Stranica 3 od 3 PrviPrvi 123
Pokazuje rezultate 41 do 45 od 45

Tema: Istorija srednjeg veka

  1. #41
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Istorija srednjeg veka

    Vavilonsko ropstvo papa


    U XIV veku u papskoj oblasti vidi se kulminacija feudalne reakcije. Po gradovima ove oblasti feudalci su osnovali nekoliko manjih tiranija. Pape su morale da vode stalnu borbu protiv njihovih političkih pretenzija. Feudalne porodice, od kojih su najveće bile Orsini i Kolona, podizale su u Rimu kuće-tvrđave i stalno ratovale po gradskim ulicama.

    U vreme smrti kralja Filipa III i pape Martina IV 1285. godine francuska monarhija smatrana je jednim od najčvršćih bedema papske vlasti. Mladi Filip IV (1285-1314) imao je razloga ad bude ogorčen na papstvo koje je podsticalo njegovog oca na krstaški pohod na Kataloniju. Filip IV se okružio ljudima koji su izučavali građansko pravo i bili ubeđeni u nadređenost svetovne vlasti. Uz to, ljudi koji su služili kralja bili su krajnje beskrupulozni, i nisu birali sredstva da bi došli do cilja. Filip je imao manje sporove sa papom Honorijem IV (1285-1287) i papom Nikolom IV (1288-1291) a onda se 1294. godine deseta kardinala koji su činili Kolegijum sastalo radi izbora naslednika Nikole IV. Kolegijum kardinala držale su pod svojim nadzorom dve moćne rimske plemićke kuće – Orsini i Kolona. Njihove pristalice vodile su krvave bojeve po ulicama Rima. Jedan od kardinala došao je na ideju da se postigne kompromis. Za papu je izabran jedan duboko poštovani pustinjak koji je živeo na nekoj planini u napuljskoj kraljevini. Stupajući na presto uzeo je ime Celestin V i ubrzo bio primoran da postavi dvanaest novih kardinala, od kojih 8 Francuza i četiri Napolitanca. Posle manje od godinu dana, Celestin se odrekao položaja.

    Na ovo ga je izgledao naterao kardinal Benedeto Gaetani, koji je u decembru 1294. godine postao papa pod imenom Bonifacije VIII (1294-1303). Bio je izdanak jedne plemićke porodice, tašt, ohol i neverovatno nadmen. Na sve strane je delio svoje statuete, a jednom prilikom je u nastupu lošeg raspoloženja šutnuo nekog stranog izaslanika. Papa Bonifacije VIII umeo je da za neko vreme potčini feudalce, jer je u Rimu zaveo neku vrstu tiranije. Na sva važnija mesta postavio je svoje rođake, ali njegov neuspeh u borbi sa francuskim kraljem Filipom IV i prenošenje papske stolice u Avinjon doveli su do novog jačanja feudalaca. Papa i porodica Kolona bili su se žestoko sukobili oko jednog imanja koje je neki papin sinovac hteo da kupi. Kada su Koloni oteli papski novac koji je on dao svom sinovcu, Bonifacije je proglasio krstaški pohod protiv Kolona i zauzeo njihove zamkove, a pripadnike kuće ili prognao ili zatvorio. Pošto je tako stekao mnoštvo neprijatelja među rimskim plemstvom, oslabio je svoj položaj, ali se lakoumno upustio u sukob sa dvojicom najmoćnijih vladara u Zapadnoj Evropi.

    Filip IV i Edvard I spremali su rat protiv Gaskonje, te su nameravali da oporezuju sveštenike zarad prikupljanja sredstava. Bonifacije je na to 1296. godine izdao bulu Clericis Laicos, kojom je sveštenstvu u svim državama zabranjivao da bez saglasnosti pape plaćaju poreze vladarima. Kralj Filip je odmah stavio zabranu na izvoz zlata i srebra iz svog kraljevstva, čime je presekao oticanje novca na papski dvor. Bonifacije se veoma brzo urazumio posle ovoga. Priznao je kraljevima pravo da oporezuju sveštenike u slučaju velike potrebe i proglasio Luja IX za sveca.

    Jedan episkop iz južne Francuske navukao je na sebe neprijateljstvo kralja Filipa i ovaj je bio odlučio da ga uništi. Filip je papi uputio zahtev da se raščini episkop da bi on mogao da ga kazni, ali je Bonifacije odbio da preduzme bilo kakve mere i posle serije međusobnih optužbi papa je izdao bulu kojom je potvrdio stavove iznesene u Clericis Laicos. Filip je sazvao skupštinu staleža, a Bonifacije je izdao još jednu bulu, Unam Sanctam u kojoj objašnjava vrhovnu vlast pape nad kraljevima. 1303. godine zapretio je Filipu izopštenjem, te je ovaj odlučio da udari prvi.

    Filip se oslonio na usluge Gijoma de Nogarea, koji je bio stari majstor izmišljanja optužbi i pronalaženja «svedoka». Nogare je počeo sa već uobičajenim spiskom optužbi. Bonifacije je proglašen za jeretika i čarobnjaka. Potom je Nogare sa jednim od nepomirljivih papinih protivnika Skjarom Kolone otišao u Italiju, te su u okolini Rima okupili nešto pristalica ove porodice. Ova skupina opljačkala je Ananji 7.9.1303. godine i zarobila starog papu. Bonifacije je od pretrpljenog straha ubrzo i umro.

    Novi papa Benedikt XI (1303-1304) našao se u krajnje neugodnom položaju. Ponudio je da se sve brojne kazne koje je Bonifacije izrekao francuskom kralju povuku, ali da kralj kazni Nogarea, ali je umro pre nego što je saznao da li je njegov potez imao uspeha. Juna 1305. godine Kolegijum kardinala izabrao je na papski položaj Bertrana de Goa, episkopa Bordoa. Mnogo stvari ukazuje da je ovo verovatno bila Filipova volja. Bertran se popeo na papski presto kao papa Kliment V (1305-1313) i sazvao sastanak kardinala u Lionu, gde je posvećen i ustoličen. Onda je za svoje boravište uzeo grad Avinjon na istočnoj obali Rone. Bila je to teritorija Carstva, ali pod vlašću kneževa iz anžujske kuće. Od 28 kardinala koje je proizveo Kliment, 25 su bili Francuzi, čime se jasno vidi uticaj Francuske na papu.

    Nogare je ubrzo počeo da zahteva da se mere koje je preduzeo protiv Bonifacija proglase opravdanim. Papa je ovo uspeo da odgodi nekih šest godina, ali je na kraju morao da otvori istragu o Bonifacijevom ponašanju i da dopusti Nogareu da iznese svoje dokaze. Iako je samo nekoliko tačaka odgovaralo istini, Nogare je besramno zatražio da se Bonifacijeve kosti iskopaju i javno spale. Na kraju je sve rešeno kompromisom. Papa je povukao sve crkvene kazne protiv Filipa i tako je bio pošteđen obaveze da formalno osudi svog protivnika.

    U isto vreme Filip je odlučio da eliminiše vojno-crkveni red templara. Njegovi «stručnjaci» objavili su da je red napustio svoje pravilo i usvojio drugo, prepuno bogohulnih jeresi. Navodno, vitez je prilikom inicijacije u red morao da se odrekne Hrista i izvodi skaredne obrede pred kipovima đavola. Svi templari u Francuskoj su pohapšeni, a zgrade koje su pripadale redu pretražene su veoma pažljivo. Pretraživanje nije bilo naročito plodno. Pronađeno je nekoliko primeraka starog pravila, koje je navodno napisao sv. Bernar i jedna figurina u obliku ženske glave. Uskoro su počela mučenja zarobljenih templara i «priznanja» su počela da pljušte sa detaljima svih mogućih optužbi. Čim su papini opunomoćenici počeli da saslušavaju pritvorenike oni su odmah porekli sve što su priznali. Neki templari su već uspeli da opovrgnu iskaze koje su prethodno dali. Filip je bio zabrinut da akcija ne propadne, pa je delovao veoma ekspeditivno.

    Arhiepiskop Sensa je, po Filipovom nalogu, osudio 50 templara na spaljivanje i kazna je izvršena odmah. Ovim su uklonjeni neugodni svedoci. Najzad čitava stvar je izneta pred sabor u Vijenu. Kliment nije osudio red, ali je naređeno da se on raspusti, a Filipu su upućene čestitke zbog revnosnog obavljanja dužnosti.

    U vreme avinjonskog ropstva papa, feudalci u Papskoj oblasti brzo su se osilili. Udarali su na stanovništvo Rima i drugih gradova teške poreze i carine, pljačkali na drumovima. Zanatlije i trgovci u Rimu pokušavali su da zbace vlast feudalaca, što im je pošlo za rukom 1347. godine i u Rimu je ustanovljena republika. Na čelo joj je bio postavljen Kola di Rijenci, humanista i prijatelj Petrarke. On je bio proglašen za narodnog tribuna, organizovao je miliciju, s čijom je pomoću uspeo da obuzda feudalce i da ih natera da se zakunu na vernost republici. Feudalci su bili primorani da predaju svoje zamkove i utvrđene kuće. Kola je sredio poreze i ukinuo teške carine jer su kočile trgovinu. Surovim presudama sudova uspeo je da prekine sa nasiljem i razbojništvom feudalaca. Sanjajući o ujedinjenu Italije obratio se italijanskim gradovima s pozivom na ujedinjenje. Ovo je izazvalo nepoverenje kod gradova koji su strahovali za svoju nezavisnost. Rijenci je izazvao protiv sebe papu. Obnovljena borba s feudalcima zahtevala je velike rashode, i Rijenci je morao da pribegne povećanju poreza, što mu je podrilo popularnost u masama rimskog stanovništva. Papa ga je proglasio za buntovnika i isključio iz crkve. Ostavši bez podrške Rijenci je morao da beži iz grada. Pojavio se pred Karlom IV, ali ga je ovaj predao papi Klimentu VI, koji ga je bacio u tamnicu. Klimentov naslednik Inoćentije VI pripremajući se za obnovi vlasti u papskoj oblasti, odlučio je da Rijencija iskoristi za svoje ciljeve i poslao ga u Rim. Stanovništvo, teško postradalo od feudalaca, oduševljeno ga je sačekalo i on je u Rimu dobio vlast sa titulom senatora 1354. godine. Rijenci je opet bio primoran da poveća poreze, što je ponovo protiv njega diglo narod. Izbio je ustanak, u čijem su pripremanju učestvovali i feudalci. Kola di Rijenci je ubijen i feudalci su ponovo nesmetano mogli da šire svoj uticaj.

    Sedište papstva bilo je u Avinjonu 72 godine. Naslednici Klimenta V nisu uspevali da se oslobode nadzora francuskih kraljeva. Uz to, duhovnost im nije bila jača strana, a živeli su raskošno u svom lepom gradu. Pošto je papa odlaskom iz Rima izgubio sve prihode iz zaostavštine sv. Petra sada je došlo do velikog unapređenja sistema prikupljanja papskih prihoda iz čitavog hrišćanskog sveta.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  2. #42
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Istorija srednjeg veka

    Španija i Portugalija od XI do XIV veka


    Specifičnost istorije država na Pirinejskom poluostrvu sastoji se u tome što su te države nastale u procesu oslobađanja zemalja od Arabljana, tj. Mavara. Rekonkvista je delom polazila iz Asturije, jedine oblasti koja je sačuvala nezavisnost posle arapskog osvajanja, a delom iz Španske marke koju je osnovao Karlo Veliki krajem VIII i početkom IX veka u SI delu Španije. Rekonkvisti su na ruku išli stalni sukobi vođeni u Kordovskom kalifatu između feudalaca i kalifa. Protiv arapskih gospodara više puta je ustajalo špansko-vizigotsko seljaštvo i zanatlijsko stanovništvo gradova i oni koji su prešli u islam renegados ili muvaladi i oni koji su ostali hrišćani – mosarabi.

    1085. godine Španci su zauzeli Toledo, a krajem XI veka rekonkvista je bila zaustavljena od strane Almoravida, a zatim u XII veku od stane Almohada, poludivljih berberskih plemena. Već 121. godine ujedinjene snage španskih kraljevina, kojima su se pridružili krstaši iz drugih zemalja Evrope, strahovito su porazili Mavare, i od tog poraza oni se više nisu mogli oporaviti (bitka kod Las Navas de Tolosa). Posle ove bitke osvajanje sve brže napreduje. Već 1236. godine zauzeta je Kordova, a krajem XIII veka Arapi su ostali samo na beznačajnim posedima na jugu Španije. To je bio najbogatiji deo Španije, s visokom zemljoradničkom kulturom, kraj koji je naveliko trgovao. Tu je bilo razvijeno intenzivno baštovanstvo, gajenje maslina, a primenjivalo se i veštačko navodnjavanje. Na toj teritoriji Arapi su uspeli da se održe sve do 1492. godine, kada su konačno poraženi.

    Rekonkvista nije bila samo osvajanje, već i utvrđivanje osvojenih teritorija a zatim naseljavanje istih zarad odbrane. Glavnu ulogu je igralo seljaštvo, koje se preselilo u pogranične oblasti, stanovništvo utvrđenih gradova te sitni riteri koji se nikada nisu rastajali od svog oružja. Naročito velike posede stekli su duhovno-riterski redovi, a u Španiji je, pored templara i hospitalaca to bio red Sant Jago, tj. red svetog Jakova.

    U procesu rekonkviste u Španiji su obrazovane u XIII veku 3 kraljevine: Aragon, Kastilja i Portugalija. Aragonska kraljevina nastala je od tri osnovna dela, kontinentalnog dela kraljevine, primorskog dela i same Aragone. Aragon je bio tipično feudalna oblast, gde je seljaštvo bilo potpuno zavisno od feudalnih posednika. Seljaci su bez ikakve sudske zaštite od njihove samovolje. Senior bi zauzeo čitavo imanje seljaka, ako bi ovaj umro bez dece i veliki deo nasledstva ako bi ostala deca. Od seljaka su uzimane naročite globe za prekršaj bračne vernosti, u slučaju požara na posedu seniora i sl. Feudalci su mogli međusobno da sklapaju saveze, da objave rat kralju kojeg su sami birali i zbacivali. Niže plemstvo bilo je u potpunosti zavisno od višeg, a samom Aragonu gradovi su bili ekonomski slabi i nisu imali političkog uticaja.

    Od primorskih gradova u Kataloniji prvo mesto držala je Barselona Tu se razvijala trgovina, a u samoj Kataloniji metalurgija i proizvodnja kože, brodogradnja i slično. Pomorsko pravo, razrađeno u katalonskim gradovima, postalo je pravo velikog dela sredozemnih luka. U XIII veku u sastav Aragonske kraljevine ušla su Balearska ostrva, a stečena je i Sicilija 1282. godine. Zatim je pripojena Sardinija 1324. godine, pa 1442. i Napuljska kneževina, tako da je sredinom XV veka Aragon postao velika pomorska država.

    1462. godine izbio je narodni ustanak na severu Katalonije, a ustanicima-kmetovima su se pridružili i slobodni seljaci osobito oni s malo ili bez zemlje, koji su zahtevali da se zemlja ponovo podeli ravnomerno. Ustanici su se podelili na vojne odrede, a sakupljani su i prilozi za vojne potrebe. Na čelo ustanika stao je sitni hidalgo Verntaljat. Seljaci su opsedali gradove, utvrđene zamkove i manastire. Ustankom se okoristio aragonski kralj Huan II koji je bio u neprijateljstvu sa katalonskom aristokratijom i gradovima. Uz pomoć Verntaljata i seljačke vojske Huan II je učvrstio svoju vlast nad Katalonijom. Verntaljat je dobio vredne posede zemlje i titulu vikonta, a obaveze seljaka bile su donekle ublažene. Novi ustanak u Kataloniji izbio je već 1484. godine pod vođstvom seljaka Pedra Huana Salea. Akcije vladine vojske protiv ustanika bile su bezuspešne, jer su vojnici nerado istupali protiv seljaka. Zarobljavanje i pogubljenje Sale nisu dali rezultata, pa je 1486. godine vlada morala da pristane na sporazum sa ustanicima i da ukine kmetstvo u Kataloniji.

    Kastilja je zahvatala 3/5 čitave Španije i igrala glavnu ulogu u rekonkvisti. Ogromnu ulogu igrali su veliki, moćni i nezavisni zemljoposedi, stvarani u procesu osvajanja od strane crkve, duhovno-riterskih redova i krupnih svetovnih feudalaca. Naporedo s tim znatno se razvija i zemljoposed sitnih ritera. Ime potiče od reči za grad ili zamaka, što svakako nije bez razloga. Na ovoj teritoriji bilo je mnogo gradova različite strukture, ali su oni svakako najpre predstavljali utvrđenja za odbranu ili dalji prodor na jug. Stanovništvo gradova je prvenstveno služilo vojsku, pri čemu je vodeća uloga pripadala riterskoj konjici. Svaki grad imao je svoje pravo, običaje i privilegije. Gradovi su međusobno sklapali hermandade, tj. saveze koji su imali za cilj udružene ratne operacije, a isto tako i odbranu svojih prava i interesa. U gradovima osvojenim od Arabljana trgovina i zanatstvo su se prvenstveno nalazili u rukama arapskog i jevrejskog stanovništva i sve tri vere su dugo živele mirno jedne pored drugih. Seljaci u starim oblastima Kastilje bili su odavno pretvoreni u kmetove, ali oni u provincijama povraćenim od Mavara dobijali su razne olakšice i povlastice, pre svega lične slobode. Kastilja je bila kontinentalna zemlja, s relativno slabo razvijenom spoljnom trgovinom, ukoliko se izuzme južni obalski pojas.

    Portugalija je nastala kada su se lokalni kraljevi u XII veku oslobodili sizerenstva Kastilje, priznavši vazalnu zavisnost od papske stolice, a to je dovelo do izuzetnog značaja crkve u političkom životu zemlje. U kolonizovanju zemalja oduzetih od Mavara učestvovalo je i slobodno seljaštvo. Bilo je dosta slobodnih seljačkih opština, osobito u južnim delovima zemlje. Najveći značaj imao je grad Lisabon koji je postao jedan od krupnih trgovačkih centara Evrope. Trgovao je sa zemljama na Mediteranu, sa Engleskom, Francuskom i Holandijom, a u zemlji je bila razvijena brodogradnja. Tu je izgrađena velika flota pomoću koje je u XV veku osvojena Seuta u Severnoj Africi, koja je postala ishodište Portugalaca za njihova pomorska putovanja oko Afrike.

    Ujedinjenje Aragona i Kastilje izvršeno je 1479. godine te su se kraljevine ujedinile pod vlašću bračnog para – aragonskog kralja Ferdinanda i kastiljske kraljice Izabele. Rezultat ovog ujedinjenja bio je da je Španije postala jedna od najmoćnijih država Evrope. Kraljevska vlast je izvršila odlučnu ofanzivu na krupne feudalce i lišili ih znatnog dela ranije političke samostalnosti. Kralj je čak oduzeo i zemlje duhovno-riterskih redova. U ovome su kralju pružali pomoć gradovi, koji su 1480. (u Kastilji) međusobno zaključili opšti savez, takozvanu svetu hermandadu, koja je vodila borbu sa feudalcima. Ovaj savez je organizovao miliciju, koja je uvek bila spremna da ispuni njene odluke. Podršku je kralj dobio i od inkvizicije koja je u Španiju uvedena 1480. godine. Boreći se sa svim mogućim jeresima koje bi mogle da podriju vlast crkve, inkvizicija je samim tim gonila svaku socijalnu i političku opoziciju prema postojećem poretku.

    Učvrstivši se iznutra, kraljevska vlast je počela politiku teritorijalnog proširenja. Prvi udarac je upravljen protiv Granadskog emirata, poslednjeg arapskog poseda u Španiji. 1481. godine, preduzet je pohod na Granadu. Dat mu je karakter krstaškog rata protiv nevernika. Rat se otegao 11 godina i Španci su uspeli tek 1492. godine da osvoje Granadu. Ako se izuzme Portugalija, sa osvajanjem Granade bilo je ujedinjeno gotovo čitavo Pirinejsko poluostrvo. Mavri i Jevreji silom su primoravali da pređu u hrišćanstvo. Zbog toga su muslimani dizali niz ustanaka, koji su bili ugušeni tek uz velike napore. Muslimanima je naloženo da ili napuste Španiju ili da se pokrste 1502. godine. Znatan deo muslimana i Jevreja preselio se u Afriku i na taj način je iz Španije nestao vrlo mnogo ekonomski dragocenih elemenata. Oni koji su ostali su se pokrstili, ali su bili predmet stalne hajke od strane crkve. Istim takvim progonima izlagani su i Jevreji. 1492. godine, svi Jevreji koji nisu prešli u hrišćanstvo proterani su iz Španije, dok im je imovina konfiskovana.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  3. #43
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Istorija srednjeg veka

    Raskol i sabori


    1377. godine papa Grgur XI (1370-1378) iskrcao se u Italiji i krenuo prema Rimu. Marta 1378. godine papa je umro u večnom gradu. Ovim se ukazala prilika Rimljanima, i oni su rešili da nateraju francuske kardinale da izaberu za papu jednog Italijana. U grad su se slile skupine naoružanih ljudi iz okoline, a kardinali su izloženi pritiscima i otvorenim pretnjama. Na kraju, konklav je 8.4.1378. godine izabrao za papu jednog italijanskog prelata koji je uzeo ime Urban VI (1378-1389). Već sledećeg dana 13 kardinala sastalo se u Fondiju i posle dužih razgovora proglasilo Urbanov izbor nevažećim, te su izabrali novog papu, Francuza, Roberta iz Ženeve, koji je uzeo ime Kliment VII (1378-1394). Tako je počeo Veliki raskol.

    Poslednjih godina XIV veka, pošto je raskol trajao već skoro dvadeset godina, dvojica papa učinili su dosta nevoljno prve pokušaje da se postigne sporazum. Namera je bila da se obojica papa povuku istovremeno i da kardinali obe pape izaberu novog, ali ovo se oteglo. Veći broj kardinala sa obe strane izgubio je strpljenje i sazvao sabor u Pizi 1409. godine. Sabor se sastao i samo još pogoršao situaciju. Jednoglasno je oglašeno svrgavanje obojice papa i naloženo je da 24 kardinala koji su bili prisutni izaberu novog papu. Njihov prvi izbor bio je kratkog veka. Drugi put izabrali su Valtazara Kosu, koji je uzeo ime Jovan XXIII (1410-1415). Novi papa bio je vojnik krajnje nedoličnog ponašanja, ohol, netrpeljiv i sklon nasilju. Hrišćanski svet je sada umesto dvojice imao trojicu papa. Novi car i kralj Ugarske Sigismund je 1413. godine sazvao sabor koji je trebalo da se održi u Konstanci sledeće godine. Papa Jovan je nevoljno izdao bule kojima je potvrdio punovažnost sabora. Rimski papa Grgur XII (1406-1415) prihvatio je da pošalje izaslanika na sabor, mada nije priznavao njegovu punovažnost. Avinjonski papa Benedikt XIII (1392-1422) ostao je sasvim po strani.

    Sabor u Konstanci bio je veličanstven crkveni skup. Među prisutnima su bila 3 patrijarha, 29 kardinala, 33 arhiepiskopa, 150 episkopa, stotinu opata i oko 300 doktora teologije. Tek početkom 1415. godine sabor se ozbiljnije upustio u problem raskola. Delegati su objavili da opšti sabor deluje na osnovu ovlašćenja dobijenih neposredno od Hrista i da ga čak i papa mora poštovati. Papa Jovan je suspendovan 14.5.1415. godine pod optužbom za blud, preljubu, rodoskrnavljenje, sodomiju i trovanje svog prethodnika. Grgur XII se takođe odrekao prestola 4.7. iste godine. Tako je sada preostao samo jedan papa, avinjonski Benedikt XIII. Mada su ga francuski kralj i prelati severne Francuske napustili, južna Francuska, Kastilja, Aragon, Navara i Škotska ostali su mu odani. Sigismund je pokušao da papu ubedi da napusti svoje mesto, ali ovaj nije hteo ni da čuje. Rasprava se otegla, te je sabor tek 1417. godine svrgnuo Benedikta, ali njega to nije pokolebalo. Povukao se u jedan čvrsti zamak i nastavio da se naziva papom sve do svoje smrti 1422. godine. Nasledio ga je Kliment VIII (1423-1429) koji je ostao na svom položaju do 1429. kada se odrekao prestola. Mnogi članovi sabora nisu žurili da izaberu novog papu. Želeli su da sprovedu reformu u ustrojstvu i zakonima crkve dok još nema pape koji bi uložio prigovor. Henri V je želeo da se to dovrši i da dobije papu koji će mu biti naklonjen, te je poslao Boforta u Konstancu, pod čijim je pritiskom sabor odredio postupak biranja pape. Kardinali i po 6 predstavnika iz svake nacije trebalo je da glasaju u 6 posebnih grupa. Da bi kandidat bio izabran, morao je da osvoji 2/3 gasova u svakoj grupi. Na ovaj način, sabor je izabrao kardinala Oda Kolonu, koji je stupio na dužnost kao Martin V (1417-1431)

    Saborom je propisano da se naredni sabor održi za 5 godina, drugi 7 godina posle njega, a treći deset godina kasnije, a onda svake desete godine. Sabor u Konstanci zalečio je Veliki raskol i učinio nekoliko ne baš uspešnih pokušaja u pravcu crkvene reforme.

    Pošto je papa bio duboko uvučen u mnoge od najgorih zloupotreba, poput bezobzirnog iskorišćavanja oproštajnica, od njega se nije moglo očekivati da izvede reforme. Crkvu je jedino moglo spasiti njeno celokupno članstvo, delujući kroz sabor.

    Prvi sabor koji je predviđen odlukama sabora u Konstanci sastao se u Paviji 1423. godine. Sledeći sabor predviđen za 7 godina posle ovoga, počeo je u Bazelu 1431. godine. Njegov najpreči zadatak bio je da vrati zajednicu husitske jeretike iz Češke. Osnovni zahtev husita bio je da se svi vernici pričešćuju i hlebom i vinom. Kada se pokazalo da je sabor spreman da prihvati ovaj zahtev papa Eugenije IV (1431-1447) ga je raspustio. Sabor je odbio da prihvati ovu odluku i pozvao papu da prisustvuje sednicama. Onda je izglasan niz reformi koje su prvenstveno bile usmerene protiv papstva. Septembra 1437. godine Papa je još jednom proglasio da je sabor raspušten i sazvao novi sabor u Ferari. Zvanični razlog za sastanak u Ferari, koji je kasnije premešten u Firencu, bio je prevazilaženje raskola sa grčkom crkvom. Vizantijski car pokušao je da spasi svoje carstvo unijom sa Zapadnom Evropom. Posle duge rasprave grčki predstavnici u Firenci pristali su na papine uslove i proglašena je unija. Septembra 1439. godine svečano je objavljeno da sabor nije nadređen papi.

    Januara 1438. godine sabor je suspendovao papu Eugenija i naredne godine svečano je objavljeno njegovo svrgavanje. Zatim je izabrao za papu jednog svetovnog kneza Amadea Savojskog, koji je stupio na dužnost kao Feliks V (1439-1449). Tek 1449. godine članovi sabora su odustali i postigli sporazum sa papom Nikolom V (1447-1455). Papa Feliks se odrekao prestola i proglašen je za kardinala, a sabor je raspušten. Osamnaestogodišnjom borbom ljudi iz crkve okupljenih na saboru u Bazelu okončan je saborski pokret. Pobeda je pripala papstvu. Nikola V, bio je obrazovani skeptik koji je najviše zapamćen kao pokrovitelj umetnika i pisaca, odnosno prvi renesansni papa.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  4. #44
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Re: Istorija srednjeg veka

    Jan Hus i husitska jeres


    Jan Hus (1369-1415) je bio profesor Praškog univerziteta. Na početku svoje delatnosti zastupao je interese čeških birgera, srednjih gradskih slojeva. Nalazio se pod uticajem čuvenog engleskog reformatora XIV veka Viklifa, čije je poglede izlagao u svojim predavanjima. Praški je univerzitet održavao stalne veze sa Oksfordskim, na kome je predavao Viklif; mnogi predavači Praškog univerziteta išli su u Pariz i Oksford da se usavrše u naukama. U Oksfordu je učio i Husov prijatelj Jeronim Praški. Sam Hus je istupao protiv svemoći sveštenstva, njihove gramzivosti, protiv crkvenih nameta. On je želeo da u crkvi ostvari ideal evanđelskog siromaštva. Zahtevao je sekularizaciju crkvenih zemalja i istupao protiv papske vlasti, priznajući autoritet samo svetom pismu. Oko njega su počeli da se ujedinjuju različiti slojevi češkog naroda i mnogi panovi, koje je privlačila perspektiva sekularizacije crkvenih zemalja.

    Papa je Husa isključio iz crkve, ali se on nije mnogo obazirao na to i prevodio je bibliju na češki jezik, stvarajući pritom književni češki. Hus je vodio veliku prepisku, propagirajući svoje poglede. U južnoj Češkoj, gde je morao da se krije, imao je veliki uticaj među seljacima, gradskom sirotinjom i rudarima. Papu je nazvao antihristom, a učenje o nepogrešivosti pape – bogohuljenjem.

    1414. godine sastao se sabor u Konstanci, koji je imao za cilj da podigne ugled katoličke crkve. Husa su pozvali na sabor, a sam car Sigismund mu je garantovao bezbednost i izdao mu odgovarajuće pismo o imunitetu. Hus je bio uveren da će, ako mu dozvole da izloži svoja ubeđenja, uspeti da ih odbrani na saboru, ali nije ni stigao do govornice, jer je bačen u tamnicu, a zatim osuđen na lomaču. Sigismund nije ništa učinio da se založi za njega i on je spaljen 6.7. 1415. godine. Nakon godine dana i njegov prijatelj Jeronim Praški je bio mrtav.

    Husova smrt bila je signal za početak nacionalno-verskog pokreta u Češkoj. Ona je izazvala talas protesta. Na skupu panova u Češkoj sklopljen je savez radi zaštite husitstva. Odatle je poslat protest saboru u Konstanci protiv pogubljenja Husa i objavljeno je da je vrhovni sud po pitanjima religije Praški univerzitet. Nasuprot husitima u Češkoj je organizovan savez katoličkih barona kome je prišao i kralj Vaclav. Iz Praga su počeli da proteruju katolike i da ih zamenjuju husitima, a zatim su uveli i obred pričešćivanja iz čaše, koji je sabor u Konstanci najstrože zabranio.

    Prag je postao centar umerenih husita, a pristalice te struje nazivani su kalikstinci ili utrakvisti, pošto su oni kao jedan od svoji zahteva isticali pričešće pod oba vida (sub utraque specie). U južnoj Češkoj počeo je pokret koji je isticao prvenstveno socijalne zahteve. On je zahvatio seljake, zanatlije i rudare. Centar ekstremnih husita bio je grad Tabor, po kome su oni dobili naziv taboriti. Oni su odbacivali poštovanje moštiju i ikona, tajne i poštovanje svetaca. U isto vreme propovednici taborita su govorili da je traženje kuluka i dažbina od strane crkve – greh. U Taboru su narodne mase krenule da se naoružavaju da bi stupile u odlučnu borbu za odbranu svojih interesa. U leto 1419. godine, došlo je do otvorenih akcija. U Pragu je počeo ustanak zanatlija koji je uzeo karakter ikonoborstva. Opustošene su crkve i manastiri, uništavani predmeti katoličkog kulta. Praško gradsko veće, neprijateljski raspoloženo prema husitima, zatvorilo se u gradsku većnicu, koju je narod zauzeo na juriš. Većnici su pobacani sa kroz prozore zgrade i poubijani. Uskoro se pokret proširio na većinu čeških gradova. Počelo je uništavanje manastira i proterivanje monaha. Katoličke sveštenike počeli su da proteruju iz parohija i pristupljeno je uvođenju bogosluženja na narodnom jeziku. Iste godine umro je kralj Vaclav i presto je trebalo da nasledi Sigismund, ali su Česi odbili da ga priznaju za vladara. Katoličkoj nemačkoj stranci suprotstavila se husitska stranka, čija su se dva krila u procesu sve većeg revolucionarnog pokreta počela još više razilaziti. Vođa desnog krila bio je Jan Žiška, učesnik bitaka kod Grinvalda i Aženkura. On je surovo gonio komunske struje kod taborita. 1421. godine, po njegovom naređenju spaljen je najistaknutiji vođa komunskog krila Martin Huska. Žiška je istrebio sektu adamita, ali je tim potezima samo slabio pokret.

    1420. godine papa Martin V objavio je krstaški rat protiv husita. U taj pohod krenuli su uglavnom nemački riteri, ali su tamo pohitali i pojedini riteri iz drugih zemalja. Na čelu sa Sigismundom tu je krenulo mnoštvo feudalaca sa svojim vojskama. Ali oni su pretrpeli poraz kod Praga, posle čega je učinjen pokušaj sklapana primirja. Tada su kalikstinci izneli svoj program, tkzv. četiri praška člana: 1) slobodu propovedanja na narodnom jeziku, 2) pričešće pod oba vida, 3) sekularizacija crkvenih imanja, 4) kontrola nad moralnim vladanjem vernika. Sigismund je odbio plan i rat je nastavljen. Nemci su ponovo potučeni, a posle toga pojedini njihovi odredi rasturili su se po Češkoj, pljačkajući i pustošeći zemlju. Husiti su odgovarali rušenjem katoličkih crkava i manastira, zauzimanjem njihove zemlje.

    Papa i car organizovali su od 1420 do 1431. godine jedan za drugim, pet pohoda, ali su svi završeni neuspehom. Žiška jeste bio fanatik, ali je svoj zanat znao veoma dobro. Husitska vojska je bila fenomenalno organizovana i pokretna, sa relativno malo konja i kolima koja su činila pokretne tvrđave, po potrebi. U vojsci je postojala stroga disciplina i versko oduševljenje. Poslednjih godina svog života Žiška je oslepeo, ali mu to nije smetao da vodi operacije sve do svoje smrti 1424. godine. Nasledio ga je Prokop Veliki, talentovani vojskovođa, pod čijim su rukovodstvom Česi prešli u ofanzivu. Husitska vojska se nije ograničila na češke granice, već je upala i u nemačke oblasti i stigla i do Baltičkog mora.

    1431. godine sastao se sabor u Bazelu i stupio u pregovore sa kalikstincima, na osnovu čega je 1433. godine sklopljen sporazum, nazvan Praški kompaktati, kojima su prihvaćeni husitski zahtevi. Ovaj sporazum nisu priznali taboriti, što je imao za posledicu konačni rascep u husitskom pokretu. Počeo je rat, ali ovaj put između Čeha. Utrakvisti su izdajnički napali taborite i 1434. godine potukli ih kod Lipana. Posle toga su se utrakvisti sporazumeli sa Sigismundom koji je priznao kompaktate i dozvolio husitima da biraju svog arhiepiskopa. I pored poraza taboriti su uspeli da sačuvaju neka uporišta, među njima i Tabor, koji je ostao glavno uporište. Posle smrti Sigismunda katolici i kalikstinci izabrali su za kralja Albrehta Austrijskog, ali ga taboriti nisu priznali. Posle njegove smrti, za vremena njegovog maloletnog sina, kalikstinci su istakli za regenta husitskog pana Đorđa Pođebradskog, koji je 1452. godine zauzeo poslednje taboritsko uporište – grad Tabor. Pet godina kasnije, Đorđe Pođebradski proglašen je za kralja.
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  5. #45
    Registrovani Član
    markovacevic avatar
    Status : markovacevic je odsutan
    Registrovan : Aug 2010
    Pol:
    Lokacija : Srbac
    Poruke : 17

    Početno Re: Istorija srednjeg veka

    Dobro si se potrudila za ovu temu....

Stranica 3 od 3 PrviPrvi 123

Slične teme

  1. ZABRANJENA ISTORIJA ...............
    Od marabu u forumu Istorija
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 11-12-2012, 12:29
  2. Kriza srednjeg doba
    Od Cruz u forumu Psihologija i Neurologija
    Odgovora: 31
    Poslednja poruka: 30-06-2012, 13:52
  3. Istorija plastike
    Od Ometač u forumu Ekologija
    Odgovora: 22
    Poslednja poruka: 07-10-2011, 11:30
  4. Hitovi iz prošlog veka
    Od Pčelica u forumu Muzika
    Odgovora: 79
    Poslednja poruka: 27-06-2011, 09:04
  5. Kolubara - prevara veka...
    Od Lilu u forumu Politika
    Odgovora: 31
    Poslednja poruka: 12-02-2011, 11:36

Članovi koji su pročitali ovu temu: 0

There are no members to list at the moment.

Oznake za ovu temu

Dozvole

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete slati odgovore
  • Ne možete postavljati priloge
  • Ne možete izmeniti svoju poruku
  •