Ana Karenjina- Lav Nikolajevič Tolstoj

[Bisernica]

Izvor : http://www.znanje.org/lektire/i22/06...0/02iv0610.htm


Beleška o piscu :

Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910) potiče iz plemićke porodice koja se ponosila dugim rodoslovnim stablom.Rođen je u Tulskoj grofoviji (guberniji) na posjedu Jasna Poljana. Još u djetinjstvu je dobro naučio francuski, a poznavao je idruge svjetske jezike. Ovaj ruski romansijer i mislilac se ubraja u red najvećih umova u svjetskoj književnosti. Njegovi romani "Rat i mir" i "Ana Karenjina" su najveći evropski realistički romani. I dok "Rat i mir" mnogi smatraju nacionalnom epopejom prožetom rodoljubljem i hrabrošću Rusa, "Ana Karenjina" je roman u koji je u većoj mjeri pretočena Tolstojeva svakodnevica. Tolstoj je bio čovjek nemirnog duha, učestvovao je u ratovima i odavao se kocki i piću. Poslije ženidbe, osnovao je mnogobrojnu porodicu u jasnoj Poljani i počeo je sprovoditi sopstvene reforme u gospodarenju. S godinama je u njemu sve više sazrijevala zamisao da mora napustiti sve, što je i učinio krajem oktobra 1910. godine u 82-oj godini života. Na putu se razbolio od upale pluća i umro je na maloj željeznickoj stanici Astapovo (danas Lav Tolstoj).

Djela: autobiografska trilogija - Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost; Sevastopoljske priče, Rat i mir, Ana Karenjina, Smrt Ivana Iljiča, Vlast tame, Vaskrsenje

[Bisernica]

Nastanak "Ane Karenjine"

Dnevnički zapis Sofije Tolstoj na dan 24. 2.1870.god:

"Sinoć mi Ljovočka reče da je smislio tip udate žene iz višeg staleža. Rekao mi je da mu je nakana da prikaže tu ženu samo kao nesrećnicu, a ne kao krivu i da su, čim ju je zamislio, sve ostale ličnosti i muški tipovi do kojih je ranije bio došao, našli sebi svoje mjesta i grupisali se oko nje žene..."

1872. Tolstoj je vidio kako se kći pukovnika, Ana Stepanova, razuzdana ljubomorom, bacila pod voz. Njegova želja je bila da upotri****vši ovaj događaj napiše roman koji će biti iznad njega, kao istoriju jednog vremena i društvenih kretanja u njemu.

"U proljeće 1873. uđe grof Lav Tolstoj jedne večeri u sobu svoga najstarijeg sina koji je svojoj staroj tetki baš čitao Puškinove "Pripovijetke Bjelkina". Otac uze knjigu i pročita riječi "Gosti se iskupiše u ljetnikovcu ". "Tako treba početi !", reče on, ode u svoju radnu sobu i napisa: "Sve se poremetilo u kući Oblonskih...". To je bila prva rečenica "Ane Karenjine". Današnji početak, apersi o srećnim i nesrećnim porodicama, stavljen je na čelo kasnije. Međutim, pisati "Anu Karenjinu nije bilo nimalo lako. Djelo je rađeno u šest redakcija. Imenu "Ana Karenjina" prethodila su "Moćna ženska" i "Dva braka". Tek u četvrtoj verziji djelo dobija današnje ime. Od prve ka poslednjoj redakciji Ana dobija sve finije osobine. Karenjinu se od V redakcije dodaju mnoge nesimpatične crte. Lik Vronskog u svakoj novoj redakciji gubi mnoge pozitivne osobine. Januara 1875. i u tri sljedeća mjeseca pojavljuju se u "Ruskom vijesniku" djelovi romana. Zatim je objavljivanje prestalo jer autor nije imao vise šta da da. Naredne godine ponovo se pojavljuju novi fragmenti."Dosadila, strašna Ana Karenjina" pisao je Tolstoj iz Samare. "Konačno, veli u martu 1876., "moram da završim roman kog sam do guše sit."

Djelo je odštampano 1877. dobivši svoju konačnu fizionomiju.

[Bisernica]

O romanu

Tematska širina "Ane Karenjine" je tolika da s pravom može biti rečeno da nema ni jedne oblasti iz života ruskog društva iz sedamdesetih godina XIX vijeka koja nije na neki način prisutna u romanu. Tolstoj nam predstavlja dvije Petrogradske i tri Moskovske porodice povezane rodbinskim vezama, prijateljstvima. Međutim dominantna su dva toka radnje:

I Karenjin - Ana - Vronski

II Ljevin - Kiti

Ana dolazi u Moskvu kao spasitelj, a u stvari je ona ta koja kasnije treba biti spasena. Ljevin doživljava poniženje i povači se na selo. Vronski je lijep i strastven, zaljubljen je u Anu. Karenjin je hladan, bezosjećajan, uvijek pravičan.

Kakva je to zbirka likova!

Sve je idealno da zaplet bude vrhunski .

Glavni likovi su Ana, koju Tolstoj veoma voli, i Ljevin (Tolstoj sam), koji u romanu gotovo nema nikakve veze sa Anom. Jedino zajedničko njima je to što u ljubavi traže potpunu predanost, odannost. To je njihova mana i zato im je ljubav bolna. Ali, ne završavaju oboje isto. Ljevin će smoći snage i nastaviti borbu s životom, Ana neće.

[Bisernica]

Ana Karenjina

Ulazak Ane Karenjine u romanesknu priču dolazi posle Oblonskih, Kiti, Levina i Vronskog, ali je samo u jednom poglavlju predočen njen portret i naznaženo nekoliko motiva koji će imati ključnu funkciju u omanesknoj priči.

1. Sagledana očima Vronskog, ona je vrlo lijepa, elegantna i graciozna; lice joj je milo, nježno i umiljato; na licu joj je igrala uzdržana živahnost, a osmjeh je treperio na rumenim usnama i talasao se između očiju i usta.

2. Grofica Vronska kaže Ani da je "jedna od onih ljupkih žena pored kojih se čovijek prijatno osjeća, ne samo kada razgovara, nego i kada ćuti."

3. nikada se do sada nije odvajala od sina, pa joj rastanak s njim pada vrlo teško

4. Vronski vidi kako Ana nešto živo govori bratu, "nešto što očigledno nije imalo nikakve veze s njim, Vronskim, i to mu beše krivo."

5. Ana pita brata, dok odlaze sa stanice, da li odavno poznaje Vronskog.

6. Voz je pregazio čuvara na stanici. Taj događaj je potrsao Anu; usne su joj drhtale, jedva se uzdržavala da ne zaplače. Događaj je prokomentarisala samo sa dvije riječi: "Rđav znak".

I tek što je ušla u romaneskna zbivanja, Ana se pokazuje kao ličnost protivurečnih postupaka, misli i osjećanja, upravo onakva kakva će biti tokom cijele romaneskne priče. Ona osvaja Dolinu djecu; simpatična je Kiti, osjetiće tugu što je daleko od sina; ocjeniće Vronskov kasni dolazak na vrata Oblonskih kao ružan postupak.Ali će na balu osvojiti Vronskog, izazvaće kod Kiti ljubomoru. Dolina djeca će osjetiti da Ana danas nije ni nalik na onu kakva je bila onog dana kada su je onako zavoleli i da više ne misli na njih. Ana će pravdati sebe kod Kitine ljubomore, ali ni sama ne vjeruje svojim riječima. Mislila je na Vronskog, " a odlazila je prije nego što je namjeravala samo zato što nije htjela da se viđa s njim. Kada je ušla u voz za Petrograd, odahnula je pri pomisli da će sutra vidjeti sina i muža i da će njen život poteći lijep i uobičajen na stari način, ali kad se vrati kući, i sin i muž izazivaju u njoj osjećanje nalik na razočaranost. Dok čita knjigu o nekoj zaljubljenoj storiji, sagledava svoju situaciju, uvjerava sebe da u svojim postupcima nije bilo ničega sramnog, ali sve više ju je obuzimalo osjećanje stida. U cijelom romanesknom toku, Ana će se raspinjati između uvjerenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osjećanja, koje ponekad provali iz nje, da je kriva i grešna što će izazvati navalu osjećanja srama i stida. Njen prvi san izraziće njenu unutrašnju podvojenost. Tolstoj je vrlo plastično slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj usputnoj stanici na putu za Petrograd. Iz sna o ložaču i starici ona se budi u trenutku kada je voz stao. Izlazi da se malo osvježi a u susretu jurnu mećava i vjetar:

"Vetar kao da je samo na nju čekao: radosno zafijuka, poduhvati je i zamalo ne odnese, ali se ona uhvati rukom za hladnu polugu i pritežući haljinu siđe na peron i zađe iza vagona. I tu je srela Vronskog."

Iako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladića koji se svuda sreću i da ona neće sebi dozvoliti ni da misli o njemu, sada je obuze osjećanje radosnog ponosa. Njegove riječi da putuje da bi mogao biti tamo gdje je ona jer drukčije ne može, doživljava kao baš ono što je željela njena duša, ali čega se bojao razum; ona instinktivno osjeti da ih je taj trenutni ragovor strašno zbližio; a to ju je i plašilo i činilo srećnom. Sve češća susretanja sa Vronskim na zabavama čine da Ana sama sa sobom raščisti: varala je samu sebe što je mislila da je ljuta na Vronskog, a u stvari, to njegovo jurenje joj je godilo i činilo svekoliku sadržinu njenoga života. Njihovi odnosi su postajali sve jasniji sredini u kojoj su se kretali, ali i Karenjinu koji odlučuje ženu da opomene. Ona tu opomenu prima sasvim hladno. Vronskom će reći:"Sve je svršeno. Ja ničega više nemam osim tebe. Upami to". Iako izgovara riječi koje unose naglu promjenu u njenom životu i označavaju put pun neizvjesnosti, koji prihvata svejsno i sa radošću, u njoj živi misao o grijehu i krivici i javlja se stid. Moralna razgolićenost će joj se prikazati i u snu: i muž i Vronski su njeni muževi i obojica su srećni. Ona će reći za sebe: "Ja sam rđava žena, ja sam propala žena", ali će na trkama otkriti svoja osjećanja .

To će nagnati Karenjina da razgovara s ženom, ali će mu taj razgovor definitivno zagorčati život jer je žena priznala: "Ja ga volim, ja sam njegova ljubavnica, ja ne mogu da podnesem, ja se bojim, ja vas mrzim... Radite sa mnom što god hoćete". Ona u tom trenutku ne zna šta treba i može da uradi, nema snage da jednom raščisti sa svojim položajem u braku, jer se plaši da će izgubiti sina. Zato će i u razgovoru s Vronskim osjećati izgubljenost, u njoj će se javiti pakost, neki bijes, kao da je on kriv za njen bezizlazan položaj. A opet, ubrzo će i to proći, i ona će opet biti nježna.

Kad god se sjeti riječi koje je uputila mužu priznavši mu da voli Vronskog, obuzima je strah od sramote koju sve više osjeća. Osjećala je neprijatne poglede okoline, prikrivene osmjehe, ružne komentare. Shavatila je sav užas svog položaja i boljelo ju je nerazumijevanje okoline.

Nju konačno napušta Karenjin saopštivši joj da je pokrenuo brakorazvodnu parnicu. To je za nju značilo oslobođenje, ali i dvostruki poraz: brak će biti razveden njenom krivicom, pa će izgubiti sina. San će joj predskazati smrt na porođaju. Pošto poslije porođaja zapada u krizu, očekujući smrt, ona moli Karenjina da dođe jer misli da će sa njegovim oproštajem lakše umrijeti. U tom trenutku on će posumnjati u istintost njenih riječi, ali će ipak doći da je vidi.

Međutim, kad se oporavila zaboravila je ponovo na sve i opet osjeća odvratnost prema mu7žu. Kada Vronski da ostavku, ostavlja sve i kreće s Anom na tromjesečno putovanje po Evropi. Iako ponekad kaže sebi da je kriva, da je loše postupila i da želi da pati zbog sramote i rastanka sa sinom, ona nije patila. Kada se vraća u Petrograd, posjećuje kršom Serjožu. On je moli da ga ne ostavlja, ali ona mu govori da voli oca, jer je bolji od nje. Odlezeći, sreće Karenjina.

Anu razjeda stvarnost njenog života: ne može da dobije razvod, odvojena je od sina, prezrena u sredini, živi u divljem braku. Sve je više muči ljubomora, stalno negoduje, traži povod za sukobe, trenuci nježnosti su rijetki. Osjećala je da se među njom i Vronskim uspostavio zao duh nekakve borbe, koju on nije želio.

Njome vlada ljubomora, nemir, žuč. Čes se uvjerava da treba da živi, čas je smrt vidjela kao rješenje. Vrhunac nastaje kad Vronski odlazi majci zbog posla, a ona ostaje opsjednuta duhovima ljubomore. Piše mu pismo i moli ga da dođe, ali on ga ne dobija na vrijeme, pa nema ni odgovora. Ana tada odlučuje da ode kod njeg, dolazi na stanicu i sjeti se pregaženog čovjeka na dan prvog susreta s Vronskim i donos odluku - skače pod voz s riječima "Gospode, oprosti mi sve!".

Tolstojeve muke s romanom Ana Karenjina potpuno su jasne kad se sagleda romaneskni život njegove glavne junakinje. Ona je od početka do kraja protivrječna ličnost u postupcima, mislima i emotivnim vibracijama.

U literaturi o ovom Tolstojevom romanu omiljena tema je pitanne Anine krivice. Mišljenja su različita - od onih koji smatraju da je Ana sam kriva za svoju sudbinu, do onih koji Anu vide kao žrtvu lažnog morala svijata u kome je živjela. Romaneskna priča nudi čitaocu dovoljno materijala za zaključivanje o moralnom liku ove junakinje. Ona je izraziti individualista: robuje emocijama, vrlo rijetko postavlja pitanje svojih porodičnih i materinsih obaveza. Na početku priče ona je brižna majka koja kojoj teško pada razdvojenost od sina za vrijeme dok odsustvuje od kuće. Međutim, ona će otići u inostranstvo sa Vronskim zaboravivši na sina. Ljubavi i ličnoj sreći podređuje sve, za nju je ljubav = sve. Čak i prema kćeri pokazuje ravnosušnost, a Vronskog kažnjava svojom odlukom "Djece neće biti". Sebična je jer traži od Vronskog da zapostavi porodicu, prijatelje službu - da bude samo njen. Sebična je zato što zbog sopstvene sreće unesrećuje muža i sina. U braku sa Karenjinim bila je samo majka, ali ne i supruga; u vezi sa Vronskim želi da bude samo ljubavnica ali ne i majka njegove djece. Ona ne podnosi muža, osjeća prema njemu gađenje; to isto će osjećati i prema Vronskom kada joj se čini da joj ne poklanja dovoljno pažnje. Kada odlučuje da se baci pod voz, ona će pomisliti "Gospode, oprosti mi sve!", i to dovoljno govori koliku je krivicu osjećala. Ana nije bila idealna, iznad nje su po dobroti, duševnoj ljepoti, humanosti i požrtvovanosti Doli, Kiti, Ljevin, pa i Karenjin koji brine o djevojčici i uzima je sebi poslije Anine smrti. Ana je gršnica po oneme što je učinila, što je nanijela bol mužu i sinu, ali je ona pre svega nesrećna žena.

[Bisernica]

Aleksej Kirilovič Vronski

Aleksej Vronski, mlad, lijep i bogat grof, koji potiče iz petrogradske porodice, pojavljuje se u romanu odmah na početku, kao formirana ličnost. Njegovo ponašanje je bilo prirodno, a osmjeh iskren, na ženidbu nije niti pomišljao, a muž mu je uvijek djelovao kao nešto smiješno.

"Vronski je bio onizak, čvrsto građen tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobično mirna i odlučna lica. Vronski je u puku i društvu omiljen, ali ipak nije tako razuzdan kao ostali. Katkad je bio sklon flertu, ali nikad nije imao ozbiljnije namjere - sve je radio u granicama pristojnosti, bar kada je Kiti u pitanju, međutim ona je to pogrešno protumačila. Vronski je znao da nađe pravu mjeru. Međutim pri prvom susretu sa Anom u njegovoj duši se desila velika promjena.tu promjenu očituje i sledeće: "Kroz prozor vidje kako je prišla bratu, stavila svoju ruku na njegovu i nešto mu živahno stala govoriti, očito nešto što nije imalo ništa zajedničko s njime, Vronskim, i to ga malo kao ozlojedi". Od tada se i u njemu, kao i u Ani, razbuktala strast nad kojom on nije imao vlast. Od tada je bio nadčovječanski uporan dok nije dobio što je htio, Anu. Ljubav prema Ani je bila duboka, iskrena, snažna, vrijedna velike i lične žrtve. A Vronski je bio spreman na žrtve. Međutim Vronskome, za razliku od Ane, ljubav i potpuna predanost nisu bili neophodni za život, što će često dovoditi do svađe među njima. Ali Vronski se ipak mijenja pod Aninim uticajem. Nikome nije dozvoljavao šale u vezi sa Anom jer "ljubav to nije šala i zabava nego nešto mnogo ozbiljnije i važnije". Znala je to i njegova majka i upravo stoga je smatrala da ta ljubav upropašćuje Vronskog. Kako je njihova veza postajala sve snažnija, Ana je postajala sve čudnija: "Ti napadaji ljubomore što bi je u poslednje vrijeme sve češće i češće spopadali, užasavali su ga i koliko se god trudio da to sakrije, hladio je prema njoj, mada nije znao da je uzrok ljubomore ljubav prema njemu..."

"Tada se osjećaše nesrećnim, a sreća je bila pred njim; sada je pak osjećao da je najveća sreća za njim..."Vronski je stalno insistirao da se Ana objasni s mužem i on sam je bio spreman na bilo kakav Karenjinov izazov, i čudio se što Karenjin svjesta svega, ništa ne preduzima. Kad je saznao da je Ana trudna bio je još uporniji. Međutim, bio je spreman na bilo kakav ravoj događaja sa Anom: "Ma kakva bila i ma kakva će biti naša sudbina mi smo je stvorili i na nju se nećemo potužiti" - govorio je sjedinjujući u riječi mi sebe sa Anom. "A ne , oni bi da nas uče kako se živi. Ni pojma oni nemaju o tome šta je to sreća, oni ne znaju da bez ove ljubavi za nas nema ni sreće, ni nesreće, nema života." Koliko voli Anu shvatiće kad njen život bude u opsnosti. Misleći da će Ana umrijeti na porođaju pokušao je izvršiti samoubistvo. Ta njena bolest ga pogađa toliko da plače. Isto tako ga je ganula i Karenjinova moć praštanja: "Vronski osjećaše njegovu uzvišenost i svoje poniženje, osjećaše da muž ima pravo, a on krivo. Osjetio je da je muž bio velikodušan i u svojoj nevolji, a da je on nizak u svojoj prevari..." Nakon toga oboje su se oporavili i zajedno otputovali u inostranstvo. Poslije povratka u Rusiju, on je ponovo insistirao na razvodu. Tu u Rusiji Ana je postajala sve živčanija i razdražljivija. "Osjećao je kako se u isto vrijeme njegovo poštovanje prema njoj smanjuje, a svijest o njezinoj ljepoti povećava". Sve češće svađe dovodile su ga do iscrpljenosti, užasavale su ga jer je znao da su bezrazložne, pa je govorio: "Zašto iskušavati moje strpljenje, ono ima granice?"

Sve je čino da bi smanjio njenu ljubomoru, ali isto tako razdraživao je mnogim drugim stvarima, npr. često joj je predbacivao nebrigu o kćerki. Bilo mu je teško trpjeti Anine ispade, ali nije znao da je Ana prilikom poslednje svađe pomislila na smrt: "Da, umrijeti!", rekla je. "Pokušavao sam sve - pomisli -ostaje samo jedno - ne obraćati pažnju". Ana je htjela da ga kazni i uspjela je u tome, jer njegov život je zaista bio besmislen bez nje.

[Bisernica]

Aleksej Aleksandrovič Karenjin

Stariji carski činovnik, čuvenog porijekla, Aleksej Karenjin je bio muž mlade Ane Arkadjevne. U priči se pojavljuju gotovo istovremeno, a pisac ih prati skoro paralelno jer priča o Ani ne može bez priče o njemu, i obrnuto. Glavni moto ovog uspješnog činovnika je "Bez žurbe i bez odmora". U očima Ane on je nemilosrdan, licemjeran, naporan, Serjože strašan, pravičan. Aleksej Karenjin je bio rob pravila, normi, zakona. On je sebi ljubomoru predstavio kao štetan i glup osjećaj, međutim... Nakon prvog nagovještaja društva o Aninoj nevjeri, iako po razumu on u to nije vjerovao, u njegovoj duši i svjesti se nešto uznemirilo. Govorio je sebi : "Da, to svakako treba riješiti i dokrajčiti, izreći svoje mišljenje o tome i svoju odluku". I vraćao se natrag: "Ali šta to izreći? Kakvu odluku?..." To nam govori o njegovoj nedoumici i neodlučnosti. Svi njegovi govori i odluke su glasile tako da budu u duhu opšteprihvaćenih stavova. "Postoje zakoni pristojnosti koji se ne smiju nekažnjeno kršiti. Nisam to ja danas opazio, ali sudeći po dojmu što ga je to ostavilo na društvo..." I: "Tvoja osjećanja su pitanja tvoje svijesti, ali ja sam dužan pred Bogom i ljudima ...". Poslije tog objašnjenja "Otpoče nov život za Alekseja Aleksandroviča i njegovu ženu". Ana je nastavila s nevjerom, a on nije bio u stanju da probije njen oklop ravnodušnosti i objasni se s njom. On nije shvatio svoj položaj "jer mu je bio odveć strašan", te je u svojoj duši "zapečatio onaj pretinac u kome su se nalazila osjećanja prema porodici". Svi ti porodični problemi, pogotovo sa ženom, bili su mu tako teški stoga jer je to " bio istinski život, a ne ono što je on živio ". Na trkama je ženi spasio obraz i uz put kući je bio spreman povjerovati u sve, sve što mu Ana kaže, čak je priželjkivao da mu kaže kako nema razloga za sumnju kao i prije. Nakon razlaza sa ženom on je spreman na istinsko praštanje: "Oprostio je ženi i žalio je zbog njene patnje i kajanja. Oprostio je Vronskom i žalio ga...". On je bio spreman na razvod vođen mišlju: " Ko te udari po desnom obrazu podmetni lijevi; ko ti skine kaput podaj mu košulju". Za Anine bolesti skrbi se za dijete koje ona ima sa Vronskim. Međutim, skrhani Aleksej potpada pod uticaj Ivanovne i mistika koji mijenjaju njegovu ličnost. On po nagovoru mistika odbija Ani razvod. Moramo ga prije svega posmatrati kao srećnog i dobrog čovjeka. U mnogim situacijama Aleksej Karenjin je po moralnoj doslednosti i nesebičnosti iznad Ane Karenjine.

[Bisernica]

Konstantin Dimitrijevič Ljevin

Lik Konstantina Ljevina je prestavljen u djelu trima osnovama: ličnom (osjećajnost), društvenom i mislilačkom. Saznajemo sve o njegovom porijeklu, rođacima, ljubavnim jadima sa Kiti (o prošnji, odbijanju i braku), o njegovim političkim shvatanjima, vjerovanjima i ubijeđenjima. Svjedoci smo njegovih misaonih razdiranja, njegovih stalnih pitanja i nenadanih spoznaja.

Evo šta o Ljevinu u svojoj kritici "Ni dan bez retka" kaže Jurij Oleša: "Čini mi se da je Tolstoj postupio nepravedno kad je uzo za svojeg junaka Ljevina onakvog kakav je - s njegovim mudrovanjima, antidržavnim stavom, traženjem pravde - a nije ga napravio piscem. Ovako ispada da je prosto tvrdoglav, nestaško, entfant terrible, kakav bi, uzgred budi rečeno, bio i sam tolstoj da nije bio pisac."

Ljevin je poticao iz poznate vlastelinske porodice koja je bila u prijateljskim odnosima s Ščerbackijevima. Pošto je bio prijatelj Aleksandrovog sina, poznavao je sve tri njegove kćerke od malena. U svaku je svojevremeno bio zaljubljen, ali je samo ljubav prema Kiti ostala zastalno. Za njega su se sve žene dijelile u dvije grupe: Kiti i sve ostale. On je znao da je ona prisutna i kad je ne vidi "kao što isto znamo da je Sunce noću tu, iako ga ne vidimo".

Ljevin je volio selo, a gnušao se života u gradu. Najljepše mu je bilo kod kuće. Bio je mišljenja da se sve u životu mora zaraditi, a ne živjeti na račun nečega što je neko drugi stvorio. Ideal svako domaćice i majke predstavljala mu je sopstvena mati koju je rano izgubio. Ljevin je imao dva brata: Nikolaja Ljevina i po majci Sergeja Ivanoviča Kozniševa i jednu sestru u inostranstvu. Sa Nikolajem se susreće nakon neuspijele prošnje. Na selu, nakon dolaska iz Moskve, radi naporno, samo da bi zaboravio Kiti.

Ljevin je imao drugačije mišljenje o seljacima nego njegov brat Koznišev. Možda u njegovom stavu primjećujemo egoizam, jer Ljevin je individualist: "...što će mi škole u selu kad u njih neću slati svoju djecu...".

"Što je više upoznavao brata to je više opažao da ni Sergeja Ivanoviča, ni mnoge druge radnike za opšte doro nije srce pivelo ljubavi za opšte dobro, nego su oni razumom prosudili da je dobro baviti se time, te su se samo time i bavili." On želi da zaradi svoj hljeb, stoga sadejstvuje sa seljacima pri njihovim poslovima. Vodi ga njegova snaga, kojom je tako neobično ispunjen za vrijeme kosidbe: "Osjetio je da zamahuje posljednjom snagom te odluči zamoliti Tita da stane. Ali upravo tog trenutka Tit zastane sam, pa, sagnuvši se, uze trave, otra kosu te je stade oštriti... Unatoč tome što mu je zno curkom curio niz lice i kapao s nosa i što su mu sva leđa bila mokra kao da ih je netko polio vodom - bilo mu je vrlo lijepo. Osobito ga je radovalo što je znao da će sad izdržati."

Ljevin je imao neke zamisli u pogledu uređenja imanja, ali nije znao kako da ih sprovede u djelo. On je bio svjestan nepravde sadašnjeg života: seljaci rade, gospoda uživaju, i gnušao se ponašanja svoje klase. Ljevin je bio za beskrvnu revoluciju, ukazivao je na to da je to budućnost države ne u fabrikama, već u selima, poljoprivredi i stočarstvu. Rado je išao u lov jer "lov zbližuje čovjeka s prirodom". Nije bio vjernik, ali je često razmišljao o božanstvu i o dobru.

Međutim, ma šta da radio, Ljevin je znao da voli Kiti i da će je uvijek voljeti, i da mu zatrpavanje poslom neće pomoći da je zaboravi. Njegov susret s Kiti zbiće se kod Oblonskog, gdje će je i zaposliti. Njen pristanak sutradan, ispuniće njegovu dušu beskrajnom srećom. Priprema se za vjenčanje, pa će ga ispovijest i pričešće ponovo potaknuti da da ramišlja o Bogu, pravdi i dobru, i njegov se razum bunio protiv crkvenih učenja, ali njegovo srce je drukčije mislilo od njegovog razuma.

Kao i Ana, on će tražiti potpunu predanost u ljubavi. Njega i njegovu ženu Kiti, takođe muče strašne ljubomore, ali ne zadugo. Ljevin je takođe bio blizu samoubistvu, ali smogao je snage i izborio se protiv smrti, o kojoj je inače puno mislio. Naročito bolna, ali i začuđujuće olakšavajuća bila mu je bratovljeva smrt. U tim trenutcima gašenje jednog života, otkriva da je Kiti trudna, u čemu je vidna simbolika.

Međutim, on nije miran, jedno vrijeme čak ne voli dijete jer je ono pri porođaju uzrokovalo Kiti velike patnje. A za svoje otkrivenje vjere kaže: "Ništa ja nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što znam... oslobodio sam se obmana".

Ljevin je kao i Ana tražio smisao života. Njih dvoje su se čudili i protivili ustrojstvu društva, ali kao individualisti s određenom mjerom egoizma, nisu postigli velike promjene.

Ljevin nije propovjednik oružane revolucije, on sam, svojim radom i gazdinstvom oličava tu revoluciju. Mnogo je čitao o ekonomiji i privredi od raznih pisaca, među kojima je bilo i socijalista, ali zaključio je da su njihove zamisli neprimjenjive za Rusiju. Nije se mogao složiti s njima zato što on nije vidio izraz tih misli u narodu, u kojem on živi. Međutim kad je na putu ka Svijanskom uvidio na koji je način jedno imanje produktivno, okrenuo se mislima o Bogu i razumu: da li to dvoje ide skupa? "A smisao mojih pobuda u meni je tako jasan da ja oduvjek živim po njemu, i začudo sam se obradovao kad mi ga je onaj seljak izrekao: živjeti zarad Boga, zarad duše. Ništa ja nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što znadem..."

Jedan priprosti seljak pokazuje tome, mislima razjedinjenom čovjeku, put iz očajanja. On ga podsjeća na ono što sam odavno zna. Da je prirodno i svima nama suđeno da živimo za svoje tjelesno dobro i zato da napunimo trbuh, ali da to nije ono istinito i pravo, nego da se mora živjeti "za svoju dušu", "po volji Božijoj" i da je, na čudesan način, ta neophodnost isto tako suđena kao i neophodnost da napunimo trbuh. Znači, upravo se mora živjeti za Boga, za istinu i dobrotu, što nema nikakve veze sa razumom, već mu je suprotno. Dobro je čudo, zato što se otima razumu, a svako ga shvata.

[Bisernica]

Moral visokog društva

L. N. Tolstoj, kao savremenik plemstva u drugoj polovini XIX vijeka, a i sam njegov član, lako je mogao u svojim djelima da nam predstavi sve aspekte života ruskih velmoža. Na plemićki život Tolstoj se osvrćao kritički i satirično, najviše upućujući na lžni moral. Odatle, između ostalog, proističe tematska širina djela "Ana Karenjina".

Tolstoj je to plemstvo podijelio u dvije grupe:

1. oni koji vjeruju da muž treba da živi samo s jednom ženom, s kojom je vjenčan; da djevojka treba da bude nevina, žena stidljiva, itd...

2. i oni elegantni, lijepi, velikodušni, koji se predaju svakoj strasti ne crveneći se, a koji se podsmijevaju svemu ostalom.

Ana je društvo ovako razvrstavala:

1. krug državnih i muških interesa

2. krug pobožnih i visokomoralnih

3. svijet balova i uživanja koji su prezirala druga dva kruga.

Izraziti predtavnik drugog kruga bila je Lidija Ivanovna, za koju Ana kaže: " A zapravo je smiješno: njen cilj je krepost, ona je hrišćanka, a sve se nešto ljuti i uvijek ima neprijatelja - takođe hrišćana i krijeposnika".

Treći krug je poveo Anu u propast i podsticao je, a kad je napokon uradila ono što niko od njih nije smio, prezreli su je i odbacili. Predstavnik tog kruga je Betsi. Darja za nju kaže da je najpokvarenija žena koja postoji.

U tim "visokim krugovima" vodile su se rasprave o religiji koju su tumačili nezavisno od Crkve, o politici, a kad ponestane tih tema, onda su se okretali ogovaranju: najčešće palih žena. Oni su odlučivali šta je dobro, a šta loše.

Sama Ana postaje osuđena kad svoje slabosti nije više uspjela i nije htjela da krije tako vješto kao oni. Bit je u tome da su svi oni bili veći nevjernici od Ane, ali su to "skrili", njihove ljubavnice i ljubavnici su bili javna tajna, a u tome im je svestrano pomogao lžni moral. Religija kod njih postaje besmislica, svi se oni bave mistikom, onim što je 'in', i posvećuju se veoma glasno opštim stvrarima, a u biti su uglavnom okrutni individualisti.

Iz svega ovog se zaključuje da je Ana žrtveno janje lažnog, spoljašnjeg, dogmatskom morala koji ljude satjeruje u kut i ugnjetava ih oduzimajući im razum. Ana je iznad licemjernog durštva po poštenju i iskrenosti.

Dostojevski je, vjerovatno vođen Pavlovom poslanicom, rekao da ne postoje apsolutno čisti ljudi, pa samim tim ni Ana nije čista. Dakle, neka društvno ne sudi o njoj jer je i samo grešno. Na bogu je da nagradi pravedne, a kazni grešne. Majka Alekseja Vrn+onskog kaže da je Ana svršila kako je i morala, da je "čak i smrt odabrala odvratnu i nisku", dok Ivanoviča kao Dostojevski kaže: "Nije naše da sudimo".

"Nema životnih pravila na koja se čovjek ne bi mogao izbjeći, vidjevši da sva njegova okolina živi isto tako." Moral je promjenjiva kategorija, a diktira ga preovladavajuća svijest o tome šta je dobro, a šta zlo.

[Bisernica]

Razmišljanja i filozofske rasprave o Bogu, religiji, odnosu prema selu i seljacima i ustrojstvu u gazdinstvu

Roman Ana Karenjina ne bi imao toliko tematsku širinu niti obuhvatao gotovo sve vidove života ruskog društva da ne sadrži toliko rasprava i razmišljanja likova o najaktuelnijim pitanjima tog doba, a to su: religiozna pitanja, privredno-ekonomska i pitanja o odnosu prema selu i seljacima.

Razdoblje koje je obuhvaćeno romanom, sredina druge polovine XIX vijeka, predstavlja uvod u niz bitnih istorijskih događaja koji slijede, kako Rusiji, tako i čitavom svijetu. Zbog ovog i njegovih sjledećih romana, Tolstoja su socijalistički književni kritičari nazvali "ogledalom ruske revolucije".

[Bisernica]

Odnos prema selu i seljacima

Ovo pitanje je obuhvaćeno u Ljevinovim raspravama sa Sergejom Ivanovičem Kozniševim i Svijažskim.

"Konstantinu Ljevinu je selo bilo lijepo po tome što je ono bilo poprište za rad, dakako za koristan rad."

"Sergeju Ivanoviču selo je bilo posebno lijepo po tome što se ondje ne mora i ne treba ništa raditi".

Sergej je govorio da voli i poznaje puk i iz svakog razgovora s pukom izvodio je opšte zaključke u korist puka i dokaz da poznaje puk. Za Konstatina puk je bio samo glavni sudionik u zajedničkom poslu... On se ponekad ushićivao snagom, blagošću, pravičnošću tih ljudi, ali se veoma često ljutio na puk zbog njegovog nemara, neurednosti, pijanstva, laži, kad su u zajedničkom poslu bile potrebne druge osobine. On nije mogao reći da voli puk, jer bi to bilo isto kao da kaže da voli ljude. Reći da poznaje puk za njega je bilo isto kao i reći da poznaje ljude. U ljudima je neprestano zapažao nove crte. Kod Sergeja je bilo obratno. On je volio i hvalio seoski život kao suprotnost onom životu koji nije volio, a puk je volio kao suprotnost onoj vrsti ljudi koje nije volio. U njihovim raspravama o puku Sergej Ivanovič je uvjek pobjeđivao upravo zato što je imao određene predstave o puku, a Ljevin nije imao određena čvrsta shvatanja te je vazda sam sebe zaticao u protivrječju.

Koznišev je često kritikovao Ljevina stoga što ne ide na sjednice zemskog vijeća, kao i za njegovo protivljenje prosvjećenosti. On je bio pobornik otvaranja škola i zdrastvenih stanica, a Ljevin je bio žestoko protiv toga i u raspravama o ovim pitanjima najčešće je na vidjelo izlazila njegova samosvojnost pomiješana sa egoizmom. Kao svoj argument za neotvaranje zdrastvenih stanica on je navodio:"pa ja uopšte ne vjerujem u medicinu". Bunio se i protiv otvaranja škola. Ali uvjek je sebe zaticao u protivrječnosti.

[Bisernica]

Privredno-ekonomska pitanja

S obzirom na razdoblje obuhvaćeno djelom, nimalo ne začuđuje mnoštvo razmatranja o privredno ekonomskom ustrojstvu kako na selu, tako i uopšte. Vremena su bila teška, djelotvornost seoskog rada veoma slaba, ugnjetavanje seljaka veliko.

Vladimir Ilič Lenjin za to doba kaže:" Ta stara patrijarhalna Rusija počela se poslije 1861 godine brzo rušiti pod uticajem kapitalizma. Seljaci su gladovali, izumirali, propadali kao nikad prije, i odlazili u gradove napuštajući zemlju. Forsirano su se gradile željeznice, tvornice i zavodi, zahvaljujući jeftinom radu upropašćenih seljaka. U Rusiji se razvijala krupna trgovina i industrija. Eto, to brzo, teško, oštro lomljenje svih stubova stare Rusije odrazilo se i u djelima Tolstoja".

Ljevin ne može da riješi probleme jednostavno i bez razmišljanja. On se ne bori samo za rješenje svog zemljoposjedničkog materijalnog položaja, nego u isto vrijeme vodi neprestanu unutrašnju borbu, punu kriza, da bi uvjerio sebe u opravdanost svog života zemljoposjednika, odnosno izrabljivača seljaka. Ljutio se na seljake ali ih je razumio. U mnogim poslovima je i radio sa njima, ali nije mogao da pobijedi njihovo nepovjerenje prema gospodarima, za koje su sa pravom mislili da samo žele da ih još više iskoriste.

Ljevin se čudio zašto vlastelini misle da se ne može naći takav odnos prema radnoj snazi pri kom bi rad bio produktivan. Vlastelini su mislili da toga kod Rusa nikad neće biti. Svijažski je bio mišljenja da su za sve loše u gospodarstvu krivci vlastelini. Onda je razgovor skrenuo na uređenje radničkog pitanja u Evropi.

Nakon toga Ljevin je odlučio da preokrene čitavo prijašnje gospodarenje. Seljaci su se, uz male iznimke, pokazali ravnodušni prema njegovim prijedlozima. Ali bez obzira na malu uspješnost, on je bio ustrajan. Čitao je i čitao i naposljetku je odlučio napisati sopstvenu knjigu o tom pitanju. Kad je završio osjetio se nezadovoljan njome i okrenuo se radu.

[Bisernica]

Religiozna pitanja i pitanja o smrti

Ova pitanja zaista su bila veoma aktuelna u životu plemića, jer su umnogome zavisili od Crkve koja im je pružala potporu u zamjenu za njihovo milosrđe. Religija je u svojim raznim vidovima uvjek bila prisutna u životu ruskog čovjeka uz iznimku mladih socijalista koji su poricali Boga. Ne možemo se upustiti u razmatranje stavova o Bogu, a da se prvo ne osvrnemo na vjerovanje tvorca Ane Karenjine, L.N.Tolstoja.

Lav Tolstoj je bio anatemisan i izbačen iz pravoslavne vjerske zajednice. Došlo je do sukoba između njega i crkvenih velikodostojnika oko tumačenja biblijskih učenja i crkvenih dogmi. On je optužio crkvu da je iskvarila jevanđeosku istinu. Njegova vjerska ubjeđenja poticala su, navodno, iz pravilnog tumačenja Jevanđelja. Boga je spoznao kao vrhovno dobro kojim se čovjek treba rukovoditi u životu. I neke od ovih njegovih stavova možemo zapaziti i u likovima Ane Karenjine, a naročito u liku njegovog autobiografskog lika Ljevina.

U djelu su nam naročito predstavljenja religiozna osjećanja Ljevina, Karenjina i Lidije Ivanovne, ali su nam date neke naznake o Kiti i Dariji.

Karenjin je spadao u onu vrstu vjernika koje je osuđivao sam Tolstoj. Njegova vjera je počivala na dogmama i učenju zvanične Pravoslavne crkve. U njegovoj pobožnosti se osjeća strogost i preciznnost. Ali, nije on hrišćanin bio samo stoga što mu je u srcu bila ljubav prema bližnjem; to će doći kasnije. On je bio od onih ljudi koji vole znati sve, da bi i o svemu mogli raspravljati, tako se i on bavio čitanjem kniga teologa da bi u društvu mogao o tome razgovarati. Sem toga, on je hrišćanstvo iskoristio u političke svrhe. Aleksej je uvjek vodio do svih normi, pa tako i do vjere. Znači "upražnjavanjem" vjere on je vršio svoju dužnost. Ali svim ovim bi se moglo nepravedno dokazati da je zaista bio samo rob društvenih načela i bez sopstvenih osjećaja. To nije tačno. U jednom razdoblju on je bio spreman žrtvovati Aninu sreću zbog njene duše, ali u njegovom srcu je ipak bilo ljubavi i milosrđa. I sama Ana je za njega rekla: "On je svet".

Lidija Ivanovna koja se bavila svim opštim pitanjima, pa samim tim i crkvenim, imala je presudan uticaj na daljni razvitak Aleksejevih religijskih osjećanja. Ona je u biti bila veoma licemjerna osoba, vrlo ohola. Ali sva je bila prekrivena plaštom hrišćanskih vrlina. Karenjinu je pružila utjehu u vjeru kad je bio najkrhkiji i okrenula ga od istinskih hrišćanskih osjećaja koje je tek bio počeo spoznavati.

Ljevin je bio pobožan do svog odlaska na studije, gdje je u dodiru sa socijalistima i njihovim biološkim učenjima prestao da vjeruje, ali je uvjek poštovao tuđu vjeru. Prvi put samog sebe zatiče u razmišljanju o vjeri i Bogu u pripremama za svoje vjenčanje. Bitno je istaći da je Ljevin prije nego o Bogu razmišljao o smrti. On se sa smrću izborio na bratovoj samrti i zbog ženine blizine: "...osjećao je prijeku potrebu da živi i voli.Osjećao je da ga ljubav spasila od očaja..." Već tad, Ljevin je u svojoj duši osjetio istinsku vjeru. Međutim, svu svoju vjeru spoznao je za vrijeme Kitinog porođaja kad mu je Bog bio jedino utoččište: "Gospode pomiluj! Oprosti, pomozi!" Ali Ljevin je zaista bio uporan u traženju: neprestano je čitao razne filozofske knjige i razmišljao. Shvatio je da svi njemu bliski ljudi vjeruju kao i da sav narod vjeruje. Na kraju kaže:" Ali ja ništa, ništa ne znam, niti mogu znati osim onog što sam spoznao kao i svi ostali". Spoznao je Dobro. Dobro je čudo, zato što se otima razumu, a ipak ga svako shvata.

[Bisernica]

Tematska širina Ane Karenjine je tolika da se s pravom kaže da nema nijedne oblasti iz života života ruskog društva iz sredine druge polovine 19. vijeka koja nije na neki način prisutna u romanu.
Nosilac najviše vlasti ruskog političkog i djelimično ekonomskog sistema još uvijek je plemstvo,koje je u prvom planu Tolstojevog romana.Pisac ga je posmatrao na tri različita plana:u akcijama državnih organa koji nastaje da zakonskim mjerama utiču na tokove političkih i ekonomskih odnosa,u moralno-religioznoj hipokriziji kojom ono nastoji da usmjeri budućnost Rusije,i u pokušajima prilagođavanja procesima koji vode ka postepenom mijenjanju društvenih odnosa.
Ovaj složen proces jedan od centralnih likova romana,Konstantin Ljevin,ovako doživljava:''...krivo mi je,i vređa me,kad gledam osiromašeno plemstvo,kojem ja pripadam,i,bez obzira na izjednačenje staleža,veoma volim što mu pripadam...a osiroćivanje nije ugled raskoši,raskoš ništa ne mari,proživeti gospodski,to je plemićki posao,to samo plemići i umeju.Sada,seljaci oko nas kupuju zemlju,i meni to nije krivo.Gospodin ništa ne radi,seljak radi,i potiskuje dokonog čoveka.Tako i treba.I ja se od srca radujem za seljaka.Ali me vređa kad vidim da je osiroćavanje plemstva usled nekakve,ne znam kako da kažem,nevinosti.Ovde,zakupac Poljak kupio,u pola cene,od gospođe koja živi u Nici,divno imanje.Onde,daju trgovcu pod zakup hektar zemlje koja vredi deset rubalja,za rublju...''
Proces izgradnje buržuaskih društvenih odnosa morao je duboko da potrese sve što je činilo feudalnu plemićku Rusiju.Da bi prikazao ove životne suštine,Tolstoj se u Ani Karenjinoj najčešće bavi sudbinama plemićkih porodica.
Osnovni motiv koji pokreće najveći broj predstavnika ove klase je karijerizam.Probiti se što više,po svaku cijenu i svim sredstvime-to je životni cilj brojnih Tolstojevih junaka u ovom romanu.
Da bi pokazao kako se ''sve pobrkalo''u redovima ruskog plemstva,Tolstoj je to plemstvo podijelio na nekoliko grupacija,djelimično na generacijskom principu,ali dobrim dijelom na osnovu religiozno-moralne sfere.
''Duhovni život toga sveta manifestovao se u jednoj vrsti hipokritske religije što nije imala ničeg zajedničkog sa tradicionalnim ruskim predatavama o religiji,koja se izražavala u liturgiji i bdeniju u Udovičkom domu gde su se mogli susresti poznanici,i u učenju napamet...staroslovenskih tekstova...To je bila nekakva tajanstvena religija, koju su ispovedali ljudi koji više ništa nisu želeli,ni za čim nisu žalili,razočarani ljudi...''
Budući da se ruski oficirski kadar regrutovao skoro isključivo iz redova plemstva to ni oficirska sredina nije mogla biti moralno uzvišenija od klase kojoj je pripadala.Osnovni interes oficirskog svijeta u Ani Karenjinoj su žene, piće, konji, mundiri, epolete, karijera. Istina,njima ne manjka hrabrost u ratu,ali u miru oni izmišljaju najnevjerovatnije zabave.''... Jedina moralna kategorija koja je u toj sredini je neko svojevrsno drugarstvo i jednakost u raspusnosti,međusobno povjerenje i neka čudna otvorenost u međusobnim odnosima,možda čak i jedini oblik iskrenosti u cijelom tom velikosvijetskom društvu.''
Ali ima u ovom svijetu i časnih,umnih,pametnih,vrijednih ljudi koji se bave naukom i umjetnošću,ekonomikom i politikom.Tolstoj vidi stvaralačke snage i vjeruje u budućnost ruskog društva;samo,po njegovom shvatanju.one nisu u redovima ni petrogradskog ni moskovskog plemstva već na ruskim poljima.

http://www.znanje.org/lektire/i22/08...2.htm#tematska slojevitost romana

[Bisernica]

Fabula romana

Organizacija fabule je razvijena na principu ''omče'' ili opisu ljubavi sa preprekama:

1. Aleksej,poslije više godina braka,voli Anu-prepreka:Anina zaljubljenost u Vronskog.
2. Vronski voli Anu-prepreka:Anin brak sa Karenjinom.
3. Ana voli Vronskog-prepreka:sumnja u ljubav Vronskog.
4. Ljevin voli Kiti.prepreka:Kiti voli Vronskog.

Slikajući život svih spomenutih porodica,Tolstoj će se baviti njihovim saodnosima, ekonomskom situacijom,kulturom življenja,društvom u cjelini.U prvom redu:
· slika veseli i laki život arustokratije(balovi,bogate trpeze,raskoš u kućama,trošenje novca)
· slika propadanje sela(zaostalost,neprosvjećenost,bijedu)
· slika visoku birokratiju.


Tolstoj pokreće mnoga pitanja kroz suočavanja i suprotstavljanja socijalnih pojava i stanja: staro-novo, srećna porodica-nesrećna porodica, bogatstvo-bijeda, selo-grad, rad-nerad, ljubav-neljubav.

http://www.znanje.org/lektire/i22/08...e_2.htm#fabula romana

[Bisernica]

Umrijeti zbog ljubavi?!

Maloprije sam,hodajući po sobi,vidjela svoj odraz u ogledalu.Zatim sam zastala i malo bolje pogledala.Te oči su me posmatrale tako ravnodušno,da ih u prvi mah nisam ni prepoznala.Zagledala sam bolje i u dubini zjenica se vidjela tuga.

Posljednih dana se loše osjećam.Izgleda da to niko ne primjećuje,ali drago mi je,jer se trudim.I ovoga puta sam vješto sakrila osjećanja i svi misle da sam ''normalna''.Da,dobro glumim.Mislite da je film? Ne,to je moj trenutni život.Nevoljama na filmu brzo dođe kraj,ali u stvarnom životu je to malo drugačije i dosta sporije.Opet sam povrijeđena i drhtim. Dešavalo se to i ranije,ali uvijek sam se dizala i nastojala dalje živjeti,kao da ništa nije bilo.Da,opet je ljubav u pitanju. Ali,zaboga,ova moja ljubav nije obična! Nije dječija i ... mislim da ovaj bol neće proći.
I neka vide da patim,jer moja tuga je velika i najvještije grimase mi neće pomoći da je sakrijem.Prsti na rukama se sami isprepliću i lutaju po polici,napipavajući kutiju sa tabletama...

Budim se i gledam oko sebe.Pogled mi je dolutao do nenačete kutije.Prisjećam se jučerašnjeg dana i olakšano dišem.Dišem! Jedna zraka sunca mi pada na lice i šapuće pjesmu mog budućeg života.Dižem se da ne propustim ovakav divan dan.
Žurim, jer život je preda mnom.

http://www.znanje.org/lektire/i22/08...new_page_5.htm

[Bisernica]

“Ana Karenjina” sadrži dvije paralelne radnje koje se zbivaju istovremeno. Jedna radnja prati lik Ane Karenjine, a druga govori o Levinu i njegovim problemima. Velikim dijelom knjige te dvije radnje odvijaju se odvojeno i tek na kraju knjige spajaju. Na temelju te dvije radnje možemo zaključiti više tematskih slojeva.

Tematski gledano putevi Ane i Levina su u kontrastu. Ana je u potrazi za osobnim zadovoljstvom, kroz romantičnu ljubav iako bi to značilo da treba ućiniti grijeh – preljub; Levinov cilj je osnovanje obitelji kroz brak, odnosno duševno zadovoljavanje. Tako je Tolstoj opisao idealan brak i onaj u kojem živi grijeh. Mislim da je i osnovna tema djela brak. Pratimo lik Ane Karenjine od početka gdje se prikazuje kao dobra majka, vjerna žena i dobra prijateljica prihvaćena od društva. No, upoznavanjem s grofom Vronskim počinje pad njene ličnosti, njene naravi. Ona se strasno zaljubljuje i čini preljub s Vronskim koji ju također strasno obožava. Tu počinju bračni problemi Ane i njenog muža Alekseja Karenjina. Ana i Karenjin nemaju niti malo romantičnosti, uzbuđenja, niti seksualnih iskustava u braku koja bi mogla zadovoljiti ženu poput Ane. Zato se Ana odlučuje na preljub, i smatra da preljub ne šteti nikome ako se pravilno izvede. S druge strane radnje pratimo odnos Levina i Kiti. Tolstoj taj brak smatra idealnim, jer je to brak izmedu dvije osobe koje se međusobno vole i poštuju, te slažu oko svega. U braku s Karenjinom, Ana je rodila i sina Serjožu. Tema majke odnosno uloge žene u liku Ane Karenjine postavlja mnoga pitanja. Ana je u početku vrlo dobra majka, Serjoža ju jako voli i ona voli njega najviše na svijetu. Mislim da je ljubav uništila pravu ličnost Ane Karenjine. Mnogi kritičari rekli su da je Ana otkrila svoje pravo lice upravo preljubom, no ja se ne slažem s time. Ana je kroz ljubav izgubila osjećaj stvarnosti, nije mislila racionalno već srcem, a srce joj je bilo u velikom mraku Vronskoga. Ana se mijenja, postaje vrlo ljubomorna na Vronskog, biva izbačena iz društva jer živi u grijehu, a jedino joj Doli dolazi u posjet. Strasti izmedu Ane i Vronskog postaju njihova bol i propast. Na kraju Ana ne ostvaruje svoj cilj, ne pronalazi svoju sreću i oduzima si život. No, tim činom ipak je ostvarila dio svoga cilja, nanijela je bol osobi za koju je smatrala da je glavni krivac njenim patnjama, nanijela je bol Vronskome. Dala mu je svoj osjećaj krivnje, da i on osjeti kako je to. Levin, kontrastno Ani, uspijeva u potrazi za srećom i živi sretno s Kiti.

Vrijeme radnje ovog Tolstojevog djela jest njegova suvremenost, a to je druga polovica 19. stoljeća (oko 1870. godine). Mjesto radnje ovisi o samim likovima i njihovim kretanjima. Oni se kreću iz sela u grad, iz grada u selo (Petrograd, Moskva, selo blizu Moskve). Glavna pripovijedačka tehnika je tzv. “sveznajući govornik”, odnosno, to je sam Tolstoj. Tolstoj izražava svoje vlastito mišljenje, a time manipulira našim, kroz svoje likove. Levin, koji je u biti Tolstoj, je glasnogovornik Tolstoja. Ana, iako ima mnogo osobina kojima se Tolstoj divio, otišla je izvan njegova shvaćanja svijeta i zato ju je uništio. Tolstoj je život shvaćao kao jedan dio zatvorenog kruga – rođenje, život, smrt, i to mora tako biti. Kroz brojne monologe u djelu, Tolstoj opisuje u detalje misli i osjećaje svojih likova. Na primjer, na balu gdje Ana osvaja srce Vronskoga, izvor gledišta je Kiti, a ponekad se mijenja taj izvor gledišta radi postizanja veće dramatičnosti priče.

http://www.lektire.co.ba/lav-nikolaj...analiza-djela/

[Bisernica]

Osim dvije osnovne radnje koje se zbivaju paralelno između Ane i Levina, postoji još jedna manje važna za glavni tijek događaja. To su kućne nesuglasice te financijske i obiteljske svađe obitelji Oblonskih (Doli i Stiva). Sve te priče odvijaju se u vremenu kronološkim slijedom i s obzirom na kronološki slijed Tolstoj prebacuje radnju s jedne priče na drugu.

“Ana Karenjina” komponirana je u dvije knjige. Svaka knjiga sastoji se od četiri dijela. U prvoj knjizi pratimo upoznavanje s likovima i zaplet u radnju (Ana ostavlja Karenjina da bi živjela s Vronskim; Levin se zaručuje s Kiti). U drugoj knjizi dolazi do vrhunca radnje kada Ana gubi kontrolu nad svojim osjećajima, te osuđuje Vronskog, što na kraju dovodi do tragičnog samoubojstva.

U djelu pratimo sedam najvažnijih likova koji utječu više ili manje na tijek događaja. To su Ana Arkadjievna Karenjina, Alekseji Kirilovič Vronski, Konstantin Dmitrič Levin, Katarina Aleksandrovna Levina (Kiti Ščerbacka), Aleksej Aleksandrovič Karenjin, Stjepan Arkadjič Oblonski – Stiva, Darija Aleksandrovna Oblonski (Doli).

http://www.lektire.co.ba/lav-nikolaj...analiza-djela/

[Bisernica]

Sigurno je da su dva najvažnija lika u djelu Ana Karenjina i Levin. Ana Karenjina je tamna strana Tolstoja. Poput Ane i Tolstoj je učinio preljub i tako napustio dijete, i nakon toga osjećao veliku krivnju.

Njegova smrtna kazna za Anu Karenjinu zapravo je njegovo iskupljenje za svoj vlastiti grijeh. Anu možemo promatrati zajedno s Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna funkcija seksualnih odnošaja rađanje djece, a ne osobno zadovoljstvo. Doli i Kiti uklopile su se u njegovo mišljenje jer one su dobre žene i majke prije svega ostalog. Ana, s druge strane, smatra seks kao osobno zadovoljstvo, i boji se imati još djece s Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i izgubiti upravo to osobno zadovoljstvo. Odkad živi s Vronskim, odnosno u grijehu, biva odbačena od društva. Vronski se želi vratiti svakodnevici i običnom životu, što Ana tumači kao uvredu prema njoj. Od tada počinje sumnjati u ljubav Vronskoga, koji je uistinu i dalje zaljubljen u nju. No, mislim da ta sumnja dolazi iz Aninog osjećaja krivnje i odbačenosti te želje za osvetom. Podsvjesno, Ana optužuje Vronskog za nešto što sebi ne može oprostiti – napuštanje svoga sina Serjože. Vronski želi nastaviti živjeti normalnim životom, i želi da Ana bude s njim jer ju voli, no Ana zbog njegove želje za svakodnevicom postaje sumnjičava i osvetljiva prema njemu. Ne može se pomiriti s činjenicom da je napustila sve za što je živjela, da bi postala nečija svakodnevica. Žedna i gladna zbog izgubljene energije, Ana traži nešto od Vronskog za svoju žrtvu, za svoje napuštanje voljenog sina. No, spoznaje da od Vronskog sve manje i manje može dobiti te se odlučuje na osvetu. Ana pada u očaj i to je vidljivo iz njenih sitnih laži, poruka, ucjena, pisama upućenih Vronskom. Neprestano se svađa s Vronskim, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij. Anu Karenjinu pisac nam predstavlja kao pametnu, razboritu, obiteljaski sređenu, vrlo lijepa izgleda kojim svih očarava. “ispričao se i zaputio u vagon, ali oćuti prijeku potrebu da je još jedanput pogleda – na zbog toga što je bila veoma lijepa, ne zbog one finoće i skromne gracije što se zapažala u cijeloj njenoj pojavi, nego zbog toga što u izrazu milolika lica, kad je prošla mimo njega, bijaše nešto naročito umiljato i nježno.

Kad se on osvrnuo, i ona je okrenula glavu. Blistave, sive oči, što su se od gustih trepavica činile tamnijima, prijateljski se pažljivo zaustave na njegovu licu… U tom kratkom pogledu Vronski stiže zapaziti suzdržanu živahnost što je poigravala na njenom licu i titrala medu blistavim očima i jedva primjetnim smješkom od kojega su joj se nadimale rumene usne. Kao da je višak nečega tako prepunjavao njeno biće da se mimo njenu volju iskazivao čas u bljesku pogleda, čas u smiješku. Hotimice je pogasila svjetlost u očima, ali je ona i mimo njenu volju svijetlila ujedva primjetnu smiješku.”

“Bila je divna u svojoj jednostavnoj crnoj haljini, divne joj bjehu pune ruke s narukvicama, divan čvrst vrat s niskom bisera, divna kovrčava kosa u ponešto poremećenoj frizuri, divne graciozne lake kretnje malenih nogu i ruku, divno joj lijepo lice u svojoj živahnosti; ali bješe nešto užasno i okrutno u njenoj divoti.”

http://www.lektire.co.ba/lav-nikolaj...analiza-djela/

[Bisernica]

Vronski je vrlo odlučan u ljubavnom životu s Anom. On se želi oženiti njome i živjeti obiteljskim životom. Odbacuje svoje snove o karijeri u službi vojske, samo da bi bio s Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritiziraju Vronskog što nije inzistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kažnjava Vronskog kao što kažnjava Anu što živi s njim. On ne može shvatiti Aninu bol jer ju sam ne proživljava. S Anom je u tim trenucima teško živjeti. No bez obzira na njenu ljubomoru, narav, i njene suze, Vronski ju i dalje voli, ostaje joj vjeran, i ne pomišlja da ju ostavi. No, što se Vronski više vraćao onom što zaista je, svojoj običnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer, upravo je on bio taj koji joj je uskratio da živi kao obićna žena. Vronski je svoje pravo na običan i društveni život želio zadržati, ne shvaćajući bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve očajnije spoznavala da je prevarena obmanuta i izigrana. Osjećajući da Vronskom postaje navika, teret ili fizička potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorčeno. I tako je Ana uništila svoj život iz čiste osvetoljubivosti, jer svojim uništenjem razorila je i život Vronskog koji ostaje opterećen osjećajem krivice. Ana je željela da Vronski osjeti ono što se u njoj događalo, i Vronski je dio toga osjetio. Na kraju vidimo da se Vronski ponovo vraća vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u časno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlučio nešto učiniti sa svojim životom nakon svega?

http://www.lektire.co.ba/lav-nikolaj...analiza-djela/

[Bisernica]

Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu: “Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni adutant i uza sve to – vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je čovjek koji će daleko dotjerati.”

Fizički izgled Vronskog: “Vronski je bio onizak, čvrsto građen tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobična i mirna i odlučna lica. Na njegovu licu i pojavi, od kratko podšišane crne kose i svježe obrijana podbratka do nove novcate uniforme, sve bijaše jednostavno i ujedno otmjeno.”