Halil Džubran - kraljevstvo mašte,suza i osmeha

[Bisernica]

Halil Džubran (Bšari, 6. decembar 1883. - New York, 10. april 1931.), takodjer prevodjenog imena i Kahlil Gibran i Khalil Gibran (arapski: جبران خليل جبران), bio je libanski, maronitski, arapski i američki pesnik.

Rodio se u mestu Bšari, stotinjak kilometara od Bejruta u porodici maronitskih hrišćana. Kada je imao 12 godina, zajedno s majkom, dvije sestre i polubratom emigrira u Boston. Njegov otac ostaje u Libanu.
Halil u Bostonu 1896. upoznaje fotografa Freda Hollanda Daya, koji mu postaje priljatelj i vrši jak uticaj na njega. 1897. vraća se u Bejrut i počinje pohadjati al-Hikmah gimnaziju te usavršava svoj arapski. 1902. ponovno je u Bostonu i upoznaje mladu pesnikinju Josephine Peabody, u koju se uskoro zaljubljuje. Iste godine, njegova majka, sestra i polubrat umiru od tuberkuloze. Džubran nalazi duhovnu potporu u drugoj sestri i Josephine.
1905. objavljuje eseje u arapskim novinama, a nakon toga počinje objavljivati pesme. Svoju prvu knjigu, Nimfe iz dolina, objavio je 1906. u New Yorku, a drugu, Pobunjeni dusi 1908. Vraća se u Boston 1910. i pridružuje Društvu zlatnih veza, udruženju arapsko-američkih pisaca i intektualaca. Svoj jedini roman, Slomljena krila, objavljuje 1912. Arapska antologija njegovih pesama iz novina objavljena je 1914. u New Yorku pod nazivom Suza i osmeh.
Njegova prva knjiga na engleskom jeziku, Ludak, objavljena je 1918. Prorok, njegovo najpoznatije delo izlazi 1923. i odmah postiže veliki uspeh. Svoju kolekciju aforizama, Kraljevstvo mašte, objavljuje u Kairu 1927., a knjigu Isus, sin čovečji 1928. U martu 1931. izlaze Bogovi zemlje.
10.aprila iste godine Halil Džubran umire u New Yorku. Sahranjen je u rodnom mjestu Bšari.




Muzej i poslednje prebivalište Džubrana u Bšari - Liban

[Bisernica]

…Oslušni, srce moje, i poslušaj šta govorim:
Duša mi bješe moćno stablo čije korijenje seže u dubine
zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju.
Duša mi procvjeta u proljeće, plodove dade u ljeto, a
kada jesen dodje sakupih plodove u srebrne posude i stavih
ih na raskrsnicu. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem
nastavljali.
Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plač i jadikovku
pretvoriše, u posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi
meni ostaviše. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnošljivo gorak,
kiseo kao zeleno groždje, te rekoh svojoj duši:
Teško meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u
utrobe neprijateljstvo. Šta si, dušo, učinila sa slašću koju si
korijenjem sisala iz dubine zemlje, šta si učinila sa mirisom
koji su tvoje grane upijale iz sunčeve svjetlosti?
Potom isčupah moćno stablo svoje duše.
Isčupah ga zajedno sa korijenom iz zemlje iz koje je raslo
i iz koje se hranilo. Isčupah ga iz prošlosti i oduzeh mu
sjećanje na hiljadu proljeća i hiljadu jeseni. Zatim posadih
stablo svoje duše na drugo mjesto.
Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam
nad njim govoreći: Bdijenje nas približava zvijezdama.
Zalijevao sam ga krvlju i suzama govoreći: U krvi ima mirisa i
u suzama slasti.
A kada dodje proljeće, moja duša ponovo procvjeta i u
ljeto plodove dade. U jesen sakupih zrele plodove u zlatne
posude i stavih ih na raskrsnicu. Ljudi su prolazili, sami ili u
grupama, ali niko ne pruži ruku da uzme iz mojih posuda.
Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput
meda, ukusan kao rajsko vrelo, prijatan kao vavilonsko
vino, mirisan kao dah jasmina. Tada uskliknuh:
Ljudi ne žele da kušaju blagoslov, niti istinu, jer blagoslov
je plod suza , a istina je plod krvi!
Zatim sjedoh u sjenku stabla svoje osamljene duše, u
polju daleko od staza vremena.
Ćuti, srce moje, do jutra.
Ćuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima
i tvoj dah neće da kuša....

[Bisernica]

Halil Džubran - fotografija Freda Holland Day-a 1898 godine

[Bisernica]

Dušo

Dušo da ne stremim Večnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vreme peva
Već bih život prekratio i od tela načinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živeo bih slep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami

Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smenjuje zora koja traje
Tako mene žedj u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako dušo neznalica kaže da i duša i telo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvet nestaje ali ima semenku
koja ostaje i tajnu večnosti krije

[Bisernica]

Kad vas ljubav pozove, podjite za njom, Premda su staze njene tegobne i
strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mač,
skriven medju perima njenim, može povrediti. A kad vam progovori,
verujte joj, Premda vam glas njen može unistiti snove, k'o što severac
opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti.
Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao
što se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što
trepere na suncu, Tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga
u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšeničnog, sakupiće vas
u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosejaće vas, da bi
vas otrebila od kukolja. Samleće vas, do beline. Umesiće vas, dok ne
postanete gipki. A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da
postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu. Sve će vam to ljubav
učiniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali
deo srca Života. Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni
mir i zadovoljstvo, Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i
odete sa gumna ljubavi, U svet koji ne poznaje godišnja doba gde ćete
se smejati, al' ne punoćom smeha svog i plakati, al' ne do poslednje
suze svoje. Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju; Jer, ljubav je
dovoljna ljubavi. Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu",
već: "Ja sam u srcu Božijem." I nemojte misliti da možete usmeriti
puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmeriće vaše
puteve. Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni. Ali, ako volite a
morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i
budete kao potok razigrani što peva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol
prevelike nežnosti. Da vas rani sopstveno poimanje ljubavi; I da
krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem
krilatim i uputite zahvalniicu za još jedan dan ljubavi; Da otpočnete u
poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu; Da se s večeri
vratite kući sa zahvalnošću, A potom da usnite s molitvom za voljenog u
srcu i pesmom slavljeničkom na usnama…


iz Prorokovog vrta

[Bisernica]

Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda.
Kad god sam savladao neku šumovitu prepreku, dospio sam
u zelenu ravnicu.
Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici,
našao sam ga u osvitu jutra.
Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivošcu nadajući se da za to slijedi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao.
Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svijetom misleći da je glup i nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi.
I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo suštinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kažemo da pada; ako polako ide, kažemo da je slabić koji propada; ako zamuca, kažemo da je nijem; ako uzdahne, kažemo da je u samrtnom ropcu i da umire.
I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo '' ja '' i površnosti zvanih '' vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''.
Šta možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama?
Kažem vam, a možda su moje riječi veo koji prekriva lice istine u meni, kažem i vama i sebi: Ono što vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama; ono što cujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi čovjeka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prijestupnik. Ako vidimo čovjeka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne prešućujemo ko je ubica, a ko žrtva. Ako čujemo čovjeka kako pjeva, a drugoga kako plače, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.
Ne, brate, ne sudi o istini u čovjeku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj njegove riječi ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osjećanja. Takodje je mnogo onih koje nipodaštavaš zbog ružna izgleda i nedolična života, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima božanskog daha.
Katkada u jednome danu posjetiš i dvorac i straćaru. Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tužan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje čulima opažaš, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, već bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.
U toku dana mozeš sresti dva čovjeka.Jedan ti se obraća glasom što liči na bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojažljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim rečenicama. Ali, kada bi ih mogao vidjeti na iskušenjima, ili u činu žrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto što i bojažljivost.
Katkada pogledaš kroz prozor i među prolaznicima ugledaš monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisliš: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ružna druga. Ali, kada bi zatvorio oči i za trenutak oslušnuo, čuo bi šaputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol želi; u duši svake od njih je sjenka Duha.
Katkada ideš svijetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost te uđeš u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i širokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrijeli, neki kao da bi poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a svi su u prelijepoj odjeći, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.
Poslije izvjesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bijednim kućama i tijesnim sokacima koji, kada kiša padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogrije, pretvore se u oblake prašine. Mještani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negdje daleko te napuštaš njihovu zemlju osjećajući odvratnost i ogavnost, govoreći: Razlika između onog što vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao razlika između života i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć; u prvom je proljećna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu.
Ali, kada bi oba grada mogao pogledati božjim očima, vidio bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj bašti.Kada bi tako mogao duže pronicati u njihovu suštinu, vidio bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mjehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrijednost.
Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.
Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade sveštenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama.
Ni umjetnost nije u onome što čuješ ušima, bilo da je to tiho zvučanje pjesama, zvonjava riječi u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima. Umjetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pjesmama; u onome što do tebe dospijeva posredstvom kaside, a što je u duši pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika nadahnjuje te, gledajući je, vidiš nešto dalje i ljepše od nje.
Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim riječima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne smatraj neznalicom prije nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego što oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo. Ne reci: On je škrtica tijesne ruke, prije nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenit i blagodaran prije nego što saznaš šta me podstiče na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane.

Khalil Gibran - "Mirisni plodovi duše''

[Bisernica]

U dubini moje duše je pjesma koja neće u riječ da se odjene. To je pjesma što kao kamenje u mome srcu prebiva i odbija da se mastilom toči na hartiju, ona mi osjećanja obuhvata poput tananog omotača
i neće da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plašim da je zrak ne zaprlja? Kome da je ispjevam kada je navikla da živi u mojoj duši kao u svome domu te se plašim da se slušanjem ne povrijedi?
Ako mi u oči pogledate, vidjet ćete sjenku njene sjenke i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit ćete njeno treperenje.
Svojim djelima je iskazujem kao što jezero odražava sjaj zvijezde, moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca, otkrivaju tajne ružinog cvijeta.
U meni je pjesma koju tišina objavljuje, a buka sputava; koju snovi izgovaraju, a java progoni.

Kahlil Gibran - " Prorok"

[Bisernica]

Kada tvoj prijatelj kaže što misli,
nećeš se bojati onoga "ne" u svom duhu,
niti ćeš suzdržati "da".

A kada ćuti tvoje srce i dalje
sluša njegovo srce;

Jer u prijateljstvu bez reči rađaju se
i dele sve misli, sve žudnje i sva očekivanja,
uz nepriznatu radost.

A kada se rastajete od prijatelja, ne tugujte;
Jer ono što u njemu najvise volite
možda će biti jasnije kad bude daleko,
kao što penjač jasnije vidi
planinu iz doline.

[Bisernica]

Drži li rumenilo jutra

Drži li rumenilo jutra
srce noći
čvrsto na svojim grudima?
Brine li se more
o mrtvima u svojim dubinama?
Poput zore
uzdiže se moja duša,
neoklopljena i nevezana.
Poput neumornog mora
ponire moje srce
u moje dubine,
u potonule olupine
brodovlja i zemlje.
Ne lijepim se na ono
što se lijepi za moje pete.
Hranim se letom
u nedokučive visine.

[Bisernica]

Tad Almitra progovori ponovo, te kaza:
A šta je sa Brakom, učitelju?
A on odgovori ovim rečima:

Rođeni ste zajedno i zajedno ćete biti za sva vremena.
Bićete zajedno kada vam bela krila smrti rasprše dane.
Da, bićete zajedno čak i u nemom pamćenju Božijem.
Ali, neka u vašem zajedništvu bude prostora.
I neka vetrovi nebeski igraju među vama.

Volite se, ali ne namičite okov ljubavi:
Nek' ona radije bude more što se talasa međ' obalama vaših duša.
Punite čaše jedno drugome, ali nemojte piti iz jedne čaše.
Podajte jedno drugome hleba, ali ne jedite od istog somuna.
Pevajte i igrajte zajedno i radujte se, ali neka svako od vas bude za sebe,
Kao što su strune leutove za sebe, iako trepte muzikom istom.

Dajte svoja srca, ali ne jedno drugom u vlasništvo.
Jer, samo ruka Života može da drži vaša srca.
I budite zajedno, ali ne odveć' blizu:
Jer, i stubovi u hramu razdvojeni stoje,
A hrast i čempres ne rastu jedan drugom u senci.

[Bisernica]

A jedna žena koja je privijala svoje čedo na prsa reče:
Pričaj nam o Deci.
A on reče:

Vaša deca nisu vaša.
Ona su sinovi i kćeri žudnje Života za samim sobom.
Oni nastaju preko vas, ali ne od vas,
I, iako su sa vama, ona vam ne pripadaju.
Možete im darovati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju misli sopstvene.
Možete im skučiti tela, ali ne i duše,
Jer duše njihove obitavaju u kući sutrašnjice,
koju vi ne možete pohoditi, čak ni u snovima svojim.
Možete težiti da budete kao oni,
ali ne pokušavajte da ih terate da oni budu kao vi.
Jer, život ne ide unazad, niti se zadržava u prošlosti.
Vi ste lukovi iz kojih se deca vaša poput živih strela odapinju napred.
Strelac vidi metu na stazi beskraja i On vas savija snagom svojom,
kako bi strele Njegove letele hitro i daleko.
Neka vas ispuni sreća što vas
Strelac savija u ruci svojoj;
Jer, baš kao što voli strelu što leti,
On voli i postojani luk.

[Bisernica]

Da si šapat vetra,da me dražiš tvojim dahom,
kad poželiš da me nosiš
u daljine,jednim mahom
...Da si Sunca zrak,da si tu - da je svetlo,
kad te nema da je mrak,
Da te vidim,da si pored,
i priznam da postojiš.
Da te osetim bar jednom
i pustim da me osvojiš..
Da si živa,topla,meka daha koji stvara
vulkan osećaja,
smešten u tvom srcu,...u tvojoj duši..
Voleo bih da te milujem..
pogledom..
rečima..
dahom..
voleo bih..
da tvoj pogled otapa led i čemer koji steže moju dušu..

[Bisernica]

More


U noćnome miru kada za zastorima čovjek usni

Šuma kliče:
Ja sam Sila koju sunce iz zemlje izmami,

A more ostaje mirno
Misleći: Sila pripada meni.

Stijena veli:
Vrijeme me sazdalo kao kamenje za Dan sudnji,

A more je i dalje nemušto
Misleći: Znamenje pripada meni.

Vjetar veli:
Divna je moja samotinja među nebom i maglama,

A more ostaje mirno
Misleći: Vjetar pripada meni.

Rijeka veli:
Pitka li sam tečnost što gasi žeđ poljima,

A more je i dalje nemušto:
Misleći: Rijeka pripada meni.

Gora veli:
Ja sam stasita kao nijedna zvijezda u svemiru,

A more je i dalje mirno
Misleći: Gora pripada meni.

Misao veli:
Ja sam jedini kralj na ovome svijetu,

A more ostaje usnulo
U snu govoreći: Sve pripada meni.

[Bisernica]

Čovjekova himna


Bio sam
i biću
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Mjerio sam daleke prostore
beskraja
i uspeo se u svijet snova
do samoga izvora svjetla
letjeh uvis.
No pogledaj me
Rob sam materije

Osluškivao sam učenje Konfučija.
i ispitivah brahmansku mudrost
sjedio sam pored Bude ispod drveta spoznaje.
No pogledaj me.
Sapleten sam u nevjeri i neznanju

Zatekoh se na Sinaju
kada se Bog ukaza Mojsiju.
Na Jordanu doživjeh čuda Nazarićanina
i u Medini slušah učenje arapskog proroka.
No pogledaj me.
Ja sam žrtva sumnje.

Sopstvenim očima gledah
moć Babilona.
Slavu Egipta i veličinu stare Grčke.
No moje oči su odgovorne
pred bijedom njihovih djela.

Bijah kod čarobnjaka endorskog
sveštenika asirskih i proroka palestinskih
i ne prekidah pjevati o stvarnosti.

Učih o mudrosti indijskoj.
Stekoh majstorstvo u pjesništvu
što izvire iz srca arapskoga
slušah muziku zapadnih naroda
i uprkos tome još sam slijep i ništa ne vidim
moje uši su gluhe i ne propuštaju glas.

Pretrpjeh tiraniju nezasitih osvajača.
Tlačenja despotska
sužanjstvo raznih moćnika.
I uprkos tome još sam jak
i borim sa s danima svoga postojanja.


Sve to čuh, vidjeh i trpjeh
iako sam još u uzrastu djetinjem.
Ali kroz skora djela mladalačka
ostariću i ostvariti savršenstvo
i potom se vratiti Bogu.

Bio sam
i jesam
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

[Bisernica]

Mirisni plodovi duše



Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva


Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami


Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne


Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.

[Bisernica]

Tvoj Liban i moj


Ti imaš tvoj Liban i ja imam moj.
Tvoj Liban je politički i ima svoje probleme.
Moj je prirodan Liban u svoj svojoj ljepoti.
Ti imaš svoj Liban sa programima i sukobima.
Ja imam moj sa njegovim snovima i nadama.
Budi zadovoljan sa tvojim Libanom, kao što sam ja zadovoljan sa svojom vizijom o slobodnom Libanu.
Tvoj Liban je zapleteni politički čvor koji vrijeme nastoji da razveže.
Moj Liban je lanac od brežuljaka i planina koje se s poštovanjem i veličanstveno uzdižu prema nebu.
Tvoj Liban je međunarodni problem koji tek treba razriješiti.
Moj Liban je miran, začarane šumoreće doline sa crkvenim zvonima i šapućućim potocima.
Tvoj Liban je takmičenje između protivnika sa zapada i onoga sa juga.
Moj Liban je krilata molitva koja lebdi u zoru kad pastiri vode svoja stada na pašu i, opet, uveče kad se seljaci vraćaju sa livada i iz vinograda.
Tvoj Liban je popis beznačajnih glava.
Moj je vedra planina koja stoji između mora i ravnica, kao pjesnik između jedne i druge vječnosti.
Tvoj Liban je prevara lisice kad se sretne sa hijenom i lukavost hijene kad ova sretne vuka.
Moj Liban je vijenac sjećanja djevojaka koje kliču od radosti i djevica koje pjevaju između gumna i presa za vino.
Tvoj Liban je partija šaha između biskupa i generala.
Moj Liban je hram u kojem moja duša nalazi nebo kad se zamori civilizacijom koja juri na škriputavim točkovima.
Tvoj Liban su dva čovjeka: jedan koji plaća namete i drugi koji ih skuplja.
Moj Liban je onaj koji naslanja svoju glavu na svoju ruku u sjenci Svetog Kedra, zaboravljajući na sve osim Gospoda i svjetlost Sunca.
Tvoj Liban su pristaništa, pošte i trgovine.
Moj Liban je daleka misao, plamena ljubav i božanska riječ koju zemlja sapuće na uho prostranstva.
Tvoj Liban su postavljeni službenici, činovnici i direktori.
Moj Liban je rast mladosti, odlučnost zrelosti i mudrost starosti.
Tvoj Liban su predstavništva i odbori.
Moj Liban su združivanje i okupljanje oko ognjišta u noćima bure kad je tama ublažena bjelinom snijega.
Tvoj Liban su partije i sekte.
Moj Liban je omladina koja se vere po stjenovitim visinama, gazi po potocima i luta po poljima.
Tvoj Liban su govori, predavanja i rasprave.
Moj je pjevanje slavuja, šuštanje grana u šumama, odjeci pastirove frule u dolinama.
Tvoj Liban su prerušavanja, pozajmljene ideje i prevara.
Moj Liban je jednostavna i gola istina.
Tvoj Liban su zakoni, propisi, dokumenti i diplomatska akta.
Moj je u dodiru sa tajnama života koje on zna bez svjesnog znanja; moj Liban je čežnja koja sa svojim osjetljivim vrhom dostiže daleki kraj neviđenog i vjeruje da je to san.
Tvoj Liban je mrgodan starac koji gladi svoju bradu i misli samo na sebe.
Moj Liban je mladić uspravan kao kula, koja se osmjehuje kao zora i misli na druge kao što misli na sebe.
Tvoj Liban traži da bude odvojen i zajedno sa Sirijom u isto vrijeme.
Moj Liban se niti sjedinjava niti razdvaja, niti proširuje niti smanjuje.
Ti imaš tvoj Liban, a ja imam moj.
Ti imaš tvoj Liban i njegove sinove, a ja imam moj i njegove sinove.
Ali, ko su sinovi tvog Libana?
Dozvoli da ti pokažem njihovu stvarnost:
Oni su ti, čije su duše rođene u bolnicama Zapada, čiji su umovi probuđeni u krilu gramzivaca koji igraju ulogu darežljivaca.
Oni su kao savitljive grane koje se savijaju desno i lijevo. One drhte ujutro i uveče, ali nisu svjesne svog drhtanja.
Oni su kao brod bez jarbola i krme koga udaraju talasi. Sumnjičavost je njegov kapetan, a njegova luka je spilja vukodlaka. Nije li svaka prijestonica Evrope vukodlačka spilja?
Ovi sinovi su jaki i rječiti među sobom, ali slabi i nijemi medju Evropljanima.
Oni su slobodni i usrdni reformatori, ali samo u novinama i na govornicama.
Oni krekeću kao žabe i kažu: "Mi se oslobađamo od našeg starog neprijatelja", dok se njihov stari neprijatelj skriva u njima samima.
Oni koračaju na pogrebnoj procesiji pjevajući i trubeći, ali pozdravljaju svadbenu povorku na konjima naričući i kidajući odjeću.
Oni ne znaju za glad dok je ne osjete u svojim džepovima. Kad sretnu nekog ko je duhovno gladan, onoga se klone i podsmjevaju mu se govoreći: "On je samo duh koji hoda po svijetu fantoma."
Oni su kao robovi koji, zato što su zahrđale okove zamijenili sjajnim, smatraju sebe slobodnim.
To su sinovi tvog Libana. Ima li nekog među njima tako čvrstog kao stijene Libana, tako slatkog i bistrog kao vode Libana, tako čistog i svježeg kao okrepljujući povjetarac Libana?
Ima li nekog među njima koji može da tvrdi da je njegov život da je njegov život bio kap krvi u venama Libana ili suza u njegovim očima ili osmjeh na njegovim usnama?
To su sinovi tvog Libana. Kako su oni veliki u tvojim očima, a kako mali u mojim!
A sad dozvoli da pokažem sinove moga Libana:
Oni su seljaci koji kamenito tle preobraćaju u voćnjake i vrtove;
Oni su pastiri koji vode svoja stada od jedne do druge doline da bi mogla da se uvećaju i umnože, da ti pruže svoje meso za hranu i svoju vunu za odjeću;
Sinovi mog Libana su vinogradari koji muljaju grozđe i prave dobro vino;
Očevi koji podižu dudovo drveće i oni koji predu svilu;
Muževi koji žanju žito i zene koje sakupljaju snopove;
Oni su zidari i grnčari, tkači i livci crkvenih zvona;
Oni su pjesnici i pjevači koji svoju dušu izlivaju u nove stihove;
Oni su ti koji su otišli iz Libana bez prebijene pare u neku drugu zemlju sa plamenom odlukom u srcu da se vrate punih ruku i sa lovorovim vijencem ostvarenja koji krase njihova čela;
Oni se prilagođavaju novoj okolini i cijenjeni su kud god idu.
To su sinovi mog Libana, neugasive buktinje i so koja se ne može pokvariti;
Oni hodaju krepkim nogama prema istini, ljepoti i savršenstvu.
Šta ćeš ti ostaviti Libanu i njegovim sinovima sto godina od danas?
Reci mi, šta ćeš ti ostaviti za budućnost osim izgovora, laži i gluposti?
Vjeruješ li da će etar primiti u sebe duhove smrti i dah grobova?
Da li zamisljaš da njegovo tijelo u dronjcima guši zivot?
Istinu da ti kažem, da će maslina koju je zasadio seljak u podnožju planina Libana, nadživjeti tvoja djela i ostvarenja. I drveni plug koji vuku dva vola preko terase Libana će nadmašiti tvoje nade i ambicije.
Kažem ti, i savjest kosmosa mi je svjedok, da pjesma berača povrća na padinama Libana je vrijednija od brbljanja tvojih uvaženih ličnosti.
Sjeti se da si nula. Ali kad shvatiš moju malenkost, moja netrpeljivost prema tebi preobratiće se u saosjećanje i ljubav. Šteta što ti to ne razumiješ.
Ti imaš tvoj Liban, a ja imam moj.
Ti imaš tvoj Liban i njegove sinove. Budi zadovoljan njim i njima ako si srećan sa praznim mjehurima. Što se mene tiče, ja sam srećan i lijepo mi je sa mojim Libanom i ima slatkoće, zadovoljstva i mirnoće u mom poštovanju prema njemu.

[Bisernica]

Život je otok čije su litice želje, drveće snovi, cvijeće samotinja, vrela žeđ, a ono je usred mora samoće i izdvojenosti.

Tvoj život je, prijatelju, otok odsječen od svih otoka i kontinenata. Koliko god lađa i čamaca poslao ka drugim obalama i koliko god lađa stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u čežnji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.

Vidio sam te, prijatelju, kako sjediš na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregršt zlata tajna veza što povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mišlju i sto spaja njihove težnje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajača, vodiš vojske i trijumfalne legije na jake tvrđave te ih razaraš, zatim ideš na druge utvrde te i njih osvajaš.

Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce sto drhti u samoći i izdvojenosti, kao što drhti žedan čovjek u kavezu načinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.

Vidjeh te, prijatelju, kako sjediš na prijestolju slave, a oko tebe ljudi što opjevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrđa i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duše odlučnošću svoje duše i vodi ih između zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledaš lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono što je duša za tijelo.

Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno biće kako stoji uz tvoje prijestolje krunišući se otuđenošću i grcajući u samoći. Zatim vidjeh kako tvoje biće na sve strane ispruža ruku, kao da traži samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to biće kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome ničega nema osim njegove samoće i izdvojenosti.

Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu ženu, kako med svoga srca točiš na njen razdjeljak, ruke joj obasipaš poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjećanja u očima i majčinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samoću ovoga čovjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraća i spaja sa Sveopćim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlači k sebi ono što se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav.

Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj ženi, ali ne može; vidjeh iza tvoje duše što se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dušu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne može.
Tvoj život je, prijatelju, izdvojeno boravište, daleko od svih drugih boravišta i živih stvorova.

Tvoj unutarnji život je boravište daleko od svega što ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boraviste mračno, ne možeš ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne možeš ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne možeš ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne možeš ga spustiti u dolinu kojom tuđe noge stupaju.

Tvoj duševni život je, prijatelju, okružen samoćom i izdvojenošću. Da nije te samoće i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoće i izdvojenosti, tada bih, čuvši tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu

[Bisernica]

Voleo bih....

da si šapat vetra,da me dražiš tvojim dahom,
kad poželis da me nosiš
u daljine,jednim mahom
...Da si Sunca zrak,da si tu - da je svetlo,
kad te nema da je mrak,
Da te vidim,da si pored,
i priznam da postojiš.
Da te osetim bar jednom
i pustim da me osvojiš..
Da si živa,topla,meka daha koji stvara
vulkan osećaja,
smešten u tvom srcu,...u tvojoj duši..
Voleo bih da te milujem..
pogledom..
rečima..
dahom..
voleo bih..
da tvoj pogled otapa led i čemer koji steže moju dušu..

[Bisernica]

Sedam puta prezreh dušu svoju:

Prvi put kad je vidjeh kako skromnim trudom visinu dostiže.
Drugi put, kada je vidjeh kako hramlje pred onima što obogaljeni bijahu.
Treći put, kada joj je dato da bira između teškog i lakog, a ona odabra lako.
Četvrti put, kada načini grešku, a tješila se time da ih i drugi čine.
Peti put, kada se uzdržala zbog slabosti, a svoje strpljenje smatrala vrlinom.
Šesti put, kada je prezrela ružnoću lika, a nesvesna bijaše da je to jedna od
njenih sopstvenih maski.
Sedmi put, kada je pjevala pjesme hvale, a to pjevanje smatrala vrlinom.


Gibran

[Bisernica]

Suza i osmeh


Ne bih menjao tuge srca moga za radosti koje osećaju mnogi.
Niti bih suze,koje pečal u svakom delu bića moga izaziva,pretvorio u smeh.
Želim da moj život ostane jedna suza i jedan osmeh.
Suza da pročisti moje srce i pruži mi razumevanje životnih tajni i skritih stvari.
Osmeh da me učini bližim mojoj braći i da siboliše moje veličanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca,osmeh da bude znak moje radosti što postojim.
Radije bih da skončam žudeći i čeznući,nego da živim u očajanju i beznađu.
Želim da glad za ljubavlju i lepotom bude u temeljima duše moje,jer video sam da su siti najnesrećniji od svih ljudi.Čuo sam uzdahe onih koji čeznu i žude i to je najprijatnija od svih melodija.
Kako se primiče veče,cvet zatvara svoje latice i tone u san,grleći svoje čežnje.Kako se bliži jutro,cvet otvara usne da susretne sunčev poljubac.
Život cveta je satkan od žudnje i zadovoljstva.Jedne suze i jednog osmeha.
Talasi mora postaju para,izdižu se ,spajaju i tvore oblak.
Taj oblak lebdi iznad brda i dolina sve dok ne naiđe na nežni povetarac,zatim u vidu kapljica pada na polja,pridružuje se potocima i rekama da bi se na kraju vratio u more,njegov dom.
Život oblaka čine razdvajanje i spajanje.Jedna suza i jedan osmeh.

I duša isto tako biva odvojena od jedne sveobuhvatnije duše pa se kreće kroz svet tvari,poput oblaka prelazi preko planina tuge i ravnica radosti,da bi se susrela sa povetarcem smrti i vratila tamo odakle je došla.
Vraća se u okean Ljubavi i Lepote - Bogu.