Stranica 2 od 3 PrviPrvi 123 ZadnjaZadnja
Pokazuje rezultate 21 do 40 od 42

Tema: Ivan Gundulić - OSMAN

  1. #21
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Deveto

    Velika se, o Ljubavi,
    vlas ognjenih tvojijeh strijela
    u pogledu lijepom slavi
    oka draga i vesela;
    ali vele veća i jača
    u kraljevskom srcu biva
    čas ka strijele tve potlača
    i sve sile pridobiva.
    Nije čudo cića toga
    Sokolica svijetla i mila
    cara Osmana ljubljenoga
    da je slidit ostavila.
    Trudno mladoj bi podnijeti,
    i smetena tim se reče,
    za kim željno srce leti,
    da i stupaj hro ne teče.
    Biješe nemir najžestočiji,
    ki stravljena dikla oćuti,
    dalek sunca drazijeh oči
    tamnom noći zamrknuti.
    Ali, ohola i moguća,
    iz krvave mrzi ju rati
    s Turcima se pobjeguća
    prid Poljacima ukazati.
    Tim otkada lanjsko lito
    mlad kraljević razbi cara,
    s drugami ona strelovito
    preko leškijeh strana udara,
    leteć mnokrat sred potjera
    sjemo tamo po prostoru
    od Odera do Nepera
    i s Nestera k Nijemskom moru.
    Čim bojnica tako izbrana
    veće puta tijekom minu
    plineć, paleć sa svijeh strana
    svu poljačku kraljevinu,
    u slobodi smiona odviše
    doć se usudi najposlije
    u dubravu gustu više
    grada od tvrde Varšovije.
    Biješe u svrsi kolovoza
    jur počela jesen plodna,
    kad zadaždje s groznijeh loza
    rujna i zlatna pića ugodna.
    Pram osvanu dan čestiti,
    koga vječna biće slava,
    dan veseli od dobiti
    kraljevića Vladislava,
    u ki bez broja i bez kraja
    vojsku on razbi i zatjera
    Istočnoga ljuta Zmaja
    lansko ljeto kraj Nestera.
    K poljskom kralju na dan ovi
    skupiše se sred Varšova
    sve vojevode, svi knezovi
    i staroste od gradova.
    Tere pokli tuj u mnogu
    bogoljupstvu u sve glase
    najprije hvalu višnjem Bogu
    u prisvetoj crkvi daše,
    u razlike svak načine
    sa svom se opet moći stavi
    da spomena nad sve ine
    srećnoga se dana slavi.
    Mlad kraljević i po izboru
    š njim gospoda ina tada
    podranili bijehu u zoru
    lov loviti izvan grada.
    On razlike tireć zvijeri
    hoće ukazat svim očito
    kako s vojskom cara tjeri
    u dan isti prednje lito.
    Pod bogatim odjećami
    od crljena sja grimiza,
    gdi se biser i drag kami
    vrh pošvena zlata izniza;
    na pasu mu je mač zlaćeni,
    vrh glave mu trepti perje,
    a pod njime konj ognjeni
    lakši, brži neg sjever je.
    Taki je vidjet bog sunčani
    i u oružju i u obrazu,
    kad zvijeri iskat i on podrani
    po nebeskom svijetlom pasu.
    Brat Kazimir, toprv komu
    lice zlatni mah celiva,
    i on na konju ognjenomu
    zlatno odjeven uza nj siva.
    U Istoku od mladosti
    zora od slave još mu istječe,
    a od hrabrenstva i od liposti
    stere zrake nadaleče.
    Stjepan, mlađi brat, už njega
    kaže istakmit djelim ime;
    brži od plama, bjelji od snijega
    igra urešen konj pod njime.
    Jezde i svitla bratja ina
    kon slavnoga Vladislava,
    i od oružja i od haljina
    zamjerna je svijem naprava.
    Lijepi i mladi kraljevići
    na njegovih zracih sjaju,
    jakno sivi sokolići
    kad se u sunce zagledaju.
    Vojevode, knezi i pani
    prid njim redom jezde u dici,
    odjeveni i oružani
    plemenito svikolici.
    Plemenita družba ova
    s dobitnikom turskijeh sila
    na odlučena mjesta od lova
    ovako se uputila;
    a varšovske lijepe i mlade
    sve gospoje pune dike
    izišle su vrh livade
    pokraj bistre Visle rike.
    Tih se tančac među njimi
    tuj zameće u ljuvezni,
    u kom glasim medenimi
    kliknuše ove slatke pjesni:
    "O čestiti, o hrabreni
    kraljeviću Vladislave,
    svak je veseo u spomeni
    nedobitne tvoje slave!
    Ti, o sivi naš sokole,
    u mlađahna tvoja ljeta
    potlačio si Turke ohole
    i dobio cara kleta.
    S tebe obranu svu primila
    kraljevina je naša svudi;
    s tebe opet se razgojila
    u pokoju ki svak žudi.
    Svud težaku zemlja blaga
    s tebe obilne vraća plode;
    s tebe optječe mjesta draga
    med iz dubja, mlijeko iz vode.
    S tebe veseo krotka stada
    pod sviroku pastir pase;
    s tebe putnik miran sada
    grede pojuć u sve glase.
    Konj - koji se bijesan jaha
    s napuhanijem nozdram prije:
    rža, pjeni, oganj paha,
    vihar vidjet bi svudije -
    blag i krotak zelen milu
    na livadah sad uživa,
    tere bojnu ljutu silu
    na ljuvenoj promjeniva.
    Skladni puci, mirna sela,
    travna polja, doba ugodna,
    rojne pčele, stada cijela,
    žitne njive, dubja plodna.
    Razvedren je svak u licu;
    glasi ti ovo svi govore:
    Veće lijepu vjerenicu
    na ćaćkove vodi dvore!
    Kraljeviću, sve je spravno!
    Ne skni veće pir veseli;
    u unucijeh ime slavno
    ponoviti naš kralj želi!
    Novim zracim čin' da optječu
    ova naša mjesta i dalje,
    i rađaju se i istječu
    sunci od sunac, kralji od kralja."
    Ušto na čas dana blaga
    tanac vode sej gospoje
    i ovako se pjesan draga
    Vladislavu slavnom poje,
    eto smiona Sokolica
    iz dubrave guste izide
    s dvanaes bojnijeh djevojčica
    ke ju svudi slidom slide.
    Jak lavica usred gora
    kad pritisne glad ju ljuti,
    na sve strane uši otvora
    oslušujuć kud se puti;
    ako iz dubrav gustijeh kada
    pastirske ona dipli čuje,
    sudeć da tu pasu stada,
    veseli se i raduje,
    i misleći da brzo ima
    na volju se nasititi,
    k onoj strani put uzima,
    leteć u tijek strjeloviti;
    zatočnica tako je ohola
    na začinke slatke i mile
    kim se bijehu posred kola
    lijepe gospođe oglasile;
    vapije: "Evo plemenite
    sreće, evo lijepa plijena!
    Tec'te o drage me, tecite
    na bogatstva neizrečena!
    Slijed' me svaka, svaka osveti
    sebe, cara, tursku vjeru,
    spomenujuć u pameti
    lanjsku dobit i potjeru!"
    Dobro ovoga ne doreče
    Mogorkinja dikla vrla,
    a tište se i zateče
    na brzomu konju hrla.
    Lete za njom, a ne teku,
    i nje druge nagle i hitre,
    i plijen željni da prije steku,
    brzim konjim stižu vitre,
    ter u način poplavice,
    ka s obilnijeh voda rijekom
    plaho se oreć niz litice
    sve što sreta nosi tijekom,
    jedna jednu sprijed desnicom
    za snježane prsi hvata;
    druga drugu nica licom
    stere konju priko vrata;
    njeka za pram rudi od kosi
    a za ruha njeka sviona,
    za ruku onu ova nosi,
    za pas zlatni ovu ona.
    Priko noćne tako tmine
    sred divljači vuku prike
    vukovi ovce u načine
    nemilosne i razlike.
    Bojne dikle brže od strijele
    tekuć poljem u pospjehu
    s drazijem plijenom sve vesele
    odmakle se dalek bijehu,
    kad gospođe ugrabljene,
    budući se osvijestile,
    svu u glase sjedinjene
    tuže, ciče, plaču, cvile.
    Njeka ćaćka draga svoga,
    njeka bratju milu a nika
    uzdišući ljubljenoga
    zove u pomoć vjerenika.
    Još slobode slatke cića
    ne pristaju sa svom moći
    vapit slavna kraljevića
    da ih otet bude doći.
    Ali se od njih svijeh zamani
    ciči, plače i tuguje,
    u zaklonoj ako strani
    nije nikoga da ih čuje.
    Grm ih spleten, dubje često
    gustim gajom još opstrije,
    pače kitnim hvojam mjesto
    nebesom ih istim krije.
    Ukraj gaja gusta toli
    dubrava se jedna otkriva:
    brza ju rijeka grli doli,
    a tih vjetric zgar celiva.
    Rudi jasen, brijes široki,
    bor zeleni, joha bijela,
    divja lijeska, drijen žestoki,
    kitni javor, vita jela
    i česvina od sto vijeka
    i hras davnji tuj se ustara,
    ni im je nigda sila prijeka
    naudit mogla od vjetara.
    Proz dubje ovo hrlo stado
    od razlicijeh trka zvijeri,
    a po granah leteć rado
    jato od ptica sveđ žuberi.
    Bistra rijeka s veće traka
    u dubravu gustu ulazi,
    od sunčanijeh ka ju zraka
    čestim kitjem čuva i pazi.
    Ali sve se vode staju
    i jezero sred nje čine,
    ljetne danke u kom traju
    lijepe vile od planine.
    Družba istočnijeh zatočnica
    slidi smiona i slobodna
    gdi ju glasom od vjetrica
    dubrava ova zove ugodna.
    S druga tijeka svaka trudna
    znoj na svijetlom licu utira,
    i od vrućine od poludna
    jaše u dubje polak vira.
    Sokolica prihrabrena
    prid njima se nagla puti
    i u dubja ih skut zelena
    klikne ovako počinuti:
    "Eto je pastir svratio stada
    u podgorje na plandište;
    svak pod dubjem sred livada
    pri kladencih vjetric ište.
    Zato i mi, druge mile,
    čim sunce odzgar pripeklo je,
    hod'mo gdi sjen dubja dile
    za trudima nać pokoje!
    Uživajmo slatke hlade
    gdje nas zove draga sjenca,
    a konji nam vrh livade
    neka pasu kod kladenca.
    A ti, ki si toli svijeto
    u junačtvu, Vladislave,
    hodi otima' robje oteto:
    čekamo te sred dubrave.
    Ne straši nas tva desnica!
    Cijele vojske s tobom vodi:
    s dvanaes samijeh djevojčica
    ja te čekam u slobodi.
    Od prijekora i od sramote
    po svijetu ti glas će otiti
    ispod grada da ti se ote
    cvijet gospoja plemeniti,
    i da iz ruka dvanaes žena
    ne mož opet ti ga steći,
    ti ki u slavi od imena
    letiš junak sad najveći.
    Ah, ne trpi da su vrijedne
    na tvoj kući, u tvom mjesti
    djevojčice mlade jedne
    dan od tvojijeh slava smesti!
    Ali u tebi srca nije
    na polje izit nam protiva -
    da vlas ženska ne dobije
    tko prije care pridobiva.
    Uto, druge moje izbrane,
    ne bojte se od potjera.
    Odsjedimo konje vrane,
    počnimo kon jezera."
    Dikla ohola i smiona
    u ovi način vika i prijeti,
    veseleć se da sama ona
    s drugam svojijem cara osveti.
    Bojnice se sve poteže
    i s robinjam s konja skaču;
    svaka svoju nase veže,
    sve ujedno one plaču.
    Mlađahnijem, da ne uteku,
    žestocijem uvitima
    pri oštrijeh duba hreku
    snježana se put prižima.
    Ponosite i zlosrde
    od Istoka vrle dikle
    ovako se sprva tvrde
    među sobom, pak su klikle:
    "Pokli sumnjit nije sada
    da nas ovdi tko sastane,
    o viteška družbo mlada,
    stav'mo oružje teško s strane,
    ter po ovoj bistroj vodi,
    čim sve praži sunčja zraka,
    plovaj, plovaj u slobodi
    igre mile tvoreć svaka!"
    Rasladiti trude od boja
    ušto ovako mlade žele,
    od ljuvenijeh perivoja
    otkrivaju lijere bijele.
    Nije mjesta, strane nije
    najmilije i najdraže,
    ku zavidno ruho krije,
    da se naga sad ne kaže.
    Sve bjeloće da prid oči
    izberu se i sjedine:
    drobni biser od Istoči,
    jasno srebro, snijeg s planine,
    kon bjeloće mile i drage
    bojnijeh diklic tamne ostaju,
    ke u bistrih vodah nage
    jakno zvijezde trepte i sjaju.
    Na zamjernu na jedinu
    njih bjeloću svijetlu izbranu
    bistri jezer ončas sinu,
    živim ognjem voda planu;
    ozelenje kraj u travi,
    trava u cvitju osta okoli,
    bližnje dubje po dubravi
    grane u vodu skloni doli.
    Sa svijem vodam odsvud rijeka
    zaletje se u tijek hrli,
    s travom, s cvijetjem, s dubjem neka
    celiva ih ona i grli.
    Njeka je rudi pram vrh čela
    u oblak zlatan pokupila,
    njeka niz bio vrat rasplela
    i vrh voda njim zdaždila.
    Nu kći kralja od Mogora
    ljepša i svjetlja svih se ukaza:
    njoj iz bijelijeh prsi zora,
    sunce istječe iz obraza.
    Bjelja je vidjet ona vele
    s drugam plovuć sred jezera
    negli od mora vile bijele
    i od spijevoca kufa pera.
    Čim nje vlažni pram od kosi
    tiho prši s hlatka blaga,
    iz zlata joj biser rosi
    po cvjeticu lica draga.
    Ovaka se njegda objavi
    i božica svijetla od lova
    i po jezeru u dubravi
    naga ovako s drugam plova.
    Ovaka se i ljuvena
    lijepa mati ukazala,
    iz snježanijeh kada pjena
    sred morskijeh se rodi vala.
    Ali ohole dikle lijepe
    čas ne mogu stat bez rati,
    i u zabavah slacijeh hlepe
    bojnice se ukazati.
    S jedne strane šes ustaju,
    s druge opeta šes protiva:
    sve se vodam oružaju;
    zatjecat se svaka uživa.
    Jedna suproć drugoj plove,
    jedna drugoj prijeti smeću;
    sada one, sada ove
    vodu uzimlju, biser meću.
    Čim bojnice lijepe i nage
    čine ovake igre u vodi,
    tere svaka varke drage
    i hitrine iznahodi,
    eto od trublja i od vapaja
    zamnje okolo sva dubrava;
    lovci ju kruže sa svijeh kraja
    kraljevića Vladislava.
    Njeki u ruci harbu nosi,
    kopje vito njeki ima;
    s ognjenim su puškam mnozi,
    mnozi s lucim napetima.
    Oni vode brze hrte,
    lovne jastrebe ovi drže;
    tražeć vižli svud se vrte,
    psi ini laju, konji rže.
    Mlad kraljević biješe otprije
    opkružio polja cijela;
    soko mu se sivi vije
    vrh svijetloga vedra čela.
    Ptica ohola sred visine
    plemenita jata tjera,
    a na vrste manje ine
    mrzi trudit brza pera.
    Stiže tko se ne priklonja,
    za priklonim letjet neće;
    nu što udara, sve prid konja
    Vladislavu slavnom meće,
    ko tim veleć: "Toli mnoge
    nije ni jake sile od svita
    koja ovako prid tve noge
    pasti neće pridobita."
    Razlicijeh stada zviri
    odsvud skaču zatjerana;
    od lovaca družba ih tiri
    i u krug zbija sa svih strana.
    Bježi bez traga i bez puta
    hitra kuna, zec pun straha,
    vepar, kaplan, ris, košuta,
    jeljen brzi, srna plaha.
    Lovcim dubrava uokolo
    i oružjem sva se optječe;
    krotko zvjerenje i oholo
    zbjeno u jatu jednom teče.
    Nu kraljević, ko zamjeri
    što dubrava krijaše ova,
    viknu: "O družbo pust'te zvijeri!
    srećnijega nam evo lova!"
    Sokolica svrće oči
    otkud buka strašna ishodi,
    i ko pozna što ju uzroči,
    i ko vidje što se zgodi,
    vapije drugam: "Prešno svaka
    na oružja, na obrane!
    neprijateljska množ nas jaka
    optekla je s svake strane."
    I uto iz voda hrlo iskače,
    i uzam ruha na se meće;
    samom sabljom među mače
    usrnuti spravna je veće.
    Vremena bo ni čas nije
    da oklopjem prsi opaše,
    da kacigom čelo skrije,
    da na brza konja uzjaše.
    Nu nje druge brze toli
    u izišastvu bit ne mogu
    da ih vlas brža ne okoli
    neprijateljskom u nalogu.
    Što da učinit mogu nage?
    Pridobita je svaka sama,
    ne od protivne sile i snage
    nu od istoga svoga srama.
    Nijedna oružja ne popada
    ni u drugo trati sila
    negli u odjeću jeda mlada
    naga bi se zaštitila.
    Tako lovice u lovu se
    uloviše pri lovini;
    pače gusa usred guse
    inih plijeneć plijen se čini.
    Tako i jato bijelo u vodi
    od snježanijeh kufa plove
    i igre nove iznahodi
    pod žubere slatke i nove;
    nu ako upazi orla siva
    gdi na nj leti iz visina,
    sklapa krila, glavu skriva,
    ne igra veće ni začina.
    Kraljević se blag odveće
    s uhićenijem diklam kaže:
    ko one inih, on njih neće
    vezat, samo im stavlja straže.
    Sokolica nu viteška
    ne gubi se, što sama osta:
    u desnici sablja teška
    za cijelu joj je vojsku dosta;
    pače druge nje videći
    da su u ropstvo veće upale,
    skače gdi je skup najveći
    neprijateljske od navale.
    Jakno tigre, zvijer srdita,
    iz planinske kadno spile
    lovac skupi i pohita
    porode joj drage i mile,
    pune bijesa i čemera
    u plahom se krši tijeku,
    i zlotvora dočim tjera,
    reži u ognju strašnu i prijeku;
    tako puna srčbe ognjene
    i ohola bojnica je,
    čim u plijenu zaplijenjene
    oslobodit druge haje.
    Među oružja, među konje
    ne teče ona nego leti,
    tere smrtne i pokonje
    raspe lovcem vika i prijeti.
    Naprijed, nazad, zdesna, slijeva
    grad udarac smrtnijeh valja,
    daž od leške krvi lijeva
    topeć mjesta bližnja i dalja.
    Lomi, krši, tre, potlača,
    bije, siječe, pleše i meće;
    sto desnica i sto mača
    da ima, mogla ne bi veće.
    Leha i Kraka ubi ujedno:
    mačem prođe oba hrlo;
    a nemilo i neredno
    Vitoslavu prikla grlo.
    Priko pasa Đurđa udara
    i rasijeca u dva dijela,
    a odnese u Gašpara
    vrh od glave vas do čela.
    Stuče Ostoji bočom glavu
    i moždani sve mu proli;
    on vas streptje i u krvavu
    blatu pade na tle doli.
    Još Biserko, dijete mlado
    ružom lice komu zene
    a veselo sjaju i rado
    oči lijepe i ljuvene,
    u plahoći bez ozira
    na bojnicu čim nasrće,
    ispod sablje britka umira
    ku ona plaho na nj obrće.
    Ali jedna zatočnica
    što da more proć tisući,
    budi zmija krilatica
    i ognjeni zmaj gorući?
    Oko nje su sjedinili
    Poljaci se svi u buci
    i sto mača izvadili
    suproć jednoj samoj ruci.
    Smiona dikla ne ima straha,
    ali čijem ih bije i tuče,
    iznenatke sred zamaha
    viteška joj sablja puče.
    Ne ustavlja se, bočom lupa
    i u zlotvorskoj grezne krvi;
    nu od leškoga svakčas skupa
    odsvud mnoštvo veće vrvi.
    Tada u smrtnoj čim pogubi
    kraljević ju slavni gleda,
    prije neg život mlada izgubi
    skače s konjem sam naprijeda;
    rastiskuje i uklanja
    sve viteze svoje s strane
    i da ju ničiji mač ne ranja,
    njegovim joj čini obrane.
    Nije hrabrenom Vladislavu
    vik u srcu svom podnijeti
    lijepu bojnicu i gizdavu
    da neredno vidi umrijeti;
    spomenuje nje jedina
    i zamjerna bojna dila,
    sred bogdanskih kad ravnina
    u pomoć je caru bila.
    A i toliko ona je lijepa
    i u rasrdžbi i u gnjivu,
    da pogledom stijenje cijepa
    i u ognju zgara živu.
    Ni kraljević vik bi uteći
    od nje drazijeh oči mnogo,
    da ne ustruča ozir veći
    sad željenje svoje mnogo.
    Krepku on miso ima ovu,
    da u nijedno viku doba
    vitezu se Jezusovu
    željet Turkinj ne podoba;
    a i ures drag sunčani
    od sve lijepe vjerenice,
    ki u srcu gleda i hrani,
    ne da mu ino željet lice.
    Sokolica ali, veće
    videć ino da ne more
    i da iz one ima smeće
    rasutje izit nje najgore,
    za nikako ne upasti
    u poljačke živa ruke,
    smiona grdi bez pripasti
    ognje, mače, strile i luke.
    Pri slobodi smrt ne haje,
    tiska i nazad lako uzmiče;
    a i kraljević ne pristaje
    vikat nitko da 'u ne tiče.
    Nu nije puta već naprida:
    vojska je prid njom, za njom rika.
    Što će? gdi će? Da se prida.
    Vladislav joj slavni vika.
    Bojnica se netrpeća
    sva plam živi na ovo stvara;
    riječ joj izrit ne da smeća,
    rukom samo odgovara.
    Ali se oprijet zaman sili;
    na nju jednu svak se puti:
    predat joj se trijebi ili
    sasma ludo poginuti.
    Tim stegnuta s tih nezgoda
    u rijeku se meće doli;
    štraplje uzgori plaha voda,
    kraj zamniva vas okoli.
    Na vrh ona iz dna iskače,
    i na izmjenu ruke od lira
    sve što može brže i jače
    pruža dilje i prostira.
    Plove jakno laka riba,
    i, gdi s druge strane pazi
    da se od rijeke kraj prigiba,
    slijedi i nadvor hrla izlazi.
    Kraljević se slavni čudi
    nedobitno pazeć sminje
    i slobodu mnogu sudi
    od hrabrene Mogorkinje.
    Tim sred skupa svih junaka
    sprva ju diči, hvali i slavi,
    za podoban dar joj paka
    uhićene druge otpravi.
    Bojne konje, svijetla oklopja
    i ostalo sve što ote;
    štite, strile, luke, kopja
    šlje joj na čas nje lipote,
    veleć: "Da znaš, mač sred moje
    ki desnice vidje sjati,
    jer se opasa za gospoje
    slobodivat, ne hitati;
    zašto, zasveda turački
    strah je i rasap naša sila,
    kraljević je svud poljački
    štiti i obrana lijepijeh vila."
    Nu ko bojna dikla uza se
    opet mile dikle vidi,
    s tolikoga dara sva se
    panji, gubi, smeta i stidi.
    U pameti misleć hodi
    ko bi mogla zahvaliti;
    nu načina ne nahodi,
    tim ovako sta vapiti:
    "Kraljeviću glasa mnoga,
    dobita sam ja, dobita,
    ne od oružja nu od tvoga
    blagodarstva plemenita."
    Ko ovo reče, diže s vrata
    lijep ogrljaj hitro zglobjen,
    vas biserom oko zlata
    i kamenjem drazijem pobjen.
    Slovima se on optječe
    u kih pismo šti se odzgara:
    "Svak odstupaj nadaleče!
    mogorskoga kći sam cara."
    Za uzdarje posla ovo
    Vladislavu hrabrenomu,
    veleć da ime svud njegovo
    u srcu će nosit svomu,
    i da unaprijed nigda veće,
    za harna se ukazati,
    proć krstjanim ona neće
    nigdje s drugam vojevati.
    Pak oružja na se stavi
    i na uresna konja skoči,
    tere s družbom put upravi
    k carstvu očinu put Istoči.
    Nu k istočnim stranam svijeta
    čim bojnica lijepa jaše,
    crni ju hadum eto sreta,
    Kazlaraga koga slaše.
    Sprva joj se on poklanja,
    kako običaj turska prosi,
    paka ukratko bez krsmanja
    kaže glase ke joj nosi.
    Veli: "Od slavna cara Osmana
    u Istok, gdje sad s vojskom ide,
    o kraljice, ti si zvana
    i ove druge ke te slide".
    Sokolica na glas ovi,
    ki s veseljem sliša mlada,
    konja obrće na put novi,
    puti se uprav Carigrada.
    Sred stravljena srca svoga
    čas ne može mira imati
    da joj cara ljubljenoga
    prije se željnoj nagledati;
    koga ni dug put, ni brijeme,
    ni ina nijedna stvar na svijeti
    nije s prigodom razlicijeme
    mogla izet joj iz pameti.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  2. #22
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    9. pjevanje
    Radnja se premješta u Poljsku, a započinje govorom o ljubavi. Na godišnjicu bitke kod Hoćima
    Vladislav odlazi u lov i tako simbolički obilježava prošlogodišnju pobjedu. Gospođe pjevaju pohvalnu
    pjesmu Vladislavu. Sokolica sa svojih dvanaest amazonki otima poljske plemkinje, a potom odlaze na
    kupanje gdje ih sreće Vladislav te zarobljava sve ratnice osim Sokolice, koja se junački bori i ubija dio
    kraljevićeve pratnje. Vladislav, zadivljen njezinom ljepotom i snagom, oslobađa amazonke uz uvjet da
    više ne ratuju po Poljskoj. Sokolica odlazi te susreće Kazlar-agu koji joj prenosi Osmanovu poruku da
    se vrati u Carigrad.




    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  3. #23
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Deseto

    Zatravljena Sokolica,
    da prije vidi cara mlada,
    s drugam leti jakno ptica
    put bijeloga Carigrada;
    a Poljaci svi veseli
    i gospođe slobođene
    na obilne su gozbe sjeli
    pokraj rijeke svim studene.
    Na čas dana srećna toli,
    a u zdravlju kraljevića
    zdravice se uokoli
    napijahu od mladića.
    Još na slavu poljske krune
    pod glas skladnih začinaka
    rujna vina čaše pune
    služahu se od junaka.
    Prođe zdravica, i u zdravlju
    kraljevića vjerenice
    napi slavni Vladislav ju
    čašom zlatnom sred desnice.
    Veseo ostatak danjih časa
    lovci ovako čim trajahu,
    česti glasi iza glasa
    kraljeviću dolijetahu.
    Ulak, najprije koji dođe,
    navijestio mu ovo biše
    od Turkinja ko gospođe
    varšovske se zaplijeniše.
    Donije drugi ko je veseo
    kralj i š njime vas puk ini
    da je Vladislav slavni oteo
    kleta gusa što zaplini.
    Hrlo tekuć prispije treći:
    š njim poruka nasta ova,
    da s gospodom, čas ne ckneći,
    gre kraljević put Varšova;
    a to prije noći neka
    u gradu se nađe unutra,
    er poklisar carski čeka
    u osvijet se bijela jutra.
    Ko dobitnik od Istoči
    ču zapovijed oca svoga,
    na brzoga konja skoči
    naglo slijeđen od svakoga.
    Gospodičić mlad prid njime,
    da od puta trud mu skrati,
    kliče glasom veselime
    u ovi način popijevati:
    "Podiže se plaho dijete
    mlad car Osman s Carigrada
    na pogube, raspe i štete
    poljskijeh polja i livada,
    da čestitu krunu lešku
    sabljom smakne i potlači,
    i pod tursku silu tešku
    nje kraljevstvo uharači.
    Ali istine buduć glase
    kralj poljački veće čuo
    s neizmjernom vojskom da se
    car na njega podignuo,
    zapovidje sa svijeh strana
    da vojevode sve najveće
    i gospoda ina izbrana
    u varšovsko dođu vijeće;
    gdi, buduć se razumile
    turske sprave strašne odviše,
    s mnogijem silam mnoge sile
    susresti se odlučiše.
    Poletješe zapovijedi
    po prostranoj kraljevini
    put Varšova da svak slijedi
    pod oružjem u brzini;
    da na vojsku svak se kupi,
    da se oprijeti svi sjedine
    silnom caru, prije neg stupi
    na podoljske pokrajine.
    Sva se zemlja na glas ovi
    zbuča, zbuni i podiže;
    vrve odsvud vitezovi,
    k Varšovu se svak približe.
    Inostrane krune i knezi,
    s kim Poljaci društvo imaju,
    s vojevodam i s vitezi
    na njih pomoć i oni ustaju.
    Prosuše se stijezi svudi,
    trublje daše bojne glase;
    od razlicijeh vojska ljudi
    na ravnome polju sta se.
    Sinu svomu kraljeviću
    kralj šibiku nad svijem poda,
    a ime Karlu Hotjeviću
    od vojevode svijeh vojevoda.
    Sunčano se svijetlo oko
    ljepšijeh vitez ne nagleda:
    svi jezdijahu uširoko
    pod načinom skladna reda.
    Zaletje se iz sjevera
    na Istočna ljuta Zmaja
    i prostrije bijela pera
    poljski Oro put Dunaja.
    Slavna kralja vojska izbrana
    pod krilim mu staše tada:
    cvijet junačkih leških strana
    i Krakova ures grada.
    On moškovskih priko polja
    dođe ruske na granice,
    pak upriječi put Podolja
    uprav tvrde Kamenice.
    Stani se otle na krajine
    gdi od Nestera rijeka teče,
    ter pogleda iz visine
    bistrijem okom nadaleče.
    Ali onuđe od Dunava
    pazeć sletje siva ptica,
    gdi slavnoga Vladislava
    suncem sjahu vedra lica,
    veleći mu: 'Zapovijeda',
    kud ću obratit brzim krili,
    kud li kazat put naprijeda
    nedobitnoj tvojoj sili?
    Eto u staro Drenopolje
    Otmanović izišo je,
    na široko ravno polje
    taboreći čete svoje;
    paček se je i otole
    sam na konju it podigo,
    da bi tvoju, o sokole,
    nedobitnu dobit stigo.
    Nu što velim? Nove glase,
    kraljeviću, čuj, izbrani:
    prišo je Dunav, približa se
    plahi Osman k ovoj strani.
    Eto moje bistro oko
    veće ga je ugledalo:
    polje mu je svijem široko
    neizmjernoj vojsci malo.
    Zasjedi mu ti mostove
    priko Pruta i Nestera,
    er sam pogled vojske ove
    razbjena ga natrag tjera.
    Scijeni dijete s bojnom rati
    da se umiješat sred junaka
    u saraju vojevati
    s kolom lijepijeh djevojaka;
    misli, iz luka vitezovi
    što potežu smrtne strile,
    da su posmijesi i celovi
    kijem ranjaju usti mile,
    a zatočne ravne strane
    bojna polja sred zavade
    prsi bijele i snježane
    Turkinjice lijepe i mlade.
    Ah, čuj u što dijete uzda se!
    Kad se na boj š njim spravljala,
    carica mu je zlatne vlase
    za tetive luka dala,
    veleći mu: Slatki brače,
    ti iz moga strijeljaj prama:
    ja zlotvore tve najjače
    pogledom ću sharat sama;
    ti desnicom tvom hrabrenom,
    ja ću očima daždjet smrti,
    mahramicom pozlaćenom
    truđahnu ti znoj otrti. -
    Utoliko i ti otpravi
    vojevodu sajdačkoga,
    da na moru razbije plavi
    neprijatelja silna tvoga.
    On s Kozacim, od kih sada
    glava je stavljen, u dobiti
    do samoga Carigrada
    lasno sve će poplijeniti;
    pače još će proć naprida
    vlas njegovih vojničara
    i izet tvrdih iz obzida
    Korevskoga tamničara.
    S druge strane pod oklopjem
    Radoviljski knez otidi,
    ter na Vitoš s vitijem kopjem
    proz Planinu Staru uzidi,
    Nemaniću da Stjepanu
    namjesnik si krune carske,
    čim pod tobom zemlje ostanu
    srpske, raške i bugarske.
    Senjanskoga i najbolje
    još viteze makni sade
    da na staro Nikopolje
    tvoj dobitni stijeg usade.
    Tuj se Marka Kraljevića
    i Mihajla vojevode
    još popijeva bojna srića,
    smjenstva, junaštva i slobode.
    Skokni konja po Kosovu,
    gdi ubi Miloš cara opaka,
    a k bijelomu Smederovu
    pošlji kitu tvih junaka;
    duh da odahne i počine
    ukopanijeh pepeo kosti
    Đurđa despota i Jerine,
    kijeh zet Murat ožalosti.
    Nu tvu vojsku nebrojenu
    u dvije vojske prije razdili,
    ter na polju otvorenu
    s jednom se opri turskoj sili;
    a s drugom ju iz nenadne
    strane opkruži i zateci,
    ter smetene i neskladne
    glave sveži, puke isijeci.
    Obod' konja, uzmi veće
    u desnicu kopje vito;
    Bog je s nami, od tve sreće
    nevjerstvo je pridobito.
    Nijesu od mnoštva Turak sade
    junaci se tvi pripali,
    er da nebo ozgar pade,
    na kopjijem bi ga uzdržali;
    nu su Turci iščeznuli:
    sjeverne im zvijezde prijete,
    er pogubu njih su čuli,
    kad na carstvo stane dijete.
    Priko Crna mora doni
    Otman sablju vrh krstjana;
    priko Crna mora goni
    sad krstjanska sablja Osmana'.
    Ču kraljević glas pun sreće,
    i u bogdanske zemlje ravne
    pod orlovim stijegom veće
    čete uvede na boj spravne.
    Suproć njemu car srditi
    od sto vojska s vojskom doje,
    kojoj mogli pribrojiti
    svi jezici ne bi broje.
    Na oružje se s obje strane
    dođe, i u buci vas svit zamni;
    zdaždiše u ognju smrtne rane,
    sve se smete, dan potamni.
    Kon Nestera Nester veći
    turske krvi tuj proteče,
    i u nevjerskom raspu i smeći
    jedva s glavom car uteče.
    A sad, carski dobitniče,
    kraljeviću naš hrabreni,
    gdi zapada, gdi ističe,
    slijedit smo te pripravljeni.
    Ne od hlapa, ki na jata
    zatjerani na boj hode,
    nu je tva vojska izabrata
    od vojevoda i gospode,
    ki svi vape: "Pri Dunavu
    ne stoj nego prostri sada
    našu, tvoju, Božju slavu
    od istoka do zapada!"
    Tako junak popijevaše;
    ali uz vedra kraljevića
    veće u Varšov družba jaše
    svijetlijih mladic i mladića.
    Svak se vidi odsvud teći:
    na vratijeh ga svak je srio,
    s gospođam se veseleći
    kih on biješe slobodio.
    Po prozorih sa svijeh strana
    djevojčice lijepe sjaju,
    i od razlika cvića izbrana
    dažde obilne prosipaju.
    Hvale vas mu puk začina,
    star i mlad ga častit hrli,
    i kralj slavni slavna sina
    rado prima, milo grli.
    A i poklisar cara silna,
    buduć prošo sve Podolje
    i sva ruska mjesta obilna,
    na mazovsko dođe polje.
    On se u gradu Kamenici
    biješe uzdržo vele dana,
    što kazački svud vojnici
    vrćahu se sa svijeh strana.
    Od njih guse neizrečeni
    strah u srcu svom oćuti,
    zasve er znaše da otvoreni
    poklisarom svud su puti.
    Još bo odonda paša uspreda
    i u teškoj osta smeći,
    otkad s kopjem na nj ugleda
    Krunoslavu bojnu teći.
    Sumnji, i sveđ mu sumnja čini
    s uzroka se bojat tega,
    kako ona, da se i ini
    upoznali ne bi u njega.
    Tim dokli se ulak vrati,
    koga u kralja poslo biše,
    ne hteć naprijed putovati,
    odocni se on saviše.
    Nu ko primi da vojvoda
    nad Kozacim podoljskima
    uzdahnu mu stražu poda,
    ka ga u putu pratit ima,
    i bez sumnje i bez straha
    s družbom Kozak vitezova
    na ravnine sad dojaha
    nedaleče od Varšova.
    Na brijeg jedan šator meće,
    konja odsijeda na kom jaše,
    a vrh njega i noć veće
    crni šator svoj steraše.
    Tuj počinu, dokli opeta
    na istočna vrata bijela
    jasnijem stupom Zora išeta,
    sva rumena, sva vesela.
    Kralj poljački utoliko,
    nedobitni i čestiti,
    kupi i vijeće sve veliko,
    cvijet kraljevstva plemeniti;
    a to u vedroj slavi neka
    sred vojvoda i sred pana
    na pristolju on pričeka
    poklisara cara Osmana,
    ki s naredbom tad potpunom
    biješe u mnogoj poslan želji
    da s poljačkom slavnom krunom
    mir utvrdi i utemelji.
    Ah, ovako s plahe ćudi
    nerazbornim smjenstvom gine
    neprijatelja tko ne sudi
    za ono što je doistine.
    Eto usiljen car je oholi,
    poć u Istok spravan gdi je,
    da s darovim sad se moli
    komu sabljom prijeti prije.
    Ne smije se ganut dijete -
    još bo straši Prut ga rika -
    što ne vidi sprva uvjete
    nedobitna dobitnika.
    Biješe sunce konje ognjene
    po nebeskom polju udrilo
    sred istoči razvedrene
    zlateć zorno rumenilo,
    s istočnijeh se strana kada
    eto paša carski upazi
    gdi od Varšova bijela grada
    u varoše lijepe ulazi.
    Sred prostrane kraljevine,
    jakno srce poljskijeh polja,
    stoji Mazovska mimo ine
    sve države ljepša i bolja.
    Na Visli joj bistroj rici
    Varšov grad je vrh i glava;
    u sadanja doba u dici
    dvor mu kraljev svjetlos dava;
    tuj bo kralji pribivaju
    i pristolja drže svoja,
    i općena se vijeća staju
    ili od mira ili od boja.
    Prid Varšovom na livadi,
    ka je u svakom ravna kraju,
    vitezovi vidje mladi
    bojne konje gdi igraju.
    Pri viteškoj toj zabavi
    man poklisar konja plaha
    iska od igre da ustavi,
    dokli u gradska vrata ujaha.
    Janjičara sto naprijeda
    u žarkulah s perjem jaše;
    spahoglan ih peset reda
    tihom jezdom slidijaše.
    Opeta je broj konjika
    u odjećah plemenitijeh,
    korugva im množ razlika
    vrhu kopja trepti vitijeh.
    Dug red mladih pak djetića
    s razlicijem se darim kaže
    kralja i slavna kraljevića
    Otmanović kijem častijaše.
    Trijes konja su u povodu
    arapskoga od plemena:
    ognji u zgledu, vihri u hodu,
    vrh morskijeh bi tekli pjena;
    suho im zlato sedla skova,
    sakrafoče biser niza,
    drag je kami sred njihova
    čela vidjet sunce izbliza.
    Trijes lukova s trkačima,
    nakićeni pribogato,
    zamjeran je ures svima -
    sve drag kami, biser, zlato.
    Još tredesti britkijeh sablja,
    kim izvrsnos Istok dava,
    a s nebesa suncu ugrablja
    zrake svijetla svim naprava.
    I tridesti robinjica:
    zlato im često pram nathodi,
    zora iz čela a danica
    iz oči im bio dan vodi.
    Pogleda su sve razbludna
    a obličja gospodična;
    ljepota je njih pričudna
    božicami rajskijem slična.
    Mladomu ih Vladislavu
    Osman mladi car posila
    za razgovor i zabavu
    sred pokoja draga i mila.
    Jaše paša najposlije;
    konj pod njime ponosit je,
    oko glave odsvudije
    snježani mu veo svit je.
    Bijeli risi crnijeh pjega
    zlatan kavad svud mu rese;
    do samoga pasa u njega
    sijeda brada prostire se.
    Na uzdi drži jednu ruku,
    pri prsijeh drugu hrani,
    kažuć u njoj svemu puku
    carski u zlatu lis poslani.
    Vojvoda mu šes je okolo,
    kim naredi kralj ga sresti;
    odjeveni svi su oholo,
    svijetla obličja, stavne svijesti.
    Njih su konji vidit taci
    da ne tiču tli čim jezde;
    pače regbi hitri i laci
    pružiće se sad na zvijezde.
    S ovijem redom, u ovoj slavi
    gospoda ga družeć ova,
    poklisar se carski upravi
    kraljevskijeh put dvorova.
    Kraljevski se bijeli dvori
    dižu i diče put nebesa
    ponosito k zvijezdam gori,
    na prostoru puni uresa.
    Na mramornih stupijeh, koji
    lijep red kažu, svakolika
    naslonjena građa stoji
    plemenita i velika.
    U prostrana vrata lipa
    ko se ulazi, u dva reda
    izdjeljanijeh broj se kipa
    starijeh leškijeh kralja gleda.
    Tako im umje hitrijeh ljudi
    vješta ruka slike utvorit
    da, tko ih pazi, živijeh sudi
    i da sad će progovorit.
    S bijelijem gnijezdom orlovime
    Leh se u jednoj ruci objavi;
    drži u drugoj grad kom ime
    od našasta gnijezda stavi.
    Dubrava mu je oko čela,
    on bo iz dubrav skupio je
    u gradove i u sela
    puk kom ime poda svoje.
    Krak se za njim pak udjelja;
    drži u rukah grad i ovi,
    Kraka svoga zgraditelja
    ki imenom i sad slovi.
    Primislav se s štitim pazi
    i s kacigom dupskijeh kora;
    oružjem bo tijem porazi
    Ugre i izagna priko gora.
    Leh se drugi vidi opeta,
    stoji konj uza nj; on bo steče
    oblas, što u sva mlada ljeta
    brzijem konjim tijek priteče;
    drži u rukah luk i strile,
    kim obrani od česarske
    Velikoga Karla sile
    puke slovinske i ugarske.
    Pjastav slijedi: ruka jaka
    pod jarmom se još proslavlja;
    volovom ga sprva a paka
    neprijateljim svojim stavlja.
    Kip je za ovijem komu od kosi
    vrh pleći se vlas prostira;
    krs u rukah zlatan nosi,
    a u nebo oči upira -
    Mjesislav je ime od slave,
    ki u svetoj vodi umijesi,
    koj on prvi vrh od glave
    prignu i krstom čelo uresi.
    Boleslav je sin za njime
    na pristolju s krunom zgara,
    ku s imenom kraljevskime
    prvi on primi od česara.
    Kon njega se pismo izdube
    ruske vojske ko potlači,
    Pomoravce i Kasube
    primi, a Pruse uharači.
    U odjeći kaluđera
    Kažimir se prvi udjelja;
    još križ drži kim zatjera
    kralj redovnik neprijatelja.
    Boleslav se pod oklopjem
    Krivousti gleda i broji;
    on na konju s vitijem kopjem
    i s perenim štitom stoji;
    Vladislava oca svoga
    sprijed priliku drži od zlata,
    na štitu orla poljačkoga
    s česarskijem sred nokata.
    Stijezi, oklopja s mačim, s štitim
    pod lovornijem vise vijencom,
    i sve što ote pridobitim
    Rusom, Ugrom, Čehom, Nijemcom.
    S bijelim orlom stijeg držeći
    Kažimiru je drugom slika;
    s tijem bo plešuć glavu smeći
    ime dobi od Velika.
    Lauš pak je: zagrljena
    na štitu mu je Visla i Sava,
    i dostojno narešena
    dvjema krunam jedna glava.
    S druge strane prvi u redu
    kip se kaže plijenim kitan:
    Jadželom je, po pogledu
    kralj i junak nedobitan.
    Slava u vodi zdaždje s nebi,
    da ga vlada vojujući,
    kad Vladislava ime sebi
    krsteć se uze, sve da kući.
    Na štitu mu je oklopljeni
    konjik, ki čim konja teče,
    digo je u obje ruke ognjeni
    mač vrh glave, da udre preče.
    Naličje uza nj stoji viteško -
    mlada kralja mož svjedočit;
    svija i stresa kopje teško,
    a konj pod njim sad će skočit.
    Zgar "Vladislav tretji" piše:
    dobitniku slavnu carskom
    treću krunu zvijezde sviše
    nad poljačkom i ugarskom.
    Sablje, luci, kopja i štiti
    i plijen je odsvud ki mu ostavi
    beg u gorah pridobiti
    i car Murat na Muravi.
    Od mramora pak je bila
    stup udjeljan; pišu slova:
    "Kralj dobitnik nijemskih sila,
    rasap turskijeh vitezova."
    Na štitu mu je oro oholi,
    lis masline u kljunu ima:
    "Kažimir sam", šti se okoli,
    "vernim, smeća odmetnima."
    Od bronce opet stoji uzgori
    kralja Alberta slika ulita;
    okolo joj svud su odori
    Tatarina pridobita.
    Druga uz nju sva se bijeli,
    pram pod krunom sam se crni;
    zlatno pismo odzgar veli:
    "Kralj Lesandro blagodarni."
    Treća uz ovu izdjeljana
    sjedi uzmnožna i velika
    s krunom kom je zgar vjenčana
    s maslinome lovorika.
    Veličinu kaže svoju
    obraz svijetli, pogled stavni,
    s pismom: "U miru i u boju
    Šišman prvi, kralj prislavni."
    Duga je zemlja - slava je dilja
    ka od imena raste svoga:
    razbi Tatara i Vasilja,
    silna kneza moškovskoga.
    Šišman drugi stoji za njime;
    vedru sliku zlato odijeva,
    od Augusta srećno ime
    ki ponovi čim kraljeva.
    Oro konjiku oklopjenu

    na štitu mu družbu čini;
    on bo u vijeću združi općenu
    Litvu k poljskoj kraljevini.
    Za ovom kralja i junaka
    u ugarskoj je kip odjeći;
    s buzdohanom ruka jaka
    ragbi stoji još priteći.
    Pismo se odzgar zlatno gleda:
    "Stjepan Bator", ovo 'e dosta;
    slava ostalo pripovijeda
    i glas za njim koji osta.
    Od oružja stoje gomile
    ke kralj vitez ote i doni,
    kad moškovske razbi sile
    i odmetne Pruse skloni.
    Prilika ova zaglavila
    biješe oba svijetla reda,
    ko tim veleć: "Priko dila
    mojih ni moć proć naprijeda."
    Mnozi kipi mnozih kralja
    među ovim jošte slide;
    ali ih kriju mjesta dalja:
    slike im se sprijed ne vide.
    Krije ih misto, nu zamani,
    ako im je ime udjeljano;
    u slavnijeh se djelijeh hrani,
    svemu svijetu tim je znano.
    Nu ko paša pribogata
    silna cara od Istoka
    na velika dođe vrata
    dvora svijetla i visoka,
    eto između skupna puka,
    ki odsvud vrvi i izlazi,
    tvrdu stražu od hajduka
    pod ognjenim puškam pazi.
    Viteškoga konja odsjede
    sa svom družbom, ter se veće
    proz razlika mjesta uzvede
    prid veliko gori vijeće.
    Sred dvorova, kim sve strane
    mnogi ures prikrio je,
    i velike i prostrane
    tri vijećnice redom stoje.
    U najprvoj stat se vide
    sveđ mladići plemeniti
    ki kraljevsku dvorbu slide
    za na svijetle časti uziti.
    U drugoj se kupe i staju
    plemići opet zrelijeh lita
    koji kralju na glas daju
    tko uljesti k njemu pita.
    Kralj u tretjoj, nada svima
    veličinu ka prostira,
    poklisare svijetle prima
    i od vladanja vijeća zbira.
    Ali u vijeću utoliko,
    dočijem svjete svak prinese
    ter se odluči svekoliko
    što odgovorit paši će se,
    Zborovski se knez otpravi,
    obran među mudrim zborom,
    poklisara da zabavi
    plemenitim razgovorom;
    ki se oglasio biješe odavna
    i prosuo svud besjede
    da od silna cara u slavna
    kralja zacić mira grede.
    Svijetli pan se diže time,
    koga slave svudi lete,
    i u vijećnici srednjoj š njime
    u način se dvoran srete.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  4. #24
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    10. pjevanje
    Mladić iz Vladislavove pratnje pjeva pjesmu pohvalnicu o pobjedi kod Hoćima,
    spominjući pritom sudionike bitke. Ali-paša dolazi na poljski dvor u Varšavu
    gdje razgledava kipove poljskih vladara, o čijim se životima priča.



    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  5. #25
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Jedanaesto

    Vijećnica je srednja u sebi
    tej naprave, tej liposti
    da tko 'e u njoj vik se ne bi
    nagledo je od milosti.
    Bogato je narešena;
    pokriva ju sa svijeh strana
    svila zlatom ispunjena,
    na razlike slike tkana.
    Tuj bo iznova slavna zgoda
    dobiti se lanjske složi
    koja Turcim prikor poda,
    a Poljacim čas uzmnoži.
    Izvrsnostim svak se čudi:
    nebo 'e odzgar, zemlja okolo,
    stijezi, trublje, konji, ljudi,
    silna oružja, bjenje oholo.
    Car se gleda, plaho dijete,
    gdi se digo s Carigrada
    na pogube, raspe i štete
    poljskijeh polja i livada.
    Š njim se pazi oružana
    množ nezgledna na sve kraje;
    gubi ime polje i strana:
    što oko vidi, sve vojska je.
    Ali opeta glasoviti
    poljački se kralj objavlja,
    za kraljevstvo obraniti
    gdi proć caru vojsku spravlja.
    Svud se paze brzi ulaci
    hrlo optjecat svaku stranu,
    da ured skaču svi junaci
    krune općene na obranu.
    Letjet gledaš zapovijedi
    po prostranoj kraljevini
    put Varšova da svak slijedi
    pod oružjem u brzini.
    Vidi se ončas na glas ovi
    gdi se zemlja sva podiže,
    gdi odsvud vrve vitezovi,
    gdi se oružjem sve užiže;
    gdi inostrane krune i knezi
    s kim Poljaci društva imaju
    s vojevodam i s vitezi.
    na njih pomoć i oni ustaju;
    gdi se mnoga vojska zbira
    vrhu polja svim široka,
    i gdi se Orlov stijeg prostira
    proć Mjesecu od Istoka.
    Nu poklisar sve ostavi,
    a uze pazit k onoj strani
    gdi s oružjem sto'e u spravi
    Turci se udrit i krstjani.
    Velike se vojske dvije
    vrhu ravna kažu polja
    kraj prostrane Bogdanije
    i granica od Podolja.
    I toli su po načinu
    izatkane sej države
    da, tko ih gleda, zaistinu
    cijeni da su zbiljne i prave.
    O krajijeh polja od rati
    Prut i Nester gledat slidiš,
    i ako ć' oku vjerovati,
    romon čuješ, tijek im vidiš.
    S jedne strane tuj pazi se,
    i bez svrhe i bez mjere,
    turska strašna vojska gdi se
    jakno mjesec na luk stere.
    S druge vojska od Poljaka
    svim se kaže lijepa kita,
    od hrabrenijeh sva junaka
    po izboru skladno svita.
    I toliko slične slike
    tkalac hitri svemu poda
    da ne samo svak prilike
    pozna od vitez i vojvoda,
    nu se u svemu ti biljezi
    od istine još gledaju,

    da bi reko trepte stijezi,
    buče ljudstva, konji igraju.
    Paček se oko dotle vara
    i poznanja svačija gube
    da gdi bubanj svaki udara
    čuješ i gdi trublje trube.
    Izvrsnostim sih naprava
    vas zapanjen paša ostaje;
    u istinu se upoznava
    i mni u vojsci opet da je.
    Snebiva se da toliko
    ruke umrle hitro vezu;
    tim je ovako on pokliko
    Zborovskomu svijetlu knezu:
    "Tko bi, slavni vo'evoda,
    toli umjetan među vami
    da besjedu i duh poda
    ovijem mrtvijem prilikami?
    Oružja ova tko osnova
    i lanjskoga boja sile?
    Ah, jesu li čuda ova
    ljudske ruke učinile?
    Eto pazeć vojsku našu,
    ke je mnoga veličina,
    svakoga u njoj poznam pašu
    i Turčina po Turčina.
    Još kad bi mi moglo biti
    poznat i one srećne puke
    kim je caru odoliti
    od junačke išlo ruke;
    ter bih čuo od svijeh ime
    ko svijeh vidjeh vojevati,
    ne bih mogo u sej vrime
    draže stvari ja slišati."
    Na ovo dvorno uprašanje
    od careva poklisara
    knez, ki djelim svud slavan je,
    u ovi način odgovara:
    "Dobrovoljno tvoj Milosti
    ja ću kazat, paša izbrani,
    narode one s kih kriposti
    kraljevstvo se naše obrani.
    Nu vitezi tko su koji
    razabrat je mučno imena,
    gdi sva u skupu vojska stoji
    taborima obgrađena;
    tim pogledaj gdi iz tabora
    van izišla sva se otkriva
    otvorenijeh vrh prostora
    čekat cara suprotiva."
    Tajčas carski paša obrati
    tihi pogled stavna obraza
    poljsku vojsku razgledati
    gdi mu slavni knez ukaza.
    Sunčano se svijetlo oko
    ljepšijeh vitez ne nagleda:
    svi na čete uširoko
    slijede način bojna reda.
    Nu poklisar čudom novim
    snebiva se pazeć paka
    prid ovacim vitezovim
    za vojvodu pustinjaka.
    Zagunjastio i zarasto
    ovi u kosah vas se vidi;
    postarano lice i tmasto
    kaže od kože suhor blidi.
    Obje mu su noge bose,
    drži u rukah križ raspeti,
    a konopom opaso se
    po oštrom ruhu od kostreti.
    Oči š njega čas ne smeće
    zapanjeni Alipaša,
    i ne može srcu veće
    odoljeti da ne upraša;
    Zborovskomu veli time:
    "Tko je oni, gospodine,
    ki ide prvi prida svime,
    a porušen nad sve ine?
    U čovjeku poharanu
    i satrenu onoliko
    ku ste ufat mogli obranu
    gdi na bjenje se ide priko?"
    Podsmjehnu se sim riječima
    knez, i ovako odgovori:
    "Ne boji se tko pravu ima
    vjeru u Boga višnjem gori.
    Od koljena je plemenita
    gospodičić jedan ono
    ki pogrdi slavu od svita,
    a obra bitje svim priklono.
    Blaž na ime on se zove,
    i s istoka do zapada
    od svetinje glas njegove
    po narodih leti sada.
    Na svakčas bo kroz veliko
    djelovanje od čudesa
    kaže svitu on koliko
    drag je kralju od nebesa.
    Po pustinjah nag dočime
    Isukrsta naga slidi,
    među carom i našime
    kraljom zgode sve prividi.
    Tim noseći križ u ruci
    s kraljevićom na boj doje
    i, gdi oružjem ini puci,
    on molitvam vojevo je.
    Nu besjeda moja ova
    sasma duga da ne izlazi,
    od poljačkijeh vitezova
    sliša' imena, slike pazi.
    Gleda' onega ki sred štita
    u verigah drži lava,
    a od zelena perja svita
    na glavi mu stoji dubrava;
    i odjeća mu sva je zelena,
    kom oklopje zgar pokriva:
    i konj zelen oka ognjena
    regbi pod njim munja je živa:
    Rodovilski knez ono je:
    vodi tri čete izdaleče,
    iz najkranjih držav koje
    val Nijemskoga mora optječe.
    Oni oklopja ki oblače,
    za vojvodom ter najprije
    nose kopje, pašu mače,
    konjici su od Prusije.
    Pazi opeta družbu ognjenu
    ka za njima gre smiono
    s puškam duzim na ramenu -
    Pomoravci sve su ono.
    Nakon njih su tvrde čete
    livovskijeh iz prostora;
    s puškam i oni regbi lete
    jak ognjeni trijes vrh gora.
    Ali gledaj, pak vojnici
    litvanskoga kneštva slijede:
    svi na konjijeh kopjanici
    pod oružjem bijelijem sjede.
    Glavu imaju pan-Stjepana,
    velikoga kandžilijera;
    jaše junak konja vrana,
    vran štit i vrana ima pera.
    Vojvodu opet pazi onoga
    ki igra konja svim velika:
    staroste je pološkoga
    Sjenevića ona slika.
    Modrim perjem vitez mili
    vedro je čelo nakitio,
    i u pozlatnoj modroj svili
    na ugarsku vas se odio.
    Za njime se dio s kopjem,
    dio s lukom vitez združa;
    Radogostje pod oklopjem
    i Smolensko njih oruža.
    Vojničara vidjet još je
    kim su oružja ista i snaga:
    Podljesje ih i Pološje
    iz bližnjijeh šlju rusaga.
    Gleda' onega ki u desnici
    vitim kopjem regbi trese,
    a na zlatnoj mu ugarštici
    žuto perje prostire se.
    Zlatne mu su i odjeće,
    zlatne konju sve naprave,
    ki se pod njim u skok meće
    s perjem žutijem vrhu glave.
    Vojvoda ono slavna imena
    Zamoški je pan hrabreni,
    ki Tatara razbi ognjena
    i u plijenu mu plijen zaplijeni.
    On za sobom tri razlike
    vitezova vrsta vodi;
    gledaj ke su njih prilike
    s kim li oružjem svaka hodi.
    Zamoški su ono vrli
    kim vrha glave lete krila;
    i konji im su s krilim hrli,
    a oružje luk i strila.
    Vučjijem kožam su odasvudi
    sebe i konje sve prikrili,
    ter od konja i od ljudi
    vukovi se učinili.
    Za bojnicim plasim ovim
    volinski se ono staju;
    britke vučce pod lukovim
    i kopjače svi imaju.
    A u košuljah kiovski puci
    od gvozdene pak su žice;
    harbe i štite nose u ruci
    a na pasu sikirice.
    Nut onoga kom kaciga
    snižanim se perjem kiti,
    a i konj pod njim bjelji od sniga
    regbi sad će poletiti."
    "Ah, Mikleuš ono li je
    pan Senjavski?" priuze paša.
    "Ja ga poznam: on najprije
    na oružja udri naša!
    I ondi s konja snježanoga
    ognjen junak pali očima,
    ter ta je u njem sila mnoga
    da mu i od slike strah se ima."
    Odgovori knez hrabreni:
    "On je ono: štit mu pazi,
    na komu je plam ognjeni
    gdi iz snježane gori izlazi.
    Pod klobucim kamilovcim
    krajičnici za njim jašu,
    Bjelorusi s Podolovcim:
    puške nose, sablje pašu.
    Ali u nebu razvedrenu
    prije bi zbrojil sitne zvijezde
    neg vojevode po imenu
    ki za ovijem opet jezde;
    er nije u poljskoj zemlji toga
    mjesta mala ni velika
    ko vojevodu ne ima svoga
    i osobna plemenika.
    I svi, er hoće toj zakoni,
    od kraljevstva za obranu
    kad vojuje kralj, i oni
    trijebi na boj da ustanu.
    Tim četami koje slide
    svjetlje slike tkalac poda;
    svi bo u njih ki se vide
    plemići su i gospoda.
    U bogatoj ono odjeći
    mazovska se četa resi:
    korde o pasu a niz pleći
    vise ognjeni samokresi.
    Kalpake im rese risi,
    modre odjeće srebro okoli,
    i niz lijevo rame visi
    ris pod lijevu ruku doli.
    Opet leškijeh vitezova
    mlados lijepom jezdi jezdom
    iz mjesta u kom s gnijezda orlova
    Leh prvi grad zazva Gnezdom.
    Š njima upored od Poljaka
    gledaj drugu družbu mladu,
    otkli stari Krak od Kraka
    poda ime svomu gradu.
    U povodu tri jedeka
    svaki uza se vitez drži,
    a konj pod njim željan tijeka
    regbi skače, puha i rži.
    Za ugaršticam zaruđenim
    trepti perje šarovito;
    visi kaplan pod ramenim,
    stoji u ruci kopje vito.
    Korda o bedri, štit o pleću,
    dva na sedlu samopala,
    zgar oklopje a za odjeću
    dostegnice svione ozdala."
    "Dosta, svijetli gospodine!
    Ke se čudo meni otkriva? -
    kliče paša - Doistine
    kraljevića vidim živa!
    Sred gospode po izboru
    on na konju jezdi bijelu:
    dobit nosi u pozoru,
    sreću u ruci, slavu na čelu."
    Knez priuze: "Ono je slika
    koj se u suncu ime udjelja,
    istočnoga dobitnika,
    sjevernoga branitelja.
    Ah, pogleda' u prilici
    ka mu uzmnožnos sja velika!
    Mač na pasu a u desnici
    od gospostva stoji šibika.
    Oklopja se zlatna odzgora
    pod grimiznim plaštom rese:
    sunčanim ih zrakom zora -
    tako sjaju! - svih naveze.
    Štitnika mu dva su okolo:
    nosi jedan bat zlaćeni,
    drugi, trepteć perje oholo,
    kacigu i štit š njom pereni.
    Dvanaes konja, dvanaes vila
    bojnom se igrom prid njim diče;
    ptica, munja, vihar, strila
    brzine im ne pritiče.
    Starca onoga uza nj gleda'
    zagašenoj u haljini;
    stavan obraz, brada sijeda
    poštovana svijem ga čini:
    ono Karlo Kotković je
    vo'evoda slavni od Vilne,
    komu poda kralj i viće
    nad svom vojskom časti obilne.
    Ah, njegova slika u tkanju
    stekla izvrsnos toliku je
    da bi reko pazeć na nju:
    "I sad misli i svjetuje!"
    Pazi uz njega zatočnicu
    ka pritječe djelim slavu,
    Korevskoga vjerenicu,
    nedobitnu Krunoslavu!
    Nje konj zlatni sliku prima
    od sunčanih konja s nebi,
    pokli vele svjetlje ima
    sunce od sunca on na sebi." -
    "Dobro poznam, paša veli,
    ja bojnicu slavnu svuda;
    oči je su me vidjeli
    veće puta ne bez čuda.
    Nu ono li, svijetli kneže,
    Milosti je Vaše slika
    ka na ljubav svu priteže
    srca oholih protivnika?
    Perje rumeno i rumena
    vrhu oružja zgar naprava
    i zrak lica razvedrena
    svakomu je poznat dava."
    "Slika je ono od jednoga",
    knez s posmijehom milim veli,
    "prijatelja draga tvoga
    ki te služit u svem želi." -
    "Da oni ostali tko su veće,
    priuze paša, ki uz Vas hode?"
    Odgovara knez: "Najveće
    od kraljevstva vojevode:
    čeljad svijetla i kriposna,
    u slobodi ka boravi,
    druge uzde ter ne pozna
    neg ku sebi sama stavi.
    Gledaj ko se svi ponose
    odjeveni pribogato,
    ter vrh svile pošven nose
    dragi kamen, biser, zlato;
    bijelijem perjem glavu kite,
    pod kavadim nože drže,
    pašu sablje plemenite,
    jašu konje vjetra brže.
    Ali uprav sad k onomu
    ti vitezu oči svrni
    ki stoji s kopjem i u bijelomu
    oružju se vas srebrni;
    srebrna mu i perja su
    na kacizi ka mu vise;
    srebrn mu je mač na pasu,
    i konj pod njim srebrni se.
    Altanskoga kneza obliče
    ondi je ono izatkano;
    gdi zapada, gdi ističe,
    njegovo ime svud je znano.
    U zastavi od junačke
    vojske on jaše najposlije;
    nijemske zemlje i franačke
    za njim izbor hrabreni je.
    Nu opet vojska od Kozaka
    pazi gdi se nase kupi,
    koj se oprijeti nije jaka
    ičija sila igdje stupi.
    Peset tisuć njih je u broju;
    svi su izbrani vitezovi,
    neprijateljski strah u boju,
    vihri, gromovi i trjeskovi.
    Gledaj oružan vas ognjeno
    gdi Sajdački gre prid njima;
    crvenu odjeću i crveno
    za ugaršticom perje ima."
    Jur knez dospje, čim na kraju
    od vijećnice s jedne strane
    veće i čete dospijevaju
    s lijepijem redom izatkane.
    Nu opet paša uze iznova
    stranu drugu razgledati
    na koj tkalac hitri osnova
    vojska s vojskom gdi se rati.
    Jakno zlatna dva oblaka
    u ke upira sunce od lita
    sjaju puni jasnijeh zraka,
    zvijezda je lipos š njih dobita;
    ako s bukom u ke doba
    zavije sjever ledeni se,
    u treskovijeh, u gradu oba
    crni ostanu, stamne svi se -
    tako i obje vojske, toli
    ke su uresne otprije bile,
    lijepi su ures u oholi
    strašni pogled obratile.
    U strašivoj sve je slici,
    sve se stira, sve se krati;
    padaju konji i konjici
    živi, mrtvi i duhati.
    Trijesi umrli sve užižu,
    sve obujmiva magla crna;
    oblaci se strijela dižu,
    grad ognjenijeh pada zrna.
    Svud oružja sjaju vrla;
    puške, kopja, sablje, mači
    zgađaju prsi, kolju grla,
    sijeku glave, sve se tlači.
    Usred boja nesmiljena
    kraljević se gleda prvi
    gdi u slici trijesa ognjena
    u potopu sja od krvi.
    U okoliš se vrti i vije
    put prostrani sred tjeskote;
    vitijem kopjem srca bije,
    britkijem mačem žnje živote.
    Svačija sablja na nj se združa -
    od svih sreta, svih zatječe:
    konje, ljudi, stijege, oružja
    krši, lomi, rve i siječe.
    Bez pokoja, bez umora
    sjemo tamo teće se vidi;
    mrtaca je pod njim gora,
    svud bjeguće Turke slidi.
    Ali se i Osman car opeta
    pazi gdi sve na boj tjera;
    pobjegujstvo njih ga smeta
    i neposluh i nevjera.
    Naprijed slike koje stahu
    sram gledati paši ne da,
    er među onim ki bježahu
    i priliku svoju ugleda.
    Nu uto dođe i glas veće
    Zborovskomu svijetlu knezu
    da poklisar i on u vijeće
    prid slavnoga kralja uljezu.
    Na pristolju kralj uresnu
    vrhu zlatnijeh saga siva;
    biskupi mu svih obdesnu;
    a vojevode sjede sliva.
    Ali od njih svijeh više
    polak oca slavna svoga
    sio kraljević slavni biše
    na sto od zlata kovanoga.
    Za veliko čudo u sebi
    pismo staro nam donese,
    što njegada dva na nebi
    sunca ujedno vidješe se;
    nu poljskoga usred vića
    eto i naša paze doba
    kralja i mlada kraljevića
    a od svijeta su sunca oba.
    Tim poklisar, ko približa
    prid pristolje kraljevsko se,
    poklanja se i poniža,
    jak zakoni turski prose.
    Veličanstvo vedra obraza
    kralj na nj svrće, čim ga prima,
    i rukom mu mjesto ukaza
    vrhu koga sjesti ima.
    Sjede paša; nu opet usta,
    i ko carski sprva doni
    lis na glavu, pak na usta,
    kralju prini ga i pokloni.
    Kralj velikom kandžilijeru
    pridava ga, ki štije u njemu
    poklisaru da kralj vjeru,
    što god reče, poda u svemu.
    Tim poklisar oči gori
    diže k slavnoj leškoj kruni
    i ovako progovori,
    da željenje carsko ispuni:
    "O dostojni vrh svijeh kralja
    kralju! Da ti je sreća u ruci,
    i da ti ova mjesta i dalja
    klanjaju se i svi puci!
    Blagodari svakčas Boga;
    er pod suncom krune nije
    ku čes gleda toli mnoga
    da vik take ne bi prije.
    Eto u tebi samomu je
    odlučena slava ova
    da car silni ki stoluje
    vrh pristolja Otmanova,
    svemogući car od cara,
    ki naviještat opći boje,
    za mir pitat poklisara
    ovi prvi put poslo je.
    Čudno čudo što se vijeku
    do današnji dan ne zgodi!
    Car prid noge koga teku
    za mir iskat svi narodi
    veličanstvo sve potište,
    spasa sablju kom svijet vlada,
    i prijateljstvo i mir ište
    u tve krune same sada.
    On, sred boja otkad prika
    tvih junaka kripos gleda,
    za moguća i velika
    i cijeni te i spovijeda.
    Tim općene žaleć štete,
    prije neg ste se huđe smeli,
    opet društvo i uvjete
    ponoviti stare želi.
    A i kletva hoće teška,
    a i tako suđeno je
    da turačka kruna i leška
    u vječnomu miru stoje.
    I tko u stara doba haja
    ikad ovo da pristupi,
    po šteti se zaman kaja,
    na svoj pjenez rasap kupi.
    Tomu bi mi svjedočile
    kosti od vojska svakom stranom
    ke su se ovdi jur sledile
    pod vizijerom Balabanom;
    svjedok bi mi tomu bio
    i Suliman car ognjeni
    koga je silom silu odbio
    s poljskijeh kraja mraz ledeni.
    Nu govoru veće momu
    kud zahodim bez ishoda?
    Najbolji je svjedok tomu
    od lanjskoga boja zgoda:
    silnom caru lasno 'e bilo
    sve pridobit puke ine
    i podložit pod sve krilo
    nebrojene kraljevine;
    nu i silni car, u boju
    ki dio veći svijeta skupi,
    silu uspregnu vazda svoju,
    kad na vaše kraje stupi.
    Tako i Nilo rijeka onamo
    sedam usta gdi otvora,
    ter na jedno more samo
    lijeva iz sebe sedam mora,
    ako silni vjetar kada
    zadme i pomoć valim poda,
    plahi obraća tijek nazada,
    svoja ista ga topi voda.
    Vi ne mirim, ko ostali
    ki se od jače sile straše,
    nu kraljevstvo obzidali
    prsima ste vašijem vaše -
    vi rođeni na vladanja
    vi Poljaci glasoviti,
    ni u stara, ni u sadanja
    doba od tuđin vik dobiti.
    Vi lanskoga s vojskom lita
    na polju ste cara sreli
    i ostatak vas od sita
    iz njegovijeh ruka oteli.
    Pače mučat trijebi nije:
    vojske vaše dobit jedna
    nebrojene dobiti je
    dignut caru bila vrijedna.
    Er što ne uze car ostala
    sva kraljevstva od krstjana,
    vaša je slava, vaša je hvala,
    vi ste bili njih obrana.
    Zato, o kruno svim čestita
    i vi svijetla gospoda ina,
    prijateljstvo i mir pita
    u vas carska veličina.
    I ja cijenit viku neću
    da prigrlit najmilije
    vi nećete ovu sreću
    ka vam sama na stan plije.
    Sva je mudros za vremena
    prigodu umjet uhititi
    i obrat ono što općena
    dobra uzrok može biti.
    Danu uzmite sa smnom sami
    vi razbirat s mudrom svisti:
    ali mir je sada vami,
    ali od veće boj koristi?
    U junacih da boj slide
    naravna je vazda želja,
    a najliše kad se vide
    srećniji od njih neprijatelja.
    Ali sreća dugo vrijeme
    na jednom mjesti vik ne stane;
    nekrepka se kaže svijeme:
    s kim zamrkne, ne osvane.
    Ona ista, bila ka je
    vami s carom lansko lito,
    caru opet s vami ostaje:
    nije nje stanje temeljito.
    Ni da ikomu miso ova
    scijenju u pamet može upasti
    vele veću vojsku iznova
    da car skupit ne ima vlasti.
    Caru junake othranjene
    rađa od svijeta svaka strana;
    vojske mu odsvud nebrojene
    dažde i mnoštva oružana.
    Tim kad još bi veće puta
    jakno i lani izgubio,
    bil' mu ne bi vlas rasuta,
    svakako bi s vojskom bio.
    Nu ti, kralju, kad po sreći
    izgubio bi tve junake,
    otkud bi ufo igda steći
    vitezove druge take?
    Jeda umjesto od plemića
    hlape na boj skupio bi
    i slavnoga kraljevića
    za vojvodu robju do bi?
    Ali misli tve su ine!
    tad bi s svake dozvo strane
    inostrance i tuđine
    tve kraljevstvo da oni brane.
    Dvije krune su u ke uzdati
    ti se možeš do nevolje
    i koje ti pomoć dati
    od svijeh krstjan mogu bolje:
    njemački je česar jedno,
    drugo španjski kralj mogući,
    ali česar još neredno
    ima bjenje na svoj kući;
    er s českoga zasve Praga
    da je izagno odmetnike,
    još ih tjera, još podlaga
    i š njimi ima boje prike.
    A kralj španjski, ako u njega
    ti se ufaš, daleko je:
    među vami priko svega
    svijeta strašna mora stoje.
    Ali i španjska i franačka
    da ti bude pomoć doći,
    jeda kruna tva poljačka
    sahranit se tijem će moći?
    Jeda bojne Poljake će
    tuđe vojske sačuvati,
    kad se izgube oni veće
    u krvavoj sprva rati?
    Da li tuđi vitezovi
    hoć kraljevstvo tve da bljudu,
    kad izgubit š njim njegovi
    i svoj isti život budu?
    Znaj, o kralju, gdi se jednom
    carski Mjesec igda unese,
    nijednom zgodom, silom nijednom
    iznio otole viku nije se.
    A i riječ je gdje kopito
    konj turački jednom stavi,
    da to mjesto vjekovito
    ne poraste veće u travi.
    Ali hoću da je ta srića,
    po milosti danoj zgara,
    tvoga slavna kraljevića
    da bi dobio stokrat cara;
    nu još i to kad bi bilo,
    ku bi od toga koris steko?
    Jeda bi se prodiljilo
    tve kraljevstvo nadaleko?
    Ne, ne! nu bi sama ostala,
    jakno lani, i opeta
    tebi jedna tašta hvala
    od pobjenijeh turskijeh četa.
    Razmi samo jedno ime
    od pogibne svih dobiti
    ti u nijedno ne bi vrime
    drugo mogo steć na sviti.
    Pače i ta bi dobit ista
    bila rasap ovih strana
    u došastvu sred tvih mista
    od oružja inostrana.
    Ah, da li ćeš za ime jedno
    ti od prazne tašte slave
    poharati nepravedno
    inostrancim tve države?
    A i razumnu nije potrebe
    spomenivat što se zgodi
    tko na pomoć jače od sebe
    u kraljevstva svoja uvodi.
    Car na jednom carstva kraju
    kad s oružjem na boj skače,
    strane mu ine počivaju
    i obilne šlju harače;
    ali na boj suprotiva
    caru čim tva kruna ustaje,
    ka država tva počiva,
    ke li t' mjesto harač daje?
    Svak se u miru čestit zove,
    obilnost je gdje mir stoji;
    mir kraljevstva i gradove
    zdrži, uzmnaža, vriježi i goji.
    Oganj užeć lasno 'e svima;
    nu kad sve njim plane veće,
    znat ni gorjet koliko ima,
    udunut gdje li se će.
    Tako 'e lasno boj početi;
    nu koliko dug će biti,
    na čem li će pak dospjeti,
    nije moć tega prividiti.
    Ali, o kralju, mudar ti si,
    i prividiš i vjeruješ
    da ti o dlaci kruna visi,
    sve što s carom uzvojuješ.
    Nu ako te boja želja
    tere mrziš počivati,
    imaš huđih neprijatelja -
    na nje oružja tva obrati!
    Očinstvo ti je zveska kruna
    s dvjema druzijem sadružena,
    ka ti od dunda, zlobe puna,
    bi nepravo ugrabljena.
    Od Gustava bratučeda
    što ti se ote, pođ' otima'!
    Svaki je razlog: tvoga ne da'
    a tuđega ne uzima'.
    Na susjestvu moškovskoga
    carstva ti je veličina,
    kad bi od tebe i od tvoga
    pridobita slavna sina.
    Pošlji istoga Vladislava
    opet s vojskom k tomu kraju
    na ostatak od država
    ke ti posluh još ne daju;
    pod imenom ti od cara
    da gospodiš sve doskora
    s Hvalinskoga odizgara
    do Nijemskoga doli mora.
    Zato, o kruno koj je sriću
    nad svijem krunam Višnji podo,
    i ti, o slavni kraljeviću,
    i vi ostala sva gospodo,
    ako unaprijed boj sioni
    od koristi nije nikomu,
    danu od raspa, najliše oni
    ki se čini na svom domu;
    a ako vam s druge strane
    visoke se česti kite
    i velika dobra hrane,
    kad mir s carom učinite,
    mir, ki vam se šlje od cara
    i ki želi svak i žudi
    vrh svijeh časti, vrh svijeh dara,
    ugodno vam primit budi!"
    Ovdi paša dobesjedi,
    i na govor svoj naredan
    među svijetlim panim slijedi
    lak i kratak žamor jedan.
    Svaki od njih u obličju
    veseo se svim razbira
    s navještenja koje priču
    od prijazni carske i mira.
    Pun kralj Šišman slave i dike
    veće puta oči obrati
    i u čelo sve vijećnike
    oko sebe sta gledati.
    Tiho stavnijem pak riječima
    odgovara poklisaru:
    "Prijazan se od nas prima
    i žuđeni šlje mir caru!
    Naviješteno cića toga
    od našega biće tebi
    kandžilijera velikoga
    uvjetovat što je trijebi."
    Prista slavni kralj ovdira,
    i paši se u čas isti
    sprva uvjeti riješe od mira,
    pak za cara daše listi.
    Prima ih rado i veselo
    paša i smiren svim se otkriva,
    i za veću čas na čelo
    postavlja ih i celiva.
    Poklanja se pak, i cića
    ugodnijeh jur oprava
    kralja i slavna kraljevića
    slavi i vijeću hvale dava.
    Ali je i paša opet bio
    hvaljen, častjen i darovan:
    šestoperac je on primio
    vas u suhu zlatu okovan:
    i bogata i velika
    naprava mu je vidjet zdvori:
    ručica mu svakolika
    u kamenju dragom gori.
    Druge dare nebrojene
    caru od kralja još odnije
    od bogastva bez procjene,
    od ljepote ku izrijet nije.
    Dragi kami, zlato i ostalo
    što je tu, tko bi viku opiso?
    Bolje mučat neg rit malo;
    toj nathodi svačiju miso.
    Nu s ovijem darim tada
    Alipaša ko se otpravi,
    s družbom uput Carigrada
    najbrže se na put stavi.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  6. #26
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    11. pjevanje
    Ali-paša dalje razgledava tapiserije u varšavskom dvoru koje prikazuju Hoćimsku bitku a knez
    Zborovski opisuje prizore iz bitke. Na jednom se mjestu pojavljuje sv. Blaž (sv. Vlaho, zaštitnik
    Dubrovnika) koji predvodi poljsku vojsku. Kralj prima Ali-pašu koji nudi Poljacima sklapanje mira
    te objašnjava zašto bi mir bio dobar za njih. Mir je sklopljen i Ali-paša se vraća u Carigrad.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  7. #27
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Dvanaesto

    Da poklisar caru mladu
    mir donijeti bude prije,
    iz Varšova k Carigradu
    putujući miran nije;
    ne poteži nu ga tjera
    želja oglasit kako uzroči
    društvo Sunca od Sjevera
    do Mjeseca od Istoči.
    Sada jedne, sada druge
    konje jaše na promjenu,
    probijući strane i luge
    po ravnini, po kamenu.
    Po najprječem putu upravlja
    i u Carigrad brzo ulazi
    i, što nosi, svak se stavlja
    tko mu na obraz veseo pazi.
    Podizat se glas počina,
    raste govor, svak besjedi
    da od Poljaka do Turčina
    mir žuđeni veće slijedi.
    Svak uživa tko ovo čuje,
    star i mlad se tim veseli,
    vaskolik se puk raduje
    i s tega se čestit veli.
    Ali rados veću i dražu
    i veselje bez prilike
    u pogledijeh svojijeh kažu
    turske ljubi svekolike;
    er nije veće čeznut njima
    da ih ne bi razdijelila
    s gospodarim ljubljenima
    poljačkoga boja sila.
    Nu u veselju općenomu
    sama otkriva jad sred lica
    i u životu čezne svomu
    Korevskoga vjerenica;
    a to, er sami ne dohode
    njoj u glasu mira općena
    mirni glasi od slobode
    gospodara nje ljubljena.
    Ne počiva kratka časa,
    svud se tuče, vrti i vije,
    ište, sluša, ali glasa
    ni priglasja čut joj nije.
    Čuje sve ino, samo ovo
    ne čuje što čut sveđer hlepi;
    tim skončanje svakčas novo
    njoj tre i hara ures lijepi.
    Kopni, uzdiše, stine, gori,
    ciči, plače, cvili i tuži
    jak grlica, ka u gori
    s drazijem se svim razdruži;
    bez svakoga tere veće
    tako ufanja tužna ostaje;
    tolike joj rastu smeće
    da život malo haje.
    Ona otkada najprije cića
    zaplijenjene sve ljubavi
    od mlađahna Ugričića
    mušku odjeću na se stavi,
    pače u turskom Carigradu
    otkad pod tom mirnom slikom
    nju bojnicu krije mladu
    ljubav vlastim svom velikom,
    vik ne štedje zlata, blaga
    i od procjene sve što skupi,
    vjerenika mila i draga
    da iz teška ropstva otkupi.
    Proda države i gradove
    i gospodstva sva vlaštita
    i darove na darove
    sla i mita vrhu mita.
    Ali zasve nebrojena
    da bogatstva prosu i strati,
    nađe se u svem privarena
    i u ništo joj sve se obrati;
    pridobit bo mlada viku
    tim nije mogla ni mogaše
    nemilosno srce i priku
    ćud vrloga Rizvanpaše,
    ki sveđ straže i zatvore
    na tamnici od nje draga
    veće, jače, tvrđe i gore
    i uzmnaža i prilaga.
    Imaše ovi Turčin hudi
    na dvorovijeh svoga doma
    dvije diklice blage ćudi
    drage u svemu, lijepe veoma.
    Lica su u obje njih rumena,
    sunčane oči, kose od zlata;
    jedna mu je kći rođena
    a nepuča druga od brata.
    Jedna ljeta su i one i ove
    i djela u kih traju vrime;
    Ljubica mu kći se zove,
    Kalinka mu je nepuči ime.
    U dne, u noći, ljeti i zimi
    sveđ su ujedno druge mile;
    tako su se među njimi
    od mlađahna zaljubile.
    Nije otajstva, stvari nije
    ova onoj ku bi sakrila;
    živu ko da je objedvije
    jedna majka porodila.
    Ovih lijepih djevojčica
    Bećir-hadum stražnik biše,
    pogrešpana stara lica,
    zbabljen crnac, grd saviše.
    Nu zasve to usti blijede
    rumenilom jošte masti,
    mrči i lašti dlake sijede
    i od obraza suhor tmasti.
    Kami dragi mu iz bisera
    na usnah visi i na ušiju;
    crne prste odsvudijera
    prsteni mu zlatni kriju.
    Jasni ogrljaj, ki mu iznova
    vrat žilavi narešiva,
    od zlata se suha skova,
    vas kamenjem drazim siva.
    Od Kalinke mlade stari
    hadum viđen bi najprije,
    ka da u smijeh ne udari,
    moćna odoljet srcu nije.
    Neskladna bo neprilika
    mladici se lijepoj čini
    da grdoča onolika
    bit s naprava ljepša scini.
    Što je grdo po naravi
    zaludu se resi i maže,
    er grdoća u napravi
    tisućkrat se grđa kaže.
    Ali potom pogled lijepi
    lijepoj mladici opsja zlato,
    slakomi se i pohlepi
    oni čas joj srce na to.
    Tim sva dvorna u glas mio
    starom crncu kliče ovako:
    "Kaž' mi, ko te obdario
    napravami lijepijem tako?"
    Crnac ončas Krunoslavu
    u Ugričića slici ukaza,
    veleć: "Oni svu napravu
    oko moga stavi obraza;
    oni mladac ki od strane
    poklisara česarskoga
    često donije dare izbrane
    ovdi u paše dunda tvoga."
    Kako začu Kalinka ovo,
    pitat naprijed već ne slijedi;
    željenje joj nasta novo
    s Krunoslavom da besjedi.
    Misli, ište i nahodi
    način da joj toj se zbude;
    i u nje srcu ljubav plodi
    stoga i druge još požude.
    Za steć u dar zlata i blaga
    hlepi i smagnu sveđ dotada;
    sad s pogleda lijepa i draga
    sahne, gine, kopni mlada.
    Ah, zaisto zno je vele
    taj ki u stara doba stavi
    zlatan trkač, luk i strijele
    bogu ognjenom od ljubavi;
    er na svijetu nije toga
    mjesta otajna i skrovita
    gdi iz luka ljuvenoga
    zlatna strijela ne dohita.
    Ljubav ima zlatna pera,
    zlatan je i plam kim sve užiže;
    zlatnijem krilim ona tjera
    i bjeguća srca stiže.
    Zlatni puti, zlatna vrata,
    zlatni ključi nje su dvora;
    platnom veže ona od zlata
    sebi i druzijem oči odzgora.
    Tim nije rijeti čudo nijedno,
    ako proz svoj pogled mili
    zlato i ljubav sad ujedno
    Kalinku su pridobili.
    Turkinjica, koja sudi
    za mladića Krunoslavu,
    snebiva se, panji i čudi
    kroz ljepotu nje gizdavu.
    Želi zato, biser želi,
    nu još želi blago draže:
    zlato od kosi, biser bijeli
    sred nje usti ki se kaže.
    Z ovim čezne, gine, blidi
    i sred ognja gori živa,
    er ne pozna i ne vidi
    što laživo ruho skriva.
    Hoće mlada da izusti
    kako ona mre za njome,
    ali riječ joj mre sred usti
    i stvara se mramorkome.
    Nu u pogledih govor hrani,
    oči očima ter tomače
    što jeziku sram zabrani
    a stravljena miso zače.
    Stavlja joj se Krunoslava
    i žali ju sa svom moći
    da se u nju upoznava
    bez ufanja od pomoći.
    Nu zasve to hitra dosti
    da ona pomoć steče za se,
    kaže joj pogled pun milosti
    ufanjem je taštijem pase.
    Djevojčica sramežljiva,
    videć ovo, oči uzdiže,
    nu plam veći ognja živa
    iz drazijeh ju oči užiže.
    Tim od želje usiljena,
    pače od sile kom sva gori,
    sprva uzdahnu, pak rumena
    u ovi način usta otvori:
    "Vaši li ono biše dari
    kim se hadum naš uresi?
    Kad ono ima crnac stari,
    da što meni donio jesi?
    Smir' me mladu djevojčicu!
    Daj mi zlata na ovi danak,
    il' što je draže u tvom licu
    negli umornu zorni sanak!"
    Dospje i od srama zarumeni
    sva se u licu i poniknu;
    a na govor taj ljuveni
    Krunoslava opet kliknu:
    "Djevojčicam, o gospoje,
    kakva ti si lijepa i draga,
    ovi sluga donio je
    ljepše dare, veća blaga.
    Zlato, koralj, biser bili
    i kamenje bez procjene
    i sve što imam u dar mili
    primi lipos tva od mene.
    A za uzdarje svega toga
    htjej, molim te, samo m' riti
    znaš li od sužna Korevskoga
    štogodijer mi spoviditi."
    Zanesena dikla mlada
    razvedri se i obeseli
    i, u sebi čim se nada
    višoj sreći, tako veli:
    "Prem ko Milos tvoja pita,
    Ugričiću gospodine,
    od junaka glasovita
    podat ti ću glase istine.
    Ja čuh vele, vidjeh veće
    od viteza djelim slavna;
    sreće njegove i nesreće
    napuno sam kazat spravna.
    Dunda moga kad za roba
    silni Kozaci uhitiše,
    ki na krajini u to doba
    atćermanski paša biše,
    š njim zaplijeni i Ljubicu
    jedihnu mu kćercu gusa,
    koj ružica zene u licu,
    a sred usti capti rusa.
    Nu Korevski, ki nad svima
    bi vitezim vojevoda,
    kažući se blag obima
    razgovor im sladak poda.
    Dare uzmnoži vrh darova
    i milosti na milosti;
    dragova ih i milova,
    gleda, scijeni, časti i gosti.
    Vrati ćaćku vitez blagi
    kćercu a kćerci sva nje zlata,
    biser bijeli, kami dragi,
    sviona ruha i bogata.
    Vrati naprave one izbrane
    gospodičić blagodaran,
    da svijetli ures ne ostane
    djevojčici lijepoj sharan.
    Požali joj zlu nezgodu
    i bolje se svoj nje zledi
    i dobrzo da slobodu
    dundu i mojoj bratučedi.
    Ali za mir nje ljepote
    nije sloboda bila i blago,
    ako joj se duša ote,
    ako izgubi srce drago.
    Mislit djela ne pristaje
    od junaka svim hrabrena,
    i u slobodi robinja je
    blagodarstvom zaslijepljena.
    U pameti svud ga vidi,
    kreposti mu sveđ razbira;
    vene, čezne, gasne, blidi,
    sahne, gine i umira.
    Nu da mlada djevojčica
    nije čudo ljubav ćuti:
    ne rodi je medvjedica,

    ni se u gorskoj goji ljuti,
    Za čudo se ne govori
    da iz kamena oganj skače,
    a čudo će bit da gori
    ko 'e mlađahan, ah jaoh, brače!?
    Ali kad pak niknu smeća
    i bogdanski boj zavrže,
    junaku se dobra sreća
    na nesreći zloj provrže:
    pade u ropstva u nevolju;
    viteški mu cvijet se oznobi;
    družba ga izda, a na polju
    neprijatelj ga ne pridobi.
    Slavni otada junak, koji
    djela kaza svud viteška,
    nadno tamne jame stoji
    u okovijeh gvozdja teška.
    Moj je dundo od strahoća
    ponornijeh tmina straža;
    i srditos i vrloća
    njegova se sveđ uzmnaža.
    Nemilostim on misleći
    da se u carsku milos stavlja,
    meće ozir vas za pleći:
    što je držan, zaboravlja.
    Na sramotu od razloga,
    i s pameti ćud neharna
    uspomene goni od svoga
    dobročinca blagodarna.
    Sred tamnice tim smrknute
    junak, željan bijela danka,
    muke, trude, jade ljute,
    sva zla trpi bez pristanka.
    Nu pašina kćerca ino
    u stravljenoj duši ćuti:
    gine, dobro nje jedino
    da ne bude poginuti.
    Moja lijepa bratučeda
    od milosti suze liva:
    u sužanstvu dušu gleda
    gospodara milostiva.
    Od žalosti ne razbire
    u vaju se žestokomu
    cić gorušte ljubi i vire
    ku mu u srcu nosi svomu.
    Jeda skrati zle boljezni
    ljubljenoga tamničara,
    blagom riječcom, slatkom pjesni
    ukradom ga razgovara.
    I da mu ona ne rasladi.
    gorcih muka kigod dio,
    odavna bi vitez mladi
    s životom se razdijelio."
    Da Kalinka ovdi veće
    prista i naprid ne spovijeda,
    Krunoslavi ne bi od smeće
    bil' toliko nje besjeda;
    ali ovako još govori:
    "Korevskomu sužnu dragom
    Ljubica se toli udvori
    vernom službom, dvorbom blagom;
    tač Poljaku svijetlu i slavnu
    Turkinjica lijepa omili,
    da su vjeru krepku i stavnu
    među sobom uhitili.
    Tim sklopjena i gotova
    s milosti se carske veli
    i sloboda vitezova
    i Ljubičin pir veseli.
    Ugričiću moj ljubljeni,
    ja rijeh što znah, a ti sada
    spravi obilne dare meni
    kijema ću se smirit mlada.
    S darom zlatnim draže zlato -
    milos tvoju duša pita,
    i već srce hlepi na to
    neg na carstvo svega svita."
    Čim stravljena dikla trati
    slatke ovako svim besjede,
    za ruku je prešno uhvati
    Bećir-hadum i odvede.
    Jak iz cvitja i iz trave
    koga otrovna zmija peči,
    Krunoslava na gizdave
    Turkinjice osta riječi.
    Streptje, ublidi i ostinu
    sva od čuda zapanjena,
    u prilici i načinu
    stanovita nijema stijena.
    Ne vjeruje i vjeruje
    što od draga svoga sluša,
    zaboravlja, spominjuje,
    smrtne u srcu smeće kuša.
    S razlicijeh misli gine
    jak plav u ku sveđ udara
    valovite sred pučine
    sila protivna od vjetara.
    K zemlji srti i na čase
    put nebesa oči upira;
    groznim suzam polijeva se,
    iz srca uzdah vruć podira.
    Nje snježane bijele ruke
    sada krši, plete sada,
    i od nemira i od muke
    proteže opet i opet sklada.
    Ali udugo ne umuknu.
    Među suzam i uzdasi
    stanoviti mramor puknu:
    žalosno se mlada oglasi.
    Ona, izišla izvan sebe
    od bolesti buduć, kliče:
    "Ah, ke glase čuh od tebe,
    moj nevjerni vjereniče?!
    Komu veće i u koga
    ikad tužna da vjerujem,
    od viteza Korevskoga
    kad nevjeru ovu čujem?
    Tko je tko se ne snebiva
    da u nevjeru može pasti
    junak koji plemstvom siva
    prave vjere, svijetle časti?
    Ah, iskati svud je zaman
    vjernos naći srca čista:
    crno 'e sunce, mjesec taman,
    nevjerna je vjera ista!
    O moj njegda drag pokoju,
    sad izdana ma ljubavi,
    Krunoslavu da li tvoju
    pri Turkinji ti ostavi?
    Da od nemira ne umiram,
    za veliko čudo brojim,
    u mom srcu er razbiram
    što si držan, što dostojim.
    Obrni se, ah, obrni!
    Na komu me, viđ, promijeni!
    Svijetla obraza ne pocrni,
    ne izgubi glas pošteni!
    Ki od svijeta ne zna dio
    tvoja dila, me liposti?
    Komu si se zavjerio
    sa svom moći i kriposti?
    Jeda nađe draže lice
    i od mojijeh zlatnije kose?
    Turkinje su mađionice,
    čarajući svijes zanose.
    Himbeno su one lijepe,
    u hitrinah sveđ se paze;
    napravami vid zaslijepe
    i obraze priobraze.
    Zaisto s bilja vilovita
    opsjeni te i zatravi,
    kad tva dila plemenita
    i mu lipos zaboravi.
    Nu me bojno srce di je?
    Tužba meni ne priliče;
    tko se osvetit vrijedan nije
    neka suzi i nariče!
    Podnit neću ni trpiti
    da, što je moje, druzi drže;
    raskinuti, razdrpiti
    Turkinju ću zlu najbrže!
    Ukazaću Krunoslava
    u osvetah kakva biva:
    usred zmaja, usred lava,
    usred ognja da je živa.
    U desnici ovoj jakoj
    ja ću s mačem poletjeti,
    o Korevski, zlici opakoj
    u tvom krilu dušu oteti.
    O gromovi, o treskovi,
    urnebes se vaš obali!
    Bože, gdi su bludnici ovi?
    sprži, užeži, sve popali!
    Ali tužna što govorim?
    što razumjet sebi dajem?
    Užežena ja sva gorim,
    čijem druzijeh spražit hajem.
    Ti me ostavi, dušo mila,
    ja tvu lipos neću mnogu!
    i najveće kad bih htila,
    ostaviti vik ne mogu.
    Pače ko te vazda ljubih,
    i ljubiću sred svih smeća,
    ako ti u čem sad zagrubih,
    čin' da je milos grijeha veća!
    Gospodičić tako svijeto
    ne vjerujem da će upasti
    u nevjerstvo tamno i kleto
    suproć plemstvu, suproć časti.
    Po sve pute i načine
    prilagaću miso i mito,
    dokli budem od istine
    na spoznanje doć očito.
    Izdavniče, - ki dostojiš,
    er se od vjere duša izmakla,
    ne pod zemljom tu da stojiš
    u tamnici, nu dno pakla! -
    lasni mi su svi ovi trudi,
    slatka je muka sva čemerna:
    ti nevjeran meni budi,
    ja ću tebi biti vjerna!"
    Bez krsmanja Krunoslava
    u odluci ka je žeže
    ne ima misli da strah dava,
    nije zaprjeke ka ju usteže.
    Sedam toran u ugarskomu
    ruhu ophodit dikla zađe,
    na njegovu dokli domu
    Rizvanpašu srete i nađe.
    Pokloni se i načine
    dvorne ukaza, kliče paka:
    "Ja sam, mili gospodine,
    Korevskoga brat junaka;
    njegove se cić slobode
    iz dragoga mjesta uputih,
    ne gledajuć na nezgode
    od razlicih pogub ljutih.
    Dobrota me tva primaga,
    na otkupe da ga prosim:
    tim koliko hoćeš blaga,
    udilje ti ja za nj nosim.
    To li neć ga dat za platu,
    da' ga u dar plemeniti;
    a za uzdarje ja na zlatu
    ončas ti ga ću izmjeriti."
    Paša u mlaca s boljom slikom
    zapaža se na ove glase,
    i visokom i velikom
    on odlukom snebiva se,
    sad besjedu, sad slobodu
    razmišljajuć, ter se čudi,
    i sebi ovu sad prigodu
    od velike smeće sudi;
    i ko čovjek od velicih
    mećaica i kramara,
    u pameti veće od pricih
    varak način misli i stvara.
    Naravnoga otrov gniva
    krije Turčin dvoran silom;
    jedno misli, drugo obećiva,
    a izvršiva treće dilom.
    S Krunoslavom unjiguje,
    i veseliji sveđ se kaže,
    riječima je obljetuje
    sve što može bolje i draže.
    Veli: "Smir' se, o plemiću,
    za slobodu brata tvoga!
    Ja prijatelj haran biću
    njemu u cara čestitoga.
    Utoliko ako š njime
    miluješ se razgovorit,
    sad i u ke hoć ino brime
    tamnicu ću ja ti otvorit."
    Utoliko doli svrati
    paša i kaže da ga slidi,
    i množ Turak da ih prati
    pod oružjem zapovidi.
    Sedam toran gdi se rede,
    proz sto vrata i zaklopa
    s Krunoslavom paša grede
    gdi Korevski živ se ukopa.
    Proz mostove, ki se dižu,
    zanesene u zahode
    i u dolinu svakčas nižu
    po strmu i usku putu hode.
    Vrhu nje se do oblaka
    tvrda građa obgradila;
    sokolova brza i jaka
    ne bi ju perja izletila.
    Ukraj građe kroz gvozdena
    vrata uska, tijesna i mala
    dno ponora udubena
    dublja je jama još propala.
    Pod zemlju se put obrne
    iz duboke jame ove
    put tamnice tamne i crne
    grob od živijeh ka se zove.
    Proz sva mjesta zgor skazana
    Krunoslava pašu slidi:
    nije je želja bijela dana,
    ištom da sve sunce vidi.
    Oružanijem slugam odi,
    da ju umore, viknu paša;
    Krunoslava naprijed hodi,
    ni ju poguba nijedna straša.
    Nu od tamnice jedva stupi
    priko praga dikla smiona,
    a raskošan zatvor skupi,
    i u sužanstvu osta i ona.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  8. #28
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    12. pjevanje
    U Carigradu svi slave sklopljeni mir osim Krunoslave, koja se oblači u muškarca kako bi oslobodila
    svojeg vjerenika Korevskoga. Rizvan-paša, njegov tamničar, ima dvije djevojke u kući, kćer Ljubicu
    i nećakinju Kalinku. Kalinka se zaljubljuje u Krunoslavu misleći da je muškarac te joj priča kako je
    Ljubica zaljubljena u Korevskog i kako je i ona njemu draga. Krunoslava najprije očajava, a zatim
    odlazi kod Rizvan-paše, predstavlja se kao brat Korevskog te ga želi otkupiti.
    Prijevarom postaje i sama zatočenica.



    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  9. #29
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Trinaesto

    Gdje od mraka vjekovita
    pod jazovim zja pučina,
    usred svega segaj svita
    najdubljijeh sred dubina
    satarisan kralj pribiva
    od rinutijeh s neba duha
    u pučini ognja živa,
    ki mu oholas sva raspuha.
    Slava mu je s teška jada,
    ka se digla sa svijeh strana
    od istoka do zapada,
    ko Vladislav razbi Osmana;
    pače, pazeć na veselja
    poljačkoga svega puka
    s istjerana neprijatelja,
    jak uboden bivo muka.
    Podrtijeh iz uzdaha,
    bez umrtja kojijeh crka,
    krvavijem dimim paha,
    smrdećijem pjenam hrka.
    Škriplje zubim, riga plame;
    od zlobe ga svrdo vrti
    ne Poljake sharat same
    neg krstjanstvo sve satrti.
    Tijem u vijeću car veliki
    ušto od mira slave slaga,
    neprijatelj skoči priki
    od ljuskoga svega traga;
    netrpeća nadmen ijeda
    s bukom, s treskom strašno vijeće
    i on kupit zapovijeda
    od nabune i od smeće.
    Nebu se oprijet spravam ovim
    tvrdoglavi bijesnik stupa,
    zaboravljen ko treskovim
    svemoguća ruka lupa,
    zasve da od nje, kad oholu
    glavu istakmit k višnjem prope,
    strmoglav se buši dolu
    tmastijeh oganj u potope.
    Od pakljene oštre trublje
    razdira se trubnja mukla
    da idu kleti gdi je najdublje
    prosjedena propas pukla.
    Cokoću se, grohte i tresu
    noćne sile iz dubine,
    u gromovitu urnebesu
    razlijegaju slijepe tmine.
    Iz smrknutijeh gustijeh magla
    jazovite u ponore
    strahoća se jata nagla
    grominjaju, drožde i ore:
    graču, hroču, skvrče, krište,
    zviždu, veče, skviče, laju,
    revu, reže, rže, vrište,
    mukaju, vikaju, zavijaju.
    U njekijeh su praščja rila,
    vučju čeljus tko razglaba,
    a ko gubice ima i krila
    od ljiljaka i od žaba.
    Ljudi s glavam crnijeh pasa,
    žene od zmija kijem su kose,
    bivoli odsprijed ki do pasa
    čovječanske slike nose;
    kučke u kih je žensko lice,
    psi troglavi, zmaji hudi,
    poluribe - poluptice,
    poluzvijeri - poluljudi;
    srde, nakazni i nemani,
    i sve što igda ukaza se
    vrla i grda u koj strani,
    u pakljenom vijeću sta se.
    Nad svijem vječnijem sjenam stišten
    strašnodržac od propasti
    gnjevnom srdžbom vas zaprišten
    planta u zlobnoj oholasti.
    Od krilatijeh kravosaca,
    iz kijeh kužni ognji pište,
    u stog mu se visok zbaca
    grunje otrovno za sjedište.
    Pod nogah mu se u krug svija
    na zelene pjege i blijede
    ljuta od sedam glava zmija
    u iskrah tamnijeh bljujuć ijede.
    Strašniji od svijeh, vrlji i grđi
    sjedi silnik gorostasni;
    u čadljavoj smeđoj rđi
    zagašen mu je obraz tmasni.
    Srši glava naježena,
    trepte zmajska krila o pleću,
    runjave uši do ramena
    prostiru se i klepeću.
    Iz kosijera slike grube
    nos nezgromni na kljun pada:
    čeljupine jazne trube
    zamršena visi brada.
    Kosmurat je kip i uplesan,
    tmasta iz oči munja udara;
    jedan velik hrek neotesan
    čapeti oštrom opšešara.
    Na krvave kuda kaplje
    dračnijem bičim u tle lupa:
    s nokti od orla, granfi od čaplje
    rašepača mište stupa.
    Ispod čela vitoroga
    razok pogled krivo izbeči
    i, usne grizuć s ijeda mnoga,
    u nesvijesne prasnu riječi.
    Zdrtaše se jazi crni;
    propas plamom većijem buknu;
    nakostriječen nesmotrni
    zbor zapiždri se i umuknu.
    Iz svijeh glasa on ovako
    ne zavapi neg zagrmi:
    "U komu ovo silni pako
    zločestvu se unetrmi?
    Što su oružja Poljakova
    cara Osmana pridobili,
    naša je šteta ne njegova,
    ne on - mi smo izgubili!
    Pakleni su, ne carevi,
    vječni raspi i prikori,
    i ne srami i ne gnjevi,
    i o temu se ne govori.
    Na boj leški put Podolja
    pođe s carom množ tolika
    da tonjahu cijela polja
    pod pučinom od bojnika.
    Strašna vojska biješe jaka,
    iz po svijeta ka se sklopi,
    da dobude na Poljaka,
    nu krstjanstvo sve potopi.
    Ali ostaše nje junacim
    najuzdanijijem s bojne hvale
    na oružju prid Poljacim
    srca ubijena, ruke pale.
    Poletjesmo s našijem stijegom
    mi u pomoć caru mladom,
    oružani s daždom, s snijegom,
    s mrazom, s ledom, s kugom, s gladom;
    ali vojska zgar nebeska
    zbučaše se i sastaše;
    treskovim se sve rastrjeska
    i razagna jato naše.
    Tako s vojskom neizmernom
    sam kraljević razbi cara:
    nas molitvom tako smernom
    kralj Šismundo sam pokara.
    Višnji oni ki pristao
    zlopečit nas nije nikada,
    s anđelima htje Miha'o
    da naripi na nas tada.
    I za biljeg sred visina,
    sila silu otkli obori,
    rasvanu se noćna tmina
    ognjeno se nebo stvori.
    Nu u propas propas donit
    zaman se ičija moć je istakla:
    uklonit se, ne poklonit,
    ohologa ćud je pakla.
    Sjeverna se strana odrva,
    gdje najvećijem plemstvom dičan
    ja pristolja stavljah prva
    za višnjemu biti sličan.
    I na ovomu da bi ruzi
    dovršili našijem štetam!
    sramotni su raspi druzi
    kih prividim i gonetam.
    U pogubah za poginut
    sad se istočno carstvo kreće,
    i s mjesta se još porinut
    olohnuta propas neće!
    Desnica je sama jedna
    umrloga Vladislava
    ogoliti pako vrijedna
    od svjetovnijeh svijeh država!
    Nije š njim pako jaki, nije,
    ako slavnu i moguću
    od privedre Austrije
    novijem vezom združi kuću;
    česarovom ako kćeri,
    ugarskoga sestrom kralja,
    kraljević se Poljak vjeri,
    kraljevstvo se naše valja!
    Kralj bo se Ugrinu u španskoga
    samodršca opet vijera,
    ki iz svega carstva svoga
    s obadva nas svijeta tjera.
    Tako, neka ijedna puna
    propas reži, još na glavu
    poljačka se spravlja kruna
    nakon oca Vladislavu.
    Ako pirne tim rodžbine
    među ovim se kraljim slože
    ter se oružja njih sjedine,
    ko da im se oprijet može?
    Carsku vojsku, ka ognjem sijeva,
    mogo je Poljak sam razbiti;
    da s toliko još kraljeva
    kad se združi, što će biti?
    Množ kraljevstva, množ otoka,
    pače veći dio od svijeta
    drži, časti za proroka
    i za sveca Mahumeta.
    Nu ako se veće i jače
    neg sve turske kraljevine
    Osmanovo carstvo smače,
    Mahumetov zakon gine.
    Od krstjanskijeh igda kralja
    ako se ovo jedno ocijepi,
    iz prostora svijeh zemalja
    tursko se ime iskorijepi.
    Da li se od nas trpjet može
    da krstjani potaraše,
    satarišu i podlože
    vrhu zemlje sve što je naše?
    Da zamukne pako u svjetijeh,
    povrže se hamalija,
    i da hodža po mečetijeh
    ne haleka i zavija?
    Mečeti se pače obale,
    smaknu otari svi na prešu,
    i prilike naše pale
    shrnjigaju i poplešu?
    Da izgubimo svetilišta,
    da vas svijet se križu skuči
    i Lučifer, zbjen u ništa,
    u kraljevstvu praznu zuči?
    Ne, ne, ne, ne! hitri i plasi
    skoč'mo, tec'mo na sve strane!
    Ovi se oganj veće ugasi
    prije nego sve njim plane!
    Otmanović car nad carim
    toliko se sad potište
    da ponižen s poklisarim
    mir u leške krune ište.
    Na glavi mu je teško breme;
    zbjen je, za uteć huđe štete,
    primit s očim zažetijeme
    od krvnika svake uvjete.
    Nu po volji ali usiljen
    ako Osman Leha moli,
    poklonit se neće umiljen
    vik nikomu pako oholi!
    Jeda se je pozabila,
    za ne doći na ta djela,
    na nebesijeh naša sila
    ka se čula i vidjela?
    Zgoda onada kamugodi
    druzima je dobit dala:
    nam je vječna slava odi
    nedobitna smjenstva ostala.
    Ali da se tim ponosi,
    što pomaga, svaki u sebi?
    Šuplje riječi vjetar nosi:
    djela se ištu pri potrebi?
    O dostojni ki ste goru,
    mrklijeh tmina nadaleče,
    u rajskomu sidjet dvoru,
    otkli svjetlos vaša istječe,
    spomenuti zgode vrlo
    i mrzeće sila mi je,
    za na umrlijeh na neumrle
    osvete nas raždeć prije.
    Tim iz noćnijeh tec'te mraka,
    o moji verni, cknjenje vrz'te
    prije neg Turci od Poljaka
    uharače se i pokrste.
    Ali u način da se opaki
    sve zamesti bude prije,
    motri, pleti, čini svaki
    sve što može i umije!
    U sto obraza priobraža'
    i privraćaj sto besjeda,
    varka, izdavstva, sumnja, laža
    i hitrina i zasjeda!
    Licimirstvo najblažiju
    od dobrote sliku hini:
    najhuđe se zlobe kriju
    od svetinje u haljini!
    Svak se obrni svud i svrni,
    na krstjane Turke buni,
    dokli okoliš mjesec krni
    u okolišu svijeta ispuni.
    Sij omraze, zlobe budi,
    srdžbe užiži, vriježi gnjive,
    svađaj, smetaj, šteti, udi,
    satariši prave i krive!
    Mogorkinja slavna robi
    do otraška leške puke,
    i kraljević, ki pridobi
    cara, od ženske padi ruke!
    U prilici od istine
    priobražena laž se vrti,
    da Korevski ban pogine
    i mir smete svojom smrti!
    Nu što zaman veće stoju?
    Nije vas znane trijebi učit:
    čas pakljenu, vašu i moju
    dosta vam je priporučit."
    Srdžbe, smeće, zlobe i gnjivi,
    magle, oblaci, noćne tmine,
    crni dimi, ognji živi
    vojsci od pakla družbu čine;
    smrtna otrovna kuga, i š njome
    raskazani glad i blijedi,
    i s odjećom smrznutome
    ledena ih zima slijedi.
    Diklo znana od Parnaza
    i Elikone svete gore
    ka potanko meni kaza
    strašne od pakla dogovore,
    spovijedati slijedi meni
    glase prave i istine
    što učini puk pakljeni
    kad iz crne pođe tmine.
    Djela od tmaste mrkle noći
    slabi moj vid ne dohita
    bez razumne tve pomoći,
    kojoj skrovna sva su očita.
    Na tisuće, na oblake
    crna jata izletješe,
    ter jasnomu suncu zrake
    usred podne potamnješe.
    Crn Carigrad osta bijeli
    s svijem munarim od mečeta
    ončas kad se u nj naseli
    množ pakljenijeh hudijeh četa.
    Tako u žetve zrele brime
    lijepa njiva nepožnjena,
    žitnijem klasom veselime
    pribogato nakićena,
    iznenadi sva pocrni
    i potamni sa svijeh strana,
    kad ju prikrije oblak crni
    od čavaka i od vrana.
    Nabunjivat jedni staše
    hodžu i crkav redovnike,
    svu gospodu i sve paše
    i zakona razumnike;
    druzi bojne janjičare,
    i s spahijam spahoglane,
    i ostale vojničare,
    pridošoce i građane;
    tretji gospoje i carice
    carskijeh dvora i polača,
    ke su davne njih bojnice
    i oružja njih najjača.
    Zlim je druzim na pameti
    ljudski rasap doba u stara
    svega traga i podrijeti
    da od ženskijeh bi privara.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  10. #30
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    13. pjevanje
    Uvodi se novi epski prostor – pakao. Opisuju se pakleni krajolik i njegovi stanovnici.
    Javljaju se demoni kao predstavnici zla u borbi protiv dobra. Pakleni kralj, ogorčen
    zbog poraza Turaka od Poljaka i upravo sklopljenog mira, strahuje za budućnost
    islama te poziva paklene sile na pobunu protiv Poljske.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  11. #31
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Četrnaesto i petnaesto

    Kao što je poznato Osman je ostao nedovršen. Četrnaesto i petnaesto pjevanje nisu sačuvani,
    najvjerojatnije nisu niti napisani, odnosno, Gundulić nije dovršio svoj spjev.
    Više je dubrovačkih pjesnika napisalo dopunu Osmana u XVIII. i XIX. veku (Pijerko Sorkočević, Marin Zlatarić).
    Za najuspjeliju dopunu smatra se dopuna Ivana Mažuranića iz 1844.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  12. #32
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Šesnaesto

    U kraljeva, ko puk scijeni,
    nije života draga i slatka:
    sveđ su u pomnjah zamišljeni,
    ne imaju mirna časa kratka.
    Trijebi je da bde noćna tminu
    i za onijeh se ki spe bude,
    za bezbrižnijeh da se brinu
    i za ispraznijeh misle i trude.
    Mogući su svi s omrazom
    suproć njima sveđ nemilom,
    a nejaci hine obrazom
    a u srcu ih trpe silom.
    Sve što ih veća kripos slavi,
    sve je veće tko ih navidi;
    a i čestitos po naravi
    ima zlobu ka ju slidi.
    Tim ako su blage ćudi
    ter krvničku mrze želju,
    ko zločeste šlju ih ljudi
    među žene pod kudjelju.
    To li se od njih pravda grli
    i pedepsa ne uzmiče,
    silnici se zovu vrli:
    krv pravednu na njih liče.
    Ako štedjet blago haju,
    od lakomijeh stječu ime;
    to li slugam darivaju,
    razmetni su vidjet svime.
    Puk je slijepac koji oči
    ne ima od svjeta i od razbora:
    za istinu laž svjedoči
    sred taštine i žamora;
    sveđ nekrepak, nigda stavan,
    ljubi, mrzi, hoće i neće,
    trom, lijen, strašiv i pripravan
    na pobune i na smeće;
    sad mir žudi, sad boj ište,
    vazda hlepi na prominu:
    sad uzvisi koga tište,
    koga uzvisi, sad ukinu.
    Ali kako tiho more
    vik po sebi ne uzrasti,
    dokli silni vihar s gore
    ne smuti ga svojom vlasti,
    puk u bitju smernu tako
    uzdignut se vik ne smije,
    što na pomoć dmjenje jako
    moguće mu glave nije.
    S izgleda s tim ovoga
    svak tko vlada sad nauči
    da nije se uzdat u nikoga,
    stvar velika kad se odluči.
    Mao izide glas najprvi,
    ali u svačijeh usti rasti
    ter, čim odsvud većma vrvi,
    sve obujmi svojom vlasti.
    A istina je riječ na svijeti
    da se zemlja kletvom klela
    da će otajstva sva pronijeti
    ka je čula i vidjela.
    Ne znam kako, nu se zgodi
    da proćuknu se i proreče
    ko car u Istok vojsku vodi,
    da ju pogubi i posiječe.
    Podiže se šapat tihi,
    usta sumnja, pomnja izide;
    svijeh popada strah zalihi,
    zamišljeni svi se vide.
    Jedan drugom vitez sprva
    ovi potaj glas dorica;
    ali uzavre svak toprva
    i uzbuni se sva vojnica,
    kad put Skudra čuše oni
    da na Crno snosi more
    car s poveljam i zakoni
    pisma, blago i šatore.
    Bez ozira ovi onoga
    nagovara veće očito;
    bezakonja carska mnoga
    svak spovijeda glasovito.
    Janjičarin stari pravi:
    "Ja ki stratih sva ma ljeta
    slijedit s vojskam boj krvavi
    na sve četr strane od svijeta -
    baštine one ke su bile
    mom junaštvu verna plata
    silom mi su se ugrabile,
    hrana je moja druzijem data.
    Ja pod staros mrem od glada,
    a svodnici carskijeh bluda
    uživaju ono sada
    što bi uzdarje moga truda."
    Spahoglanim vapeć slidi:
    "Ja uz cara ki uzrastih
    u saraju u obzidi
    i svuda se plemstvom častih,
    ko rob tamni i zločesti,
    dokle odsvud mi krv prokapa,
    na očitu podnijeh mjesti
    ružne udorce teškijeh štapa,
    ne mareći car u sili,
    ka bi uzrok mom prikoru,
    kocrniti kruh pribili
    ki blagovah u svom dvoru."
    Jedan veli: "Donijeh caru
    glavu ubjena protivnika;
    ni u dostojnu primih daru
    čas podobnu za bojnika.
    Pače rug je tvorit htio
    tijem car isti bez potrebe,
    veleć: Da ti pogubio
    nijesi njega, on bi tebe."
    Drugi glasi: "Car sred kuća
    skrovno uhodi naša djela
    ter nam gozbe smeća i smuća
    s kijeh je družba svud vesela.
    Ne naš aga noćno veće -
    bije nas obdan carska sablja;
    pjenez nam se crni meće,
    bijela i drobna jaspra ugrablja."
    Oni rasap općen mjeri,
    s koga pribjen svak bit ima,
    što gospodske svijetle kćeri
    za carice car uzima.
    Priuzima drugi ovdira:
    "Biti i prošli mi smo veće!
    Car junake nove izbira,
    a nas starijeh siječe i meće.
    Eto listja, koje iznutra
    došlo nam je iz saraja,
    da se kani do dva jutra
    put istočnijeh dignut kraja.
    Ne krsma'mo sila jača
    da se s glavom carskom združi!
    Potlačimo ko potlača!
    udušimo tko nas duši!"
    Oni skače i prilaga:
    "Da što čekamo unaprijeda?"
    Svi tad vape: "Sablja naga
    prijeti ubit nas svijeh bez reda!"
    Jedan se opet diže i vika,
    sablju golu ter podire
    zovuć svakoga od bojnika
    proć poda nju zacić vire.
    Bojnik svaki tad se puti
    i pod sablju s kletvom hodi,
    da bi imo od nje poginuti,
    ako se od zlijeh ne slobodi.
    Vapijaše svaki ovako
    suproć caru buneć sile:
    sam Aliaga htjenje opako
    mrzi i sprave sej nemile.
    Čim u njega, ko u svijeh glavu,
    zapazili svi se bijehu,
    mneć na hudu da i on spravu
    s njima će ustat u pospjehu,
    ter nabunjen oko njega
    svak luk penje, sablju izmiče,
    on sred skupa osta svega,
    u ovi način ter pokliče:
    "Ah, koja vas sad zasjena,
    vitezovi moji, zaslijepi,
    ter gubite od imena
    vašijeh svjetlos i glas lijepi?
    Spomen'te se da ste oni
    vi bojnici stražu uzdanu
    na kijeh samijeh car nasloni
    i u kijeh nađe vernu obranu.
    Ah, nemojte pocrniti
    slavu vašu, slavu moju,
    hteć nevernos carstvu otkriti
    u domaćem štetnom boju.
    Naše štete i porazi
    nijesu toli sad velici
    vele veća da ne izlazi
    kletva svetoj carskoj slici,
    koja veže sad jedino
    vaša oružja, svjete moje,
    da u svako vrijeme smino
    u vernosti krepkoj stoje.
    Ni nahodim još razloga
    ki će učinit da se ganem
    da, er car neće svjeta moga,
    ja mu protiv zato ustanem.
    Ja rob jedan, ki obećah
    tvrdom kletvom za nj umrijeti,
    u pogubah i u smećah
    da mu se ištem smrtno oprijeti?!
    Nije zakona vrh onoga
    ki zakone stavlja i daje;
    što car hoće, trijebi od toga
    da samiren svak ostaje.
    U njegovoj ruci je stalo
    pomilovat tebe prije;
    od njega ti sve se dalo:
    on ti uzima što tve nije.
    Druzijem uze što da tebi,
    za dat druzijem, tebi uzima;
    tijem žalovat nije se trijebi:
    car u volji zakon ima!
    Teške udorce podnijet muka
    bi junaku plemenitu,
    ali zato huda odluka
    plesat vjeru temeljitu.
    Gospar svaki slugu svoga
    bez bojazni smije udriti,
    a bojat se cjeća toga
    od roba će car čestiti?
    Plemstvo naše, znamo dobro,
    od milosti carske ishodi:
    iz gora nas za se je obro
    u kojijeh se svaki rodi.
    I gorani, iza stada
    kijeh car dvorom svijem pomili,
    suproć carskom stolu sada
    propinju se skupni u sili?
    Ni ti komu ne bi dara
    za hrabrena djela u boju
    mož s razlogom panjkat cara:
    držan mu si glavu tvoju!
    Carska milos sama visi
    koga hoće od bojnika,
    a što činiš, držan ti si,
    i što činit mož do vika.
    Tko dat može zakon novi
    tomu ki inijem zakon dava?
    Car je sam car - mi robovi:
    mudar bitje sve poznava.
    Ali što čuh ja opeta?
    Jes ko tužbe još uzmnoži,
    jer car sveca Mahumeta
    zakon bljusti hoće i božji.
    Sveta vjera ka nas vlada
    pit nam vino brani svudi;
    i nećemo zato sada
    da nas pravda carska sudi?
    Nu, bojniče ki na platu
    crnijeh pinez tvoriš tužbu -
    ili u mjedu, ili u zlatu,
    ti si plaćen za tvu službu.
    Zaglavi se najposlije
    da smo u mnogoj mi pogubi,
    što ovi, jakno nijedan prije,
    car uzimlje svijetle ljubi.
    Mi robovi da li svoji
    dostojni smo carskijeh kćeri,
    a car, pod kijem vas svijet stoji,
    pastjericom da se vjeri?
    Ali što sam ja razložit
    sad uzeo s vami veće?
    Koliko je car uzmnožit,
    tko ne pozna, tko rijet neće?
    Zabranjeno što je caru,
    ki na volju svijetom vlada,
    Otmanovu sablju staru
    čim na bedri paše sada?
    On od djeda i pradjeda
    u Istoku carstvo hrani;
    ko car pravi zapovijeda,
    ne ko silnik, u ovoj strani.
    Da je oteo on slobodu
    u koj smo se mi rodili,
    mene biste vojevodu
    suproć njemu svi primili.
    Bez ozira ja bih prvi
    podro sablju britku golu,
    i njegovom plako krvi
    mu slobodu na svom stolu.
    Ni bi ustavit mogli uvike
    sve me sile da mu ne dam
    mom desnicom smrti prike,
    na očiju da smrt gledam;
    er tko rodni grad svoj ljubljen
    oslobodit ište i haje,
    ili ubije ili je ubjen,
    u jednakoj slavi ostaje.
    Nu čim jaram nam na vratu
    nije ki starijem nije nam bio,
    slobodu iskat nepoznatu
    opako bih odlučio.
    Er nije drugo protiviti
    carskoj volji negli objavit,
    gdje stoluje car čestiti,
    htjet ti silom car se stavit,
    ter nevjeran i odmetan
    kažući se carstvu tako,
    i prikoran bit i štetan
    čineć hudo i opako.
    Ah, junaci moji mili,
    gnjev nesvijesni ustavite!
    Ne srnite slijepi u sili!
    Kud prešite? što činite?
    Drugo donijet nabuna ova
    ne može vam neg sramotu,
    dočim svaki š nje osnova
    vječni prikor svom životu."
    Jak ne dmjenje od sjevera
    kad zapjeni sinje more,
    sila silu dočim tjera,
    vali uzrastu kako gore,
    tako uzbuča vas puk oni
    na besjede age verna;
    teku, srnu svi smioni,
    puni gnjeva neizmerna.
    S golom sabljom u desnici
    skaču u bijesu nesvijesnomu;
    psuju, prijete svikolici
    vojevodi hrabrenomu,
    vapijući: "Ili brže
    htjej što hoće vojska ostala,
    ili ti se splesa i vrže
    ispod sablje glava pala!"
    Ali se aga ne pripada;
    pače misleć o svoj časti,
    vika: "Usred Carigrada
    vaša glava prije će pasti!
    Nu u vašoj da svevolji
    već ne gledam me prikore,
    ostavljam vas pri nevolji:
    spomenuli me govore!"
    Vapije vojska: "Mi nikako
    protiv caru nijesmo ustali
    neg proć onijem ki su opako
    dijete mlado svjetovali.
    I u to nije od potrebe
    provodičtvo tvoje nami;
    bjež' ti kud hoć! Dobri sebe
    obraniti mi smo sami!
    Nu udugo neć uteći
    od ovijeh našijeh sila!"
    I ovdi za njim hrli u smeći
    tisknuše oblak ljutijeh strila.
    Zatim vojska nabunjena
    pođe u skupu u jedinu
    gdi bi crkva posvećena
    Znanju od Oca, Božjem sinu;
    nu u vazetju Carigrada
    i izgubljenju crkve ove
    osta ime, ter i sada
    Sofija se mečet zove.
    Pred mečet se ovi skupi,
    ter iz jutra do večera
    skupno vika, skladno upi:
    "Daj nam pašu Dilavera
    i učitelja hodžu š njime,
    jer ti opak nauk dava,
    s crncom ki je ženam tvime
    straža i od hadum svijeh glava,
    s mudrijega neka svjeta,
    kad nam budeš pogodio,
    i ti ostaneš car opeta,
    kako nam si i prije bio."
    S ovijem riječim da prid cara
    Jahija pođe, oni htiše,
    i njihova poklisara
    pod silu ga učiniše.
    Velikoga zakonjaka,
    od Turaka 'mufti' zvana,
    on mjesto ima, ali paka
    ta čas druzijem bila je dana.
    Tim trajaše sam na domu
    svijeh pokonjijeh ljeta dio,
    kad je skupu odmetnomu
    van usiljen izit bio.
    U veseloj pirnoj slavi
    nahođaše car tada se,
    čestit, miran, pun ljubavi,
    s tri ljubovce lijepe uza se.
    Ali u smeći na onu stranu
    gdi ču vojsku skoči ureda,
    ni se prignu, ni se ganu
    s punijeh prijetnje njih besjeda,
    misleć da bi carska bila
    vlas nejaka i prikorna,
    kad bi vrh nje gospodila
    volja od puka rogoborna.
    Jahija se starac tada
    u priklonstvu otkri njemu
    i, što vojska usred grada
    vapijaše, skaza sve mu,
    veleć: "Care svemogući,
    prosti, ako rob tvoj smije
    otkrit strašni plam gorući
    ki oko glave tve se vije;
    zašto, ako se ne ugasi
    samom krvi tvijeh svjetnika,
    tvomu carstvu prijeti i glasi
    rasap vojska svakolika.
    Ja vik ne imam zatajati
    što pogubu carstvu nosi;
    velikoga vezijera ti,
    hodžu i od crnac agu prosi.
    Ja sam poslan cića toga:
    svi ovo ištu, svi ovo prave;
    a ovo grla ovdi moga
    pod tvom sabljom i me glave."
    Jahija prista, a car, gore
    smeten buduć s te poruke,
    u kratke mu odgovore
    skaza ovako sve odluke.
    On pokliče: "Carstvo meni
    sabljom stari moji dobiše,
    i tko drugi car bit scijeni
    vrhu mene, misli odviše.
    Tim ustup'te, rec', nazada,
    njegda verni i uzdani,
    neposlušni moji sada
    janjičari, spahoglani!
    To li vas je krvi želja,
    želju upijte srca prika
    ne carskijeh prijatelja
    negli carskijeh protivnika!"
    Ovdi umuča, već istino
    scijeneć s ove zapovijedi
    da slijediti neće ino,
    ko taj večer i ne slijedi.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  13. #33
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    16. pjevanje
    Od ovog pjevanja pa do kraja epa mjesto radnje jest Carigrad. Sultan želi pripremiti vojsku za novo
    ratovanje na Istoku. Međutim, proširuju se glasine da Osman planira posjeći janjičare i skupiti novu
    vojsku. Zato se janjičari počinju buniti. Ali-aga, zapovjednik janjičara, pokušava ih umiriti, ali bez
    uspjeha. Traže od Osmana njegove savjetnike – Dilavera i hodžu – jer smatraju ih lošima, pa ako
    im udovolji, ostavit će Osmana na vlasti. Ipak, sultan odbija njihov zahtjev.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  14. #34
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Sedamnaesto

    Nu ko svijetli zrak dno mora
    i dan bijeli sunce ugasi
    i od grada i od dvora
    zamuknuše svačiji glasi,
    ter se prostrije noći crne
    sinje platno iz dolina,
    vrhe od gora da ogrne
    i da obuče vas svijet tmina,
    car uljeze usred krama
    u mjesto uresno i bogato,
    gdi u način svijetla plama
    dragi kami sja i zlato.
    Tuj zamišljen s vrle smeće
    na pristolje svoje stupi
    i najviše glave u vijeće
    oko sebe dozva i skupi.
    Šes vezijera i sve ostale
    poglavice turske izbrane
    po redu su smerno stale
    oko njega s obje strane.
    Svak podvite ruke i oči
    obrnute drži nica,
    poniženstvo ter svjedoči,
    čeznuć pazi carska lica.
    A on pogled tih i stavan
    u ponosnoj veličini
    na svih svrće, i od svih slavan
    svijem zemaljski bog se čini.
    S veličanstvom ovacime
    iz visine na koj sjaše,
    na pobunu hteć u vrime
    da privede verne paše,
    reče: "Uzdani i smioni
    branitelji mom životu,
    na kih carstvo me nasloni
    od vladanja svu tegotu,
    nije trijebi kazat meni
    što ste čuli i vidjeli,
    vitezovi nabunjeni
    koliko se dosle smjeli.
    Što pitaju i što prijete,
    dobro znate; zato sada
    ko vlas moju svjetujete
    š njima ovacim da se vlada?
    Što u srcu svomu ćuti,
    otkrij svaki tim slobodno;
    zašto miso vašu čuti
    milo mi je i ugodno.
    Carstvo se u vas me vjeruje,
    vaše riječi drži istine;
    a znam, tko se sam svjetuje,
    da bez svjeta sam pogine."
    Ovdi veće sva zatvori
    sultan Osman carska usta,
    a Dilaver, da govori,
    prvi vezijer, prvi usta:
    "Silni care, on pokliče,
    svemoguća koga sablja,
    gdje zapada, gdje ističe,
    suncu iz ruka dan ugrablja!
    nedobitnoj tvojoj slavi
    širine su svijeta tijesne,
    prid kim, s krunom tko 'e na glavi,
    prostrt na tle trepti i čezne.
    I ako sam još Oro sivi
    proć istočnom Zmaju prši,
    nabunjeno jato krivi
    komu ognjena krila krši.
    Zato, o slavna i čestita
    kuće otmanske kruno, vidim
    da početak carstva od svita
    sad krvavim krijepiš zidim.
    Nu čestokrat usred krvi
    ku proliju neprijatelji
    početak se stvarno prvi
    od gospodstva utemelji.
    A ne može od silnika
    imenom se car nazvati
    ki vrh kletih izdavnika
    od osvete sablju obrati.
    Od kraljeva sva zla ina
    često mogu bit proštena;
    ne prašta se vik krivina
    veličanstva uvrijeđena.
    I ako carsko je djelo imati
    vrh podložnijeh milosrdje,
    za odmetnih pedepsati
    carsko je djelo da car tvrd je.
    Tko ne vidi da prostrla
    viteška se samovolja
    ne do našijeh samo grla
    danu tvoga do pristolja?
    S otmanskoga oni stola
    tebe cara smaknut prave,
    ako srca njih ohola
    prije ne smire naše glave.
    Da usiljen od njih ako
    poslušaš ih cjeća toga,
    ne smiču li te oni i tako
    s otmanskoga stola tvoga?
    Vlas tva prosti: nije razluka
    druga od tebe do inijeh ljudi
    nego zapovijed ka vrh puka
    uzmnožnim te čini svudi.
    Ako ti se ova sama
    ote sada od bojnika,
    visina se tvoja slama
    i vlas krši svakolika.
    Što sad rijeće plemić častan,
    koga djede tvoji djedi
    pridobiše, ako oblastan
    svak je vitez da ga slijedi?
    Pod tvim carstvom može biti
    on ne mrzje dosle stati,
    nu što vojska bude htiti,
    ako ti uzmeš događati?
    Da skup bijesni neće trpit
    spahoglana, janjičara,
    bude ga odrijet i razdrpit
    gospodujuć mješte cara.
    Er dočim se vojska opira
    i uspogađa joj tvoje carstvo,
    vrh tebe ona vlas prostira,
    a ti služiš nje sebarstvo.
    Otvori oči za bremena;
    er, ako im zbude s' ova,
    puk, ki od tvoga trepti imena,
    treptjeće od svijeh vitezova.
    Ali ukloni Višnji s nebi
    da, u tvom zdravlju, care Osmane,
    zapovijedat itko tebi
    neg tva volja sama stane!
    Množ odmetna nije nam skrovna:
    pobuna je nje velika,
    smionos mnoga, riječ otrovna,
    strašna prijetnja, vrla vika.
    I odgovorit kad bi imali
    riječma djela zaistinu:
    car ti živi - ja i ostali
    svikolici neka izginu!
    Nu spomenut s tijem ću opeta:
    ako još nije te pogube,
    ne ostaješ ti bez svjeta
    vernih sluga ki te ljube.
    Nabuna je i prije bilo
    i vrlijeh još bojara,
    nu se očitom silom smilo
    tegnut nigda nije u cara -
    u pravoga cara koji
    pravdom očin sto posijeda
    i ki obranjen sabljom stoji
    starijeh djeda i pradjeda.
    A spomena je ova dosta
    ku slijediše djela prika,
    kad Mustafa sultan osta
    bez vernijih svih svjetnika.
    Ćesel-baša biješe onada
    svoja otišla vojska rvati,
    i š njom izvan Carigrada
    svi u kih se može uzdati.
    Tim budući bez uzdane
    straže on osto i bez svjeta,
    lasno tebi, care Osmane,
    bi na krunu doć od svijeta. -
    Na onu krunu po razlogu
    ka za ocom tebi ide
    i ka ti se, ah, po mnogu
    bezakonju otprije skide.
    Ali je tako mnoštva vele
    i oni skup vas ki ti prijeti,
    ki Mustafu opet žele
    na sto carski tvoj pripeti;
    nu er vide da u nas pravu
    obranu imaš ka te štiti,
    sad ti prose našu glavu
    za pak tvoju poraziti.
    Tako za rvat dub u gori
    s gvozdjem siječac najprije teče,
    ter mu grane lomi i ori,
    da mu korijen pak posiječe.
    A odvrnut lasno 'e moći
    i veliku sasma rijeku,
    kad joj digneš sve pomoći -
    vode koje u nju teku.
    Tim se ovako meni vidi,
    i ja nosim ove svjete,
    s nabunjenim da se slidi
    način samo od osvete.
    Bije se zmija ka ti u skutu
    svije se u krug, da te peči;
    otrovanu ranu ljutu
    gvozdje i oganj samo liječi.
    A najjače carstvo svako
    satrt će se s raspa plaha,
    ako ograđeno odsvud jako
    nije od bojazni i od straha."
    Kad Dilaver veće prista
    i svjet njegov od svijeh ču se,
    Husain opet s svoga mista,
    da govori podignu se.
    "O čestiti i uzmnožni,
    kliče, od cara care izbrani,
    kom narodi svi podložni
    u svakoj su svijeta strani!
    Potvrdit sam i ja usiljen
    što svak vidi, kud se obrne:
    tvih viteza skup nesmiljen
    u svevoljah sasma srne.
    Smionos je njih odmetna
    odveće se raspustila,
    i ne mogu bit neg štetna
    carstvu tvomu sva njih dila.
    Zašto ako tva vlas haje
    da im se ispuni želja prika,
    tajčas samo carstvo ostaje
    bez uzdanijeh tvojih svjetnika.
    To li uzmnožnost tva ne bude
    pogodit im sad u tomu,
    strašne odluke, raspe hude
    oni prijete carstvu tvomu.
    Izreko je vizijer dosta
    ka mogu izit zla neizmerna,
    ako carstvo tvoje osta
    bez ovoga skupa verna.
    Meni ostaje sad objavit
    ka poguba carstvu prijeti,
    ako carstvo tve ostavit
    bude milos pri osveti.
    Zato, ako me beside
    š njegovijem se ne ugađaju,
    veće oči veće vide,
    veće ljudi veće znaju.
    Nije sumnje, itko u sebi
    ne misli ino, svak će riti
    za utvrdit se da je trijebi
    neprijatelja pogubiti.
    I protivit, riječ je luda,
    da od gospostva u razlogu
    nije toj nauk stavna suda
    za utemeljit silu mnogu.
    Nu ja ne znam put li oni
    od vrloće i od bjenja
    ali je bolji ali oni
    od milosti i proštenja.
    Krvava se ruka vijeku
    prvom vodom ne oplaka,
    a nije stabra koga opsijeku
    da ne uzmnoži zagranaka.
    Smioni, bijesni na zlo hrli
    i opojeni ljudskom krvi
    bojnici su ovi vrli,
    i sveđ veća množ ih vrvi.
    Strah me, ako vlas tva prija
    glavu ljutoj zmiji plesati,
    da ona huđa i otrovnija
    kude na te ne obrati.
    Zaisto šteta velika je
    da najveće u pogube
    tve bez svjeta carstvo ostaje
    vernih sluga ki te ljube.
    Ali je sumnja većih zala
    s druge strane mene smela:
    er velekrat iskra mala
    mnogi je oganj razgorjela.
    A kad stoji sve da izgine,
    izgubit je koris malo;
    tač pomorci svijesni čine:
    dio mećući, nose ostalo.
    Našom glavom kad se smiri
    vojska ohola, carstvo opeta
    lasno dva, tri i četiri
    nać će roba cjeća svjeta.
    Nu ako carstvo, s mnogom smećom
    gdi mu protiv vojska ustaće,
    među srećom i nesrećom
    sebe izgubi, koga nać će?
    Ali vik to dosle ne bi,
    a pobuna i prije slidi.
    Sve bit može; svijet na sebi
    čudnih stvari svakčas vidi.
    Često ravan put se čini
    hridi strmijeh sred litica;
    i lav mnokrat u planini
    pića ostane drobnih ptica.
    Mnoge zgode nove biše
    u bremena prednjih ljeta,
    koje od sebe ostaviše
    izgled nami sad opeta;
    mnogo toprv još će iziti
    u ovo naše sada brime,
    od kih za izgled na svem sviti
    nakon nas će ostat ime,
    ter jak sve što je njegda bilo,
    sve sada se pripovijeda,
    tač sadanje svako dilo
    spovijedaće se unaprijeda.
    Ali silom hoću očitom
    da bojnici ne smiju ljuti
    tebi caru pričestitom
    u kraj skuta dotegnuti -
    a i da smiju, u saraju
    tvoji dvorani i ostale
    sluge ke ti verne ostaju,
    da se odrvu njih navale.
    Gdi je sad sila taj združena
    ka protiv im smjeće iziti
    za od ognja, za od plijena
    tvoj grad, tvoj puk obraniti?
    Ah, gani se, i odluka
    bud' tve vlasti mirna sada:
    imaj milos vrhu puka,
    imaj milos vrhu grada.
    To li te je slidit želja
    vizijerove bojne svjete
    i na rasap neprijatelja
    put uzeti od osvete,
    plam ugasi u tvom stanu,
    doma štedi krv junaka,
    a prolij ju za obranu
    od kraljevstva tvojijeh paka.
    Razdijeli ih sjemo tamo
    krstjanskoj se oprijet vlasti;
    tako i tamo i ovamo
    neprijatelji tvoji će pasti.
    Ili izgubit, ili dobit
    oni budu, rijet je trijebi
    da svakako ima to bit
    s obje strane koris tebi.
    Ako izgube, tva se osveta
    bez tve štete ispuniće;
    to li dobiju oni, opeta
    uzmnožnije ti carstvo biće.
    Što da s' udreš ovdi š njimi,
    ti bi izgubio s obje strane,
    ili goru carstvo primi,
    u dobiti ili ostane.
    Ako ti bi imo goru,
    sve bi užeglo se i oplijenilo,
    a i u ovomu ne znam dvoru
    što bi od carstva tvoga bilo.
    To li bi ti bolja pala,
    izgubio bi dobiti one
    ke bi mogli steć domala
    proć krstjanom čete smione.
    Tako šteta bil' bi odsvudi
    ili oni, ili ovi,
    i odonud bi i odovudi
    tvoji pali vitezovi.
    Uzmnožnim te - vlas tva prosti! -
    ne čini ime neg junaci:
    kad padu ovi bez milosti,
    tko ti ostaje? Čijem smo jaci?
    Rijećeš: 'Širok svijet je i postran!
    od četiri dio svakoji -
    ili naš je il' inostran -
    množ viteza caru goji.'
    Pastijeri će iza stada
    na tvu pomoć s praćam doći,
    i silam ćeš od Zapada
    s goranim se oprijet moći?
    Tko putnika noćno preža,
    da mu otme blago iz ruka,
    i tko crnu zemlju teža
    i uz volove oruć huka,
    i ina čeljad od te vrste
    hoć da carstvo tvoje obrane,
    mješte oružja noseć čvrste
    drenovice i njih grane?
    Bez viteza, s kijem na glavi
    stojiš svijetu, tva je vlas ništa,
    a za izit vitez pravi
    vo'evat trijebi je na godišta.
    Tim domaćih smeća u bijesu
    čuvajmo se ko od zla prika,
    er kad naši na nas nijesu,
    ne bojmo se zdvora vika.
    Ugađajim svud i skladom
    i malahna stvar uzrasti,
    a nemirom i zavadom
    i velika bude pasti.
    Pristojnije je veličanstvu,
    u kom visi tve pristolje,
    prednje službe dostojanstvu
    sadanje odbit samovolje,
    a najliše gdi osveta
    bez pogube bit ne more,
    pače izit carstvu šteta
    ima očita, i još gore!
    Er bez vojske malo paša
    carstvo Mustafi ako izvadi,
    ko sad tvu vlas ne pristraša
    vojska, ako se š njom zavadi?
    Tim za od dva zla manje sada
    obrat u tvoj suprotivi,
    neka naša glava pada,
    a tve carstvo mirno živi!
    Nu bih isko s dobrom sprva
    nabunjenje gasi ovo,
    u ognju polak suha drva
    da ne izgori i sirovo.
    A pedepsam i osvetam
    uzet korit jače od sebe
    nije drugo negli štetam
    sramotit se bez potrebe."
    Prista, a car, trikrat paše
    ko pogledom svim opteče,
    svrh pristolja, na kom sjaše,
    tihim glasom stavno reče:
    "Čuo sam vaše govorenje,
    pozno srca verna toli;
    hoću osveti da proštenje
    s mojim vitezi sad odoli.
    Od rodnoga ljubav grada
    i od dragoga milos puka
    otimaju meni sada
    od osvete sablju iz ruka.
    Darivam ih staroj viri
    spahoglana, janjičara,
    neka se idu na četiri
    strane od svita bit za cara.
    Nađ'te način utoliko
    i za od smrti vas slobodit
    i s mom časti daj toliko
    nabunjenoj vojsci ugodit!
    Stvar je mučna, ali to je
    što ugodno vam bit ima;
    er velika djela stoje
    namijenjena velicima."
    Čim ovako car odluča
    i od svih se inih potvrđuje,
    još Dilaver ne umuča,
    nu zavapi, da svak čuje:
    "Hude kobi, prijeka sluta
    carsku glavu Višnji ukloni!
    tko brijeme ište veće puta
    brijeme gubi, sreću izgoni.
    Nu što 'e caru vidjet dobro,
    ne smijem veće protiviti.
    Slavna kruno, ja sam obro
    jednom gdi hoć za te umriti.
    Tko je ovca podno škraka
    krij se u gorah, pasi travu;
    ja oni isti sam ki od Poljaka
    slobodio sam tvoju glavu.
    U pogovor ovo nije:
    što bih držan, to učinih,
    a i unaprijed gdi se uzbije,
    moć ćeš poznat mene i inih.
    Žo mi je samo da bojnici
    moji istočni nijesu uza me,
    a neka ovi svikolici
    došli bi i vas Zapad na me!
    Nu i bez toga imam silu
    u ovih rukah još i sade,
    da od njih glava niz gomilu
    svaliće se ma kad pade.
    Utoliko način ovi
    sam se dobar vidi meni,
    kojem samirit vitezovi
    mnogi bi se uzbunjeni:
    da od vizijerstva velikoga
    meni uzmeš sad visinu
    i čas opet mjesta ovoga
    podaš paši Husainu;
    i da vojsci pak navijesti
    da je odluka tvoja ova:
    tim je zlamenjem s dobrom česti
    sve junake pomilova.
    I da on nađe da ne ide
    tvoje carstvo put Istoka,
    neka smeće zle ne slide
    već unaprid s toga uzroka.
    A uto će donijet brime
    zgodu da se svak ukroti,
    i pod carstvom biće tvime
    svačije smrti i životi."
    Slavni vezir dospje ovako
    i na njegov svak svijet prista;
    nu ne tje ga car inako
    s najvišega dignut mista,
    što ga otprije ne utvrdi
    jakom stražom odasvudi,
    da mu vrli i zlosrdi
    skup u ničem ne naudi,
    videć mu se da odmetnika
    ne boji se on nijednoga
    za života od svjetnika
    i junaka tolikoga.
    Taku stražu druzim poda,
    a on bez svake straže osta,
    mneći mu se sred svih zgoda
    carsko ime da mu 'e dosta.
    Ali posred noćnih tmina
    vijećaše opet i sultana,
    mati ohola Mustafina,
    na pogubu cara Osmana.
    Ranu staru on pozledi,
    i muka je nje nemila
    što s careve zapovijedi
    od sina se odijelila.
    Smrt mu sluti s glasa plačna,
    pričula bo biješe onada
    da sred mjesta stoji divjačna
    svoja u jami velja nada.
    Krosto s raspom protivnika
    misleć ona kakogodi
    da od poraza smrtna i prika
    dijete svoje oslobodi,
    prigodu joj donije sreća
    od pobune vojske silne;
    tim zaprijeti i obeća
    mladu Osmanu raspe obilne.
    Skoro iz smeća tijeh se uzda
    vidjet carom sina opeta,
    i u nje ruci da će uzda
    bit, ko i prije bi, od svijeta,
    mučna ohola trpeć žena,
    koja jednom carstvom vlada,
    u zabiti zatvorena
    stat s robinjam inim sada.
    Tim da vrlu želju ispuni,
    hrlo posla po Dauta,
    zeta svoga, da on nabuni
    huđe silu skupa ljuta.
    U hrvackoj zemlji ovi
    od krstjan se rodio biše;
    kleti Turci vitezovi
    djetetom ga zaplijeniše.
    I er im se lijep objavi,
    caru ga su poklonili,
    ki ga s inom djecom stavi
    u raskošni saraj mili.
    Ter s ljepote kojom sjaše
    poturči ga u isto brime
    i, er mu dušu zanošaše,
    nadješe mu 'Daut' ime,
    pod imenom slacim tako
    bludni Murat u toj doba
    objavit hteć svakako
    da on rob je svoga roba.
    Tuj uzraste, otle izide
    pomilovan dobrom svacim,
    čim ga svijetla puci vide
    među sucim i junacim.
    Vizijer u miru, i u boju
    bio je carski vojevoda;
    za ljubovcu sestru svoju
    sultan Ahmet još mu poda.
    Nu er ne dobi on s desnicom
    ni s junačtvom ni s kriposti
    negli samim ženskim licom
    sve tej časti i milosti,
    s lica milos čijem poginu,
    š njom i carska ljubav staja;
    nu uzdžahu svu visinu
    još sultane od saraja -
    kad smagnutje tuđa blaga,
    ćud opaka, svijes ohola
    učiniše caru da ga
    s vizijerskoga smakne stola.
    Tim po smrti cara Ahmata
    vrh carskoga stola očina
    on Mustafu stavi brata
    i Osmana smaknu sina.
    Ali opeta Osman, kada
    carsku očinu sablju opasa,
    smaknu njega, da nikada
    ne uzmakne svijetla obraza.
    Nu Dautov sin, sultana
    koga mu je porodila,
    vrsnik mlada cara Osmana
    i drug mili u sva dila,
    vernom službom, dvorbom dugom
    i s kreposti vrijednom svakom,
    zovući se robom, slugom
    carskim a ne vik rodjakom,
    umoli se da opet njega
    pomiluje car čestiti,
    ki rumskoga beglerbega
    ne krati ga učiniti.
    Nu pobune ove silos
    probudi u njem misli hude,
    pri sramoti da u njoj milos
    i čas novu da zabude.
    Tim u gluho doba od noći
    priko straže, ku privari,
    vješto i skrovno hotje proći
    on u ženski saraj stari;
    gdje ga zvaše tad svekrva
    na svim strašne dogovore,
    da Osmanu caru sprva
    carstvo otmu, pak ga umore.
    Ona, tajčas ko ga ugleda,
    pođe u potaj š njime s strane,
    da ne čuju njih besjeda
    ine robinje i sultane.
    Ter s podsmijehom, u kom smeću
    i omrazu tešku ukaza,
    ki, za otkrit muku veću,
    izmijeni uzdah pun poraza,
    poče: "Taj čas čestita ti
    beglerbegstva rumelskoga!
    Upiši ju i pozlati
    i vrh čela stavi svoga!
    Je li liste od posluha
    Dilaver ti učinio,
    koji njegda za konjuha
    dostojan ti nije bio?
    Osman li ti ih priko noći
    svojom glavom zabilježi,
    ki ti u bludnoj nečistoći
    sveđ uza se sina vriježi?
    Ali to je sinu tvomu
    od sramota plata bila;
    i varaš se ti u tomu
    da ti čas se povratila.
    Ah, koja ti čas uvike
    iz nečasnijeh djela doć će?
    Gnusna voda mutne rike
    ne može oprat nečistoće.
    Nu li carska hitros hrla
    čini želje tve čestite,
    dokli s vijencom oko grla
    vrhu zemlje uzvisi te?
    Ah, ter scijeniš, o Daute,
    da u gospostvu opet ti si,
    čim udorac sablje ljute
    vrh glave ti svakčas visi?
    Car je dijete: stat mu udugo
    u odluci jednoj nije;
    sad će jedno, sada drugo
    lis kim svaki vjetar vije.
    A uzroka, kad uzište,
    nać će vazda zadovolje,
    da kako te prije potište,
    da opet tako te i zakolje.
    Neprijatelja mučećega
    boj se, kad te časti odviše:
    sad te penje, da iz višega
    dublje pak te satariše.
    Ako misliš - miso je tašta! -
    da si u prednjoj opet slavi:
    rana otrovna ne zarašta
    da obilježja ne ostavi.
    Od nepravad cić prikora,
    čijem te pleše breče oholo,
    zamnjelo je polje i gora,
    svijet vaskolik zuji okolo.
    U pismo se upisalo,
    raznijelo se po jezicih;
    i zamazat s dima malo
    scijeniš rasap šteta pricih?
    Carski zet si, carski bio
    namjesnik si: ne podoba
    vrh svih više tko je sidio
    da se u nijedno sniži doba.
    Probudi se hrlo tijeme
    od sna ki te sad pritište!
    Skoči, osveti! sad je brijeme.
    Sreti sreću! sada te ište.
    Vojska te je slijedit spravna;
    imaš silu nje u ruci.
    Ne ckni! vrši što odavna
    ima sa mnom u odluci!
    Vrat' mi sina i ujedno
    carstvo, život i čas tebi;
    što vam se ote nepravedno,
    priotmi opet njemu i sebi!
    Sinu momu i tvoj djeci,
    o Daute, carstvo poda';
    ne imaj straha, smiono teci
    gdi te nosi sreća i zgoda!
    Kad s pomoćim od junaka,
    snaga i smionos kih je mnoga,
    ti pogubiš cara opaka
    i slobodiš sina moga,
    spomena ti je ova dosti:
    pak će u našoj ruci stati
    za opeta bez milosti
    i bratju mu svu poklati.
    Ti slobodi cara sveca,
    stav' na me ina djela gorka!
    Veće meni tva su djeca
    neg sinovi od pastorka.
    Ja znam, kuća Otmanova
    na Mustafi sva ostaće
    i, kad dođe smrt njegova,
    djeca tvoja kraljevaće.
    On na oči žene neće
    ni misli imat porod ini;
    a od tve djece tko mu je veće?
    Ti si njegov zet jedini.
    Tva ljubovca sestra je njemu
    a sin neput; za njim ide
    po zakonu sinu tvojemu
    da na dundov sto uzide.
    A i Mustafa, sve što užive,
    car će imenom biti samo:
    prave opravljat, sudit krive,
    vladat svijetom mi imamo.
    Pripeće se uza nj goru
    moja volja, tva desnica,
    i u djelu i u stvoru
    ti ćeš car bit, ja carica.
    Tim veselo naprid stupi,
    vrlji od vihra, brži od strile!
    Smetaj, svađaj, buni, upi!
    Ne mimođi varke i sile!
    Za od svijeta carstvo dobit
    put se ostavit ne ima nijedan;
    u ino razlog nemo' znobit,
    paček nastoj bit pravedan!"
    Jakno plahi sjever kada
    priko mraznijeh gora ulijeta
    u dubravu listopada
    u ku se oganj jur upreta,
    silno dmenje vihra bijesa
    sve razgara i razdiže,
    pali, prži, do nebesa
    strahovite plame diže,
    tako planu na riječi ove
    otprije užežen Daut vrli;
    veće u srcu kupi, zove,
    buni, davi, kolje i prli.
    Odgovara: "Na visinu
    carsku ištom da se uzide,
    svi razlozi neka ginu,
    vjera i pravda po tleh ide!
    Ah, prije dođi čas ugodni
    da ja ukažem sred bojnika
    časni ljudi i slobodni
    ko svete se od silnika.
    Nu govorit djela gdje će
    saviše su sve besjede.
    Ostaj zbogom! Pođoh veće
    car Mustafa da se izvede.
    Zautra nam je carstvo u ruci!
    sresti ga ću ja bez straha."
    I u ovoj se veće odluci
    krenu brži vjetra plaha.
    Pođe; nu tim u sultane
    samireno srce nije;
    hlepi da jur bio dan svane,
    što ima biti neka je prije.
    Dilji od vika časi brzi
    čine joj se, miso ju trudi;
    bez gospostva živjet mrzi,
    nova ufanja većma budi,
    Nu razmisliv opet bolje
    rano odveće da je toj steći,
    tim je nova žalos kolje,
    bez pokoja stoji u smeći.
    Tač pri vodah johu bilu
    dva protivna vjetra biju,
    proste grane ter pod silu
    sjemo tamo sveđ joj viju.
    Ište za čas da počine
    i na uzglavje naslanja se,
    nu opet skače i opet stine,
    sad od muke znoji sva se.
    Miso ju teška čim priklopi,
    gleda u zemlju punu vaja;
    sad kraj vidi, sad se topi
    u pučini gdi nije kraja;
    sad pošetom tiho ide,
    sad se obrće u hod brži,
    i na čelu joj sve se vide
    misli u srcu koje drži.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  15. #35
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    17. pjevanje
    Osman okuplja svoje vijeće usred noći želeći u teškoj situaciji čuti njihovo mišljenje. Prvi ga savjetuje Dilaver
    govoreći da će udovoljavanje zahtjevima janjičara samo potaći sve veće i veće zahtjeve. Husain mu savjetuje
    da preda savjetnike jer je bolje izgubiti njih nego cijelo Carstvo koje je u opasnosti. Osman pristaje na dogovor
    s pobunjenicima, Husain-pašu proglašava velikim vezirom, amnestira vojnike te odluči ne ići na Istok.
    Majka svrgnutog Mustafe savjetuje se sa zetom Dautom želeći maknuti Osmana s prijestolja i ponovo postaviti
    Mustafu. Daut pristaje na plan urote.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  16. #36
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Osamnaesto

    Zvijezda lijepa i ljuvena
    biješe opsjela nebo veće,
    i razlikosti urešena
    zemlja svukla crne odjeće;
    u povojijeh zlatnijeh zora
    stoprv rođen dan iznese,
    a u zbor cića dogovora
    nabunjeni skupiše se.
    Starce od puka i velike
    postaviše suce sjesti
    i od zakona razumnike,
    ki nathode inijeh svijesti.
    Pitaše ovijeh: "Što zapada
    po zakonu, kad car ište
    iz carskoga prinijet grada
    blago, zakone i sjedište?
    Što li ide caru koji
    mješte robinj u saraju
    tri ljubovce prave osvoji
    da š njim pored svijet vladaju?"
    Zakonjaci odvit daše:
    "Toj nikada ne bi prije;
    car zakone stare naše
    ki potlače, to car nije."
    Čuše se ištom odgovori
    ke podaše znanci sijedi,
    a Daut se diže gori
    usred vojske da besjedi.
    On strahoće i vrline
    začeo buduć u pameti,
    carstvo, vas svijet da pogine,
    ištom da se on osveti,
    misleć, čim ga huđe gnive
    uspomene stare zledi,
    neprijatelj da ne žive,
    a zlo svako neka slijedi.
    Ko kad pukne grom, iz koga
    s urnebesom trijesi udare,
    omraze i gniv srca svoga
    riga, izdavstva i privare.
    Bez obzira srne kuda
    nesvijesni ga bijes potiče,
    i s pogleda srčna i huda
    mećući oganj, vapeć kliče:
    "Dokli ovako u mrtvilu
    podnosit nam suđeno je
    plijen općeni, smrt nemilu,
    bezakonja zlo svakoje?
    Ustanite! što čekate,
    o hrabreni vitezovi?
    Vojevodu mene imate:
    vrz'mo s grla jaram ovi!
    Koga ištete veće svjeta?
    Gdi gledate man skupljeni?
    Jeda, dokli od djeteta
    svi budemo posječeni?
    Od djeteta koji nije
    krepak ni bit može u sebi,
    kojijem svaki vjetar vije,
    ki ne pozna što mu je trijebi;
    ki plahosti svom se vlada,
    ki zakone po tleh meće,
    koji sluša zlobnijeh sada,
    a od dobrijeh svjeta neće;
    tri robinje, tri carice
    ki postavi na sto uza se
    i klanjajuć žensko lice
    rob pritvori od cara se;
    s lakomosti koji scjenu
    veću čini od pjeneza
    negli za svu čas općenu
    i živote svijeh viteza.
    Koji od cara vik je bio
    da vojnikom k staroj plati
    nov dar nije priložio,
    kad se š njimi s boja vrati?
    Ah davori, slavni Otmane,
    i vi silni cari ostali,
    sad viteze viđte izbrane,
    kijeh ste vašom djecom zvali,
    gdje ih dijete s prijeke želje
    bjelodano kolje i davi,
    vaše im plešuć sve povelje
    koje drža svak na glavi;
    ter ih samo s sobom vodi,
    neka ginu posred boja,
    gladni u kopnu, žedni u vodi,
    goli u mrazu, bez pokoja.
    Ah, spomen' se svak i žali
    lansku jesen! Joh, kolici
    od leškijeh su mača pali
    turski pješci i konjici!
    Dijete tašto, plaho i vrlo
    kad po svijeta skupi ujedno,
    i svoj vojsci jedno grlo
    prikla i carstvu svom neredno;
    na očiju kad svim nami
    - ah vidjenje strašno dosta! -
    turski mjesec pod nogami
    krstjanskomu križu osta.
    Države su opustile,
    krajine su bez bojnika;
    za sinovim majke cvile
    kijeh posiječe sablja prika.
    I bez djece i bez hrane
    pali u staros oci ostaju,
    a svud sestre neudane
    mrtvu bratju naricaju!
    Nevjeste su udovice:
    plaču vojna i djevera;
    tko nije mrtav dno tamnice
    u verigah ropstvo tjera.
    Od turskijeh cvijet mladića,
    kijeh Kozaci i još kolju,
    zvijerma i pticam leži pića
    na bogdanskom ravnom polju.
    Bez ukopa time sada
    tužni ostatak, gole kosti,
    vjetri nose, plešu stada,
    more izmeće bez milosti.
    Jer vojnica ova uteče,
    da 'e ne isijeku poljski mači,
    ište da ju on isiječe
    i porazi i potlači.
    Ter kad ona tako izgine,
    da nje svijetlo mjesto iskoči,
    crnce lupeže Arapine
    i gusare od Istoči -
    njih će učinit janjičare,
    a spaholjan mjesto čeka
    ćesel-baške graničare
    i djevoje od Derbeka.
    Ali inako nego svoja
    nepravedno zače sila
    sablja vaša, sablja moja
    za svijeh čas je odlučila.
    Vi ste uzrok što on izgubi
    mlad, plah, nevješ, bez razbora -
    uzrok je on sam ki zagrubi,
    a svijeh nas je sad pokora.
    Uzrok je i on ki pristupi
    pravom caru kletvu i vjeru;
    stoga vojska, kad se skupi,
    ne prostrije se pri Nesteru.
    Otada nas sveđ bič bije,
    zemlja je gladna, nebo u gnivu;
    i istočni oprijet Zmaj ne smije
    sjevernom se Orlu sivu.
    Tursko ime, jur od slave,
    od pogrde osta svijetu,
    otkad sablju tamne glave
    pripasaše zlom djetetu.
    Ali on car pravi nije:
    car vaš, car moj Mustafa je:
    njemu kletvu dasmo prije,
    njega vojska obrala je.
    Nu što velim? Na sramotu
    vašu i moju Osman vlada,
    a zatvoren u životu
    Mustafa je tužnu sada.
    I nije toga da ustane,
    da slobodi, da ga izvede,
    da vam opet bio dan svane,
    čim na carski svoj sto sjede?
    Mustafu opet cara dobra,
    Mustafu opet cara sveta,
    Bog i vojska koga obra,
    stav'mo, a vrz'mo tja djeteta!
    Slijed' me, slijed' me, družbo hrla,
    slijed' me, ko god živjet haje!
    Stoji nam sablja više grla!
    Mustafa opet naš car da je!
    Slijedite me i hrlite,
    hudi silnik da se istira;
    tlač'te, dav'te, sijec'te, bi'te,
    itko nam se uzopira.
    Nu što veće riječi služe?
    Prid očima viđte štetu!
    na oružje, na oružje,
    na oganj, na plijen, na osvetu!"
    Jak na vjetra silna dmjenje
    more uzavri na valove,
    tako uzraste svačije smjenje
    na otrovne riječi ove.
    Svak se uzbuni, svak razgnivi;
    posta žamor, pače sva se
    vojska užeže u plam živi
    u strašive vapeć glase.
    S golom sabljom u desnici
    svak za ljudskom krvi smagne;
    hrle naglo svikolici,
    da prije car se s stola izagne.
    Daut im je sto naprijeda;
    gdi on obraća, kud on ide,
    bez obzira i bez reda
    svi ga u skupu slidom slide.
    Teče oholo, tijekom skače,
    skokom plahi vihar tjera
    i nasrće na polače
    hrabrenoga Dilavera.
    A to er ima glase istine
    kako mudri vezijer oni,
    čim poplaha prva mine,
    isprid vojske tuj se ukloni.
    Dilaverov dvor posrijedi
    među lijepijem obgradami
    na iznositu mjestu sjedi
    ko u prstenu dragi kami.
    Ima ženski stan ponase
    i raskošne perivoje,
    i okolo sve to uza se
    jedan veliki mir opstro je.
    Jaki sobom odasvudi
    u obzidi se tvrdoj kaže;
    nu još tvrđi s mnoštva od ljudi
    kijeh ga opstiru jake straže.
    Tim što dosle uokolo
    ima same bijele mire,
    sad ga strašno i oholo
    gvozdje i oganj svega opstire.
    Ovdi Daut najprije svrnu
    s nabunjenom vojskom svojom,
    i naripi i nasrnu
    s krvavijem ga rvat bojom,
    vapeć kletvom od sve vjere:
    "Na sramotu Osmanovu
    danas ti ću, Dilavere,
    skučit glavu pod sablju ovu.
    Krij se gdi hoć, bježi, hodi
    u gore, u zemlju, udno pakla:
    od smrti se ne oslobodi,
    junačka te ruka zakla!"
    Utoliko vapaj vrli
    od viteza svijeh se začu;
    svaki naprijed silom hrli,
    vrata i mire valjat skaču.
    Nu iz oblaka ljutih strila
    zgar godina stište crna;
    grada od stijenja pade sila
    i od ognjenijeh smrtnijeh zrna.
    Strijela oblaci, gradi ognjeni
    dižu se i odzdal raste bjenje;
    vrhu glave štit pereni
    drži se od svijeh, svak se penje.
    Nu tko se ište pripet prvi
    prvi i pada, ali opeta
    naripljuje vas u krvi
    i smrti silom svoju sreta.
    Smioni Kurkut s Crnogorci
    skače gdi zid niži gleda;
    nu ga ognjeni teški udorci
    silno meću, gone ureda.
    Crničanin Rizvan bijesni
    srne i š njime Piva i Tara;
    nu mu su ončas puti tijesni
    za uteć - stijenja grad ga udara.
    Strijela oblak vrh Eleza,
    čim mu iz oči munja sjeca,
    zdaždje s krvim od viteza
    na mir se uspet s kijem zatjeca.
    Duklanina još Murata
    i Abdiju krajičnika,
    čim željezim sijeku vrata,
    smeči ujedno zid velika;
    a Džefera i Selima,
    čim su podrijet prag naprli,
    poli iz magle crna dima
    goruć katran, i sve isprli.
    Veće pripet Ugrin Isa,
    ušto na mir kročit ište,
    strmoglav se satarisa,
    Dilaver ga slavni tište.
    On s jednoga još zamaha
    zatim rve i potlača
    iz Osinja Memišaha
    i Piraliju š njim iz Drača.
    Vješto morski gusari ovi
    lećahu uz mir ko dvije ptice;
    nu ih udarac teški ulovi,
    moždanim im poli lice.
    Tim u krvi strmo odzgora
    niz visinu se oreć onu
    mnjahu umiruć da sred mora
    u pučini sinjoj tonu.
    S Božje odsude ovo isto
    svijem opacijem ljudem biva:
    na času se smrtnom misto
    od zločinstva prikaživa.
    A Nehana Srblja, do uši
    čim tetivu luku oteže,
    ognjenijem ga klupkom buši
    i obraz mu vas izdeže.
    A Suflikara Arnauta
    harbom, kom se na nj on meća,
    priko istoga zgodi puta:
    sprijed mu izide šip proz pleća.
    Sam je on mira jednu diljku
    od sto vitez čuvat vrijedan,
    pače niz nju u neviljku
    sto viteza meće on jedan.
    Silna vihra jači i brži
    sjemo, tamo skače i teče;
    rve, valja, lomi, krši,
    noge, ruke, glave siječe.
    Na otkrivenu bez zastave
    strah ga od strašne smrti nije,
    ka mu sveđ se oko glave
    sa svijeh strana vrti i vije.
    Pače ognjen je trijes vidjeti
    u potopu dažda i grada,
    razliko oružje ušto leti
    i oko njega odsvud pada.
    Trikrat vojska sva odmetna
    dođe pod mire i u nje lupa,
    i tolikrat opet štetna
    nazad uspreza i ustupa.
    Tako kad mniš, kraj proždrijeće
    val srditi mora sinja,
    razbjen bježi natrag veće
    i razlijeva se i rasčinja.
    Nu jakno opet val uzrasti
    i vraća se protiv kraju,
    tako odmetni istom vlasti
    sveđ nasrću i ustupaju.
    Nu Arbanasin Derviš uto,
    spahoglanska glava prika,
    s golom sabljom prijeteć ljuto
    skoči naprijed i zavika:
    "Ko nije žena od junaka
    i svijeh prikor i smetlište
    slijed gdi ma ruka jaka
    put mu otvorit prostran ište!"
    Ovo izrekši van ismuca
    svijem veliku jednu gredu
    i, na udorac da nje puca
    mir, navali š njom u ijedu.
    Snažno srce ne ima straha,
    na sramotu pače od smrti
    usred krvi ruka plaha
    teškijem panjem lupa i vrti.
    Izboritijeh množ viteza
    na pomoć mu odsvud teče,
    odsvud se rve i poteza
    strašno drvo svakčas preče.
    Nu uto odzgar stijena jaka
    Aliji glavu svu rastuče;
    harba Mehmeta, a Duraka
    zgodi puška ka na nj puče.
    Resulju se čelo smeči,
    prsnuše oči Husainu.
    Bećir strijelom probjen ječi,
    hridna Omera hrid prikinu.
    Na Redžepa kuk se obali
    i istište mu van utrobu;
    u stijenju su mnozi ostali
    ukopani živi u grobu.
    Jakno davniji dub u gori
    na godini zloj veomi,
    kad na nj vihar silu obori,
    ka mu grane svija i lomi,
    ter mu okolo na brjegove
    po tleh leže listje i hvoje,
    tač s navale teške ove
    naripljeni miri stoje.
    U krvi i ognju svudije ljudi
    valjaju se na sve kraje,
    i od mrtaca odasvudi
    podigla se gomila je.
    Tim se Derviš ne pripada,
    nu s ostalijem svijem junacim
    mir lupajuć jače vlada
    opsječenijem borom jacim.
    Zid udugo ne podnese
    teške udorce, danu odzgori
    raspuknu se i rastrese,
    tijesan prohod ter otvori.
    Smioni Turčin ne bez truda,
    man mu braneć protivnici,
    protište se silom tuda
    s golom sabljom u desnici.
    Srnu za njim i ostali
    protisnut se po istom putu,
    nu opet nazad svi su pali,
    dio veći kroz smrt ljutu.
    Tim ne buduć već nijednoga
    komu slijedit ga ide od ruke,
    on sam osta, ni cić toga
    čezne ali svrće odluke;
    ne pripade neg se tište
    naprijed Turčin vrloviti,
    tere žednu sablju ište
    ljudskom krvi napojiti.
    Skače unutra, i čim skuča
    prvi zamah, taka je sila
    da rasijeca svega Uruča
    njim do pasa u dva dila.
    Priko obraza Kruta reže,
    Memiju u prsi smrtno lupa;
    bez glave Otman prida njim leže,
    udri u grkljan sprijed Jakupa.
    Sarajevca Sulimana
    stiže i hvisne priko vrata;
    ovi u malo biješe dana
    vele u trgu steko zlata.
    Ne zna on što je druga vjera
    neg dobitak ki je isko;
    i sada se uz vezijera
    cić koristi sve pritisko.
    Car i paše sve što oblače,
    sve im trgovac ovi proda;
    prodava i njih misli pače
    mnozijem kraljem kim je uhoda.
    Ali uhodstvo i imanje
    s Dervišom mu bilo zaludu:
    dobi u malo, a u manje
    sve sad gubi kroz smrt hudu.
    Aga oholi pleše njega,
    i opet ori zamah brzi,
    i udorcom teškijem Bega
    ljuto siječe priko prsi.
    Bi ovi mladić lica mila
    i pogleda slatka i blaga,
    nu, s vrloćom svim nemila
    srca, što mu to pomaga?
    Jak se bistre i studene
    vode ures lijep zamjeri,
    u cvjeticu proz zelene
    trave tekuć ka žuberi,
    nu ako ju smute i splešu
    gnusnijem stupom drobna stada,
    gubi lipos svu na prešu,
    vene 'oj ures i opada,
    tako mladac, komu zenu
    prije na licu cvijet rumeni,
    vas u krvi sad povenu,
    izgubi ures drag ljuveni.
    Hercegovca Imbrahima
    i Bošnjaka još Sinana,
    dva ljubljena pobratima,
    š njega nađe smrtna rana.
    Ovi rasap zli pazeći
    ki činjaše Derviš vrli,
    oba ujedno na nj priteći
    naripiše skladni i hrli.
    Britke sablje podriješe oni
    u jedno isto brijeme tada;
    jednako su oba smioni
    i požuda ih jedna vlada.
    Nu ako im srca ujedno
    jur junačka prijazan stuči,
    s jače sile sad neradno
    razlika ih smrt razluči.
    Ori sablju on i u gnivu
    Imbrahimu desnu odsiječe,
    a Sinanu ruku livu
    scijepa i vas štit u peče.
    Za Imbrahima Sinan veće
    negli za se sablju hrani,
    a Imbrahim štit podmeće:
    Sinana, a ne sebe, brani.
    Tako život ovi onoga
    nad životom svojijem haje
    i, za čuvat druga svoga,
    scijepa i vas štit u peče.
    Ali eto smrtni udire
    veće udorac Imbrahima;
    on se boli, ne što umire,
    neg što ostavlja pobratima.
    Nu ako tužan on pod silu
    s pobratimom svijem se rasta,
    i pobratim svu nemilu
    smrt dobrzo stiže i sasta.
    Na njih mrtvijeh ne pogleda
    neg prohodi u vrlini
    silni Turčin, i naprijeda
    put krvavom sabljom čini.
    Nu Dilaver, kako upazi
    tko viteze svo'e najbolje
    smrtno bije i porazi,
    skoči da se š njim zakolje.
    Začu buku jur smioni,
    nu doć ne htje, dokli sprva
    Dauta s vrata ne ukloni
    ke mu on zaman mnogo rva;
    pače riječ je da tad ranu
    od vezijera Daut primi,
    i da zato sta na stranu
    od prvijeh s najzadnjimi.
    Vrijedni junak vezijer slavni
    bi razgnivjen veomi priko
    da jedan sam njegov glavni
    neprijatelj smije toliko.
    "Sad ćeš vidjet, prijeteć vika,
    odmetniče carski kleti,
    od careva namjesnika
    ko se carska vjera sveti!"
    Glas grom, sablja trijes ognjeni,
    slikuje vihar ruka plaha
    silni vizijer i hrabreni
    kom smrt prijeti sred zamaha.
    Ali udorac teški tada
    bijesni Derviš u štit prima;
    iskre meće tvrda nada,
    siva i od munje sliku ima.
    Škriplje, reži, pjeni priki,
    čim se čuje bit i korit;
    riječ zameće, nu veliki
    ijed mu ne da odgovorit.
    U obje ruke sablju hvati
    i vrh glave 'u diže gori
    i, da život njom prikrati
    Dilaveru, silno je ori.
    Hrli vezijer hrlo ustupa;
    tim ga udorac zli ne stignu
    ki, čim teško u tle lupa,
    odmetnika do tli prignu.
    Ovi skače hro naprida
    i na vrat mu sablju nosi
    vapijući da se prida
    i da kajan milos prosi;
    ali on je s vrata odbija
    sabljom svojom, pak vapije
    naglo skačuć: "Čućeš čija
    riječ i sablja veće smije!"
    Dilaver mu opet jače
    drugi udorac rve odzgara,
    nu opet Derviš štit podmače
    i, udren priko, priko udara.
    Dugo bjenje i krvavo
    među njim se ovdi ulaga;
    da protivnik nije zdravo,
    natječe se svačija snaga.
    Neprijateljsku ruku gleda
    bistro oko; a što vidi
    oko bistro, ondi ureda
    laki stupaj skokom slidi.
    Svakčas na ovu, na onu stranu
    ruka štitom vrti i vije,
    ter sva mjesta pod obranu
    od razlicijeh zasjed krije.
    Glavu ište - k nogam leti
    plahi zamah u privari;
    sad nogami opet prijeti,
    a po glavi hrlo udari.
    Nu se uto zbuča i skupi
    odsvud mnogi broj viteza;
    na Derviša svaki stupi,
    da ga ubije, svak poteza.
    "U nj ne tič'te! vizijer glasi,
    ma ga sablja ubit ima."
    Pače da se ne porazi,
    svačije udorce u štit prima;
    tere glavna neprijatelja
    branitelj se on postavlja,
    i slobodit sva je želja
    smrti komu smrt pripravlja.
    Ali Derviš, videć veće
    da je učinio sve što je mogo
    i da iz ove ima smeće
    sve rasutje izit mnogo,
    vrteć sabljom uokolo
    svakčas nazad hitro uzmiče,
    proz oružje ter se golo
    protiskuje i protiče.
    I ko tako veće izide
    gdje najniži miri stoje,
    zgar niz tvrde skoči zide
    i usrnu među svoje.
    Dilaver se smjenstvu čudi,
    pak vapije: "Ah", tako li
    na visinu stupit, hudi,
    padajući scijeniš doli?"
    Ljuto u srcu svom se smuti
    i zavika Derviš jako:
    "Za jače se podignuti
    čas je i koris pasti ovako!
    Nu ja tebe pala vidim
    za vik veće ne ustati,
    da se kriješ ne tijem zidim
    neg pod zemljom da ideš stati!" -
    "Lažeš, carski odmetniče,
    da ma vjera puna slave
    kom se djela moja diče,
    sveđ ti neće stat vrh glave!"
    Vapi oholi: "Sad ćeš vidit
    što ja velim je li istina!"
    Dilavera hoće slidit
    priko mira i visina.
    Nu ga ustavlja Daut silom:
    "Ustrpi se, veleć, malo!
    Doskoro ćeš kazat dilom
    čije gospostvo već je palo.
    O ma bratjo, o junaci,
    slijedite me svi jedino!
    Kad nam glava bude u šaci,
    pod nogami sve nam je ino;
    i da toj se zbude prije,
    ptica u kajpi zatvorena
    penjimo se više gdi je!
    ne gubimo man bremena!"
    Prista, i odletje, da sve opali
    u ognjena slici zmaja,
    razbijati ter navali
    tvrda vrata od saraja,
    naprijed k carskijem polačami
    leteć jakno poplavica
    koje s sobom lijes i kami
    smuca oreć se svrh litica.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  17. #37
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    18. pjevanje
    Daut poziva janjičare na pobunu protiv cara. Govori o Osmanu kao o djetetu koje svoje vojnike vodi
    u rat u nepovoljnim uvjetima, a kao argument navodi i prošlogodišnji neuspjeh na hoćimskom bojištu.
    Hvali Mustafu govoreći da je nepravedno svrgnut s vlasti. Pobunjenici navale na Dilaverovu palaču,
    nakon čega se zapute prema Sultanovu dvoru.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  18. #38
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Devetnaesto

    Gdi Bizancijo bi njekada,
    sad opkružen tvrdijem zidi
    na kraju se Carigrada
    carski saraj trostran vidi;
    s jedne strane k njemu slazi
    Bijelo more; s druge hode
    Crni vali; s treće pazi
    luke od grada Slatke vode.
    Turnima su ponizani
    miri ki ga odsvud grle,
    i za obranu svaki hrani
    slite od gvozdja trijeske umrle.
    Vrata imaju na sve kraje,
    nu se nijedna vik ne otvore
    negli spravan car kada je
    za broditi sinje more.
    Samo jedna, ka po srijedi
    prostrana su i velika,
    sto'e carske zapovijedi
    otvorena svakolika.
    Na njim pišu zlatna slova
    među listjem razlicime
    kako kuća Otmanova
    primi grčko carstvo i ime;
    šti se ovako: "Grad sazida
    car Konstantin; grad opeta
    car Konstantin s glavom prida
    sablji cara Mahumeta."
    Trijem vrh ovijeh vrata stoji,
    stan bolećijeh s desne strane,
    sprijed ravnica gdi svakoji
    najmogućiji s konja ustane.
    Ne može bo druzijem vrati,
    nakon ovijeh koja slide,
    negli sam car projahati
    vele ljepše u obzide.
    Pravo uzraslijeh sred čepresa,
    gdje kladenci bistre vode
    iz mramorna bijela uresa
    romoneći tiho ishode,
    a stupi uresno izdjeljani
    trijem uzdrže vas okolo,
    red čauša k svakoj strani
    odjeveni sto'e oholo.
    Tuj pod strehom, ku iz Budima
    car Suliman zlatnu prini,
    aga u surah sjedište ima
    janjičarski na visini.
    Devet mjesta od kuhinje
    pri desnomu pak su kraju,
    ravna zemlja, more sinje
    kim obilni harač daju.
    A slijeva se svijem široka
    konjušnica carska objavi,
    gdje od konja svega Istoka
    izbor i cvijet vas boravi.
    Nad njom lijepa nadzida je,
    sedla, uzde i naprave
    gdje su ostale, kojijem daje
    zlato i biser vječne slave.
    Naprijed hodeć po ravnini
    nahodi se svim prostrano
    mjesto gdi se pravda čini,
    od Turaka, 'divan' zvano.
    Uz mjesto ovo pribogata
    carskoga je blaga shrana,
    a nalijevu su opet vrata
    od saraja do sultana.
    Za ovijem druga još se vide
    ka se zovu i govore
    'carska vrata', kud se ide
    na careve svijetle dvore.
    Onijem crni, ovijem bijeli
    hadumi su straža prava;
    crnima se crnac veli,
    hadum bio bijelijem glava.
    Tko ovdi uljeze, mjesto opeta
    u zlatu mu sve se otkriva,
    gdi car kraljim svega svijeta
    poklisare pričekiva.
    Naprijed jesen i prolitje
    sred gizdavijeh perivoja
    vječno voće, vječno cvitje
    združi u slavah od pokoja.
    Sred njih carski pribogati
    i prisvijetli kram se kaže,
    nad kijem stvari nije gledati
    izvrsnije, ljepše i draže.
    Tko sred ljudske sad požude
    sve što je blaga skupit haje,
    sred raskoše i razblude
    naprava mu tolika je.
    Tle pokova suho zlato,
    mir sazida dragi kami,
    zvijezde, mjesec, sunce na to
    pod sklopiše vječnijem plami.
    Zapad, istok i sjeverna
    i poludna strana od svita
    sega uresa neizmerna
    čuda uzmnoži svim čestita,
    ka er ufat nije trijebi
    moć napuno vik izriti,
    da ih razmišlja svak u sebi
    bolje ih je ostaviti.
    Sva ova mjesta zgar zbrojena
    svoje osobne straže imaju;
    tim vojska uzet nabunjena
    prva vrata hteć saraju,
    opriješe se kapidžije,
    verna obrana mjesta toga.
    Ali tajčas siječe i bije
    broj malahan sila mnoga;
    i od vrloća da ne ostavi
    nijedno djelo, svijeh ih splesa,
    ter učini put krvavi
    vrhu mrtvijeh njih telesa.
    Nu Dilaver, zasveda je
    odrvo se skupu hudu,
    još bez misli ne ostaje
    još se brine, još je u trudu.
    Da se odmetnijeh vidi smeće
    nijesu ne samo utažile
    neg da svakčas rastu veće
    njih nabune i njih sile.
    Vojska bijesna i zlosrda
    čuje silno da je napala
    i od saraja vrata tvrda,
    straže im sijekuć, na tle rvala.
    Čijem s razlogom cjeć toga se
    sebi, gradu, carstvu boji,
    prije neg čuje huđe glase,
    da oslobodi sve nastoji.
    Hrlo u obličju derviškomu
    na Crno se more uputi
    za na pomoć caru svomu
    Natolijence podignuti.
    Go, izreza od kožica
    zvjerskijeh zastav mao uzima,
    na pasu ožica i tikvica
    visi mu, a štap u ruci ima.
    Begum lijepe Adžamkinje
    na čelu je ime upiso,
    sad ljubovce, prije robinje,
    za kom Istok vas je uzdiso.
    Za ures vidjet nje jedini,
    svačija srca ki gospodi,
    mnokrat putnik kralj se učini
    ki se u zlatnijeh Indijah rodi.
    Iz sjeverne jošte strane,
    otkli rijeka Don istječe,
    da š nje bistri dan mu svane,
    gospodičić mlad doteče.
    Nova Zemlja, gdi sred tmine
    pali u mrazu šes ljet stoje,
    jeda im novo sunce sine,
    posla u Istok mlace svoje.
    U slatkomu samosilju
    po glasu ona slavnom svomu
    kraljevaše i Vasilju,
    careviću moškovskomu.
    Ni led rijeka u planini
    Tartarhana je zaštitila;
    gori u mrazu - toj mu čini
    ljuvenoga ognja sila.
    Ali vrh svijeh tuj lipotu,
    koj prilike naći nije,
    želi stravljen u životu
    Hajder, sin kralja od Persije;
    i da slacim jur pokojom
    trud samiri u kom staše,
    vjerenicom i gospojom
    u pjesni ju klikovaše.
    Kroz što veće od istoči
    drugo sunce, sva prilika,
    donijelo se biješe na oči
    kraljevića ljubovnika;
    i on ju pazeć cjeć uresa,
    kom joj lipos sja vesela,
    glasi ju: "Evo zgar s nebesa
    božica je k nam sletjela.
    Ah, priliko smrtna lica
    ka šlješ plame ognja živa,
    budi istočna ti božica,
    sunce kim noć ma svaniva!
    Nu ako ovi izgled tvoj me, brače,
    prži ovako mraznom sjenim,
    ko ti ista draže i jače
    pogledim ćeš tvim ognjenim?
    Tvoj pram zlatni sve me blago,
    tvoje čelo bijela zora,
    tvoje oči sunce drago,
    tve mi lice dan otvora.
    Ti si jedna sve me dobro,
    ti sva rados ma ispuna;
    ja sam tebe služit obro,
    krune moje ti si kruna."
    Tako u željah neizmernijeh
    mruć kraljević s tej gospođe,
    s mnogom družbom svojih vernijeh
    svijeto u slavi po nju pođe.
    Nu Dilaver uto isteče,
    ter ju ugrabi mladu silom,
    i u plijenu se čestit reče
    robinjicom takom milom.
    Zanio biješe glas i njega
    od liposti slavne svudi;
    pospješi se cića toga
    da ini ne otmu što on žudi.
    Nu ona, misleć koliko su
    ljuti jadi stat sred uza,
    po rumenom licu prosu
    drobni biser groznijeh suza.
    I ko ružicu i lir veće
    iz kladenca poli od oči,
    kliče lipos klet ka smeće
    tolike joj sad uzroči:
    "Ah, prokleta majka moja
    ka me lijepu porodila,
    veljaše, ako bez pokoja
    živjet mi je vas vijek sila.
    Ma ljepoto privarena,
    što si sreći učinila?
    Na uzah li namijenjena
    kruna ti se privratila?"
    Ču kraljević glas u vaju,
    Dilavera pozva tima
    da na sabljah razigraju
    čija djevojka biti ima.
    Poruči mu: "Od junaka
    gusarovat nije ukradom;
    hod' sa mnom se viđ, a paka
    pod' ko vitez s diklom mladom!"
    Ali Turčin mu odvit poda:
    "Ne ko gusar sablju sminu
    neg ko carski vojevoda
    prostrijeh u tvu kraljevinu.
    I da ti ju vrh tve glave
    još sad zoveš, sreća je moja;
    tim, ko hoćeš, čini sprave,
    ne ustručam se ja od boja.
    S robinjom ću, netom svane,
    usred ravna polja siti;
    koji od nas živ ostane,
    djevojka će toga biti."
    Bivši ovako utvrdili
    među njima kletvom veće,
    čim svak gleda kad pribili
    dan s nebesa zgar isteć će,
    eto Zora ključmi od zlata
    vedri otvorit istok ide,
    proz korajna neka vrata
    nadvor žarko sunce izide.
    S jedne i druge strane ureda
    s mnogo vitez, straže cića,
    Dilavera svak ugleda
    i adžamskoga kraljevića.
    Polje ravno i široko
    od boja je mjesto njima,
    a sunčano svijetlo oko
    svjedočit im jakos ima.
    Vrana konja Turčin jaše,
    a na drugom svemu bilu
    lijepa Begum uza nj staše,
    mučna gledat rat nemilu.
    Zelen pastuh u ponosna
    kraljevića igra i skače,
    na Turčina ki jakosna
    zateć se ončas ne uzmače.
    Nu i Dilaver protiv njemu
    konja obode, skoči hrlo:
    i kopje ovemu i onemu
    susretište skrši vrlo.
    I ovi i oni vitez tada
    iza pasa sablju trže,
    i u zamahu je plaho vlada,
    protivnika da ubije brže.
    Jak dva bika u planini,
    kad ih ljuven bijes uhiti,
    mukaju strašnoj u vrlini,
    ovi onoga ište ubiti;
    zgiblju glave, želja mnoga
    podžiže ih sveđ i srči,
    tere jedan na drugoga
    s vitorozim čelom trči.
    Ljubovca ih gleda iz stada,
    kad je od boja uzrok njima,
    i u sumnji stoji mlada
    čija od njih biti ima.
    Tako bjenje sad izlazi
    među Andžamom i Turčinom;
    djevojka ih mlada pazi:
    čija će biti, ne zna istinom.
    Vrhu oružja gvozdobita
    gradi udorac teški se ore;
    skaču i lete iskre iz štita,
    bijela oklopja plamim gore.
    Brzi konji strelovito,
    kud viteške ih ruke svrću,
    tim zamiču se i u vito
    zdesna, slijeva svud nasrću.
    Jednu snagu, jedno doba
    i jednaka srca i ruke
    ukazaše viteza oba,
    ni među njim bi razluke.
    Tvrdi štiti, cijele oklopi,
    još izranjen nije nitko;
    ničije krvi još ne popi
    jednu kaplju gvozdje britko.
    Nu napokon Hajder rani
    Dilaveru lakat lijevi;
    vidi on teć krv i u obrani
    čuje štit težak - tijem se gnjevi.
    Jedovita pun čemera
    pače u sebi buči time,
    ko na vihru od sjevera
    dublje u gori posred zime.
    Na stremen je uskočio
    i, ako ne izda sila mnoga,
    udorcom bi jednijem htio
    neprijatelja svršit svoga;
    nu zavitli česti odveće
    ki Hajdera glavu sviše
    treskovite vrle smeće
    teška udorca ustaviše.
    Nu kraljević smeten osta
    i u podne mu dan se smrče;
    toj poznavši, hrli dosta
    na pomoć mu svoji trče.
    Kopja vitijeh dvije dubrave
    staše odasvud u čas ovi
    da se biju u krvave
    turski i adžamski vitezovi.
    Stoji Dilaver i vapije
    kraljevića koreć priko:
    "Vazmi ljubi, evo ti je!
    Gdi je junaštvo tve veliko?
    Evo Begum za kom toli
    u ljuvenu gorje plamu!
    Što ju ostavljaš, kralju oholi,
    u gusarskijeh rukah samu?
    Gdje su riječi i zahvale
    s kijem me na boj prije poziva?
    Nu, ko tebe, i tve ostale
    dobiću i otet jošte živa!"
    I uto s konjem naprijed teče;
    bez milosti, bez pokoja.
    lupa, cijepa, bode, siječe -
    smrtni je kosijer ruka svoja.
    Nu njegovoj buduć sili,
    zasve da ih teško udari,
    kraljevića ugrabili
    ćesel-baški vojničari,
    pod mire se tvrda grada
    ukloniše hrlo š njime,
    a Dilaveru osta mlada
    dikla i uvik slavno ime.
    Ovo od njega popijeva se
    po svijeh stranah od Istoči;
    a on Begum lijepu uza se
    drži i ljubi ko dvije oči.
    Ne robinja neg ljubovca
    ona je u njemu sad jedina:
    ulovila tako je lovca
    još u lovu sva lovina.
    A on sam nje je dobro svako,
    slatki pokoj, rados mila;
    junaku se vrijednom tako
    lijepa i mlada zavirila.
    Tim igda se na hrabrena
    slavna djela on otpravi,
    vazda je uza nj uspomena
    od prislatke sve ljubavi.
    Paček stjecat on vjeruje
    svekolike srećne boje,
    s neprijateljim kad vojuje,
    u ime lijepe Begum svoje.
    Ne ostavlja tim nikada
    od sebe ovo drago ime,
    i u prigodi ovoj sada
    uputi se veseo š njime.
    Ali uto od uhoda
    čuli bijehu odmetnici
    glas njegova skrovna hoda
    u derviškoj u prilici.
    Vrli Derviš nu se tište
    s družbom svojijeh spahoglana
    da ga traži, da ga ište
    crnomorskijeh uprav strana.
    Vapije: "Na krv, na osvetu,
    o junaci, slijedite me!
    Neprijatelju hudu i kletu
    vrha doći sad je brijeme."
    Ter jak pastuh, kad se od bijesa
    s jasli otrgne, vihra brži
    teče, skače, grivom stresa,
    glavu uzdiže, puha i rži,
    priko grada vitez vrli
    taki srne, rukam maha,
    prijeti obrazom, zgledom prli,
    ne stiže ga strijela plaha.
    Nu zasve to on nabliže
    svom brzinom svojom tada
    Dilavera ne dostiže
    negli izvan Carigrada.
    Ko ga upazi, isred tijeka
    viknu: "Bježat zaman ti je;
    izbliza a ne izdaleka,
    rukam se a ne nogam bije.
    Nu se od straha cić privara
    ne samo u to priobraža'
    negli u pticu još pritvara',
    jur te sablja ma poraža."
    Na prijetenje vrlo ovako
    odgovori smioni paša:
    "Prida mnom si i prije skako,
    i još ćeš - svis me tva ne ustraša.
    Nu junaka snažna i ohola
    ki proslavit se ište djelom,
    na čovjeka sama i gola
    gdi je došo s vojskom cijelom."
    Jak sred gore, kad iz gaja
    vepar divji van se istira,
    čim množ pasa sa svijeh kraja
    kruži ga okolo i opstira,
    smrtno prijeteć vrlijem zubi
    ki iskereči se vas i hroče,
    tim da smjenstvo lovac gubi
    ki ga tjera najprije poče -
    i on se krepko ustavio,
    i svijeh čeka; nu nije toga
    ko bi izbliza udrit smio
    na divjaka strašivoga.
    Proć vezijeru ne smiju tako
    kleti carski odmetnici;
    a on stoji krepko i jako
    s drenovicom u desnici.
    Svaki golu sablju uzdiže,
    svaki prijeku smrt mu žudi,
    ali stupit nijedan bliže,
    za udrit š njim se, ne usudi.
    Ali on uto štap drenovi
    u obje ruke stište i hvati,
    i gdje u skupu vitezovi
    najvećem su, tuj se obrati.
    Jakno soko, kad ga sila
    jata od ptica stisne odsvudi,
    oštre čaplje, brza krila
    iz visina se oreć trudi:
    sada onu teško udara,
    plaho onu sad zanosi,
    ter u isto doba odzgara
    perje sniježi a krv rosi -
    taki je vidjet vezijer silni:
    sjemo tamo skače, lupa,
    rve udorac grad obilni,
    mlati, hvista, busa, jupa.
    Sablje, štiti, strijele, luci
    s krvavijem se daždom ore;
    s jednijem štapom sad u ruci
    go toliko čovjek more!
    Po vezovijeh udri Seća;
    vjerio se ovi biješe odskora,
    vjerenici tim se obeća
    čestit na dvor doć s odora;
    ali, ako ga ona uščeka,
    nastaće se mrazna i naga,
    er po zemlji rana prijeka
    u krvi je prostrla ga.
    Jak ružica vila mlada
    ku u vjenčac bere o zori
    on povenu; na nj san pada
    uvijek mu oči ki zatvori.
    Još Veliji stuče glavu
    i moždani sve mu proli,
    ki tad streptje i u krvavu
    blatu leže na tle doli,
    ter je vidjet jak česvina
    ka u divjoj niknu gori,
    silni vihar iz korina
    kad ju podre i obori.
    Tuj izdalek Feras pazi
    i iz šuplja gvozdja tište
    zrno ognjeno; da porazi
    slavna pašu, tako ište.
    Jur gvozdena cijev razdrije se,
    smrtno olovo čim istjera,
    ali Istrufu smrt donese,
    a ne zgodi Dilavera.
    Rodi se ovi u Plovdinu,
    a s nenadne hude česti
    s tuđa udorca sad poginu
    u tuđemu ovdi mjesti.
    Mruć obrnu k nebesime
    oči i ruke, da ukaže
    rodna grada slatko ime,
    i uzdišući smrtno ih zaže.
    Videć Derviš rasap mnogi
    od svojijeh od bojnika,
    sraman sobom u nalogi
    s golom sabljom skače i vika:
    "Da li je moguć, da li je vrijedan
    sad od ruka ovoliko
    odrvat se čovjek jedan
    harajuć nas ljuto i priko?
    Ah, našega ruga i smeće!
    Tko uvijeke da vjeruje,
    zločesto ovo tamno odveće
    pripovijedat tko uščuje?
    Na stranu se svak ukloni!
    Ja sam za svijeh ukazaću
    od nas dvijeju tko je smioni,
    i za ubit ga način nać ću."
    Vas štap razbjen vezijer tada
    meće - učinio š njimje dosta -
    a sablju i štit s tli popada
    što od pobjenijeh pusto osta.
    Lijevu nogu naprijed stavlja
    i njom malo poklekniva;
    više prsi štit upravlja,
    glavu uz lakat skuča i skriva;
    drugom rukom sablju hvati,
    boču uz desno svoje koljeno,
    a bodezan k srcu obrati
    svom zlotvoru nesmiljeno.
    Uprav stoji Derviš vrli
    i otkriveno stegno hrani;
    desnu bedru čuvat hrli,
    spravan skočit k svakoj strani.
    Vrh lijeve se noge uzdrži
    vaskoličak vitez bijesni,
    a uzdignut lakat drži
    britke sablje vrh bodezni.
    Tiska jedan proć drugomu
    oštra gvozdja bez milosti,
    i smrt prijeti ovi onomu
    sa svom moći i kreposti.
    Nu Dilaver veće u smeći
    hro za udrit prječe i jače,
    vas na lijevoj se uzdržeći,
    desnom nogom naprijed skače.
    Ali Derviš desnu stranu
    hitro uzmače i, hteć zgoda,
    bodezni odzgar ljutu ranu
    u stegno mu tajčas poda.
    S krvi, koju tad ugleda,
    srce uzavre u vezijera,
    tako da uz gniv svoga ijeda
    ljuta je zmija bez čemera.
    Tiho je more kad proždira
    plav potopom od valova;
    mirno je nebo kad sve otira
    sred vihara i treskova.
    Glavu, stegno, ruke, prsi
    neprijatelju svakčas ranja
    pri života svoga svrsi;
    nazad se oni sveđ uklanja.
    Stiže ga ovi i udara
    i na nj se ori jakno rijeka
    ka niz goru strmo odzgara
    krši plahos bijesna tijeka.
    Ali opaki sebar njeki,
    videć što se Derviš nada,
    Dilaveru poda prijeki
    smrtni udorac izazada.
    U zatjelak sikiricom
    on ga udari jakom silom,
    da s krvavim ončas licom
    pade smeten nica tilom.
    Svak na nj srne odasvudi
    s golom sabljom u desnici;
    vrh njega je gora od ljudi,
    skaču po njem svikolici.
    Vapije Derviš plešući ga:
    "Ti ki uz cara bi najviši
    dušu u krvi bljuj i riga',
    pod nogami mojijem sopiši!"
    Nu ne može već ovoga
    čut Dilaver prihrabreni;
    biješe izdaho prije toga
    i osto jakno mraz studeni.
    Ko se uzmnožni vizijer ubi,
    časom raznije glas svuda se,
    i njegova lijepa ljubi
    ču ga i naga odrije sva se.
    Utječući mladoj s lica,
    gdje perivoj ljuven biješe,
    lir pribijeli i ružica,
    rumene usti problijedješe.
    Potamnje joj svijetlijeh oči
    sunce blago i veselo,
    a vedrinu od istoči,
    naoblači bistro čelo.
    Skupljen oblak zlatnijeh prama
    proli obilne dažde svoje
    i potopi svitlos srama
    cvjetnijeh prsi perivoje.
    Na srce joj krv je utekla,
    gdi ju teški jad satira;
    ište žalos da bi izrekla -
    glas ju bježi, riječ umira.
    Najposlije željna sila
    stupaj puti a ne snaga;
    van grada se uputila
    gospodara vidjet draga.
    Nije ozira mlados svoja,
    ni ju uspreže da ne srne
    gdi uzrok svoga nepokoja
    vrhu zemlje je prostrt crne.
    Pospješi se i poteži
    i dohodi k mjestu tomu
    gdi u krvi mrtav leži
    tko bi život srcu svomu.
    Gleda, i tim joj muka prika
    žestočija vele ishodi,
    gdi je pod nogam od krvnika
    tko više njih svijeh gospodi.
    U nj se krepko zapazila,
    svim je vidit stanac kami;
    bolesti joj mnoge sila
    ne da iz srca proć suzami.
    Tako u plaču čim ne more
    izjadati sve pečali,
    ćuti muke huđe i gore,
    nu je toliko teško žali.
    Ali ne ima tej kriposti
    uzdržat se skup nemili,
    od žalosti ne od milosti,
    da ne plače i ne cvili.
    Ah, ke prignut neće želje
    jedna žena mlada i lijepa!
    Ganja ona neprijatelje
    i proć volji im srce cijepa.
    Ona udugo ne zamuknu,
    nu da smrtni jad svjedoči,
    od bolesti joj srce puknu,
    potop suza proli iz oči.
    Tako glasom žalosnime
    uhiti se za pram zlati;
    često zovuć drago ime
    kliče ovako naricati:
    "Ovo li su, slatki brače,
    tve zahvale, moje slave?
    Ovo li su, o junače,
    tve viteške bojne sprave?
    Duše moje drag pokoju,
    ovako li sad me smete?
    Kakav pođe, kakva u boju
    oči moje, joh, vide te!
    Vaj, što gledam? Još ne mogu
    vjerovati sama sebi,
    spomenujuć tvu vlas mnogu
    dobita otprije ka vik ne bi.
    Ali što me tužna vara?
    Poznam ljuta cjeć čemera
    čestitoga silna cara
    namjesnika Dilavera.
    Viđu onoga ki najprvi
    bi gospodar me mladosti
    ogreznuta svega u krvi
    na tleh ležat bez milosti!
    Ah, da proklet čas je oni
    u koji ti mlada omilih,
    kad kraljević osta smioni,
    a s tobom se ja odilih!
    Ti na sablji dobi mene
    i života, joh, ne štedi
    cić liposti proslavljene,
    ku vas Istok njegda slijedi,
    cić liposti tužne sada
    i žalosne, joh, saviše,
    ku sve tmine od zapada
    vječnom noći priklopiše.
    Nu ako bilo suđeno je
    da se mlada s tobom združim
    i da tebe sve dni moje
    gospodara moga služim,
    što tve ove smrtne rane
    neće i mene sad satrti,
    sadružena neka ostane
    i smrt moja s tvojom smrti?
    Ti ne samo ma jedina
    slatka ljubav sveđ si bio
    nu i drag ćaćko, duša istina
    i od srdašca bolji dio.
    Bez tebe sam bez života
    i bez dobar svijeh ostala,
    udovica i sirota
    podušena u dno pala.
    Nu ti momu gospodaru
    koji zada smrtnu ranu.
    zašto sta on samu caru
    vjeran vitez na obranu,
    ah, gani se, joh, ako si
    čovjek od puti a ne stijena;
    osvetio se, dobio si,
    neprijatelja ti eto ubjena!
    Daj dopusti mješte dara
    ovi jedan tužni meni:
    vrh krvava tijela odzgara
    stavit kami na nj studeni!
    To li ukopna ima jama
    branit mom se ljubovniku,
    ubij i mene! s glavom sama
    pod tvu sablju idem priku.
    S ovijeh noga, ke ti grlim,
    ja se neću otkinuti,
    što mojijem jadim neumrlim
    ne budeš se prije ganuti.
    Oružanijem protiv silam
    pravo je da se ti opričeš
    i da kopjim, sabljam, strilam
    neprijatelje sve posičeš;
    nu protiva jedne žene
    poniženstvu i nevolji
    nije razlog neg smiljene
    da ukažeš želje u volji.
    Ja ne molim tvu dobrotu
    da mom vojnu život prosti -
    nije on veće u životu,
    dijelio mu se duh iz kosti.
    Milos samu i jedinu
    pitam ti ovu, da nemilo
    ne prožderu i raskinu
    psi njegovo mrtvo tilo."
    Prista, ali vire obilne
    ne ustavi se suza ronit
    za tvrdoće hude i silne
    većma omekšat i priklonit;
    nu vizijerska svijetla žena

    smirena se tim ne pazi;
    uzrok ćud je potištena
    ka na molbah vrlja izlazi.
    Odgovara Derviš kleti:
    "Od ovoga, ki mi osta
    pod nogami, moj osveti
    krv ne može bit zadosta.
    Najbrže mi bježi s noga!
    Ljudske i ženske glave nije,
    ni milosti ni razloga,
    da me gane srce od zmije.
    Ovo tijelo cjeć smiljenja,
    ko bih imo ja u sebi,
    ni utaštva ni utješenja
    nije vrijedno donijet tebi;
    nu vrženo da se drpi
    pasjijem nohti, ptičjijem kljuni,
    muke nijedne već ne trpi,
    a željenje me se puni.
    Ne brini se! Vojnu tvomu,
    koji car se drugi zvati
    u životu može svomu,
    grob dostojan ja ću dati."
    Ali ko car začu smeće
    ke postale bijehu okoli,
    i u pobuni svakčas veće
    da rastijaše skup oholi,
    uzboja se i ushaja
    i ukloni s mjesta očita,
    gdje prizida kraj saraja
    tajaše se svijem skrovita.
    Nu tu videć da ne staše
    prem slobodno, opet poje
    na zaklone Sinanpaše
    i skrovene perivoje.
    K vojsci otole posla u jadu
    hrlo jednoga od vezijera
    i haduma, ženskom stadu
    ki mu biješe za pastijera,
    misleć, zasve vojska prika
    da ovijeh pita, ovijem prijeti,
    na careva namjesnika
    stavit ruke neće smjeti;
    i razmislit još će dobro
    prije neg dadu smrtnu ranu
    crnac koga car je obro
    za čuvoca svomu stanu;
    a on s toga poznat da će,
    zasve er može stvar bit štetna,
    ali se ona pokajaće,
    ali ostat sasma odmetna,
    ter s dogodna paka dila
    za se izabrat svjet najbolji
    i, na što ga stegne sila,
    volju hinit pri nevolji.
    Nu bi inako neg se scijeni,
    er u bijesu čim se srde
    odmetnici raspušteni,
    meću razlog, razbor grde.
    Tim ko vojska ovijeh ima,
    vazam sablje u desnice,
    pogubi ih prid vratima
    od careve konjušnice.
    Mišljahu oba da naredno
    želja se od njih carska izreče;
    nu objema njima ujedno
    prije se s glavom riječ prisiječe.
    Ne pristajuć s svake strane
    još krvnici zli vapiti:
    "Čuj nas dobro, čuj, Osmane!
    Car nam odsad nećeš biti!
    I od toga za zlamenje
    hod' da vidiš od rusaga
    ko baš-vezijer tvoj primljen je
    i uzdani Kazlaraga.
    Nu kad nećeš k nam sit zgara,
    mi ćemo se pripet k tebi;
    nu je Mustafu slavna cara
    slobodit nam otprije trijebi.
    O Mustafa naš izbrani,
    o veliki care i sveče,
    u kojoj si objav' strani!
    Na noge ti vojska teče."
    Ovo rekši sjemo tamo
    svud udriše po saraju:
    "Car Mustafa znat imamo
    gdi je", vapit ne pristaju;
    ter slikuju konja bijesna
    ki od uzde bez posluha,
    gdje ga nosi vlas nesvijesna,
    trčeć, skačuć rži i puha.
    Svak se uklanja: sam ih ide
    ičoglanin Šaban sresti,
    od svijeh dvoran ki se vide
    u saraju najzločestiji.
    Ovi u istom dijelu staše
    s istom pomnjom, u isto vrime
    kad Mustafa stolovaše;
    cić toga se spozna š njime;
    tako mu se ter zaviri
    da sred srca vik svojega
    u željah se čas ne smiri,
    da opet carom vidi njega.
    Tim prigodu gdi mu je sreća
    sad donijela ku sveđ želi,
    ukazat ga vojsci obeća
    i š njome se obeseli.
    Pustoš jedna od carevijeh
    perivoja jes na kraju
    gdi stoje zvijeri ke se od svijeh
    strana carem darivaju.
    Plahi jeljen vrhu glave
    tu visoke grane stere;
    lis na dubu, cvit vrh trave
    sva mu je sjena od potjere.
    Košuta ga slijedom slidi,
    ljubovnica iščeznuta,
    gdje kladenac bistri vidi
    vrjet zelenom dubju iz skuta.
    Nagla srna brže od vitra
    teče gusto kroz grmenje,
    i, skačući laka i hitra,
    na dubje se meće i penje.
    Hroče i puha vepar divlji,
    i u kosijeru strašna zuba
    krvavo oko - oganj živi -
    prijeti smrtna da je poguba.
    Vrli medvjed hrka i reži
    i od čeljusti spilu otvora;
    vas kostriječi, vas se ježi,
    oštreć čaplju na panj bora.
    Vuk ždrljivi sveđ zavijeva,
    lupež pitom, drug divjačan;
    obzire se zdesna i slijeva,
    tuđa imanja vazda lačan.
    Ris srditi u slobodi
    tamo ovamo sa svijeh strana
    regbi leti a ne hodi,
    skačuć dubja povrh grana.
    Slon veliki, snažni i jaki,
    komu zglobno nije koljeno,
    dugu trublju na čas svaki
    stavno kupi, stere smjeno.
    Hrli kaplan vas je u dici
    šarovitom pod napravom;
    snagom materi on lavici
    a ocu je risu sličan glavom.
    Tigre gnjevna, prika i ljuta
    po gvozdenoj kajpi udara;
    glave je oble, oka žuta,
    na razlike pjege odzgara.
    Kralj svijeh zvijeri, lav oholi,
    svakčas zlatnom grivom stresa,
    veličanstvo slavno toli
    krijepeć silom vrla bijesa.
    I divjači mnoge ine
    kipa razlika i imena,
    kijeh pustoši i planine
    goje u jamah posred stijena.
    Tuj sred dubja na široku
    ali obraslu odsvud mjestu
    jamu otkriše svim duboku
    u spletenu grmu i čestu;
    na ku pokli svijeh dovede
    dvornik Šaban, poče od muke
    svrtat plačne k njim poglede,
    k jami obraćat kršeć ruke,
    vapeć: "U ovom grobu odi
    car Mustafa dobri i sveti
    ukopan se živi nahodi;
    iz nje imate vi ga izeti!"
    Okošena zdvor iz grma
    jama otvori jaznu tminu;
    nu litica odsvud strma
    sit ne daše u dubinu.
    Tim prostriješe množ konopa,
    po kijeh htješe po svoj volji,
    gdi Mustafa živ se ukopa,
    sit vitezi svi najbolji.
    Ali Daut svijeh ukloni,
    ter s dva druga sam odzgara
    side u niski ponor oni
    i po konopu ize cara.
    Zagunjastio i obrasto
    Mustafa se vas ukaza:
    lice suho, blijedo i tmasto,
    put skončana, pun poraza;
    i bez snage i bez riječi
    u naručju vernijeh tada,
    od kojijeh se krijepi i liječi,
    trepte usti, glava pada.
    Sred grada se pored vide
    na prostranoj svim ravnici
    tri mečeta: bijele zide
    u oholoj vise dici.
    Tuj u srednji mečet lako
    uniješe ga cić pokoja,
    gdi od sve vojske čuvan tako
    svu noć jednu cijelu stoja.
    Ali isti večer ovi
    sultan Osman, ko se tmina
    crne noći pripolovi,
    dozva pašu Husaina;
    ter š njim u osvijet iz saraja
    k Aliji se hrlo otpravi,
    pun pečali, tuge i vaja,
    janjičarske vojske glavi.
    Ovi, ukrotit ne mogući
    vojske svoje sad pobunu,
    vas zamišljen staše u kući,
    u životu muke punu,
    pazeć način da iznađe
    cara i sebe da osveti.
    Tuj car dođe, tuj ga nađe,
    tuj mu ovako kliče rijeti:
    "Pođ' k vitezim ter ih pita',
    ki zakoni hoće i prose,
    gdi sam ja živ car od svita,
    da drugoga oni iznose?
    Pošastje ti ovo od glave
    znam da prijeti sad pogube;
    nu smrt grle sluge prave
    s čistijem srcem koje ljube.
    A kad za ku bolju zgodu
    ti tvoj život mož sahranit
    negli carsku za slobodu,
    negli cara za obranit?
    Kunem ti se, podnio bih
    ja strpljeno ovu smeću,
    i Mustafi dundu do bih
    carstvo i svaku čas najveću,
    i sam bih se s stola moga
    dobrovoljno uklonio,
    ali nije on za toga
    ni sad, ni je nigda bio.
    Kako hoćeš da panj jedan
    suh u gori svijetom vlada
    i da zakon da naredan
    od istoka do zapada?
    Kako hoćeš carstvo udugo
    da utemelji jedan viku
    ki od čovjeka ne ima drugo
    negli samo dvornu sliku?
    Kako hoćeš čovjek da je
    tko je neprijatelj od poroda?
    Nije žene za ku haje,
    kih nam želju narav poda.
    Ali dobar, vrijedan, svijesan
    i od svakoga svet se zovi!
    Car moj otac meni uresan
    ostavio je sto svoj ovi.
    Da je Mustafa u životu,
    oca moga i to dar je:
    ah, i zato na sramotu
    dobročinca svoga car je,
    i zato mi grabi iz ruka
    dvakrat carstvo oca moga!
    Ah jaoh, jeda moga puka,
    jeda pravde, jeda Boga!
    Pospješi se, o moj verni,
    pođ' me smiri s vojskom veće!
    Svijeh grijeh prosti neizmerni
    i pobunu i sve smeće.
    Eto, više plate općene,
    na glavu od njih još svakomu
    po pet drobnijeh jaspri od mene
    s peset dukat dara k tomu."
    U besjedam aga kracijeh
    odgovori smerno tade:
    "Ne ma neg sto glava ovacijeh
    neka na tvoj službi pade!
    Er ku vitez steć hrabreni
    ikad može veću slavu
    neg kad glavom svom zamijeni
    gospodara svoga glavu?"
    I pođe ončas; nu poruku
    carsku vojsci netom reče,
    podrije sablju svak u ruku:
    osta isječen vas na peče.
    Paka u skupu svi jednaga
    na kuću mu naripiše,
    ter sva zlata i sva blaga
    razgrabiše i razniše.
    Ali za njim se isto zgodi
    i Husain-paši opeta;
    mirit cara dočim hodi,
    nađe u smeći smrt ga kleta.
    Nu zatijem, ko zvijer vrla,
    jednom u krv kad se omrsi,
    da bi isklala sve i strla,
    teče poljem, skače vrsi;
    tako i vojska nesmiljena
    opojena krvim srće,
    i bez reda uzoholjena
    regbi opalit svijet i strće.
    Crncu i vezijer-Dilaveru,
    i svijeh inijeh kijeh posiječe,
    na Atmejdan, da ih psi deru,
    metat gole trupe teče.
    A na kopja zgar nabili
    budući im glave opeta,
    prid mečet su ih postavili
    sultan-cara Bajazeta.
    Nu sred smeće tej goruće
    vrlijeh vitez pomnja sva bi
    da se oderu još im kuće
    i sve oplijeni i pograbi.
    Tim svak s golom sabljom skače,
    da mu je prije sve satrti;
    jauče se, ciči i plače:
    smrt je u plijenu, plijen u smrti.
    Žene, ljudi, stari i mladi,
    čas, imanja i životi,
    sve se otimlje, smuca i vadi
    u sili, u krvi, u sramoti.
    Bez milosti se i bez reda
    grabi, dere, valja i žeže;
    do iz povoja mlada čeda
    rastrgnuti po tleh leže.
    Slobodno od njih ništa nije:
    konji, momci, robje, djeca;
    što ne nosi, toj se bije
    i na peče sve rasijeca.
    U ovoj bijesti izvan sebe
    udarajuć na sve strane
    ne pristaše, dokli i tebe
    ne iznađoše, slavni Osmane.
    Bijaše mlad car još na domu
    janjičarske glave verne,
    u srdašcu noseć svomu
    misli teške i čemerne.
    Tuj čekaše svakčas glase
    dobre, zle li svojoj kruni:
    ali vojska smirila se,
    ali raste u nabuni.
    Sveđ mu sumnja trud prilaga;
    tim se očito veće boli
    da uzdani Aliaga
    vraća mu se kasno toli.
    Eto odasvud buka posta,
    eto se odsvud sablje svijete,
    sve bojnika puno osta,
    sve se uzbuni, sve se smete.
    Vojska usrće janjičara;
    vapije svaki: "Hodi amo
    s nami na sud, gdje pred cara
    Mustafu te pozivamo!" -
    "Ja sam vaš car! preuzima
    Osman opet; koj je taj sada
    tko suditi mene ima
    usred moga Carigrada?" -
    "Sad ćeš vidjet tko si i što si!"
    oni mu opet odvit daju;
    s tijem svak skače da ga nosi,
    svi ga silom popadaju.
    "Tko na cara, car zavika,
    zgar od Boga posvećena
    stavlja ruke, koga slika
    od svijeta se kljanja i sjena?" -
    "Ti nas si ovo naučio,
    noseći ga vojska glasi,
    kad nepravo zatvorio
    cara i sveca našega si."
    Ovako se Osman mladi,
    car od cara svijeh najveći,
    na jednoga konja usadi
    ki se nađe tuj po sreći.
    Kratko ruho i priprosto
    samo zgar ga odijevaše,
    bez haljine buduć osto
    s kom vrh sunca njekad sjaše.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  19. #39
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    ....

    Tim u srednji mečet tada
    doprati se i dovede,
    gdi uz Mustafu usred grada
    nove paše redom sjede.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  20. #40
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    19. pjevanje
    Opisuje se carski dvor i njegov okoliš. U pripovijedanje je umetnut opis ljubavi Dilavera i lijepe Begum
    Adžamkinje koju je Dilaver dobio u dvoboju s perzijskim kraljevićem Hajdanom.

    Pobunjenici stižu Dilavera koji je prerušen krenuo po pomoć, napadaju ga i na kraju ubijaju.
    Begum ih moli da joj daju Dilaverovo tijelo da ga sahrani, no oni odbijaju. Oslobođaju Mustafu iz carske
    tamnice. Osman u dugom monologu iznosi svoje strahove, čuđenje i zapanjenost nad pobunom svojih
    vojnika. Vojnici ga hvataju i odvode u carsku tamnicu.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

Stranica 2 od 3 PrviPrvi 123 ZadnjaZadnja

Slične teme

  1. Smrt Smail-age Čengića - Ivan Mažuranić
    Od Bisernica u forumu Školska lektira
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 10-10-2011, 16:03

Članovi koji su pročitali ovu temu: 0

There are no members to list at the moment.

Oznake za ovu temu

Dozvole

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete slati odgovore
  • Ne možete postavljati priloge
  • Ne možete izmeniti svoju poruku
  •