Stranica 1 od 6 123 ... ZadnjaZadnja
Pokazuje rezultate 1 do 20 od 118

Tema: Мирослав Антић

  1. #1
    Administrator
    Man avatar
    Status : Man je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 24,534
    Tekstova u blogu : 320

    Početno Мирослав Антић

    MIT O PTICI



    PRVI DEO
    I
    Ko u ramenima oseća zemljinu težu
    kao prikriveni bol,
    pripada potomstvu onih što su u drevna vremena
    znali za veštinu lebdenja:
    onoj potpuno drukčijoj vrsti naših predaka,
    ne ovih što nas dosežu krvlju iznutra,
    već nekih prozračnih što nas dotiču samo spolja
    usnama zlatnim kao večnost.
    To je taj rodoslov od kojeg smo nasledili
    neizlečivo mučenje da mislimo.
    I u amanet dobili zenicu što ne sabira
    i ne odašilje utiske,
    nego je čulo sa iskustvima jednog sutra.
    Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid.

    II
    Teško je danas i opisati te naše čudnovate pretke
    obrasle vetrom i svetlošću.
    Jedino nas još zagrljaji pomalo podsećaju
    na njihov način letenja.
    Ili to, kad neočekivano otkrijemo u sebi
    mogućnost da stvaramo takve oblike
    iz kojih - kad se primakne uho i oslušne -
    dopire lepet krila.
    Ako se i znalo za postolja u njihova doba,
    to nisu bila uporišta i temelji, vec katapulti.
    U prevelikoj strasti da prevaziđu sve što tone
    ispisivali su pesme u prostoru pomoću takvih dimenzija
    koje nas dovode na samu ivicu panike.
    Već tada bili su: sutra. Već tada bili su: mi.

    III
    U znak sećanja na te predivne, jake ljude,
    pokušao sam jednog sumraka dole na obali reke
    da i sam uobličim nešto potpuno neograničeno.
    Da smislim takvu vrstu strogosti i čistote
    koja bi od fantastičnog stvorila uverljiv gest.
    Pokušao sam da naučim svoje delo da misli.
    Da ima belu radoznalost.
    Usudio sam se da nađem odgonetku
    da li smo oblikovanjem nečega oduzeti od sebe
    ili smo sebi vraćeni.

    IV
    Ali pre same odluke da priđem samom činu stvaranja
    valjalo je da utvrdim da li postoji, ili ne,
    suprotno klube svesti.
    Bio sam dužan da ispitam da li rođenje nije
    ili rođenje jeste
    obična senzacija premotavanja živog.
    Morao sam da oljuštim prethodnu opnu sebe.
    Trebalo je da odložim sva druga već izučena učenja
    i budem spreman da razjasnim da li je stvarno početak
    baš tako - na početku.

    V
    Bio sam na putu da otkrijem
    poslednju slobodu bezazlenosti:
    razmak između pripadanja i pripadanja,
    između izdvajanja-od i izdvajanja-u.
    Kad jednom dospem do toga, rekoh sebi,
    da više ne činim nasilja,
    jer nemam razloga da primoravam stvari
    na nešto drugo no što oduvek jesu,
    prevazići ću pravljenje i razumeti stvaranje.
    Prevazići ću umetnost. Imaću živi dokaz
    gde je početak i kraj kugle.

    VI
    Zatim sam oprao tabane, čelo i oči u reci.
    Moja večernja molitva bila je sva od sumnje.
    Zar izučavanje stvaranja nije uporno raspitivanje
    o svetovima što i ne znaju za protoplazmu,
    a ipak zive i ipak su od nečega?
    Mozda su tu negde, pored, a mi ih nismo svesni,
    jer iz njih dopire nešto što nazivamo: prazno?
    Mozda smo mi njima: ništa.

    Možda smo mi njima: prazno?
    Koliko puta su prošli kroz nas,
    a i ne znamo njihovu nameru?
    Koliko puta smo prošli kroz njih,
    a i ne znaju našu nameru?
    Da li je oblik oblik, ili je nesto drugo oblik?

    Ko nije probao urmašicu taj ne zna šta je slatko

  2. #2
    Administrator
    Man avatar
    Status : Man je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 24,534
    Tekstova u blogu : 320

    Početno Odg: Мирослав Антић

    Rođen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu ništa ne vraća dozive. Popiju ih daljine. Jata lete u mestu i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je na dohvat ruke. Zar to ne liči na slobodu?
    Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme dužinama senki. Mlečni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ, zvezde rastu u žbunju. Samo se uputiš ravno, po vrežama od zlata, i posle desetak koraka već hodaš po nebesima. Zar to ne liči na slobodu?

    Besmrtna pesma

    Ako ti jave: umro sam,
    a bio sam ti drag,
    onda će u tebi
    odjednom nešto posiveti.
    Na trepavici magla.
    Na usni pepeljast trag.

    Da li si uopšte ponekad
    mislio šta znači živeti?

    Ako ti jave: umro sam
    evo šta će biti.

    Hiljadu šarenih riba
    lepršaće mi kroz oko.

    I zemlja će me skriti.
    I korov će me skriti.
    A ja ću za to vreme
    leteti visoko...
    Visoko.

    Zar misliš da moja ruka,
    koleno,
    ili glava
    može da bude sutra
    koren breze
    il' trava?

    Ako ti jave: umro sam,
    ne veruj
    to ne umem.

    Na ovu zemlju sam svratio
    da ti namignem malo.
    Da za mnom ostane nešto
    kao lepršav trag.
    I zato: ne budi tužan.
    Toliko mi je stalo
    da ostanem u tebi
    budalast i čudno drag.

    Noću,
    kad gledaš u nebo,
    i ti namigni meni.
    Neka to bude tajna.
    Uprkos danima sivim
    kad vidiš neku kometu
    da nebo zarumeni,
    upamti: to ja još uvek
    šašav letim, i živim.
    Ko nije probao urmašicu taj ne zna šta je slatko

  3. #3
    Administrator
    Man avatar
    Status : Man je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 24,534
    Tekstova u blogu : 320

    Početno Odg: Мирослав Антић

    Украшћу твоју сенку
    Обући је на себе
    И показивати свима
    Бићеш мој начин одевања
    свега нежног и тајног

    Па и онда, кад дотрајеш
    Искрзану, избледелу
    Нећу те са себе скидати

    На мени ћеш се распасти.
    Јер
    Ти си једини начин
    да покријем голотињу
    ове детиње душе.
    И да се више не стидим
    Пред биљем и птицама


    На подераним местима
    Заједно ћемо плакати.

    Зашиваћу те ветром.
    После ћу, знам , побркати
    Моју кожу с твојом.
    Не знам да ли ме схваташ:
    То није прожимање.
    То је умивање тобом.

    Љубав је чишћење неким.
    Љубав је нечији мирис,
    сав изаткан по нама.
    Тетовирање маштом.

    Ево, силази сумрак..
    И свет постаје хладнији.

    Ти си мој начин топлог.

    Обући ћу те на себе
    да се, овако покипео,
    не прехладим од
    студени свог страха и самоће..
    Ko nije probao urmašicu taj ne zna šta je slatko

  4. #4
    Administrator
    Man avatar
    Status : Man je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 24,534
    Tekstova u blogu : 320

    Početno Odg: Мирослав Антић

    ODLUKA

    Život je sve nešto iz početka.
    Juče i prekjuče sutra ne vrede.
    Nema na svetu dva ista petka,
    dve iste nedelje,
    dve iste srede.

    Pa čemu onda razočaranja?
    Ako je jedna ljubav - ćorak,
    odmah se drukčije i lepše sanja.
    I kad si najviše tužan i gorak
    nekih se novih očiju setiš
    i shvatiš da letiš. . . divnije letiš.

    Ko je to video da dečak pati?
    Da kunja kmezav i da plače?
    Svaki put moraš iznova znati
    da voliš bolje, da voliš jače.
    Ne da se vadiš.
    Ne da se tešiš.
    Već da se istinski do neba smešiš.

    Nema na svetu dve iste srede,
    dva ista utorka,
    dva ista petka.
    Sve nove ljubavi drukčije vrede.
    Živi se svaki put iz početka.
    Živi se da se nikad ne pada.
    Da budeš snažniji posle oluje.
    I da se u tvom srcu već sada
    sto zlatnih zvezda unapred čuje.
    Ko nije probao urmašicu taj ne zna šta je slatko

  5. #5
    Administrator
    Man avatar
    Status : Man je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 24,534
    Tekstova u blogu : 320

    Početno Odg: Мирослав Антић

    Oпомена

    Важно је, можда, и то да знамо:
    човек је жељан тек ако жели.

    И ако себе целог дамо,
    тек тада и ми можемо бити цели.

    Сазнаћемо тек ако кажемо
    речи искрене, истоветне.

    И само онда кад и ми тражимо,
    моћи ће неко и нас да сретне.
    Ko nije probao urmašicu taj ne zna šta je slatko

  6. #6
    Administrator
    Man avatar
    Status : Man je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 24,534
    Tekstova u blogu : 320

    Početno Odg: Мирослав Антић

    Записано у среду

    У среду смо се први пут срели,
    а до тада се нисмо ни знали.
    У петак смо се заволели.
    У понедељак посвађали.

    Опет је среда. Сад свима кажем
    док лутам по корзу сам:
    не, није она лепша ни дража
    од других девојчица које знам.

    Па кад је сретнем - очи кријем.
    Звиждућем. Гледам у нешто друго.
    И мислим: збиља, свеједно ми је.

    Ал' окрећем се дуго... дуго...
    Ko nije probao urmašicu taj ne zna šta je slatko

  7. #7
    Administrator
    Man avatar
    Status : Man je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 24,534
    Tekstova u blogu : 320

    Početno Odg: Мирослав Антић

    Posmrtni mars klovnova

    Kad umrem
    bar sam siguran:
    niko se nece dovuci da mi pljune u lice.

    Svi cete mi odjednom biti prijatelji
    i ko zna kakvo izmisliti priznanje.

    Potpuno vas razumem:
    mrtvi ljudi nisu zlocinci,
    nisu gadovi,
    nisu ubice.
    ''Posmrtni mars klovnova''

    Smrt je - pomilovanje.

    Smrt je najpristojniji nacin da se ode
    bez pozdrava,
    bez obecanja,
    na miru.

    Smrt je invalidnina herojima za amputirane lobanje
    i nesanica pepela u kojoj duse trava vetrove ishtu.

    Odlaskom se znatno dobija:
    plakatiraju covekovo ime i prezime po uglovima
    na malo finijem papiru
    i svako vas chita,
    cita,
    kao da ste odjednom postali vrlo vazna izlozba
    ili premijera u pozoristu.

    Ako to mora da bude u nekakvu jesen,
    - neka bude.
    Zemlja ne menja boje kao trava i vetar.
    Zemlja uvek mirise samo na presne ljude
    uporno,
    metar po metar,

    uporno,
    grudvu po grudvu,
    zemlja je gluvonemo zgrusano vece
    sasuseno i tamno kao pokojne lude.
    Zemlja je veliki san o pticama krtica
    i zvezdama crva
    otecen,
    i ako sve to bas mora da bude u nekakvu jesen,
    - u redu,
    neka bude.

    Gledacu kako sunce nagriza drvecu ruke
    pa su dlanovi liscca ranjavi i krti,
    a mostovi tegle na ledjima topli vetar
    sto prve kise najavljuje.

    I ako vec svi odlaze
    po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora,
    ucinicu to odjednom,
    ne postujuci priglupe i svakodnevne smrti,
    nestpljiv da dozivim taj mrak
    sto mi se u zenice strmoglavljuje.

    I smeskajuci se,
    a necu objasniti zasto se smeskam
    i sta osecam
    dok mi se u raznobojnim klikerima ociju
    hiljadu svetlosti menja.

    Morate vec jednom shvatiti:
    ja samo na sebe podsecam
    ovako pijan os snova i proklet od poverenja.

    Posle mene slobodno disite
    i vi
    sa rukama od crepa,
    i vi
    sa rukama od kolaca.

    I prelamajte se u bezbroj nijansi
    od crne
    od bele,
    - nikad me necete stici
    jer bio sam drukcija prizma.

    Ja sam
    ispred nosa svih vrlo postovanih pronalazaca
    prvi uspeo da patentiram
    pod istim rednim brojem osmeh zanosa
    i cinizma.

    Ja sam
    ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
    prvi isao da onjusim oblake
    i prvi se namrsten vratio.

    I sad znam
    da je mudrije uciniti korak van sebe
    nego proci milione kilometara
    u svojim grudima.

    Inace,
    bio sam pomalo vanbracno zaljubljen
    u vetrenjace
    i stanicne restoracije
    i posteno sam,
    cini mi se,
    platio,
    kiriju sto sam ziveo medj ljudima.

    Nije mi zao
    sto sam ispao naivan
    kao dimnjak - sanjalica
    koji za zivota ceka da ga proglase za vulkan,
    iako nisam bljuvao ni pepeo ni zhar
    put oblaka i ptica.

    Ja sam vecito cvetao plavo
    i to bez razloga plavo
    kao jorgovan
    u blatu ispred kasapnica.

    Ja sam mislio:
    dobro,
    razmrskajmo usijane celenke o zid,
    mozda ce se iz toga izleci nekakvi dani.

    Ja sam mislio:
    dobro,
    sve grobare na bastovanski kurs,
    mozda cemo nauciti
    na kosti da kalemimo cvet.

    Sad mi zbilja vise nicega nije zao
    i necu urlati
    ni sliniti u rukav ako sutra neko
    ko bude pozvan da nisani
    - na mene prstom ne nanisani.

    Pljujem ja pomalo na vs,
    nadmeni buduci.

    Da se nismo ovako prljavi grizli i parili,
    da nismo ovakvi nakazni pre vas krvarili
    i sanjarili,
    voleo bih da vidim na sta bi licio
    vas okupani,
    puderom posuti,
    razmazeni svet.

    Kad umrem,
    samo ce mi biti zao ptica,
    jer sve vreme sam sanjao letove,
    pa ono drugo za mene nije imalo
    narocitog smisla i znacenja.

    A vi se nasmejte
    kad spuste u raku velikog klovna
    i njegove nerazumljive svetove
    umorne od zivotnog segacenja.

    I neka sve prodje bez molitvi
    i rodoljublja.
    Ulicarkama
    donji ves od kaludjerickih riza!

    Nisam bio ni ikona,
    ni vojnik,
    ni gradonacelnik u provinciji
    kome bone decu vaspitavaju.

    Cirkusi su bili moja najveca ljubav
    i moj najveci patriotizam,
    i radjao sam se kad su ginuli,
    a umro kad vaskrsavaju.

    Vi mozda shvatate:
    bio sam tu
    da vam prstom na usni napisem osmeh
    i na trepavicama suzu u isti mah.

    Bio sam razapeta celicna zica
    izmedju bivsih koji sve lepo veruju
    i buducih koji u svemu traze trik.

    Po meni je igrala
    balerina sa amputiranom nogom
    i kisobranom u ruci,
    i svima vam je zastajao dah.

    Kazite hvala sto se nisam prekinuo
    i zgrusao vreme u crven krik.

    Hocu da cujem taj aplauz
    kojim ste dlanove raskrvarili
    pod ogromnim satorima neba
    naduvenim od ridjih vetrova sto oluju obecavaju.

    Jer posteno je,
    na kraju krajeva,
    razumeti komedijase koji su se zbog vas izmotavali.
    iako su mogli da sidju u publiku
    i da za svoje pare psuju i obozavaju.

    Ako sve to mora da bude u nekakvo prolece,
    - neka bude.
    Belo od kisa
    prolece je tek okrecena fabrika etiketa
    na granama ispod kojih idemo.

    Zalepite mi usput na celo jedan list
    i nista vise,
    - ako se razumemo.

    Ostalo moze da ostane kao i kad sam disao.
    Neka se leprsaju suknje i marame.
    Nek neko nekom zariva noz u vrat,
    i neko nekom i dalje sapuce: draga.

    Neka izgleda kao da sam se vrlo uctivo
    i diskretno udaljio
    i u slivnike prospite svaki svaki drugi smisao.

    U destoj sam leteo na mesec.
    U dvadesetoj sam leteo na grudobrane.
    U tridesetoj sam odleteo dovraga.

    Na kraju:
    ne umivajte me, molim vas.
    Maramicom mi pokrite lice
    ako vam smeta moja budalasta maska.

    I cegrtaljke u sake,
    a onda:

    orkestar,
    molim jedan sasvim tihi jecaj!

    Upalite sve ulicne svetiljke i reklame
    neka grad izgleda kao arena
    pre mog odlaska.

    Zar ne primecujete,
    gospodo i dame,
    da smo u smrti opet nekako samo deca.

    Vama ce od naseg poslednjeg kikota
    utrnuti rskavica u zglobovima,
    a to je,
    ustvari,
    nasa poslednja naivna sala,
    poslednja salva crnog snega
    po vasim licima sivim.

    I ko zna,
    mozda cemo samo svoju prazninu dati na cuvanje
    grobovima,
    a mi cemo ostati da se cerimo i naricemo
    ovde negde u travi,
    ovde negde u liscu,
    ovde negde pod kamenom i dalje neverovatno zivi.
    [/t][/t]
    Ko nije probao urmašicu taj ne zna šta je slatko

  8. #8
    Administrator
    Man avatar
    Status : Man je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 24,534
    Tekstova u blogu : 320

    Početno Odg: Мирослав Антић

    OPROŠTAJ


    Neću da studiram pravo
    jer nikada ne bih mogao svetu da dokažem
    da je pravo
    što si bacila svoje belo dete pod voz
    onog proleća.

    Ni medicinu
    jer nikada ne bih mogao da izlečim
    male, bolesne jagode
    što su sazrile na tvom toplom trbuhu.

    A pesme
    pesme ću uvek pisati
    ovako istinite i ružne
    kao sto je i ova divljiva restauracija
    i naše večerašnje poznanstvo.

    Guraj me nogom ispod stola
    jer svi se najzad na ovom svetu guramo
    onako kako to nabolje znamo
    i umemo.

    Posle tebe će ostati iste ulice
    i deca sto uče u školi da crtaju proleće
    i raznosači novina
    i niko neće za tobom posuti kosu pepelom
    i poludelo kukati prema mesecu
    mada si
    u sivim očima nosila svet
    koji je vredeo više nego svi ratovi,
    hidrocentrale i zgodici na berzi i ruletu.

    A tako bih voleo ja
    koji sam mrzeo sve kraljeve
    da postaneš noćas kraljica
    da te nose po gradskim trgovima
    klanjaju se, kliču
    i pišu stihove o tvojoj kosi.

    Naterali bismo
    i lišće
    i balerine u prestoničkoj operi
    i vašarske vrteške
    i svetlosne reklame da se vrte u krug
    kao milioni spiroheta u tvojoj kosi.

    Uzmi svoj prtljag
    voz kreće u minut posle ponoći
    nisam ja ni arhangel Gavrilo
    ni milicioner koji se brine za putnike
    ja sam samo pijani pesnik
    i mahaću dugo za vozom
    jer oboje smo
    iz iste porodice čovečanstva.
    Ko nije probao urmašicu taj ne zna šta je slatko

  9. #9
    Registrovani Član
    Sibi avatar
    Status : Sibi je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Lokacija : u nekom ćošku na petoj strani sveta...
    Poruke : 3,792
    Tekstova u blogu : 2

    Početno Odg: Мирослав Антић

    ne uzvisuj se prenisko
    skitaj u sopstvenom ritmu i u sopstvenom smeru
    kroz naprsle blizine
    stvarnost je kao odeća...
    nije važno što nosiš, nego kako ti stoji
    prekini sa oblačenjem,
    moda je sezonska umetnost
    i budi dovoljno oprezan kad nesto glasno izgovaraš,
    sanjaru nad sanjarima
    govor je umetnost budnih.


    neko na vratima zvoni.
    traže me.
    šta vredi i da otvaram, kad nisam tu.
    ko zna gde sam ja...
    ...daj okreni taj ringispil u mojoj glavi...

  10. #10
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Odg: Мирослав Антић

    USNE

    Usne jedino zato postoje
    da s nekim podeliš nešto svoje.
    I da ti šapat šapatom vrate
    usne postoje da se pozlate.

    Usne su vulkan tvoga tela
    usne su izvor tvojih reka,
    usne su pupoljak gde se srela
    pčela od vetra s pčelom od mleka.

    Usne postoje da se procveta
    u vatrometu neba i sveta,
    usne su da se u dahu zgusne
    krilatost zvezda i kometa.

    I nikad nikom nemoj ih dati,
    ako ne ume da ti ih vrati,
    toplije, mekše, mladje i sladje.

    Jer usne samo zato postoje
    da osmeh po tvome osmehu skroje .

    Miroslav Antić
    Poslednje uređivanje od Bisernica : 06-02-2010 at 18:17

  11. #11
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 6,206
    Tekstova u blogu : 19

    Početno Re: Мирослав Антић

    LJUBAV

    Da li je istina ono što piše Kalevali:
    “Ruka što daje, uvek je iznad ruke koja prima?”

    Da li je istina ono što govore u Basri:
    “Ljubav je kao senka. Ako trčiš za njom, nikad je nećeš stići.
    Ako joj okreneš leđa, pratiće te”.

    Neko je negde rekao i hvala mu:
    “Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta”.
    Nasmej se zato ako ti kažu da si mali čovek.

    Nema male sreće i male bolesti.
    Nema male krađe i male smrti.
    Nema malog rata niti malog poštenja.
    Nema maloga prijatelja i male tajne.
    Nema maloga čoveka i male ljubavi.

    Ne okreći nikad leđa da bi te voleo.

    Sećam se tvojih prvih zuba.
    Sećam se tvojih prvih koraka.
    Sećam se: Dečja bolnica u Novom Sadu.
    Sedim kraj tvog kreveta i molim sve na svetu da mi ozdraviš.
    I ozdravio si.
    No Bog nam nije verovao tih dana. Ni priroda. Ni ljudi.
    Verovala je samo naša ogromna ljubav.
    Verovala je samo tvoja ruka u mojoj ruci,
    dok je kao kućica slikala ažurnu svetlost po mojim dlanovima.
    Mi se prevrćemo naglavce kao peščani sat.
    I menjamo se jedan s drugim.

    Dobićeš jednog dana dublji glas. Počećeš da se briješ.
    Oženićeš se i zaposliti. Imaćeš svoju decu i pričaćeš im svoje bajke.
    A ja ću biti sve detinjastiji i bezazleniji.

    Prepoznaćeš me po tome kako naivno verujem da ću večito živeti,
    opčinjen unutrašnjim govorom poput drevnoga boga Ptaha,
    koji je prvo smislio ceo svet u sebi
    zatim izdahnuo okolo svoje neverovatne misli, i tako, ogromnom maštom,
    sam u Ničemu, jedini, oživeo sve ono što je još bilo nestvoreno.

    Onda će doći sve naglo: moji poslednji zubi.
    I odmah posle toga: moji poslednji koraci.
    Na kraju: neka bolnica u ko zna kojem gradu.
    Sedi kraj moga kreveta u neko ovakvo veće makar samo sat ili pola sata.
    Biće to sasvim dosta za sve proklete godine.
    I neka moja ruka bude u tvojoj ruci.
    I neka kao kućica naslika onaj isti pitomi svetlosni znak na tvojim dlanovima
    znak da ti nikad nisam, nikad okrenuo leđa da bi me poštovao i voleo.

    Ljubav je kao snaga: ako je više trošiš, više ćeš je i imati.

    Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja, već bi se pretvorile u vetar.
    Kad bi potoci ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali okeani.
    Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali beskonačni.
    Kad bi vreme ovako umelo da voli, kao ja, već bi se pretvorili u večnost.

    Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, već davno bi bila zvezda.
    Ciji potpis?

  12. #12
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 6,206
    Tekstova u blogu : 19

    Početno Re: Мирослав Антић

    " Nikome necu kazati. Ali hocu da znas: cuo sam, cuo sam sve sto sanjas, jer drugo nista i ne znam samo se u snove razumem. "

  13. #13
    Registrovani Član
    причалица avatar
    Status : причалица je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Lokacija : under my skin
    Poruke : 58,042
    Tekstova u blogu : 38

    Početno Re: Мирослав Антић

    In Memoriam


    Postoji jedan neverovatan gad koji se zove
    Miroslav Antić
    Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja
    Odela
    Sa mojom ženom leže u krevet na moje
    Rođene oči
    Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde
    Daleko u Lenjingradu

    I taj Antić što me je upropastio I kao
    Pisca I kao čoveka
    Dakle taj koji će na kraju leći u moju
    Sopstvenu grobnicu
    Pita me jedno jutro šta vam je boga mu
    Čoveče
    Izgledate mi nekako bolesni
    A šta se izvinite za izraz baš njega tiče
    Kako je meni
    I dokle mi je

    O meni se najlepše brinu oni koji me
    Ostavljaju na miru
    A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od
    Mog ateljea

    Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa
    Mojim plavušama
    Dere se u mojoj kući ogovara me svašta
    Laže
    Deca mi liče na njega a on nosi kravatu
    Brije se poznaje neke ljude radi
    Svako jutro se tušira pravi se da zna sve
    O zenbudizmu
    Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje
    Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom
    Sinu kupuje sladoled

    Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer
    U Pariz
    Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove
    A on me i tu pronađe u nekoj ulici Žolive
    U nekom bednom hotelu
    I vrati kući i rasplače me

    Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene
    A ne njega
    Više ga voli više mu veruje I on to još kako
    Koristi
    A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj
    Ja dižem spomenik

    On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem
    Biografiju
    Ovako popljuvan I sam I do krajnosti zgađen
    Sto moram da mu javno pozajmim oči I dušu
    I ono malo para koje sam jedva pozajmio

    Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske
    Tvrđave
    On je uskakao u đačke čitanke
    Kad me je doktor Savić lečio od alkohola
    On se pravio kao da ima neke veze sa filmom

    Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam
    Pristajao je na kompromise cerekao se na
    Prijemima
    Primao je moje nagrade mešao se u moje snove
    Jedan licemer

    Jedan stvarni licemer
    Jedan provincijalac
    Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću
    Trpeti
    I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene
    Da bi umesto mene
    Svinja jedna
    Da bi umesto mene što pre jedini živeo
    где си пошла с крмељиве очи

  14. #14
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 6,206
    Tekstova u blogu : 19

    Početno Re: Мирослав Антић

    KROJ

    Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
    pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
    svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
    dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
    skidati. Na meni ćeš se raspasti.
    Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
    ove detinje duse. I da se više ne stidim pred
    biljem i pred pticama.
    Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

    Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrktati
    moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
    shvataš: to nije prožimanje.
    To je umivanje tobom.

    Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
    miris, sav izatkan po nama.
    Tetoviranje maštom.

    Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
    Ti si moj način toplog. Obuci cu te na sebe
    da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
    studeni svog straha i samoće.

  15. #15
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 6,206
    Tekstova u blogu : 19

    Početno Re: Мирослав Антић

    Nepovratna pesma

    Nikad nemoj da se vraćaš
    kad već jednom u svet kreneš
    Nemoj da mi nešto petljaš
    Nemoj da mi hoćeš-nećeš.

    I ja bežim bez povratka.
    Nikad neću unatrag.

    Šta ti znači staro sunce,
    stare staze,
    stari prag?

    Tu je ono za čim može da se pati
    Tu je ono čemu možeš srce dati.
    Al' ako se ikad vratiš
    moraš znati
    tu ćeš stati
    I ostati.

    Očima se u svet trči
    Glavom rije mlako veče
    Od reke se dete uči
    ka morima da poteče.

    Od zvezda se dete uči
    da zapara nebo sjajem.
    I od druma da se muči
    i vijuga za beskrajem.

    Opasno je kao zmija
    opasno je kao metak
    da u tebi večno klija
    i čarlija tvoj početak.

    Ti za koren
    nisi stvoren
    Ceo svet ti je otvoren.

    Ako ti se nekud žuri,
    stisni srce i zažmuri.
    Al' kad podješ - nemoj stati
    Mahni rukom.
    I odjuri.
    Ko zna kud ćeš.
    Ko zna zašto.
    Ko zna šta te tamo čeka.
    Ove su zelje uvek belje
    kad namignu iz daleka.

    Opasno je kao munja
    opasno je kao metak
    da u tebi večno kunja
    i muči se tvoj početak.
    Ti si uvek krilat bio
    samo si zaboravio.

    Zato leti.
    Sanjaj.
    Trči.
    Stvaraj zoru kad je veče.
    Nek' od tebe život uči
    da se peni i da teče.
    Budi takvo neko čudo
    što ne ume nista malo,
    pa kad kreneš - kreni ludo,
    ustreptalo,
    radoznalo.

    Ko zna šta te tamo čeka
    u maglama iz daleka.

    Al' ako se i pozlatiš,
    il' sve teško,
    gorko platiš,
    uvek idi samo napred.

    Nemoj nikad da se vratiš.

  16. #16
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 6,206
    Tekstova u blogu : 19

    Početno Re: Мирослав Антић

    Rastanci

    Ne priznajem rastanke
    i nikad neću!
    Suviše boli kada se grubo
    otkine cvet
    koji tek niče.
    Kada na samom početku priče
    vreme zatreperi i stane.



    Ja želim da još s tobom gledam
    kako se bude zlatasta mora
    da s tobom dišem i da te volim
    i vatrom noći i zore sjajem.


    I zato ne dam, i zato neću
    i zato rastanke ne priznajem.


    Želim da živim tvojim dahom
    i da se smejem osmehom tvojim
    želim da bolujem tvoje boli
    i da strahujem tvojim strahom
    dokle me ima
    dok postojim!


    Želim da sanjam tvoje snove
    i da kroz virove tvoje reke
    ponovo osetim prste u kosi.



    Zato ću uvek biti sa tobom
    u dašku misli ili u snu.
    Još uvek naš cvet negde niče
    još uvek naše tajne snije
    i ustreptalom lepotom traje
    dok mu na lati leptiri sleću.


    Svi su rastanci tužne priče
    zato ja rastanke ne priznajem
    i nikad neću.

  17. #17
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 6,206
    Tekstova u blogu : 19

    Početno Re: Мирослав Антић

    Kad ti voz ode,
    sakrij pod pazuh smotuljak moga duha.
    Biće mi lakše da sve zaboravim
    ako znam da me se neko seća.
    Biće mi lakše ako znam
    da smo skuplje plaćeni tamo
    gde smo se besplatno delili,
    nego gde smo se pogađali i prodavali.
    Inače,
    ako misliš da se ova stanica zove: sreća,
    izvini,
    uopšte se ne zove: sreća.
    Ako misliš da se nas dvoje nismo poznavali,
    izvini,
    mi smo se divno poznavali.
    Hoću da podelimo noćas
    ovu poslednju krišku sna i ćutanja
    i sažvaćemo je
    svako nad svojim krilom alapljivo i gladno.
    Zar ne nalaziš da je dirljivo smešna
    ova mala čekaonica između lutanja i lutanja?
    U redu:
    presedećemo još koji nestrpljiv sat,
    a onda jutarnjim vozovima otputovati,
    otputovati,
    otputovati,
    bajagi – iznenadno.

  18. #18
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 6,206
    Tekstova u blogu : 19

    Početno Re: Мирослав Антић

    MALI KAMERNI NOKTURNO

    Nikad te niko neće ovako tesno grliti
    uznemirenu i belu.
    Ja sam mornar bez kompasa
    kome uvek polude ladje.
    Nikad ti niko neće
    ovako u krvotok uliti
    poslednju nežnost celu,
    i pronaći u tebi i nadu i beznađe.
    Nikada više nećes
    ovako divno truliti
    u običnom hotelu,
    a ne želeti ipak odavde da izađeš.
    Ti si najukusnija krv sveta
    koju sam upio hlebom
    mog mrkog trbuha.
    Ti si so sa oteklih usana
    koje smo oljuštili očnjacima
    i prosuli po mojim bedrima
    i tvojim dojkama.
    Ti si najbeskonačnije,
    najubitačnije nebo
    kraj mog rumenog uha.
    Najbesramnija devojka
    koju sam sreo među ženama.
    Najstidljivija žena
    koju sam sreo među devojkama.
    Kad ti izgovaram ime,
    usta su mi puna krzna,
    i tamjana,
    i cveća,
    i mesa.
    U očima mi grme grčevi svetlosti.
    U temenu se protežu
    grobovi grbavi.
    Kad ti izgovaram ime,
    sav sam popljuvan,
    i čist,
    i mek,
    i grešan,
    i besan.
    I polumrtav od ljubavi.
    Vidiš koliko mi odjednom
    razrokih zvezda
    zoblje sa dlana,
    zubima od zrele zobi.

    Čuješ kako mi vinogradi
    štucaju u džigerici,
    i seme iz mesa
    svetluca kao svitac pod čokoćem.

    Naučio sam da uz tebe ričem,
    i naričem,
    i milujem,
    i drobim.

    Kad ti izgovaram ime,
    sav sam ošamućen od sunca,
    i bezbroj zamorenih reči
    u ošurenom grlu mi klokoće.
    Vidiš kako sam ti ovo srce
    od riđeg cica
    noktima zakovao
    za obnaženi levi rever.
    Pod pazuhom sam ti otkrio
    toliko mnogo ptica
    koliko nikad odjednom
    nije video ovaj beskrilni sever.
    Hoću da mi zenice pokipe
    između tvojih trepavica.
    Da budeš ravna od podavanja
    i do kostiju prosta od prkosa.
    Hoću da sva lica,
    od mrtvačkih sanduka
    do dečjih kolica,
    imaju tvoje prve bore oko usana
    i pege oko nosa.
    Ovo ti se svetim
    u ime svih onih koji su te želeli
    po vozovima,
    po šetalištima,
    po bioskopima,
    a nikad ih nisi dotakla.
    Ovo sam se nagutao tvoje plave haljine
    za sve preživele i nedoživele žeđi,

    za sve što mi se u temenu klati
    i u ramenima visi.
    Ti si ono najlepše što sam uselio
    u oči zelene od stakla,
    u oči žute od gleđi.
    Ti si sve ono jesi.
    I sve ono što nisi.
    Britvom ću morati
    da te ljuštim sa sebe,
    da te do krvi, kao krljušt, skidam.
    Moraću da te otkidam
    kao ljušturu školjke
    uraslu u škrapu krečnu.
    Jer video sam te svu.
    Do stida.
    I mnogo dublje od stida.
    Jer video sam te večnu,
    i isprljanu,
    i mlečnu.
    Zaboraviću ti usne na trbuhu,
    kao beduin dve preklane kamile
    u pustinji bez vode.
    Sto vekova ću ostati ukopan korenjem
    u bele peskovite bregove
    tvog užarenog tla.
    Sto vekova ću zbog tebe
    noktima da se krstim
    i kutnjacima molim.
    Mesečinu ću kao ražanj
    u grkljan da zabodem.
    Sto vekova ću ovako da te volim,
    užasno da te volim,
    sav od paperja i sav od zla.
    Beži zato dok možeš!
    Ja sam već hiljadu suša
    ovom krvlju nadojio.
    Beži!
    Ja sam već hiljadu potopa
    ovim mesom potopio.
    Ja sam Crvenkapa koja večera vukove.
    Spasavaj se.
    Silazim ti u utrobu kao noćna smena
    u rudnik srebra.
    Kad ti izgovaram ime,
    ja sam i smešan i velik,
    kao bog
    koji se u jesen neizlečivo opio,
    pa skita po vojničkim igrankama,
    namiguje na ptice
    i deli okolo svoja poslednja rebra.

  19. #19
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 6,206
    Tekstova u blogu : 19

    Početno Re: Мирослав Антић

    " Postoji glupi izgovor da je najveća ljubav to, ako između sebe zarastemo daljinama, pa nam se ruke izduže od naše čežnje za drugima do čežnje drugih za nama. Ja ne verujem u to..."

  20. #20
    nikad nema cigare !!!
    Ciciban avatar
    Status : Ciciban je odsutan
    Registrovan : Jun 2009
    Pol:
    Poruke : 6,206
    Tekstova u blogu : 19

    Početno Re: Мирослав Антић

    " Neko je negde rekao i hvala mu: Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta. "

Stranica 1 od 6 123 ... ZadnjaZadnja

Članovi koji su pročitali ovu temu: 0

There are no members to list at the moment.

Oznake za ovu temu

Dozvole

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete slati odgovore
  • Ne možete postavljati priloge
  • Ne možete izmeniti svoju poruku
  •