Stranica 1 od 2 12 ZadnjaZadnja
Pokazuje rezultate 1 do 20 od 22

Tema: Gabrijel Garsija Markes

  1. #1
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Thumbs up Gabrijel Garsija Markes

    Jedan od mojih omoljenih pisca ...pored Dostojevskog
    Ciji potpis?

  2. #2
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    Kolumbijski pisac rodjen 6. Marta 1927 god u Aracataki , Sev. Kolumbija . Dobija nobelovu nagradu za knjizevnost a982 godine.

    ( ovo sam preuzela sa wikiped. o njegovoj najpoznatoj \knjizi)

    Prva uspješna knjiga bila mu je Pukovniku nema ko da piše, objavljena 1961., a slijedio je Pogreb velike mame godinu dana kasnije.
    Za svoju najslavniju knjigu Sto godina samoće pričao je kako mu se dok je prilazio Acapulcu dogodilo svojevrsno otkrivenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi.
    Vratio je obitelj kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti porodicu i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču.
    Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo je svjetlo dana u aprilu 1969. Knjiga "Sto godina samoće" (Cien años de soledad) prodana je u više od 10 miliona primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu "magičnog realizma" (sam Márquez se uvijek ograđivao od tog naziva).

    Knjizevni opus:

    "100 god samoce"
    " Pukovniku nema kod a pise" ( moja omiljena novela)
    " Oci plavog psa"
    " O ljubavi i drugim demonima"
    "Patrijarhova jesen "
    " Ljubav u doba kolere" ( divna)
    ..........
    Ciji potpis?

  3. #3
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    Markesovo oproštajno pismo

    Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo marioneta,
    i podario mi komadić života,
    moguće je da ne bih kazao sve što mislim,
    ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem.
    Stvari bih cenio, ne po onome što vrede, već po onome sto znače.
    Spavao bih manje, sanjao više.
    Shvatio sam da da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svetlosti.
    Hodao bih kad drugi zastanu,
    budio se dok ostali spavaju.
    Slušao bih kada drugi govore i kako bih uživao u sladoledu od cokolade.
    Kada bi mi Bog podario komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu ostavljajući otkrivenim ne samo telo već i dusu.
    Bože moj, kada bih imao srce ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgreje sunce.
    Slikao bih Van Gogovim snom, na zvezdama jednu benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja.
    Zalivao bih ruže suzama, da bih osetio bol njihovih bodlji i strastveni poljubac njihovih latica…
    Bože moj, kada bih imao jedan komadić zivota…
    Ne bih pustio da prođe ni jedan dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim.
    Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo zaljubljen u ljubav.
    Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
    Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete.
    Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom.
    Toliko sam stvari naučio od vas ljudi…Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine. a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica.
    I to da čovek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
    Toliko sam još mogao naučiti,mada mi to neće biti od koristi,jer
    kada me budu spakovali u onaj sanduk,ja ću na žalost početi da umirem.


    ...verovatno nije verovao da njegove misli i reči sačuvane na papiru,umnožavane milionima
    štampanih knjiga ,prepisivane i beležene u milionima svezaka,romantičnih,zaljubljenih,setnih,
    tužnih i radosnih,....nikada neće umreti !!
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  4. #4
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    ZALJUBLJEN U LJUBAV

    Kada bih imao jedan komadic zivota,
    dokazivao bih ljudima koliko grese
    kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,
    a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

    Kada bi Bog za trenutak zaboravio
    da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadic zivota,
    moguce je da ja ne bih kazao sve sto mislim,
    ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

    Stvari bih cenio, ne po onome sto vrede,
    vec po onome sto znace. Spavao bih manje, sanjao vise,
    shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju
    gubimo sezdeset sekundi svetlosti.

    Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju.
    Slusao bih druge kada govore, i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.
    Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno,
    izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.

    Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu,
    i cekao da izgreje sunce.
    Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu Benedetijevu poemu,
    a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.

    Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji,
    i strastveni poljubac njihovih latica.
    Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota...

    Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan,
    a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
    Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca
    da su mi najblizi i ziveo bih zaljubljen u ljubav.

    Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,
    a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
    Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
    Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.

    Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi...
    Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine,
    a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica.

    Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom,
    po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvek.
    Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo
    jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
    Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od vece koristi,
    jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na zalost poceti da umirem...
    Ciji potpis?

  5. #5
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    "Pogledaj na sta lici nas cirkuzantski kisobran", posluzi se pukovnik svojom starom uzrecicom. Zatim razapne nad glavom tajanstveni sastav metalnih zica. "Jedino je prikladan za brojanje zvezda."

    ***
    "Ocekujem hitno pismo", rece. "Avionsko. Danas je svakako moralo stici", rece pukovnik.
    Sluzbenik slegne ramenima.
    "Samo smrt svakako stize, pukovnice."
    Ciji potpis?

  6. #6
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    Maybe God wants you to meet many wrong people before you
    meet the right one, so when this happens, you`ll be thankfull.
    Gabriel Garcia Marquez
    Ciji potpis?

  7. #7
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 5
    1
    Pukovnik odigne poklopac i ustanovi da je u limenki preostala samo žličica
    kave. Odmakne lončić s vatre, pola vode odlije na pod od utabane zemlje i,
    preokrenuvši limenku, uze po njoj strugati nožem sve dok se posljednje mrvice
    kave nisu pomiješale sa česticama rđe.
    Dok je sjedeći pored glinene kuhinjske peći s bezazlenom spokojnošću
    očekivao da kava uzavre, pukovnik oćuti kako mu u utrobi niču otrovne gljive i
    smrdljiva perunika. Nastupio je listopad. Loš početak dana, čak i za čovjeka njegova
    kova koji je prebrodio bezbroj ovakvih jutara. Punih pedeset i šest godina -
    od završetka posljednjeg građanskog rata - pukovnik je podredio čekanju.
    Listopad bijaše jedna od rijetkih stvari koja je redovito stizala.
    Ugledavši ga gdje donosi kavu u spavaću sobu, pukovnikovica podigne
    mrežu protiv komaraca. Noću ju je spopao napadaj astme, pa ju je izjutra
    savladao bunovni drijemež. Ipak se pridigla i primila šalicu.
    - A ti - zapita ga.
    - Već sam popio - lagao je pukovnik. - U limenki je preostala vrhom puna
    žlica kave.
    U tom trenutku zabreca zvono. Pukovnik je bio posve zaboravio na
    sahranu. Dok mu je žena pila kavu, on razveže jedan kraj visaljke i smota je na
    drugom, iza vrata. Žena je razmišljala o pokojniku.
    - Rodio se 1922. - reče. - Točno mjesec dana nakon našeg sina. Sedmog
    travnja.
    Srkutala je kavu prekidajući sipljivo disanje. Njeno slabašno tijelo bijaše
    sazdano od hrskavice koju je spajala svinuta i ukočena kralježnica. Astma ju je
    silila da upitima daje potvrdnu intonaciju. Popila je kavu i dalje razmišljala o
    pokojniku.
    - Mora da je grozno biti pokopan u listopadu - reče. Muž ne obrati pažnje
    tim rijećima. Otvorio je prozor. Listopad je osvojio i dvorište. Promatrajući
    jarko zelenilo raspupalog raslinja i sićušne kupole gujavica u blatnoj zemlji,
    pukovnik nanovo oćuti kobni mjesec u utrobi.
    - Vlaga mi je probila do kosti - reče.
    - Zimsko je doba - odvrati žena. - Otkako su počele kiše, stalno ti
    ponavljam da ne spavaš bez čarapa.
    - Već tjedan dana spavam u čarapama.
    Kiša je sipila lagano, ali uporno. Pukovnik bi se najradije bio umotao u
    vuneni gunj i ponovo legao u visaljku. No uporna zvonjava napuklih zvona
    podsjeti ga na sahranu. »U listopadu smo«, promrsi i zakorači prema središtu
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 6
    sobe. Tek se tada sjeti da je pijetao privezan za nogu od postelje. Bijaše to
    pijetao za borbu.
    Odnio je šalicu u kuhinju i zatim u dnevnoj sobi stao navijati zidni sat s
    okvirom od izrezbarenog drva. Za razliku od spavaće sobe, pretijesne za astmatično
    disanje njegove žene, dnevna soba bijaše prostrana, sa četiri pletena naslonjača
    za njihanje oko stolića na čijoj se prekrivci koćila gipsana mačka. Na zidu
    sučelice satu, slika žene koja, okružena koprenama i anđelčićima, plovi u barci
    prepunoj ruža.
    U sedam i dvadeset navio je sat do kraja. Zatim je odnio pijetla u kuhinju,
    vezao ga za nožicu glinene peći, nalio svježe vode u limenku i pored njega
    stavio pregršt kukuruznog zrnja. Kroz šuplju ogradu uđe skupina dječurlije.
    Posjeli oko pijetla i stali ga šutke promatrati.
    - Prestanite zijati u tu živinu - reče pukovnik. - Pijetao će se izlizati od
    tolikog gledanja.
    Djeca se nisu dala smesti. Jedno od njih odsvira na usnoj harmonici
    nekoliko taktova neke popularne melodije. - Danas se ne smije svirati - upozori
    ga pukovnik. - Mrtvac je u selu. - Dijete spremi harmoniku u džep od hlača, a
    pukovnik se uputi u svoju sobu da se presvuče za sahranu.
    Bijela odjeća bila je neizglačana zbog ženine astme. Pukovniku zato nije
    preostalo ništa drugo nego da obuče staro crno odijelo što ga je nakon vjenčanja
    nosio samo u izvanrednim prigodama. Namučio se dok ga nije pronašao na dnu
    škrinje, uvijena u novine i zaštićena od moljaca kuglicama naftalina. Ispružena
    na postelji, žena je i dalje mislila na pokojnika.
    - Mora da se već susreo s Agustínom - reče. - Nadam se da mu neće
    ispričati što sve moramo podnositi nakon njegove smrti.
    - Sad su vjerojatno razvezali o pijetlovima - odvrati pukovnik.
    U škrinji je nabasao na golemi starinski kišobran. Bijaše to ženin zgoditak
    na političkoj tomboli što je svojedobno upriličena da se namakne novaca za
    potrebe pukovnikove stranke. Te su iste večeri gledali priredbu na otvorenom,
    koja nije bila prekinuta unatoč kiši.
    Pukovnik, žena mu i sin Agustín - komu je tada bilo osam godina -
    dočekali su kraj priredbe sjedeći pod tim kišobranom. Agustín je u
    međuvremenu umro, a sjajnu kišobransku svilu izjeli su moljci.
    - Pogledaj na što sliči naš cirkusantski kišobran - posluži se pukovnik
    svojom starom uzrečicom. Zatim razapne nad glavom tajanstveni sustav
    metalnih žica. - Jedino je prikladan za brojenje zvijezda.

  8. #8
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    Nasmiješi se. Žena, međutim, nije ni pogledala na kišobran. - To je naša
    slika - promrmlja. - Raspadamo se živi. - I zaklopi oči, usredotočivši se na
    razmišljanje o pokojniku.
    Pukovnik se napamet obrijao - već odavno nije imao zrcala - i šutke obukao.
    Hlače, pripijene uz noge gotovo poput dugih gaća i stegnute vrpcom oko
    gležnjeva, držala su oko struka dva jezička od iste tkanine, koji su bili uvučeni
    kroz dvije pozlaćene kopče u visini slabina. Remen nije nosio. Na košuIji boje
    stare ljepenke, krutoj poput ljepenke, najgornje bakreno puce služilo je također
    za učvršćivanje tvrdog ovratnika. Tvrdi ovratnik je pak bio neupotrebljiv, i
    pukovnik odluči da ne vezuje kravatu.
    Sve je te radnje obavljao s izuzetnom pomnjom. Kosti šake bile su mu
    prekrivene sjajnom i napetom kožom, prošaranom lišajevima kao i na vratu.
    Obuo je lakirane čizmice, ostrugavši prethodno tragove blata što su se zadržali
    na šavu. Žena u tom trenutku otvori oči i ugleda ga odjevena kao na dan
    vjenčanja. Tek je tada opazila koliko joj se muž postarao.
    - Dotjerao si se kao da ideš na svečanost - reče.
    - Ovaj pogreb i jest svečanost - otpovrne pukovnik. - To je prvi pokojnik
    koji je nakon pustih godina završio prirodnom smrću.
    Kiša je prestala poslije devet sati. Pukovnik je upravo htio izaći, kad ga
    žena uhvati za rukav.
    - Počešljaj se — reče.
    Pokušao je upokoriti ocjelnosive čekinje rožnatim češljem. Bez ikakva
    rezultata.
    - Mora da naličim na papagaja - primijeti.
    Žena ga odmjeri pogledom. Ni govora. Pukovnik ne naliči na papagaja.
    Pred njom je suhonjav muškarac čvrste i otporne građe. Po živahnosti pogleda
    vidjelo se da nije izložak u formalinu.
    - Dobro izgledaš - ocijeni ona i nadoda kad je muž izlazio iz sobe: - Pitaj
    doktora zašto zaobilazi ovu kuću kao da je okužena.
    Živjeli su na kraju sela, u kući s krovom od palmina lišća i zidovima s kojih
    je otpadala žbuka. Zrak je bio natopljen vlagom, ali nije kišilo. Pukovnik se
    zaputi prema trgu kroz usku uličicu među zbijenim kućama. Kad je izbio na
    glavnu cestu, podiđu ga srsi. Dokle god mu je sezao pogled, selo je bilo prekriveno
    cvijećem. Sjedeći na kućnim pragovima, žene u crnini čekale su dolazak
    pogrebne povorke.
    Na trgu je ponovo stalo rominjati. Vlasnik biljarskog salona ugleda
    pukovnika s vrata lokala i dovikne mu raskrilivši ruke:
    - Pukovniče, pričekajte, posudit ću vam kišobran.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 8
    Pukovnik odvrati ne osvrćući se:
    - Hvala, ne treba.
    Pogrebna povorka još nije bila krenula. Muškarci - u bijeloj odjeći s
    crnom kravatom - razgovarali su na vratima držeći kišobrane. Netko od njih
    opazi kako pukovnik preskače lokve na trgu.
    - Dođite ovamo, susjede - dovikne.
    Načini mu mjesta pod kišobranom.
    — Hvala, susjede — odvrati pukovnik.
    Ali poziv nije prihvatio. Ušao je ravno u kuću da izrazi sućut
    pokojnikovoj majci. Najprije ga zapahne težak miris raznovrsnog cvijeća. Potom
    oblije vrućina. Pukovnik se pokuša progurati kroz čeljad natisnutu u spavaćoj
    sobi. Nečija ga ruka, međutim, dohvati za rame i odgurne prema dnu prostorije,
    kroz galeriju zbunjenih lica, sve do mjesta gdje su se nalazile - duboke i raširene
    — mrtvačeve nosnice.
    Ondje je pokojnikova majka tjerala muhe s odra lepezom od palmina
    lišća. Druge žene u crnini gledale su mrtvaca kao što se promatra riječni tok.
    Netko zarida u dnu sobe. Pukovnik obiđe jednu ženu, priđe sa strane pokojnikovoj
    majci i položi joj ruku na rame. Stisne zube.
    - Moje iskreno saučešće - reče.
    Ona ne okrenu glavu. Otvori usta i jaukne. Pukovnik protrnu. Bezoblična
    masa, udarivši u zaglušnu kuknjavu, stade ga gurati prema mrtvacu. On rukama
    potraži uporište, ali zida nije bilo. Umjesto toga, ljudska tjelesa. Netko mu
    polagano i veoma nježno šapne: — Pazite, pukovniče. — Okrene se i suoči s
    pokojnikom. No nije ga prepoznao jer ovaj bijaše krut i dinamičan, i onako
    zamotan u bijele ponjave, s kornetom u rukama, odavao je jednaku smetenost.
    Kad je podigao glavu da potraži zraka povrh tih vapaja, ugleda kako se zatvoreni
    lijes drmusajući spušta prema vratima, preko cvijeća koje se gnječi o zidove.
    Oblije ga znoj. Boljeli ga zglobovi. Uskoro uvidje da stoji na ulici, jer mu je
    kišica bockala vjeđe, i netko ga dohvatio za ruku rekavši:
    - Požurite, kume, čekao sam vas.
    Bijaše to don Sabas, kum pokojnog sina, jedini iz vodstva njegove stranke
    koji je izbjegao političke progone i nesmetano živio u tom mjestu. - Hvala,
    kume — reče pukovnik i stade šutke koračati pod kišobranom. Limena glazba
    zasvira posmrtnu koračnicu. Pukovnik opazi da jedan instrument nedostaje i prvi
    se put uvjeri da je pokojnik doista pokojan.
    - Jadnik - prošaputa.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 9
    Don Sabas se nakašlja. Kišobran je nosio u lijevoj ruci, podižući držak
    gotovo do glave, jer je bio nižeg stasa od pukovnika. Zapodjeli su razgovor kad
    je sprovod zamakao s trga. Don Sabas okrenu pukovniku neutješno lice i reče:
    - Kume, kako pijetao.
    - Pijetao ko pijetao — dočeka pukovnik.
    Tada začuju povik:
    - Kuda ste naumili s tim mrtvacem?
    Pukovnik podiže pogled. Na balkonu policijske stanice ugleda mjesnog
    načelnika u govorničkom stavu. Bio je u gaćama i potkošulji, otečena i neobrijana
    obraza. Glazba prestade svirati posmrtnu koračnicu. Malo zatim pukovnik
    prepozna glas fra Angela koji se dovikivao s načelnikom. Dokuči smisao razgovora
    kroz bubnjanje kišnih kapi po kišobranima.
    - Dakle? - upita don Sabas.
    - Stara pjesma - odgovori pukovnik. - Sprovod ne smije proći kraj
    policijske stanice.
    - To sam posvema zaboravio - usklikne don Sabas. - Stalno zaboravIjam
    da vlada opsadno stanje.
    - Ali ovo nije nikakva pobuna - reče pukovnik. - Umro je jedan ubogi
    glazbar.
    Sprovod udari drugim smjerom. Žene iz sirotinjske četvrti promatrale su
    prolazak povorke, nijemo grizući nokte. A zatim su izašle na ulicu i stale izvikivati
    hvalospjeve, zahvale i posIjednje pozdrave, kao da ih pokojnik zakovan u lijesu
    može čuti. Pukovnika je na groblju obuzela slabost. Kad ga je don Sabas
    odmaknuo prema zidu, da omogući pristup ljudima koji su nosili mrtvaca, i
    smiješeći mu se okrenuo, suočio se s ispaćenim licem.
    - Što vam je, kume - upita.
    Pukovnik uzdahnu.
    - Listopad, kume.
    Vratili su se istim putem. Kiša je prestala. Nebo se produbilo, ispunilo
    modrinom. »Konačno više ne pada«, pomisli pukovnik i oćuti olakšanje, ali su
    mu misli i dalje bludjele. Don Sabas prekine šutnju.
    - Kume, otiđite liječniku.
    - Nisam bolestan - odvrati pukovnik. - Stvar je u tome da u listopadu
    osjećam kao da mi nekakve životinje plaze crijevima.
    - Hm - procijedi don Sabas. I pozdravi se s njim na vratima svoje kuće,
    nove dvokatnice s prozorskim rešetkama od kovanog željeza. Pukovnik se zaputi
    doma, jedva čekajući da se otarasi svečanog odijela. Uskoro je opet izašao da
    u obližnjem dućanu kupi limenku kave i pola librice kukuruza za pijetla.

  9. #9
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    Pukovnik se pobrinuo za pijetla, iako bi taj četvrtak radije proveo u
    visaljki. Kiša je uporno lijevala nekoliko dana. Tokom tjedna proklijala mu flora
    u utrobi. Za besanih noći mučilo ga je astmatično pištanje iz ženinih pluća. No u
    petak poslije podne listopad načini predah. Agustínovi drugovi - krojački
    pomoćnici kao što je i on bio, svi odreda fanatični ljubitelji borbi pijetlova -
    iskoriste tu priliku da pogledaju pijetla. Bio je u formi.
    Pukovnik se vratio u sobu kad su žena i on ostali sami u kući. Ona je
    pomalo dolazila k sebi.
    - Što kažu - zapita ga.
    - Oduševljeni su - izvijesti je pukovnik. - Svi štede da bi se mogli kladiti
    na našeg pijetla.
    - Ne shvaćam što ih privlači na tom ružnom pijetlu - reče žena. - Meni
    naliči na čudovište: glava mu je presitna za onolike noge.
    - Tvrde da je najbolji u ovom okrugu - otpovrne pukovnik. - Vrijedi oko
    pedeset pesosa.
    Bio je uvjeren da to obrazloženje opravdava njegovu odluku da zadrži
    pijetla, što mu je ostao od sina koji je pred devet mjeseci pao izrešetan u
    borilištu za pijetlove, zato što je raspačavao tajne letke. - Ta nas iluzija skupo
    stoji - reče žena. - Kad nestane kukuruza, morat ćemo ga hraniti vlastitom
    jetrom. - Pukovnik je, tražeći hlače od trliša u ormaru, smišljao odgovor.
    - Još koji mjesec - reče. - Već se pouzdano zna da će biti borbi u siječnju.
    Nakon toga ćemo ga moći skuplje prodati.
    Hlaće nisu bile izglačane. Žena ih utija na peći, naizmjence rabeći dva
    gvozdena glačala zagrijana ugljenom žeravom.
    - Kamo toliko žuriš - upita ga.
    - Pošta.
    - Smetnula sam s uma da je danas petak - primijeti ona vraćajući se u
    sobu. Pukovnik je bio odjeven, ali bez hlača. Ona mu pogleda u cipele.
    - Te cipele valja baciti - reče. — Nosi lakirane čizmice.
    Pukovnik se rastuži.
    - Ovakve cipele nosi siročad — pobuni se. - Kad god ih obujem, sam sebi
    naličim na bjegunca iz sirotišta.
    - Mi smo siročad našeg sina - odvrati žena.
    Uvjerila ga je i ovog puta. Pukovnik se uputi prema pristaništu prije
    negoli se oglase sirene s brodića. Lakirane čizmice, bijele hlače bez remena i
    košulja bez tvrdog ovratnika, zakopčana na vratu bakrenim pucetom. Promatrao
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 11
    je pristajanje brodića iz dućana Sirijca Mojsija. Putnici su se iskrcavali, satrti
    osmosatnom ukočenošću.
    Uvijek ista lica: pokućarci i domaća čeljad koja je otputovala prije tjedan
    dana i sad se vraćala u svakodnevicu.
    Posljednji je došao poštanski brodić. Pukovnik je s nelagodnom tjeskobom
    pratio njegovo pristajanje. Na natkrivenom dijelu palube, privezanu uz parne
    cijevi i prekrivenu voštanim platnom, ugleda poštansku vreću. Petnaestogodišnje
    čekanje izoštrilo mu je intuiciju. Pijetao mu je izoštrio strepnju. Od onog
    časa kad je poštanski službenik stupio na brodić, odvezao vreću i zabacio je na
    rame, pukovnik nije skidao pogleda s nje.
    Krene za njim ulicom koja je tekla naporedo s pristaništem, labirintom dućana
    i tezgi prepunim izložene šarene robe. Kad god bi nastupio taj trenutak, pukovnika
    bi obuzela strepnja koja se, doduše, uvijek posve drugačije iskazivala,
    ali je tištala poput straha. Liječnik je čekao na novine u poštanskom uredu.
    - Moja vam supruga poručuje da ne zaobilazite našu kuću kao da je
    okužena, doktore - reče mu pukovnik.
    Liječnik je bio mlad i obrastao sjajnom kovrčavorn kosom. Bilo je nečeg
    nevjerojatnog u savršenstvu njegovih zubi. Raspitao se o zdravlju bolesnice. Pukovnik
    podnese iscrpan izvještaj, ne gubeći iz vida pokrete službenika koji je
    razvrstavao pisma u označene pregratke. Njegova ravnodušnost pri obavljanju
    tog posla kidala je pukovniku živce.
    Liječnik je dobio poštu i smotuljak novina. Stručne reklamne prospekte
    odvojio je na stranu. Zatim je na brzinu preletio pisma. Službenik je pak uzeo
    dijeliti poštu nazočnim primaocima. Pukovnik se zagleda u pregradak označen
    početnim slovom njegova prezimena. Avionsko pismo plavih rubova pojača mu
    živčanu napetost.
    Liječnik raskine omot na novinama. Proučio je najvažnije vijesti, dok je
    pukovnik - pogleda uprta u svoj pregradak - očekivao da službenik na tom
    mjestu zastane. Ali to se nije zbilo. Liječnik prestade čitati novine. Pogleda u
    pukovnika. Potom skrene pogled na službenika koji je sjedio pored telegrafskog
    uređaja i onda nanovo pogleda pukovnika.
    - Hajdemo - reče.
    Službenik nije podigao glavu.
    - Ništa za pukovnika - reče.
    Pukovnik se posrami.
    - Ništa nisam ni očekivao - slaga. Upravi u liječnika čisto dječji pogled. -
    Meni nema tko pisati.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 12
    Putem su hodali šutke. Liječnik zadubljen u novine. Pukovnik uobičajenim
    korakom, poput čovjeka koji se vraća istom stazom u potrazi za izgubIjenim
    novčićem. Dan bijaše svijetao i prozračan. S bademova na trgu otpadali su posljednji
    truli listovi. Već se mračilo kad su došli do vrata ordinacije.
    - Kakve su novosti - upita pukovnik.
    Liječnik mu dade nekoliko novina.
    - Tko to zna - odvrati. - Teško je čitati izmedu redaka onoga što propušta
    cenzura.
    Pukovnik pročita krupne naslove. Međunarodne vijesti. Pri vrhu, u četiri
    stupca, članak o nacionalizaciji Sueskog kanala. Prva stranica je bila gotovo
    sasvim ispunjena osmrtnicama.
    - Nema nade u izbore - reče pukovnik.
    - Ne budite naivni, pukovniče - na to će lijećnik. - Više nismo djeca pa da
    čekamo Mesiju.
    Pukovnik je htio vratiti novine, ali se liječnik usprotivi.
    - Ponesite ih kući - reče. — Večeras ih pročitajte i sutra vratite.
    Nešto iza sedam sa crkvenog se tornja oglasi zvonjava filmske cenzure.
    Fra Angel je na taj način obznanjivao ćudorednu ocjenu pojedinog filma,
    u skladu s utvrdenim popisom što ga je jednom mjesečno primao poštom.
    Pukovnikova žena izbroji dvanaest otkucaja.
    - Nepodoban za sve uzraste - reće. - Već su godinu dana filmovi
    nepodobni za sve uzraste.
    Spusti mrežu protiv komaraca i promrmlja: - Svijet je pokvaren. -
    Pukovnik, pak, ne reče ništa. Prije odlaska na počinak vezao je pijetla za nogu
    od postelje. Zaključao je kuću i spavaću sobu naprašio insekticidom. Zatim je
    svjetiljku odložio na pod, učvrstio mrežu za spavanje i legao da čita novine.
    Čitao ih je redom, prema datumima, i to od prve do posljednje stranice, ne
    propuštajući ni oglase. U jedanaest truba oglasi početak policijskog sata.
    Pukovnik je čitao još pola sata, a onda otvori dvorišna vrata u neprobojnu
    noć i pomokri se uz stup, salijetan komarcima. Žena je bila budna kad se vratio
    u sobu.
    - Ništa ne spominju veterane - upita.
    - Ništa - odvrati pukovnik. Ugasio je svjetiljku i uvalio se u visaljku. - U
    početku su barem objavljivali popis novih umirovljenika. Ali u zadnjih pet
    godina ne spominju ništa.
    Kiša je pala iza ponoći. Pukovnik je uspio zaspati, ali se ubrzo probudio,
    uznemiren komešanjem u utrobi. Začu kako negdje u kući prokišnjava. Umotan
    do vrata u vuneni gunj, kretao se u pomrčini, pokušavajući otkriti to mjesto. Niz
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 13
    kičmu mu kliznu kapi hladnog znoja. Obuzela ga groznica. Učini mu se da u
    koncentričnim krugovima pluta po bazenu napunjenu tutkalom. Začu se nečiji
    glas. Pukovnik odgovori, izvaljen u ležaju koji je potjecao iz revolucionarnih
    dana.
    - S kime to govoriš - upita žena.
    - S Englezom prerušenim u tigra koji je došao u logor pukovnika
    Aureliana Buendíje - odvrati pukovnik. Meškoljio se u visaljki, tresući se u
    ognjici. - Bio je to vojvoda od Marlborougha.
    Probudio se u zoru, sav izmožden. Kad je po drugi put zazvonilo za misu,
    skočio je iz visaljke i našao se u mutnoj stvarnosti kojom je odjekivalo pijetlovo
    kukurikanje. Glava mu se i dalje okretala u koncentričnim krugovima. Obuze ga
    mučnina. Izađe na dvorište i zaputi se u nužnik kroz sitno ćućorenje i sumorne
    mirise zime. U drvenoj kućici s limenim krovom bijaše zagušljivo od mokraćnih
    isparavanja iz sanduka za nuždu. Kad je pukovnik podigao poklopac, iz jame
    pokulja oblak trokutastih mušica.
    Bijaše to lažna uzbuna. Dok je čučio na ploči od neizblanjane daske,
    mučila ga je nelagoda zbog neutoljene želje. Pritisak u debelom crijevu odmijeni
    tupa bol u probavnom traktu. »Nema dvojbe«, promrmlja. »Uvijek ista pjesma u
    listopadu.« I stade bezazleno i spokojno čekati dok mu se nisu smirile gljive u
    utrobi. Potom se vrati u sobu zbog pijetla.
    - Noćas si buncao u groznici - reče mu žena.
    Počela je pospremati sobu, došavši k sebi nakon sedmodnevne krize.
    Pukovnik se napregne da sredi misli.
    - Nije to bila groznica - slaga. - Ponovio se san s paučinom.
    Kao i uvijek, žena je nakon krize našla oduška u grozničavoj aktivnosti.
    Tokom jutra prevrnula je kuću naglavce. Sve je dobilo drugačiji raspored, izuzev
    zidnog sata i slike s nimfom. Onako sitna i gipka, vrzmajući se po kući u
    baršunastim papučama i crnoj, do grla zakopčanoj haljini, kao da je posjedovala
    moć pronicanja kroz zidove. Ali još prije podneva iznova je očvrsnula, stekla
    ljudsku težinu. U postelji se svodila na prazninu. Sada je, krećući se medu teglama
    s paprati i begonijama, svojom nazočnošću ispunjala cijelu kuću. - Da je prošla
    Agustínova godišnjica, zapjevala bih - reče miješajući po loncu u kojem su
    se, isjeckane na komadiće, kuhale sve jestive plodine što rode u tropskom
    podneblju.
    - Ako ti se pjeva, a ti pjevaj - reče pukovnik. - To je zdravo za žuč.
    Liječnik je navratio iza objeda. Pukovnik i žena su pili kavu u kuhinji, kad
    je on gurnuo ulazna vrata i viknuo:
    - Moji su bolesnici pomrli.

  10. #10
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    Pukovnik ustane i pođe mu u susret.
    - Tako je, doktore - potvrdi vodeći ga u dnevnu sobu. — Uvijek sam ja
    govorio da se vaš sat ravna po strvinarima.
    Žena ode u sobu da se spremi za pregled, Liječnik je ostao s pukovnikom
    u dnevnoj sobi. Unatoč vrućini, njegovo besprijekorno laneno odijelo odisalo je
    svježinom. Kad je žena najavila da je spremna, liječnik preda pukovniku
    omotnicu s tri lista papira. Ušao je u sobu rekavši:
    - To je ono što prešućuje jučerašnja štampa.
    Pukovnik je već pretpostavljao što je posrijedi. Bijaše to sažet pregled
    najnovijih zbivanja u zemlji, umnožen na šapirografu za tajno raspačavanje.
    Otkrića o postojanju oružanog otpora u unutrašnjosti. Obuze ga malodušnost. Ni
    desetogodišnje praćenje tajnih obavijesti nije ga poućilo da najzanimljivije
    novosti uvijek stižu narednog mjeseca. Završio je čitanje kad se vratio liječnik.
    - Ova je bolesnica zdravija od mene — reče. — S njezinom astmom ja bih
    živio sto godina.
    Pukovnik mu dobaci sumoran pogled. Šutke mu pruži omotnicu, ali je
    liječnik ne htjede primiti.
    - Šaljite dalje - reče potiho.
    Pukovnik spremi omotnicu u džep od hlača. Žena izade iz sobe, rekavši:
    — Kad uskoro umrem, povest ću vas sa sobom u pakao, doktore. - Liječnik
    umjesto odgovora bljesne savršenom zubnom caklinom. Gurne stolicu do stolića
    i iz torbe izvadi nekoliko bočica s besplatnim uzorcima. Ne pridajući tome
    pažnje, žena se uputi u kuhinju.
    - Pričekajte da vam podgrijem kavu.
    - Nemojte, hvala lijepa - odgovori liječnik. Propisivao je terapiju na
    obrascu za recepte. — Strogo vam zabranjujem da me otrujete.
    Ona se nasmija iz kuhinje. Kad je ispisao recept, liječnik ga glasno pročita
    jer je znao da mu nitko ne može odgonetnuti rukopis. Pukovnik se nastojao
    sabrati. Vrativši se iz kuhinje, žena zapazi kako mu lice odražava propaćenu
    noć.
    - Jutros u zoru tresla ga je groznica - reče, misleći na muža. - Blizu dva
    sata je bulaznio o građanskom ratu.
    Pukovnik se trgne.
    - Nije bilo groznice — odsiječe odlučno, dolazeći k sebi. - Osim toga -
    nadoda - kad mi bude loše, ne dam se ni u čije šake. Sam ću se baciti u kantu za
    smeće.
    I otiđe u sobu po novine.
    - Hvala na cvijetu - reče liječnik.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 15
    Zajedno su se zaputili prema trgu. Zrak bijaše suh. Ulični asfalt topio se
    od pripeke. Kad su se rastajali, pukovnik zapita tiho, stisnutih zubi:
    - Koliko smo vam dužni, doktore.
    - Zasad ništa - odvrati liječnik i lagano ga potapša po leđima. - Naplatit ću
    ja to dobro kad pobijedi pijetao.
    Pukovnik krene prema krojačnici, da tajnu omotnicu proslijedi
    Agustinovim drugovima. Bijaše mu to jedino utočište otkako su njegove
    istomišljenike posmicali ili protjerali iz mjesta, a on, ostavši sam, sve podredio
    čekanju pošte petkom.
    Popodnevna vrućina potakla je ženinu živost. Sjedeći među begonijama u
    trijemu, uz sanduk sa starim krpama, još je jednom izvela vječno čudo stvarajući
    novu odjeću ni iz čega. Načinila je ovratnike od rukava, suvratke od leđa, i četvrtaste,
    savršene zakrpe, iako od raznobojnih ostataka. U dvorištu se oglasi cvrčak.
    Sunce stade rumenjeti. Ali ona nije opazila kako se gasi iznad begonija. Podigla
    je glavu tek u sumrak, kad se pukovnik vratio kući. Pritisnu ruke uz vrat,
    protegne udove.
    Reče:
    - Mozak mi je odrvenio.
    - Takav ti je uvijek i bio - dobaci pukovnik, a zatim zapazi da mu je žena
    sva prekrivena šarenim krpicama. — Izgledaš kao djetlić.
    - Još malo pa će ti samo djetlić moći nešto sašiti - reče ona. Raširi košulju
    sastavljenu od platna u tri boje, osim ovratnika i suvrataka koji su bili od iste
    tkanine. - Kad nastupe poklade, samo ćeš skinuti kaput.
    Uto zazvoni večernjica. - I andeo Gospodnji navijesti se Mariji — pomoli
    se ona naglas, kupeći rublje i odlazeći u spavaću sobu. Pukovnik je porazgovarao
    s djecom koja su nakon škole došla pogledati pijetla. Zatim se sjetio da nema
    kukuruza za sutrašnji dan i pošao u spavaću sobu da od žene zatraži novac.
    - Čini mi se da je preostalo samo pedeset centava — reče ona.
    Čuvala je novac pod krevetnom hasurom, u čvorom vezanoj maramici. To
    im je donio Agustinov šivaći stroj. Devet su mjeseci grickali taj novac, triput
    okretali svaku paru, da nekako namire vlastite i pijetlove potrebe. Sad su im
    jedino preostale dvije kovanice od dvadeset i jedna od deset centava.
    — Kupit ćeš libricu kukuruza — reče žena. — Od ostatka ćeš kupiti kavu
    za sutra i četiri unce sira.
    - I pozlaćenog slona da ga objesimo na vrata - nadoda pukovnik. - Samo
    kukuruz stoji četrdeset i dva.
    Načas zavlada tajac. - Pijetao je živina i zato može pričekati - reče u prvi
    mah žena. Ali muževljevo je lice primora da se zamisli. Pukovnik sjedne na
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 16
    postelju, laktova oslonjenih na koljena, i stade zveckati kovanicama
    premještajući ih s dlana na dlan.
    - Ne činim to zbog sebe - reče nakon kraće stanke. — Da o meni ovisi, još
    bih ga večeras spremio u lonac. Vjerojatno bi se isplatilo pretovariti želudac za
    pedeset pesosa. - Zašuti da bi zgnječio komarca navratu. Zatim stade slijediti
    pogledom ženu po sobi.
    — Stalno mislim na to kako ovi siromašni mladići štede.
    Tada se ona zamisli. Držeći zaprašivač s insekticidom, obišla je cijelu
    sobu. Pukovniku se pričini da u njenu držanju ima nećeg nadnaravnog, kao da
    priziva kućne duhove. Ona napos ljetku odloži zaprašivač na oltarić i vodnjikavim
    očima zagleda se u pukovnikove vodnjikave oči.
    — Kupi kukuruz — reče. — Dragi Bog će nam već pomoći da se nekako
    snađemo.

  11. #11
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    »Ovo je čudesno, kao ono s umnoženjem kruha«, govorio je pukovnik kad
    god bi sjeli za stol u toku narednog tjedna. Iskazujući nevjerojatnu dovitIjivost u
    sastavljanju, prošivanju i krpanju, žena kao da je pronašla tajni ključ za vodenje
    domaćinstva bez igdje ičega. Listopad produži predah. Nakon vlažnog razdoblja
    nastupi drijemež. Ojačana blagim sunčevim zrakama, žena je tri popodneva
    posvetila mukotrpnom uredivanju kose. - Počinje pjevana misa - primijeti
    pukovnik kad je ona prvo stala raščešljavati duge plavi časte vlasi rijetkim
    češljem. Sutradan, sjedeći u dvorištu s bijelom plahtom u krilu, gustim je
    češljem trijebila uši što su se namnožile tokom bolesti. Najzad je oprala glavu
    vodom u kojoj je prethodno prokuhala lavandu, pričekala da se osuši, i kosu,
    razdijeljenu na dvije pletenice, skupila na zatiljku, učvrstivši je ukosnicom.
    Pukovnik je čekao. Noću, budna u visaljci, satima su ga morile crne slutnje
    glede pijetla. Ali u srijedu su ga izvagali i bio je u formi.
    Tog istog popodneva, kad su Agustínovi drugovi izašli iz kuće veselo
    raspravljajući o pijetlovoj pobjedi, i pukovnik se oćuti u formi. Žena mu je
    skratila kosu. - Pomladila si me za dvadeset godina - reče on opipavajući rukama
    glavu. I žena je smatrala da joj je muž u pravu.
    - Kad me zdravlje služi, mogla bih uskrisiti mrtvaca — reče.
    Ali to je uvjerenje ubrzo splasnulo. U kući više nije bilo ničeg za prodaju,
    osim sata i slike. U četvrtak navečer, kad su doslovce ostali bez jedne jedine
    prebijene pare, žena iskaza zabrinutost zbog takve situacije.
    - Ne moraš brinuti - utješi je pukovnik. — Sutra stiže pošta.
    Sutradan je čekao dolazak brodića pred liječnikovom ordinacijom.
    - Avion je čudesna stvar - izjavi pukovnik, pogleda uprta u poštansku
    vreću. - Kažu da može stići u Evropu za jednu noć.
    - Tako je - potvrdi lijećnik, hladeći se ilustriranim časopisom. Pukovnik
    ugleda poštanskog službenika u skupini koja je ćekala da se pristajanje okonča
    kako bi uskočila u brodić. On skoči prvi. Od kapetana je preuzeo zapečaćenu
    omotnicu. Zatim se uspeo na natkriveni dio. Poštanska vreća bila je vezana
    izmedu dvije bačve s naftom.
    - Ali nije ni to bez pogibelji - reče pukovnik. Izgubio je začas službenika
    iz vida, a onda ga nanovo uočio među raznobojnim bočicama kolica s
    osvježavajućim napicima. - Napredak traži žrtve.
    - Danas je on sigurniji od broda — reče liječnik. - Kad letite na dvadeset
    tisuća stopa, nevrijeme ostaje ispod vas.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 18
    - Dvadeset hiljada stopa - ponovi pukovnik u čudu, ne poimajući raspon te
    veličine.
    Liječnik se zagrija za temu. Rastvori časopis objema rukama i ukoči ih
    kao kip.
    - Ravnoteža je savršena - izjavi.
    Ali pukovnik već bijaše svrnuo pogled na poštanskog službenika. Vidio
    ga je kako ispija osvježavajući napitak s ružičastom pjenom, držeći čašu u lijevoj
    ruci. Desnom je pridržavao poštansku vreću.
    - Pored svega ostalog, na moru ima usidrenih brodova koji su u stalnoj
    vezi s noćnim avionima - razveza liječnik. - Uz tolike mjere opreza sigurniji si
    nego na brodiću.
    Pukovnik ga pogleda.
    - Dakako - reče. - To mora da je kao leteći ćilim.
    Službenik se uputi ravno prema njima. Pukovnik uzmakne, natjeran
    neodoljivom strepnjom, pokušavajući odgonetnuti ime na zapečaćenoj omotnici.
    Službenik je otvorio vreću. Uručio liječniku svežnjić s novinama. Zatim je
    raskinuo omot s privatnim pismima, provjerio točnost pošiljke i stao čitati
    adrese. Liječnik otvori novine.
    - I dalje problem Sueza - reče, pročitavši krupne naslove. - Zapad uzmiče.
    Pukovnik nije čitao naslove. Napregnu se da smiri želudac. - Otkad je
    uvedena cenzura, novine jedino donose vijesti iz Evrope - reče. - Bit će najbolje
    da Evropljani dodu k nama, a mi odemo u Evropu. Tako će svi znati što im se
    dogada kod kuće.
    - Za Evropljane je Južna Amerika brkajlija s gitarom i revolverom - reče
    liječnik, smijući se preko novina. - Ne shvaćaju problem.
    Službenik mu uruči poštu. Preostala pisma vrati u vreću i ponovo je
    zatvori. Liječnik uze da pročita dva pisma. Ali, prije negoli će ih otvoriti,
    pogleda u pukovnika. Zatim skrene pogled na službenika.
    - Ništa za pukovnika?
    Pukovnik se prestravi. Službenik zabaci vreću na rame, uputi se gatom i
    odvrati ne osvrćući se:
    - Pukovniku nema tko da piše.
    Protivno običaju, nije krenuo ravno kući. Popio je kavu u krojačnici, dok
    su Agustínovi drugovi listali novine. Osjećao se prevarenim. Najradije bi ondje
    bio ostao do narednog petka, samo da te večeri ne dođe ženi praznih ruku. Ali,
    kad su zatvorili radnju, morao se suočiti sa stvarnošću. Žena ga je čekala.
    - Ništa — zapita.
    - Ništa - odgovori pukovnik.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 19
    Idućeg petka opet je čekao brodić. I kao svakog petka, vratio se kući bez
    očekivanog pisma. - Ovakvo čekanje više nema svrhe - reče mu žena te večeri. -
    Čovjek mora imati jobovsku strpljivost kao ti, pa da jedno pismo čeka petnaest
    godina. - Pukovnik je legao u visaljku i uzeo čitati novine.
    - Treba čekati red - reče. - Naš broj je hiljadu osamsto dvadeset tri.
    - Otkad čekamo, taj broj je dvaput izašao na lutriji - odvrati žena.
    Pukovnik je, kao i uvijek, pročitao sve, od prve do zadnje stranice, ne
    izostavivši ni oglase. Ali ovog puta nije bio sabran. Tokom čitanja misli bi mu
    odlutale na mirovinu što ju je zaslužio kao veteran. Prije devetnaest godina, kad
    je Kongres odobrio taj zakon, pokrenut je dokazni postupak koji je potrajao
    osam godina. Zatim je moralo proteći još šest godina da ga razvrstaju na
    mirovinsku listu. To je bilo posljednje pismo što ga je pukovnik dobio.
    Završio je čitanje nakon objave policijskog sata. Kad je htio ugasiti
    svjetiljku, primijeti da je žena još budna.
    - Čuvaš li još onaj izrezak?
    Žena se zamisli.
    - Da. Mora da je s ostalim papirima.
    Odmakne mrežu protiv komaraca, ustane i iz ormara izvuće drvenu
    škrinjicu sa svežnjem pisama koja su bila složena po datumima i povezana
    gumenom vrpcom. Pronade oglas odvjetničke agencije koja se obvezivala da će
    ponovno pokrenuti postupak oko ratnih mirovina.
    - Otkad ja pričam da uzmeš drugog advokata, mogli smo već dobiti i
    potrošiti taj novac - reče žena pružajući mužu novinski izrezak. - Što imamo od
    toga da nam ga stave u lijes, kao Indijancima.
    Pukovnik pročita izrezak označen nadnevkom od prije dvije godine. Stavi
    ga u džep košulje koja je visila iza vrata.
    - Nevolja je u tome što je za drugog advokata potreban novac.
    - Ni govora — odlučno će žena. — U pismu im treba navesti da sve svoje
    troškove odbiju od ostvarene mirovine. Jedino će se tako založiti za našu stvar.
    I tako, u subotu po podne, pukovnik otiđe svom odvjetniku. Nađe ga
    izvaIjena u visaljki. Bijaše to golem crnac, prava ljudeskara, sa samo dva
    očnjaka u gornjoj čeljusti. Navukao je drvene nanule i otvorio prozor iznad
    prašnjave pijanole, gdje su u otvorima predviđenim za trake od izbušene
    Ijepenke bili nabijeni raznovrsni papiri: izresci iz »Službenog lista«, izlijepljeni
    u starim računovodnim knjigama, i nepotpuna zbirka izvještaja Uprave državnih
    rashoda. Pijanola bez tipaka bila je ujedno i pisaći stol. Pukovnik se potuži, ne
    navodeći još cilj svojeg posjeta.

  12. #12
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    — Upozorio sam vas da se to neće riješiti preko noći - reče odvjetnik u
    jednom predahu pukovnikova izlaganja. Vrućina ga je dokraja iscrpla. Potisne
    opruge naslona na nižu razinu i uze se hladiti reklamnim letkom.
    — Povjerenici mi često pišu i kažu da ne treba gubiti nadu.
    — Ta pjesma traje već petnaest godina — otpovrne pukovnik. — Sve me
    to počinje podsjećati na onu dječju priču o kuharu i psu.
    Odvjetnik mu veoma slikovito stade predočavati administrativne zavrzlame.
    Stolica bijaše preuska za njegovu masivnu stražnjicu. - Pred petnaest godina
    bilo je lakše - reče. - U to je vrijeme postojalo općinsko udruženje ratnih veterana
    koje su sačinjavali pripadnici obje stranke. - Napuni pluća vrelim zrakom i
    kao vlastitu mudrost odvali izreku: - U slozi je moć.
    - U nas to nije bio slučaj - reče pukovnik, prvi put uviđajući svoju
    usamljenost. - Svi su moji drugovi pomrli u očekivanju pošte.
    Odvjetnik sačuva prisebnost.
    - Zakon je bio prekasno izglasan - reče. - Nisu svi imali tu sreću da poput
    vas postanu pukovnici u dvadesetoj godini. Osim toga, njime nije bio obuhvaćen
    poseban revolucionarni odred, pa je vlada morala zatražiti dodatne stavke u
    budžetu.
    Uvijek ista pjesma. Kad god ju je slušao, pukovnika je obuzimao pritajeni
    gnjev. - To nije nikakva milostinja - reče. - Neka nitko ne misli da nam čini
    uslugu. Mi smo se krvavo namučili da spasimo republiku.
    Odvjetnik raskrili ruke.
    - Jest, pukovniče - reče. - Ljudska je nezahvalnost bezgranična.
    I tu je pjesmu znao pukovnik. Počeo ju je slušati dan nakon sporazuma u
    Neerlandiji, kad je vlada obećala da će isplatiti putne troškove i ostale naknade
    za dvije stotine oficira revolucije. Utaboren oko divovskog stabla ceibe u Neerlandiji,
    revolucionarni bataljon, formiran mahom od odbjeglih srednjoškolaca,
    čekao je tri mjeseca. Nakon toga vratili su se kući kako je tko znao i umio i
    nastavili čekati. Poslije gotovo šezdeset godina pukovnik je još čekao.
    Potaknut uspomenama, zauze uzvišen stav. Desnu ruku - snop kostiju
    povezan žilama - priljubi uz bedrenu kost i promrsi:
    - Nakon svega, moram vam saopćiti svoju odluku.
    Odvjetnik je bio zatečen.
    - A ta je?
    - Uzimam drugog advokata.
    U ured uđe patka sa žutim pačićima. Odvjetnik ustane da je istjera van. -
    Molim lijepo, pukovniče - reče, plašeći je. - Neka bude na vašu. Da sam
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 21
    čudotvorac, ne bih živio u ovom kokošinjcu. - Dvorišni je ulaz prepriječio
    drvenom rešetkom i ponovo se svalio na stolicu.
    - Sin mi je radio do zadnjeg dana - reče pukovnik. - Kuća mi je pod
    hipotekom. Zakon o mirovinama donio je advokatima doživotnu rentu.
    - Ali ne i meni - usprotivi se odvjetnik. - I posljednja je para utrošena na
    dokazni postupak.
    Pukovnika zaboli pomisao da je bio nepravedan.
    - To sam upravo htio reći - ispravi se. Rukavom od košulje otare čelo. -
    Od ove vrućine čovjeku ponekad zaškripe kotači u glavi.
    Odvjetnik potom stade pretraživati po uredu da nađe punomoć. Sunce dopre
    do sredine neugledne prostorije od neizblanjanih dasaka. Nakon uzaludnog
    prekapanja na sve strane, odvjetnik klekne, stenjući se sagne i ispod pijanole izvuče
    svežanj papira.
    - Evo je.
    Pruži pukovniku list sa službenim zaglavljem. - Moram pisati
    povjerenicima da ponište kopije - zaključi. Pukovnik otrese prašinu i spremi
    papir u džep od košulje.
    - Poderite je sami - reče odvjetnik.
    - Neću - odvrati pukovnik. - To mi je dvadeset godina uspomena. - I stade
    očekivati da odvjetnik nastavi potragu. Ali ovome to nije padalo na pamet.
    Zavalio se u visaljku da obriše znoj. Odatle se zagleda u pukovnika kroz
    nesnosan sunčev odbljesak.
    - Potrebni su mi i ostali dokumenti.
    - Koji?
    - Dokazne isprave.
    Odvjetnik raskrili ruke.
    - To će zaista biti neizvedivo, pukovniče.
    Pukovnik se uzbudi. Kao blagajnik revolucionarnog pokreta u okrugu Macondo,
    šest se dana i noći mučno probijao kroz divljinu da na mazgi prenese dvije
    škrinje s fondovima građanskog rata. Vukući mazgu koje je izdisala od gladi,
    stigao je do logora u Neerlandiji pola sata prije potpisivanja sporazuma. Pukovnik
    Aureliano Buendía — glavni intendant revolucionarnih snaga na atlantskom
    primorju - izdao mu je priznanicu na ime tih fondova i obje škrinje uveo u
    inventar predaje.
    - Ti su dokumenti od neprocjenjive vrijednosti - reče pukovnik. - Među
    njima je priznanica što ju je vlastoručno potpisao pukovnik Aureliano Buendía.
    - U redu - reče odvjetnik. - Ali ti su dokumenti prošli kroz tisuće ruku u
    tisućama kancelarija i dospjeli u bog te pitaj koji odsjek Ministarstva vojske.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 22
    - Spisi takve naravi ne mogu neopaženo promaći ni jednom činovniku -
    reče pukovnik.
    - Ali, u ovih petnaest godina činovnici su se mijenjali u mnogo navrata -
    predoči mu odvjetnik. - Ne zaboravite da je bilo sedam predsjednika, i da je
    svaki predsjednik barem deset puta izmijenio svoj kabinet, i da je svaki ministar
    izmijenio svoje činovnike barem stotinu puta.
    - No nitko te dokumente nije mogao odnijeti kući - reče pukovnik. - Svaki
    novi činovnik morao ih je zateći na svom mjestu.
    Odvjetnika obuze očaj.
    - A osim svega, ako ti spisi sad otiđu iz ministarstva, cijeli mirovinski
    postupak morat će krenuti od početka.
    - Nije važno - reče pukovnik.
    - To će potrajati stoljećima.
    - Nije važno. Tko čeka, taj i dočeka.

  13. #13
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    Na stolić u dnevnoj sobi donio je blok pisaćeg papira s crtama, pero,
    tintarnicu i upijač, a vrata spavaće sobe ostavio otvorena da se eventualno
    posavjetuje sa ženom. Ona je molila krunicu.
    - Koji je danas datum?
    - Dvadeset i sedmi listopada.
    Pisao je veoma revno, oslonivši ruku s držalom na upijač, ispravljene
    kraIježnice da omogući pravilno disanje, kao što su ga učili u školi. Vrućina u
    zatvorenoj prostoriji postade nepodnošljiva. Na pismo kane graška znoja.
    Pukovnik je osuši upijačem. Zatim pokuša ostrugati razlivena slova i
    načini još veću mrlju. To ga nije smelo. Ispisao je službeni broj i na rubu dodao:
    »Stečeno pravo«. Potom pročita cijeli tekst.
    - Kad su me uvrstili u mirovinski spisak?
    Žena ne prekine molitvu da bi se sjetila.
    - Dvanaestog kolovoza 1949.
    Naskoro udari kiša. Pukovnik ispuni cijeli list velikim i nezgrapnim, pomalo
    dječjim slovima, onim istim što ih je naučio u državnoj školi u Manaureu.
    Zatim i drugi list, dopola, i potpiše se.
    Pročitao je pismo ženi. Ona je svaku rečenicu odobravala kimanjem. Kad
    je dovršio čitanje, pukovnik zatvori omotnicu i ugasi svjetiljku.
    - Zamoli nekoga da ti to otipka na pisaćem stroju.
    - Neću - odvrati pukovnik. - Već mi je dodijalo moljakati nekakve usluge.
    Pola je sata slušao kako kiša bubnja po palminu lišću krova. Na selo se
    stuštio potop. Nakon objave policijskog sata negdje u kući stade prokišnjavati.
    - Ovo je valjalo odavno poduzeti - reče žena. - Najbolje je to izravno
    rješavati.
    - Nikad nije prekasno - reče pukovnik, osluškujući ono kapanje. - Kamo
    sreće da se sve to uredi kad istekne hipoteka na kuću.
    - Još dvije godine - reče žena.
    On upali svjetiljku da utvrdi gdje to kaplje u dnevnoj sobi. Na to je mjesto
    podmetnuo pijetlovu konzervu i vratio se u sobu, praćen metalnim zvukom kapi
    u praznoj limenki.
    - Možda će oni to urediti prije siječnja, jer ih mami zarada — reče i uvjeri
    sama sebe. - Tada će isteći Agustinova godišnjica i moći ćemo otići u kino.
    Ona se tiho nasmije. - Više se i ne sjećam tih šarenih slićica — reče.
    Pukovnik je pokuša nazreti kroz mrežu protiv komaraca.
    - Kad si zadnji put bila u kinu?
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 24
    - Još 1931. - odvrati ona. - Prikazivala se »Pokojnikova volja«.
    - Je li bilo tuče?
    - To nismo nikad doznali. Dok je duh pokušavao djevojci ukrasti ogrlicu,
    spustio se pljusak.
    Uspavao ih romon kiše. Pukovnik oćuti lakšu nelagodu u crijevima. Ali to
    ga nije uzbudilo. Još malo pa će pregurati i taj listopad. Umotao se u vuneni
    gunj i načas osluhnuo sipljivo disanje žene koja je - negdje daleko - plovila u
    drugim snovima. Zatim progovori, savršeno budan.
    Žena se probudi.
    - S kim govoriš.
    — Ni s kim — reče pukovnik. — Razmišljao sam kako smo na zboru u
    Macondu bili u pravu kad smo pukovniku Aurelíanu Buendíji rekli da se ne
    preda. I to je ono što je gurnulo svijet u propast.
    Kišilo je cijeli tjedan. Drugog studenog - mimo pukovnikove volje - žena
    je odnijela cvijeće na Agustínov grob. S groblja se vratila s novim napadajem
    astme. Nastupi težak tjedan. Teži nego ona četiri tjedna u listopadu kad se
    pukovniku činilo da neće preživjeti. Liječnik je obišao bolesnicu i izišao iz sobe
    uz poklik: - S ovakvom astmom ja bih slobodno mogao sahraniti čitavo selo. —
    Ali s pukovnikom je porazgovarao u četiri oka i odredio poseban režim.
    I pukovnikovo zdravlje se pogoršalo.
    Satima je izdisao na zahodu, obliven ledenim znojem, osjećajući kako mu
    trune i malo-pomalo otpada flora u utrobi. To donosi zima, ponavljao je ne
    gubeći prisebnost. Sve će biti drugačije kad prestanu kiše. - I zaista je u to
    vjerovao, siguran da će poživjeti do dolaska pisma.
    Sad je bio na njemu red da popuni rupe u kućanstvu. Često je morao
    stisnuti zube da zatraži veresiju u obližnjim dućanima. »Samo do idućeg
    tjedna«, govorio je, ne znajući ni sam da li je to sigurno. »Taj mi je novac morao
    stići prošlog petka.« Kad se oporavila, žena se začuđeno zagleda u nj.
    - Sama si kost i koža - reče.
    - Čuvam se za prodaju - otpovrne pukovnik. — Naručila me tvornica
    klarineta.
    A zapravo ga je jedino održavala nada u dolazak pisma. Onako slab, izmožden
    nesanicom, nije se mogao brinuti i za sebe i za pijetla. U drugoj polovici
    studenog učini mu se da će živina uginuti, jer dva dana nije bilo kukuruza. Odnekud
    se sjeti stručka mladog graha što ga je u srpnju bio objesio iznad peći.
    Otvorio je mahune i pred pijetla stavi limenku sa suhim zrnjem.
    - Dođi ovamo - reče.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 25
    - Čekaj malo - pripomene pukovnik, promatrajući pijetlovo ponašanje. -
    Glad je najbolji začin.
    Zatekao je ženu kako pokušava sjesti u krevetu. Iz njezina iznurena tijela
    širio se vonj ljekovitog bilja. Ona progovori, naglašavajući svaku riječ s
    proračunatom točnošću:
    - Odmah da si se riješio tog pijetla. Taj je trenutak pukovnik bio odavno
    predvidio. Još onog dana kad su mu izrešetali sina i on odlučio da zadrži pijetla.
    Imao je dovoljno vremena za razmišljanje.
    - To sad nema svrhe - reče. - Za tri mjeseca bit će borba i tada ćemo ga
    moći skuplje prodati.
    - Ostavimo novac — reče žena. — Kad mladići navrate, reći ćeš im da ga
    odnesu i postupe s njim kako god znaju.
    - Meni je zbog Agustina - navede pukovnik smišljen razlog. - Zamisli s
    kakvim bi nam veseljem on dojavio pijetlovu pobjedu.
    Žena doista pomisli na sina.
    - Ti prokleti pijetlovi su ga stajali glave — povika ona. — Da je trećeg
    siječnja ostao kod kuće, ne bi ga bila zadesila zla kob. - Upre u vrata košćati
    kažiprst i klikne: - Čini mi se da ga sad vidim kako izlazi s pijetlom ispod miške.
    Opomenula sam ga da se pripazi kako ga ne bi zadesila nesreća u onom
    kokošinjcu, a on se slatko nasmijao i rekao: »Hajde, šuti, večeras nećemo znati
    što ćemo sa silnim novcima.«
    Prevali se na postelju, iscrpljena. Pukovnik je nježno smjesti na jastuk.
    Oči mu se sukobe s drugim parom očiju koji je bio navlas jednak njegovima. -
    Nemoj se pomicati - reče, ćuteći pištanje u vlastitim plućima. Ženu je odmah
    svladao drijemež. Zatvorila je oči. Kad ih je ponovno otvorila, disanje joj je bilo
    nešto ujednačenije.
    - To je zbog situacije koja nas tišti - reče. — Grijeh je otkidati kruh od
    usta i bacati ga pred jednog pijetla.
    Pukovnik otare čelo plahtom.
    - Za tri mjeseca još nećemo umrijeti.
    - A što ćemo jesti za to vrijeme - zapita žena.
    - Ne znam — reče pukovnik. — Ali da nam je bilo suđeno da umremo od
    gladi, već bismo bili mrtvi.
    Pijetao je pucao od života pored prazne limenke. Ugledavši pukovnika,
    razveza grleni, gotovo ljudski monolog, i zabaci glavu. On mu uputi saučesnički
    osmijeh:
    - Težak je ovaj život, druže.

  14. #14
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    Izašao je na ulicu. Stade lunjati selom koje se predalo popodnevnoj sijesti,
    ne misleći ni na što, ni ne pokušavajući shvatiti da njegovu problemu nema
    lijeka. Hodao je pustim uličicama dokle god se nije dobro umorio. Tada se
    vratio kući. Žena je čula kako ulazi i pozvala ga u sobu.
    - Molim?
    Ona odgovori ne gledajući ga.
    - Možemo prodati sat.
    Pukovnik je i to bio predvidio.
    - Sigurna sam da će ti Alvaro odmah dati četrdeset pesosa — reče žena. -
    Sjeti se samo kako je začas kupio šivaći stroj.
    To se odnosilo na krojača za kojeg je nekad radio Agustin.
    - Moglo bi se ujutro porazgovarati s njime — složi se pukovnik.
    - Nikakvo jutro ne dolazi u obzir - presiječe žena. - Sad ćeš odmah
    ponijeti sat, staviti mu ga na stol i reći: »Alvaro, donio sam vam ovaj sat na
    prodaju.« On će odmah vidjeti koliko je sati.
    Pukovnik je bio nesretan.
    - Pa to je kao da čovjek uprti Kristov grob — pobuni se on. — Vide li me
    kako hodam s tom škrinjom, dospjet ću u šlager Rafaela Escalone.
    Međutim, žena ga je uvjerila i ovog puta. Sama je skinula sat, zamotala ga
    u novine i stavila mu ga na ruke. - Ne vraćaj se ovamo bez tih četrdeset pesosa -
    reče. Pukovnik se zaputi u krojačnicu, noseći paket pod rukom. Zateče Agustinove
    drugove kako sjede na vratima.
    Jedan od njih mu ponudi da sjedne. Pukovnik nije uspijevao srediti misli.
    - Hvala - reče. - U prolazu sam. - Iz radnje je izašao Alvaro. Na žicu razapetu između
    dva stupa u trijemu objesio je komad mokrog trliša. Bijaše to mladić čvrste
    građe, oštro rezana lika i užagrenih očiju. I on mu je ponudio da sjedne. Pukovnik
    oćuti da mu se vraća samopouzdanje. Namjesti stolac uz vratnicu i sjedne,
    očekujući da ostane nasamo s Alvarom i predloži mu kupnju. Najednom
    opazi da je okružen tajanstvenim licima.
    - Da ne smetam — reče.
    Oni stadoše prosvjedovati. Jedan od njih se naže prema njemu. Reče,
    jedva čujnim šaptom:
    - Pisao je Agustín.
    Pukovnik baci pogled na pustu ulicu.
    - Što kaže?
    - Uvijek isto.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 27
    Dali su mu tajni letak. Pukovnik ga spremi u džep od hlača. Zatim šutke
    stade bubnjati po paketu, dokle god mu se nije učinilo da mu se netko obraća.
    Obuze ga napetost.
    - Šta to nosite, pukovniče?
    Pukovnik je izbjegavao prodoran pogled zelenih Germánovih očiju.
    - Ništa - slaga. - Nosim sat Švabi da mi ga popravi.
    - Budite razumni, pukovniče — reče Germán, pokušavajući mu uzeti
    paket. - Pričekajte ovdje, ja ću to pogledati.
    On se usprotivi. Nije govorio ništa, ali su mu vjeđe poplavjele. Ostali su
    bili uporni.
    - Pustite ga, pukovniče. Razumije se on u tehniku.
    - Ne bih ga htio smetati.
    - Kakve smetnje i kakvi bakrači - riješi to Germán. Uze sat. - Švabo vam
    digne deset pesosa a da ga i ne pipne.
    Unio je sat u krojačnicu. Alvaro je šivao na stroju. U dnu, ispod gitare
    obješene o čavao, jedna je djevojka prišivala dugmad. Iznad gitare bio je
    prikucan natpis: »Zabranjeno govoriti o politici.« Pukovnik poželi da u zemIju
    propadne. Odupre se nogama o prečagu stolca.
    - U božju mater, pukovniče.
    On se lecne.
    - Bez ružnih riječi — reče.
    Alfonso namjesti očale da pobliže razgleda pukovnikove čizmice.
    - Gledam vam obuću - reče. - Lašti se ko pasja kesa.
    - To se može reći i bez ružnih riječi - reče pukovnik i pokaže potplate
    svojih lakiranih čizmica. - Ovim je nakazama četrdeset godina, ali dosad nisu
    čule ružnu riječ.
    - Gotovo - vikne Germán iz radnje i u isti mah se začu otkucavanje sata. U
    susjednoj kući neka žena stade lupatio pregradni zid, dovikujući:
    - Prestanite s tom gitarom, još nije istekla Agustinova godišnjica.
    Netko prasne u smijeh.
    - To je sat.
    Germán izađe noseći paket.
    - Nije bilo ništa - reče. - Ako hoćete, otpratit ću vas kući da ga
    uravnotežimo.
    Pukovnik nije prihvatio.
    - Koliko sam dužan?
    - Pustimo to, pukovniče - odvrati Germán zauzimajući mjesto u skupini. -
    U siječnju plaća pijetao.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 28
    Pukovnik tad uluči očekivanu priliku.
    - Nešto ću ti predložiti - reče.
    - Što?
    - Poklanjam ti pijetla - zagleda se u okolna lica. - Poklanjam pijetla svima
    vama.
    Germán ga zbunjeno pogleda.
    - Ja sam prestar za sve to skupa - nadoveže pukovnik. Glas mu je bio
    prožet uvjerljivom ozbiljnošću. - To je za mene prevelika odgovornost. Već mi
    se danima čini da ta živina pomalo skapava.
    - Ne brinite, pukovniče - reče Alfonso. - U ovo doba godine pijetao se
    mitari. Upaljen mu je korijen pera.
    - Narednog će mjeseca biti sve u redu — potvrdi Germán.
    - Bez obzira na sve, ja ga više ne želim.
    Germán ga prostrijeli zjenicama.
    - Shvatite jednu stvar, pukovniče - uporno će on. - Bitno je da Agustinova
    pijetla u borilište dovedete vi sami.
    Pukovnik se zamisli. - Razumijem - reče. — Zato sam ga dosad i držao.
    — Stisne zube i smogne snage da nastavi:
    - Nevolja je u tome što dotle još ima tri mjeseca.
    Germán je odmah shvatio.
    - Ako je samo to posrijedi, problema nema.
    I predloži rješenje. Ostali prihvatiše. Pred večer, kad je došao kući s
    paketom ispod miške, žena je bila razočarana.
    - Ništa — zapitala je.
    - Ništa - odvrati pukovnik. - Ali sad to nije važno. Mladići su preuzeli na
    sebe da hrane pijetla.

  15. #15
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    - Pričekajte, posudit ću vam kišobran, kume.
    Don Sabas otvori ormar ugrađen u zid ureda. Ukaza se nutrina u neredu,
    hrpa jahaćih čizama, stremenovi i remenje, i aluminijsko vedro krcato mamuzama.
    Pri vrhu je visilo pola tuceta kišobrana i jedan ženski suncobran. Pukovnika
    to podsjeti na pustošenje elementarne nepogode.
    - Hvala, kume — reče nalakćen na prozor. - Radije ću pričekati da kiša
    prestane. - Don Sabas nije zatvorio ormar. Sjeo je za pisaći stol, unutar dosega
    ventilatora. Zatim je iz ladice izvadio injekcionu špricu umotanu u pamuk.
    Pukovnik je kroz kišu promatrao olovnosive bademove. Nigdje ni žive duše.
    - S ovog prozora kiša je drugačija - reče. - Kao da pada u drugom mjestu.
    - Kiša ostaje kiša, kako je god gledaš - priklopi don Sabas. Metne špricu u
    ključalu vodu na staklenoj ploči pisaćeg stola. - Ovo je usrana selendra.
    Pukovnik slegne ramenima. Uputi se prema unutrašnjosti ureda, dvorane
    popođene zelenim pločicama i opremIjene namještajem prekrivenim tkaninom u
    šarenim bojama. U dnu, nabacano na hrpu, vreće soli, mješine s medom i sedla.
    Don Sabas ga je pratio potpuno odsutnim pogledom.
    - Da sam na vašem mjestu, ne bih tako mislio — reče pukovnik.
    Sjedne, prekriživši noge, i spokojno se zagleda u čovjeka nagnuta nad
    pisaćim stolom. Bijaše to čovjek niska stasa, korpulentna ali mlohava lika, tužno
    izbuljenih očiju.
    - Pođite liječniku, kume — reče don Sabas. — Nešto ste mi okopnjeli
    nakon onog ukopa.
    Pukovnik podigne glavu.
    - Zdrav sam kao riba - reče.
    Don Sabas je čekao da šprica iskuha.
    - Kad bih barem ja to mogao reći -potuži se. - Blago vama što možete bez
    straha pojesti bakreni stremen. - Zagleda se u rutave nadlanice prošarane
    smedim madežima. Uz burmu imao je prsten sa crnim kamenom.
    - Tako je — potvrdi pukovnik.
    Don Sabas pozove ženu kroz vrata koja su povezivala ured s preostalim
    dijelom kuće. Zatim udari u dugu žalopojku oko svog režima ishrane. Iz džepa
    na košulji izvadio je bočicu i na pisaći stol stavio bijelu pilulu veličine grahova
    zrna.
    - Prava je muka kad to čovjek mora posvuda vući sa sobom - reče. - Kao
    da u džepu nosiš smrt.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 30
    Pukovnik se približi pisaćem stolu. Razgledao je pilulu na dlanu, dok mu
    don Sabas nije predložio da je kuša.
    - Time se sladi kava - objasni mu. — To je šećer bez šećera.
    - Jasno - reče pukovnik, osjećajući kako mu pljuvačka poprima otužno
    sladak okus. - Otprilike kao zvonjava bez zvona.
    Don Sabas se nalakti na pisaći stol i zari lice među dlanove, kad mu je
    žena dala injekciju. Pukovnik nije znao kud bi sa sobom. Žena je isključila
    ventilator, stavila ga na željeznu blagajnu i zatim se uputila prema ormaru.
    - Postoji nekakva veza izmedu kišobrana i smrti — reče.
    Pukovnik joj ne obrati pažnje. U četiri sata je izašao iz kuće da sačeka
    poštu, ali se pred kišom sklonio u don Sabasov ured. Još je kišilo kad su se
    piskom oglasili brodići.
    - Svi kažu da smrt ima lik žene - nadoda žena. Bila je krupna, rastom viša
    od muža, i nad gornjom usnom je imala dlakavu bradavicu. Načinom govora je
    podsjećala na zujanje ventilatora. - Međutim, je ne bih rekla da je to žena - reče.
    Zatvorila je ormar i obazrela se da ulovi pukovnikov pogled: — Ja mislim da je
    to beštija s kopitima.
    - Može biti - složi se pukovnik. - Ponekad se događaju najčudnije stvari.
    U mislima je pratio poštanskog službenika kako skače na brodić, ogrnut
    kabanicom od voštanog platna. Mjesec dana je proteklo otkako je uzeo drugog
    odvjetnika. Imao je pravo očekivati odgovor. Don Sabasova žena i dalje je naklapala
    o smrti, sve dok nije opazila odsutan izraz na pukovnikovu licu.
    - Kume - reče. - Mora da vas tišti neka briga.
    Pukovnik se vrati na zemlju.
    - Tako je, kumo — slaga. — Razmišljam kako je već pet sati, a pijetao
    nije dobio injekciju.
    Ona se zapanji.
    - Injekcija pijetlu, kao da je čeljade - vikne. - Pa to je svetogrđe.
    Don Sabasu prekipje. Podigao je zajapureno lice.
    - Začepi ta usta već jednom — naredi ženi. Ona doista prinese ruke
    ustima. - Već pola sata gnjaviš mi kuma sa svojim glupostima.
    - Ni govora - pobuni se pukovnik.
    Žena zalupi vratima. Don Sabas otare vrat rupčićem namirisanim
    lavandom. Pukovnik priđe prozoru. Kiša je neumoljivo padala. Preko pustog
    trga prolazila je kokoš dugih žutih nogu.
    - Je li istina da pijetao prima injekcije?
    - Istina je — reče pukovnik. — Pripreme počinju narednog tjedna.
    - To je smjelost - reče don Sabas. - Niste vi za te stvari.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 31
    - U redu — reče pukovnik. — Ali to nije razlog da mu zavrnem šijom.
    - To je luđačka smjelost - reče don Sabas primičući se prozoru. Pukovnik
    začu disanje nalik šištanju mijeha. Kumove oči su mu ulijevale samilost. - Poslušajte
    me, kume — reče don Sabas. - Prodajte tog pijetla dok ne bude kasno.
    - Nikad nije kasno ni za što - reče pukovnik.
    - Ne budite nerazumni - uporno će don Sabas. - Taj će vam se posao
    dvostruko isplatiti. Prvo, skinut ćete tu brigu s vrata, a drugo, stavit ćete u džep
    devetsto pesosa.
    - Devetsto pesosa - klikne pukovnik.
    - Devetsto pesosa.
    Pukovnik pojmi visinu iznosa.
    - I vi držite da će netko položiti taj silan novac za jednog pijetla?
    - Ništa ja ne držim - odreže don Sabas. - Ja sam potpuno siguran.
    Bijaše to najveći iznos s kojim je pukovnik uopće baratao nakon predaje
    revolucionarnih fondova. Kad je izišao iz don Sabasova ureda, oćuti kako mu
    grčevi razdiru utrobu, ali je sad znao da to nije posljedica vremena. U
    poštanskom uredu odmah se obratio službeniku:
    - Očekujem hitno pismo - reče. - Avionsko.
    Službenik stade tražiti po označenim pregracima. Kad je sve pregledao,
    odloži pisma na svoje mjesto, ali ne reče ništa. Pljesnu rukama i uputi
    pukovniku značajan pogled.
    - Danas je svakako moralo stići - reče pukovnik.
    Službenik slegne ramenima.
    - Samo smrt svakako stiže, pukovniče.
    Žena ga je dočekala s tanjurom kukuruzne kaše. Jeo je šutke i u dugim
    stankama između zalogaja premetao misli. Sjedeći mu sučelice, žena opazi da se
    nešto u kući izmijenilo.
    - Što ti je - upita.
    - Razmišljam o činovniku koji je zadužen za mirovine - lagao je
    pukovnik. - Za pedeset godina mi ćemo mirno počivati pod zemljom, a taj će
    jadnik svakog petka skapavati očekujući penziju.
    - Loš znak - reče žena. - To znači da se već počinješ miriti sa sudbinom. -
    I prione uz kašu. No uskoro je opazila da joj muž i dalje bludi mislima. -Okani
    se razmišljanja i lijepo na miru pojedi tu kašu.
    - Izvrsna je - reče pukovnik. - Odakle ti?
    - Od pijetla - odgovori žena. - Mladići su mu donijeli toliko kukuruza da
    ga je odlučio podijeliti s nama. Takav je život.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 32
    - Tako je - uzdahne pukovnik. - Život je najveća stvar koju je čovjek ikad
    pronašao.
    Pogleda pijetla vezana za nožicu od peći i ovog puta mu se pričini nekako
    drugačijim. I žena ga je pogledala.
    - Danas sam djecu morala tjerati batinom - reče. - Donijeli staru koku na
    parenje s pijetlom.
    - Nije to prvi put - reče pukovnik. - To isto je radio po selima pukovnik
    Aureliano Buendía. Podvodili su mu curice na rasplod.
    Dosjetka joj se svidjela. Pijetao se oglasi grlenim kvocanjem koje je
    doprlo do trijema kao prigušen ljudski govor. - Ponekad mi se čini da će ta
    živina progovoriti - reče žena. Pukovnik ga nanovo pogleda.
    - Taj pijetao vrijedi suha zlata - reče. Stade računati srčući kašu. — Hranit
    će nas tri godine.
    - Obmana se ne jede - reče žena.
    - Ne jede se, ali je hranjiva - odgovori pukovnik. - Kao čudesne pilule
    mog kuma Sabasa.
    Te je noći loše spavao, jer su mu se mislima uporno vrzmale svakakve
    brojke. Sutradan je žena za objed iznijela dva tanjura kukuruzne kaše i pojela
    svoj dio poniknute glave, bez ijedne riječi. Pukovnika obuze sumorno raspoloženje.
    - Što ti je.
    - Ništa - reče žena.
    Njemu se učini da je ovog puta zapalo njoj u dio da ne govori istinu.
    Pokuša je utješiti. Ali žena je ostala pri svome.
    - Ništa posebno — reče. — Pade mi na pamet da su od one sahrane
    protekla dva mjeseca, a ja još nisam bila na žalovanju.
    I otišla je te iste večeri da to obavi. Pukovnik ju je dopratio do pokojnikove
    kuće i zatim krenuo prema kinu, privučen glazbom s razglasa. Sjedeći na
    pragu župnog dvora, fra Angel je nadzirao ulaz da vidi tko gleda predstavu
    mimo njegovih dvanaest upozorenja. Blještava svjetlost, zaglušna glazba i dječja
    vika slijevali su se na tom mjestu u fizičku prepreku. Jedno dijete naperi u
    pukovnika drvenu pušku.
    - Što je s pijetlom, pukovniče - reče mu zapovjednički.
    Pukovnik digne ruke.
    — Pijetao ko pijetao.
    Četverobojni plakat prekrivao je cijelo pročelje kina: Ponoćna djevica.
    Ženska u plesnoj haljini, s razgolićenim bedrom. Pukovnik je lunjao uokolo, sve
    dok se iz daljine nije javilo sijevanje i tutanj grmljavine. Tada je pošao po ženu.

  16. #16
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    U pokojnikovoj kući nije je bilo. Ne zateče je ni kod kuće. Pukovnik
    procijeni da bi uskoro mogla nastupiti zabrana kretanja, ali sat na zidu bio se
    zaustavio. Čekao je, osluškujući kako se oluja bliži selu. Već je htio ponovo
    izaći, kad je žena ušla u kuću.
    Odnio je pijetla u spavaću sobu. Ona se presvukla i došla utažiti žeđ, kad
    je pukovnik završio navijanje i očekivao najavu policijskog sata da podesi točno
    vrijeme.
    - Gdje si bila? - zapita pukovnik.
    - U susjedstvu - odvrati žena. Odložila je čašu u ormarić ne gledajući
    muža i vratila se u spavaću sobu. - Nitko se nije nadao da će kiša tako brzo doći.
    - Pukovnik na to ne reče ništa. Kad je truba najavila policijski sat, podesio je
    kazaljke na jedanaest, zatvorio stakleni poklopac i vratio stolicu na mjesto.
    Zatekne ženu kako moli krunicu.
    - Nisi mi odgovorila na pitanje - reče pukovnik.
    - Koje.
    - Gdje si bila?
    - Zapričala sam se u susjedstvu - reče ona. - Već odavno nisam izlazila iz
    kuće.
    Pukovnik objesi visaljku. Zaključao je kuću i zaprašio sobu. Potom je
    odložio svjetiljku na pod i legao.
    - Shvaćam te — reče snuždeno. — Najgore od svega je to što nevolja
    čovjeka natjera u laž.
    Ona duboko uzdahne.
    - Bila sam kod fra Angela - reče. - Zamolila sam ga za pozajmicu u zalog
    za vjenčano prstenje.
    - I što ti je rekao?
    - Da je trgovanje posvećenim stvarima grijeh.
    Govorila je i dalje, zaklonjena mrežom protiv komaraca. — Prije dva dana
    pokušala sam prodati sat — reče. — Nitko ga neće, jer sada prodaju na otplatu
    moderne satove sa svijetlećim brojčanikom. I u mraku možeš vidjeti koliko je
    sati.
    Pukovnik uvidje da mu četrdeset godina zajedničkog života, zajedničkog
    gladovanja i zajedničkih nevolja, nije dostajalo da upozna vlastitu ženu. Oćuti
    kako je tokom vremena nešto ostarjelo i u ljubavi.
    - Ni sliku nitko neće — reče ona. — Skoro svi imaju tu sliku. Obišla sam
    čak i Arape u pristaništu.
    Pukovnika preplavi gorčina.
    - To znači da sada svi znaju kako skapavamo od gladi.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 34
    - Umorna sam - reče žena. - Muškarci pojma nemaju o kućanskim
    problemima. U nekoliko sam navrata stavila kuhati kamenje, da susjedi ne
    doznaju kako već odavno nemamo što pristaviti na vatru.
    Pukovnika to zapeče kao uvreda.
    - To je pravo poniženje - reče.
    Žena se izvuče iz mreže protiv komaraca i zaputi prema visaljki. - Ja ću
    stati na kraj svim tim prenemaganjima i mudrovanjima u ovoj kući - reče. Glas
    joj je stao podrhtavati od bijesa. - Sita sam i presita ponosa i mirenja sa
    sudbinom.
    Pukovnik ni da okom trepne.
    - Već dvadeset godina ufamo se u lažna obećanja što su ih prosipali nakon
    svakih izbora, i od svega toga sad imamo mrtvog sina — produži ona. — Jedino
    i samo mrtvog sina.
    Pukovnik je bio navikao na ovakva predbacivanja.
    - Ispunili smo svoju dužnost — reče.
    - I oni su je ispunili, zarađujući u senatu mjesečno tisuću pesosa tokom
    dvadeset godina - na to će žena. - Evo ti mog kuma Sabasa, podigao dvokatnicu
    i ne zna kamo će s parama, i to došljak koji je krčmio nekakve meleme, sa
    zmijom oko vrata.
    - A sad umire od šećerne bolesti - reče pukovnik.
    - Ti pak umireš od gladi — reče žena. - I utuvi sebi u glavu da se ponos ne
    jede.
    U riječ joj upade sijev munje. Grom se prolomi na ulici, upadne u spavaću
    sobu i protutnja ispod kreveta kao gomila kamenja. Žena jurne prema mreži
    protiv komaraca da uzme krunicu.
    Pukovnik se nasmiješi.
    - To je zato što previše govoriš - reče. - Uvijek sam ti govorio da je Bog
    na mojoj strani.
    Zapravo ga je pritiskala gorčina. Uskoro je ugasio svjetiljku i predao se
    mislima, okružen tminom koju su prosijecale munje. Sjetio se Maconda.
    Pukovnik je čekao deset godina da se ostvare obećanja iz Neerlandije. U bunilu
    sijeste razabrao je dolazak žutog i prašnjavog vlaka s muškarcima, ženama i životinjama,
    koji su se gušili od sparine, tiskajući se čak i na krovovima vagona.
    Vladala je bananska groznica. U dvadeset i četiri sata prevrnuli su selo naglavce.
    - Odlazim - rekao je tada pukovnik. — Od vonja banane mi se diže utroba. - I
    otišao je iz Maconda prvim vlakom, jedne srijede, dvadeseti sedmog lipnja tisuću
    devetsto i šeste, u dva i osamnaest poslije podne. Pola mu je stoljeća trebalo
    da uvidi kako nakon predaje u Neerlandiji nije imao ni časka spokoja.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 35
    Otvorio je oči.
    - To valja zaključiti - reče.
    - Što.
    - To s pijetlom - doda pukovnik. - Već sutra ću ga prodati svom kumu
    Sabasu za devetsto pesosa.

  17. #17
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    Kroz prozor dopre u ured stenjanje uškopljene stoke, prekidano na mahove
    don Sabasovim povicima. »Ako ne bude ovdje za deset minuta, idem«, zaključi
    pukovnik nakon dvosatnog čekanja. Ipak, pričekao je još dvadeset minuta.
    Upravo je htio izaći, kad u ured uđe don Sabas sa skupinom nadničara. Nekoliko
    je puta prošao pored pukovnika ne videći ga. Ugledao ga je istom kad su otišli
    nadničari.
    - Mene ste čekali, kume?
    - Jest, kume - na to će pukovnik. - Ali, ako ste jako zauzeti, mogu navratiti
    kasnije.
    Don Sabas je već izlazio, i ne slušajući ga.
    - Odmah se vraćam - reče.
    Nastupi užareno podne. Ured se kupao u jarkom odbljesku s ulice.
    Omamljen vrućinom, pukovnik nehotice sklopi oči i odmah usni vlastitu ženu.
    Don Sabasova supruga ušulja se na vršcima prstiju.
    - Samo vi spavajte, kume - reče. - Spustit ću žaluzije jer je ovdje kao u
    paklu.
    Pukovnik ju je pratio posve nesvjesnim pogledom. Ona zatvori prozor i
    progovori u polumraku.
    - Sanjate li često?
    - Ponekad - odvrati pukovnik, postiđen zbog svojeg spavanja. - Gotovo
    uvijek sanjam kako se zaplićem u paučinu.
    - Ja ružno sanjam svake noći — reče žena. - Sve me nešto tjera da saznam
    tko je ta neznana čeljad što se čovjeku javlja u snu.
    Uključila je ventilator. - Prošlog tjedna mi se pored uzglavlja stvorila neka
    žena - reče. - Smogla sam odvažnosti da je upitam tko je, a ona mi je odgovorila:
    »Ja sam žena koja je prije dvanaest godina umrla u ovoj sobi.«
    - Ova kuća je izgrađena tek prije dvije godine - primijeti pukovnik.
    - Tako je - reče žena. - To znači da čak i pokojnici griješe.
    Zujanje ventilatora pojača polumrak. Raspet između drijemeža i
    naklapanja žene koja je sa snova prešla na misterij reinkarnacije, pukovnik
    postade nestrpljiv. Čekao je predah da se oprosti, kad je u ured došao don Sabas
    u pratnji nadglednika.
    - Podgrijala sam ti juhu četiri puta - reče žena.
    - Podgrij je i deset puta ako te to veseli - reče don Sabas. - Samo me,
    zaboga, ostavi na miru.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 37
    Otvorio je blagajnu i dao nadgledniku snop novčanica, poprativši to gomilom
    uputa. Nadglednik podigne žaluzije da prebroji novac. Don Sabas ugleda
    pukovnika u dnu ureda, ali to ničim ne oda. Nastavi razgovarati s nadglednikom.
    Pukovnik ustade kad su njih dvojica ponovo namjeravala izaći iz ureda. Don
    Sabas zastane prije negoli će otvoriti vrata.
    - Što ste ono htjeli, kume?
    Pukovnik opazi da ga gleda nadglednik.
    - Ništa, kume - reče. - Htio bih s vama porazgovarati.
    - Recite mi to odmah - reče don Sabas. - Nemam previše vremena.
    Čekao je držeći ruku na kvaki. Pukovniku proteče pet najdužih sekundi u
    životu. Stisne zube.
    - U vezi je s pijetlom - promrsi.
    Tada don Sabas otvori vrata. - U vezi s pijetlom - ponovi s osmijehom i
    gurne nadglednika prema hodniku. - Bliži se smak svijeta, a moj kum samo
    misli na svog pijetla. - A zatim će, obrativši se pukovniku: - Dobro, pukovniče.
    Odmah se vraćam.
    Pukovnik je stajao nepomično nasred ureda, sve dok se koraci dvojice
    Ijudi nisu izgubili na kraju hodnika. Nakon toga izađe da se prošeta mjestom
    obamrlim od nedjeljne sijeste. Nije bilo nikoga u krojačnici. Liječnikova
    ordinacija bila je zatvorena. Nitko nije čuvao izloženu robu u dućanima sirijskih
    trgovaca. Rijeka se pretvorila u ocjelnu ploču. Jedan čovjek se u pristaništu
    izvalio na četiri bačve s naftom i spavao, zaklonivši lice šeširom. Pukovnik se
    uputi kući, uvjeren da se osim njega u selu ništa ne kreće.
    Žena ga je dočekala s kompletnim objedom.
    - Dobila sam veresiju, uz obećanje da ću sutra rano platiti - objasni.
    Tokom objeda pukovnik joj je pričao o zbivanjima u protekla tri sata.
    Žena ga je nestrpljivo saslušala.
    - Tebi jednostavno fali odlučnosti — reče ona na kraju. — Ti nastupaš
    kao da išteš milostinju, a morao bi doći uzdignuta čela, pozvati kuma u stranu i
    reći mu: »Kume, odlučio sam vam prodati pijetla.«
    - Život mine kao san - reče pukovnik.
    Ona zauze odlućno držanje. Tog jutra je pospremala kuću i bila neobično
    odjevena: na nogama stare muževljeve cipele, oko pasa kecelja od voštanog
    platna, oko glave krpa povezana s dva čvora na ušima.
    - Nemaš nikakva smisla za trgovanje - reče. - Kad čovjek nešto prodaje,
    mora se ponašati kao da kupuje.
    Pukovnik uoči nešto zabavno u njenoj pojavi.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 38
    - Ne skidaj to sa sebe - prekine je smiješeći se. - Navlas si jednaka onom
    čovječuljku s omota zobenih pahuljica Quaker.
    Ona skine krpu s glave.
    - Govorim ti ozbiljno — reče. — Ovog ću časa odnijeti kumu pijetla i
    kladim se u što hoćeš da ću se za pola sata vratiti sa devetsto pesosa.
    - Udarile ti brojke u glavu - reče pukovnik. - Odmah bi se kockala s
    novcem od pijetla.
    Teškom ju je mukom razuvjerio. Ona je cijelo jutro provela u smišljanju
    kako da sroči program za naredne tri godine, bez onog mučenja svakog petka.
    Kuću je pripremila za dolazak tih devetsto pesosa. Načinila je popis nabave
    najosnovnijih stvari, ne zaboravivši par novih cipela za pukovnika. U spavaćoj
    sobi je odredila mjesto za ogledalo. Sad su svi ti planovi odjednom pali u vodu i
    njom je prevladao nejasan osjećaj stida i ljutnje.
    Kratko je otpočinula. Kad je ustala, pukovnik je sjedio u dvorištu.
    - I što ćeš sada — zapita ona.
    - Razmišljam - reče pukovnik.
    - Onda je sve riješeno. Možemo računati s tim novcem za pedeset godina.
    Pukovnik je, međutim, ipak odlučio da proda pijetla još istog dana. Mislio
    je kako don Sabas, sam u uredu pored ventilatora, obavlja pripreme za obaveznu
    dnevnu injekciju. Već je predvidio sve njegove odgovore.
    - Ponesi pijetla - preporuči mu žena pri izlasku. - Nek se vidi da i mi konja
    za trku imamo.
    Pukovnik ni da čuje. Išla je za njim do dvorišnih vrata, ne skrivajući
    očajničku nadu.
    - Ne obaziri se na svijet u uredu - reče. — Uhvati ga za ruku i ne puštaj
    dok ti ne isplati devetsto pesosa.
    - Pomislit će da snujemo prepad.
    Ona je to prečula.
    - Ne zaboravi da si ti vlasnik tog pijetla - navaljivala je. - Ne zaboravi da
    ti njemu činiš uslugu.
    - Dobro.
    Don Sabas je s liječnikom bio u spavaćoj sobi.
    - Iskoristite priliku, kume - reče njegova žena pukovniku. - Doktor ga
    priprema za odlazak na imanje. Ne vraća se do četvrtka.
    Pukovnik bijaše razapet između dviju oprečnih sila: iako je bio odlučio
    prodati pijetla, bilo bi mu draže da je navratio sat kasnije i da nije zatekao don
    Sabasa.
    - Mogu pričekati - reče.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 39
    Žena je, međutim, bila uporna. Odvela ga je do spavaće sobe gdje je
    njezin muž sjedio na bračnoj postelji, u gaćama, piljeći u liječnika bezbojnim
    očima. Pukovnik je pričekao da liječnik zagrije epruvetu s pacijentovom
    mokraćom, pomiriše isparenje i potvrdno kimne don Sabasu.
    - Morat ćemo ga strijeljati - reče liječnik obraćajući sepukovniku. —
    Dijabetes presporo ubija bogatune.
    - Vi ste mi dobrano zagorčili život tim svojim prokletim injekcijama
    inzulina - reče don Sabas i odskoči mlitavom stražnjicom. - Ali, tvrda sam ja
    kost. — A onda će pukovniku: — Izvolite, kume. Kad sam vas danas tražio,
    nisam vam ni šešira zatekao.
    - Ne nosim ga, da ga ne moram ni pred kim skidati.
    Don Sabas se stade oblačiti. Liječnik je stavio u džep od kaputa epruvetu s
    krvnim uzorkom. Zatim je načinio reda u kovčežiću. Pukovnik pomisli da
    namjerava otići.
    - Na vašem mjestu bih ja, doktore, mojem kumu podnio račun na sto
    tisuća pesosa - reče. - To bi vam uštedjelo mnogo posla.
    - Već sam mu predložio posao, ali sam zaokružio na milijun — odvrati
    liječnik. - Siromaštvo je najbolji lijek za dijabetes.
    - Hvala na receptu - reče don Sabas pokušavajući ugurati trbušinu u
    jahaće hlače. — Samo što ga neću primijeniti, kako bih vam prištedio tu nesreću
    da budete bogati. - Liječnik opazi kako mu se vlastiti zubi cakle na poniklovanoj
    bravi kovčežića. Pogledao je spokojno na sat. Obuvajući čizme, don Sabas se
    iznebuha obrati pukovniku.
    - Dakle, kume, što je s našim pijetlom.
    Pukovnik osjeti da i liječnika zanima njegov odgovor. Stisne zube.
    - Ništa posebno, kume - procijedi. - Došao sam vam ga prodati.
    Don Sabas je navukao čizme.
    - Izvrsno, kume - reče ravnodušno. - To vam je najrazumnije rješenje.
    - Prestar sam ja za taj teret - opravda se pukovnik pred neprobojnim
    držanjem liječnika. - Da mi je dvadeset godina manje, bilo bi drugačije.
    - Vama će uvijek biti dvadeset godina manje — odvrati liječnik.
    Pukovniku se vrati prisebnost. Čekao je da don Sabas još štogod kaže, ali
    je ovaj šutio. Obukao je kožnati kaput s patentnim zatvaračem i spremao se da
    iziđe iz sobe.
    - Ako hoćete, porazgovarat ćemo o tome narednog tjedna, kume - reče
    pukovnik.
    - To sam upravo htio reći - reče don Sabas. - Imam kupca koji bi možda
    dao četiristo pesosa. Ali moramo pričekati do četvrtka.

  18. #18
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    - Koliko? - zapita liječnik.
    - Četiristo pesosa.
    - Čuo sam da vrijedi daleko više - reče liječnik.
    - Spominjali ste mi devetsto pesosa — reče pukovnik, ohrabren
    liječnikovim čuđenjem. - To je najbolji pijetao u čitavom okrugu.
    Don Sabas odgovori liječniku.
    - Nekad bi svatko dao tisuću - objasni. - Ali danas se nitko ne usuđuje izlagati
    dobrog pijetla. Postoji stalna opasnost da te izrešetaju u borilištu. - Okrene
    se pukovniku s namještenom sućuti: - Eto, to sam vam htio reći, pukovniče.
    Pukovnik potvrdno klimne glavom.
    - Dobro - reče.
    Krene hodnikom za njima. Liječnik se zadržao u dnevnoj sobi, jer ga je
    don Sabasova žena zamolila da joj dade lijek »za one stvari što čovjeka spopadnu,
    a da ne znaš što je.« Pukovnik ga je pričekao u uredu. Don Sabas je otvorio
    blagajnu, natrpao sve džepove novcem i onda pružio četiri novčanice
    pukovniku.
    - Evo vam šezdeset pesosa, kume - reče. — Kad se pijetao proda, sredit
    ćemo račune.
    Pukovnik je otpratio liječnika kroz pristanišni vašar koji je živnuo
    nadolaskom popodnevne svježine. Barkača nakrcana šećernom trstikom klizila
    je niz maticu. Pukovnik primijeti da je lijećnik neuobičajeno šutljiv.
    - A kako ste vi, doktore?
    Liječnik slegne ramenima.
    - Kao i obično - reče. - Čini mi se da bih morao otići liječniku.
    - Zima je svemu kriva - reče pukovnik. - Meni rastače utrobu.
    Liječnik ga premjeri pogledom bez trunka profesionalne znatiželje.
    Pozdravljao je redom sirijske trgovce koji su sjedili na vratima svojih dućana.
    Pred vratima ordinacije pukovnik izloži svoje gledište o prodaji pijetla.
    - Nisam mogao drugačije postupiti - stade mu objašnjavati. - Ta se živina
    hrani ljudskim mesom.
    - Jedina živina koja se hrani ljudskim mesom, to je don Sabas - reče
    liječnik. - Siguran sam da će preprodati pijetla za devetsto pesosa.
    - Mislite?
    - Siguran sam - reče liječnik. - Bit će to jednako uspješan posao kao i onaj
    čuveni patriotski sporazum s načelnikom.
    Pukovniku to nije išlo u glavu.
    - Moj kum je sklopio taj sporazum da spasi kožu - reče. - Zato je i mogao
    ostati u mjestu.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 41
    - I zato je mogao u pola cijene otkupiti imovinu svojih stranačkih drugova
    što ih je načelnik protjerao iz mjesta - na to će liječnik. Pokucao je na vrata jer
    nije u džepovima pronašao ključeve.
    Potom se suoči s pukovnikovom nevjericom.
    - Ne budite naivni — reče. - Don Sabasu je puno više stalo do novca nego
    do vlastite kože.
    Pukovnikova žena je te večeri krenula u kupovinu. On ju je otpratio do
    sirijskih dućana, premećući u mislima liječnikove tvrdnje.
    - Odmah potraži mladiće i reci im da je pijetao prodan - reče mu ona. -Da
    se ne zanose previše.
    - Pijetao nije prodan dok se ne vrati kum Sabas - otpovrne pukovnik.
    Alvara je zatekao kako igra na ruletu u biljarskom salonu. Lokal je bio
    krcat te nedjeljne večeri. Vrućina kao da je još jače pritiskala zbog gromoglasnog
    treštanja radija. Pukovnika privukoše brojke jarkih boja otisnute na dugom
    prostiraču od crnog voštanog platna i osvijetljene petrolejkom koja je stajala na
    sanduku po sredini stola. Alvaro je uporno gubio na dvadeset i tri. Prateći tok
    igre preko njegova ramena, pukovnik zapazi da se jedanaestica u devet bacanja
    obrnula četiri puta.
    - Stavi na jedanaest - šapne Alvaru. — Taj broj najčešće dobija.
    Alvaro se zagleda u prostirač. Nije sudjelovao u idućoj igri. Izvadio je
    novac iz džepa na hlačama i s njime jedan papir. Pružio ga je pukovniku ispod
    stola.
    - Šalje vam Agustín.
    Pukovnik stavi tajni letak u džep. Alvaro uloži poveću svotu na
    jedanaesticu.
    - Počni s manjim ulogom - reče pukovnik.
    - Možda nam se posreći - na to će Alvaro. Skupina susjednih igrača
    povukla je uloge s drugih brojeva i prebacila ih na jedanaesticu, kad se već
    zavrtio golemi šareni kotač. Pukovnika obuze potištenost. Prvi put je oćutio
    čaroliju, napetost i gorčinu kockanja.
    Izašla je petica.
    - Žao mi je - reče pukovnik postiđeno, zagledavši se s neodoljivim
    osjećajem krivice u drvenu lopaticu koja je kupila Alvarov novac. - To je zato
    što se guram tamo gdje mi nije mjesto.
    Alvaro se nasmiješi ne gledajući ga.
    - Ne tarite glavu, pukovniče. Pokušajte sreću u ljubavi.
    Odjednom su trube prestale svirati mambo. Igrači su se povukli s
    uzdignutim rukama. Iza pukovnikovih leđa kratko, razgovijetno i hladno
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 42
    škljocne otkočena puška. Uvidje da je kobnom igrom sudbine upao u policijsku
    raciju s tajnim letkom u džepu. Napola se obazre, ne dižući ruke. I tada se, prvi
    put u životu, suoči s čovjekom koji mu je pucao na sina. Stajao je točno sučelice
    njemu, naperivši mu puščanu cijev u trbuh. Bijaše onizak, indijanskih crta lica,
    tamne i ogrubjele puti, a vonjao je kao dijete. Pukovnik stisne zube i vrškom
    prstiju pažljivo odmakne puščanu cijev.
    - Oprostite - reče.
    Sukobi se sa sitnim i okruglim šišmišjim očima. Na tren oćuti kako ga te
    oči gutaju, mrve, probavljaju i odmah izbacuju.
    - Prođite, pukovniče.

  19. #19
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    Nije morao otvoriti prozor da se uvjeri u dolazak prosinca. Oćutio ga je u
    kostima dok je u kuhinji sjeckao voće za pijetlov zajutrak. Kad je otvorio vrata,
    izgled dvorišta potvrdi mu predosjećaj. Dvorište, s travom, stablima i nužnikom
    što lebdi u jutarnjoj svjetlosti, na milimetar od zemlje, bijaše divno.
    Žena je ostala u postelji do devet sati. Kad je došla u kuhinju, pukovnik je
    već bio uredio kuću i pričao s djecom koja su se skupila oko pijetla. Morala ih je
    zaobići da dode do peći.
    - Maknite se odatle - vikne. Dobaci pijetlu smrknut pogled. - Jedva čekam
    da ta ptica zlokobnica ode iz ove kuće.
    Pukovnik stade na pijetlu proučavati ženino raspoloženje. Ništa na njemu
    nije moglo izazvati kivnost. Bio je spreman za ogledne borbe. Golih i plavih
    stegna i vrata, odrezane kreste, živina je poprimila neugledno obličje, bespomoćno
    držanje.
    - Izađi na prozor i zaboravi pijetla - reče pukovnik kad su djeca otišla. -
    Po ovakvom jutru čovjek poželi da se uslika.
    Ona dođe na prozor, ali joj lice ne iskaza ni najmanje uzbuđenje.
    - Voljela bih zasaditi ruže - reče vrativši se do peći. Pukovnik objesi
    zrcalo na potporanj da se obrije.
    - Ako ti se sade ruže, a ti ih sadi — reče.
    Pokušavao se uskladiti s kretnjama lika u zrcalu.
    - Požderat će ih svinje - reče ona.
    - Tim bolje - reće pukovnik. - Mora da su jako ukusne svinje tovljene
    ružama.
    Potraži ženu u zrcalu i zateče je u jednaku raspoloženju. Pri odsjaju ognja
    činilo se da joj je lice odliveno u ilovači kao i sama peć. I nehotice, ne
    odvajajući pogleda od žene, pukovnik se nastavi brijati napamet, kako je to
    godinama običavao. Žena je razmišljala, utonuvši u dugu šutnju.
    - Neću ih saditi - reče.
    - Dobro - reče pukovnik. - Onda ih nemoj saditi.
    Ćutio se poletno. Prosinac mu je smirio floru u utrobi. Tog se jutra jedino
    namučio nastojeći obuti nove cipele. Kad je nakon nekoliko pokušaja uvidio da
    je svaki napor uzaludan, nazuo je lakirane čizmice. Žena je uočila promjenu.
    - Ne budeš li ih nosio, nikad ih nećeš smekšati.
    - Te su cipele za paralitičare - pobuni se pukovnik. - Obuća bi se morala
    prodavati po isteku jednomjesećnog nošenja.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 44
    Izašao je van, obodren predosjećajem da će pismo stići tog popodneva.
    Budući da je do dolaska brodićâ još ostalo vremena, u uredu je pričekao don
    Sabasa. Ondje mu je pak bilo rečeno da se ovaj vraća tek u ponedjeljak. Nije
    gubio nadu, makar tu nepriliku nije bio predvidio. »Prije ili kasnije, mora doći«,
    pomisli, i krene prema pristaništu, u trenutku čudesnom, satkanom od
    djevičanske svjetlosti.
    - Čitave bi godine morao biti prosinac - promrsi sjedeći u dućanu Sirijca
    Mojsija. - Čovjeku se čini kao da je od stakla.
    Sirijac Mojsije morao se napregnuti da tu sliku prevede na svoj gotovo
    zaboravljen arapski. Bijaše to dobroćudan istočnjak, presvučen do tjemena
    glatkom i nategnutom kožom, sa sporim kretnjama utopljenika. Naličio je doista
    na čovjeka spasena iz vode.
    - Tako je nekad bilo - reče. - Da je tako i danas, meni bi bilo osamsto
    devedeset i sedam godina. A tebi?
    - Sedamdeset i pet - reče pukovnik prateći pogledom poštanskog
    službenika. Tek je tada ugledao cirkus. Raspoznao je pokrpanu šatru na
    natkritom dijelu palube poštanskog brodića, među gomilom šarenih predmeta.
    Načas izgubi iz vida službenika, pokušavajući medu hrpama sanduka na drugim
    brodićima uočiti cirkusku zvjerad. Trud mu je bio uzaludan.
    - To je cirkus - reče. - Prvi koji nam dolazi u ovih deset godina.
    Mojsije provjeri obavijest. Obrati se ženi miješajući arapski i španjolski.
    Ona mu odgovori iz pokrajnje sobice dućana. On stade nešto sebi mrsiti u bradu
    i potom zaključak prevede pukovniku.
    - Sakrij mačku, pukovniče. Mlađarija ih krade i prodaje cirkusu.
    Pukovnik je upravo htio krenuti za službenikom.
    - Ovaj cirkus nema menažerije - reče.
    - Svejedno - odvrati Sirijac. - Akrobati jedu mačke da ne polome kosti.
    Išao je za službenikom kroz pristanišni vašar sve do glavnog trga. Ondje
    mu dopre do ušiju buran žamor iz borilišta. Netko mu u prolazu spomene pijetla.
    Tek se tada sjeti da je taj dan određen za ogledne borbe.
    Zaobišao je poštanski ured. Malo zatim našao se u burnoj atmosferi
    borilišta. Ugleda svog pijetla kako stoji u središtu arene, sam, bespomoćan,
    ostruga uvijenih u krpe, pomalo prestrašen, jer su mu drhtale noge. Protivnik mu
    bijaše neki turobni i sivi pijevac.
    Pukovnik ne oćuti ni trunka uzbuđenja. Jedan za drugim izmjenjivali su se
    podjednaki napadi. Trenutačan kovitlac perja i nogu i vratova usred bučnog povlađivanja.
    Odbačen na daščanu ogradu, protivnik bi se prevrnuo u letu, dočekao
    na noge i ponovo kretao u okršaj. Njegov pijetao nije napadao. Odbacio je sve
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 45
    nalete i svaki put se dočekao točno na istom mjestu. Ali noge mu više nisu
    podrhtavale.
    Germán preskoči ogradu, podigne ga objema rukama i pokaže publici u
    gledalistu. Prolomi se bura aplauza i uzvika. Pukovnik zapazi da oduševljene
    ovacije premašuju značaj ovakvog nadmetanja. Naličilo mu je to na lakrdiju u
    kojoj - namjerno i svjesno - sudjeluju i sami pijetlovi.
    Prijeđe pogledom po kružnom gledalištu, potaknut pomalo potcjenjivačkom
    znatiželjom. Razdragano mnoštvo se preko klupa tiskalo prema areni. Pukovnik
    uoči gomilu zagrijanih, napetih, izvanredno živih lica. Bijahu to došljaci.
    Svi došljaci iz mjesta. Načas prizva - kao u kakvu znamenju - trenutak što mu je
    bio zamakao za obzorje uspomena. Zatim preskoči ogradu, progura se kroz
    mnoštvo koje se tiskalo u krugu borilišta i sučeli se sa spokojnim Germánovim
    očima. Pogledali su se netremice.
    - Dobar dan, pukovniče.
    Pukovnik mu uze pijetla. - Dobar dan - procijedi. I ne reče više ništa, jer
    su ga podišli srsi od toplog i prigušenog podrhtavanja živine. Pomisli kako
    nikada dotad nije nešto tako ustreptalo držao u rukama.
    - Vas nije bilo kod kuće - reče smeteno Germán.
    Prekinu ga nove ovacije. Pukovnik oćuti nesigurnost. Ponovo se progura
    kroz mnoštvo, ne gledajući ni lijevo ni desno, zaglušen aplauzom i povicima, i
    izađe na ulicu s pijetlom ispod ruke.
    Cijelo mjesto - čeljad sa dna društvene ljestvice — izašlo je da ga vidi
    kako prolazi praćen školskom dječurlijom. Gorostasni crnac, uspevši se na stol i
    držeći smotanu zmiju oko vrata, prodavao je nadrilijekove na uglu trga. Brojna
    skupina ljudi, vraćajući se sa pristaništa, bila se sjatila uokrug da čuje njegovo
    izvikivanje. Ali, kad je naišao pukovnik s pijetlom, sva se pozornost svratila na
    njega. Nikad mu nije bio tako dugačak put do kuće.
    Nije se pokajao. Već odavno je selo bilo zapalo u nekakvu obamrlost, izmučeno
    minulim decenijem. Tog dana - još jednog petka bez pisma - narod se
    probudio. Pukovnik se prisjeti prohujalih dana. Ugleda sebe kako sa ženom i
    sinom, pod kišobranom, prati priredbu koja, unatoč kiši, nije bila prekinuta.
    Dozove u sjećanje prvake svoje stranke kako se, brižljivo zalizani, u taktu
    glazbe hlade na njegovu dvorištu. Zamalo da ponovo doživi bolno odjekivanje
    bubnja u utrobi.
    Prijeđe ulicu što je tekla naporedo s rijekom i ondje također naiđe na
    bučnu svjetinu iz onih davnih izbornih nedjelja. Promatrali su iskrcavanje
    cirkusa. Iz jednog dućana neka mu žena doviknu nešto u vezi s pijetlom. Obuzet

  20. #20
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 5,309
    Tekstova u blogu : 18

    Početno Re: Gabrijel Garsija Markes

    mislima, došao je do kuće, slušajući i dalje odvojene povike, kao da na nj
    nalijeću otpaci klicanja iz borilišta.
    Na vratima se obrati djeci.
    - A sad svi kući - reče. - Uđe li tko, isprašit ću ga remenom.
    Prepriječi ulaz motkom i uputi se ravno u kuhinju. Žena izađe iz sobe
    hvatajući dah.
    - Odnijeli su ga na silu - povikala je. — Rekla sam im da pijetao neće iz
    kuće dok sam ja živa.
    Pukovnik priveže pijetla uz nožicu od peći. Promijenio je vodu u limenki,
    sveudilj slušajući ženino kvocanje.
    - Rekli su da će ga odnijeti preko naših trupla - nije prestajala. - Rekli su
    da pijetao ne pripada nama, nego čitavom mjestu.
    Tek kad je završio s pijetlom, pukovnik se suoći s izobličenim licem svoje
    žene. Razabere bez čuđenja da ono u njemu ne izaziva ni grizodušja ni
    sažaljenja.
    - Dobro su učinili — reče smireno. A potom, pretražujući po džepovima,
    nadoda s nedokučivom blagošću: - Pijetao se ne prodaje.
    Pratila ga je do spavaće sobe. Njegova životnost postade joj posvema
    bliska, ali nedohvatljiva, kao da ga gleda na filmskom platnu. Pukovnik izvadi iz
    ormara smotak novčanica, pridruži ga onome iz džepova, prebroji ukupan iznos
    i sve to ponovo spremi u ormar.
    - Tu je dvadeset i devet pesosa koje valja vratiti kumu Sabasu — reče. —
    Ostalo ćemo platiti kad dođe mirovina.
    - A ako ne dođe - upita žena.
    - Doći će.
    - Ali ako ne dođe.
    - Onda mu nećemo platiti.
    Pronašao je pod krevetom nove cipele. Iz ormara je izvadio kartonsku
    kutiju, krpom očistio potplate i složio cipele u kutiju, onako kako ih je žena bila
    donijela u nedjelju navečer. Ona se ukipila.
    - Cipele treba vratiti - reče pukovnik. - To je dodatnih trinaest pesosa za
    kuma.
    - Neće ih primiti.
    - Moraju ih primiti — odvrati pukovnik. - Samo sam ih dvaput imao na
    nogama.
    - Levantinski trgovci ne priznaju takve razloge.
    - Moraju ih priznati.
    - A ako ne priznaju.
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 47
    - Neka ne priznaju.
    Legli su na počinak bez večere. Pukovnik pričeka da žena izmoli krunicu i
    onda utrne svjetiljku. Ali san mu nije dolazio na oči. Čuo je zvonjavu filmske
    cenzure i gotovo odmah iza toga - tri sata kasnije — objavu policijskog sata.
    Sipljivo ženino disanje nadolaskom ledenog jutarnjeg vjetrića poprimi tjeskoban
    prizvuk. Pukovnik još nije sklopio oči, kad se ona javila staloženim i
    pomirljivim glasom:
    - Jesi li budan.
    - Jesam.
    - Pokušaj se urazumiti — reče žena. - Porazgovaraj sutra s kumom
    Sabasom.
    - Nema ga do ponedjeljka.
    - Kao naručeno - reče žena. - Imat ćeš tri dana za razmišljanje.
    - Nema se tu što razmišljati - reče pukovnik.
    Ljepljivu listopadsku sparinu odmijenila je ugodna svježina. Pukovnik je
    iznova prepoznao prosinac po redovitom glasanju bukača. Otkucalo je dva, a on
    još nije zaspao. No znao je da ni žena ne spava. Pokuša se okrenuti u visaljki.
    - Ne spavaš — reče žena.
    - Ne.
    Ona je neko vrijeme razmišljala.
    - Ne možemo to sebi dopustiti - reče. - Promisli samo što sve znači tih
    četiristo pesosa.
    - Još malo i doći će mirovina - reče pukovnik.
    - To već ponavljaš petnaest godina.
    - Baš zato - priklopi pukovnik. - Ne bi više smjelo biti odlaganja.
    Ona zašuti. Ali kad je nanovo progovorila, pukovniku se učini da vrijeme
    ne teče.
    - Sve mi se čini da taj novac neće nikad stići - reče žena.
    - Stići će.
    - A ako ne stigne.
    Nije smogao glasa da odgovori. Kad je pijetao prvi put kukuriknuo,
    sukobio se sa stvarnošću, ali je odmah zatim ponovo utonuo u tvrd, siguran san,
    bez grizodušja. Probudio se kad sunce već bijaše visoko odskočilo. Žena je
    spavala. S dvosatnim zakašnjenjem, pukovnik je metodički ponovio svoje
    jutarnje pokrete i pričekao ženu za zajutrak.
    Ona je ustala s neprobojnim izrazom lica. Poželjeli su jedno drugome
    dobro jutro i šutke sjeli za stol. Pukovnik je popio šalicu crne kave i pojeo krišku
    Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 48
    sira i slatki hljepčić. Cijelo je jutro proveo u krojačnici. U jedan se vratio kući i
    zatekao ženu kako krpi među begonijama.
    - Vrijeme je objedu - reče.
    - Nema objeda - odvrati žena.
    On slegne ramenima. Uze zatvarati otvore na dvorišnoj ogradi, kako djeca
    ne bi ulazila u kuhinju. Kad se vratio u trijem, stol je bio postavljen.
    Tokom objeda je pukovnik primijetio da mu se žena jedva suzdržava od
    plača. Ta ga je spoznaja uznemirila. Poznavao joj je narav koja je, inače čvrsta,
    pogotovo očvrsla od četrdesetogodišnjih nevolja. Sinova pogibija nije joj
    izmamila niti jedne suze.
    Zagleda joj se prijekorno u oči. Ona se ugrize za usnu, rukavom otare
    kapke i nastavi jesti.
    - Bezobziran si — reče.
    Pukovnik je šutio.
    - Ćudljiv si, tvrdoglav i bezobziran — ponovi ona. Prekrižila je nož i
    vilicu na tanjuru, ali ih je iz praznovjerja odmah rastavila. - Cijelog se života
    kinjim, da bi sad ispalo kako zaslužujem manje obzira od jednog pijetla.
    - To se ne može uspoređivati — reče pukovnik.
    - To je jedno te isto - odvrati žena. - Kako ne shvaćaš da umirem, da ovo
    moje nije bolest nego skapavanje.
    Pukovnik nije govorio dok nije dokrajčio objed.
    - Ako mi doktor zajamči da će prodaja pijetla izliječiti tvoju astmu, odmah
    ga prodajem - reče. - Inače, ne.
    Poslije podne je odnio pijetla u borilište. Pri povratku je zatekao ženu na
    rubu novog napada. Šetala je trijemom, raspuštene kose, raskriljenih ruku,
    hvatajući zrak mimo pištanja iz pluća. Ondje je ostala i kad se spustila noć.
    Zatim je legla, ne rekavši mužu ni riječi.
    Mrmljala je molitve i nešto poslije objave policijskog sata. Tada je
    pukovnik htio ugasiti svjetiljku. Ona se usprotivila.
    - Ne želim umrijeti u mraku — reče.
    Pukovnik je ostavio svjetiljku na podu. Počela ga je napuštati snaga.
    Došlo mu je da zaboravi sve, da u jednom mahu prespava četrdeset i četiri dana i
    da se probudi dvadesetog siječnja u tri poslije podne, u borilištu, i to u trenutku
    puštanja pijetla. Ali znao je da ne može pobjeći od ženine besanice.
    - Vječno ista priča - započne ona u neko doba. - Mi skapavamo od gladi
    da bi drugi bili siti. I tako to ide već četrdeset godina.

Stranica 1 od 2 12 ZadnjaZadnja

Članovi koji su pročitali ovu temu: 0

There are no members to list at the moment.

Dozvole

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete slati odgovore
  • Ne možete postavljati priloge
  • Ne možete izmeniti svoju poruku
  •