelo plašljive statue.
Imaš oči duboke gdje noć maše krilima.
Svježe ruke cvijeta i skut neke ruže.
O šutljiva !
Evo samoće u kojoj tebe nema.
Kiši.Vjetar s mora lovi zalutale galebove.
Bosa voda ide okrim ulicama.
Lišće onog stabla kao bolesnik tuguje.
Odsutna ,bijela pčelo,još zujiš u mojoj duši.
Oživljavaš u vremenu,krhka i šutljiva.
O šutljiva !
Pijan od smole
Pijan od smole ,i dugih poljubaca
ljetni jedrenjak ruža upravljam
okrenut prema smrti ranjiva dana,
ukopan u sigurnom bjesnilu mora.
Blijed i za vodu svoju proždiruću vezan
plovim oporim mirisom otkrivene klime
još odjeven u sivilo i gorke zvukove,
pokriven tužnom kacigom tek napuštene pjene.
Jašem tvrd od strasti na svom jedinom valu,
mjesečan,sunčan i nagao,užaren i hladan,
uspavan u grlu sretnih otoka,
bijelih i slatkih poput svježih bokova.
Drhti u vlažnoj oći odjeća moja od cjelova
odviše natovarena električnim nastojanjem,
u herojskom stilu podijeljena u snovima
i opojnim ružama što se ostvaruju u meni.
tamo na vodi,usred dalekih valova
tvoje se jednako tijelo baca u moje naručje
kao riba,zauvijek spojena u mojoj duši
brza i spora u svojoj snazi ispod neba.
Izgubili smo
Izgubili smo i taj suton.
Niko nas noćas nije video spojenih ruku
dok je modra noć padala na zemlju.
Vidio sam sa svog prozora
svečanost zalaska na dalekim bregovima.
Ponekad bi se kao novčić
užario komadić sunca u mojim rukama.
Sjećah te se duše stegnute
i po toj tuzi ti me poznaješ.
Gdje si tada bila ?
S kojim ljudima ?
Koje si riječi govorila ?
Zašto mi sva ta ljubav dolazi odjednom
kada sam tužan i znam da si daleko ?
Pala je knjiga koja se uveče uzima
i kao ranjeni pas moj plašt se uz noge vuče.
Uvijek,uvijek ti odlaziš uveče
tamo gdje sumrak juri brišući statue.