Stranica 1 od 3 123 ZadnjaZadnja
Pokazuje rezultate 1 do 20 od 42

Tema: Ivan Gundulić - OSMAN

  1. #1
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Ivan Gundulić - OSMAN




    Ivan Gundulić (1589-1638)
    Znameniti pisac dubrovačkog baroka.

    Rođen je u vlastelinskoj dubrovačkoj porodici. Životni vek je proveo kao činovnik Dubrovačke Republike,
    na mnogim položajima: knez u Konavlima, senator, član Malog veća. Već u mladosti počinje da se bavi
    literarnim stvaralaštvom, najpre svetovnog, a kasnije i duhovnog karaktera. Jedan od najznačajnijih pesnika
    Dubrovačke republike. Poznat je po epu "Osman", koji predstavlja najznačajnije delo dubrovačke književnosti
    i najuspeliji slovenski barokni ep, kao i po pastoralnoj igri "Dubravka".
    Značajni su i pobožni spev "Suze sina razmetnoga" i kratke dramske scene "Diana i Armida".
    Pored toga, prevodio je i "Psalme Davidove".
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  2. #2
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN





    Osman je istorijsko-romantični ep nastao u poslednjih deset godina života Ivana Gundulića.
    Sastoji se od od 20 pevanja (14. i 15. nedostaju) ispevanih osmeračkim katrenama s rimom abab.
    Ukupno sadrži 10428 stihova.
    U epu su ,uz određena odstupanja,opisani događaji vezani za život,vladavinu i smrt ,turskog sulatana Osmana II.
    Gundulićev autograf nije sačuvan,ali se njegovim rukopisom služio Nikola Ohmučević koji ga je prepisao,pa je njegov
    prepis ujedno i najstariji poznati rukopis Osmana.
    Prvo izdanje Osmana štampano je u Dubrovniku 1826. godine.

    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  3. #3
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Prvo



    Ah, čijem si se zahvalila,
    tašta ljudska oholasti?
    Sve što više stereš krila,
    sve ćeš paka niže pasti!
    Vjekovite i bez svrhe
    nije pod suncem krepke stvari,
    a u visocijeh gora vrhe
    najprije ognjen trijes udari.
    Bez pomoći višnje s nebi
    svijeta je stavnos svijem bjeguća:
    satiru se sama u sebi
    silna carstva i moguća.
    Kolo od sreće uokoli
    vrteći se ne pristaje:
    tko bi gori, eto je doli,
    a tko doli gori ustaje.
    Sad vrh sablje kruna visi,
    sad vrh krune sablja pada,
    sad na carstvo rob se uzvisi,
    a tko car bi, rob je sada.
    Proz nesreće sreća iznosi,
    iz krvi se kruna crpe,
    a oni kijeh se boje mnozi
    strah od mnozijeh i oni trpe.
    Od izdajstva i od zasjeda
    ograđena je glava u cara,
    a u čas se zgoda ugleda
    od ke ne bi pametara.
    O djevice čiste i blage
    ke vrh gore slavne i svete
    slatkom vlasti pjesni drage
    svijem pjevocim naričete,
    narecite sad i meni
    kako istočnom caru mladu
    smrt vitezi nesmiljeni
    daše u svomu Carigradu.
    Znam da bi se otprije htilo
    da ja pjevam, vi kažete,
    ko se on rodi srećno i milo
    caru Ahmetu prvo dijete;
    i po smrti oca svoga
    s ke pomoći, s ke zasjede
    vrh pristolja otmanskoga
    Mustafa mu dundo sjede;
    ko li se opet carsko misto
    Mustafi ote, tere u slavi
    na pristolje ono isto
    sultan Osman car se stavi;
    i on mlađahan kako paka,
    željan starijeh slavu sresti,
    podiže se na Poljaka
    s mnogom silom, s malom česti.
    Ali da tijem pjesni moje
    sasma duge ne ishode,
    samo objav'te smrti svoje
    hude uzroke, tužne zgode!
    Vladislave, poljačkoga
    slavna kralja slavni sinu,
    čim tva puni slava mnoga
    svega svijeta veličinu,
    na spijevanja ova obrati
    veličanstvo vedra čela,
    u kijeh ti ištem prikazati
    nedobitna tvoja djela.
    Kraljeviću plemeniti
    jur u smrti cara Osmana
    svemogućom tvom dobiti
    zamnjela je svaka strana.
    Tim s me trublje da svit sliša
    slavu tvoju svakčas veću,
    ti sveđ djeluj djela viša,
    a ja pjet ih pristat neću.
    Jadna u srcu uspomena
    caru Osmanu biješe ostala
    da mu je vojska nebrojena
    od poljačke ruke pala,
    i da zemljom svom velikom
    od tega se digla slava,
    glaseć carskijem dobitnikom
    kraljevića Vladislava.
    Ili putnik kopnom jaše,
    il' pomorac more brodi,
    Vladislav se klikovaše
    slavan carskoj pri nezgodi.
    Gozbe časteć družba mila
    i pastiri stada pase
    strenitelja turskijeh sila
    popijevahu u sve glase.
    Jur na krilijeh od vjetara
    glas po svemu svijetu prši
    ko kraljević silna cara
    kopja slomi, sablje skrši.
    U vedrini nad oblacim
    s istoka mu do zapada
    sunce upisa zlatnim zracim
    ime kojim slava vlada,
    kažuć da on pri Nesteru
    Istočnoga razbi Zmaja,
    leteć za njim u potjeru
    sivi Oro do Dunaja.
    Čim s ovega dijete oholo
    pečali se, grize i mori,
    misleć da svijet vas okolo
    tuđom hvalom njega kori,
    kliče: "Ja ti, ah, nikako,
    kraljeviću, ne zavidim:
    suđeno je bilo tako
    dobitnika da te vidim.
    Ni me manje sreća muči
    tebi dobra, meni huda;
    er komu se što odluči,
    vik ne ubjegne togaj suda.
    Nu sve rane srca moga
    i muke su i žalosti
    s neposluha viteškoga
    i s bojničke nevjernosti.
    Ah, neumrli vitezovi,
    glasoviti Turci stari,
    s kijem dobiše vas svijet ovi
    moji djedi, vaši cari,
    gdi načini vaši bojni
    i djela su slavna ona
    u kih izgled jes dostojni
    viteškijih od zakona?
    Vi u trudu dni vodeći,
    snažna srca, smione obraze
    kazahote podnoseći
    ljetna sunca, zimne mraze.
    U pogubah krepci uzrokom
    od posluha vjere čiste,
    tijekom polja, gore skokom,
    rijeke plovom prihodiste,
    misleć da je svake zledi
    trpjet bolje, pače umriti,
    neg careve zapovijedi
    s neposluha pristupiti.
    Sve požude, sve pohlepe
    viđahu se vaše mile
    jahat bojne konje lijepe
    i iz luka tratit strile.
    Pače svaki u odluci
    za raskoše svoje obra
    sablju o pasu, kopje u ruci,
    luk o plećih, konja dobra.
    Bila vam su brašna hode
    bez razluke svaka žita,
    a poskupo hladne vode
    pića ugodna, plemenita.
    Konju i vami strehe općene
    stahu noćnijeh sred pokoja
    kućarice opletene
    od hrastovijeh tancijeh hvoja.
    I vojvode i viteza,
    i na kopnu i sred mora,
    i postelja i trpeza
    biješe koža zvijeri od gora.
    Pače u sjever posred zime,
    jezdeć mrazno Podunavje,
    steraše vam mnokrat svime
    snijeg postelju, stijenje uzglavje.
    Odjeća vas resi laka
    svita sama i priprosta,
    a za oklopje u junaka
    srce i prsi bijehu dosta.
    Grđahote vi sva blaga
    i sva plemstva razmi ono
    ko dobije sablja i snaga
    vojujući sveđ smiono.
    Suđahote da nevolje
    najveće su stat bez rati
    i da je umrijet vele bolje
    neg isprazno dni trajati.
    Veljahote da kudjelje
    žene predu doma u tmini,
    a junaci neprijatelje
    da zatječu na ravnini.
    Držahote za čas svoju
    i najveću diku i slavu
    za vašega cara u boju
    izgubiti rusu glavu.
    Vapijahote: "Smrti prijeka,
    ne stavljamo pamet na te:
    da se carstvo prostre, a neka
    životi se naši skrate!"
    Ah, blažena i čestita
    koli doba vaša scijenim!
    Lasno dobit krunu od svita
    bi s vitezim tač hrabrenim.
    Jaoh, a sada sve je inako:
    vojevode i vojnici,
    sve je otišlo naopako,
    nevjerni su svikolici!
    Na boj ide svak pod silu;
    grije ga ljeto, zima mu udi;
    a oblaču zlato i svilu -
    ljudska obličja, ženske ćudi!
    ter pod zlatom dočim sjaju
    u napravah bez procjene,
    neprijatelje pozivaju
    ne na bjenja neg na plijene.
    Hodeć zemlju, brodeć vodu,
    da u lasti plovu, hrane
    sprijed jedeke u povodu,
    naprćane zad seksane.
    Svioni su njih šatori,
    stoli zlatni na kijeh sjede,
    ptica u moru, riba u gori
    jestojske ih slijedom slijede.
    Na trpezah vrhu saga
    duge i obilne gozbe čine,
    pijuć dokli svijes i snaga
    od vina im svijem pogine.
    Pernice im raskošne su,
    gdi u bludijeh svu noć tonu,
    u mirisu i uresu,
    proć naravi i zakonu.
    Od momaka i od dvorana
    svaki ograđen uokolo
    jaše u zlatu konja vrana,
    glavu diže, gleda oholo,
    ter se gizda, ter se diči
    taštom slavom od junaka:
    vas u vidjenju i u riči,
    a u stvoru ništa paka.
    Ah, kolikrat pun nemira
    vidjeh jednog od krstjana
    gdi ih na jata goni i tira
    kako ovce sa svijeh strana;
    viknuh, skočih sam na konju
    bojnik ujedno i vojvoda,
    pri sramotnom bezakonju
    ne pazeć se od nezgoda.
    Pače ne ostah, za osvetit
    tej prikore sasma grube,
    vraćat ovijeh, onijem prijetit,
    ne mareći za pogube.
    Ah, zločesti i neznani,
    od šta ste se, rijeh, pripali?
    Jeda i vi, ko krstjani,
    po dvije ruke nijeste imali?
    Jeda i oni nijesu ljudi?
    jeda i u vas srca nije?
    Što vas straši? što vas trudi?
    tursko staro smjenstvo gdi je?
    Bolje vam je smrt stignuti
    i u boju s kopjem pasti
    negli tako poginuti
    bez zamjene i bez časti. -
    Nu zaman se snaga izmuči,
    jezik vika, ruka udara,
    jer od ovih strah se stuči
    s neposluhom janjičara.
    Spahoglani, ki sred rati
    rvahu se još smioni,
    ko ovi počeše ustupati,
    uzmakoše prešno i oni.
    Ovo uzroči me bojnike
    leški mači da posijeku
    i od krvi druge rike
    kraj Nestera da proteku;
    pače, da taj rijeka svudi
    napuni se i zajazi
    telesima mrtvijeh ljudi
    kijeh poljačka vlas porazi.
    Ali hoću unaprijeda
    da ma ruka svijetom vrti
    i ona sama zapovijeda
    vrh života i vrh smrti.
    Čim mi cari štete svake
    i našega smo uzrok vaja,
    ki častimo ne junake
    neg hotime od saraja;
    i hoćemo, tko otprije
    služeć bludno dni provodi,
    s neprijateljim da boj bije
    i da vlada i gospodi.
    Mi, za uzmnožit veće zlata,
    ne gledamo nijedna ina,
    ter junačka što bi plata,
    sad je carska trgovina.
    Ali trg se carski tjera
    i od trgovac namjesnika:
    zgone u vojsku skup pastijera,
    a plaćaju se od bojnika.
    Tim pastijeri iza stada
    vojevodam pod ovacim
    kako hoćeš da ikada
    udriti se smiju s junacim?
    Ne, ne, istočni bojni puci,
    začeo sam djela veća,
    a u ovoj sablji u ruci
    svijeta je udes, vaša sreća!
    Car Lesandro primogući
    u bremena starijeh ljeta,
    mlad ko i ja vojujući,
    dobi carstvo svega svijeta.
    A i Suliman car hrabreni,
    pradjed slavni moga djeda,
    sablju opasa vrsnik meni
    i vojskami zapovijeda.
    Dva cara ova još odavna
    za izgled stavih željam mojim:
    njih ću slidit djela slavna,
    dokli vas saj svijet osvojim!
    Hrabrene su ove sprave;
    ja znam što ću i što je trijebi!"
    Prista i, pun želje od slave,
    stvari uzmnožne zače u sebi.
    Carska blaga nebrojena
    u Istok odnijet miso obraća,
    i pisma u kijeh šte se imena
    od svijeh vitez kijeh on plaća;
    a to da tuj, ne pazeći
    sipat pinez odsvudijere,
    ki uzmnože skup najveći
    od junaka izabere;
    k janjičarom ter saviše
    vele veći broj iznova
    po izboru još ispiše
    od istočnijeh vitezova;
    a i čete spahoglana
    dvakrat veće s tijem učini
    s nova skupa izabrana,
    s kim ih združi i sjedini.
    Neka se uzdom tom ukrote
    i poslušni unaprijeda,
    ne štedeći sve živote,
    lete gdi car zapovijeda.
    Jošte odluči u svoj volji,
    pod zakletvu paček reče:
    tko se ukaže junak bolji,
    da čas bolju prid njim steče,
    na vladanja carska svoja
    hteći samo da se uzvise
    ki dobiju čas sred boja
    s neprijateljim rvući se;
    ter ne pjenez, blud i žene,
    negli sama krepos gola
    put od milosti i od scjene
    u carskoga bude stola.
    Blagodarstvom ovacijeme
    svemoguć se izit nada
    i u kratko prostrijet vrijeme
    s istoka se do zapada.
    Ovu odluku stanovitu,
    pod zakletvu i pod vjeru,
    najprije učini on očitu
    glavi od paša Dilaveru,
    s deset tisuć ki bojara
    u istočnoj skupnih strani
    lansku jesen mlada cara
    od poljačke sile obrani.
    Tim car pašu velikoga
    Husaina smaknu onada,
    a uzvisi slavno ovoga,
    da u sve mjesto carstvo vlada.
    Nu što njemu ne zataja,
    još i hodži svomu objavi
    i hadumu od saraja,
    bijelijeh vila crnoj glavi.
    Pak svakomu da se uzmuči
    miso ovoga dogovora,
    za koristan svjet odluči
    bogoljupstvom skrit ju zdvora.
    Zato glase prosu opeta
    i svakomu čini znati
    da grob sveca Mahumeta
    na Meci će poć klanjati;
    a otole put krajina
    pomorskijeh svrnut reče,
    sidonskoga emirina
    s odmetnicim da posiječe.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  4. #4
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Prvo pjevanje započinje stihovima:


    "Ah, čijem si se zahvalila"


    koji čine uvodnu intonaciju čitavom epu. Uglavnom govori o povijesnim događajima koji su se zbili za vrijeme Osmana II, koji je došao na prijestolje svrgnuvši svoga strica Mustafa. Želeći nnaglasiti glavnu temu epa, prolaznast, Gundulić ne započinje uobičajenim zazivanjem boginje epskog pjesništva. Govori o promjenjivosti sreće i time želi naznačiti da je sve prolazno. Već se tu pojavljuju prvi duboki stihovi:


    "Sve što više stereš krila
    sve ćeš paka niže pasti"


    pouka je u tome da se čovjek ne treba zanositi idejom ostvarenja nečeg što nije u skladu s njegovim mogučnostima, a mi to objašnjavamo poslovicom:


    "Tko visoko leti nisko pada"
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  5. #5
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    U stihovima pisac zapravo aludira na cara Osmana koji se nalazi na vrhu moći i na kojeg će udariti grom u prenesenom značenju (janjičari)


    "a u visocijeh gora vrhe
    najprije ognjen trijes udari"




    Simbolički prikaz kola od sreće se već odavna primjenjuje u književnosti i prikazuje u likovnim umjetnostinma kao slika prolaznosti jer se ono neprestano okreće, dok se antitezom izmjenjuju parovi: gori - doli, doli - gori.



    “ Kolo od sreće vokoli
    vrteći se ne pristaje:
    tko bi gori, eto je doli,
    a tko doli, gori ostaje. ”


    I dalje pjesnik pjeva na temu prolaznosi i pri tome se koristi raznim stilskim sredstvima, posebice končetoznim, što je karakteristika baroka.
    Gundulić pjeva i o bitci kod Hoćima u kojoj je slavna turska vojska izgubila od Poljaka. Car Osman smatrada su za to krivi neposlušni janjičari
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  6. #6
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Drugo

    O mladosti tašta i plaha
    koja srneš s nerazbora
    bez bojazni i bez straha
    gdi poguba tva se otvora,
    smiona si i slobodna,
    zašto ne imaš misli u sebi;
    trudna dila tim su ugodna
    i najteža laka tebi.
    U ponosnoj tvoj pohlepi
    sinje more mlaca utopi
    komu vosak perje oblijepi,
    a sunčani zrak rastopi.
    Tebe uza se i oni ima
    ki sred voda u ognju zgori,
    gdi se s koli sunčanima
    satarisa i obori.
    Car Lesandro s tobom hode,
    sit jednoga svijeta slave,
    plaka da se još nahode
    novi svijeti i države.
    S tebe i otmansko plaho dijete
    sada srne svojom vlasti,
    ne razbiruć otprije štete
    u ke pak bi mogo upasti.
    Ah, u Istok, care Osmane,
    mlađahan se još ne puti,
    dokli verne i uzdane
    tve svjetnike budeš čuti!
    Mudro su oni razmislili,
    što još mlados tebi ne da,
    u sve volje samoj sili
    ka nadalek ne pogleda.
    Pršeće su tvoje odluke,
    prividjenstva er ne imaju;
    prednje zgode za nauke,
    ljeta bo ti još ne daju.
    Tvom zelenom primaliću
    zrelijeh dana jesen doć će:
    prije vremena nemoj u cviću
    slavi tvojoj trunit voće.
    Pridobivat neprijatelje
    i podlagat nepodložne,
    plemenite toj su želje,
    misli hrabrene i uzmnožne;
    nu od pogube ne čuvati
    ni tvrdit se od zasjeda
    smiona će se plahos zvati
    bez razbora i bez reda.
    Tako gusti gaj sred gora
    lijep se i zelen zdvor zamjeri,
    a u tamni skut zatvora
    ljute zmije, vrle zvijeri.
    Tim Dilaver, pokli začu
    prešne odluke mlada cara,
    svakčas miso ćuti jaču
    i pogube nove stvara;
    sveđ nahodi u pameti
    veće sumnje, vrlje strahe,
    da ne može tim neg rijeti
    carske sprave sasma plahe.
    Zato prije neg se krene
    mlad car izvan Carigrada,
    podiže se da spomene
    što ga straši i pripada.
    S učiteljem i stražnikom
    ženskijem k caru hrlo poje,
    znav pod kletvom da velikom
    car se i njima otkrio je.
    Došad svaki glavu skloni,
    sprijed na prsi desnu stavi,
    skut na usta carski doni
    i ponižen svim se objavi.
    Usred mjesta ispisana
    zlatnijem cvijetjem više modra
    pristolja su carska izbrana
    u prilici zlatna odra.
    Vrhu saga tkanijeh zlatom
    stoji tugdjela zgar crvena,
    zlatnom žicom i bogatom
    sva napravom izvezena.
    U zelenoj tuj haljini,
    zlato i biser ku nakiti,
    s podvitijem sprid kolini
    sjedi Osman car čestiti.
    Veo na rusoj glavi okolo
    snježan svit mu je u sto dijela,
    a u kamenu dragu oholo
    sunce sja mu vrhu čela
    Vrh kamenka svim bogata
    sinja perja trepti kita,
    tankom žicom čista zlata
    u drag način lijepo svita.
    Mlađahan se car ponosi
    ispod toga lip nad svima:
    crne oči, zlatne kosi,
    a rumeno lice ima.
    Mahnu rukom, i uputi
    na mjesto se svjetnik svaki,
    otkli, za otkrit sve što ćuti,
    poče vizijer govor taki:
    "Saviše je (on pokliče),
    gdi car slavni zapovijeda,
    da se jedan rob ističe
    ulagati svih besjeda.
    Nu čas ova na koju me
    milos carska uzvisila
    udahniva smjenje u me,
    a za slavu carskijeh dila.
    Viteški uče neposlusi,
    s kih poljačka dobit slidi,
    da tko jednom zlo okusi,
    drugi put ga tja prividi.
    Kud kučaju me besjede,
    ako tvoje carstvo prosi:
    jedno sunce vrh nas grede,
    svijet jednoga cara nosi.
    Mustafa ti dundo žive
    i š njim mnozi u željenju
    s nove tvoje suprotive
    da opet na taj sto ga uspenju.
    I bratja ti živu istino;
    ali mati Mustafina,
    žena ohola, ne misli ino
    neg uzvisit sebe i sina.
    I da joj se toj kad zbude -
    višnja ukloni što desnica! -
    ne bi ošla tvorbe hude
    za utvrdit se vik carica.
    Bratju bi ti bez milosti
    podavila i poklala,
    neka u tmine iz svjetlosti
    i drugi put ne bi upala.
    Vele ona zna i smije,
    vele se od nje pripovijeda,
    šapat, žamor vas umije
    vilovitijeh od besjeda.
    Ona sama usred tmina,
    u najgluše doba od noći,
    kad zasjede ke zapina
    zovuć pako k svoj pomoći,
    s lijevom nogom stane izutom
    raspasanoj u haljini,
    prospe kose, crnijem prutom
    oko sebe krug učini;
    pak, nakazni i sve srde
    po imenu zvati klikne,
    i strašive kletve i tvrde
    neposlušnim dusim vikne.
    Glas je da ona od djetinje
    mliječne puti pomas kuha
    i na ovnu priko sinje
    noći leti vragoduha,
    na kom jaše sveđ bez straha
    k planinskomu vilozmaju,
    gdi vještice podno oraha
    na gozbe se strašne staju.
    Riječ je da prije čarajući
    glad ti u vojsku posla iz pakla,
    ki ti veće neg mogući
    mač poljački vitez zakla.
    Vilenika roditelja,
    vješticu joj mater glase;
    na granicah od Rdelja
    u Ugrovlasijeh rodila se.
    Od njih na zao put se stavi
    i na djela strašna i kleta,
    da bio mjesec okrvavi,
    žarkom suncu svjetlos smeta.
    Crnu vedrinu od nebesa,
    sitne zvijezde zgar priteže;
    more smuća, zemlju stresa,
    povjetarce vihrim žeže.
    Zgrade ori, njive hara
    trijeskom, gradom, zlom godinom;
    priobraža se i pritvara
    pticom, zvirim, dubom, stinom.
    Odmetna je kaurkinja,
    a u vjeri toj se zače;
    nevjerna je sad Turkinja:
    svi zakoni se od nje tlače.
    Ne ima od duše sve spoznanja,
    ni drugoga boga sluša;
    njoj su u njoj sva uzdanja:
    ona njoj je bog i duša.
    Ljubi sina, ukoliko
    po njem se uzda svijet vladati,
    i, za to steć, nijedno priko
    djelo izvršit vik ne krati.
    Do carskoga ištom stola,
    otkli pade, da uzrasti,
    ne gleda ona (tač je ohola)
    zlata, snage, vjere i časti.
    Nije lijepa; nu hitrosti
    zna s kojom se vid zaslijepi;
    u raskošah, u milosti
    oblijepi se, dokle olijepi.
    Ugrovlaški vojevoda,
    sudeć ljepos po pogledu,
    za poklon ju caru poda
    Mahumetu, tvomu djedu.
    Sve se ovo od nje kaže;
    sve ovako je li, nije li?
    Ja mnim mnogo da se laže,
    nu se istine vele veli.
    Tim potrebne ja tri stvari
    tve svjetujem carstvo sada,
    ako u Istok poći mari
    iz staroga Carigrada:
    da drugoga cara prvo
    ovdi živa ne ostavi,
    er se u suho lasno drvo
    oganj primi i pojavi;
    pak da mater i Dauta,
    Mustafina zeta, umoriš
    i sve što ti priječa puta
    da rastrijebiš i oboriš;
    a za bratju najposlije
    među mudrijem riječ je taka,
    da velika rijeka nije
    ka se u vele dijeli traka."
    Vizijer, cara ki je najbliže,
    veće usta sva zatvori;
    učitelj se hodža diže,
    i ovako progovori:
    "Rob, ki verno dosle uči
    da se u znanju carstvo uzmnoži,
    da se umnaža sad odluči
    s carskom slavom zakon božji.
    Kroz ma usta čuj svjet stavni
    ki me nebo rijet nadiše;
    ja redovnik, ti car slavni,
    a Bog višnji svijeh je više.
    Nemoj, slavni care od cara,
    u pogubi tvoje glave
    da otmanska kuća stara
    trepti i š njom sve nje slave,
    ter joj s prijekom pak nezgodom
    zgine u tebi što nju resi,
    gdi čestitim još porodom
    utvrdio stola nijesi.
    Prosti, prosti, gospodine,
    ako budem rijet odveće:
    zatajati ne ima istine
    tko u svjetu izdat neće.
    Neka istina mjesto ima,
    a ma glava tajčas padi
    pod nogami evo tvima
    roba starca, care mladi!
    Hvalim carstva tvoga odluke
    i vizijerove uspomene,
    nu ako dobre kad nauke
    ču od tvoga sluge mene,
    vidi mi se spomenuti
    da tve carstvo ljubi pravu
    uzme otprije neg se uputi
    boja istočna slidit spravu;
    ne robinju nepoznanu
    od koljena potištena
    neg gospođu izabranu,
    svijetle kuće, slavna imena;
    zašto, ako te sam na licu
    ures lijepi usprimaga,
    ter robinju za caricu
    od neznana uzmeš traga,
    u kojoj se nać će muci,
    spomenujuć zgodu hudu,
    tvoji sinovi, tvoji unuci
    i nakon njih koji budu?
    Ah, razmisli sa mnom sada,
    što će rijeti od njih svaki?
    Pun nemira, smeće i jada
    daće tužbam govor taki:
    'Man se brojim od slavnoga
    otmanskoga ja koljena,
    ako je žena oca moga
    pastirica zaplijenjena.
    Djedi mi su svi očini
    cari istočni privisoci;
    smerni gorštaci u planini
    matere su moje oci.
    Djeda očinijeh bojna ruka
    grad pod sabljom vlada ovi;
    djed materin svaki huka
    s teškim ralom za volovi.
    Djed car svaki zgradi i sasta
    dvor, ki sunčan zrak opsiva;
    djedom goranin splete od hrasta
    kućaricu gdje pribiva.
    Dvorili su kitni zlata
    jednim plemići usred grada;
    druzijem grad je bio pojata
    a dvorani drobna stada.
    Oni istočni Zmaji ognjeni
    prikriliše svijet u slavi;
    svaki gusar ovijeh splijeni
    i na vrat im uzu stavi.'
    Ah, dvije vrste protivnije
    i razlike toli u sebi
    tko sad vidi, tko li prije
    vidje združit vik pod nebi?
    Komar s orlom, a mrav s lavom
    vik poroda ne izvede,
    a ovčarica s svijeta glavom
    hoć da rađat care grede?
    Česar nijemski, kralj franački,
    španjska kruna, Leh čemerni,
    i britanski mač junački,
    i ćesel-baš poluvjerni,
    knez moškovski s prekopskijeme
    haračarom, i gospoda
    sva od svijeta ištu pleme
    suproć sebi cić poroda;
    a ti sam, ki na sem svijeti
    kralj si od kralja, car od cara,
    za dostojan plod vidjeti
    kćer ćeš uzet tamna ovčara?
    Ah, nije čudo da nejači
    trag Osmanov sveđ izlazi:
    krv divjačna uzdivjači
    plemstva u ženah tko ne pazi.
    Da sred srca ne scijen' tvoga
    ti bi čuo želje od boja,
    da od koljena kraljevskoga
    nije kaduna majka tvoja.
    Od ruskijeh cara ishodi,
    Miholjskoga kći je pana,
    svijetlijem očim bio dan vodi,
    ljepota je nje sunčana.
    Tatarin nju ocu ote
    i tvom ćaćku caru Ahmatu
    za zamjernos od ljepote
    svu u suhu posla zlatu.
    Grčkijeh cara i despota
    raških kćeri gospodične,
    rajska biješe kijeh lipota,
    bijehu carom ljubi slične.
    Tvoji djedi toga cića
    unuci su bili cara -
    slavna Ivana Palkošića,
    Đurđa despota i Lazara.
    Pače Zmaj se ovijem putom
    u Orlovo gnijezdo umjesti,
    i prid bojnom sabljom ljutom
    prsten pirni ču se uljesti.
    Zato i milos tva čestita
    ne robinje, neg gospoje
    od koljena plemenita
    za ljubovce išti tvoje!
    Uzmi dvije, tri i četiri,
    rajske slike svaka budi,
    iz svijeh strana izabiri
    lipos ku ti srce žudi!
    S izbranom ćeš ljubi otiti
    ti pokojit bojne trude,
    a svekra ćeš ostaviti
    da ti carstvo ovdi bljude.
    Ti ćeš stjecat porod novi,
    nova mjesta; nove sriće,
    a on čuvat grad će ovi
    i od bratje ti straža biće.
    Ni mož sumnjit da on tada,
    kad se vidi u visini
    sred staroga Carigrada,
    odmetnik se ne učini.
    Tko Otmanović nije od starih,
    sablju otmansku ne ima u ruci,
    a on će imat dio u carih
    koji mu će bit unuci?
    Tve ćeš carstvo potprijet tako
    i bez misli putovati
    i, utvrđen krepko i jako,
    najčestitiji car se zvati."
    Hodža dospje; ali smino
    slidi za njim hadum crni:
    "Slavni care, tač jedino
    vas trag gubit svoj ne srni!
    Caricu uzmi! Razlog prosi
    da od nje stječeš porod mio;
    nu ne davi prije nego si
    sinovim se poštapio!
    Robu je ovo dosta otkriti,
    diljit riječi trijebi nije
    pred onijem ki na sviti
    mnogo može, vele umije.
    Samo, ako je vaša želja
    u Istok s vojskom putovati,
    od Poljaka neprijatelja
    utvrdit se prije ne krati!
    Dvjema sabljam na dvije strane
    mučno vlada jedna ruka,
    a sve pustit bez obrane,
    za inih hitat, zla je odluka.
    Najprije mudar način gleda
    da uzdrži što je njegovo,
    prostire se pak naprijeda
    i prihitat ište novo.
    Carstvu tvomu cića toga
    spomenut se meni vidi
    s krunom kralja poljačkoga
    sprva iskat da mir slidi.
    I pozno si i vidio
    sred krvava ljuta boja,
    gdje sam glavom tvom si bio,
    koli je teška sila svoja!
    Huđe i gore ne išti čuti -
    Višnji ukloni tu nevolju!
    Ako u Istok ti se uputi,
    a on ostane sam na polju,
    koje strane, ki li puci
    oprijeće se kraljeviću,
    ako dobit nosi u ruci,
    a na vedru čelu sriću?
    Tko vojevodi i vitezu
    Kotkoviću da odoli?
    Radovilskom tko li knezu
    bojnom slavom ki se oholi?
    Koji miri da ne padu
    pan Zbaravški ke nastupi?
    Ku li tvrđu i ogradu
    da Zamoški ne razlupi?
    Ali obranit tve države
    ka će oružja, čije desnice
    od hrabrene Krunoslave,
    Korevskoga vjerenice?
    Na konju se mnokrat ona
    tište poljskijeh iz tabora
    i slobodna i smiona
    doprije do istijeh tvih šatora;
    gdje u slici ognja živa,
    reseći je teško oklopje,
    silno carstvo tve poziva
    i na sablju i na kopje.
    Prosti, care, ako začu
    smiono hvalit tve zlotvore:
    sam si u poljskom pozno maču
    istine ove me govore.
    Nu nije čudo da obrane
    proć njima se ne nahode:
    vojske im su izabrane
    od vojevoda i gospode.
    Odrvat im moć se nije!
    strašne i vrle njih su sprave:
    svaki se od njih za čas bije
    i za ime steć od slave,
    među kopja, među mače
    proz led teče i proz vodu,
    i u oganj živi skače
    u slobodi za slobodu.
    Tim ako mir š njima žudi
    tva vlas sklopit, care od cara,
    s pomnom stražom čuva' i bljudi
    Korevskoga tamničara.
    Pače tvrdijeh od obzida,
    gdi je zatvoren, oblas vaša
    pomnu i uzdanu stražu prida'
    komu od vernijeh tvojijeh paša;
    er toliko junak slavni
    glasovit je sred Poljaka,
    svikolici da su spravni
    za otkup njegov činit svaka."
    Prista svaki od svjetnika,
    a car stavno kliče u glasu:
    "Živi dundo, svakolika
    i ma bratja živa da su!
    Bog ukloni da onoga
    smrtnom ranom vik ozledim
    vrh pristolja ki ovoga
    sidio je gdi ja sjedim!
    Ako sam ja sad uzmnožan,
    i on u bitju bi mojemu,
    i ko je život svoj podložan
    meni, i moj tač bi njemu.
    Nu ću uzmnožit straže take
    dundu i bratji na pohodu,
    da od zasjede svake opake
    utvrdiću mu slobodu.
    A maćeha oca moga
    da od pastorka mrzi sina,
    čudit mi se nije do toga:
    to je općena svijeh krivina.
    Neka ona gore oblijeta
    i po tminah noćnijeh jaše;
    suđena mi ne bud' šteta,
    vilinstva me nje ne straše!
    Nu sad hrlo, gdi prostiru
    države se me velike,
    sve gospođe da se izbiru
    svijetle krvi, rajske slike!
    Zatijem, potom bio dan svane,
    poklisar se naš odijeli,
    ter Poljakom od me strane
    mir ponesi, ki svak želi!
    A na stražu stani jedan
    Korevskoga tamničara,
    neka unaprijed nije vrijedan
    utjecati vik s privara!"
    Crnac hadum odi skoči
    i iznać se vile obeća
    zlatnijeh vlasa, rajskijeh oči,
    u kijeh svjetlos sja najveća.
    A odluči se u Poljaka
    Hercegovac Alipaša;
    med njegova riječ je svaka,
    il' spovijeda, ili upraša.
    Podsmijeh mu je sveđ sred usti,
    svakomu se smerno klanja,
    hitrina je sve što izusti,
    unjigu'e s mudra znanja.
    Zna, vuhujuć riječcom blagom,
    od besjeda sve nauke,
    i moguć je veće snagom
    od jezika negli od ruke.
    S tijem načinom prve časti
    u carevu dvoru steče,
    i od pastira paša uzrasti
    poznan blizu i daleče.
    Od tamnice najposlije
    Korevskoga straža je dana
    Rizvanpaši ki bi prije
    rob istoga slavna pana.
    Uto i noć nebu stavi
    stražu od zvijezda svud okolo,
    da prije reda ne objavi
    svijetlo sunce zlatno kolo.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  7. #7
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Drugo pjevanje započinje apostrofiranjem mladosti koja zbog nedostatka iskustva srlja u propast. Kao primjeri navode se mitski Ikar, mitski Faetont, Aleksandar Veliki te sam Osman. Pripovjedač zatim opisuje Osmana u svečanoj odori te njegovo vijećanje s najbližim savjetnicima o tome kako ojačati Carstvo. Prvi govori veliki vezir Dilaver te upozorava na opasnost koju predstavlja majka Mustafe (Osmanova prethodnika) svojom željom da ponovo postavi sina na prijestolje. Hodža savjetuje Osmanu da oženi ženu visokog roda i tako osigura dostojno potomstvo, dok crnac eunuh predlaže da sklopi mir s Poljacima. Ovdje se spominje poljska ratnica Krunoslava i njezin zaručnik Korevski kojeg su Turci zatočili.


    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  8. #8
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Treće

    Mraznoj zimi dođe svrha
    s primaljetna jur dohoda;
    snijeg s planinskih kopneć vrha,
    što uze goram, rijekam poda.
    Na glas tihi od vjetrica
    biješe ranit zora obikla
    s vijencom koji svi ružica
    u rajskijeh poljijeh nikla;
    kad sunčana zraka plaha
    po nebu se pruži vedru,
    a poklisar carski uzjaha
    zlatnom sabljom reseć bedru.
    S lijepom družbom on se otpravi
    s otmanskoga Carigrada
    put država kijem u slavi
    kralj poljački Šišman vlada.
    Car mu prida u pohodu
    s tvrdom stražom od bojnika
    bogdanskoga vojevodu,
    Gašparova namjesnika;
    dim Gašpara Milostića,
    ki u hrvatskom rođen kraju,
    bi li znanje ili srića,
    jur stolova na Dunaju.
    Ne poteži nu ga tjera
    miso da prije sklad se uzroči
    među Suncem od Sjevera
    I Mjesecom od Istoči.
    Sada jedne, a sad druge
    konje jaše na promjenu,
    probijući strane i luge
    po ravnini, po kamenu.
    U rumelska jezdi polja,
    opet srpska naprijed slidi,
    gdi su od grada Drenopolja
    vrh Marice rijeke zidi;
    vrh Marice rijeke koja
    mnokrat brzi tijek ustavi,
    kad Orfeo kraj nje poja
    drage pjesni od ljubavi.
    Kažu Srblji i Bugari
    bistre vode sedam vrela,
    koja probi i udari
    na spijevanja sva vesela;
    spovijedaju vihri plasi
    da uspregoše vrle sile,
    slavni pjesnik gdi se oglasi
    pod začinke svoje mile.
    Još govore: jato od ptica
    slijedeć dubja gnijezda prini
    za od razlicijeh čuti žica
    i od glasa sklad jedini.
    Na skladanje vele medno
    kon spijevoca ljubovnika
    od razlicijeh zvijeri ujedno
    kupljaše se množ velika.
    Od Orfea ovdi prvo,
    neka se uvijek pak začinje,
    ču zvijer, ptica, kami i drvo
    skladne i slatke bugarkinje.
    Bugarin ih slavni ostavi
    slovinskomu svom jeziku,
    djela od slave da u slavi
    bugare se u njih viku.
    Tim u njih se još začina
    što se u pjesan stavi odavna
    od Lehsandra Srbljanina
    vrh svijeh cara cara slavna.
    U njih svud se vitez hvali
    koga krunom kopje obdari:
    Stjepan Uroš i ostali
    od Nemanjić kuće cari.
    U njih žive slava obilna
    ku Kobilić steče mudri,
    kad handžarom cara silna
    na Kosovu smrtno udri.
    Prosvijetlit se u njih hajo,
    ne zavideć sunce žarko,
    Svilojević još Mihajo
    i Kraljević junak Marko.
    U njih jošte vas svijet puni
    glas i bojna djela slovu
    od Lauša ki se kruni
    u Budimu i Krakovu.
    Glas se u njih sred naroda
    od istoka do zapada
    vjera, gospostvo i sloboda
    Dubrovnika mirna grada.
    U njih Janko vojevoda
    visoko se uzvisio,
    da je obrana i sloboda
    od ugarske krune bio.
    Svaka strana ka je najdalja,
    svako doba, svako vrime
    Matijaša sliša kralja
    nedobitno u njih ime.
    U njih Đurđa Skenderbega,
    satritelja turskijeh sila,
    priko svijeta lete svega
    još viteška bojna dila.
    Na veliku u njih glasu
    Šišman Bator jošte stoji
    da otmanske vojske rasu,
    kih nebrojni bijehu broji.
    U njih svakčas rastu u slavi
    svi poljački kralji izbrani:
    Jadželoni, Vladislavi,
    Kažimiri i Šišmani.
    O Šišmane, vedra krvi,
    ki od Leha i od Kraka
    tretji imenom, slavom prvi,
    u kraljevstvu si od Poljaka,
    u njih i ti, o mogući
    poljski kralju, slavan jesi
    da sjevernoj carskoj kući
    ote krunu ka te resi;
    da otmanska teška sablja
    pod tvim britkim mačom puče;
    da svud tvoj konj, tva korablja
    zemlji i moru posluh uče.
    Nedobitan s toga uzroka
    carevat si svijetu sio,
    ako od Zapada i od Istoka
    dva cara si pridobio.
    Jedan, s čudom neizmerne
    tve kriposti čim zamjeri,
    za ljubovce da ti verne
    dvije kraljice, carske kćeri;
    drugi, oholo ki pod nebi
    vrh cara se svijeh ponosi,
    samomu se klanja tebi,
    s poklisarim mir ti prosi.
    Nu je najveća tvoja slava,
    kruno vedra i čestita,
    što imaš sina Vladislava,
    ki na carstvo sviće od svita.
    O prislavni kraljeviću,
    nedobitna tvoja dila
    ja bugareć slavan biću -
    ta je imena tvoga sila.
    Ah, srećnijeh mojijeh dana!
    Ki ću pokoj nać u trudu,
    ako u smrti cara Osmana
    sred tve slave živjet budu!
    Ja po sebi ne imam vlasti,
    ako milos' tva me ostavi;
    ti uzdrži, za ne pasti,
    pod tve krilo tko se stavi!
    Sivi Sokole od Sjevera
    koji letiš sunca više,
    trebuju mu tvoja pera
    tko ište djela tva da piše.
    Zašto ne ja, danu Orfeo,
    kad bi od tebe spijevat htio,
    vele bi se prije smeo
    neg bi izreko stoti dio.
    Na kraljevstvo od koljena
    od sto kralja kralj te rodi
    ki sjeverna nebrojena
    mjesta vlada i gospodi.
    Kraljica je majka tvoja,
    česarova sestra slavna,
    od sjeverne kuće koja
    česaruje svijet odavna.
    Česarova kćeri obdari
    i tvu mlados Višnji zgare;
    rodiše te kralji i cari,
    i ti rađa' kralje i care!
    Kruna od krstjan ka je najdalja
    u rodu te blizu gleda;
    franačkoga imaš kralja
    i španjskoga bratučeda,
    koga carstvu Indije sada
    nove svijete more plodi,
    komu sunce sred zapada
    ni u noći ne zahodi.
    Moškovsko je kneštvo glavu
    pod tve noge priklonilo,
    kad se u boju u krvavu
    od tve ruke pridobilo.
    Ti od sjevera sjever brži
    sred Nestera i Dunaja
    rva, tište, slomi i skrši
    ognjenoga ljuta zmaja.
    Svijetlo Sunce, sini, sini
    u vedrinah od istoka,
    tjeraj Mjesec k noćnoj tmini,
    dan da svane s tvoga oka!
    Kraljeviću, živi, živi
    nedobitan dovik vika;
    u pravednoj suprotivi
    dobij Sveda odmetnika!
    Rasti, rasti, Vladislave!
    Svi narodi tvoj glas čuju
    i za jedne tvoje glave
    sto kruna ti odsad kuju.
    Slijedi, slijedi tva vlas mnoga -
    tijesan joj je jur kraj ovi -
    preko mora Ledenoga
    novoj zemlji bit car novi.
    Svemogućstvu tvomu, vidim,
    svijet bit jedan neće dosta! -
    Ali je vrijeme da put slidim
    gdi poklisar carski osta.
    Jaše vizijer i najbliže
    goru od sedam vrjela gleda;
    k južnom kraju Vitoš diže
    vrh u dubju niklu iz leda.
    Kunovica, grlo od svijeta
    ka verigom dugom veže,
    i Planina Stara opeta
    prostire mu se i proteže.
    Dno vječnoga leda i mraza,
    gdi su pukle ove gore,
    starijeh doba čeljad kaza
    od oružja boga dvore.
    Da se gvozden stan nahodi
    Martov ovdi bi na glasu:
    gvozdje miri, gvozdje podi,
    stupi i vrata od gvozdja su.
    Tim još i sad, gdi se reče
    da je od boja bog stanovo,
    gvozdena se ruda siječe,
    mjesto je zvano Samokovo.
    Provadijom jaše paka
    i na žalijeh mora Crna,
    otkud sviće danja zraka,
    bijeli mu se grad od Varna.
    Pazi Varno nadaleče,
    gdi vojujuć jur junački
    smrt Vladislav slavni steče,
    kralj ugarski i poljački.
    Ali vele s boljom kobi
    sad Vladislav novi u slavi
    blizu Varna cara dobi
    i u potjeru s vojskom stavi,
    čim s junacim, kim je bio
    knez Kotković Ivan glava,
    svom je rukom osvetio
    čas staroga Vladislava;
    a Kozaci, srnuć hrli
    starijeh šteta u zamjenu,
    požegli su i potrli,
    pače smakli Varno u plijenu.
    Nove raspe stara grada
    mimohodeć paša žali
    i proć volji svojoj tada
    bojnijeh Kozak vojske hvali.
    Bugarska mu sela ostaju
    s lijeve strane: k desnoj kuča,
    gdi se k morskom stere kraju
    plodna i pitna svim Dobruča.
    U njoj težak mukom dugom
    od truda izdan vik ne osta,
    er što uzore za dan plugom
    s općinom mu 'e hrane dosta.
    Prostrana je zemlja toli
    da, tko gleda sjemo tamo,
    stalo mu se svudi okoli
    s poljem nebo vidi samo.
    Dvakrat ovdje zlatne pčele
    u ljeto se jedno roje,
    i tolikrat ovce bijele
    jagančiće kote svoje.
    Iz Dobruče uz Zagorje
    k Podunavju paša slidi;
    lijepa mjesta, drag prostor je,
    sve se puno sela vidi.
    Kite zlatne i rumene
    vise o dubju voća zrela,
    pod kim traje dni ljuvene
    čeljad mirna i vesela.
    Rojna ulišta, mliječna stada,
    žitne njive svak uživa;
    Nikopolje od zapada,
    Drstero, otkud sunce siva -
    Nikopolje, komu nije
    od sto oka mos daleče,
    rimski česar ki prostrije
    gdi najširi Dunav teče.
    Vrijeme mrakom od zabiti
    cara i carska krije imena:
    samo je svijetla vik na sviti
    djela uzmnožnijeh uspomena.
    Čas poklisar ne puštava,
    nu pospješno naprijed hodi
    uprav rijeke od Dunava,
    na Ćelijah da ju brodi.
    Ćelije su grad njekada
    glasovita bile imena:
    obilježja jedva sada
    naziru se iz kupjena.
    Bogdanski u njih vojevoda
    Stjepan caru odrva se;
    gdi visocih krov bi poda
    sad na suncu stado pase.
    Mru gradovi ogrnuti
    od kamenja stanovita,
    a od umrle čovjek puti
    žali er ne ima vječnijeh lita.
    Ah, ponosna naša čudi!
    I jes jošte ki se vara,
    i u životu tvrd se sudi,
    videć kami da se obara!
    Poharana grada ziđe
    s desna ostavi Turčin kraja,
    i upriječi put da priđe
    priko rijeke od Dunaja:
    gdi zlamenja mjesto hrani
    još i ostatke male njeke
    od mostova koje lani
    car prostrije priko rijeke.
    Mos bo oholi Dunav ne da
    vrh sve rijeke držat brze,
    neg samo oni ki mu od leda
    stavi sjever ki ga mrze.
    Tim poklisar cara Osmana,
    ko u bogdanska polja ujaha,
    vidjenje mu kobnih strana
    stupit ne da bez uzdaha;
    pače, sve što naprijed jaše,
    huđa žalos sveđ ga trudi,
    kosti gole čim plesaše
    od pobjenijeh turskijeh ljudi.
    Srcu odoljet moći ne ima,
    da od bolesti vas ne trne,
    pazeć silom prid očima
    carski rasap kud se obrne.
    Vidje polje svim široko
    ko car prikri s vojskom prije -
    sokolovo sivo oko
    prigledat ga moćno nije -
    da na svaku diže stranu
    turskijeh kosti gore gori,
    gdi iz po svijeta množ sagnanu
    mač poljački na tli obori.
    Slijedi teški put u jadu,
    i ostaju mu naširoku
    Ugrovlasi u zapadu,
    crni vali u istoku.
    Ne ustavlja se čas po putu
    Turčin, paleć zemlju uzdasi,
    paček za otkrit žalos ljutu
    u ovake se tužbe oglasi:
    "Ah, davori, družbo mila!
    Poznaste li mjesta kleta,
    gdi neizmjerna naša sila
    minutoga pade ljeta?"
    Beg bogdanski uza nj hode
    molit mu se ovdje stavi
    broj junaka, mjesta i zgode
    da mu od turske vojske objavi,
    veleć: "Kaž' mi - biće utjeha
    druga naći sred nevolje -
    sve što od cara bi do Leha
    i ko caru Leh odolje."
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  9. #9
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    U trećem pjevanju carski poklisar Ali-paša kreće iz Carigrada sklopiti mir s Poljskom.
    Pripovjedač opisuje lik Orfeja i njegovo prekrasno pjevanje kojim uspjeva smiliti čak i sile prirode
    nakon čega se nabrajaju junaci narodne epike. Pripovjedač ponovo veliča kraljevića Vladislava.
    Ali-paša prolazi kroz Srbiju i Bugarsku i priča o povijesti tih zemalja. Prolaze Bogdanskim poljem
    gdje se prije godinu dana odigrala Hoćimska bitka između Turaka i Poljaka.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  10. #10
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Četvrto


    Jur bogdanski vojevoda
    biješe umuko željan čuti,
    kad od bojnijeh kazat zgoda
    poklisar se carski uputi.
    Kliče: "Čut je strašno i plačno
    kako Poljak cara dobi,
    i ne ljudi, nu divjačno
    zvjerenje ovo ganulo bi!
    Tim što išteš ma besjeda
    da ti kaže stvari trudne?
    Ista ih zemlja pripovijeda
    svim putnikom u noći i u dne.
    Zemlja je čula i vidjela:
    čuj, viđ i ti prid očima
    vječnu žalost turskih djela
    ka nakon nas ostat ima!
    Koliko okom mož zamjerit,
    sve bi vitez puno ravno:
    vojska ku nije moć izmjerit,
    broj ki čuo nijesi davno.
    Obziruć se na gomile
    kosti ke svud leže okoli,
    sudi ke se strše sile,
    misli koja krv se proli!
    Sto jezika, sto naroda
    ujedno se sta s po svijeta:
    mač poljački smrt svim poda
    a grob ova zemlja kleta!
    Jer velika čuda često
    vjere lasno ne dostoje,
    mjesto ti ću sad po mjesto
    ukazati gdi tko sto je.
    Prut pod sobom gledaj riku
    do tja gdi opet Nester grede:
    car priko nje svu veliku
    vojsku u ovo polje uvede.
    A Hotima grada ono
    izdaleka gdi se bili:
    jako Poljaci i smiono
    pod njim bijehu se utvrdili.
    Nester rijeka svim duboka
    štićaše ih od sjevera,
    grad ih branjaše od istoka
    i brjegovi kim ni mjera.
    Od zapada jame čudne
    bijehu obdubli oko sebe,
    a ne bijehu od poludne
    ine im tvrđe od potrebe;
    ere, izvan tvrda i jaka
    što se i sama mjesta vide,
    od najboljijeh sprijed junaka
    stahu u ognju njih opside.
    Nu da obrane i od toga
    i druge im sve su pale,
    prsi bi ih od samoga
    kraljevića sačuvale.
    Ne ište se građa ina
    gdje Vladislav slavni posta,
    zašto gora i planina
    on sam svoj je vojsci dosta;
    on sam turskoj vojsci odoli
    i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
    i od krvi rijeke proli
    od Nestera šire i više.
    Na glavici vrh nas ka je
    šatori se carski opstriješe;
    okolo im na sve kraje
    kapidžija straža biješe.
    Pod gvozdenim buzdohani
    šes tisuć se ovih nađe;
    i stražnici oni izbrani
    i carskijeh su vrata građe.
    Vizijera ovdi velikoga
    Husaina se šator prope;
    deset tisuć okolo ga
    kruži, noseć bijele oklope.
    Nedaleče šator carskih,
    ki od grada sliku drže,
    glava od četa janjičarskih
    Aliaga šator vrže.
    Š njim junaka trijes tisuća
    dođe za štit carske glave;
    desnica je njih moguća,
    ognjenim se diljkam slave.
    Nu je mogućstvo svih lipsalo
    i sva slava potamnila,
    ako sred njih ne ote malo
    carsku glavu poljska sila.
    Tim Alija, verni aga,
    zamani ih kori i kara,
    čim svoja sama sablja i snaga
    na obranu biješe od cara.
    Ah, da slideć tve kriposti
    svaki je vitez tvoj vojevo,
    ne turačke danu kosti
    poljačke bi bile ovo.
    Spaoglana pak vojnica
    biješe skrila mjesta dalja,
    kih gvozdena sveđ desnica
    što dostiza rva i valja.
    Petnaes tisuć bi njih broja,
    s gizdom konja jaha svaki;
    sad i tada vrh njih stoja
    glava Derviš, junak jaki;
    jaki junak, ali, koli
    jak, pothiban caru svomu,
    jer bi uzrok ovi oholi
    svemu raspu turačkomu.
    On s junacim svojim uzmače,
    cara ostavi on najprvi;
    on omasti najprije pače
    mač poljački turskom krvi.
    Blizu ovijeh put zapada
    množ spahija staše opeta;
    Memija ih Hrvat vlada
    dvaes tisuća u sto četa.
    Cijevi od gvozdja šuplja nose
    ke ognjena zrna izmeću;
    vrlinom se svud ponose,
    u pogledu kažu smeću.
    Vitezovi uz njih prici
    delije stahu u tri čete;
    puta općenijeh zasjednici:
    izdavstvo im oči prijete.
    Od razlicijeh zviri kože
    steru im se zgar niz pleći;
    dugo s nicijem ne razlože:
    sablja je razlog njih najveći.
    Mješte Boga dinar služe,
    drug u druga ne uzda se:
    samokrese, tamno oruže
    od izdaje, nose uza se.
    Š njima se Omer svud poteža:
    stavi družba glavom njega,
    razbojnika i lupeža
    ko najvrlijega i huđega.
    S poludna se rumelskoga
    begler-bega šator prosu:
    vojevodstva pod glas svoga
    peset tisuć potpuno su.
    Bio je ovo paša izbrani
    Jusuf Bošnjak iz Maglaja,
    ki prostrije mos prostrani
    priko rijeke od Dunaja.
    Svi u ognju svoji bojnici
    put paljahu mimohode;
    tim nije čudo da u svoj rici
    Dunav pod njim skloni vode.
    Skenderpaša s Arbanasi
    s lijevoga mu kraja stoja:
    dvanaes tisuć njih se glasi
    zadojenih krvi od boja;
    junak s družbom ponosito
    na Poljake prvi isteče,
    kih s Gašparom prednje lito
    dio zatjera, dio posiječe.
    Ali oho s prvim bojom
    zaman se ufa imat bolju,
    ako plati krvi svojom
    prednju dobit na istom polju.
    Sokolović, paša od Bosne,
    s desne mu je bio paka;
    sred vojnice sve kriposne
    šesnaes tisuć sta junaka; -
    Sokolović unuk carski
    i vizijera Mahumeta,
    kim još slove kraj ugarski
    cjeć vazetja od Segeta.
    Na konjijeh svi Bošnjaci
    sjahu svijetlo odjeveni,
    zatočnici hrli i jaci,
    kopjanici svim hrabreni.
    Za četami bosanskime
    junaci opet stahu iz strana
    kim svetoga Save ime
    i hercega stoji Stjepana.
    Hercegovce ko je vidio,
    deset tisuć broj im poda;
    Ćor-Husain paša bio
    i beg im je i vo'evoda.
    Tvrđa od žice sapletena,
    a oružja svijem su puške,
    čeljad uzrasla usred stijena
    stižuć, rvuć zvijeri luške.
    Nu od zapada vrh svijeh paša
    drža šator zemlja ravna
    Mahumeta Karakaša,
    budimskoga paše slavna.
    Junak ovi slavno ime
    steče u vojskah koje vodi,
    i vezijerom velicime
    jur ga zvahu svi narodi;
    pače dočas čekaše se
    da ga veće nada svimi
    car na prvo mjesto uznese,
    Husaina smakne i snimi -
    car, ki vrh svih vojevoda
    pomilova još ga onada
    za ljubovcu kad mu poda
    sestru, i Budim da njim vlada.
    Ali otrovna huda zloba
    ka za tuđim raspom smagne
    nađe varku u toj doba
    da iz svijeta on se izagne.
    Ova caru vid zaslipi,
    da ga usili bez razbora
    da on Poljake sam naripi
    razbijati sred tabora:
    pače osuda bila je taka
    turska vojska da pogine,
    kad opusti od junaka
    ki ju branjaše nad sve ine.
    Sam nastra skupne sile,
    valja, udara, siječe i strijelja,
    dokli se rva vrh gomile
    od pobjenijeh neprijatelja.
    Ah, da 'e taka tri bojnika
    naša vojska još imala,
    ne bi nje se šteta prika
    nego poljačka naricala.
    Ali vječna dika i slava
    i smrt ista bi mu tade,
    kraljevića Vladislava
    ispod ruke pokli pade.
    Soko vije brže od strijele
    vrh svijeh ptica perja ohola,
    ali leti više vele
    oro sivi vrh sokola.
    Nu, vaj, huda kobna polja
    spomena me htje ražalit,
    da mi je trijebi sred nevolja
    neprijatelje silom hvalit.
    Ah, ne hvalim neprijatelje
    nego kripos ka pod nebi
    svjetlosti ima dana bjelje
    i, gdi god je, hvala 'e sebi.
    Vratimo se tim s besjedom
    kazati opet od careva
    vojstva obilna mjesta redom:
    naprijed, nazad, zdesna, slijeva.
    Pazi onamo gdi utočilo
    k tretjemu se polje brijegu:
    mjesto ono dano je bilo
    natolijemskom begler-begu;
    i tko pod njim sablju prija,
    uzvriježi ga sred dva mora
    Sivas, Maras, Amazija,
    Bursa, Esrum i Angora.
    Svi vo'evodom njega glase
    vojevodom nada svima,
    nu opet narod svaki nase
    pašu od mjesta za glavu ima.
    Natolijevac sve puškara
    bilo šeset tisuća je,
    svaki je vjeran i za cara,
    sto života dat ne haje.
    Šator uz njih paša opstrije,
    od vezena platna lijepa,
    od hainske Mangarlije
    i obilnoga od Alepa.
    Jur junaka sobom obra
    po stotinu stotin svaki;
    svi imahu konja dobra,
    sablju britku i luk jaki.
    Od šes tisuć množ se ubusi
    Karamana i už njih združa;
    pute odiru, živu u gusi,
    bat, sablja i luk njih su oružja.
    Toliki se broj konjika
    s carom odi doć poteži,
    kih Jordana poji rika
    a jevrinska zemlja vriježi;
    svaki harbom vješto meće,
    svaki lukom dobro strilja,
    bez kriposti, bez odjeće,
    vitez nazvan, lupež zbilja.
    Arapa se uz njih često
    tri tisuće trikrat stalo,
    ki nikada nijedno mjesto
    ne opće držat ni za malo.
    Čeljad bez stana i bez časti,
    gdi se dere, plijeni i šteti
    bolja skrovno za ukrasti
    negli očito za oteti.
    Dalečina oko ustraša;
    gledaj gdi se nebo skuča,
    dijarbećerski ondi paša
    s deset tisuć vojske zbuča.
    Oružjem se svi opstriješe,
    s konjem poteć vazda laci;
    svi pod perjem, svi se reše
    pravi vitezi i junaci.
    Sami stekoše ovu slavu
    suproć Orlu od Sjevera,
    nedobitnu slijedeć glavu
    hrabrenoga Dilavera,
    ki, neka mu raste sminje,
    na prsijeh drža viku
    od Slavojke Adžamkinje,
    ljubi svoje, zlatnu sliku;
    ku na kopju dobi i ote
    sinu kralja od Persije,
    i zamerne cić lipote
    kratka časa bez nje nije;
    paček jošte što je veća
    od pravoga dalek znanja,
    drži da ona sva je sreća
    i božanstvo koje klanja.
    Turske krvi usred blata
    među Lehe junak skoči
    i ote Orlu iz nokata
    mladi Mjesec od Istoči;
    za ko'e djelo Osman mladi
    Husainpašu diže, a njega
    vrh vizijera svijeh posadi
    na vladanje svijeta svega.
    A kon njega se Armen jošte
    petnaes tisuć tvrdo ugnijezdi;
    konje suhe i okošte,
    ali hrle, svaki jezdi.
    Oružja su strijele i luci,
    ko inim mnozim, i njih vrsti,
    a s gvozdenim šipi u ruci
    indioske duge trsti.
    Pazi sunčja zraka zlata
    u oblak bio gdi je uprla:
    ondi paša od Bagdata
    sto je i uza nj vojska vrla -
    Abas bijeloj u haljini,
    ki od sljednika posvećen je,
    on se u obraz priklon čini,
    a visoko srce penje;
    gori od mora Hvalinskoga
    tja do Bijele Zore grada
    razlika su društva mnoga
    od naroda kojim vlada.
    Sto paša je i sto bega
    i viteza broj bez broja
    pod zlamenjem bijela stijega
    š njim slijedilo krv od boja.
    Ali pogled sad uputi
    otkli bijeli dan izlazi,
    na vrh oni podignuti
    ki sve ravno polje pazi.
    Ondje istočna sta bojnica
    i u nje licu sunce i zora,
    glasovita Sokolica,
    velikoga kći Mogora.
    U nje družbi dvanaes ona
    djevojčica bojnijeh ima,
    i moguća i smiona
    cijele vojske zateć š njima.
    Sve u rukah kopja nose,
    a u očiju drže strijele;
    vezi od zlata njih su kose,
    jašu konje jak snijeg bijele.
    Sablja o pasu, luk niz pleći
    u mnogom im visu uresu;
    po prilici, po odjeći
    vile od gora vidjet sve su.
    Tim kraljevska prigizdava
    dikla sred njih rekbi da je
    lijepa božica od dubrava
    ka u lovu danke traje.
    Na razblude ona mlada
    čud oholu vik ne prignu:
    bijesne konje kroti i vlada
    i tekuć ih vjetar stignu.
    Sred oružja raste smino
    bez bojazni u životu
    i od žene ne ima ino
    neg samo ime i lipotu.
    Po planinah, priko gora
    vrle zvijeri traži i diza,
    i slobodna bez umora
    i tjera ih i dostiza.
    Kaciga joj resi teška
    mješte vijenca zlate kosi;
    štit zrcalo, a viteška
    oklopja su cvit ki nosi;
    vito kopje nje je igla,
    a vreteno britka sablja;
    na pomoć se caru digla,
    da poljačka polja ugrablja.
    Jakno rusa, ku okoli
    bodežljiva drača odsvudi,
    ljepota se nje oholi:
    neka čezne tko ju žudi.
    Ali što joj toj pomaga,
    i ponosna ako je mila,
    i ohola ako je draga;
    mlada je cara tim zanila.
    On s pogleda nje sunčana,
    kijem ga iz oči lijepih strijelja,
    primi i pozna veće rana
    negli od svijeh neprijatelja.
    Vas mlađahan plam je ognjeni
    s druge, rajske nje lipote,
    ka pozorim svijetlijem plijeni
    svačija srca i živote.
    Nu robujuć u ljubavi
    car se otkriti ne usudi
    lijepoj ka mu dušu travi
    što u srcu svomu žudi.
    Zasveda ga ognji živi
    zatvoreni huđe prže,
    čezne da ju ne razgnivi
    i od sve vojske ne odvrže.
    Ali i za njim Sokolica
    i ne manjijem ognjem gori;
    ljuven pogled s draga lica
    i nje tvrdo srce otvori.
    Gori, ali plame krije
    gorke trpeć vik boljezni;
    ljubi, ali još ne smije
    objaviti sve ljuvezni.
    Čezne mlada i neizmernu
    sumnju ima da car i nju
    ne bi uzeo ne za vernu
    ljubi nego za robinju;
    pače, sluteć to zaisto,
    ne ima mira u životu;
    goni ljubav srce čisto
    od svijeh želja na sramotu.
    Da od poljačkijeh sila ova
    samo osta, glas prolita,
    sred dobitijeh vitezova
    dobitnica nedobita,
    i da i sad još optječe
    sjemo tamo po krajini,
    robi, plijeni, bije, siječe
    i od krstjana rasap čini.
    Vid se naprijed ne prostira;
    tim ne mogu ukazati
    velikoga od Misira
    gdi je općio paša stati -
    od Misira ki se ima
    s kraljestvima istakmiti,
    toliko bo neizmernima
    miri okolo zemlje ophiti.
    Na boj s dvakrat stotin trista
    bio je došo vojvoda ovi;
    od edžipskijeh plodnijeh mista
    njegovi su vitezovi.
    Svaki zlatnoj u odjeći
    srebrom kova konjske stupe,
    neprijatelju svom noseći
    ne oružja negli otkupe.
    Ostaci se ovo broje
    od starijeh Mameluka;
    srce im smjenstvo zgubilo je,
    tratit zlata ne još ruka.
    Nut Jemira mjesto koje
    prekopskoga zdrža cara,
    ki na pomoć caru doje
    s trijes tisuća svojih Tatara.
    Gdi obnoći ne osvanu;
    bez pristanka, bez umora
    plijeni optječuć svaku stranu
    i od polja i od gora.
    Sva podoljska zemlja i ruska,
    ku požeže i porobi,
    Tatarinu biješe uska,
    dokli njega jači dobi.
    Vojevoda kiovski ga,
    pan Zamoski, s plijenom stiže,
    i učini da opet riga
    u svoj krvi sve što diže.
    Nu gdi ostavljam od poludna
    crnce? gdi li im mjesto kažu?
    Zvijezde brojit stvar je trudna;
    tijem je bolje da se utažu.
    Istočnoga vojska Zmaja
    ne može se vojska rijeti
    neg pučina bez dna i kraja
    za svijet prikrit i proždrijeti.
    Gleda', okolo odasvudi
    što oko vidi svom kriposti,
    sve bi puno bojnijeh ljudi -
    sve je sad puno susijeh kosti;
    sve bi puno ognja živa,
    sve je sad puno mrazna praha,
    Prut i Nester što opteciva,
    s Crna mora do Ugrovlaha."
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  11. #11
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    U četvrtom pjevanju Ali-paša svome pratiocu, bogdanskom begu, detaljno priča o prošlogodišnjoj Hoćimskoj bitci.
    Govori mu o sastavu jedne i druge vojske te s ponosom ističe brojnost Turaka. Spominje vojskovođe i zapovjednike
    obiju zaraćenih strana te hvali Vladislava iako mu je neprijatelj. Potkraj pjevanja u priču uvodi lik Sokolice, mlade i
    prelijepe turske ratnice, koja je potajno zaljubljena u cara.



    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  12. #12
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Peto

    Serse slavni, ki poda se
    stavi Istok vas njekada,
    kad s tisuću tisuća se
    vojske diže put zapada,
    na uznosit brijeg uzide
    i, pazeći broj bez broja
    vitezova ki ga slide
    bi velika rados svoja.
    Nu, misleći da opeta
    neće od onijeh svijeh junaka
    živ bit jedan do sto ljeta,
    grozno u srcu svom proplaka.
    Ali mladi care Osmane,
    ako se i ti obeseli,
    put poljačke kad se strane
    s vojskom strašnom najprije dijeli,
    plakat si opet mogo bolje,
    pokli u kratko vidje vrime
    gdi se prikri cijelo polje
    s tvim vitezi pobjenime.
    Proz gomile turskijeh kosti
    jaše paša, i naprijeda
    od bolesti i od žalosti
    zavrć riječi plač mu ne da.
    Ali vele huđa 'e muka
    ku vidjenje već mu dava
    od skorenijeh susijeh ruka
    i od usahlijeh crnijeh glava.
    Često cijela još telesa,
    sleđena u krvi i smrznuta,
    nastupajuć s konjem splesa
    sjemo tamo priko puta.
    Mnokrat mu se konj poplaši,
    puha, rža, strepje u sebi:
    konj ga i konjik mrtav straši
    priko koga proć mu je trijebi;
    pače mnokrat nase skoči
    cić namjere tužne toli -
    on za milos zaže oči
    i suzami lice poli.
    Na svakčas ga uspomena
    s mnozijeh mjesta gore cvijelja:
    od rodjaka ondi ubjena,
    a ovdi od mila prijatelja.
    I zasve to man se uzmiče,
    jer je usiljen putujući
    onijem istijem kih nariče
    konjskim stupom kosti tući.
    Ah, jaoh, sasma teška jada!
    ah nevolje bez izgleda!
    Pleše onijeh mrtvijeh sada
    kih najveće živijeh gleda.
    Put mrzeći tako tjera
    vas dan, svu noć bez umora,
    ali veće kraj Nestera
    tridesta mu svanu zora.
    Tu Bogdancim vojevodu
    prida, ki po nj došli bijehu,
    a on rijeke priđe vodu
    s družbom inom u pospjehu.
    Nu ko stupi kraj Podolja,
    tajčas vidje nadaleče
    gdje proć njemu priko polja
    jedan vitez konja teče.
    Ruka desna nosi kopje,
    lijevu zlatan štit pokriva;
    odijeva ju bijelo oklopje,
    pod kacigom obraz skriva.
    Od bojnika je slika prava,
    nu nije bojnik neg bojnica -
    svijetla i slavna Krunoslava,
    Korevskoga vjerenica.
    Ona, otkli turska sila
    draga svoga jur zarobi,
    nije oružja čas pustila,
    s kijem junake mnoge dobi -
    oružja u kom lijepa dikla,
    vječne slave u požudi,
    od malahna još se obikla
    bojna ćaćka družeć svudi,
    pri Dunavu ki prostrane
    svim države gospodeći
    jake vojske cjeć obrane
    suproć turskoj drža smeći.
    Spovijeda se toj zaisto,
    i glas veće svud protječe,
    da u doba ono isto
    kad on kćercu ovu steče,
    pokli tada š nje poroda
    smrt oplaka ljubi svoje,
    za kolijevku štit joj poda
    a oklopja za povoje.
    Bojnom trubljom mješte pjesni
    sveđ ju šika i pokoji,
    a gdje sjever dme nesvijesni,
    od lavice mlijekom doji.
    Golom sabljom za zabavu
    hitro vladat nju nauči
    i nejaku još joj glavu
    pod kacigu tešku skuči.
    Kopjem ruku, stupaj tijekom
    mlađahna ona tad ukrijepi,
    i uresi slavnom njekom
    veličinom pogled lijepi;
    pak na hrlom konju uzrasti,
    gdi u planinah vihri viju,
    i ne pozna vijek pripasti
    s prijeke smrti na očiju.
    Ali ljubav kroz vlas živu
    jača oružja da joj vele:
    luk nje oči, pram tetivu
    a poglede stvori strijele.
    Tim dobiva ona redom,
    sad s oružja, sad s ljepote,
    i desnicom i pogledom
    svačija srca i živote.
    Nu u zabavi tač dostojnoj
    ko se učini jur velika,
    bojni ćaćko kćerci bojnoj
    nađe bojna vjerenika.
    Korevskomu ju da vojvodi,
    ki junačtvom svud se slavi,
    neka mjesta ka gospodi
    nakon sebe tvrđa ostavi.
    Utoliko i vojvoda
    bogdanski se caru odvrže,
    i od krvavijeh bojnijeh zgoda
    početak se hud zavrže.
    Supruć Turcim na boj teški
    tad u pomoć od susjeda
    i Korevski pan viteški
    s oružjem se diže ureda.
    Nu od njegovih naglih sprava
    bojne odluke pokli vidi
    vjerenica Krunoslava
    i ona usta da ga slidi.
    Vapeć mlada ne pristaje:
    "Kud sam tako ideš sada?
    Znaš i u mene srce da je
    ke se od smrti ne pripada;
    znaš da i ja pokoj tlačim
    za ime dobit s bojnih truda;
    među kopjim, među mačim
    družit te ću verna svuda."
    Na glas lijepe sve ljubavi,
    ka mu slatko dušu gori,
    vjeren vitez konja ustavi
    i ovako odgovori:
    "O bojnice mila moja,
    ka se od mene sreća druga
    željet može neg sred boja
    imat ljepos tvu za druga?
    Ali, dušo ma ljubljena,
    kad ti dođeš, tko će ostati
    kletim Turcim mjesta općena
    ne dat plijenit i harati?
    Ah, vlaštite ti države
    od turskijeh sila bljudi,
    a neka ja sred krvave
    rati tjeram narod hudi."
    S mnozim molbam razlog dosta
    slavni vitez još besjedi;
    tim bojnica lijepa osta,
    a on sam naprijed put svoj slijedi.
    Udri konja na tijek spravna,
    i na njemu sletje hrlo
    u bogdanska polja ravna
    na krvavo bjenje i vrlo.
    Jakno nebo kad u ijedu
    strašnu godinu ori u buci,
    nosi munju u pogledu,
    grom u glasu, trijes u ruci.
    Prid poljačkom vojskom prvi
    turske sile on nasrnu,
    ter njihovom brzo krvi
    svu omasti zemlju crnu.
    I dobio bi tad zaisto
    i svačijoj se opro sili,
    da Bogdanci u doba isto
    ne bijahu ga ostavili;
    pobjegoše netjerani
    nekrepci ovi nevjernici
    u planinskoj iskat strani
    štit sred jama u litici.
    Put planinske hrlo strane
    i slavni se vitez tište;
    odmetnike raspršane
    opet u boj vratit ište.
    Ali mnoštva nabunjena
    bijehu gorom, kud su utekli,
    na zapreku puta općena
    strašna dubja množ posjekli.
    Ušto smioni junak tade
    zaprjekam se tim promiče,
    među hrečje u grm pade,
    brzi mu se konj potiče.
    Tad skočiše iz zasjeda
    nevjernici na zlo spravni,
    i prije pozna neg ugleda
    po glasu ih vitez slavni.
    Opire se svim bez straha,
    ali čim ih bije i tuče,
    iznenatke sred zamaha
    britki i dobri mač mu puče.
    Ne ustavlja se, bočom lupa
    i u zlotvorskoj grezne krvi,
    ali svakčas huda skupa
    odsvud mnoštvo veće vrvi.
    Tiska, goni, otet se ište
    nedobitna moć viteza,
    nu mu izazad ruke stište
    dvijesti ruka i uzom sveza.
    Tako slavni vojevoda
    sred sužanstva osta prika;
    pridobi ga huda zgoda,
    ne vlas svojih protivnika.
    Brži od toga nego ptica
    glas poletje k onoj strani
    gdi mu staše vjerenica
    od krajina na obrani,
    kažuć robom kako uhiti
    i izda Turkom draga svoga
    čeljad ku on sloboditi
    pođe od ropstva turačkoga.
    Začu mlada i protiva
    hudoj sreći srce utvrdi,
    s plemenita tere gniva
    prijeti osvete, tužbe grdi.
    Jak lavica, kad sred stijena
    laviće joj lovac digne,
    u nesvijesti nesmiljena
    skačuć se ori, da ga stigne,
    tač na konju ona hrlu
    s kopjem leti a ne teče,
    stižuć tursku vojsku vrlu
    s drazim svojim nadaleče.
    Nu kad pozna što je začela
    da izvršit moći nije,
    sva bogdanska polja i sela
    i požeže i odrije.
    Pak slobodu bojnom srićom
    vjereniku svom da vrati,
    pođe s poljskim kraljevićom
    suproć caru vojevati.
    I da steče toj doskora
    što odluči u pameti,
    sama istjeca iz tabora
    i Osmanovoj glavi prijeti.
    Turskom krvi pute plaka
    i njih sile silom tiska,
    i usred vojske i junaka
    na šatorijeh cara iska.
    S veličanstvom ponositim
    zatjeca ga i poziva
    s britkom sabljom, s kopjem vitim
    da izide njoj protiva,
    vapeć: "Ako, jak te glase,
    dostojan si carstva toga,
    hod' na polje i uza se
    vod' junaka Korevskoga;
    jer inako, kad otkriti
    tvoje nesmjenstvo budeš sada,
    silom ti ga ugrabiti
    imam usred Carigrada.
    Obećivam, pridobita
    mojijem robom kad te uhiću,
    grdeć blaga sva od svita,
    na njemu te promijeniću.
    To li budeš ti dobiti,
    suproć suhu ja ću zlatu
    njega i mene izmjeriti
    za naš otkup, za tvu platu."
    Začu mlad car od Istoči
    podunavsku zatočnicu,
    i na konja tajčas skoči,
    uzam kopje u desnicu;
    na brzoga konja koji,
    čijem je na tijek spravan veće,
    na krilijeh regbi stoji
    i da sada poletjeće.
    Pored š njime dvanaes paša
    na hrlijeh se konjijeh tište:
    poguba ih carska ustraša,
    odmijenit ga svaki ište.
    Sokolica ali mila,
    ljubav svoju da zaštiti,
    sokolova pripe krila,
    sunu se u tijek streloviti.
    Ne priteče neg prileti
    svijeh ostalijeh i zavika:
    "Od moje ćeš ruke umrijeti,
    tko god ti si od bojnika!
    Nije potreba da car jedan
    na pozove tve izlazi,
    ako poznam da nijes' vrijedan
    odgovorit ni moj snazi."
    Prijete ovako dikle mlade
    i prilike take imaju
    da se obje vojske tade
    u jednu od njih upoznaju.
    Drži vojska od Poljaka
    za viteza Sokolicu,
    a turačka za junaka
    Korevskoga vjerenicu.
    Uzrastom je Krunoslava
    jakno u gori vita jela;
    oružje joj ures dava,
    konj je pod njom brza strijela.
    Glava, prsi i sve ostalo
    pod zlatom je zlato u njega,
    usred čela neg što malo
    srebrna mu stoji biljega.
    Na štitu joj ptica biše
    ka se u ognju prži sama;
    gleda u sunce, pismo piše:
    "Mrem za živjet s tvoga plama."
    Sokolica od sokola
    bistru i hitru sliku ima;
    ponosita i ohola
    uzrastom je nada svima.
    I konj pod njom, sivi soko,
    sokolova nosi krila;
    srce oganj, plamen oko,
    snijeg njegova dlaka je bila.
    Na nje štitu zvijer je ona
    proć mjesecu jasnom s nebi
    ka se klanja svim priklona,
    s pismom odzgar: "Samom tebi!"
    Car mlađahan s jedne strane
    lijepu svoju okom slidi,
    i dobita da ne ostane,
    vene, čezne, gasne, blidi.
    Veli: "Ne cijen' da se uputi
    tuj bez mene, moja mila,
    ako uza se na boj ljuti
    i me srce sad si odnila!
    Tko dobude tvu lipotu,
    pridobiće mene istoga,
    o me duše drag životu,
    o carice carstva moga."
    S druge strane stoji pun slave
    mlad kraljević svijetle sreće;
    put hrabrene i gizdave
    Podunavke oči meće.
    Čeka gledat od nje ruke
    čudna djela i velika,
    znajuć da ona ima odluke
    tijem slobodit vjerenika.
    Svaka je spravna utoliko
    zatočnica u vrloći
    doć na bjenje veće priko
    i ukazat ke je moći.
    Polje ravno i široko
    sred dvije vojske mjesto je njima,
    a sunčano svijetlo oko
    svjedočit im jakos ima.
    Tuj s dva kraja vihra brži
    suproć konju konj se tište,
    i objema se kopje skrši
    u najprvo susretište.
    S obje strane hrlo tada
    viteška se sablja trže:
    plaho leti, jako pada
    gdi ju desnica snažna vrže.
    Vrh oružja gvozdobita
    gradi udorac teškijeh se ore:
    skaču i lete iskre iz štita,
    bijela oklopja plamom gore.
    Nagli konji strjelovito,
    kud ih hitre ruke obrću,
    sjemo tamo viju se u vito,
    zdesna, slijeva svud nasrću.
    Jednu snagu, jedno doba,
    u jednakoj sili od ruke
    ukazaše srca oba,
    ni među njim bi razluke.
    Tvrdi štiti, cijele oklopi,
    još izranjen nije nitko:
    ničije krvi još ne popi
    jedne kaplje gvozdje britko.
    Pune srdžbe i čemera
    one u sebi buče time,
    jak na vihru od sjevera
    dubje u gori posred zime.
    Na stremeni su obje stale
    i, ako ne izda sila mnoga,
    udarcom se jednim hvale
    svrhu donijet bjenja toga.
    Ali zamah jedno prijeti
    a udorac drugo ukaza:
    kaciga im s glave odleti
    s jasnom tvrđom od obraza.
    Zlato prosu, pram razveza,
    zasjaše oči, svanu lice:
    otkriše se dva viteza
    dvije mlađahne djevojčice.
    Jakno sunce iza oblaka
    draže objavi sve svjetlosti,
    iza oružja sviću taka
    dva sunca ova od liposti.
    Bez uzdaha ko ih gleda,
    ter mu dano gorjet ne bi,
    ili stvoren vas je od leda,
    ili srca ne ima u sebi.
    Na svanutja neufana
    od ljepote izabrane
    u obje vojske sa svijeh strana
    lete strijele, dažde rane.
    Nova robja, novijeh sluga
    odsvud vrvi množ velika,
    pače u vojsci vojska je druga
    zaplijenjenijeh ljubovnika.
    Lete oblaci od uzdaha,
    od pogleda vojske teku;
    svačija srca čeznu od straha
    da obje mlade zla ne steku.
    I toliko svak to haja,
    da na konjih strjelovitih
    sunuše se s oba kraja
    dvije dubrave kopja vitih.
    Sjaju sablje, dažde strile,
    trublje trube, konji rže,
    i pod silu s nagle sile
    djevički se boj razvrže.
    Razmeće se i zameće
    boj iz boja huđi i jači,
    i sretaju usred smeće
    kopja i štiti, sablje i mači.
    Na oružne buke tade
    gora i polje strašno zamni,
    nu uto sunce zgar zapade
    i noć skri svijet u skut tamni.
    Crna sjena put tabora
    Turke vrati i Poljake;
    ali isred njih sjaše zora
    s dvije bojnice lijepe i jake.
    Na tabore Krunoslava
    vraćaše se, nu pod silu;
    što ne vodi, trud joj dava,
    zatočnicu svu nemilu.
    A to er cijeni za istinu
    promijenila na njoj da bi
    ljubav dragu i jedinu
    ku joj huda sreća ugrabi.
    S tijem ufanjem još ju tjera
    priko polja, priko strana,
    otkud dobi kraj Nestera
    mlad kraljević cara Osmana;
    paček, buduć glas imala
    da Podoljem na dan prije
    s drugami je projahala,
    dokli ju nađe mirna nije.
    Ne ustavlja se čas od tijeka,
    brza konja sveđ udara
    i upoznava se izdaleka
    u careva poklisara.
    Jur vapije sva ohola;
    "Čekaj, čekaj, Sokolice!
    da imaš krila od sokola,
    ne uteče me desnice!"
    Ali, kako bi naprijeda
    poklisaru carskom bliže,
    pozna istinu i ureda
    konja uspreže, kopje diže.
    Da su od mira, a ne od smeće,
    čeljad, kažu njoj biljezi:
    duge i stavne svim odeće
    i vrh kopja bijeli stijezi.
    Nu po oružju i po štitu
    i poklisar nju otkriva
    za bojnicu glasovitu
    cara na boj ka poziva.
    Spomenjuje nje velika
    i hrabrena bojna dila,
    i od njegovijeh svih konjika
    najbržega k njoj posila;
    ki joj smerno otkri ime
    od careva svijetla paše,
    i priloži kazat s time
    k poljskom kralju na što iđaše.
    Uputi se naprijed tade
    zatočnica plemenita,
    i u miso joj tajčas pade
    da za draga svoga pita.
    Pak ustavi konja dobra,
    slacijeh usti ruse otvori
    i u besjedu blagu obra
    s poklisarom da govori.
    Ki buduć se poklonio
    njoj i ona opet njemu,
    i u način se drag i mio
    otkrio dvoran ovi onemu,
    bojna uzdahnu djevojčica
    i ne može skrit poraza,
    zasveda raj lijepi od lica
    i od oči sunce ukaza,
    veleć: "Čuo si, može biti,
    pripovijedat ime moje,
    i mogo si još viditi
    ovijeh ruka djelo koje;
    Ali ne znam ču li ikada
    koliko je privelika
    boles ka mi srce jada
    s ropstva draga vjerenika;
    er u ropstvu nije pravom
    svezan uzom da sad hodi
    tko slobodan s mnogom slavom
    rodio se da gospodi.
    Neka trpi jaram teški
    tko ga obiknu više vrata:
    vitezovi drže leški
    njih slobodu dražu od zlata.
    Zato molim tvu dobrotu
    da mi odgovor istin poda:
    gdje je, ako je u životu,
    moj Korevski vojevoda?"
    Odgovori paša znani:
    "O bojnice svijetla imena,
    u kom mjestu, u koj strani
    nije tva slava razglašena?
    Tve je ime proletjelo
    i gdje svijetlo sunce gleda,
    tve viteško svako djelo
    za čudo se svud spovijeda.
    Uzo bih ti bolje glase
    od viteza kazat tvoga;
    žive, nu na nj stavila se
    s tvrdom stražom pomnja mnoga.
    Za dobro imaj, o gospoje,
    ako rečem što je istina:
    svijetlo i drago sunce tvoje
    sred tamnice krije tmina,
    i izdno jame, u koj sada
    trpi muke sveđ nemile,
    nije ufanja moć ikada
    slobodit ga s nijedne sile."
    Trudno podnije dikla lijepa
    što začula ovdi biše,
    i taka ju boles cijepa
    da ne uzdiše neg izdiše.
    Ne ima vlasti da ustavi
    na očiju grozne suze;
    poklisara tim ostavi
    i put drugdje slijedit uze.
    Sram je slavnu zatočnicu
    i u mnogoj je stoga muci,
    da joj vidi plač na licu
    tko joj gleda mač u ruci.
    Tako naprid sama slidi
    i, umnažajući nepokoje,
    drugo uza se vik ne vidi.
    neg s uzdasim suze svoje.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  13. #13
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    5. pjevanje
    Nakon što je nastavio svoje putvanje, Ali-paša susreće Krunoslavu.
    Krunoslavin je zaručnik Korevski pao u tursko zarobljeništvo te je ona krenula
    s Vladislavom u boj kako bi ga pronašla i oslobodila. U Hoćimskoj bitci borila se
    sa Sokolicom. Raspituje se kod Ali-paše o sudbini zaručnika i doznaje da je u tamnici.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  14. #14
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Šesto

    Krunoslava, pokli upazi
    sred guste se svim dubrave,
    gdi kladenac tih izlazi
    vrh cvjetica i vrh trave,
    s viteškoga konja skoči
    i, ušto uze da se boli,
    iz kladenca svijetlijeh oči
    rijeke od groznijeh suza proli;
    ter svakako neka otkrije
    tešku muku ka ju mori,
    iz srca uzdah vruć podrije
    i žalosno progovori:
    "Prem se htjelo mrtvoj meni
    mjesto ovako gluho i pusto,
    da me tmine združe sjeni
    ke prostira dubje gusto.
    Gdi si, o sunce mojijeh dana,
    vjereniče gdi si mili?
    o ma željo uzdisana,
    u životu, jaoh, jesi li!
    O životu moj jedini,
    ja bez tebe nijesam živa,
    ako u mrkloj s tobom tmini
    srce i duša ma pribiva.
    Nu se od mene smrt ne plače -
    mrem bez duše po razlogu -
    neg što tebe, slatki brače,
    sloboditi još ne mogu.
    Ali jaoh, što ću da sve drago
    kamenje se moje broji,
    ako, vajmeh, pravo blago
    u tuđijeh mi rukah stoji?
    Što mi valja zlato ino
    i bogastvo neizrečeno,
    ako zlato moje istino
    pod zemljom je zatvoreno?
    Čemu je da sam ja gospoja
    podunavskim nad narodi,
    ako je u ropstvu duša moja
    ka životu mom gospodi?
    Što mi sunce od istoči
    s bijelijem danom mladoj siva,
    ako sunce mojijeh oči
    vječne noći tmina skriva?
    Ali, vajmeh, ma svijes gdi je?
    što besjeda moja pravi?
    Kako vječni dan tu nije
    svijetlo sunce gdi boravi?
    Dan je, ali iza oblaka
    od kamenja ledenoga
    proć goruća nadvor zraka
    vik ne može sunca moga.
    O kamenje svijem čestito,
    miri srećni i blaženi
    sred kijeh sunce sja skrovito
    kim dan svanut može meni!
    Ah, da mi je željnoj moći,
    pticom bih se satvorila
    za ubrzo leteć doći
    sred vašega mrazna krila!
    Nu kada mi toj se brani,
    a vi mi ste nadaleče,
    miri visoko obzidani
    sred kijeh sunce me istječe,
    daj primite, svijetli miri,
    druzijem puni tmine i straha,
    dušu ku mi želja tiri
    na krilijeh od uzdaha!
    Ali, tužna, gdi se bolim?
    što govorim? s kijem besidim?
    Kamenju se gluhom molim,
    ni daleče ke ne vidim."
    Zatrvljena zatočnica
    svoje ovako tužbe svrši
    i čuvene od vjetrica
    ki oko nje tiho prši.
    Čim u smeći i u plaču
    tako tuži dikla mlada,
    glas iz luga jedan začu
    gdi se u gorske dipli sklada,
    kojijem pastijer u dubravi,
    budeć slavja da š njim začne,
    zvaše vilu, ka ga stravi,
    iz pojate sve divjačne.
    Biješe ovako on pokliko:
    "O Rumenko ma ljubljena,
    sad na dubju gdi je lis niko
    i dubrava sva je zelena,
    čemu sama ti u svrsi
    huda i prika mom životu
    od kamena kažeš prsi,
    kriješ rajsku tvu lipotu?
    Uz ovčicu milu svoju
    mlad jaganjčić travu pase;
    golub, na ku letne hvoju,
    golubicu gleda uza se;
    a ti sama od pastira
    verna tvoga dalek hodiš,
    ni ćeš da š njim pokraj vira
    vjenčac viješ, tančac vodiš.
    Ah, tva mlados sama utječe
    od Miljenka tvoga verna,
    a životu mom daleče
    sama je lipos tva zamerna.
    Jeda ti je me gorjenje
    skrovno i moji tešci trudi,
    ter ti ne znaš što zna stijenje,
    dubje, zvijeri, ptice i ljudi?
    Nut jaganjčić gdi moj veči
    igrajući od veselja,
    veleć: 'Ostav' tužne riječi:
    blizu je tebe tvoja želja!'
    Ah, obrati na me, brače,
    slatki pogled tvoj veseli,
    ter viđ ko me srce plače,
    čim svu dušu tebe želi.
    O Rumenko, rumenija
    od rumene zore meni,
    čuj slavice pjevat, gdi ja
    zovem ures tvoj ljubljeni!
    Vidjeli su, mnim, vidjeli
    tvu lipotu izdaleče,
    tere scijene danak bijeli
    da im iz tvoga lica istječe.
    Vrh mene ovo listje pita',
    razbirajuć svaku granu,
    s moga ognja vjekovita
    kako mnokrat zgorje i planu.
    Jak uzdrži pticu veska,
    kom tanahan prut se oblijepi,
    tako svjetlost tva nebeska
    mene kroz svoj pogled lijepi.
    Tim se mlados tva ne srči
    da ju pastir gorom slidi:
    viđ gdi stado sve me trči
    da tvoj ures rajski vidi."
    Prista pastir, a bojnica,
    obilnije roneć suze
    niz rumena svoja lica,
    ovako opet tužit uze:
    "Drag ti je život i pun sreće,
    jaoh, ovoga sad pastira,
    ako svoje kratke smeće
    sreta ufanjem duga mira.
    Žalosne ti me su tuge
    i dni puni, vaj, skončanja,
    ako donijet tužbe duge
    ne mogu mi kratka ufanja.
    Blizu je njega željna vila,
    s ke mu stravljen život vene,
    a jedina ljubav mila
    nadaleče stoji od mene.
    Njega iz dubja lipos draga
    sliša sve što moli i prosi;
    meni u sjenah dubja blaga
    plahi vjetar riječi nosi.
    On svanutjem zornim bilim,
    noćnijem tminam ja se opstiram;
    on ufanjem žive milim,
    bez ufanja ja umiram;
    on će brzo najčestitiji
    u ljubavi rijet se moći,
    a nesreće me na sviti
    vik na svrhu neće doći."
    Slidila bi tužbe ove
    i još lijepa Krunoslava,
    nu joj donese misli nove
    časna ljubav, bojna slava.
    Na oružje da gane se
    Podunavka dikla mlada,
    bojna slava njoj donese
    miso u pamet ovu tada:
    "Ti li u tužbi i u plaču,
    o hrabrena zatočnice,
    pitaš pomoć, a ne u maču
    ki sred tvoje stoji desnice?
    Ti, ka za čas bojne slave
    ustručala vik se ne bi
    među zmije, među lave
    usrnuti pri potrebi?
    Tvoj vjerenik sužan osta
    i uza mu se na vrat stavi,
    a ti cviliš jak priprosta
    pastirica u dubravi?
    Na ku išteš bolju zgodu
    da tvoj život igda odrediš,
    ako sad ga za slobodu
    vjerenika tvoga štediš?
    Probudi se tim, probudi!
    Nedobitna gdi je tva sila?
    Ona ista drug ti budi
    ka si druzim vazda bila!
    Platit rijekom turske krvi
    svaku suzu tijem poteži:
    tjeraj, stiži, meći, rvi,
    sijeci, plijeni, pali i žeži!
    Koji miri, straža koja
    desnici se tvoj će opriti?
    S bojnom slavom sila tvoja
    jaka je pako pridobiti."
    Ali ljubav časna opeta
    s mislim drugom tad ustaje,
    i od pogube boja kleta
    obratit ju ne pristaje:
    "Djevojčice, veleć, mlada,
    pod oružjem da li spravi
    sred turskoga Carigrada
    slobodu iskat tvoj ljubavi?
    Kud te vodi plaha želja?
    Da si od ognja sva goruća,
    nijesi mnoštvu neprijatelja
    jedna odolit ti moguća.
    A ne možeš bit dovika
    nečuvena ni vidjena,
    ako oteti vjerenika
    s oružjem si pripravjena.
    Tvrde mire kim se jama
    tve svitlosti obgradila
    oboriti ne mož sama,
    priletit ih ne imaš krila.
    Čuvaj, ušto hoć pod silu
    sloboditi tkoga ljubiš
    da slobodu tvoju milu
    i života ne izgubiš!
    Ah, ne truni dni nezrele!
    Znaš vjerenik tvoj ljubljeni
    da tvoj život veće vele
    neg svoj isti ljubi i scijeni.
    Kada smrt bi tvu začuo,
    ako ne sam od sve ruke,
    oni čas bi poginuo
    od žalosti i od muke.
    Tim tvoj slavni život hrani
    na vremena svjetlja i bolja,
    s tobom vitez tvoj izbrani
    kad sred rodnijeh bude polja.
    A uputi se mirna veće,
    mješte krvi zlato trati;
    kad slobodi mož bez smeće
    vjerenika, ne išti rati!
    Znaš da turska ćud za zlatom
    po naravi hlepi i gine,
    a gospojom svim bogatom
    tebe kažu nad sve ine.
    Zlato i blago zato skupi
    i u Carigrad pođi s time,
    vjerenika ter otkupi,
    dokli imaš zgodno vrime!"
    Posljednja ova miso dobra
    mladici se mudroj vidi;
    tim na konja skoči i obra
    da put miran mirna slidi.
    Za slobodit svoga draga
    ona u malo skupi dana
    vele zlata, vele blaga
    i kamenja izabrana.
    S ugaršticom zaruđenom,
    u ugarskoj u haljini,
    ugarskim se zove imenom
    i Ugričić mlad se čini;
    tere tako priobučena
    iz rodnijeh se strana dijeli,
    i do malo prem vremena
    u Carigrad dođe bijeli.
    Gdi došavši u dvor hodi
    česarova poklisara,
    s mnogom željom da oslobodi
    ljubljenoga gospodara.
    Skrovno ište, hitro pita
    za njegovo bitje svudi;
    ili s varke, ili s mita,
    što je začela, steći žudi.
    Uto i Osman car mogući
    svim veliku želju ćuti,
    glas od mira čekajući
    s poljačkijem kraljom čuti.
    S mnogom mislim cića toga,
    što je plahos sva zaliha,
    cijeni i sudi da je od svoga
    poklisara lijenos tiha.
    Vas dan, pače još pokoje
    sebi i druzim noćne smeta
    pitajući: "Gdje je? što je?
    čeka li se brzo opeta?"
    Ali u njemu bez uzroka
    pohlepa ova prešna nije;
    sveđ bo misli put Istoka
    da se dijelit bude prije.
    Dilje od vijeka čase zove,
    sprave od puta sveđ poteži,
    i u pameti misli nove
    sveđ od većijeh želja vriježi.
    Nije mu dosta što nareče,
    kad u Istok budi otiti,
    da će izbliza i izdaleče
    vernih vitez množ skupiti,
    tere š njima bez krsmanja
    spahoglane, janjičare
    od turskog vojevanja
    na zakone vratit stare;
    nu od plahosti steruć krila
    vas svijet veće priletiva,
    s namišljenih tere sila
    sve podlaga i dobiva.
    Jur po moru i po suhu
    nedobitan s mislim hodi,
    i za sobom u posluhu
    Zapad i Istok združen vodi.
    Od Persije silna kralja
    najprije dobit odlučuje
    i kraljevstva sva ostala
    ka po glasu slavit čuje.
    Slavnoj španjskoj kruni opeta
    on se uzda vrha doći
    i česarstvo od sva svijeta
    pod silu joj otet moći.
    Na česara njemačkoga
    još oružje mnogo spravlja
    i pod sablju carstva svoga
    s podložnim ga pucim stavlja.
    Ni s franačkijem kraljom pazi
    vjeru davno uhićenu;
    i na njega sabljom slazi
    u krstjanskom raspu općenu.
    Pak s izborom od junaka
    ka uzmnoži bojne sprave,
    misli udrit na Poljaka
    i dignut mu krunu s glave.
    Ah, saviše pršeć mlače,
    dobrzo ti zaboravi
    boj poljački, gdi najjače
    tve viteze mrtve ostavi!
    Jeda ne znaš ti po dilu,
    što spovida svudi slava,
    nedobitnu vlas i silu
    kraljevića Vladislava?
    Spomeni se i svjedoči -
    sram ostavi pri istini -
    kolik rasap na tve oči
    od vojske ti on učini.
    Koliko li kraj Nestera,
    mimo ljustvo sve ostalo,
    paša ti je i vezijera
    od njegove ruke palo;
    isprid mača kad njegova,
    gdi krv rijekom odsvud teče,
    priko ubjenijeh vitezova
    jedva s glavom živ uteče.
    Vito kopje, štit pereni,
    britka sablja, desna ruka
    kraljević je prihrabreni
    krstjanskoga svega puka.
    Nu što velim, care Osmane?
    I ti poznaš isti opeta
    da Vladislav zdrži obrane
    od krstjanstva svega svijeta.
    Samoga se njega bojiš,
    od samoga njega predaš;
    bez pokoja zato stojiš,
    poklisara čim izgledaš, -
    poklisara koga odavna
    s mnozim darim ti poslo si,
    da u njegova ćaćka slavna
    žuđeni ti mir isprosi.
    Ali čim car ne pristaje
    smione misli umnažati,
    želja u njemu sveđ vruća je
    poklisar mu da se vrati.
    On u sebi sumnji veće
    od njegova duga hoda
    da uzrok drugo biti neće
    negli koja huda zgoda.
    Tim vapije: "Gdi se dio?
    Poljak toli nije daleko!
    Ili se je utopio,
    ili ga je tko posjeko."
    I tako ga toj pristraša,
    da misleći u dne i u noći
    ne čini ino neg upraša:
    "Gde bit može? kad će doći?"
    Nu još želju kažuć istu,
    dokli čuje, ne ima mira,
    Kazlaraga u kom mistu
    gospođe mu lijepe izbira.
    Ki od poludna i od istoči
    jur budući prošo kraje,
    kupeć lipos, od svijeh oči
    ka žuđena najdraža je,
    iz razlicijeh mjesta ote
    množ svijetlijeh djevojčica,
    od kih svaka cjeć lipote
    dostojna je bit carica;
    ter s mlađahnijem njima doje
    na kraj mora najposlije
    gdi bi njegda grad od Troje -
    bi, zašto ga sada nije.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  15. #15
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    6. pjevanje
    Nastavlja se priča o Krunoslavi. Ona dolazi u Carigrad gdje je Korevski zatočen i smišlja načine
    kako da ga izbavi. Želi ponuditi zlato za njegov otkup, ali shvaća da to neće biti moguće. Zato
    se preoblači u ugarskog velikaša misleći da će kao muško imati više uspjeha u svom naumu. Zatim
    pripovjedač govori o Osmanu koji nestrpljivo čeka poklisara iz Poljske s vijestima o primirju. U tom
    iščekivanju razmišlja o svojim budućim osvajanjima Perzije i Španjolske. Kazlar-aga odlazi na put
    kako bi sultanu našao ženu plemenita roda i tako mu osigurao zakonitog nasljednika.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  16. #16
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  17. #17
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Sedmo

    Pri moru uprav srpskih strana,
    u pržinah pusta žala
    leži Troja ukopana,
    od grčkoga ognja pala;
    slavna Troja, ka je svime
    njegda Istokom gospodila,
    a sad ino nije neg ime
    nakon sebe ostavila.
    Gdi su miri, gdi su dvori?
    Nije zlamenja od ničesa:
    što ognju osta, vrijeme obori
    i pohara i poplesa.
    Samo jošte nedaleče
    Simeonte rijeka sama
    s malo vode jedva teče
    i ona usahla s davnijeg plama;
    a polak nje gora Ida
    u vidjenju svome zdrži
    uspomenu od Parida,
    koga oganj Troju sprži.
    Ah, kud, plahi mlače, poje,
    na ki li se put poteži,
    kroz gorjenje neka tvoje
    u pepelu Troja leži?
    O mladosti, bez razloga
    i razbora, viđ, tko hodi,
    na što plahos tvoja mnoga
    dovodi ga i navodi!
    Biješe danica objavila
    jur svanutje dana bijela,
    i istekla zora mila
    s vijencem rusa oko čela,
    kad za brodit sinje more
    s djevojčicam ke ga slide
    Kazlaraga u istok zore
    na korablju zlatnu uzide.
    Šlje otole na sve strane,
    da se otok svaki ophodi,
    s druzijem plavim crnce uzdane,
    a on uprav more brodi.
    Gleda k stranam sjevernime
    tijesna mora val nablizu
    komu Ele poda ime,
    kad na očiju zginu Frizu,
    i kojemu još njekada
    posluh uči Kserse smioni,
    vrhu njega bjena kada
    mos veliki on nasloni.
    Ah, nesvijesna oholasti,
    kud se nijesi ti prostrla!
    Da li scijeniš tvojom vlasti
    srdžbe ukrotit mora vrla?
    Vrla mora ki gradove
    i kraljevstva cijela ždere,
    kada skoči na valove
    i izide iz sve mjere.
    Leandro mladac zatravljeni,
    gizdav mimo sve ostale,
    slideć sve vil zrak ljubljeni
    njegda plova ove vale;
    nu srditi val zaklopi
    njegove oči plahom silom,
    usred puta kad ga utopi
    prikom vlasti i nemilom.
    On se molit za slobodu
    vjetru i moru tad ne krati,
    da prinese u pohodu
    a utopi ga u zavrati.
    Ali ušto molit uze
    gnjevno more, vjetre plahe
    prolijevajuć grozne suze,
    podirajuć česte uzdahe,
    uzdasi mu vjetar veći
    a suzami more uzrasti;
    tim on, ištuć smrti uteći,
    sam ju srete svojom vlasti.
    Iza otoka od Teneda
    crni se aga uto izvaža,
    ki skri grčke plavi i ne da
    da ih trojanska vidi straža.
    Leno i Lezbo mimohodi
    i upravlja put na Šio,
    ki doskora u slobodi
    sam je sebi gospodio.
    Šlje po otocih na sve strane
    djevojčice da izbiraju
    s druzim plavim crnce uzdane,
    a on brodi željnom kraju.
    Na otok slazi, u grad ide;
    plaču matere, oci blijede,
    ušto način nać ne vide
    da im djece ne odvede.
    Ter slobodu izgubljenu
    naricati svak počinje,
    veleć: "Da li carskom plijenu
    rađaćemo mi robinje?
    Ah, sve imanje nije li dosta,
    ke se od nas za inih stjeca,
    teža sila da ne posta
    od ke nam se grabe djeca?
    O žalosti plačna svima!
    Vaj, nevolje gdi su ove:
    svoju istu, jaoh, druzima
    djecu rađat za robove;
    i pun vaja i pun smeće
    bit usiljen s teške službe
    u porodu im činit veće
    negli u smrti plače i tužbe!
    Može li se s huđe zgode
    ginut gorom smrti kojom,
    neg živeći bez slobode
    ne bit voljan dušom svojom?
    O slobodo slatka i draga,
    izvrsno te vik ne ljubi,
    ni poznava tvoga blaga
    tko te ovako ne izgubi!"
    Vodi iz plijena turska sila
    djevojčica množ izbranu
    od kih svaka lijepa i mila
    u svijetlu se rodi stanu.
    Rodjaci ih i rodice,
    pune tužbe, plača i vaja,
    skubuć vlase, grdeć lice,
    do samoga slijede kraja.
    Udaraju s teške muke
    pokraj žala odsvudije,
    put korablje, steruć ruke
    ka im porode slatke krije.
    Srce od smeće i od jada
    razabrati njih ne more
    imaju li im željet sada
    blage vjetre, mirno more.
    Gnjev i milos sveđ u sebi
    pamet vrte, svijes im viju;
    što bi htjeli, što li ne bi,
    da odlučit ne umiju.
    Ne ljubovce neg robinje
    scijene da će caru biti;
    huda miso tim počinje
    u srcih se njih buditi.
    Žele s misli hude ove
    da plah vjetar dme s planina,
    da more udre na valove
    i da proždre svih pučina.
    Ali od želje hude ovako
    bježi opeta srce ureda,
    i, ako razlog hoće tako,
    milos brani, ljubav ne da.
    Crni se aga diže iz Šija,
    i nalijevo čim se vozi,
    Samo, Andro, Ikarija
    i otoci mu stoje mnozi -
    slavni otoci, od kih hvala
    čte se puna pisma stara,
    sad neznana mjesta ostala
    s malo stada odizgara.
    Delo svijetli, otkli svitu
    danja i noćna svjetlos usta;
    tamni diku glasovitu
    prazan otok, zemlja pusta.
    Vrhu mjesta suha i gola
    obilježja crkve nije,
    na zavjete boga Apola
    gdje iđaše vas svijet prije;
    neg što na glas prazne jame
    iz pustoši k svakom kraju
    zamnivaju, i one same
    odgovore mukle daju.
    Među otocim k lijevoj strani,
    od kih aga množ zamijera,
    udalek su raspršani
    Naso, Paro i Čitera -
    Naso, gdi svu crkvu imaše
    njegda Bako bog veseli;
    Paro, otkle resijaše
    carske dvore mramor bijeli;
    Pafo i Gnido jur božici
    od ljeposti posvećeni,
    a u otočnoj jedva slici
    sad neplodni svim kameni;
    Čitera, ka od ljubavi
    lijepoj majci ime poda,
    sad sve u grmu i u travi
    stijenje obraslo usred voda.
    Gdje stan pucim bi vrijednime,
    tuj sad pastir ovce svraća;
    ah, koliko može vrime
    ke s godištim sve privraća!
    Slidi i obraća crnac veće
    mimo Širo jedra bila,
    gdi man kriše ženske odeće
    domišljatom Grku Akila -
    silna Akila, kom svi puci
    ime u slavnu čuše glasu,
    a njegovi sad unuci
    zemlju težu, stada pasu.
    Tako sreća svim puziva
    u promjeni vječnijeh doba
    promjenivat sveđ uživa
    roba u kralja, kralj u roba.
    Jedri hadum i ostaje
    na desnu mu Gora Sveta,
    od starijeh Etos ka je
    bila u davna zvana ljeta.
    Kon Olimpa jošte gleda
    Peleo i Osa gdi se izmiče,
    od kojih se pripovijeda
    da u nebo vrh im tiče.
    Brda priklona i nizoci
    brijezi su ovo svekoliko,
    glasovitu nu pisoci
    uspeše ih na toliko.
    U pismijeh uzrastiše
    male ovako stvari u sebi;
    a velike se izgubiše,
    er ko će od njih pisat ne bi.
    Riječ je ko se bijehu ljudi
    gorostasni jur propeli
    pod oružjem, u požudi
    da bi nebo Jovu oteli.
    Oni od ovih postaviše
    jednu vrhu druge goru,
    neka uzidu na najviše
    od nebesa strane goru.
    Ali Jove, za strt njima
    svim nesvijesno ovu miso,
    ognjevitijem treskovima
    oni čas je satariso.
    Na veliko svačije smjenje
    osta u temu izgled tada:
    tko visoko prem se penje
    da nizoko sasma pada.
    Nu dočime sinje vale
    crnac brodi mora ovega,
    od njegove družbe ostale
    sve korablje sretoše ga,
    ke otoke nebrojene
    mora Edžea prošle bijehu
    i jur k njemu put Atene
    vraćahu se u pospjehu.
    U staroga luku grada,
    koga davnje slave rese,
    š njima svijem združen tada
    Kazlaraga uveze se.
    S djevojčicam na kraj side,
    i u malo opet dana
    sve države on obide
    od razlicijeh grčkijeh strana,
    pazeć mjesta oko sebe
    gdi u stara bi vremena
    Atene, Argo, Sparta i Tebe
    i Korinto i Mičena.
    Sedam slavnih razumnika
    države ove porodiše,
    od kih ufat nije dovika
    dohititi znanjem više.
    Svako mjesto ovo poda
    još za vječnu diku svoju
    množ hrabrenijeh vojevoda,
    nedobitnijeh sveđ u boju.
    Od kriposti stare ostalo
    ni imena sad tu nije:
    s gradovima je znanje palo
    i sva slava ka bi prije.
    O bjeguće sasma vrime!
    o nekrepka srećo odveće!
    Koja stvar se pod vašime
    promijeniti silam neće?
    Ah, jesi li ti, o slavna
    grčka zemljo, ona mati
    plod čestiti ka odavna
    od razuma dat ne krati?
    Porodi li njegda one
    ti mudrace glasovite
    ki nauke i zakone
    ostaviše plemenite?
    Sinovi li tvi se glase
    vitezi oni i junaci
    ki Istok stavit vas poda se
    s malijem vojskam biše jaci?
    Ti li si ona puna hvale
    koja cića znanja tvoga
    zvaše puke sve ostale
    bez razbora i razloga?
    Ah, obrati sad se na te
    i nevoljno bitje pazi:
    nevjerstvu su starom plate
    sadanji ovi tvi porazi.
    Eto veće nigdje u tebi
    osobita nije vladanja;
    sama ostaješ ti pod nebi
    bez oružja i bez znanja.
    Porušena u crnilu
    veći dio ležiš pusta,
    izgubila buduć silu
    i od ruka i od usta.
    Sloboda se tva ponizi,
    dobro ti je svako oteto;
    za vrat drži te u verizi
    samosilje tursko kleto.
    Ali sva zla ova huda
    koja trpiš sužna tako
    od višnje su pravde osuda
    na živjenje tve opako.
    Nevjerstvom se tvojijem boli
    i nariči š njega jade,
    jer pedepsa s neba, koli
    lakše ide, teže pade!
    Jezdit crnac ne pristaje
    priko ravne Livadije,
    i slijeva mu more ostaje
    od Korinta zvano prije,
    koga kraju nadaleče
    od Priveze vali stoje,
    Zapad i Istok gdje doteče
    na pomorske dvakrat boje.
    Tuj u doba starijeh ljeta
    Markantonija razbi Agusto,
    čim za dobit carstvo od svijeta
    svaki od njih biješe usto -
    Markantonija, ki se obrati
    svom korabljom i pobježe,
    kad s ognjene odsvud rati
    najvećma se more užeže.
    O istočni vojevoda,
    ti ne bježa tad neg slidi
    tvoj plam slatki priko voda
    ki nadalek letjet vidi.
    Rimskijeh plavi množ moguća
    nije tebe pridobila
    nego tvoja pobjeguća
    Kleopatra lijepa i mila.
    Pri carici srca tvoga
    svega svijeta carstvo ostavi,
    ter ljubovnik bolji stoga
    neg vojevoda ti se objavi.
    Na istom mjesti s mnogom vlasti
    skoro vitez španski izbrani
    turskom krvi more omasti
    i krstjanstvo sve obrani;
    on na moru Turke pobi
    i ima dobit vječne slave,
    a na kopnu ti ih pridobi,
    o prislavni Vladislave.
    Nu glas više s bojne zgode
    od imena leti tvoga,
    jer on carske vojevode
    a ti razbi cara istoga.
    Ali crnac, ko sve prođe
    grčke strane bliže i dalje,
    uputi se prešno i dođe
    na ravnine od Farsalje,
    gdi u vremena njegda stara
    boj veliki oni posta
    od Pompea do Čezara,
    svemu svijetu štetan dosta.
    Velikoga ovdi Rima
    vijeće i Istok vas ujedno
    carstvu od svijeta među njima
    učiniše grlo jedno,
    da slobodi rodna grada
    silni Čezar glavu odsiječe,
    ki tu s pucim od Zapada
    na domaći boj isteče.
    Ovdi pobjeni i dobiti
    Rimljani oni slavni biše
    ki narode sve na sviti
    i pobiše i dobiše.
    Njih sloboda š njih poginu;
    i to nesklad hudi uzroči,
    kad zet svekru, otac sinu
    a brat bratu protiv skoči.
    Njima nijedna vlas pod nebi
    vik ne može doći vrha:
    oni od raspa sami sebi
    početak su bili i svrha.
    Tako davnji dub, ki žile
    utvrdi odvik sred planina,
    krepak stoji na sve sile
    plasih vjetar, zlih godina;
    usred njega ali kade
    malahan se crv zavrže,
    podgrize ga i, da pade,
    tegota ista sva ga vrže.
    Ah, da je proklet tko zameće
    u rodnomu nemir gradu
    i domaće vriježi smeće
    u zavadi i neskladu.
    Ali ovako Kazlaraga
    jezdeć začu glas pun slave
    od uresa lijepa i draga
    Sunčanice prigizdave;
    i kako se biješe ova
    djevojčica svijetla i mila
    sred bijeloga Smederova
    plemenito porodila.
    Tim čas ne hteć od umora
    duga puta počinuti,
    priko polja, priko gora
    k raškoj zemlji on se uputi,
    a poć mnozim crncim čini,
    da iznahode ljepos novu,
    po bosanskoj kraljevini
    i gospostvu hercegovu,
    veleći im da otprije
    put država tih ne idu,
    dokli od bližnje Arbanije
    mjesto svako ne obidu.
    A on s družbom svoga dvora
    diže se uprav put Dunava,
    priko polja, priko gora
    kud najpreči put poznava.
    Priko mjesta, priko sela
    mačedonskih uprečiva;
    zdesna ostaje grad mu Pela,
    Filipova polja sliva -
    Filipa, ki jaram stavi
    najprije grčkoj jur slobodi,
    ali većma se on proslavi,
    što Lesandra sina rodi,
    koga oružje i desnica
    prostriješe se dokraj svita
    priko grčkijeh svih granica
    i Istoka pridobita.
    Aga i ostala družba svoja
    na Kosovo dođe paka,
    glasovito polje od boja
    gdi ubi Miloš cara opaka.
    Ne ustavlja se na Kosovu
    negli uprav kroz Toplicu
    svrće k bijelom Smederovu
    za nać slavnu Sunčanicu,
    od ke, igdje put obrati,
    ču zamjerne i velike
    od liposti spovijedati
    jednim glasom sve jezike.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  18. #18
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    7. pjevanje
    Kazlar-aga putuje Grčkom pri čemu se kazuju brojne priče iz povijesti grčkih zemalja te europske povijesti.
    Započinje spominanjem slavne Troje i njene propasti. Kazlar-aga šalje sluge po otocima da biraju djevojke
    za sultana, dok njihovi roditelji i rodbina plaču i zapomažu nad takvom sudbinom. Nabrajaju se otoci pokraj
    kojih plove te se govori o pokušaju Giganata da preuzmu nebo od Zeusa, o Marku Antoniju i Kleopatri te o
    Cezaru. Gundulić apostrofira Grčku, njezinu slavu i pad, razloge padu itd. Kazlar-aga ide u Srbiju po
    Sunčanicu o čijoj je ljepoti čuo.



    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  19. #19
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Osmo

    Ljepota je od naravi
    dar čestiti, slavno blago,
    gdi se sabra, skupi i stavi
    sve što je ugodno, milo i drago.
    Od svjetlosti višnje zraka,
    cvijet od raja pun uresa,
    dobro u kom su dobra svaka,
    bistri izgled od nebesa.
    Najizvrsnije Božje djelo
    u kom svijetu raj se otvara,
    gdi pram sunce, istok čelo,
    zvijezde su oči, lice zora.
    Od radosti i razbluda
    skup izbrani, skladna mjera,
    slatka od srca svih požuda,
    mila od oči svih zamjera.
    Med prislatki, ki tko kuša,
    čemer mu se sladak čini,
    blizu i dalek od svijeh duša
    želja i pokoj drag jedini.
    Nu moguća ova lipos
    s svijetlom krvi kad se združi,
    dvakrat veću kaže kripos
    da ju dvori svak i služi;
    u velikoj tere slavi
    leti svuda glasovita
    i neznane puke travi
    u najdaljijeh stranah svita.
    O česarska kćeri izbrana,
    u porodu okrunjena,
    ti sva vedra, sva sunčana
    s ljepote si i s plemena.
    Rajski ures lica tvoga,
    ki moć izrit nije besjedom,
    Vladislava prije slavnoga
    zanije glasom neg pogledom.
    Tim on želeć da bi steko
    dragu milos prid tvim licom,
    kraljicom te svom nareko
    i ljubljenom vjerenicom.
    Ali dočim ni daleče
    namijenjeni tvojoj sreći,
    iz sjevera ter ti istječe
    sunce bijeli dan noseći,
    tva ljepota rajska prosti,
    mala ptica s tanke hvoje
    ako istočnoj tvoj svjetlosti
    iz dubrave pjesni poje.
    Kraljeviću vjereniku
    veće istočni car zavidi
    pleme i lipos tvu veliku
    neg svu dobit s ke još blidi:
    steć bo može on na svitu
    izgubljenu slavu u boju,
    nu lipotu plemenitu
    ne vik naći kako tvoju.
    Pod zvjezdami tvoga uresa
    nije bilo ni će biti:
    jedno je sunce vrh nebesa,
    jedna je lipos tva na sviti.
    Otmanović tim zaludu
    poslo je iskat svuda sebi
    dad caricu naći budu,
    o kraljice, sličnu tebi.
    S tvojijem drazijem natjecati
    u svem se ište; ali neće
    u ljubovcah on imati
    neg u oružju bolje sreće.
    Sila mu je da izgubi,
    i inako moći nije:
    tako u lijepoj sada ljubi
    kako u vrlom boju prije.
    Jur je došo Kazlaraga
    k Smederevu bijelu gradu
    za iznaći kćer Ljubdraga,
    Sunčanicu lijepu i mladu.
    Svijetla je ova djevojčica
    od koljena despotskoga:
    vid žuđeni i zenica
    slijepa starca, ćaćka svoga;
    ki se unuka unuk zove
    Đurđa despota i Jerine,
    od kih ime i sad slove
    niz slovinske pokrajine.
    Zasveda su Turci hudi
    gospostvo mu staro oteli,
    gosposke se kaže ćudi,
    plemenit se djelim veli.
    Prut kraljevski, njekad ki je
    u rukah mu djedim bio,
    njemu je sada štap na ki je
    tešku staros naslonio.
    Države one gdje njekada
    vlas despotska sterala se,
    kratka mu je sad livada,
    vrhu koje stado pase.
    Straža mu su psi uzdani,
    krotke ovce puk podložni,
    a pastiri i gorani
    prijatelji najuzmnožniji.
    Priprosta mu je kućarica
    mramornoga mješte krama,
    a raskošna svim ložnica
    trava uvehla, suha slama.
    Šatori su izvezeni
    zelenoga dubja kitje;
    jestojska mu je sat medeni,
    voda i mlijeko slatko pitje;
    a od zlata čaše izbrane,
    slatke piće u kih stoje,
    ruke bijele i snježane
    milostive kćerce svoje.
    Dobri ovako starac traje
    najpokonjih dana dio,
    ki od dvanaes sinova je
    čestit otac nekad bio.
    Ali njemu smrt nemila
    kroz namjeru hudu i priku
    svih je ubrzo polomila,
    da ne osuši lica viku.
    Tim je on sada osto veće
    jak opsječen dub u gori
    komu vihar s plahe smeće
    grane skrši i obori.
    Vuk i Đurađ, kih slovijaše
    glas s istoka do zapada,
    s puške ognjene mrtvi ostaše
    u podstupu Praga grada.
    Gojko i Uroš sred zasjeda
    od turske su sablje pali,
    ki su ognju priko leda
    za česara vojevali.
    Mikleuša i Stjepana
    more utopi na pučini,
    a dopade smrtna rana
    Vlatka od guse u planini.
    Glavu izgubi Grgur svoju
    s prijateljskih zlih privara,
    a u rdeljskom stignu boju
    smrt Miloša i Lazara.
    Janko i Lauš od svih bijehu
    samo ostali jošte živi
    za razgovor i utjehu
    ćaćku u teškoj suprotivi;
    ki svu ljubav složi i stavi
    od dvanaes u dva ova,
    i ko oči dvije u glavi
    i gleda ih i milova.
    Ali huda nad sve ine
    dobrzo mu sreća uzroči
    da mu ujedno zrak pogine
    i od dva sina i od dvije oči.
    Janka ne može uzdržati
    da se na boj ne uputi;
    u bogdanskoj tim ga rati
    pogubiše Turci ljuti.
    A Lauša u isto vrime
    srete prika smrt na domu,
    ki ćaćkovo zovuć ime
    umrije u rukah ćaćku istomu.
    Tad toliko plakat uze
    od dvanaes probjen strila
    tužni starac, da ga suze
    oslijepiše s grozna cvila;
    i svršio još bi u plaču
    dni kroz teške nepokoje,
    razgovara da ne začu
    od jedihne kćerce svoje.
    Sunčanica mlada i lijepa,
    od ke slovu svud kriposti,
    svijetlo ufanje ćaćka slijepa
    i štapak je u starosti.
    Mile unuke on viditi
    želi od drage kćerce ove
    i u njih opet ponoviti
    sebe i mrtve sve sinove.
    Ali je zaman da itko sada
    nje lipotu dvori mnogu,
    zašto djevstvo ona mlada
    zavjetova višnjem Bogu.
    Mudri ćaćko s biljeg veće
    pozna ovu nje odluku
    i, što obljubit kćerca neće
    vjerenika, ćuti muku.
    Nu u sebi opet sudi
    da od djetinjstva plaha ishodi
    taj nje miso, s koje žudi
    da dni tako sama vodi.
    Tim neka u njoj od ljubavi
    probudi se časna želja,
    on razlike igre stavi
    od radosti i veselja.
    Od bugarskih mlados sela
    na igre se kupi ove,
    i ljuvena i vesela
    sjediljkam ih milim zove.
    Lijepe djevojke i gizdave,
    i seljani mladi š njima
    na nje idu, i vrh glave
    svak od cvijetja vijenac ima.
    U tanac se svi hitaju,
    svi začinju slatke pjesni
    i razlike igre igraju
    u pokoju i u ljuvezni.
    Vrh livade mlad uz mlada
    sjedi u cvijetju razlikomu,
    i riječ s riječim hitro sklada
    na uho šaptom ovi onomu.
    Natječu se svi pastiri,
    i ukazat svaki uživa
    da skladnije dipli sviri
    i da u slađi glas popiva.
    Zatjecat se još ne taže
    pastirice najmilije,
    ka začinja pjesni draže,
    ka li vjenčac ljepše vije.
    Sjediljke ove skupio biše
    starac Ljubdrag na svom stanu,
    jeda srce tvrdo odviše
    od sve kćerce one ganu:
    ter od mladih, kih ustrili
    slavna lipos nje velika,
    kigodi joj tuj omili
    i obere ga vjerenika.
    Tad kon lijepe Sunčanice
    na sjediljke sej ljuvene
    odsvud mlaci i mladice
    skupiše se nebrojene.
    Ona mlada, zasveda je
    mučna u srcu cića toga,
    poslušna se kazat haje
    zapovijedim ćaćka svoga.
    Sve najlijepše gube ime
    prid uresom nje uresa
    jak prid suncem istočnime
    jasne zvijezde od nebesa.
    Čisti zlatni pram od kosi
    na vjetric je tih rasplela,
    a od razlika cvića nosi
    vjenčac vrhu vedra čela.
    U pogledu ljuvenomu
    razbludna joj sja danica,
    a u rajskom licu svomu
    capti trator i ružica.
    Na ustijeh joj od veselja
    rumena se rusa smije;
    koprenica snijega bjelja
    bjelje od snijega prsi krije.
    Tako ona milo hodi
    i toliku svjetlos ima
    da u jedno vrime izvodi
    tančac stupom, dan očima.
    Pače, cijeneć da je zora
    što su oči nje ljuvene,
    rumena se rusa otvora
    i razliko cvijetje zene.
    Bijelim rukam po livadi
    s drugam ga ona brat počinje;
    seljani se dižu mladi:
    kolo okolo njih začinje.
    Usred kola od svirali
    i od dipli na glas mio,
    da zabave sej pohvali,
    zače ovako mlad Radmio:
    "Družbo lijepa i vesela
    od mlađahnijeh pastirica
    kim sred oči zora bijela
    a sunačce sja sred lica,
    pridružite u ljuvezni
    s našijem vaše skladne glase,
    da pojući slatke pjesni
    biće ovo proslavja se!
    Pojmo, pojmo, družbo, draga!
    Bježi mlados, leti vrime;
    od prolitja doba blaga
    uživajmo prije zime!
    Ne čekajte svijetla prama
    zlato u srebro da se obrati,
    a bez svitlosti i bez plama
    lijepijeh se oči pogled skrati.
    U mlađahna svoja lita
    svaka od vas, lijepe moje,
    grli rados, ljubav hita',
    želje ispunjaj slatke svoje!
    Čestitos je ovo živa,
    blaženstva su ovo prava;
    ovako se lijepa uživa
    mlados i nje dika i slava.
    Što se pita, da se ima;
    što se žudi, da se stječe;
    što je lijepo blizu očima,
    da i od srca ni daleče;
    da dva mlada jedno žele
    u životu stravljenomu
    i da vode dni vesele
    živeć jedan u drugomu."
    Radmio prista, i tajčas se
    š njim u tanac svi hitaju;
    dva začinju, u sve glase
    skladno ostali otpijevaju.
    U šapte se igra obrati,
    ko se u tancu dozačina,
    pak uzeše popijevati
    četr mlada seljanina.
    Prvi poče ko njekada
    od hercega od Stjepana
    ugrabi se ljubi mlada,
    ka mu sinu biješe dana;
    i ki je ona jad i smeću
    i ćutila i podnila,
    čim na starcu svim mrzeću
    draga je mlaca promijenila;
    i ko paka cića toga
    sin mu se je poturčio,
    i iz gospostva herceg svoga
    s djecom inom prognan bio.
    Zapopijeva drugi opeta
    ko Biogradu pomoć poda
    prema silam Muhameta
    Ugrin Janko vojevoda;
    i kako se ispod mira
    grada toga car oholi
    ljuto ranjen tad istira
    veće mrtav živ negoli.
    Ko se iz grada Dubrovnika,
    kliče tretji, k Zadru uputi
    Đurađ despot za na prika
    zeta Ugre podignuti;
    i od Sibinja ko ban slavni
    i ugarska sva gospoda
    tad ustaše na boj spravni,
    neka mu se pomoć poda;
    i ko s vojskom iz Budima
    kralj Vladislav sam se otpravi,
    ter Murata s neizmernima
    silam razbi na Muravi.
    A četvrti kliknuo biješe
    ko ugarske skladne volje
    Matijaša kralja uspeše
    iz tamnice na pristolje;
    i ko utruđen kralj hrabreni,
    rvuć vojske od Turaka,
    na kopju se često odmijeni
    od despota Vuka paka.
    Bugarkinje jur pristale
    i pjevanja bijehu draga,
    kad smete igre sve ostale
    svojim došastjem Kazlaraga.
    Pokli iska svud po gradu
    Smederevu on zaludu
    Sunčanicu lijepu i mladu
    ukazati da mu budu,
    brži nego brza strijela
    otole se s družbom dijeli,
    bivši čuo da se u sela
    Ljubdrag otac š njom priseli.
    Tu je nađe u zabavi
    od veselih sjediljaka,
    i u pogledu nje objavi
    tajčas mu se sunčja zraka.
    Pače bijelijem danom svanu
    crnom agi noćno lice
    na ljepotu rajsku izbranu
    od sunčane Sunčanice.
    Zapažene odsvud vidi
    u nju jednu svačije oči
    i cvijet sunce gdi ju slidi
    pored suncem od istoči.
    Ali crnac ko se ugleda,
    ne zna od straha nitko gdi je:
    sjemo tamo svak ureda
    hoće bježat, a ne umije.
    Sunčanica i š njom lipa
    družba od straha i od srama
    cvitje iz skuta na tli isipa
    ko za zlatnih braše prama.
    Poniknute lijepe vile
    zamukle su mramorkome,
    cijeneć da su tako skrile
    same sebe sjenim svome.
    Odsvuda su vrhu lica
    vlase od kosa raspustile,
    ali između zlatnijeh žica
    sjahu im većma oči mile.
    Hitri hadum svijem objavi
    veseo pogled, sliku dragu;
    sprijed na prsi ruku stavi
    i u besjedu kliče blagu:
    "Družbo mila, dni čestite
    ki trajete sred dubrave,
    uživa'te i slidite
    lijepe igre i zabave!
    Nitko ne ima' strah ni čezni,
    er došastje moje neće
    razvrć vaše tance i pjesni
    ni donijet vam gorke smeće.
    Pače u družbu vašu, ka je
    mnoge sreće, mnoge česti,
    gdi u miru svak dni traje,
    i ja ću, za nać mir, uljesti.
    Tim, gizdava družbo mlada,
    ovdje gdi ste vi skupljeni,
    ne budi vam mučno sada
    dat zamalo mjesto i meni!"
    Ko izreče sej besjede,
    gdi sjen velik dub prostira,
    sam bez družbe Turčin sjede
    sred seljana i pastira.
    Milostivo na staroga
    Ljubdraga se pak obrati,
    tere poče ovako ga
    s tvrdim kletvam uprašati:
    "Ah, tako ti Bog s visine
    vratio očima vid žuđeni,
    vrijedni i dobri domaćine,
    pleme tvoje spovjeđ meni.
    A po carsku slavnu glavu,
    tako ne po sabljom mojom,
    kad istinu skažeš pravu,
    neć me uvrijedit riječi tvojom.
    Stari tvoji tko su bili?
    Rec' slobodno bez ozira:
    jesu li oni gospodili,
    i iz gospostva ko ih istira?"
    Na ovo, u srcu smućen svomu,
    kliče starac pun žalosti:
    "Spomenjivat nevoljnomu
    mučno je prednje čestitosti:
    er koljeno plemenito
    od pomoći tomu nije
    koga uboštvo vjekovito
    pod teškijem ropstvom krije.
    Nu gospodar taki kada
    zapovijeda blago i milo,
    pod zakletvu ter mi sada
    od oči se toj stavilo,
    od ničesa neću predat:
    sve ću kazat, nu, jaoh, bolje
    naricaću neg spovijedat
    od starijeh mojih nevolje.
    Diže se iskat u svom dvoru
    Lazar, despot od Servije,
    dva junaka po izboru,
    da uda za njih kćeri dvije;
    lijepu i mladu Vukosavu
    da Milošu Kobiliću,
    a ponosnu i gizdavu
    Maru Vuku Brankoviću.
    Od Mare se i od Vuka
    slavni despot Đurađ rodi,
    vrh raškoga svega puka
    nakon svekra ki gospodi.
    Od Đurđa se i od Jerine
    Mara opet kći rodila,
    cić lipote nje jedine
    ku obljubi carska sila;
    nu se od cara bijehu silna
    obljubile većma tada
    plodne strane, mjesta obilna
    gdi s Jerinom despot vlada.
    On na dvore ko njegove
    za caricu im kćer odvede,
    posla im konje po sinove
    i primami ih da ga slijede.
    Podiže se pak da stječe
    pod oružjem njih države,
    i jedva despot živ uteče
    isprid sablje sve krvave;
    a Jerina, iz bijeloga
    Smedereva izagnana,
    za nać Đurđa vojna svoga
    put ugarskijeh pođe strana.
    Ovake mu pak da glase,
    u Budimu kad ga srete:
    Trgaj, trgaj sijede vlase,
    tužni starče, s hude štete!
    Gospostvo ote i isposijeca
    tvoje vojske car ognjeni;
    Grgur, Stjepan, naša djeca,
    robovi su oslijepljeni.
    Čuj ke mi su sinci mili
    po jednomu sad glasniku
    plačnoj majci poručili
    trudne glase, zgodu priku;
    Srce će se tve napola
    rascijepati, majko tužna:
    tva dva sinka, dva sokola,
    dva slijepca su i dva sužna.
    Ti po svakoj svijeta strani
    gledaj, majko, na dan bio:
    nami se je zrak sunčani
    mlađahnijem ugrabio.
    Razlog biješe mi dvojica
    da smo štapak ćaćku i tebi:
    s ćaćkom starcom ti starica
    da nas vodiš sad je trijebi.
    Ali slišaj svu nezgodu
    i naš teški jad nemili:
    s očima smo i slobodu
    slatku i dragu izgubili.
    Carica nas, majko draga,
    sestra naša, kćerca tvoja,
    prid Muratom ne pomaga,
    komu ljubi bit dostoja;
    pače i ona, vajmeh, ista,
    da nam kuću iskorijepi,
    vrlom caru na svjet prista:
    zajedno nas š njim oslijepi!
    Ni joj ganu srce tada
    tvrđe od stijene, vrlje od zviri,
    ljubav od dva braca mlada
    hudu miso da ne tiri.
    Zato, ako taj put slidiš
    ti da, lijepe sve gospoje
    u Budimu kad razvidiš,
    dvije nevjeste nađeš tvoje;
    kada budeš, majko, tamo
    među ugarskijem gospojami,
    tužna majko, smisli samo
    ke ćeš hvale podat nami!
    Jeda rićeš: "Imam živa
    ja dva sina, dva junaka,
    u kih stoji i pribiva
    moga srca rados svaka?
    Dva sina imam - moć ćeš rijeti -
    nu dva slipca, nu dva roba:
    oteše mi ih Turci kleti
    i sada mi ih drže oba."
    S nesrećnoga segaj glasa
    ki mu poda plačna ljubi
    starac despot pun poraza
    smrtno ublijeđe, riječ izgubi.
    U žalosti i u bolesti
    stanovit se omramori,
    ali ko se pak rasvijesti,
    jedva ovako progovori:
    "Otkada smo izgubili
    sva ina dobra mi na sviti,
    nastojmo se turskoj sili
    sužni u staros ne učiniti!
    Verna drugo, sa mnom hodi
    put slavnoga Dubrovnika,
    gdi se gostu u slobodi
    drži vjera svim velika!"
    Ali Murat buduć slišo
    Đurađ despot sa svim blagom
    u Dubrovnik da je otišo
    slobodom se štiti dragom,
    prešno otpravi poklisare
    k Dubrovniku svijetlu gradu,
    knezu i vijeću šljući dare,
    da mu u ruke Đurđa dadu;
    ili inako on zaprijeti
    u krvavu ljutu boju
    da će na njih grad podrijeti
    carsku ognjenu sablju svoju.
    Nu Dubrovnik, sred pokoja
    ki od slobode krunu steče,
    s mita od zlata, s prijetnje od boja
    od vjere se ne poreče;
    tako da isti car oholi
    čudeći se tada kliče:
    "Cjeć tve vjere krepke toli
    vik ćeš živjet, Dubrovniče!"
    I tako se prem dogodi!
    još Dubrovnik s davnjom krunom
    stoji cjeć vjere u slobodi
    među Lavom i Drokunom.
    Ah, da bi uvik jakno sade
    živio miran i slobodan,
    Dubrovniče bijeli grade,
    slavan svijetu, nebu ugodan!
    Krune ugarske veći dio,
    svu bosansku kraljevinu
    i, gdi je herceg gospodio,
    vlas poda se turska ukinu;
    još sred usta ljuta Zmaja
    i nokata bijesna Lava
    oko tebe s oba kraja
    slovinska je sva država.
    Robovi su tvoji susjedi,
    teške sile svim gospode;
    tve vladanje samo sjedi
    na pristolju od slobode.
    U slobodnu gradu ovomu
    od zetovih tako ruka
    sačuva se despot, komu
    ja sam unuk od unuka;
    i od našega svega traga
    ne nahodi nitko se ini
    razni ova kćerca draga,
    ka je razgovor moj jedini".
    Ko ču ovo crnac, skide
    zlatnu mahramu iza pasa,
    Sunčanici ter otide
    i u način ju blag prikaza,
    veleć: "Tva je sreća sada
    i velika i čestita:
    istočnom si caru lada,
    o djevojko plemenita!"
    Sunčanica tada svrnu
    oči od srama i poniknu,
    a svu ostalu družbu crnu
    crni hadum k sebi viknu.
    Nu š njim ne hteć da se dili
    djevojčica časna i lijepa,
    ugrabi ju on po sili
    isprid skuta ćaćka slijepa.
    Otet bi se mlada uzela
    strašnom crncu ki ju hvata
    golubica jakno bijela
    crnom orlu iz nokata.
    Ali Ljubdrag, u sljepilu
    tužni starac nad sve ine,
    čuvši grabit kćercu milu
    uhiti se za sjedine,
    i ne ufajuć da ju obrani,
    zaupi u glas pun žalosti:
    "Na ovo li me, jaoh, dohrani,
    teška i trudna ma starosti?
    Da li dosta, srećo huda,
    djedinstvo otet me ne bi ti,
    i od despota slavnih svuda
    pastirim nas učiniti,
    i ljubljenim sinovima,
    ki biše oči mojih zenice,
    da moj život spravljat ima
    i kolijepke i grobnice?
    Ti me sada sasma ovako
    slijepa starca još pokosi,
    čim se moje dobro svako,
    ma jedihna kćerca odnosi.
    O ma kćerce! - Nije je, nije! -
    Sunčanico, kćerce mlada,
    tvoj sunčani ures gdi je?
    Jaoh, tko mi te grabi sada?
    Ozovi se, kćerce mila!
    Viđ koja me boles cijepa!
    Ah, komu si ostavila
    ćaćka tvoga stara i slijepa?
    Za ovo li, smrti prijeka,
    gluha mi se vazda kaza,
    ma nesrećna staros neka
    mre s huđega sveđ poraza?
    Moja slijepa staros ova
    ka mi u licu smrt svjedoči,
    bez gospostva, bez sinova
    i bez drazijeh, vajmeh, oči,
    i bez tebe, slatko ufanje,
    kćerce mila, u koj meni
    i sinovi su i vladanje
    i od oči vid žuđeni!"
    Starac Ljubdrag tuži ovako:
    ali što mu toj pomaga?
    S kćercom mu se veće odmako
    podaleko crni aga.
    Sunčanica sprva od straha
    učini se mrazna stijena,
    blijeda, nijema, bez uzdaha,
    iščeznuta, zapanjena.
    Pram razvezan u slobodi
    lice plačno obletiva;
    nosi se ona, a ne vodi,
    veće mrtva nego živa.
    Nu ko malo razabra se
    ter pogleda, tere vidi
    strašne i grde crnce uza se,
    opet vene, čezne, blidi.
    Gorka je boles opet smeta,
    opet zavrć riječ ne može;
    priuze teški strah ju opeta
    i opet se prinemože.
    Ali ko se njoj zatime
    pobjeguća duša vrati,
    kliče glasom žalosnime
    u ovi način naricati:
    "Gdje sam, tužna? Ah jaoh, koja
    ugrabi me ovo sila?
    O žalosna majko moja,
    na što me si porodila?
    Od koga sam, jaoh, vođena?
    Robinjica gdi ću mlada,
    nemilosno zaplijenjena
    u ćaćkovu skutu sada?
    Sinoćka sam omrknula
    ja u ćaćka kći jedina,
    a jutros sam osvanula
    u crnoga Arapina.
    Komu, ćaćko mili, komu
    jedihna te kćerca ostavi
    ka je životu trudnu tvomu
    sveđ nosila pokoj pravi?
    Ah, čijeme ćeš jade i smeće
    teške tvoje samiriti?
    Ko li ti će uzdan veće
    slijepu u staros štapak biti?
    Silnu caru od Istoka
    mlađahna se vodim sužna
    i, što je huđe, s toga uzroka
    časti mom se bojim tužna,
    dragom časti, ku odavna
    ja prikazah Višnjem goru
    i za ku sam podnijet spravna
    svaku muku, smrt najgoru.
    Ali ako me ti oteti
    nijesi jaki, ćaćko mili,
    ni imaš sila za oprijeti
    mogućoj se turskoj sili,
    dođi, dođi, na smiljenje
    jeda ganeš skup oholi,
    tere tvoj plač i cviljenje
    za mene se tužnu umoli.
    Jeda za otkup me mladosti
    mješte zlata u ke vrime
    od nesrećne tve starosti
    grozne suze Turci prime;
    jeda kako oči slijepe,
    jaoh, i stare tve sjedine
    iz njih srca iskorijepe
    nemilosti i vrline.
    Ali nigdje nije nikoga
    ko bi mene pomoć htio!
    Ćaćko, ufanje srca moga,
    i ti li me si ostavio?"
    Htijaše slidit plač svoj ljuti
    Sunčanica još naprijeda,
    kad se oštri crnac smuti
    srčno na nju ter pogleda,
    "O djevojko, vapeć, mlada,
    dosta si se plakat čula;
    ah, umukni veće sada,
    kamenito zamuknula!"
    Ali dočim pute slidi
    k Carigradu on najpreče,
    eto se ulak jedan vidi
    gdi uprav njega tijekom teče.
    Ovi, potom prida nj doje,
    lis mu carski prikaživa;
    on ga prima i vrh svoje
    glave stavlja, pak celiva.
    Mlad car, trpeć mučno odviše,
    od istočnijeh sprava sknjenje,
    agi u tom listu biše
    otkrio srca svoga htjenje.
    Pisaše mu da put strane
    carigradske naglo grede
    i da veće izabrane
    djevojčice sve dovede;
    veljaše mu još da svudi
    Sokolicu pošlje iskati
    i da joj skaže ko car žudi
    da ga u Istok i ona prati.
    Biješe lijepe zatočnice
    mladi se Osman uželio,
    ke ga zani drago lice
    a ustrili pogled mio.
    Uzo bi opet nagledati
    rajskoga se nje uresa
    i oči svijetlijeh u kih sjati
    sunce vidi se od nebesa.
    Pače on puta ne umije
    naći u Istok kim će poći,
    dokli Istočno Sunce prije
    ne isteče svojoj noći.
    Ali ova miso svoja
    neće druzim da se objavi,
    krijuć željom ljuta boja
    slatku želju od ljubavi.
    Nu se hitri hadum stavlja,
    i jednoga crnca uzdana
    po bojnicu lijepu otpravlja
    put poljačkih ravnih strana,
    buduć imo glase tada
    da još po toj kraljevini,
    za osvetit cara mlada,
    s drugami ona rasap čini.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  20. #20
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    8. pjevanje
    Pjevanje započinje slavljenjem austrijske princeze Cecilije Renate, zaručnice kraljevića Vladislava.
    Kazlar-aga dolazi u Smederevo te se opisuje sudbina Sunčaničina oca Ljubdraga i braće. Sunčanica
    se odlučila zarediti dok njezin otac želi da im se loza nastavi te organizira svečanost u svojem domu
    kako bi se ona možda zaljubila. Ljubdrag priča povijest svoga roda, upada Kazlar-aga te otima Sunčanicu.




    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

Stranica 1 od 3 123 ZadnjaZadnja

Slične teme

  1. Smrt Smail-age Čengića - Ivan Mažuranić
    Od Bisernica u forumu Školska lektira
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 10-10-2011, 16:03

Članovi koji su pročitali ovu temu: 0

There are no members to list at the moment.

Oznake za ovu temu

Dozvole

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete slati odgovore
  • Ne možete postavljati priloge
  • Ne možete izmeniti svoju poruku
  •