Stranica 3 od 3 PrviPrvi 123
Pokazuje rezultate 41 do 42 od 42

Tema: Ivan Gundulić - OSMAN

  1. #41
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    Pjevanje Dvadeseto

    Car Mustafa na visini,
    svijetlo urešen i bogato,
    sjaše carskoj u haljini;
    pristolje mu je suho zlato.
    Daut odmetni, on najprija,
    nakon njega Hasan štaše,
    Ahmat, Mahmut i Alija,
    svi vezijeri i sve paše.
    Glava 'e Daut skupa toga
    i namjesnik carski izbrani:
    za njim Hasan velikoga
    blagajnika mjesto hrani.
    A to, er ovi nadaleko,
    da pripravnu smrt preskoči,
    priko grčkijeh kraja uteko
    biješe k vojsci od Istoči.
    Dođe Ahmata red opeta
    od vezijera Husaina,
    a s Alijom Muhameta
    od pobjenijeh mjesta ina.
    A od muftije velikoga
    na mjesto se Jahija obra;
    među svijem samo ovoga
    glas čovjeka kaže dobra.
    A od janjičar posta općeni
    vojevoda još u slavi
    Šaban, dvornik potišteni,
    ki Mustafu vojsci objavi.
    A od crnca Kazlarage
    na sjedište biješe sio,
    mlada lica, jake snage,
    što vik ne bi, hadum bio.
    Car Mustafa, kako vidje
    dovedena Osmana odi,
    naučen tako zapovidje
    da se u Jedi-kulu vodi.
    A on vapijaše sveđ iz glasa:
    "Jeda ljudi, jeda Boga!
    Ko mi grabi sablju s pasa
    i sto otimlje carstva moga?
    Ja sam, ja sin caru Ahmatu
    prvorodno dijete svoje;
    meni, meni a ne bratu
    carstvo od oca ostalo je."
    Ali se opet u pospjehu
    uze, uhvati i najbrže
    od tijeh ki mu straža bijehu
    na istoga konja vrže.
    Konj biješe ovi okoš, mledan,
    go, star, sadnit, tromijeh stopa;
    mješte uzde ga bojnik jedan
    smuca za oglav od konopa.
    Tim gologlav car na njemu
    tad u kratkoj toj haljini
    po prilici i po svemu
    viđaše se rob istini.
    Ah, gdje ti su, care Osmane,
    bojni konji s kijem u slavi
    na poljačke ravne strane
    lanjsko ljeto ti se otpravi?
    kad mlađahan put Dunaja
    jezdeć vjetar pritjecaše,
    ter bez broja i bez kraja
    silnoj vojsci suncem sjaše?
    Gdje su ruha tva bogata
    s raskošnijeme napravami
    kijeh izveze vrhu zlata
    bijeli biser, dragi kami?
    Gdi je carska sablja iz ruka,
    vedro urešen s kom se gleda,
    gdje li posluh verna puka
    komu ti sam zapovijeda?
    Gdje su časti, gdje li hvale
    s kijeh si dosad slavan bio?
    Sve li ti su časom pale?
    svak li te je ostavio?
    Ah, ovako sreća vrti
    uokolo kolo svoje!
    Car, narodi svi prostrti
    pod nogami komu stoje -
    car, koga riječ jedna sama
    za zakon je svemu Istoku,
    sred raskošnijeh vedrijeh krama
    ki sto sveđ je na visoku;
    koga želji, koga misli
    svijet vaskolik biješe tijesan,
    sluge ga su svoje stisli,
    od roba je svoga splesan;
    pače očito u prikoru,
    da se u krug mao zatvori,
    vođen za svu muku goru
    prije neredno neg se umori.
    Naučite, ljudi oholi
    ki živete bez pripasti,
    da nije tvrđe krepke toli
    ka ne može časom pasti.
    I ako ovo nosi vrime
    carom kijeh svak klanja i štuje,
    što čekate vi kijeh ime
    na svijetu se jedva čuje?
    Još dvije glave dva vezijera
    vitezi ovi svijem nemili,
    Husaina, Dilavera,
    na kopja su ke nabili,
    prid carom ih sada nose.
    Za rug veći jedan vika:
    "Dogodiva ovako se
    ćudi oholoj svijeh silnika!"
    Š njim se vapit svak navraća,
    da sramota raste dilja:
    "Krv se ovako naša plaća
    i pedepšu samosilja!
    Svak ko vlada sad se izgleda'
    u ovega ki živote
    svačije gubi i bez reda
    nepravedno carstvo ote!"
    Ali čuvši govor ovi
    mlad car smućen kliče tada:
    "Komu, o moji vitezovi,
    ja sam uzeo carstvo ikada?
    Ah, moj ćaćko Ahmat nije li
    pravi istini vaš car bio?
    On, kada se s svijeta dijeli,
    meni je carstvo ostavio -
    svoje vlaštito carstvo ono
    ke od djeda i pradjeda
    steče i primi on zakono,
    da njim vladam ja naprijeda.
    Jaoh, ali se ma djedina
    meni otimlje sad po silu
    i sloboda š njom jedina,
    za kom čekam smrt nemilu.
    Ah, mlađahan ikad komu
    sagriješio sam ja toliko,
    za što ovako bit po momu
    gradu vođen imam priko?
    Ne za mene neg da osvetim
    od kozačkijeh moj puk šteta,
    vojsku protiv Lehom kletim
    ja prednjega digoh ljeta.
    Na ku uputih ja se prvi
    ne štedeći carske glave,
    sveđ u ognju i u krvi
    nedobitan i pun slave.
    I da je svaki rukom svojom,
    ko ja mojom, učinio,
    ne bi turskijeh sad pobojom
    kralj poljački dičan bio.
    I za ljubav koju ukaza
    carstvo moje puku milom
    s prijetnjom smrtna, joh, poraza
    carstvo mi se grabi silom -
    ne, ne od vrlijeh protivnika,
    s kijem vojujuć imah goru,
    negli od istijeh mojijeh bojnika,
    od me straže u mom dvoru!
    Sred krvava da li boja
    neprijateljskijeh ispod sila
    sablja vaša, sablja moja
    život mi je obranila,
    da izgubim carstvo paka,
    da mi se otme sablja iz ruka
    od vas vernijeh mojijeh junaka
    i od dragoga moga puka?
    Sablja ova ku sred rati
    laška izbit mi vlas ne može -
    tko me čuva, tko me prati,
    da mi je ugrabi? Ah jaoh, Bože!
    Svijetlu sablju, s kom u ruci
    slavni Osman krunu steče,
    i od unuka svi unuci
    prostriješe se nadaleče.
    On š njom najprije u Istoku
    slavu i kripos svoju uzmnoži
    i, da vlada naširoku,
    oko sebe sve podloži.
    Natoljensko jezdit polje
    silni se Orhan š njom pak viđe;
    š njom u Brusi sve pristolje
    stavi i sinje more priđe.
    Kraljevski opet sto prinije
    s ovom Murat prihrabreni
    u Galipolje iz Brusije
    i svu srpsku zemlju oplijeni.
    Jedna i druga vidje strana
    s ovom silna Bajazeta;
    tim upriječi Tamerlana,
    zavideć mu carstvo od svijeta.
    S ovom Mušan srca smina
    Drenopolje primi u sili
    i despota Vukašina
    razbi i s glavom još razdili.
    Š njome Murat drugi stupi
    naprijed jakno strijela plaha,
    da pod Vitoš sve pokupi
    i u Kosovo polje ujaha;
    i despota tuj Lazara
    š njom bi jošte pogubio,
    kleti Miloš da s privara
    nevjerom ga nije ubio.
    S ovom Čoiš Čelebija
    nikopoljskijeh ispod mira
    kralja Šišmana iznać prija,
    s vojskom razbi, pak zatira.
    Ugrovlahe u vrlini
    uharači Mehmet s ovom,
    i ukaza zmaj na Drini
    slovinskijem se vitezom.
    S ovom Murat treći usrnu
    u Đurđevu despotinu,
    i posiječe još na Varnu
    kralja i ugarsku vojsku sminu.
    S ovom Mehmet slavni uzide
    prvi na sto carstva ovega;
    Grke rasu, smaknu i skide
    kralja od Bosne i hercega.
    Skenderiju s ovom paka
    car Bajazet pod vlas stavi
    i, ko i ja, na Poljaka
    neizmernu vojsku otpravi.
    S ovom Selim prođe jači
    i poludne dobi puke;
    Kaer primi i potlači
    priohole Mamaluke.
    Mlad, ko i ja, steče s ove
    car Suliman čas potpunu:
    progna od Rode vitezove
    i ugarsku ote krunu.
    Selim sin mu s ove sablje
    lijepi Čipar ote silno,
    zamijenivši sve korablje
    za kraljevstvo toli obilno.
    S ovom Murat stavi uze
    krajičnicim hrvatskimi,
    Ćesel-baša rvat uze
    i kraljevski Tavriš primi
    Djed moj Mehmet s ovom diže
    Ugrom, ki svud vele smiju,
    grad pritvrdi od Kaniže
    i Avarin i Egriju.
    S ovom otac moj objavi
    nedobitnu veličinu;
    ovu meni on ostavi,
    prvorodnom svomu sinu.
    S ovom pođoh na Poljaka
    i mom rukom mnozijeh pobih
    i, da posluh od junaka
    slijeđaše me, dobio bih.
    S ovom iđah od bojnika
    kupeć sa mnom vojsku mnogu,
    da Emirina odmetnika
    u Istoku smaknut mogu.
    S ovom s vami dobit sada
    odlučio bijeh joštera
    od istoka do zapada,
    od poludne do sjevera.
    Nu, nevjeru kažuć svoju,
    tko sad grabi bez razloga
    slavu vašu, slavu moju,
    slavu carstva otmanskoga?
    Tko mi uzima sablju onu
    s kom svijet stari moji dobiše
    i ku meni po zakonu
    svomu unuku ostaviše?
    Tko slobodu u sramoti
    i život mi ovdi tlači,
    gdi sloboda i životi
    podložni su meni svačiji,
    Ko na cara ruke stere?
    tko li cara sužnjem vodi? -
    vitezovi od kijeh vjere
    on obranjen vazda hodi!
    Ah, vitezi moji mili,
    puče ugodni, dragi puče!
    Svi li me ste ostavili?
    svi li caru svomu muče?
    Ah, nemojte davnju slavu,
    kom se vernos vaša diči,
    u izdavstvu svim nepravu
    novi prikor da obliči.
    Odgovori ti, kamenje -
    gluši je od tebe moj puk sada -
    ter ih gani na smiljenje
    vrhu Osmana, cara mlada!
    usred grada komu svoga
    djedina se svoja otima,
    i nije jošte, joh, nikoga
    da mu plačnu milos ima?"
    Vapeć tužne tej besjede
    sultan Osman s teške smeće
    na mjesto se jur dovede
    gdi cijenjaše ostat veće;
    i na tužbe cara mlada
    Turci vrli i nemili,
    ako nijesu milos tada,
    daj su žalos oćutili!
    Zasve da oho svaki teče,
    kažuć srdžbu i nemilos,
    proz oči mu suza utječe:
    goni mu je skrovna silos.
    Zasve da se čine hudi,
    učinit se zaman haju
    da od puti nijesu ljudi
    i da srca ne imaju.
    Ovi čijem su skupno ustali
    da ga u zaklop već zatvore,
    eto, jak hrid kad se obali
    niz visinu strmu gore.
    eto kleti Daut-paša
    tijekom teče konja hrla:
    "Što će biti?" svak upraša,
    svak goneta djela vrla.
    Viknu došad sred junaka
    kijeh Osmana pratit stavi:
    "Zapovijed je carska taka
    da se ovi pas zadavi.
    Što krsmate bez uzroka?
    Ku čekate štetu prijeku,
    dokli bojnici od Istoka
    dođu i svijeh nas ovdi isijeku?
    Što gledate? što činite?
    Smrti ovega raspa od svijeta
    vaše živote utvrdite
    i Mustafu cara sveta!
    Ganite se za općeno
    svačije dobro bez pripasti;
    er inako, razdijeljeno,
    ubrzo će carstvo pasti!"
    Nu car Osman s druge strane
    vapijati ne pristaje,
    jeda kako koga gane
    na svu pomoć ondi da je.
    "Da li car će, on govori,
    komu rob je svak na svijeti,
    kako jedan rob najgori
    ispod robja svoga umrijeti?
    Jeda tebe, Bože s nebi,
    vlas desnice tvoje objavi
    ter pri glavnoj toj potrebi
    mlađahna me ne ostavi!
    Da da Višnji sreću bolju
    tko na momu stolu sjedi:
    da dobrzo mu nevolju
    i car novi ne uslijedi,
    ter nesreća moja ova
    ne uzroči tej nesklade
    da sva kuća Otmanova
    i š njom carstvo tursko pade!"
    Ne doreče još ovega,
    a Daut opet viknu iz glasa:
    "Što činite? Davite ga!"
    i mahramu smaknu s pasa.
    Jednomu je crncu vrže,
    sasma grdu, strašnu odveće,
    bez ozira ki ju najbrže
    caru Osmanu na vrat meće.
    Obara ga zatijem hrlo,
    lijevom nogom ter se opira,
    čim mu desnom pleše grlo,
    da mu silom dušu istira.
    Tako plešuć kraj mahrami
    zubi nohti potezaše,
    dokli car mu pod nogami
    sprava strjeptje, pak izdaše.
    Pod nogami roba svoga
    umrije ovako car od svijeta
    i pod noge ispod noga
    ukopa se prešno opeta;
    ere od istijeh s kijeh poginu
    bez carske se vrže časti
    u očin mečet pod očinu
    lijevu nogu u grob tmasti.
    Oholas se ljuska mnoga
    u ovi način pleše i tlači,
    ka čovjeka umrloga
    s Bogom penje i jednači.
    Viđ, prokleti Mahumete,
    ti ki u sablju zakon složi,
    da nathode ljudske svjete
    svemogući sudi Božji,
    i da umrla pamet mani
    odlukam se svojijem krijepi,
    jer gdi ne sja zrak sunčani,
    i s očim su ljudi slijepi.
    Ti, da kralj si, i da od toga
    djelo s tuđom krvim slidi,
    zatište oči, ko da Boga
    nije ki sve zna i vidi.
    Ti pod udes sve postavi
    i slobodu volje ote,
    da narodi svi s ljubavi
    gube za te njih živote;
    da nikomu, veleć, svoju
    uredbu uteć moći nije:
    il' na domu, il' na boju
    suđeno je - umrit ti je!
    I ti, o otmansko samosilje,
    ko bez pravde i razloga,
    da prostereš sablju dilje,
    ne ima viku straha od Boga -
    ti, ti cara vrh svijeh ljudi
    dosle učini uzvišena,
    da ne slika nego svuda
    htje da mu se klanja sjena;
    da tvom sabljom on sam vlada
    duše i tijela na svu volju
    sred staroga Carigrada,
    na novomu svom pristolju;
    da ga u obraz pogledati
    ljudski pogled ne dostoji,
    i da svudi kud se obrati
    s nedobitnom silom stoji;
    da mu u ruci čes je i sreća,
    da mu je zakon u besjedi;
    gospoda mu da najveća
    trepte od same zapovijedi;
    pače da od njih svaki grlo
    pod svu sablju stavljat teče,
    ako hoće da neumrlo
    dobro u raju vječnom steče;
    da itko žive na svem svijeti
    prid njim prostrt na tle pade;
    da u život mu se ime sveti,
    a po smrti crkve grade.
    Ti vrh svega još ovega,
    da mu utvrdiš sablju u ruci,
    htje da imaju strah od njega
    svi narodi i svi puci.
    Ali ubrzo će pasti
    vidim kleti svoji zakoni;
    er je sila Božjoj vlasti
    nauk vražji da se ukloni.
    Ti naredi, potom stupi
    car od svijeta na pristolje,
    da pod sablju bratju skupi
    i podavi i pokolje.
    Nu vlas Božja caru Ahmatu
    pogubiti brata ne da,
    hteć, za ubojstva starijeh platu,
    da brat, ne sin, zapovijeda.
    Ti, da samo su uzvišena
    hoć na svaku čas najveću
    djeca ona pokupljena
    kijeh u saraj djecom meću;
    a toj, da tko ne zna svoga
    roditelja ni rodjaka
    cara uzdrži, kako s koga
    sebi dobra pozna svaka.
    Sad se zgodi i učini
    smjenstvom zloga Daut-paše
    da i ovi, kako i ini,
    tvoji nauci tašti ostaše.
    Ti naredi da od krstjana
    sinovi se grabe mladi,
    i vojnica da su izbrana
    oni kom se car obgradi;
    ali Božja vlas velika
    podigla je u čas sade
    da taj grablja svakolika
    na istoga cara pade.
    Tko mre u boju, s dobrim svacim
    ti mu obeća raj prilijepi,
    neka posluh se u junacim
    i pogrda smrti ukrijepi.
    Ali učini vlas od Boga
    od krstjana nadaleče
    s neposluha viteškoga
    da car s glavom jedva uteče.
    Ti htje nitko da ničesa
    ne ima svoga osobita
    negli, jak Bog od nebesa,
    tač da je jedan car od svita.
    Nu vlas Božja brzo u sebi
    samosilja krši i slama
    za ukazat da na nebi
    i na zemlji ona je sama.
    Ti u život cara sveti
    i pod noge sve mu stlači,
    hteć da rob je sve na svijeti
    a sam on car vrh svijeh jači.
    Nu vlas Božja, koj imaju
    poklanjat se ljudi sami,
    htje da pusti dušu u vaju
    car svom robu pod nogami.
    Htje ti da sve tjera blude,
    kako hoće, Turčin svaki,
    i da žena držat bude
    koliko ih je hranit jaki;
    tako neka tvoji narodi
    bez broja se uzmnažaju,
    tere caru, ki ih gospodi,
    množ viteza na boj daju;
    nu se skrši sva tva slava,
    er tisuća od tisuća
    tvojijeh isprid Vladislava
    vidjela se pobjeguća.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

  2. #42
    Registrovani Član
    Bisernica avatar
    Status : Bisernica je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Pol:
    Lokacija : Razbibriga
    Poruke : 20,094
    Tekstova u blogu : 22

    Početno Re: Ivan Gundulić - OSMAN

    20. pjevanje
    U završnom se pjevanju epa govori o Osmanu koji se žali na svoju sudbinu. Car Mustafa opet je na vlasti,
    a uz njega su nove paše – Daut i Hasan. Mustafa zapovijeda da Osmana odvedu u Jedi-kulu, carigradsku
    kulu sa 7 tornjeva koja je služila kao tamnica. Osman plače jer je svjestan da su ga svi napustili i da ga
    čeka smrt. Dautov rob na njegovu zapovijed davi Osmana.
    Nakon Osmanove smrti ep završava pripovjedačevom osudom turskih osvajanja i osmanske civilizacije te
    veličanjem kraljevića Vladislava.
    Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
    A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.

Stranica 3 od 3 PrviPrvi 123

Slične teme

  1. Smrt Smail-age Čengića - Ivan Mažuranić
    Od Bisernica u forumu Školska lektira
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 10-10-2011, 16:03

Članovi koji su pročitali ovu temu: 0

There are no members to list at the moment.

Oznake za ovu temu

Dozvole

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete slati odgovore
  • Ne možete postavljati priloge
  • Ne možete izmeniti svoju poruku
  •