Stranica 2 od 2 PrviPrvi 12
Pokazuje rezultate 21 do 31 od 31

Tema: Slovenska mitologija

  1. #21
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Slovenska mitologija

    Belobog (Belbog, Belun)

    Božanstvo oko čijeg se istorijskog postojanja i danas vode mnoge rasprave. Belobog, odnosno Beli bog zamišljen je kao pandan Crnobogu i kao takav on predstavlja jedno svetlo božanstvo dobra koje je sušta suprotnost božanstvu zla. Ono što će svaki poznavalac paganskih religija odmah pomisliti jeste: otkud u paganizmu takva podela na crno i belo, dobro i zlo? Pitanje je sasvim na mestu. Ovakva podela dolazi tek sa prihvatanjem hrišćanstva, zbog čega se smatra da je Belobog, u suštini, proizvod judeo-hrišćanske vere, koju je narod pomešao sa svojom starom religijom. Spasoje Vasiljev smatra da je Belobog iskonstruisan da bi predstavljao suprotnost Crnobogu, a tog su mišljenja i mnogi drugi. S druge strane, Belobog nije toliko prisutan u mitologiji Južnih Slovena, već se on češće spominje među Zapadnim i Baltičkim Slovenima. Ova činjenica može objasniti zašto se Belobog nama čini toliko stranim. Ali, da li je u pitanju samo uticaj hrišćanstva ili pojavu Beloboga moramo tražiti u nekom mnogo ranijem dobu? Prema teoriji Petera Kotke Sloveni su Beloboga prihvatili u periodu kada su živeli u susedstvu sa Persijancima (od osmog do drugog veka pre nove ere ). Kao što znamo, persijska vera je po prirodi bila dualistička pa su persijskim univerzumom vladale dve suprotstavljene sile - Ormuzd i Ahriman. Slovenski Belobog bi tako odgovarao Ormuzdu, no on kod Slovena nikad nije zauzimao tako visoko mesto. Kotka je, štaviše, izložio jedan slovenski mit u kome su upravo ovakve dve suprotstavljene sile zaslužne za stvaranje slovenskog sveta, a te sile su, naravno, Belobog i Černobog. Obe ove sile bile su nužne za stvaranje univerzuma, što je svakako princip koji je mogao biti preuzet od Persijanaca. Ovaj mit ipak ne treba uzeti zdravo za gotovo budući da postoji jedan sasvim drugačiji mit o stvaranju univerzuma, a ovaj mit govori o bogu Rodu koji je kosmos stvorio iz ogromnog jajeta.
    [img width=333 height=480]http://img41.imageshack.us/img41/7751/slav231.jpg[/img]
    Kako god se uzme, ostaje utisak da je Belobog pre neki apstraktni princip nego tipično antropomorfno božanstvo, što se može zapaziti u načinu na koji su ga Sloveni predstavljali. Pa kako se onda predstavljalo ovo božanstvo? Sloveni su Beloboga zamišljali kao straca duge sede brade, obučenog isključivo u belo. On bi se kao takav pojavljivao samo danju, čineći pritom dobra dela i donoseći ljudima uspeh i sreću. Mnogim seljacima Belobog je pomogao da završe težak posao na njivi i mnoge je zalutale putnike izveo iz guste šume. Opšti utisak beline, svetlosti i pozitivnosti činio je od njega apstraktno božanstvo, potpuno različito od ostalih bogova. Zbog toga je on pre sam princip svetlosti i dobrote zavijen u formu antropomofnog božanstva, nego bog kome bi se inače klanjali pagani.
    Bilo da se radi o apstraktnom principu ili pak manifestaciji vrhovnog boga (Ormuzd ili hrišćanski Jahve), pojavu Beloboga u slovenskoj mitologiji svakako ne treba ignorisati. Određene podatke o njegovom poimanju kod Slovena otkriva analiza imena ovog božanstva. Belobogovo ime dosta podseća na imena bogova ostalih panteona: Baldura, Belunosa, Baala i sl. Sva ova božanstva su takođe svetle i solarne prirode budući da se u njihovim imenima nalazi isti koren reči (bal označava nešto svetlo i sjajno). Upravo je pojava Baldura u nordijskoj mitologiji paralelna pojavi Beloboga u slovenskoj - i jedno i drugo božanstvo deluju pomalo kao strana tela u svojim sistemima, odudarajući na svaki mogući način od ostalih bogova i čineći svoju pojavu krajnje misterioznom. Za Baldura ja važilo isto što i za Beloboga, on se smatrao hrišćanskom tvorevinom, zbog čega je čak i nazvan Hvit Krist, odnosno Beli Hrist. Što se tiče Srba, ime Beloboga je i danas ostalo u narodu koji ga koristi da označi božanstvo samo, što se vidi u izreci „pojeo je belog boga“, koja se koristi da se kaže da je neko mnogo jeo, tj. da je pojeo sve što ima da se pojede.



    Vesna Kakaševski




    Indra

    Indra se smatra jednim od najstarijih vedskih bogova. Poštovali su ga stari Indusi ali i Kmeri, narod koji je nastanjivao teritoriju današnje Kambodže, Laosa, Tajlanda i Burme. Ovaj bog je, pre svega, bio gromovnik ali i strašno ratničko božanstvo, dok je u mitologiji Kmera Indra predstavljen kao otac bogova, sam vrhovni bog. Smatran je veoma pravednim bogom koji nagrađuje dobre i kažnjava zle. Kao sin neba i zemlja Indra predstavlja spoj dva vrhovna principa koja objedinjuje u svojoj fukciji boga-gromovnika. On daje svetlost i kišu donoseći plodnost i berićet zbog čega mu se vernici mole i prinose žrtve. Što se tiče Indrinog ratničkog aspekta on se, pre svega ogleda u činjenici da je Indra pravedno božanstvo koje se bori protiv principa zla oličenog u zmiji Vritri. Njegove boje su zlatna i crvena a ova poslednja je, kao što znamo, boja vezana za sve bogove koji su po prirodi ratnici. Upravo je Indra bio to božanstvo koje je povelo bogove Deve u rat protiv Asura, još jednog božanskog naroda. Indru vezuju za somu, božansko piće koje su pili stari Arijevci a takođe i za svetu planinu Meru čiji je on božanski čuvar.
    Kava je Indrina uloga u novoj slovenskoj mitologiji koja ima odlike stare vedske religije? U Velesovoj knjizi, koju je za javnost objavio Jurij Miroljubov Indra se takođe smatra ratničkim božanstva zbog čega se naziva "bogom mača". Rame uz rame sa Perunom on se bori protiv neprijatelja Slovena što se može zaključiti iz rečenice: "Indra sa Perunom baca neprijatelje pod zemlju i sinove Ora (Arijevce) vodi u pobedu" (Velesova knjiga, daščica označena kao F-21). Aleksandar Asov naziva Indru Dijevičem, što je ime koje on pripisuje svim božanstvima kojia su na neki način vezana za Dajusa Pitara, arijevskog Boga oca. Dijeviči su božanstva koja ponekad potpadaju pod vlast principa Tame i koja najčešće imaju lunarne karakteristike (ovim božanstvima u hinduizmu odgovaraju Deve). Njima nasuprot stoje Vijeviči, koji kod Asova označavaju božanstva sa izrazito solarnim karakteristikama. Indra je postao i deo novostvorene slovenske astrologije koju je ustanovio upravo Asov. Ovde je Indra predstavljen kao vladalac jednog zodijačkog sazvežđa, naime, sazvežđa Jarca. Zašto baš sazvežđe Jarca Asov povezuje sa Indrom? Kao što znamo, po vedskom učenju Indra živi u nebeskoj sferi koja se nalazi ispod sfere u kojoj obitava Varuna, odnosno, nebeski Uran. Iz toga bi mogli da zaključimo da je Indra vladalac sfere Satrurna no Asov, iz nepoznatih razloga, Saturna identifikuje sa Rodom. Moguće je i da je Asov povezao Indru sa zasvežđem Jarca iz sledećih razloga: naime, u ruskom folkoru postoji jedno biće koje nalikuje na jarca a to je Jednorog Indrik. Kakvi god da su razlozi naveli Asova na zaključak da je Indra vezan za zodijačko polje Jarca činjenica je da je Indrino mesto u slovenskoj astrologiji određeno na ovaj način. Asov je ustanovio i jedan specifičan način računanja vremena po kome je vreme podeljeno a 12 različitih ciklusa od kojih svaki traje po dve hiljade godina. Era Jarca, koja je po Asaovu obuhvatala period od 25-og do 23-eg milenijuma pre nove ere period je vladavine Indre što Asov dokazuje na sledeći način: vedski mit koji opisuje kako je Indra svojim buzdovanom razbio sveti kamen zapravo opisuje pad komete koji se desio upravo u preiodu vladavine Jarca. Teorija o zodijačkim cilusima odnosno zodijačkim erama nije, naravno, invencija Aleksandra Asova budući da su se ovim problemo bavili i drugi astrolozi , između ostalih i okultista Alister Krouli.
    Što se tiče etimologije, u slovenskim jezicima možemo naći imena koja dosta nalikuju na ime ovog vedskog božanstva. Tako kod Čeha, Slovaka i Ukrajinaca postoji Indra kao lično ime dok u Slovenji postije toponimi Idrija, Idrijsko i Idrica (odličan članak o prisustvu imena vedkih bogova u slovenskim jezicima nalazi se u zborniku Sunce- starešina slovenskog naroda. Autor pomenutog članka je slovenski naučnik Matijaž Anžur a sam zbornik izdao je ekološko-etnološki centar "Sfera".)



    Vesna Kakaševski
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  2. #22
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Slovenska mitologija

    Koledo

    Koledo je biće koje se može posmatrati na dva načina. Kao zimski duh i kao božanstvo. Praznici u čast Koleda su se organizovali tokom zime, a najveći praznik je bio Koljada, koji je bio na dan zimskog solsticija. Običaji ovog praznika zadržani su i u hrišćanstvu, a ima autora koji smatraju da je hrišćanstvo preuzelo ovaj praznik i slavi ga kao Božić. U Bugarskoj se Božić i dalje naziva Koleda. Takođe se čestita vesela Koleda ili čestita Koleda.
    Koledo je blizanac sa Ovsenjom. Njihova majka je Zlatogorka Maja a otac Dažbog. Ovsenj je rođen pre Koleda, pa je uprega konje u nebeske kočije praveći put svom bratu Koledu. Koledo predstavlja silazak boga Krišne ili Krišnjia na zemlju. Ovsenj se pojavljuje leti a Koledo zimi. Koledo u vreme zimskog solsticijuma Ovsenj ispraća staru godinu, a Koledo dočekuje novu godinu, odnosno novo Sunce.
    Koledo je dao ljudima znanja o vasioni i nebeskim telima. Dao im je knjigu o zvezdama koja su Sloveni zvali ,,Zvezdana knjiga Koleda’’. Ovde se dolazi do druge sličnosti Koleda i Krišne. Krišna donosi ljudima znanje u vidu knjiga – Veda, a Koledo takođe donosi znanje ljudima. Naime po vedizmu se može smatrati da je koledo jedno od otelotvorenja Krišne, odnosno Krišnji, kako se ovo božanstvo javlja kod Slovena. Koledo je napravio i kalendar za ljude, koji su Sloveni zvali ,,Dar Koleda’’ i otkrio je ljudima nauku o Velikom Kolu (Mlečni put verovatno). Po legendi poslednji silazak Koleda na zemlju se može predpostaviti da je bio oko 6530. godine pre nove ere. Od tad se ovo znanje prenosilo s kolena na koleno. Grci su govorili da su sveto zvezdano znanje dobili od Hiperborejaca sa severa. Hiperborejci su bili narod u grčkim mitovima, koji je živeo na dalekom severu. Hiperborejci nisu znali za ratove i živeli su u izboilju. Poštovali su Sunce i sunčana božanstva. Navodno u njihovoj zemlji Sunce nikada nije zalazilo. Po tome što su poštovali sunce i živeli na severu u odnosu na Grke moglo bi se zaključiti da se radi o Slovenima. A o dobu kad su Sloveni živeli u izoblju i nisu znali za ratove svedoči i Velesova knjiga. Tako da se može postaviti teorija da su grci dobili svoja astronomska i astrološka znanja upravo od Slovena. A Sloveni su ovo znanje dobili od Koleda.
    [img width=336 height=480]http://img4.imageshack.us/img4/5946/slav111.jpg[/img]
    Koledovo ime se pominje u mnogim zdravicama. Postoje takozvane koledarske pesme ili koledi. Ove lirsko obredne pesme se uglavnom izvode tokom božićnih praznika i zadržale su se u mnogim krajevima do danas. Po običajima Ovsanj je puštao ispraćajući staro Sunce mrtve, pa su se muškarci preoblačili u razna ruha i išli po selima pevajući i praveći buku. U koledare su išli isključivo muškarci. Njih je koledarskim pesmama učio mešter. Koledari su išli selom i pevali celju jednu noć, sve do drugog dana posle podne. Koledara je uvek bilo dvanaest, ali su se delili na dve čete po šest momaka. Svaka četa je imala kolovođu, koji je nosio fenjer okićen ruzmarinom. Zatim su bila tri pevača i jedan blagajnik. Unajmljivali su torbonošu koji je samo nosio darove, kojima bi ih darivali domaćini. Uglavno su se davali darovi u hrani i piću.
    Primer jedne koledarske pesme:

    "U našega, koledo!
    Domaćina, koledo!
    Našlo se je čedo, koledo!
    Mlado čedo, koledo!
    Muška glava, koledo!
    Na glavi mu, koledo!
    Kuna – kapa, koledo!’’

    Koledari su išli po sokacima i kucali na vrata kuća u kojima je gorela sveća u pendžeri. Pevali su pesme koje su bile namenjene svim ukućanima. Pevalo se mladoženji, domaćinu, mladoj, bebama, deci. Sve koledarske pesme su imale svoju namenu. Koledo je u njima pominjan kao zaštitinik i dozivan da podari sreću, snagu, ljubav. On je ovde postajao zaštitnik porodice i pojedinaca. Kasnije je u nekim pesmama zamenjen hrišćanskim bogom. Što se može smatrati i normalnim kako je Koledo zapravo vedsko božanstvo, odnosno jedan oblik božanstva koje je jedno.
    Nikola Milošević

    Krišnji

    Bog Krišnji je još jedno božanstvo preuzeto iz vedskog religijskog sistema koje je svoje mesto našlo u mitologiji slovenskog vedizma. Iako se ime ovog božanstva pojavljuje u ruskom jeziku ne postoje dokazi o tome da je Krišnji bio poštovan od strane paganskih Slovena. Zbog toga ćemo jedan deo analize funkcija ovog božanstva posvetiti razmatranju osobina indijskog boga Krišne čiji je korelat slovenski Krišnji.

    Krišna je, po legendi nastao tako što je bog Višnu iščupao dve vlati iz svoje kose. Iz vlati crne boje nastao je Krišna (čije ima znači "tamni&quot a iz bele vlati njegov brat- Balarama. Dolazak Krišne iščekivao se i pre njegovog rođenja jer je staro proročanstvo najavljivalo dolazak heroja koji će spasti narod od tiranije zlog kralja Kamse. Još kao dečak, Krišna je pokazivao svoju božansku prirodu čupajući drveće iz korenja a jednom prilikom je čak podigao i svetu planinu Govardanu uvis! Mladi Krišna bio je i veliki zavodnik a njegova najveća ljubav bila je pastirica Rada. Preobučen u vozara bojnih kola Krišna je predao knjigu Bagavad Gitu junaku Arđuni, heroju koga spominje i Velesova knjiga. Hindusi, inače, Krišnu smatraju jednim od deset avatara Višnua, odnosno, jednom od deset zemaljskih manifestacija ovog boga. Po tom shvatanju, Krišna je zapravo identičan sa Višnuom, međutim, njegova pojava vezana je za određeno doba u kome se ovo božanstvo pojavljuje. Poslednjim avatarem Višnua smatra se Kalki avatar, entitet koji će, po proračanstvu, očistiti svet od svih zala.

    Krišnji kao slovenska verzija Krišne igra sličnu ulogu u slovensko-vedskoj mitologiji. On je takođe avatar tj. manifestacija jednog jedinog boga- Svevišnjeg. Ovom prilikom treba spomenuti da slovenski vedizam ima neke karakteristike monoteizma po čemu se razlikuje od paganske religije starih Slovena. Bogovi slovenskog vedizma tako postaju samo manifestacije vrhovnog boga a ista stvar stoji i sa slovenskim boginjama. Primera radi navešćemo Koleda koji je takođe Svevišnji koji se pojavljuje u jednom od svojih oblika u određenom vremenskom periodu. On se manifestuje da bi ljudima preneo znanje u prirodi Univerzuma dajući ljudima "Zlatnu knjigu Koleda", knjigu u kojoj su sadržana sva astrološka znanja drevnih Arijevaca. I Zlata Maja ima svoju manifestaciju, odnosno, avatara, a to je Maja Zlatogorka. Rod je takođe avatar koji, kao jedna od manifestacija vrhovnog boga, ima funkciju praRODitelja.
    [img width=360 height=480]http://img514.imageshack.us/img514/7261/slav101.jpg[/img]
    Kako je Krišnji u slovenskom vedizmu opisan kao jedna varijanta Krišne mnoge osobine ovog vedskog božanstva preneta su na njegovog slovenskog parnjaka. Krišnji je takođe nosilac vedskog znanja pa i on, kao Krišna, prenosi ljudima mudrost bogova. Dok je Krišna ljudima preneo znanje u obliku svete knjiga Bagavad Gite Krišnji božansku mudrost prenosi ljudima u obliku svetog pića-surice. Surica nije shvaćena samo kao pojava u materijalnom svetu već se u slovenskom vedizmu smatra i nečim duhovnim. U njoj, je, naime , sadržana sama klica slovenske duhovnosti kao i određena vrsta duhovne energije koja Slovenima omogućava da izdrža sve nedaće koje ih čekaju na njihovom životnom putu. Kao što smo već spomenuli u tekstu o slovenskom vedizmu, surica je jedna vrsta solarne energije koja ima svoj materijalni, ali i duhovni aspekt. Što se tiče ličnosti koje se spominju u legendama o Krišni (Rada i Arđuna) one su svoje mesto našla i u sistemu slovenskog vedizma. Rada je postala slovenska Radunica a Arđuna Or ili Ariji-legendarni predak starih Arijevaca koga spominje Velesova knjiga.

    Krišnji se u Velesovoj knjizi spominje jako retko, u svega par rečenica. On se smatra članom Malog Triglava- svetog slovenskog trojstva koga čine tri različita božanstva. Sva slovensko-vedska božanstva grupisana su, dakle, u Triglave, grupe koje čine bogovi i boginje a neke od Triglava su Svarog-Perun-Svetovid, Horz-Veles-Stribog, Višnji-Lela-Letenica itd. Krišnji je deo Triglava Radgost-Krišnji-Koledo a ovaj Triglav je vezan, između ostalog, za zimski period godine. Sam Krišnji je vladalac meseca januara i februara , odnno, onog perioda u godini koji je pod vladavinom sazvežđa Vodolije. Sada dolazimo do jednog interesantnog učenje- učenja o slovenkoj astrologiji koju je zasnovao Aleksandar Asov. Po ovom učenju svi slovenski bogovi vezani su za zodijačka sazvežđa a ova sazvažđa predstavljaju vladaoce kosmičkih epoha tj. zodijačkih era. Era Krišnjeg je era Vodolije koja će po Asovu nastupiti 2496-te godine.
    Vesna Kakaševski

    Kupalo

    Svako ko je je makar i površno pretraživao sajtove o slovenskoj mitologiji imao je prilike da u brojnim pojmovnicima i rečnicima naiđe na ime božanstva po imenu Kupalo. Šturo objašnjenje i kratki opis funkcija ovog božanstva navešće čitaoca na zaključak da se ovde prosto radi o božanstvu kupanja, čija je osnovna funkcija postala deo njegovog imena. Pitanje tradicionalnosti ovog božanstva i, uopšte, njegovog božanskog statusa retko je predmet ovakvih površnih ispitivanja, pa će čitalac ostati uskraćen za mnoštvo vrednih i korisnih informacija.
    Pre nego što pređemo na ispitivanje Kupalove pojave u slovenskoj mitologiji, objasnićemo ukratko zašto smo ovo božanstvo stavili u grupu netradicionalnih slovenskih bogova. Kao prvo, nijedan tradicionalni izvor o slovenskoj mitologiji ne spominje ovo božanstvo, pa tako ni njegove hramove, statue i poštovaoce njegovog kulta. Iako ista stvar stoji sa mnogim slovenskim bogovima, a pre svega boginjama, autori kao što su Vasiljev, Srejović i Leže nijednom rečju ne spominju Kupala niti smatraju da je ovo božanstvo bilo poštovano od strane Slovena pre prihvatanja hrišćanstva. Ako se pak okrenemo hrišćanskim izvorima, odnosno autorima koji opisuju slovenske običaje i mitove poznog srednjeg veka, videćemo da je situacija sasvim drugačija. Period posle pokrštavanja Slovena izuzetno je značajan za ispitivanje slovenske mitologije budući da u to vreme mnogi novi mitovi nastaju dok neki stari mitovi bivaju izmeneni. Vreme takozvanog dvoverja karakterisalo je uzajamno prožimanje slovenske tradicionalne religije i nove, hrišćanske ideologije. U to vreme nastaju mitovi o Rodu i stvaranju sveta, pominju se i mnoge rodbinske veze među bogovima, o kojima nije bilo ni reči u mitovima koji su vezani za predhrišćanski period. Kakvi god običaji bili vezani za Kupala pre pokrštavanja Slovena, o njima se ne možemo informisati na osnovu tradicionalnih izvora o slovenskoj mitologiji. Jedino što nam je poznato je da su ovi običaji bili vezani za proslavu letnjeg solsticija (21. jun), te da je ovaj praznik posle pokrštavanja bio zamenjen praznikom svetog Jovana, odnosno ruskog Ivana Kupale. Zato ćemo našu analizu započeti upravo ovim hrišćanskim praznikom, da bi članak završili konačnim zaključkom o prirodi Kupala.
    [img width=284 height=480]http://img338.imageshack.us/img338/7908/slav131.jpg[/img]
    Jovan Krstitelj, odnosno Ivan Kupalo pojavio se, kako legenda kaže, na reci Volgi u petnaestom veku nove ere. Nakon toga, praznik posvećen ovom svecu počeo je da se slavi u Rusiji, a ovaj praznik pratio je običaj ritualnog kupanja. Sam hrišćanski svetac odvajkada se povezivao sa činom kupanja budući da je upravo sveti Jovan krstio Isusa Hrista u vodama reke Jordan. Ritualno kupanje je, dakle, u hrišćanstvu bilo vezano za duhovno i telesno pročišćenje kao i za neku vrstu inicijacije. Međutim, i pre nego što je sveti Jovan počeo da se slavi u Rusiji, tradicija ritualnog kupanja praktikovala se medju starim Slovenima. Štaviše, Aleksandar Asov smatra da je ustanovljenje praznika svetog Jovana bio samo podsticaj za obnovu slovenske tradicije koju on naziva kupalenjskom. Dakle, i pre usvajanja običaja vezanih za praznik takozvanog Ivana Kupale medju Slovenima je morao postojati neki sličan običaj. Izvori navode da su Sloveni proslavljali dan letnje ravnodnevnice, nazvan Kupalo, tokom kog se obavezno praktikovalo ritualno kupanje. Slobodno možemo zaključiti da je jedan hrišćanski praznik na ovaj način planski ustanovljen u srednjovekovnoj Rusiji ne bi li hrišćanstvo bilo bolje prihvaćeno od strane Slovena. Mala vremenska distanca izmedju paganskog i hrišćanskog praznika govori u prilog tome jer, kao što znamo, sveti Jovan slavi se 7. jula. Sada ipak možemo zaključiti nešto o prirodi boga Kupala – on je bio vezan za period proslave letnjeg solisticija i običaj ritualnog kupanja.
    Šta još možemo saznati na osnovu izvora o slovenskim običajima? Tokom ovog praznika ritualno pročišćenje nije se vršilo samo kupanjem, već su se za tu svrhu koristile i svete vatre. Ove svete vatre su se najčešće preskakale, budući da su Sloveni verovali da se na taj način mogu osloboditi uticaja negativnih, odnosno demonskih sila. Stoka se takođe prevodila preko svetih vatri iz istog razloga, a pored toga postojao je i običaj traženja i spravljanja magijskog bilja. Takođe, postojao i još jedan interesantan običaj, kome ćemo posvetiti nešto više prostora budući da je za vezan mit u kome se pojavljuje Kupalo. Pomenuti mit vezan je za običaj bacanja venaca niz reku, a ova praksa imala je da omogući mladim slovenskim devojkama pomoć u pronalaženju budućeg supružnika. Nekada davno, kaže mit, živeli su brat i sestra blizanci – Kostroma i Kupalo. Razdvojeni na rođenju jedno od drugog, rasli su dok oboje nisu stasali za brak. Šetajući se jednog dana rekom, Kostromi je pao venac sa glave u vodu, a ovaj venac je igrom slučaja podigao njen davno igubljeni brat –Kupalo. Ne znajući da su u srodstvu, Kostroma i Kupalo su se venčali, budući da je običaj nalagao da onaj momak koji pokupi devojčin venac postane njen muž. Saznavši ipak da su u srodstvu, Kostroma i Kupalo su se udavili, a bogovi su ih , iz sažaljenja, pretvorili u cveće.

    Proslava praznika-Kupala

    Da li iz svega ovoga možemo zaključiti da se medju Slovenima slavilo božanstvo muškog pola po imenu Kupalo? Naprotiv. Opis jednog kupalenjskog rituala, kako bi ga nazvao Asov, govori u prilog teoriji da se za praznik Kupala slavilo zapravo žensko božanstvo. Naime, na dan letnjeg solsticija stari Sloveni pravili bi lutku od slame sa svim polnim karakteristikama žena, a ova lutka bila bi potom ritualno uništavana. Najčašće bi lutku Kupale „davili“ u vodi ili bi je ritualno spaljivali, a sličan običaj praktikovali su i nekadašnji susedi Slovena – Kelti. Dakle, Kupalo bi mogao biti i ženskog pola, odnosno, ovo božanstvo moglo bi nositi i ime Kupala. Da li je u pitanju zaista bilo božnstvo ili pak duh solsticija pitanje je na koje još uvek nemamo odgovor. O slovenskom običaju ritualnog kupanja govori i knjiga o čijoj se autentičnosti i dan-danas vode rasprave – Velesova knjiga. Na daščici broj 14 Velesove knjige jedan od njenih autora kaže: „Peremo svoja tela i umivamo svoj duh u čistoj vodi živoj“. Tekst na daščici broj 25 govori nešto slično: „I Kupalo nam poručuje da moramo biti vojska čistih tela i duša. I tako polazimo stopama njegovim koji je zaštitinik naš u pravednoj borbi“. Iz svega ovoga vidimo koliko su Sloveni pažnje posvećivali duhovnoj i telesnoj čitoći, dok su svoje ponašenje upravljali u skladu sa jednim strogim moralnim kodom. Ovakav stav usko je vezan za arijevsko poreklo Slovenа, budući da su stari Vedejci na sličan način gledali na svet i praktikovali slične običaje pročišćenja.
    Nadamo se da je uloga Kupala u slovenskoj duhovnosti sada malo bolje objašnjena. Slovenski sistem duhovnih vrednosti ne može biti u potpunosti shvaćen ako se u obzir ne uzme značaj koji su Sloveni pripisivali duhovnom i telesnom pročišćenju. Zato Kupala možemo, pre svega, smatrati simbolom slovenske težnje ka duhovnoj i moralnoj čistoti, pa njegov božanski status, polnost ili tradicionalno poreklo i nemaju toliki značaj za istraživanje i analiziranje slovenske religioznosti.
    Vesna Kakaševski

    [img width=640 height=357]http://img177.imageshack.us/img177/6307/slav1311.jpg[/img]
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  3. #23
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Slovenska mitologija

    Trojan, Trajan



    Trajan je bio mitsko biće iz folklora starih Slovena koje se ponekad smatralo i božanstvom. Njegov kult bio je vezan za ruševine zamkova i utvrđenja rimsakog cara Trajana zbog čega se smatra da je slovenki bog Trajan zapravo samo deifikovani rimski car. Ovu tezu ipak ne treba prihvatiti zdravo za gotovo jer se za Trajanovo ime vezuju mnoge legende koje nisu ni u kakvoj vezi sa rimskm carem Trajanom.

    Postoje brojni istorijski izvori koji nam pružaju saznanje o slovenskom bogu tj. demonu Trajanu. O Trajanu saznajemo iz hrišćanskih srednjevekovnih spisa Otkriće Svete Marije božje o paklui Apokalipsis apostolakoji Trajana, Peruna, Horza i Velesa proglašavaju lažnim bogovima, odnosno deifikovanim istorijskim ličnostima. Trajan se opisuje kao rimski car koji je proglašen božanstvom dok se Perun i Horz vezuju za Grčku i Krit. Slovo o polku Igorovu spominje Trajana četiri puta, a Rusiju zove zemljom Trajanovom. Pored pisanih izvora iz kojih saznajemo o postojanju Trajana, širom teritorije koju su naseljavali Sloveni mogu se naći brojni spomenici koji su podignuti u čast rismkog cara Trajana, ili se na neki drugi način vezuju uz njegovo ime. Ovakva mesta sedište su Trajanovog kulta i za njih se vezuju brojne legende.
    U kijevskoj guberniji se, recimo, nalazi mesto poznato kao Trojanov Val dok brojni toponimi i mesta oko kojih kruže legende o Trajanu postoje i u Bugarskoj i Rumuniji. Rumunska mesta koja u sebi sadrže Trajanovo ime su Valul lui Trajan, calea lui Trajan, masa lui Trajan i pratul lui Trajan a ovakvih toponima ima i u Bugarskoj: Trajanov drum i Trajanov grad, varoš Ulpia augusta Trajanai mnogi drugi. Što se tiče teritorije bivše Jugoslavije, u Mostaru postoji jedan most koji se naziva Trajanovim mostom, dok se u Dalmaciji nalaze ruševine Trajanovog zamka. Na reci Dunav nalazi se, pak, spomenik poznat pod nazivom Trajanova tabla.

    Pored brojnih spomenika posvećenih rimskom caru Trajanu na teritoriji bivše Jugoslavije nalazimo i na legende o mitskom biću po imenu Trajan. Srbima je poznata bajka o caru Trajanu koji je od naroda krio svoj neobičan fizički izgled. Naime, on je imao kozje uši koje je video samo njegov berberin. Tu je i legenda o demonu Trajanu koju je Vuk Karadžić a koja govori o tome kako je ovaj demon izlazio svake noći iz svoje trvđeve blizu Šapca da bi imao odnose sa lepim seoskim devojkama. Trajan je veoma pazio da se vrati u tvrđavu pre izlaska sunca koje bi ga svojim zracima spžilo. Ipak, ovakvu sudbinu Trajan nije mogao da izbegne. Nakon što su seljaci odsekli jezike petlovima koji su Trajana upozoravali na dolazak zore, Trajan je, nemajući vremena da se vrati u tvrđavu pre izlasla sunca, bio spržen. Ova legenda veoma podseća na neku od priča o vamprima kao i na legendu o ukrajinskom knezu Višeslavu koji je žurio da dođe do svog zamka na Krimu pre izlaska sunca. Još jedna od srpskih legendi govori o troglavom demonu po imenu Trojan koji je živeo planini Cer. Jedna Trojanova glava gutala je životinje, druga ljude a treće ribe. Kao i Trajan iz priče koji je zabeležio Vuk Karadžić i cerski Trojan bio je kažnjen na isti način- zraci sunca spžili su ga dok je pokušavao da pobegne u svoje utvrđenje.

    Spomenuli smo već da mnogi istraživači smatraju da Trajanov kult nastao na osnovu verovanja u ukletost mesta koja se na neki način povezuju sa rimskim imperatorom Trajanom. Istraživač Jagić smatra da su Sloveni sve ruševine počeli postepeno povezivati sa carem Trajanom zbog čega je on postao demon ruševina, odnosno, biće koje naseljava ostatke nekadašnjih zamkova i utvrđenja. Na ovaj način, Trajan je stekao i status božanstva pa se smatrao jednakim Perunu, Horzu, Velesu i ostalim bogovima koje spominje Apokalipsis apostola. Autori ovog spisa zapravo su iskoristili činjenicu o ljudskom poreklu boga Trajana i na osnovu ove činjenice proglasili i ostale slovenske bogove lažnim. Ipak, treba imati u vidu da nisu sve legende o Trajanu povezane sa nekadašnjim rimskim carem. Njegovo drugo ime, Trojan, sugeriše da se ovde radi o entitetu čije je jedna od odlika trostrukost. U srpskom jeziki postoji, štaviše, epitet trojan koji upravo označavo nešto što je trostruko. U Trojanovom slučaju, trostrukost je vezana za njegove tri glave koje su nanosile zlo ljudima i životinjama.

    Velesova knjiga takođe spominje Trojana, i to u kontekstu slovenske religioznosti, naime, ovde se ime Trojan odnosi na jednog od slovenskih patrijarha. Trojan iz Velesove knjige bio je, dakle, jedan od magova, odnosno, sveštenika a iz poštovanja prema ovoj ličnosti jedan period slovenske istorije nazvan je Trojanovim vekovima. Spomenuli smo već da Slovo o polku Igorovu naziva Rusiju Trajanovim zemljom. Velika verovatnoća je da se ovde radi o patrijarhu Trojanu a ne o rimskom caru Trajanu koji je, doduše, dolazio u kontkakt sa Rusima i Skitima ali nikad nije zašao u njihovu zemlju.

    Kako god shvatili Trojana moramo uzeti u obzir da se ovde radi o jednom posebnom biću koje ni na koji način nije povezano sa rimskim carem sličnog imena već da je najverovatnije da je kult ovog bića, bio on mag ili demon predstavljao osnovu kulta rimskog cara Trajana. Jer i kao demon, Trajan je morao postojati u ljudskoj svesti nezavisno od postojanja imperatora Trajana, a u prilog ovoj tezi govore sledeće činjenice. Bića muškog pola koja pod okrijem noći imaju odnose sa ženama postoje u legendama mnogih naroda pa nije ni čudo što se ovakav entitet pojavljuje i u mitovima Slovena. Jedno od imena ovakvog entiteta je inkubus dok je ženski obik ovog demona, koji ima odnose sa muškarcima sukubus. Da je Trajan na neki način povezan sa seksualnom energijom govori i činjenica da se on opisuje na sličan način kao i Pan, pohotno biće iz rimskog folklora. Demon je delimično čovek a delimično jarac budući da ga srpske legende opisuju kao čoveka sa kozjim ušima.
    Rimski car koji je živeo u prvom i drugom veku nove ere nije, dakle, sam od sebe mogao da postane objekat obožavanja, da se u slovenskoj mitologiji već nije nalazilo biće sičnog ili istog imena. Deluje krajnje neobično da se jedna slovenska zemlja, Rusija, naziva zemljom rimskog cara koji je u svojim osvajačkim pohodima otišao najdalje do obale Dunava. Čak i da je imperator Trajan na ovaj način deifikovan ostaje pitanje zašto nisu i ostali rimski carevi takođe proglašeni bogovima ili demonima od strane Slovena.

    Vesna Kakaševski


    Mater Sva

    "Ptica od Sunca nastala" jedno je od najneobičnijih bića koja se pojavljuju u Velesovoj knjizi. Ovaj božanski entitet opisuje se kao solarna ratnička boginja koja se slovenskim ratnicima prikazuje u obliku ptice čije se perje presijava u hiljadu boja. Mater Sva je, po predanju, naše pretke pozivala u boj, sokolila ih i pevala o njihovoj ratničkoj slavi. Ona je takođe imala i proročke moći pa je stare Slovene upozoravala na dolazak neprijatelja, dajući im istovremeno razne strateške savete. Poštujući savete Mater Sva, Sloveni su odnosili mnoge pobede a kada bi gubili, Mater Sva je jačala njihov duh i obnavljala u njima ratničku strast. Kao kakva slovenska Valkira, Mater Sva je odvodila pale u ratnički raj- Perunovu zvezdu, koja je zapravo ništa drugo do planeta Mars. Njen muž je Perun, koji je po Aleksandru Asovu i Juriju Miroljubovu takođe ratničko božanstvo, a zbog svoje veze sa Perunom ova boginja se u Velesovoj knjizi naziva i Perunicom. Međutim, Mater Sva ili Mater Slava, kako je njeno drugo ime, nije smo ratnička boginja. Ona je i majka svojih Slovena, naša praroditeljka. Majčinski aspekt ove boginje biće podrobnije analiziran budući da se većina autora čija dela imaju za temu slovenski paganizam zadržala upravo na ovom aspektu Mater Sva.

    Autori kao što su Aleksandra Bajić i Ljubivoje Jovanović smatraju da rodonačalnik Slovena nije biće muškog pola već ženska boginja-Roda. Za razliku od Roda, koji je po ovim autorima postao praroditelj Slovena tek u patrijahatu, Roda je vezana za matrijahat kao prvobitno društveno uređenje u kome su živeli naši preci. Dolaskom patrijahata, slovenska pramajka - Roda bila je zamenjena svojim muškim korelatom - Rodom a ovaj bog je kasnije, za vreme perioda takozvanog dvoverja bio proglašen i samim stvoriteljem Univerzuma. Pomenuti autori smatraju da je pramajka Slovena imala ptičji oblik, naime, oblik rode i da je legendarna Mater Sva koju spominje Velesova knjiga niko drugi do roda – praroditeljka. Za ovu teoriju postoje i materijalni dokazi. Naime, Dunavska stela, spomenik koji potiče iz prvog milenijuma nove ere prikazuje upravo rodu kao božansku pticu koja stoji između Svaroga i Peruna. Iako Aleksandra Bajić i Ljubivoje Jovanović nisu pronašli odgovarajući slovenski mit koji govori o stvaranju sveta od strane Rode, nešto slično tome pronašli su u pelaškom mitu o stvaranju sveta. Kao što znamo, Pelazgi, pleme koje mnogi smatraju proto-Slovenima nastajanje svemira opisuju kroz mit o boginji Eurinomi. Ova bogija je u liku golubice izronila iz svetskog Okeana i uz pomoć severnog vetra Boreja stvorila kosmičko jaje iz koga je nastao Univerzum.

    Bez obzira na činjenicu da ne postoji sačuvan mit o stvaranju sveta od strane boginje u liku ptice, informacije koje nam pruža Velesova knjiga dosta nam govore o Mater Sva kao o davateljici života. Naime, Mater Sva tokom borbe poji ratnike "živom vodom", odnosno - suricom, neobičnim pićem koje su Sloveni spravljali od fermentisanog mleka i raznoraznih biljaka. Profesor Radivoje Pešić, koji je pripremio Velesovu kjigu za naše tržište identifikuje Mater Sva sa Boginjom zemljom koja u borbi daje snagu svojim sinovima, slovenskim ratnicima. Kako god shvatili ovu boginju, ne možemo negirati činjenicu da ona zauzima važno mesto u sistemu slovenske duhovnosti. Ona predstavlja onu kariku koja nedostaje u ovom sistemu, kariku koju možemo naći samo u Velesovoj knjizi, bila ona autentična ili ne. Jer Svarog je kao vrhovno božanstvo morao imati svog ženskog parnjaka, budući da onaj koji sve-rađa (Sva-rog) morao svoj božanski presto deliti sa onom koja sve-rađa (Mater Sva, odnosno Roda- roditeljka). Da je ovakvo božanstvo zaista moralo postojati u mitologiji starih Slovena govori i činjenica da mnoge slovenske bajke spominju neobičnu pticu čije se perje preliva u svim mogućim bojama. Tako imamo rusku bajku o Ivanu careviću i žar ptici koja krade jabuke njegovog oca kao i srpsku bajku sličnog zapleta "Zlatna jabuka i devet paunica". Tu je i ptica Gamajun koju takođe spominju ruske bajke. Momir Janković štaviše smatra da je srpski mit o Kosovki devojci zapravo jedna varijanta legende o Mater Sva koja umorne i ranjene ratnike na bojnom polju poji "vodom živom". Tu je i indijska Materisvan, boginja Vedejaca čijom naslednicom možemo smatrati slovensku Mater Sva.
    Vesna Kakaševski


    Rod

    Kao i svi narodi i sve religije i staroslovenska religija ima pricu o postanju. Postanje je jedno od prvih pitanja svesnog bića. Odkud se ono ovde stvorilo? Odkud čovekova okolina i kako je nastala? Koji je cilj čoveka na zemlji? Kako se ponašati i ophoditi? Religije na dosta tih pitanja odgovor daju upravo mitom o postanju. Nastanak daje uvek i povod, a povod cilj postojanja.
    Rod je bio stvoritelj. On zapravo jeste sve što postoji. Rođen je sam od sebe. U početku postojala je samo tama, i Rod je bio, poput pupoljka, zarobljen u jajetu. Kada je podatio život boginji ljubavi, Ladi, ljuska je pukla i kroz otvore je izašla ljubav (Ovakav način stvaranja Univerzuma jako podseća na Veliki Prasak). Presekavsi sebi pupčanu vrpscu Rod je razdvojio nebeske vode od vode okeana, među njih stavljajući zemlju. Kada se oslobodio iz jajeta nastavio je sa stvaranjem. Razdovojio je istinu od laži, svetlo od tame, Nav od Jav-a, dobro od zla. Nakon toga stvorio je Majku Zemlju koja je ušla u okean. Rod je stvoritelj svih bogova. Na kraju stvaranja Rod je od sebe stvorio nebeska tela, prirodu i prirodne fenomene. Sunce je stvorio od svog lica, Mesec od svojih grudi, zvezde od svojih očiju , izlazak i zalazak sunca od svog čela , mračne noći od svojih misli, vetrove od svog daha, kišu ,sneg i grad od svojih suza i munje i gromove od svog glasa. Rod je time postao princip univerzuma. Stvorio je kravu Zemun i kozu Sedunju. Njihovo mleko se rasulo i stvorilo je Mlečni put. Stvaranje sveta je završio Svarog, postavljajući 12 stubova na koji podupiru nebeski svod. Pojedini izvori navode da je Rod stvorio kamen Alatir kojim je promešao mleko života i iz mleka se stvorila Majka Sirova Zemlja(Majka Zemlja, ranije pomenuta) i mlečni okean. Alatir je po istim izvorima ostao na dnu mlečnog okeana i iz morske pene se stvorila patka Sveta, koja je kasnije izlegla mnoge bogove.

    [img width=224 height=480]http://img94.imageshack.us/img94/3761/slav0121.jpg[/img]

    Rod zapravo predstavlja monoteističku stranu staroslovenske religije. Iako postoji mnogo bogova u kod Slovena, Rod zapravo predstavlja Boga kakvog ga znaju današnje monoteističke religije. Takođe Rod se uklapa u šemu Niche-ovog Boga, koji je postojao da bi stvorio svet i napravio principe univerzuma. Kad je završio svoj cilj, on je mogao da nestane, da umre. Rod postaje princip i prestaje da se pojavljuje kao Bog, prestaje da se meša u živote smrtnika i bogova direktno, ali on je uvek tu prisutan i principi koje on predstavlja utiču na sve. On je u svemu, zapravo, on je osnova svega. Sve vidljivo i nevidljivo predstavlja Roda.
    Rod je obožavan i na drugi način, međutim i taj način ima veze sa postojanjem. Rod je zaštitnik uroda, rodjenja, porodice. Sve ove imenice u svim slovenskim jezicima imaju u korenu reč ROD. Rođak, rodbina, porod, priroda, narod, sve su to reči koje u svom korenu sadrže ROD. To pokazuje koliko je Rod bio poštovan kod Slovena i koliko su u njemu videli osnovu svega. Priroda je pri Rodu. Narod je na Rodu, i Rod je u principu i zaštitinik naroda. Rod je zaštitnik krvnih veza i odnosa između klanova. Rod se prožima kroz sve kao osnova, ili neka vrsta temelja. Rod je svuda oko nas, kao što je to kasnije predstavljano u hrišćanstvu (s tim što je Rodu oduzeto ime, jer je hrišćanski Bog bezimen).
    Moguće je da su mnogi bogovi kod Slovena samo epiteti ili inkarnacije Roda. Sličan slučaj je sa hinduizmom gde Krišna ima mnogo inkarnacija. Tako da se uspostavlja veza između Slovena u Evropi i perioda pre dolaska u Evropu, dok su, kao i svi Indo-Evropski narodi živeli na području današnje Indije. Paralela koje dovode do ove teorije ima više, počev od toga da neke Slovenske reči vode poreklo iz Sanskrita (npr Swarga, na sanskritu znači nebo).



    Međutim u istorijskim izvorima je Rod poznat samo kao mitloško biće zajedno sa Rožanicama. Po istim tim izvorima ova mitološka bića utiču na sudbinu čoveka. Po Ljubinku Radenkoviću težnja mnogih mitologa da svrstaju Roda među bogove nije tačna, već Rod predstavlja jedinstvo svih predaka. Zapravo on bi bio princip ili entitet koji bi sjedinjavao sve predhodne generacije jedne porodice. U tom smislu bi se moglo stići do prvog čoveka, koji se pojavio na ovom svetu, i sami tim bi se Rod mogao povezati sa postanjem. Takođe reči kao što su narod, porod i slične, o kojima je ranije bilo reči, to su reči čiji smisao daju predci. Narod ne može nastati bez predhodnog postojanja predaka. Dok je porod dar od predaka. Kako je kult predaka kod Slovena bio jako izražen i centralan, samim tim što su se gotovo sve aktivnosti i sile iz „onostranog“ sveta vezivale za duše, tako je i sudbina jedna od stvari koje određuju preci. Kod Rusa postoji običaj da se nakon rođenja deteta sprema gozba Rodu i Rožanicama, kako bi se umilostivili i odredili detetu dobru sudbinu i čuvali ga od zla. Ova gozba predstavlja zahvalnost i žrtvu precima za dar u vidu deteta. Kao objašnjenje da neke porodice imaju decu, dok druge iako se drže moralnih principa isto kao i one porodice koje imaju decu, ne mogu da imaju porod, je poslužilo to da je dete dar od predaka, odnosno dar sa onostranog sveta. Ova gozba bi trebala da umilostivi predke, te bi oni pratili krz život novorođenog pojedinca i ne bi dozvolili da mu se dogodi nešto loše.
    Kod Rožanica se može povući identitet sa Rodom, s tom razlikom da Rožanice predstavljaju neku vrstu pramajki, odnosno entitet svih predaka ženskog pola, koje takođe brinu o svojim potomcima.

    Nikola Milošević
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  4. #24
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Slovenska mitologija

    Višnji

    Bog Višnji se ne spominje često u slovensko-vedskim tekstovima, međutim, njegova uloga u mitologiji slovenskog vedizma mnogo je značajnija nego što to na prvi pogled izgleda. Ime ovog božanstva zapravo je epitet samog vrhovnog boga koji se, nazvan imenom Višnji, opisuje kao biće koje bivstvuje na najvišem mogućem stepenu egzistencije. Ipak, da bi bolje razumeli prirodu ovog božanstva moramo prvo analizirati hiduističko božanstvo sličnog imena čiji je naslednik slovenski Višnji. Radi se, naravno, o jednom od najznačajnijih bogova hinduizma-Višnuu.

    Višnu je član svetog hinduističkog trojstva koje osim njega čine bogovi Brama i Šiva. Sva tri boga deo su ove nerakidive celine koja se u hinduizmu naziva Trimurti. Bogovi koji čine trojstvo Trimurti međusobo se razlikuju po funkcijama pa tako svaki od ovih bogova ima posebnu ulogu u ovom trojstvu- Brama je stvoritelj Univerzuma, Šiva uništitelj a Višnu čuvar, odnosno, onaj koji održava postojeći poredak.Višnu, dakle, uravnotežuje dve međusobno suprostavljene sile- Šivu i Bramu, održavajući tako Univerzum u stanju balansa. Ova njegova osobina očituje se i u činjenici da se Višnu ponekad postovećuje sa kosmičkim stubom, odnosno, osom Univerzuma. Jedna od najvažnijih osobina Višnua je njegova sposobnost da se manifestuje u različitim božanskim formama koje se u hinduizmu nazivaju avatari. Višnuovih avatra ima deset a ove njegove manifestacije pojavljuju se u određenim vremenskim razdobljima čineći pritom dobra dela i spašavajući ustanovljen poredak Univerzuma. Jedan od najpoznatijih Višnuovih avatrara je Krišna, a tu je takođe i heroj Rama, kornjača Kurma, riba Matsja i mnogi drugi. Legenda koja opisuje Višnuovo pojavljivanje na Zemlji u obliku ribe Matsje zapravo je mit o svetskom potopu koji je zabeležen u svim krajevima Zemljine kugle, od nordijskih zemalja do Južne Amerike. Ovaj mit opisuje kako je riba Matsja spasla prvog čoveka Manua od svetskog potopa sprovevši bezbedno njegovu barku do planine Hemavat (biblijski Ararat). Oslanjajući se na vedsku tradiciju stare Indije slovenski vedizam preuzeće neke od odlika staroindijske religije a jedna od ovih odlika biće učenje o svetom trojstvu kao i učenje o Višnuovim avatarima.

    Vrhovni bog slovenskog vedizma pojavljuje se u tri božanska lika. Slovensko trojstvo čine Perun, Svarog i Svetovid a ovo trojstvo naziva se Velikim Triglavom. Stvoren po uzoru na hinduizam , slovenski vedizam preuzeo je na ovaj način vedsko učenje o trojstvu Trimutri prilagodivši ga, ipak, slovenskoj duhovnosti. Vedsko učenje o avatarima takođe je postalo deo sistema slovenskog vedizma a ulogu hinduističkog boga Višnua preuzelo je božanstvo nazvano imenom Višnji. Prema slovenskom vedizmu sva božanstva pojavljuju se na Zemlji više puta, preuzimajući različite oblike egzistencije. Bog Krišnji se, recimo, manifestuje kao Koledo, Zlata Maja se po drugi put rađa kao Maja Zlatogorka, potom kao Morana i na kraju- kao Živa. Sam Višnji takođe ima svog avatara, odnosno manifestaciju a to je jegov sin Krišnji koga je dobio sa Zlatom Majom.

    Kako je ovo božanstvo uopšte postalo deo mitologije slovenskog vedizma? Ono se spominje u Velesovoj knjizi koju, međutim, ne možemo smatrati potpuno autentičnim dokumentom. Pojavu ovog božanstva u slovensko-vedskoj mitologiji zapravo je uzrokovala činjenica da se ime Višnji odvajkada koristilo u slovenskim jezicima da bi označilo najviši duhovni princip- samog Boga. Upravo ovu činjenicu iskoristili su tumači Velesove knjige i rodonačelnici slovensko-vedskog pokreta. Po njima, Višnji se može smatrati jednim od slovenskih bogova budući da se ovo ime koristilo kao epitet Boga kao najvišeg duhovnog principa. Kao što znamo, reč Višnji ili Svevišnji upotrebljva se molitvama, blagoslovima, klicanjima i sl. a kao neke od primera ove upotrebe možemo navestii rečenice "Neka te višnji čuva" ili "Slave višnjem bogu". Višnji ovde označava biće najvišeg ranga a slično ime možemo naći i nordijskog mitologiji u okviru koje se javlja božanstvo po imenu Har, koje preveno sa islandskog znači Visoki. Višnji je dakle, shvaćen kao visoki bog, odnosno božanstvo koje obitava u najvišim materijalnim i duhovnim sferama. Za razliku od hinduizma, slovenski vedizam ne smatra Višnjeg vrhovnim principom odnosno članom najvišeg božanskog trojstva budući da sveto slovensko trojstvo- Triglav čine bogovi Svarog, Perun i Svetovid. On je deo Malog Triglava a pored Višnjeg, ostala dva člana ovog trojstva su bogovi Ljelj i Letic. Svetom biljkom boga Višnjeg smatra se Višnja, drvo koje su Sloveni odvajkada koristili u magijske svrhe.
    Vesna Kakaševski

    Zlata Maja, Maja Zlatogorka

    Zlata Maja je još jedno od netradicionalnih božanstava slovenskog vedizma. Ona se ne spominje u tradicioanalnim izvorima o slovenskoj mitologiji, a pored toga, nisu pronađeni ni kipovi koji ovu boginju prikazuju, kao ni hramovi u kojima se ona mogla slaviti. O Maji Zaltogorki, koja je drugi lik Zlate Maje, takođe nemamo nikakvih pisanih tragova već se oba ova božanstva spominju kao boginje tek u novijoj literaturi koja se bavi slovenskim paganizmom. Aleksandar Asov i Jurij Miroljubov, koji prvi uzdižu Zlata Maju i Maju Zlatogorku kao božanstva, smatraju da su obe Maje deo slovenske duhovne tradicije i da se to očituje i njihovom pojavljivanju u slovenskim bajkama. Bilo kako bilo, ove dve "boginje" postale su neizostavni deo slovenske astrologije koja je formulisana na osnovu staroslovenske i indijsko-vedske religijske tradicije. Kao što smo već spomenuli, slovensku astrologiju konstruisao je Aleksandar Asov kao dopunski element učenju o slovenskom vedizmu a ovo učenje nastalo je kao Asovljeva i Miroljubovljeva nadgradnja Velesove knjige.
    Zlata Maja u novostvorenoj slovenskoj astrologiji igra ulogu rimske Venere, odnosno egipatske Izis i sirijske Astarte. Ona je, dakle, boginja ljubavi i plodnosti koja omogućava rast i razvoj biljaka i koja je vezana za celokupni prirodni ciklus plodnosti. Pod imenom Zlate Maje krije se sama boginja majka koja stvara svet po uzoru na ideje koje je zamislio Tvorac sveta- Svevišnji. Ova boginja stvara nebeski svod posut zvezdama a njen sin Koledo pomaže joj u tome. Važno je napomenuti da ovakva rodovska veza ne postoji u sitemu tradicionalne slovenske mitologije jer, kao što znamo, Koledo u toj mitologiji igra ulogu duha Božića, a ne stvaraoca Univerzuma. Na realnom planu Zlata Maja pojavljuje se kao Maja Zlatogorka. Prema učenju Aleksandra Asova, Maja Zlatogorka je nekad zaista postojala i ona je, po njemu, bila vladarka legendarne Atlantide. Njenim roditeljima smatraju se Svetogor i Plenka a njenim mužem, bog sunca Dažbog. Maja Zlatogorka zamišljena je kao ratnička kraljica koja vlada Atlantidom pre njenog potonuća. Asov ovu boginju povezuje sa sazvežđem Device a eru u kome je postojala legendarna Atlantida naziva erom Device. Ta era trajala je, po Asovu, od trinaestog do jedanaestog veka pre nove ere, o čemu, naravno, nemamo nikakvih pisanih izvora niti bilo kakvih materijalnih dokaza.
    Dok je, na nebeskom planu, muž Zlata Maje Višnji (Svevišnji) na zemaljskom planu njen je partner Dažbog. Odnos Maje Zlatogorke tj. Zlate Maje i Dažboga zapravo je odnos Zemlje i Sunca koji je oličen u prirodnim ciklusima plodnosti. Zlata Maja, tako, kao supruga Dažboga, na realnom planu prolazi kroz razne faze ciklusa plodnosti a ove faze su povezane sa dvema slovenskim boginjama- Moranom i Živom. Aleksandar Asov smatra da su Morana i Živa samo različiti oblici Zlate Maje, odnosno, njene božanske manifestacije. Morana, boginja smrti, zimski je oblik Zlate Maje a ona u ovom obliku označava prirodu u svojoj najneplodnijoj fazi. Prema mitu koj spominje Asov, a koji je nama nedostupan, Zlata Maja umire i biva sahranjena u kamenom kovčegu što zapravo simbolizuje polaganje semena biljke u zemlju. Morana tada vlada umesto Maje sve dok, u proleće, boginju zime ne zamnejuje Živa, boginja života i uskrsnuće Zlate Maje. Kao što vidimo, slovenski vedizam svodi sve boginje na jedno božanstvo, boginju majku, a isti slučaj stoji i sa slovenskim bogovima. Muška božanstva su po ovom učenju manifestacije Svevišnjeg koji se, po prvi put, ovaplotio kao Rod. O ovome, naravno, nema ni reči u tradicionalnim izvorima o slovenskoj mitologiji već se ovakvo učenje pojavljuje u svom začetku za vreme perioda dvoverja. Još jedan netradicionalni momenat pojavljuje se u filozofiji slovenskog vedizma- to je učenje o mučkim i ženskim formama božanstva koje je preuzeto iz vedskog religijskog suistema stare Indije. Indusi su, kao što znamo, verovali da svaki bog ima svoju ženksu formu, koja predstvalja ženski aspekt tog božanstva a ova forma naziva se šakti. Većina indijskih bogova ima svoju šakti tj. svoju žensku polovinu: Šivina šakti je Kali, Višnuova Lakšmi, Jamina Jama itd. Slovenska bognja majka- Zlata Maja u slovenskom vedizmu postala je tako ženski oblik Svevišnjeg, odnosno, njegova šakti. Na ovaj način, kroz učenje o Zlati Maji vidimo kako slovenski vedizam ima sve karakteristike monoteizma a ovaj monoteizma karakteriše i shvatanje o dva različita pola božanske energije- muškom i ženskom.
    Zlata Maja se u hrišćanstvu identifijuje sa Bogorodicom koja je, kao bogomajka, i sama "šakti" hrišćanskog boga. Praznik Pobede Bogorodice Marija slavi se u Rusiji za vreme jesenja ravnodnevnice a ovaj praznik Aleksandar Asov smatra zapravo hrišćanskom verzijom praznika u čast Zlate Maje.



    Vesna Kakaševski
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  5. #25
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Slovenska mitologija

    Manje poznata božanstva starih Slovena

    Crnoglav - Crnoglav se spominje u dokumentu poznatom kao Knytlinga saga u kome se govori o rušenju Svetovidovog idola. Kao što se iz njegovog imena vidi, u pitanju je bilo božanstvo crne glave koje je, osim toga, imalo i srebrne brkove. Knytlinga saga smatra ovo božanstvo bogom rata.
    Čislobog -Velesova knjiga opisuje ovo božanstvo kao boga broja i mere čija je uloga održavanje kosmičkog poretka. Stari Sloveni su veoma vodili računa o tome kako brojevi utiču na realnost, zbog čega su neke brojeve smatrali srećnim a druge nesrećnim. Parne brojeve su stari Sloveni smatrali srećim, što možemo povezati sa dominacijom solarnog principa u njihovoj religiji.
    Eži (Eži-Ježi) -Poljski Sloveni obožavali su žensko božansko trojstvo koje su činile boginje Leda, Lada i Eži. Moguće je da se iza imena boginje Eži, odnosno Eži-Ježi, krila sama Živa.
    Leto (Leda) -Leto je bila boginja Poljaka, član trojstva Leda, Lada i Eži. Kao što i samo ime ove boginje kaže , ona je bila vladarka leta i zrelog žitnog klasja.
    Jula -Božanstvo ovog imena obožavalo se u gradu Julinu koji se takođe zvao i Volin. Smatra se da je u pitanju bilo lokalno božanstvo koje je dalo svoje ime gradu (Julin tako označava ono što pripada Juli). Julini poštovaoci obožavali su sveto koplje koje je stajalo na gradskom trgu a neki autori, kao što je hroničar Ebo, smatraju da je ovo koplje zapravo pripadalo Juliju Cezaru, legendarnom osnivaču grada Julina. Teoretičari slovenskog vedizma izjednačijuju Julu sa Crnobogom.
    Pizamar -Knytlinga saga takođe spominje ovo božanstvo koje je svoj kip imalo u gradu Korenciji. Luj Leže smatra da je Pizamar isto što i Besomar.
    Porenucije -Božanstvo ovog imena obožavalo se na ostrvu Rujnu, tačnije na jugu ovog ostrva, u gradu Korenciji. Porenucijev idol predstavljao je boga sličnog Svetovidu - bilo je to božanstvo sa pet lica od koja su četiri činila glavu idola dok je peto bilo na njegovim prsima.
    Porevid (Puruvid) -Još jedno božansto koje spominje Knytlinga saga. Njegov idol porušen je zajedno sa idolima Rinvida i Turupida od strane danskog kralja Valdemara koji je preduzeo osvajački pohod na grad Korenciju. Moguće je da je ovo božanstvo bilo istovetno Provenu , odnosno, Perunu. Porevidov idol imao je pet glava, isto kao i idol Porenucija.
    Rinvid -Bog čiji je idel bio porušen u osvajačkom pohodu kraja Valdemara na Korenciju. Leže smatra da je Rinvid identičan sa Ruđevidom, bogom ostrva Rujan koga smo mi izjednačili sa Gerovitom.
    Turupid -Korencijsko božanstvo čiji je idol takođe razrušio kralj Valdemar. Nije nemoguće da je i Turuvid bio ratničko božanstvo jer u jeziku Kašuba, poljskih Slovena, postoji slična reč koja označava glagol "tresti se, drmati se". Ova reč glasi "trepoet" što veoma nalikuje na Turupidovo ime.
    Zizileja -Božanstvo koje spominje poljski istoričar Dlugoš bila je zaštinica dece koja je bdela nad njihovom sudbinom. Moguće da se ovde radi samo o jednom aspektu boginje Žive koja se, između ostalog, predstavlja i kao majčinsko božanstvo.

    Vesna Kakaševski


    Mitska Bića

    Stari sloveni su gajili verovanja u sledeca mitska bića. Neka od njih su se i danas zadržala i u nekim krajevima se i dalje veruje u postojanje ovih bića. A neki su doživeli svetsku slavu i izašli iz okvira Slovenske mitologije, poput vampira. Za više informacija o nekom mitskom biću kliknite na neki od dole navedenih linkova.



    # Demoni prirode

    * Lesnik
    * Šumska majka
    * Vodenjak
    * Rusalke
    * Vila
    * Poljski duhovi

    # Demoni sudbine

    * Suđenice i Usud

    # Atmosferski demoni

    * German
    * Vetrogonije
    * Zmaj
    * Ala

    # Demoni bolesti

    * Babice
    * Milosnice
    * Čuma

    # Domaći demoni

    * Zmija čuvarkuća
    * Talason
    * Uslužni duh

    # Čovekoliki demoni

    * Vampir
    * Baba Jaga
    * Veštica
    * Mora

    # Ostali demoni

    * Todorci
    * Osenja
    * Karakondžula
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  6. #26
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Slovenska mitologija

    Lesnik

    Lesnik predstavlja šumskog duha starih Slovena. Da je povezan sa šumama može se zaključiti iz njegovog imena, jer les na staroslovenskom (a i u mnogim živim slovenskim jezicima) znači šuma. U okolini Vranja ovog su šumskog duha zvali i šuman. U Rusiji su ga zvali lješi, a poznata su i imena ljesovik, lešak, lesnoj i lisun. Žena mu se zvala lešačaha, lesoviha ili lešiha. U Češkoj, Moravi, Slovačkoj i Sloveniji poznata je pojava šumskih ljudi (lesni lide, lesni mužove). Šumski ljudi su bili divlji i sličnog izgleda i osobina kao i lesnici, ali živeli su u zajednici, dok je lesnik u drugim krajevima obično individualni šumski duh.
    Lesnik se zamišljao kao antropomorfno biće, ali sa glavom neke rogate životinje, obično obučen u krzno. Neretko je zamišljan sa kopitima. U obredima su se pojavljivali ljudi koji su bili maskirani u lesnika i zadirkivali snašku. Snaška je muškarac preobučen u ženu. U tim obredima čovek sa maskom se poistovećivao sa maskom, odnosno bićem čiju masku nosi.
    Lesnik je naklonjen pastirima i čuva im stoku. On je i zaštitnik divljih životinja, pa se tu naizgled javlja oprečnost u njegovoj funkciji, jer su domaće i divlje životinje prema predanju tradicionalni neprijatelji. Međutim, ovakva funkcija je prema verovanju tadašnjeg čoveka sasvim normalna, jer je lesnik bio zadužen da upravlja odnosima između njih. Verovalo se da neko mora da rešava antagonističke probleme. Ovakva uloga se kasnije prenosi i na svetog Savu, koji je bio zaštitnik domaće stoke, ali istovremeno i vučji pastir. Lesnik je mogao da se javi i u potpuno ljudskom obličju, jedino što tada ne bi imao trepavice ili bi imao samo jedno oko. Prema narodnom predanju, lesnici žive u svakoj većoj šumi. Otimaju često lepe žene i odvode ih u svoje kolibe prekrivene krznom. Često teraju devojke da igraju kolo oko njih. Po nekim verovanjima lesnik je ceo obrastao u runo. Medved mu je ljubimac i često su zajedno. Nekad je zamišljan kao pastir čije stado čine jeleni, košute i zečevi, a čuvaju ga vukovi i risovi. Postoji verovanje da lesnik nema senku. Svoj dolazak oglašavaju bukom i drekom. Takođe lepo sviraju na fruli.

    [img width=552 height=480]http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav100.jpg[/img]

    Lesnici spadaju u najstarija vilinska bića. Od njih su stariji možda samo vodeni demoni i duhovi. Pojava bića poput lesnika nije svojstvena samo Slovenima, ona je panevropsko. Skoro svi narodi u Evropi su imali biće koje je imalo karakteristike slično lesniku. U nekim narodima radilo se o šumskom duhu, kao i kod Slovena, dok je kod nekih to bio neki od bogova. Tako se po Evropi javljaju razna imena poput Pana, Satira, Silena, Fauna, Silvana, Dionisa, u čijim osobinama nije teško uvideti sličnost sa slovenskim lesnikom. O tome da su lesnici jedna od prvih vilisnkih bića svedoči i činjenica da su se pre nego što su Sloveni počeli da grade hramove obredi odvijali u šumama i gajevima. Postojalo je veliko poštovanje prema šumama, i mnoge biljke i drveće bili su sveti. Tim biljkama i drveću su pripisivane mnoge natprirodne moći. Lesnici se pominju u skoro svim spisima o Slovenima. Pojavljuju se u Kapitolaru paderbornskom, kao i u Slovu o polku Igorovu.
    Nikola Milošević



    Šumska majka

    Šumska majka se nalazi i kod drugih naroda, čak se može predpostaviti da je ovaj demon zaostavština paleolitske kulture, jer se šumske majke nalaze skoro kod svih paleolitskih naroda. Takođe ovaj demon ukazuje i na izražen matrijarhat, koji je kasnije zamenjen patrijarhatom, ostao veoma jak kod Slovena. Takođe biće ovog tipa ukazuje na jaku vezu Slovena sa šumom, koja je bila zapravo sveto mesto. Kada nije postojalo svetilište obredi su se činili u šumama, a šumska majka je bila gospodarica šuma i čuvar tog svetog mesta.
    Šumska majka je zamišljana kao jako lepa žena, razvijenih grudi, raspletene duge kose i dugim noktima. Razvijene grudi ukazuju na plodnost, što je predstava kod svih demona i božanstava koja imaju veze sa plodnošću. Mislilo se da živi u šumi, da može da boravi u krošnjama drveća. Po šumi je išla ili gola ili odevena u dugu belu haljinu. Takođe ona se mogla javiti i kao ružna starica, ali takođe velikih grudi i izraženim zubima. Takođe mogla se pretvoriti u plast, naviljak sena, ćurku, kravu, svinju, psa, konja, ili kozu. Pojavljuje se samo noću, a pri susretu s ljudima ne želi da nanese zlo. Često je zavodila smrtne muškarce. Pojava da demoni vode ljubav sa smrtnicima je prisutna gotovo kod svih demona. Neki su smrtnike uzimali silom, drugi ih zavodili. Postoje u Srbiji kazivači, koji tvrde da su vodili ljubav sa šumskom majkom. Zabeležena je priča jednog mlinara, koji tvrdi da je noću zatekao u mlinu divnu nagu ženu velikih grudi, koja mu se podala. Nakon toga kaže da ju je video u krošnjama.
    Šumska majka je bila gospodarica šuma. Kada bi išla šumom drveće bi se savijalo do zemlje. Verovalo se da jako lepo peva. Takođe se smatrala zaštitnicom bremenitih žena i novorođenčad. Međutim često ih je napadala tako što je donosila bolest dece. Ali takođe od nje se tražila pomoć kada je u pitanju bolest dece. Pri lečenju bajalo se deci i u tim bajalicama često se pominje šumska majka. Iz tih tekstova proističe da ona kako donosi tako i odnosi bolest. Postojala je i trava koja se zvala šumska majka, za koju se verovalo da kađenjem tom travom obezbeđuje nerotkinjama da zatrudne. Mogla se naći u proleće pored gorskih potoka, pre nego što kukavica zakuka. Žena koja je krenula u potragu za ovom travom, nije smela da govori, a morala je da bude čista, što je podrazumevalo i čistu odeću i to da pre toga izbegava polne odnose. Ova trava je mogla biti još jedan oblik šumske majke.
    Kod banatskih Hera, ovo mitsko biće se nazivalo planinskom majkom. Kada kunu, govorilo se ,,Uzela te, dabogda, planinska majka’’. Kod Đerdapa ovo biće se zvalo šumenka. Šumenka se mogla javiti i kao lepa i kao ružna žena. Kada bi se javljala kao lepa, ne bi nanosila nikakvo zlo. Dok kao ružna, ona bi imala čarobni štapić kojim je ljudima nanosila zlo (ovako je zamišljana i veštica, verovatno je u ovom kraju šumska majka preuzela obe funkcije). Bugari su znali za gorsku majku. Lešačiha se zvala kod Rusa. Poljaci su imali mamonu. Mamona je mogla i da ukrade dete. Slovaci su sličnog demona nazivali matoha, koja je bila zamišljana bez glave. Česi su imali dive ženi i lesne pani (međutim lesne pani su više ličile na šumske vile). Poljaci su imali dzivoženi.
    Osnovana može biti pretpostavka da je šumska majka nekada bila i boginja, jer šumska majka ima dosta sličnosti sa boginjama klasičnih mitologija. Po nekim osobinama liči na Dijanu i Artemidu. Kao i šumska majka one ne samo što su čuvale decu i žene, već su ih i napadale. Takođe to da je šumska majka mogla biti božanstvo pre nego što je postala demon potvrđuje i činjenica da su gotovo sve neolitske civilizacije verovale u božanstvo sličnih osobina kao što poseduje šumska majka. Tako da je ovo biće verovatno starije od same religije slovena, ili predstavlja početak stvaranja religije kod slovena.
    Nikola Milošević


    Vodenjak

    Vodenjaci su bili gospodari voda, kako tekucih, tako i stajacih. Za njih se verovalo da žive u kristalnom ili staklenom dvorcu na dnu. Kristal i staklo simbolizuju samu vodu, odnosno boravište ovog demona. Oni su bili uglavnom zli demoni, ali nekad su mogli i pomoći. Vodenjaci su zamišljani ne u svim krajevima isto, ali uprkos tome izgleda se mnogo nije razlikovao. Zamisljan je gotovo uvek kao čovek patuljastog rasta, sa velikim nosem, dugom bradom, obučen u ili crnu ili zelenu odeću. Obično je nosio šešir ili crvenu kupastu kapu. Ponekad je zamišljan da ima kozije noge i šiljate uši. U Češkoj, Moravi i Slovačkoj (vodnjik), je imao zelenu kožu. Delovali su u okolini voda. U vodi su bili snažni, dok van nje su gubili svoju snagu. Mogli su da se preobraze i u neke životinje. Najčešće u konja, koji kraj obale pase travu. Ali takođe se mogao preobraziti i u psa, ovna, svinju, jelena, zmiju, ribu, a često i u dete koje plače. Ovim metamorfozama je mamio žrtve da mu se približe kako bi ih on udavio i odveo na dno. U njegovom dvorcu su ga zabavljali i služili ga utopljenici. Rusalke su takođe bile pod njegovom vlašću. Vodenjak je zapravo bio apsolutni vladar vode u kojoj je živeo. Moglo je u jednom predelu biti i više vodenjaka. U tom slučaju je postojao jedan glavni, koji se nazivao ,,matori’’, ,,stari’’ ili ,,onaj stari’’. U nekim krajevima starešina se nazivao ,,Tartor’’. Taj glavni vodenjak je bio snažniji od svih ostalih. Verovalo se da se od njega ne može pobeći, ukoliko uhvati žrtvu, dok se od ,,malog’’, kako su se zvali ostali, moglo izvući, jer nisu imali toliku snagu. Ova imena (matori, stari, onaj stari, mali, onaj mali...) ukazuje na to da je bilo zabranjeno izgovarati ime ovog demona. Ovakva verovanja u demone čije ime se nije izgovaralo je postojalo i kod mnogih drugih naroda i potiče verovatno iz perioda neolita, jer su ovakvi demoni zabeleženi od Aborigina do američkih indijanaca. Ime demona se nije smelo izgovarati jer bi se on mogao prizvati i time bi načinio veliku štetu.
    Vodenjak je svoje žrtve tri puta dozivao. Ko bi se odazvao dobrovoljno bi otišao da se udavi i ne bi postojao način da se to spreči. Jedina odbrana je bila da se čovek ne odazove vodenjaku. Kod mnogih drugih demona bolesti se takođe sreće dozivanje, pa je bilo zabranjeno odazivati se bilo kome noću. Vodenjak je svoju žrtvu odvodio na dno, ali u Češkoj na primer, mogao je daviti ljude i u plitkoj vodi, kada bi oni išli da se napiju. Kao i većina demona vodenjaci su bili pohotljivi i bilo je slučajeva seksualnih veza sa ženama. Iz ovakvih veza se moglo roditi i dete, ali ono bi bilo monstrum. Žene su mogle dobiti i usluge od vodenjaka, ali bi mu morale obećati neku žrtvu. Ta žrtva koja se davala, obično je bila tuđa imovina. Na primer, komšijina stoka ili živina. Takođe ribari su često dobijali usluge od vodenjaka u vidu boljeg ulova. Međutim ovakvim postupkom ribar koji dobija usluge vodenjaka, takođe se zaveštava vodenjaku na služenje. Ovakvi ribari nisu umirali prirodnom smrću, već su u se u jednom trenutku morali udaviti. Ribari su kao žrtvu vodenjaku prinosili prvu ulovljenu ribu. Za stvari koje su bile prve u nečemu su se smatrale posebnim i davala im se izuzetna važnost, a često su žrtvovana nekim bićima ili bogovima.
    Vodenjaci su najopasniji bili u periodu između Đurđevdana i letnjeg solsticijuma. Ovaj se period poklapa sa periodom kupanja u rekama i jezerima, pa je verovatno i to razlog. Ljudi su se naime u to doba najviše izlagali vodama. Žrtve je odvodio na dno tako što bi im noge zapleo svojim bičem ili lancima i vukao ka dnu. U nekim predelim se verovalo da ima rep, pa koristi rep da hvata žrtve. Duše utopljenika su bile pod vlašću vodenjaka. Naročito su bili neprijateljski raspoloženi prema vodeničarima.
    O uticaju vodenjaka svedoči i esnafska diploma iz Pančeva izdata 1802. godine. U ovoj diplomi vodenjak je prikazan u svom dvorcu, na desnoj strani diplome. Desna strana je bila bitno mesto, na tadašnjim dokumentima i uglavnom rezervisana za svetce zaštitinike.
    Druga imena za ovog demona su bila vodjanoj kod Rusa, topielci, utopielci i wodnici kod Poljaka, vodni muži, vodnjik, mužiček i bastrman u Češkoj i Moravskoj, gde o ovim bićima postoje pisani izvori iz 14. veka i vodni hlapi u Tatranskim jezerima u Slovačkoj.
    Nikola Milošević
    [img width=640 height=431]http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav090.jpg[/img]
    Vodenjak


    Rusalke

    Rusalke su ženski vodeni demoni. Obično su zamišljane kao lepe devojke, duge, riđe, raspletene kose. Nisu nosile nikakvu odeću. Rusalka postaje devojka koja je utopljena, a u nekim oblastima se smatra da su to devojke utopljene pred svoju svadbu ili one koje nisu imale pogrebni obred. Boravile su u blizini reka i to samo za vreme takozvane Rusalne nedelje – Trojičke nedelje.
    Rusalke su ziveli pod vodom, u dvorcima. Bile su pod vlašću Vodenog Duha. Rusalke su imale svoju caricu, koja ih je predvodila na put na kopno i koja se vozila u zlatnim kočijama. Prizivala je ostale rusalke trubom. Kraljica se zvala Diva,Divka, Divšina i Dana. To je bila carska kći koju je maćeha utopila. Izlaze iz vode samo za vreme Rusalne nedelje i to na nedelju dana. Bile su predane muzici, prevanju i igranju. Loše su raspoložene prema ljudima, a naročito ne vole žene. Ukoliko bi neko video rusalke, mogao bi ostati nem ili dobiti zanos igranja, koji se smatrao najgorom kaznom od rusalki. Pri ovom igranju bi dolazio zamor do smrti. Zanos igrom i pesmom bi trajao sve dok su rusalke na kopnu. O ovakvim zanosima svedoče i pisani dokumenti iz 14. veka. Takođe, smatralo se da rusalke donose mnoge neizlečive bolesti. U vreme Rusalne nedelje ljudi su se držali određenih zabrana, kako ne bi uvredili rusalke ili došli s njima u dodir i tako dobili od njih neku kaznu. Bilo je zabranjeno peti se na drveće, jer se smatralo da dok su rusalke na kopnu da često borave u krošnjama drveća. Zabranjeno je bilo raditi u vinogradima ili raditi bilo kakav posao vezan za zamljoradnju. Rusalke su dolazile u vreme Rusalne nedelje da daju potrebnu vlagu poljima, tako da bi taj rad mogao da omete rusalke. Ovo je vazilo pogotovu za sredu u Rusalnoj nedelji. Smatralo se da tamo gde su rusalke igrale kolosve raste bujnije nego na drugim mestima. Zabranjeno je bilo ženama da peru i prosipaju vodu na bilo koji drugi način, jer bi to moglo uvrediti rusalke i one bi udavili te žene. Zabranjeno je bilo spavati na podu. Ova zabrana je vezana za verovanje da duša u toku sna napušta telo, pa bi u toku sna telo mogla zauzeti rusalka ili neki drugi duh. Tada bi ljudi postali opsednuti i kroz njih bi govorila rusalka. Nije trebalo u Rusalnoj nedelji šišati ovce jer bi ovce ,,ošantavile“ a ljude bi napala bolest zvana rusa. A i za druge bolesti koje su se dešavale u Rusalnoj nedelji se govorilo da je obolelog čoveka ,,uhvatila rusalija“. Ukoliko bi se sadila paprika ili paradajz u Rusalnoj nedelji verovalo se da će im opasti cvet i neće uspeti.
    Ukoliko bi neko morao da prekrši zbog nečeg zabrane, kao efikasno sredstvo protiv dejstva rusalki se smatrala trava pelin. U tom slučaju čovek bi sa sobom nosio pelin, koga su se rusalke plašile. Takođe, ukoliko čovek jede beli luk, se smatralo da neće moći doći pod dejstvo rusalki. U nekim krajevima su svaki dan tokom Rusalne nedelje ljudi jeli pelin. Takođe, kao zaštita je mogao da posluži magijski krug iscrtan nožem. Ukoliko bi neko video rusalke, a ne bi imao pelin kod sebe mogao je nožen na zemlji iscrtati krug, koji rusalke ne bi smele da pređu. Verovalo se da se rusalke plaše i noža.
    Rusalke su dolazile u utorak, čime je počinjala rusalna nedelja i povlačile su se sledećeg utorka. Priređivali su se obredi dočekivanja i izgnanja rusalki. Obično su u ovim obredima učestvovale žene, koje su u ritualne svrhe poistovećavane s rusalkama. Obredi u Rusalnoj nedelju su se zvali rusalje i kranjice. Sreda u Rusalnoj nedelji se nazivala kriva sreda. Verovalo se da sve što se zasadi te nedelje će rasti krivo i da će kasnije zakržljati. Četvrtak u rusalnoj nedelji se nazivao zeleni četvrtak. On se strogo praznovao i nije smelo ništa da se radi. U hrišćanstvu Rusalna nedelja je postala praznik Duhovi, odnosno konkretno praznik rusalije je preimenovan u duhovi. Duhovi su praznik koji ima mnogo paganske zaostavštvine, ali taj praznik ne traje čitavu nedelju. Rusalna (duhovska) nedelja predstavlja simbiozu hrišćanstva i paganizma. Praznovanje rusalija u Srbiji je prvi opisao Ohridski arhiepiskop Dimitrije Homitijan kad je zabranjivao ovaj praznik.
    Po mestu stanovanja vile su se delile na primorkinje i zagorkinje, a rusalke kao vodeni demoni ili vile su dobile svoje ime od slovenskog ruslo – reka. Takođe one su imale riđu kosu, a za riđokose se i danas kaže da imaju rusu kosu. Kao što se ženama prema boji kose kaže da su plavuše ili crnke, rusalke su mogle biti mitska bića ruse kose.
    Kako su u matrijarhatu žene bili nosioci poslova u zemljoradnji, samo žene su mogle biti zadužene za plodnost zaseva. Tako su rusalke, po tradiciji, napuštale svoje vodena skrovišta i obilazile useve i škropile ih vlagom da bi usevi bili bolji. O tome svedoči i verovanje da je bilje bolje raslo na mestima gde su rusalke igrale.

    Nikola Milošević


    Vila

    Vila predstavlja žensko mitsko biće slovenske mitologije koje živi u prirodi. Uglavnom su bile naklonjene ljudima, međutim takođe bile su osvetoljubive. Ovakva pojava naklonosti i nenaklonosti je prirodna u mitologiji, jer je čest slučaj da naklonost bića i bogova zavisi najviše od ljudi i njihovih dela. Živele su uglavnom u šumama ili pored reka, a često i u planinama. U zavisnos od staništa dobijale su i imena - planinkinje, zagorkinje, vodarkinje, brodarkinje i oblakinje. Neke vile su svoje dvorce pravili u oblacima.
    [img width=329 height=480]http://www.godsbay.ru/paint/images/fairies03.jpg[/img]
    Vile su zamišljane kao jako lepe, vitke devojke, duge kose, koja se raspletena spušta niz leđa i grudi. Boja kose je obično bila plava ili riđa, a govori se i o zlatnoj kosi. Vila nije smela da izgubi ni jednu vlas, jer se smatralo da u njenoj kosi se nalazi njena snaga. Nosile su bele tanke haljine, tako da su često u narodnim pesmama dobijale epitet ,,bela vila’’. Ređi je slučaj da su vile išle nage, ali onda im je kosa prekrivala grudi. Takođe vile su imale krila i okrilje. U okrilju se nalazila natprirodna moć vile. Vile bi okrilje skidale kad bi se kupale u reci. Okrilje je verovatno neka vrsta odeće koja se stavlja na krila. Ukoliko bi neko uspeo da ukrade vili okrilje postao bi njen gospodar i ona bi morala da ga sluša. Ljudi koji bi ukrali vili okrilje se venčavali sa vilom, međutim morali su paziti da se vila ne dočepa svog okrilja, jer bi tad bila osvetoljubiva i svetila se za naneto poniženje. Dok se kupa vilu niko nije smeo da vidi, jer bi ga vila kaznila, osim ako bi joj tom prilikom ukrao okrilje. Verovanje, da je neki deo odeće vezan za karakter i moć osobe koja je nosi, postoji i o oglavlju, odnosno kapi. Naime verovalo se da kapa čini karakter čoveka, kao i da ukazuje na njegovu poziciju u društvu. Čovek kome bi bila oduzeta ili ukradena kapa bio bi obešćašćen, a kod Đerdapskih brodara postojao je običaj da se prilikom nezgode na brodu, prvo baci kapa u vodu, kao žrtva. Osvetoljubivost vila se mogla probuditi ukoliko bi se neko nadmetao sa vilom, dok se naklonost sticala tako što bi neko pomogao vili, na primer raspleo joj kosu, koja se uplela u žbunje. Kako nisu postojale vile muškog roda i kako su vile bile isključivo ženska mitska bića, vile su ponekad imale odnose sa smrtinicima. U narodnom predanju se pominju vilenjaci, kao ljudi, smrtnici, koji su imali odnos sa vilom i time stekli neke natprirodne moći. Vilenjaci bi i dalje ostali smtnici. Ljudi koje bi vile birale bili su fizički jaki, obično planinski pastiri.
    [img width=325 height=480]http://www.godsbay.ru/paint/images/elfs06.jpg[/img]
    Prenošenje moći sa vile na smrtnika je bilo moguće i na druge načine. Kada bi vila dojila neko dete, za to dete bi se verovalo da će postati veliki heroj i da će imati neke natprirodne moći. Tu se može videti slovensko verovanje o bratstvu po mleku. Naime verovalo se da dojenjem dete dobija neke osobine majke. Takođe natprirodne sile bi mogla vila dati čoveku ukoliko bi joj taj čovek nešto učinio, a postoje primeri u narodnim pesmama da su se vile sestrile sa ljudima (Vila Ravioila i Marko Kraljević). Često su vule vidale rane ranjenim junacima jer su bile vešte s biljem. Kako im je bilje prirodna okolina, dobro ga poznaju. Takođe se verovalo da vile mogu čoveka i da vrate u život.
    Vile su se rađale iz rose ili izrastale iz cvetova. U nekim predelima postoji verovanje da su se vile rađale kao i ljudi, a kasnije postajale vile. Devojčica vila je morala da prođe obred inicializacije da bi postala vila, i tu bi joj glavna vila predavala okrilje, čime bi nova vila dobijala svoje vilinske moći. Inicializacija je postojala i kod ljudi. Devojčica se smatrala devojkom kada bi prvi put zaigrala kolo. Tako i vilinski obredi sadrže kolo i ko bi nagazio vilinsko kolo bio bi kažnjen. Vilinski obredi bili su tajni i niko ne bi smeo da ih vidi. Ko bi video vile kako igraju, kupaju se ili rade kakav drugi obred mogao bi biti kažnjen slepilom, paralizom ili čak i smrću. Mesta na kojima su vile održavale svoje obrede su se znali i obično nosila u svom imenu reč ,,vila’’, kao na primer Vilin izvor na planini Komu ili Viline vode u Beogradu.
    Vile su se mogle pretvoriti i u neke životinje. Najčešće su to bili labudovi, sokolovi, konji i vukovi. Često se u pesmama sreću slike kako vile jašu na konju ili jelenu i odlaze u lov. Imale su luk i strele, kojim bi gađale kad bi ih neko uvredio.
    Nikola Milošević

    [img width=315 height=480]http://www.godsbay.ru/paint/images/fairies04.jpg[/img]


    Poljski duhovi

    Stari Sloveni su, kao što znamo bili poljoprivrednici. Za njih je od najveće važnosti bilo da im godina bude plodna, a rod bogat zbog čega su nastojali da umilostive sile koje su bile zadužene za plodnost useva. Pored Sunca kome su se molili (u obliku Dažboga i Jarila) i kiše (u obliku Peruna) oni su poštovali i mnoge boginje plodnosti-Majku Vlažnu zemlju, Ladu, Sivu itd. Međutim, postojala su i niža bića koja su u staroslovenskoj religiji bila vezana za polja i useve a mi ćemo navesti neka od njih.

    Polevoj, polevojik-poljski duh iz folklora Starih Slovena čiji je fizički opis varirao od mesta do mesta. Nekad se opisivao kao muškarac obučen u belo, prirpisavana mu je i trava umesto kose a negde je predstavljen kao patuljak čije je lice imalo boju zemlje. Ljubomorno je štitio svoje stanište tako da se dešavalo da putnici koji zanoće u polju, ili pijanice koje u polju zadremaju, bivaju ubijeni od strane polevloja. U ruskom folkloru ovo biće naziva se poljski.

    Poludnica-boginja polja ili duh polja sličan polevolju. Njeno ime označa biće vezano za period polovine dana koji je za Poludnicu bio svetinja. Ona nije dozvoljavala da se u tom periodu obavljaju poljski radovi, budući da je ovo doba dana odredila za odmor.U slučaju da neko prekrši njenu zabranu Poludnica bi ga uštinula ili čupala za kosu, a ako bi se desilo da je seljaci ne pozdrave srdačno, navodla bi njihovu decu da se izgube u polju. Ovo biće se, inače, poštovalo u Rusiji mada i u Ukrajni postoji verovanje u poludnice, mesečeve devojke koje navode zrake Sunca na zemlju, omogućavajuči tako plodnost usevima. Poludnica se, kao i polevoj, predstavjala u beloj odeždi.

    Prija-poljski duh u ruskom folkloru povezan sa žitnim poljem odnosno, dobrim prinosom žitarica. Njeno ime podseća na ime nordijske Boginje Freje koja takođe omogućava plodnost.

    Sunčanica-još jedno biće vezano za polja, ličnost je iz folklora Lužičkih Srba. Ona je, kao i poludnica, bila vezana za podne s tim da je one koje bi uhvatila da rade u polju u to doba dana kažnjavala mnogo surovije-smrću. Sunčanica je, naime, personifikacija smrti od sunčanice koja bi zadesila svakog onog ko boravi na otvorenom dok Sunce najjače sija. U lužičko-srpskoj bajci o Sunčanici mudra devojka nadmudruje ovo biće pričajući joj priču o lanu, tako da Sunčanica zaboravlja da je usmrti već se povlači kada je podne već prošlo.

    Pored poljskih duhova koje smo naveli, Aleksandar Asov i Jurij Miroljubov spominju i sledeća bića vezana za polja-Međevika, Travnog i rožanike.
    Vesna Kakaševski
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  7. #27
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Slovenska mitologija

    Suđenice i Usud

    Kod starih Slovena bogovi su bili ravni ljudima. Često su bogovi smatrani predcima ljudi, a ljudi su im se na taj način i obraćali. U ovakvom pogledu nije bilo mesta za fatalizam. Sve je bilo u skladu sa prirodom i poštovali su se predci i njihova dela. Međutim postojao je kod Slovena i fatalizam. Fatalističko shvatanje religije slovena se može podkrepiti verovanjem u demone sudbine. Demoni sudbine kod Slovena su suđenice i usud.
    U istočnoj Srbiji se verovalo u suđenice ili suđaje. Suđenice su se uvek javljale kao tri žene, uvek su bile trojstvo. Verovalo se da suđenice određuju sudbinu novorođenog deteta pri rođenju, u prva tri dana života novorođenog deteta. Sudbina se nije mogla ni na koji način izmeniti, niti ju je mogla izmetiti neka druga sila, pa ni bogovi. Suđenice su zamišljane kao tri mlade žene. Nije se znalo ime svake od njih. Bile su odevene u belu odeću, a negde ih zamišljaju i u narodnim nošnjama. Dolaze u kuću gde se rodilo dete kroz dimnjak. One su dolazile prve tri noći nakon rođenja deteta. Ali su suddbinu proricali tek treće večeri. Svaka od njih je moga jedno veče da odloži određivanje sudbine novorođenom detetu. Reč najmlađe od njih je bilo od presudnog značaja. U nekim krajevima se suđenice pojavljuju zajedno sa Rodom, bogom stvoriteljem univerzuma i on može da im naredi kakvu sudbinu da odrede detetu. Međutim neki naučnici u ovom kontekstu Roda poistovećuju sa Usudom. Rod se naime javljao kod Rusa, zajedno sa roždanicama (ruski naziv sa suđenice). U tekstu ,,Slovo Sv. Grigorija’’ se ukazuje na razvoj slovenske religije i govori se o tome da su Sloveni najpre prinosili žrtve vampirima i breginjama, zatim Rodu i roždanicama i, najzad, Perunu. Prilikom dolazka suđenica u kuću spremala im se gozba. Tu gozbu je trebalo da spremi babica. Pravile su se tri pogače premazane medom, tri čaše vina su se stavljale na sto, tri čaše vode, tri kocke šećera i jedan zlatnik ili neki drugi zlatni nakit. Sve tri noći je trebala da gori svtlo u kući, a majka i dete su trebale da leže na zemlji. Pogaču bi, nakon toga, pojela tri muškarca, ako je dete muško, ili tri žene, ako je žensko. Treće veće bi se pod glavu deteta stavljaobosiljak i kolačić. Sve se ovo radilo da bi se suđenice odobrovoljile i izrekli detetu dobru sudbinu. Postoje i priče o tome kako je majka pojela jedne večeri trpezu, pa se dete razbolelo, ali pošto je nastavila da odobrovoljava suđenicama, dete je ubrzo i ozdravilo. Verovalo se da suđenice pletu sudbinu. Jedna je držala vlakno i svaki namotaj je bila jedna godina života. Na kraju bi presekle vlakno i koliko namotaja je bilo toliko ce dete živeti. Ovakvo verovanje je bilo zabeleženo kod Čeha u bićima koje su se zvale sudički. Verovanje u trojstvo koje plete sudbinu bilo je i kod Grka, koji su imali tri moire, Rimljani su imali tri parke koje su određivali čovečiju sudbinu. Kod Germana se norne, o kojima govori jedan mit iz Eda, takođe javljaju u trojstvu. Grim je smatrao da one predstavljaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Iz ovoga se može zaključiti da suđenice nisu čisto slovenska bića, već da su zaostavština evropske tradicije, jer su gotovo svi narodi u Evropi imali bića sa sličnim osobinama.
    U zapadnoj Srbiji je bilo zastupljenije verovanje u Usud. Usud je čovek koji je svaki dan živeo život na drugačiji način. Nekad je bio bogat i živeo u izobilju, dok je drugim danima bio siromašan. Nekad je bio slavana nekad ne. Postojale su ogromne varijacije u načinu života na koji je živeo. Razlike u bogatstvu su se menjale svaki dan. Verovalo se da kakav život živi Usud na dan kada je dete rođeno, takva će biti sudbina tom detetu. Mislilo se da će svi ljudi koji su rođeni istog dana imati sličnu sudbinu, ako ne i gotovo identičnu. U zapadnoj Srbiji je bilo rašireno verovanje u ,,jednodance’’. Ovako su se nazivali ljudi koji su rođeni istog dana i mislilo se da će im život proći gotovo identično. Ako bi bio neko nesrećan u životu, verovalo se da je rođen u ,,zao čas’’. Niko nije znao kada je zao čas, jer niko nije mogao da zna gde je i na koj način usud u tom trenutku živi. Na prvi pogled bi se moglo zaključiti da su suđenice u usud nespojivi, ali neki naučnici su napravili rekonstrukciju, pozivajući se na ruske roždanice i Roda. Tako su Rodovu ulogu kod Rusa, koji je mogao da naredi roždanicama kakva će biti čija sudbina sa Usudom.
    Nikola Milošević


    German

    U Srbiji su postojala dve vrste verovanja u Germana. Jedan German ili Đerman je bio demon atmosferskih pojava, koji donosi vremenske nepogode, oluje, kiše, grad. Drugo verovanje je bilo hrišćansko u svetog Germana, međutim i on je primio neke osobine vladaoca atmosferskim pojavama, tako da se dolazi do zanimljive simbioze hrišćanskih verovanja i paganizma. German je bio carigradski patrijarh od 715. do 727. godine i kasnije proglasen je svetim.
    Od običaja poznate su razne varjante sahranjivanja lutke Germana. Lutka je često bila pravljena od gline sa istaknutim genitalijama. Bozanstva čije predstave su pravljene sa istaknutim reproduktivnim organima su zapravo predstavljale njihovu ulogu u plodnosti. Lutka je mogla biti pravljena i od slame. Sahranjivanje Germana se obično radilo kada bi nastupila velika suša. Ove običaje su najčešće izvodile devojke, čest je bio slučaj da se zahtevalo da one budu device. U obredu su učestvovale i dodole, a jedan muškarac bi smeo u svemu tome da učestvuje praveći sanduk. Ovaj običaj se izvodio da bi se prizvala kiša.
    Kada bi dolazila oluja, u mnogim krajevima, su žene raznim stihovima prizivale Germana da odvuče nevreme na drugo mesto, gde nevreme neće ništa uništiti.
    Pravljene su lutke i za Kupala, Marenu i Jarila. Jarilo je najsličniji po osobinama Germanu, tako da se može smatrati i da je German preuzeo osobine Jarila, dolaskom hrišćanstva, i umesto božanstva postao demon
    Nikola Milošević


    Vetrogonje (zduhači, stuhe)

    Veoma je teško dati preciznu definiciju bića koja su u narodu poznata kao vetrogonje. Oni su po svojoj vazdušnoj prirodi najsličniji zmajevima i alama, ali se takođe mogu definisati kao mitska bića u ljudskom liku, kakvim ih smatra Zečević. Radomir Podunavski veruje da su zduhači obični ljudi rođeni sa neobičnim darom- sposobnošću da odvoje svoj duh od tela i da u stanju transa oslobode svoj kraj od vremenskih nepogoda. Verovanje u vetrogonje bilo je rasprostranjeno u zapadnim krajevima Srbije dok su nazivi zduhači i stuhe vezani za Sandžak, Hercegovinu, Crnu Goru i Primorje. U Albaniji su ovakva bića bila poznata pod imenom stuve. O kakvim je entitetima zapravo reč? Činjenica je da su zduhači bili neraskidivo vezani za kraj iz kog potiču i da su bili zaduženi za njegovo blagostanje- berićet. Berićet jednog kraja zduhači su obezbeđivali na sledeći način: kad god bi osetili da se približava neka nepogoda oni bi se spremali za borbu sa njom, odnosno, sa demonom koji ovu nepogodu predvodi – alom. Ova borba započinjala bi u onog momenta kada se zduhač poveče u osamu i padne u san tj. stanje koje Podunavski smatra transom. U tom stanju zduhač bi se borio sa alom dok su mu telo štitili njegovi pomoćnici mašući po vazduhu oštrim predmetima. Dakle, zduhači su bili ljudi sposobni da odvoje svoj duh od tela, a ovakve ljude nalazimo i među ostalim narodima koji ih smatraju vešcima ili šamanima. Upravo je upravljanje atmosferskim prilikama jedna od tehnika šamanizma kojom su se bavili nadareni pojednici -od indijanskih šamana do onih sa Čukotke i Altaja. Kao što nije svako mogao postati šaman tako ni zduhačem nije mogao postati bilo ko. Ljudi su bili prepoznati kao zduhači ako bi se rodili sa krvavom „košuljicom“ tj. placentom, koja je i kod ostalih indoevropskih naroda smatrana nečim magijskim. Još jedna sličnost uzmeđu vetrovnjaka i tipičnog šamana vidi se u činjenici da su zduhači mogli navoditi oblake i na tuđe posede, a ne samo sklanjati ih i tako štititi svoj kraj. U slučaju da se neko zamerio zduhaču, on je mogao naterati oblake nad njegovu njivu što dosta podseća na praksu šamana koji „priziva“ kišu u vreme suše.
    Čajkanović navodi da su zduhači mogli biti i deca i životinje tj. da nisu samo odrasli ljudi imali sposobnost da savladaju nepogodu. Njegovo shvatanje zduhača dosta se razlikuje od onog koje vetrogonje smatra slovenskim vešcima ili šamanima, budući da ih Čajkanović pre tretira kao mitska bića. Sudeći po njegovim proučavanjima, zduhači su veoma slični zmajevima, koji su takođe vezani za blagostanje jednog kraja kao donosioci padavina. I oni, kao stuhe, mogu nastati od različitih životinja- zmija, ovnova ili šarana. Štaviše, Zečević identifikuje vetrogonje i zmajevite ljude pa možemo zaključiti da se ovde radi samo o različitim nazivima za istu pojavu u narodu.
    Vesna Kakaševski


    Zmaj

    Zmaj je jedan od demona atmosferskih pojava. Njegova glavna uloga se sastojala u borbi protiv ala, koje su nosile gradonosne oblake, a time i propast useva. Dakle zmajevi su bili zapravo dobar demon, čija uloga se sastojala, po verovanjima, u vladanju atmosferskim pojavama u korsit ljudi. Zmaj je bio dužan da obezbedi kišu kad je ona bila potrebna.
    Zmajevi su bili dimorfna bića, polu ljudi, polu životinje. Zmaj je vatrena ptica dugog repa, koja je tokom leta, oko sebe bacala varnice. Dok je među ljudima, mogao je uzeti ljudski oblik. Stanište zmajeva je bilo kraj šumskih voda u planini (ova mesta se i danas zovu zmajevaci), a mogao se nastaniti i u šupljoj bukvi.
    Zmaj je mogao nastati od nekoliko vrsta životinja kad one dođu do određene starosti. Mogao je nastati od šarana, zmije, ovna, ili od smuka. Postoji dosta priča rasprostranjenih među narodom, uglavnom dunavskih ribara, koji su navodno videli kako šaran izlazi iz vode i pretvara se u zmaja. Kada šaran stigne do određenog broja godina, njemu rastu krila i on izlazi iz vode kao zmaj. Dok leti, varnice, koje baca oko sebe, imaju oblik šaranovih krljušti. U nekim krajevima šaranovo meso je bilo zabranjeno, pa se i izbegavalo u ishrani, jer je šaran smatran svetom životinjom. Smatralo se čak da čovek koji bi pojeo šarana je mogao da dobije epilepsiju. Zmajevi koji su imali rogove nastali su ovna. Ako se smuk preseče na pola, pa prednji deo ode u rupu, verovalo se da će od tog dela nastati zmaj. U kišovitim godinama se smatralo da zmaj nastaje od šarana koji nije hvatan, dok ako je godina sušna, smatralo se da nastaje od smuka istih osobina. Pol zmaja je zavisio od pola životinje. Zmaj je mogao bljuvati plavu ili crvenu vatru.
    Zmajevi su mogli imati sexualne i ljubavne veze sa lepim ženama. Zmaj bi mogao biti nevidljiv, osim za ženu u koju se zaljubi. Ovakve veze sa ženama su bile dosta česte, a žene koje bi doživelje sexualni odnos sa zmajem bile bi blede, ispijene i izgubile bi zelju za sexom sa ljudima, zbog zmajeve ogromne potencije. Žene su se teško oslobađale veze sa zmajevima, a o tim vezama nikom nisu smele da pričaju. Prekid veza sa zmajem obično žene nisu ni želele, međutim zmaj bi se isterivao ukoliko bi došla sušna godine, jer se smatralo da je zmaj zbog žene zapostavio svoju ulogu donošenja padavina. Zmaj bi obično kod žene dolazio kroz komin. Ukoliko bi žena htela prekid veze sa zmajem trebalo je da se kadi svojom kosom ili da nađe šuplju bukvu u kojoj je živeo zmaj i da je zapali. Smatralo se da i vrela voda može naškoditi zmaju, pa se u kotlu vrela voda stavljala pod komin. Kada bi zmaj upao u vrelu vodu izgore bi. Navodno žena je mogla odbiti zmaja ukoliko bi imala pri sebi loj nekog drugog, izgorelog zmaja.
    Žena sa zmajem je mogla imati i dete. Radi boljeg poroda, veze sa zmajevima nekad se nisu smatrale gresnim. Takođe verovalo se da deca zmajeva i zmajica su muškog pola. Verovalo se da deca sa zmajem su izrazito jaka, da su nepobediva, takođe ta deca su bila izrazito mudra i imala neke natprirodne osobine. Ovakva verovanja su bila povod da veliki junaci steknu nadimak Zmaj. Tako unuk poslednjeg vladara Srbije, Đurađa Brankovića, u narodnim pesmama nosi nadimak Zmajognjeni. Njegovo rođenje je takođe zavijeno u misteriju, te se u narodnoj pesmi pominje kako ima vučju šapu, orlovo krilo i zmajevo kolo pod pazuhom, a iz usta mu modri plamen bije. Takođe junak prvog srpskog ustanka, Stojan Čupić dobio je nadimak Zmaj od Noćaja. Deca zmajeva su izgledala kao i svi ostali ljudi, jedino što se verovalo da imaju veću glavu i da pod pazuhom imaju mala krila. Detetom zmaja se smatrao i despot Stefan Lazarević, o čemu svedoči pesma ,,Carica Milica i Zmaj od Jastrebca’’.
    Zmaj predstavlja neku vrstu mitskog predka, kako je to Čajkanović nazvao ,,mitskim herosom’’, a zbog toga su i junaci u narodu obično smatrani da su zmajevitog porekla. Zmajev nastanak od životinja govori o njegovom totemističkom poreklu. Šume su u Slovenskoj mitologiji zamišljane kao boravište predaka, a to je mesto gde živi i zmaj, tako da to može biti dokaz tome, da je on mitski predak Slovena.

    Nikola Milošević


    Ala

    Ala je mitsko biće koje je postalo deo južno slovenske tradicije pod uticajem Turske i Grčke. Međutim veruje se da je pre dolaska ovih kultura u mitologiji Slovena postojalo biće koje je imalo uloge kao što ih ima ala. Naime postoji jaka povezanost ala i drugih bića, pogotovu uloga tih bića i uloge ale, koja verovatno nije nastala nakon kulturnog uticaja drugih kultura, već je tu bila i ranije, samo je to biće promenilo ime. Ala je bila poznata samo u krajevima gde su Turci i Grci imali uticaja, dakle samo južnim Slovenima i to takođe ne svim.
    Ala predstavlja demona nepogoda. Ona donosi grad, a samim tim unistava useve, zbog čega je bio omražen među stanovništvom. Protiv njega se borio zmaj. Zmaj je bio dobar demon koji je terao alu sa mesta gde je živeo i štitio tamošnje useve. Prema nekim verovanjima alu je mogao oterati i vetrovnjak, zduhać ili zmajeviti čovek. Verovalo se da ala donosi i oluje koje čupaju drveće. Zapravo smatralo se da je upravo ala isčupala to drveće. Smatralo se da je ala snažna. Postoji i izreka ,,jak kao ala’’, koja se upućuje izuzetno snažnim osobama. Ala je mogla zaluditi čoveka i za takvog čoveka se govorilo da je alosan.
    Oblik ale u srpskim nije tačno određen i taj oblik varira od oblasti do oblasti. U Gruži se verovalo na primer da je ala nevidljivo biće koje živi u vazduhu, virovima i jezerima. Mogla se samo čuti, olujno zviždanje je najavljivalo njen dolazak. Ukoliko se čula, pucalo se ka oblacima, da bi se ala ubila. U okolini Leskovca se smatralo da ala ima konjsku glavu, a telo kao zmija. Da je velika, glavu krije u oblacima, a repom čupa drveće. Kada bi joj neko ugledao glavu, mislilo se da će poludeti. Postoji predstava ale kao čudovišta s velikim ustima, koja u ruci drži kašiku kojom jede. Zato su se alama nazivali ljudi koji neumereno jedu. Takođe u nekim delovima Srbije se smatralo da orao koji se vidi pred oluju je zapravo ala i da vodi olujne oblake. Postoji i drugo verovanje, po kome je orao prijatelj ljudi i bori se sa alom i odvodi opasne oblake dalje od svog kraja. Tako su se u nekim krajevima radovali pojavi orla, jer su smatrali da će odbraniti područje od grada i drugih nepovoljnih padavina. U istočnoj Srbiji se smatralo da se orao bori sa alom i dovodi olujne i kišovite oblake dalje od svog kraja da bi zaštitio svoje ptiće od nevremena. Tako se smatralo da će sušni biti oni krajevi gde orao savije svoje gnezdo. U Makedoniji i Skopskoj Crnoj Gori mitsko biće sa alinim osobinama se zvalo ažder ili lamnja i verovalo se da je to žena koja popije žito i gržđe dok je u cvatu. Gonili su je takođe zmajevi, ali tada je bivala najopasnija i mogla se sakriti u žito. Dolaskom hrišćanstva Sveti Ilije je preuzeo ulogu goniča ala, kao i ubice istih. U Bugarskoj se ovo biće nazivalo Hala i zamišljano je kao gust crn oblak iz čijeg repa je padao grad. Takođe Bugari su znali za slično biće koje se nazivalo Lamja i kje se zamišljalo kao žena sa oštrim noktima, psećom glavom i oštrim zubima, a telo joj je bilo prekriveno žutim krljuštima.
    Kod ostalih Slovena demon nepogoda je bila Baba Jaga, zamišljena kao žena ogromnog rasta sa velikim nosem i isturenom bradom. Verovalo se da jede decu, a njeno prisustvo donosi oluju i hladnoću. Navodno je živela u šumi na kući postavljenoj na kokošijim nogama, a ogradu je imala sačinjenu od ljudskih kostiju i lobanja. Verovatno je da se kod južnih slovena ovaj demon izmešao sa demonom stranog porekla. O tome može da posvedoči i to da se lamja ili lamnja smatrala ženom.
    Reč ala je grčkog porekla i izvorno značenje je bilo – grad, tuča. Lamnja je takođe grčkog porekla. U helenskoj mitologiji Lamija nije bila demon nepogode, već Zeusova ljubavnica, koja mu je rodila nekoliko dece. Međutim Hera ih je sve ubila iz ljubomore. Zato Lemija uništava tuđu decu, pa ima epitet proždrljiva, koju je takođe nosila ala, koja se još nazivala i nenasitom.
    U nekim krajevima došlo je do spajanja dvostrukog imena za ovo biće. Te je tako od ale i lemnje nastala alamunja. Ona je predstavljala jak vetar, koji odnosi seno, snopove i savija drveće. Bilo je to biće izuzetne snage, te se za čoveka koji vredno radi i mnogo govorilo ,,radi kao alamunja’’.
    Nikola Milošević
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  8. #28
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Slovenska mitologija

    Babice, noćnice

    Babice predstavljaju porođajne demone bolesti. One su zle, nanose bolest, pa čak i ubijaju novorđenče i majku. Verovatno ni u jednoj oblasti života nije postojao toliko štetan demon koliko pri porođaju. Novorođeno nejako dete je bilo meta ovih demona, ali i njegova majka četrdeset dana nakon porođaja. Majka i dete bi u ovom periodu bili nečisti i mogle bi ih napasti babice. Dete je nakon dolaska hrišćanstva ostajalo nečisto sve do krštenja. Verovatno je postojao i pre hrišćanstva neki obred kojim je dete inicijalizovano i prihvaćeno u društvo, a kao takvo ne može ga napasti zli demon. Babice ili kako su se još nazivale noćnice su mogle napasti i posredno, preko nekog predmeta koji dolazi u dodir sa detetom ili mladom majkom. Zato veš niti bilo kakvi drugi predmeti koji dolaze u dodir sa majkom i detetom se nisu ostavljali napolju preko noći. U kući je tokom prvih četrdeset dana nakon porođaja moralo uvek da gori svetlo, jer se smatralo da se demoni plaše svetla. Vatra je uopšte u mitologijama indo-evropskih naroda zauzimala značajno mesto. Verovalo se da je varta božanska. U mnogim mitologijama vatra je poistovećivana sa nekim božanstvom ili je ljudima neki bog preneo znanje o vatri.
    Porođajni demoni bolesti su bile babice ili noćnice, ali mnogo ćešće su se one nazivale eufemistički samo – one. U Srbiji su se nekad svi ženski zli demoni nazivali vešticama. Eufemistički nazivi za zle demone se mogu objasniti činjenicom se izgovaranje imena božanstva ili demona smatralo kao i pozivanje tog demona ili boga. Zato su se prava imena demona, pa čak i bogova jako retko koristila. Zbog ovoga se u istraživanju javlja problem, jer su imena mnogih demona i zaboravljena.
    Babice su uvek napadale noću. Mogla se pojaviti jedna ili više njih, što bi moglo naneti veću štetu. Nekada bi nosilje (babice) morale prespavati sa detetom da ga ne bi napao ovaj demon. Mere protiv porođajnih demona su uglavnom bile preventivne, ali bilo je i uklanjanja posledica. Od preventivnih mera pomenuta je vatra i svetlost koja je morala goreti bez prestanka četrdeset dana. Dete se u nekim krajevima mazalo belim lukom, jer se smatralo da se belog luka plaše zli demoni. Postojalo je i kađenje materijalima koje zadaju jak miris, kao na primer katran, sumpor, stari opanci, rožina i slični. Takođe gvožđe je u nekim krajevima korišćeno da se oteraju babice. Magijska snaga gvožđa je bila poznata u celoj Evropi. U Indiji se gvožđe smatralo zaštitom od zlih demona. U hrišćansvu su sličan značaj dobila zvona. Kao amajlija se koristio crveni končić. Naime porodilja bi nakon porođaja stavila pramen crvene vune u kosu, stavila pramen kose u usta i naređala nekoliko čestica belog luka, metalni novčić i malo bele vune. Ovo bi se detetu stavljalo oko vrata i tada se smatralo da mu babice neće moći nauditi. Voda je isto predstavljala zaštitu. Voda je čistila u svakom smislu i time branila majku i dete. Takođe praktikovalo se i ritualno kupanje. A jedna od prevencija, ali takođe i način za otklanjanje dejstva ovog demona je bilo bajanje. Bajanje su izvodile isključivo žene, jer se bajanje smatralo ženskim poslom. Bajanje predstavlja izgovaranje nekih formula, koje bi trebale da pridobiju bogove i demone i time izleče bolest.
    Noćnice se pominju u Katalogu magije brata Rudolfa, iz 13. veka, kao i u husitskim spisima iz 15. veka, gde se pominju i mere zaštite protiv noćnica. Još jedan eufemistički se nalazi u ovim spisima. One su se u tim krajevima (Češka) nazivale jednostavno – zle.
    Nikola Milošević


    Milosnice, milostive

    Kod Slovena su postojala mitska bića, kao na primer babice, koje su mogle da naude samo određenim ljudima u određeno vreme. Tako su babice napadale samo decu i porodilje u periodu do četrdeset dana nakon porođaja. Mešđutim postojala su i mitska bića koja su mogla da donesu bolest bilo kome u bilo kom periodu. To su bile milosnice. Milosnice su mogle doći same ili u grupi i doneti nekom regionu neku bolest. Zavisno od toga koliko milosnica je bilo umešano u napad, takvog intenziteta su bile i bolesti ili broj ljudi koji je od tih bolesti oboleo. Prema narodnom verovanju od milosnica nije bilo spasa, jer su mogle naneti bolest bilo kome u bilo koje vreme. Kao što je slučaj i sa drugim demonima bolesti lična imena milosnica se nisu pominjala, tako da su vremenom i zaboravljena, međutim ta imena su se znala. Postojalo je verovanje u narodu da pominjanje ličnog imena nekog božanstva ili demona je ravno dozivanju tog bića. A naravno niko nije imao nameru da dozove demona bolesti, pa je to razlog što su lična imena demona bolesti pala u zaborav. Pored naziva milosnice, ovi demoni su nosili imena poput milostive, dobre majke ili tetke. Ovakva imena ne odgovaraju baš onome šta je bila uloga ovih demona, ali narod je verovao da će ove demone pridbiti ovakvim laskavim epitetima, pa neće nanositi bolest, ili će je nanositi manje. Zapravo ljudi su želeli da one prema ljudima odnost kao dobre majke ili tetke.
    Milosnice su zamišljane kao žene odevene u crninu. D. Marinov kaže da su bila nevidljiva ženska bića. Da ne bi morile svet morale su se darivati. Broj u kom su se pojavljivale nije uvek bio isti. Menjao se prema bolestima koje bi se u određeno vreme javljale: boginje, gušobolja i mnoge druge. Svaka od njih je nosila neku bolest i mogla je da izazove neku od njih. Epidemije su izazivale udruženim snagama.
    Postojao je obred kojim bi se milosnice terale. Naime ukoliko bi se predpostavljalo da će uskoro doći neka bolest ili je već počela neka epidemija, na raskrsnicama i ulazima u selo bi se ložile vatre. Time se verovalo da se može sprečiti ulazak bolesti u selo. Na određenim mestima bi se delila hrana i piće, a takođe organizovala bi se neka vrsta svečanosti sa muzikom i igrom. Ovakvi obredi su se zvali ili tetke (tejke) ili Baba Kalja i obavljao bi se kad nastane pomor ili kad u okolini dodje do pomora, pa seljani krenu da sumnjaju da će se pomor proširiti i na njihovo selo.
    Nikola Milošević

    Čuma

    U Srbiji je ime Čume skoro zaboravljeno jer jako dugo nije bilo epidemije kuge. Čuma je mitsko biće koje je donosilo kugu. Kao i druga bića koja donose bolest nazivana je eufemistički kuma ili tetka. Ona je zamičljana kao starica, ali isto i kao mlada žena u belom sa zabrađenim licem. Uvek je imala dugu obično čupavu kosu, koju je stalno češljala. Veoma je pazila na svoju higjenu, volela je da se umiva i kao što je već rečeno češlja. Često su joj ljudi pripremali kupku, kako bi je udobrovoljili i kako čuma za uzvrat ne bi umorila nekog iz te kuće. Mogla se naljutiti na dom koji bi našla u neredu i pomoriti sve u njemu. Takođe verovalo se da ne dira domove koji su čisti i uredni. Zato su ljudi kad bi se pojavila kuga čistili svoje domove. Da bi je odobrovoljili ljudi su joj spremali posude sa vodom i sapunom kako bi mogla da se tu umije. Verovalo se da živi daleko, na kraju sveta. Ovakvno verovanje je postojalo i kod mnogih drugih mitskih bića. Samo ponekad je čuma dolazila u sela među ljude i morila ih. Naselila bi se u neku kuću i verovalo se da bi neće dirati žitelje kuće u koju se naselila. Sa sobom je uvek nosila posudu sa strelicama i knjigu u kojoj je pisalo koga treba da umori. Nije mogla umoriti nikog ko nije na spisku. Verovalo se da kad dođe u selo prvo proziva ljude, pa joj se nije trebalo odazvati. Slično verovanje postoji i kod drugih bića, na primer rusalke su isto dozivale prvo ljude koje žele da udave. Strelicama bi gađala ljude i ko bi bio pogođen, morao bi se razboleti od kuge. Ukoliko bi joj neko ukrao posudu sa strelicama, ona bi izgubila svoju moć i ne bi mogla više nikog da umori. U nekim krajevima se verovalo da ljude mori tako što ih udari pod mišku. Verovalo se da je neuništiva, ali i da je može ubiti crni pas ili vo. Navodno je izbegavala ove životinje, odnosno plašila ih se. Mogla se pretvoriti u crnu mačku.Takođe bila je nevidljiva i mogao ju je videti samo subotnjak, odnosno čovek koji je rođen u subotu. Za ove ljude se verovalo da imaju natprirodne moći i da mogu da vide demone. Od čume kao zaštita se koristio beli luk i čistoća. Nekad se oko sela pravila brazda, koja bi predstavljala magijski krug u koji čuma ne bi mogla da uđe. Ovu brazdu su pravila dva brata blizanca, pomoću dva crna vola, takođe blizanca. Od čume se moglo zaštititi i provlačenjem kroz takozvanu čuminu košulju. Čumina košulja se pravila tako što devet baba, potpuno nagih, prema vatri i bez sveća tajno opredu košulju. Golo telo je bilo uslov za pravilno izvršenje rituala. Golom telu se pripisivala izuzetna natprirodna moć, jer je oslobođeno svih neprirodnih veza i uopšte svega neprirodnog. Nag čovek je bio u potpunom jedinstvu sa prirodom i prirodnim. Zabeležen je slučaj da je 1837. godine, kada se u Jagodini pojavila kuga, knez Miloš naredio da se sačini čumina košulja. Kroz košulju se provukao knez Miloš sa svom porodicom i cela vojska u kasarni. Kako se čuma može javiti i u životinjskom i u ljudskom obliku, može se predpostaviti da je ovo biće veoma staro, jer su kult životinja i predstave demona u životinjskom obliku starija od predstava u ljudskom obliku. Predstave demona u ljudskom obliku je došlo znatno kasnije.
    Nikola Milošević


    Zmija čuvarkuća

    Da bi se shvatila uloga zmije čuvarkuće potrebno je prvo uočiti bitne karakteristike kulta predaka. Naime zmija je povezana sa ovim kultom koji je i dan danas ostao najjači živi kult kod Slovena. I danas se mnogi obredi vezuju za ovaj kult, a gotovo svaki običaj u sebi sadrži elemente kulta predaka.
    Zmija čuvarkuća bi bila posebna vrsta zmije koja bi živela ispod kuće, obično blizu ognjišta ili ispod praga. Ova dva mesta su zapravo centralna mesta kulta predaka. Postoje dokazi da su Sloveni sahranjivali svoje mrtve ispod praga, dok vatra predstavlja vezu sa onostranim svetom, a samim tim i sa predcima. Svaka kuća bi imala svoju zmiju čuvarkuću. Ova zmija bi predstavljala otelotvorenje predaka ili nekog posebnog predka. Nije baš najjasnije da li se radi o svim predcima ili o samo jednom. U Bugarskoj se smatra da je zmija čuvarkuća jedan predak, koji je poseban po svojim delima i koji bi bio u zagrobnom svetu uticajan. Nije bilo bitno koji je to predak bio po redu, ali bi se morao po nekim delima ili sposobnostima izdvajao od ostalih. Zato, ukoliko bi se nešto zlo desilo, on se pozivao na večeru i pokušavali su ukućani da ga udobrovolje, jer se smatralo da je on gnevan na njih. Večera namenjena za pretke se obično spremala za Badnje veče. Zmija čuvarkuća se pozivala na večeru kada u porodici nije bilo poroda, ukućani su bili bolesni, ukoliko bi stoka umirala itd. Prema tome taj predak je mogao uticati na sudbinu ukućana svojom voljom. Predci su često u Slovenskoj mitologiji mogli da utiču na tok dogadjaja i da pomažu svojim bližnjim sa onog sveta.
    Zmija čuvarkuća je obično bila bele boje, ali se u nekim krajevima se zamišljala kao crna. Obično se nije pojavljivala. Pojava zmije čuvarkuće u kući ili dvorištu bi značila da će se odigrati neki događaj nepogodan po ukućane. U ovom smislu zmija čuvarkuća je imala ulogu da upozori ukućane na neki nepovoljan događaj. Pojava zmije čuvarkuće uvek bi upozoravala na zlo, dok kad su trebali da se odigraju događaji povoljni za porodicu, ona se nije pojavljivala. što znači da bi ona predstavljala vesnika loših vesti. Taj nemili događaj je mogao postati još gori, ukoliko bi se zmija tom prilikom ubila. Kako su se ljudi plašili zmija, često se događalo da bi ovakva zmija bila ubijena. Ukoliko bi zmija čuvarkuća bila ubijena, to bi bila velika uvreda za pretke, ondnosno time bi se ubio predak i učinio određeni greh na nivou roda. Osveta za to, od predaka, bi bila skora smrt nekog od ukućana.
    Zmija zapravo predstavlja totemsku životinju kulta predaka. Kako su predci bili ljudi koji su mogli biti i dobri i loši, ponekad i sujetni, takve osobine može imati i zmija čuvarkuća. Dakle, ona ne predstavlja ni dobro ni loše mitsko biće, kako u mitologijama starih naroda zapravo mitska bića i bogovi nisu nikad ni dobri ni loši, već imaju ljudske osobine, odnosno u zavisnosti od prilike oni će se ponašati dobro ili loše. Ipak karakter vesnika zlih događaja zapravo predstavlja dokaz da mitski predak želi da pomogne svojoj porodici tako što će ukazati ono što će se dogoditi ili bi se moglo dogoditi. Ukoliko bi porodica uspela da shvati o čemu se radi mogla bi da izbegne taj nemili događaj. Međutim ukoliko bi zmija bila ubijena, to ubistvo bi bila uvreda za pretke koji su pokušavali da pomognu porodici. I za takav zločin bi trebala da se dogodi najstrožija kazna, odnosno smrt nekog od ukućana. Zmija čuvarkuća predstavlja regularnog predka, koji je umro regularnom smrću, a ne poput rusalki, vodenjaka i sličnih demona, koji predstavljaju duše ljudi umrlih neregularnom smrću. Samim tim one se ne smatraju opasnim demonima, sve dok se ne bi uvredile na neki način.

    Nikola Milošević
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  9. #29
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Slovenska mitologija

    Vampir

    Vampir je demonsko biće poznato kod svih Slovena. Ljudi mogu postati vampirima nakon smrti, a mogu takođe i za života. Da bi se bolje shvatila priroda vampira treba prvo nešto reći o verovanju Slovena o životu nakon smrti.
    Kod Slovena je postojalo verovanje da čovem ima dušu i telo, koji su za života nerazdvojni. Nakon smrti duša se odvaja od tela i odlazi u drugi svet, odnosno svet mrtvih (Nav). Međutim odlazak u drugi svet traje prema predanju i običajima, koji su do danas sačuvani 40 dana. Za to vreme duša obilazi dom pokojnika i boravi na mestima gde je pokojnik najčešće boravio. Ukoliko je smrt teška, to znači da se pokonik teško rastaje od svoje duše. Verovalo se da dobri, pošteni i pravični ljudi se lakše rastaju od duše od onih zlih i nepravičnih. Vampiri su obično postajali zli ljudi, kao i oni koji su na samrti se teško rastajali od duše. Uglavnom se to događalo u roku od 40 dana, pre nego što duša ode u drugi svet (onaj svet, Nav). Međutim kod zlih ljudi, duša nije imala pristup drugom svetu, te bi ostala zarobljena u svetu živih. Takva duša bi se vraćala u svoje telo i mrtvac bi postao vampir. Ukoliko je duša zarobljena, ona može ući u telo i nakon 40 dana. Takođe vampir je mogao postati i preminuli preko cijeg groba bi prešla neka životinja. Obično se govorilo o mački. Postojalo je i verovanje da ako se telo čoveka ne spali, nakon smrti, njegova duša može ostati zauvek zarobljena u telu i u ovom svetu i da se taj čovek može povampiriti.
    U raznim delovima slovenskog sveta vampir se naziva i drugim nazivima: vukodlak, lampir, lapir, vjedogonja, jedogonja, a najčešće – upir. Na staroslovenskom, reč za vatru je - pir, a un označava negaciju. Unpir, odnosno upir je izraz za biće kome vatra ne može ništa, odnosno označava biće koje je osuđeno na to da bude zarobljeno u telu čoveka koji nije spaljen.
    Vampir je zamišljen kao čovek koji je crven od krvi, koji nema mesa, ni kostiju, već je ispunjen crvenom pihtijastom masom. Verovalo se da se vampir može uništiti ako mu se ošteti koža. U tom slučaju bi pihtijasta masa izcurela iz tela. Vampiri su se često vraćali svojim ženama, čak i da su imali decu. Deca vampira mogli su biti i ljudi i vampiri, zavisno od pola vampira i deteta. Ukoliko bi bili istog pola i dete bi postalo vampir. Vampir je mogao biti nevidljiv, a takođe pojavljivao se kao čovek ili kao pas, nekad i kao vuk. Mogao je da prođe i kroz najmanji otvor ili neku rupu. Vampiri su nanosili zlo. Obično su davili žrtve i pili im krv. Ljudi nisu mogli da ih primete, ali prilikom pojave vampira, domaće životinje bi bile uznemirene.
    Radi uništavanja vampira su se preduzimale razne mere predostrožnosti kao postavljanje trnja oko groba, kako bi vampir oštetio kožu. Ovakve mere se javljaju pojavom hrišćanstva i prestanka spaljivanja mrtvih. Sloveni su verovali da glog ima magično dejstvo, tako da je glogov kolac bio najefikasnije oruđe u borbi protiv vampira. Čajkanović smatra da je glogovim kocem mrtvac zabijan za sanduk, međutim takođe time bi se oštetila njegova koža. Nekad je stavljano i vino u usta mrtvaca, jer je ono zamenjivalo krv i time zadovoljavalo vampirsku požudu za pijenje krvi.
    Vampirom se moglo postati i za života, ukoliko bi čoveka opseo zao duh, ali u pojedinim predelima se smatralo da se za života vampirom moglo postati i ukoliko se detetu ne baja kad treba ili ukoliko čovek sklopi neku vrstu ugovora sa demonskim silama. Živi vampiri su takođe nanosili zlo i pili krv, donosili bolesti, međutim njih je bilo teže uništiti. Imena za živog vampira su i Koldun kod Rusa, Prikoljiš kod vlaha.
    Vampir se pominje u Nestorovoj hronici, u Dušanovom zakoniku je predviđena kazna za one koji iskopavaju vampire, dok jedan nomokanon iz 7. veka predviđa kaznu za spaljivanje vukodlaka. Naročitu senzaciju u Evropi su vampiri dostigli početkom 18. veka. Veruje se da je prvo pominjanje pojma u zapadnoj Evropi bilo u austrijskom časopisu „Vossiche Zeitung“, broj 98, koji je objavljen 1725. Tamo se nalazio izveštao o smrti Petra Blagojevića, nakon čega je umrlo još 10 ljudi, koji su na samrti izjavili da im se javio Blagojević. Iz Beča je poslat i tim lekara. Nakon otkopavanja groba, pronađeno je neraspadnuto telo Blagojevića sa tragovima krvi na zubima.
    Nikola Milošević


    Baba Jaga

    Baba Jaga je bila slovenska boginja smrti i regeneracije, međutim, ovo božanstvo predstavićemo u okviru izlaganja o mitskim bićima starih Slovena. Razlog tome je sledeći‑ Baba Jaga je mnogo poznatija kao veštica iz bajki slovenskih naroda, koja je opisana kao jezivo biće koje živi u šumskoj kolibi sagrađenoj od ljudskih i životinjskih kostiju. Transformacija Baba Jage u svesti slovenskih naroda odvijala se postepeno, u periodu koji je trajao više stotina godina. Nekadašnje vrhovno žensko božanstvo prognano je iz slovenske svesti pod uticajem hrišćanstva dok je božanski aspekt ovog bića negiran. Kratak opis ovog procesa prikazaće različite načine na koje se shvatala Baba Jaga.

    Naziv Baba se u stara vremena upotrebljavao da označi boginju majku ili majku Zemlju. Brojni toponimi koji u sebi sadrže ovo ime ukazuju na postojanje kulta boginje majke medju starim Slovenima a kao primer mogu nam poslužiti nazivi sledećih mesta: Babin zub, Babino polje, Babica, Babušnica itd. Dva su načina na koje se u ta davna vremena predstavljala Baba Jaga: kao mlada i lepa žena ili kao ružna i jeziva starica. Prvi lik Baba Jage simbolizuje sve‑rađajući i regenerativni aspekt vrhovne slovenske boginje, dok ona u liku starice simbolizuje smrt samu. Baba Jaga je takođe i boginja‑veštica koja svoje pandane ima u mitologijama ostalih evropskih naroda‑ u grčkoj mitologiji ona je Hekata, u nordijskoj Hela a u keltskoj Keridven. Veštičiji atributi Baba Jage potenciraju se nakon prihvatanja hrišćanstva od strane slovenskih naroda, pa se ovo biće najčešće prikazivalo kao opasna zla veštica. Prihvatanje hrišćanstva predstavlja onu tačku u razvoju slovenske svesti u kojoj dolazi do transformacije lika Baba Jage. Kao i svako žensko božanstvo on u hrišćanstvu gubi svoj božanski status i postaje demonoliko biće ili ljudsko biće neobičnih karakteristika. U ruskim bajkama srećemo Baba Jagu kao vešticu koja živi u šumskoj kolibi na kokošijim nogama, koja u svom posedu ima različite magijske predmete i životinje. Ona se katkad predstavlja kao zlo biće koje jede malu decu, kao u pripoveci Baba Jaga, ali i kao žena koja se bavi magijom i koja pomaže herojima da ostvare svoje ciljeve (bajka Dodji tamo‑ne znam kamo, donesi to‑ne znam što). U oba slučaja Baba Jaga postavlja glavnom liku bajke zadatke koju on ili ona treba da ispune, što Radomir Podunavski tumači kao praksu inicijacije u veštičiji kult. Ovo tumačenje svoju argumentaciju ima u činjenici da svi junaci bajki koji uspevaju da prodju Baba Jagina iskušenja dobijaju na poklon magijske predmete‑ polon veštičijie boginje svom štićeniku.
    [img width=322 height=480]http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav079.jpg[/img]

    Srpski ekvivalent ruskoj Baba Jagi je Baba-Roga, biće kojim majke plaše svoju nevaljalu decu. U pozadini ove pretnje krije se zapravo strah hrišćana od žene koja se bavi magijom a pripisivanje negativnih osobina Baba Jagi tj. baba Rogi predstavlja pokušaj podrivanja moći stare slovenske vrhovne boginje. I ostali slovenski narodi imali su svoju Baba Jagu..Kod Slovenaca je ona Baba Pethra, kod Bosаnaca Divlja baba, kod Poljaka Jazi baba a kod Čeha Ienzababa.

    Najverovatnije je da se iz pojave Baba Jage u slovenskim bajkama krije boginja Mokoš koja je, kao što je poznato, bila boginja veštica.
    Još jedna činjenica govori u prilog ovoj tezi- Baba Jaga se predstavlja kao prelja što je bio osnovni atribut Mokoši. Najpoznatija veštica iz ruskih bajki opisana je kako sedi za svojim vretenom koje se nalazilo u samom centru njene jezive kolibe, što pisac Dixon-Kennedy objašnjava na sledeći način: Koristeći ljudske koisti i creva od kojih je bila sagrađena njena koliba Baba Jaga je na svom svom vretenu ispredela niti novog života. Ovo na najbolji način opisuje Baba Jagu kao nekadašnju boginju smtri i regeneracije.
    Vesna Kakaševski

    [img width=262 height=480]http://www.godsbay.ru/slavs/images/slav080.jpg[/img]


    Mora

    Mora je mitsko biće jako slično veštici. Verovanja u moru su bila rasprostranjena u zapadnim krajevima Srbije, dok su u istočnim i Vojvodini nepoznata. Verovalo se zapravo da žena prvo postane mora, pa nakon toga veštica. Mora je mogla biti samo mlada devojka, koja je ušla u polnu zrelost, a veštica se postajalo tek nakon udaje. Da je neka devojka mora moglo se prepoznati po nekom znaku na telu, nekom mladežu. Takođe more bi se mogle roditi od majke veštice. Međutim nije majka morala da bude veštica da bi dete postalo mora. Ukoliko bi se dete rodilo u crvenoj košuljici, to bi značilo da će postati mora, a nakon toga i veštica. U nekim krajevima se praktikovalo spaljivanje i zakopavanje košuljice, međutim postojalo je verovanje u sudbinsku povezanost košuljice i deteta. Po tom verovanju spaljivanjem košuljice bi se moglo i dete ubiti. Takođe kad bi se priznalo da je neko mora, ta devojka bi izgubila svoje moći i postala kao i sve ostale devojke. Zato su babice, ukoliko se primeti da se dete rodilo u crvenoj košuljici, izlazile ispred kuće i vikale da je rođena mora ili veštica. Ovo bi moglo kompromitovati porodicu, pa se nekad izbegavalo.
    Mora nije mogla da ubije čoveka kao što je veštica mogla. Ona ga je mogla samo mučiti. To mučenje se obično dešavalo noću, dok je čovek u snu. Tada bi mu dolazili zli sni, teško bi disao, jer bi ga mora gušila. Zato se i kaže da je neko imao noćne more, kad je loše i teško sanjao. More su pri svom kretanju i zlim radnjama nevidljive i mogu proći kroz bilo kakav otvor. Mislilo se da tada duša more luta u obliku muve. Kao zaštita od mora, kao i od većine mitskih bića, javlja se beli luk. U danima kada se smatralo da su more i veštice najaktivnije ljudi su se mazali belim lukom. Naročito su deca mazana lukom. Isto kao i veštice one nisu mogle da prođu pored izvrnute metle ili zabodenih oštrica u vratima. Verovalo se da ne trpe smilje i pelin. U zaštiti od mora su se koristile i razne vrste amajlija. Od more se moglo odbraniti i ako bi joj se oduzela kapa. Tada bi ona morala da radi sve što vlasnik njene kape zaželi, samo da bi joj vratio kapu.
    Nikola Milošević


    Osenja (Omaja)

    Omaja je biće iz srpskog folklora čijom se osnovnom karakteristikom smatrala sposobnost da omađija (omaja). Omajavanje je u ovom smislu bilo shvaćeno kao moć promene nečije percepcije, odnosno, stvaranje iluzije. Bića koja su nazivana omajama obično su se pojavljivala noću ili za vreme magle, kada je bilo najlakše zavarati čoveka. Tada bi se omaje pojavljivale u obliku neke životinje, najčešće koze, ovce, psa ili bivola. Čoveku kome se ukazala neka od ovih životinja javila bi se potreba da je uhvati, što bi rezultirao besomučnom trkom za omajom. Onaj koji je jurio ovo biće skrenuo bi se puta kojim je krenuo i bivao naveden da skoči u neku jamu ili ponor. Dešavalo se i da seljaci uhvate nepoznatu životinju ne znajući da je to omaja, i da je odvedu u obor. Tek sutradan bi primetili da je životinja nestala budući da su dan i svetlost bili neprijatelji omaja. Naziv omaja nije se odnosio samo na noćne duhove koji se pojavljuju u životinjskom obliku. To su bila sva bića koja su mogla ospeniti čoveka a nisu pripadala ljudskom rodu. Za čoveka koji se bavi opsenarstvom takođe se govoril da može da omaja ali on nije bio omaja. Omajom se nazivala i voda koja pada sa kola vodenice i koja se koristila u magijske svrhe. Ona je najčešće služila za zaštitu jer se smatralo da će zlo otpadati sa čoveka koji se kupao omajom, kao što otpada voda sa kola vodenice. Žene su obično skupljale vodu za vreme Đurđevdana a koristile su je i za ljubavne vradžbine.
    Dok se naziv omaja upotrebljavao u okolini Leskovca, ovo biće se u istočnoj Srbiji zvalo osenja. Termin osenja koristio se da označi demona u ljudskom ili životinjskom obliku, koji se pojavljivao noću i opsenjivao ljude (otud i naziv osenja). Kada bi se osenja pojavljivala u ljudskom liku to je najčešće bila žena raspletene kose, sa kozjim kopitama umesto nogu. Osenja ne bi mogla da opčini čoveka ukoliko ovaj ne progovori nijednu reč. U slučaju da progovori, potpao bi pod vlast osenje tj. Izgubio bi u potpunosti svoju volju. Postoji i verovanje da osenja ne može omađijati čoveka ako mu ne vidi krst na čelu. Ovaj krst bio je zamišljena figura uzmeđu ljudskih očiju koju su seljaci prekrivali kapom ili marmom da bi se odbranili od osenje. Takođe bi se u svrhu zaštite koristio beli luk, te različiti metalni i oštri predmeti. Budući da je osenja, kao i omaja, zazirala od svetlosti, u svrhe zaštite od ovih bića seljaciu su palili kresivo. Vladalo je uverenje da ovo biće ne može da se savada hicem iz puške, jer se sama puška okreće protiv onog ko je koristi. Osim naziva omaja i osenja uptrebljavali su se i nazivi prikojasa (okolina Zlatibora), sotona (okolina Beograda), senčište (okolina Kruševca) i smetenjak (Poljice u Hrvatskoj)

    Vesna Kakaševski


    Navi

    Navi su bića koja ćemo razmatrati u okviru hrišćanske demonologije, iako je verovanje u njih postjalo među Slovenima i pre prihvatanja hrišćanstva. Imenom navî nazivali su naši mnogobožački preci svoje pokojnike. Po njihovom verovanju, oni su odlazili u Nav, svet mrtvih. Karpatski Rusi koristili su nazive Навкы i Mавкы da označe jednu vrstu vila Rusaljki. Navke i mavke, po Luju Ležeu, najverovatnije predstavljaju duše umrlih. Postoji čak i reč unaviti koja na češkom znači umoran. Koren nav dovodi se, dakle, u vezu sa smrću i podzemnim svetom. Po prihvatanju hrišćanstva reč navi dobija uže značenje od onog koje je imala za vreme paganstva.
    Hrišćanski Sloveni, naime, navima nazivaju duhove dece koja su umrla nekrštena. Takva deca postaju demonska bića koja napadaju porodilje i novođenčad. Javljaju se za vreme takozvanih nekrštenih dana koji traju od Božića do Bogojavljanja (6. januar po starom i 19. januar po novom crkvenm kalendaru). Kako izgledaju navi? U okolini Vranja, oni su se zamišljali kao leteća bića slična pticama koja noću lete i ispuštaju zvuke nalik pištanju zbog čega se nazivaju svirci. Žena koja bi čula ove zvuke mogla je da pobaci dok bi dete dete koje bi čulo pištanje sviraca moglo da se razboli. Ponekad su se navi predstavljali i kao mačke. Te mačke oglašavaju se noću dečjim glasom tužno cvileći, jer ih ostala krštena deca ne primaju u svoju zajednicu. Gružani su ova bića zamišljala kao čupavu decu koja se noću oglašavaju drekom. Otud i naziv za nave u ovom kraju drekavci. Slovenci su ih opisivali kao crne ptice a zvali si ih mavjama i navjama. Ukrajinci su mislili da navi jašu male konje jer su u pitanju deca koja su umrla pre nego što su naučila da hodaju. Za Bugare to su bili goluždrave ptice a zvali su ih navima ili navjacima.
    Pored toga što su nazivana navima ovi demoni poznati su i kao nekrštenci. Međutim, navi nisu bili samo duše dece koja su umrla nekrštena. Bili su to i duhovi dece čija je majka odlučila da pobaci, te deca rođena u vanbračnoj zajednici koja su usmrćena kao neželjena. Dešavalo bi se i da majke nesvesno uguše decu u snu i ona bi takođe postajala navi. Vidimo, dakle, da su ove bića bila puna mržnje i želje za osvetom. Ona su bila odbačena od strane zajednice (kao neželjena deca) ili nisu dovoljno poživela da bi bila primljena u nju (nekrštenci). Slobodan Zečević, štaviše, smatra da je krštenja zamena za prvobitnu inicijaciju koju su praktikovali naši paganski preci, a putem koje bi dete postajalo član zajednice. Pre ovog čina, verovalo se, ono je pod vlašću demona. Zato se, posle smrti, ova deca ne pridružuju ostalim dušama već lutaju između sveta mrtvih i sveta živih.
    Postojali su razni načini na koje su se žene štitile od nava. Trudnice i žene koje su tek postale majke izbegavale su da noću napuštaju svoje domove a pragove svojih kuća mazale su katranom. Takođe su se radi zaštite provlačile kroz vence sačinjene od raznih trava ili ivanjske vence.
    Vesna Kakaševski
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  10. #30
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Slovenska mitologija

    Slovenski praznici

    Analiza slovenske mitologije ne bi bila potuna bez osvrta na sistem starih slovenskih praznika. Ovi praznici zasnivaju na jednom specifičnom shvatanju vremena, zbog čega ćemo u ovom tekstu uporediti hrišćansko i pagansko shvatanje temporalnosti. Potpuni pregled paganskih i hrišćansko-paganskih praznika koje su slavili a koje i danas slave slovenski narod upotpunićemo i kratkim osvrtom na stari slovenski kalendar.
    Praznici koji se danas slave na teritoriji Balkana imaju svoj koren u prethrišćanskom dobu. Dok su na ovoj teritoriji vladale religije kao što su animizam (koji je pratila praksa šamanizma) i paganizam, praznici koji su se slavili bili u skladu sa pomenutim religijskim konceptima.U pitanju su najčešće bili praznici žetve, kosidbe, vršidbe i sl. a tu su takođe bili i praznici posvećeni određenim božanstvima. Najpoznatiji praznici koji su se u doba paganizma slavili širom Evrope bili su letnji i zimski solsticiji kao i proslave prolećne i jesenje ravnodnevnice. Solsticiji i ravnodnevnice slavili su se i na teritoriji koju su naseljavala slovensko plemena a njihova imena bila su: Maslenica (21. mart), Kupalo (22. jun) i Koljada, odnosno Ovsen (21. decembar). Jesenja ravnodnevnica nije bila poseban praznik već su se u periodu između Kupala i Koljade slavili brojni praznici žetve. Dolaskom hrišćanstva solsticiji i ravnodnevnice izgubili su svoj značaj, međutim, neki paganski praznici ostali su očuvani dobivši samo nove, hrišćanske karakteristike. Većina hrišćanskih praznika slavi se danas sa elementima paganizma pa se religija na ovim prostorima ponekad naziva dvoverjem, religijom koja je istovremeno hrišćanska i paganski. Ova vera ima i drugi naziv-rasno slovensko hrišćanstvo.

    Da bi shvatili zašto su naši preci imali potrebu za obeležavanjem određenih datuma i formulisanjem kalendara moramo pokušati da shvatimo na koji su način oni shvatali vreme, prirodu i Univerzum uopšte. Stari Sloveni su, kao i ostali paganski narodi širom Evrope smatrali da je vreme jedna cilklična pojava. Ono je za njih predstavljalo period koji se neprestano ponavaljao, bez mogućnosti kvalitativnog razvitka. Vreme tako nije bilo istorija već se sastojalo od perioda, odnosno, ciklusa. Pagani su smatrali da priroda takođe ima svoje cikluse sa kojima su naši preci pokušavali da se usklade. Ovi prirpodni ciklusi za njih su predstavljali, pre svega, cikluse plodnosi zbog čega su paganski narodi godinu delili na plodan i neplodan period. Ovakvo ciklično shvatanje vremena bilo je oličeno i u mitologiji pa tako u paganskim religijama nalilazimo na brojne legende o postanku sveta i njegovom kraju, nakon čega ponovo nastaje novi Univerzum. Tipičan primer ovakvog shvatanja je nordijski mit o Ragnaroku, propasti sveta posle koje se novi svemir ponovo rađa. Slovenski pganizam takođe govori o nečemu sličnom-ciklusima koj se nazivaju danom i noći Svaroga, periodima koji se neprestano smenjuju menjajući u potpunosti lice Univerzuma.

    Za razliku od paganskog shvatanja vremena hrišćanstvo smatra vreme linearnim. Ovakav koncept vremena svoju osnovu ima u delima svetog Avgustina, hrišćanskog filozofa koji je živeo u četvtom i petom veku naše ere. U skladu sa ovim shvatanjem, hrišćanska istorija takođe ima linearni karakter, ona ima svoj početak, razvoj i kraj predstavljhajući istoriju u pravom smislu reči. Pojavu Hrista tako zamenjuje Njegovo raspeće, zatim sledi Apokalipsa i drugi Hristov dolazak. Linearno shvatanje vremena prožima čitavu zapadnu filozofiju a ideja istorije kao jednog smislenog procesa doživela je svoj vrhunac u filozofiji Marksa i Hegela.



    Koncept današnjih praznika, dakle, ima svoj temelj u onom prvobitnom, paganskom shvatanju vremena kao ciklične pojave.Osnova ovog koncepta je godišnje kretanje Sunca tokom kojeg ono zauzima različite položaje u odnosu na Zemlju.Ovo je ujedno i osnova starog paganskog kalendara čiji su elementi sadržani i u kalendaru koji danas koristimo.Paganski praznici nastali su iz potrebe naših predaka da svoj život regulišu u skladu sa prirodnim ciklusima, što su postigli fiksiranjem određenih datuma i formulisanjem kalendara. Na ovaj način, vreme sejanja, žetve i drugih poljoprivrednih i društvenih delatnosti usklađeno je sa godišnjim kretanjem Sunca a samim tim i sa prirodnim ciklusima plodnosti. Stari Sloveni imali su, dakle, svoj solarni kalendar i praznike koji se u neopaganizmu nazivaju godišnjim Sabatima. Ovo međutim nisu bili jedini praznici koje su naši preci slavili jer su određeni datumi bili vezani i za brojna slovenska božanstva. Potpuni spisak slovenskih praznika izgledao bi ovako:

    Koljada (21. decembar)-dan zimskog solsticija. Naziv ovog praznika potiče od imena Koleda, duha ili božanstva zimskog solsticija.
    Strinenija (9. mart)-za vreme ovog praznika odavalo se poštovanje boginji Vesni.
    Maslenica (21. oktobar)-na ovaj dan pravljena je lutka od kukuruza (Maslenica) koja je predstavljala duha proleća.
    Krasnaja gorka (prva nedelje posle Uskrsa)-sam praznik stariji je od Uskrsa a tokom ovog praznika spaljivala se lutka Marene, slovenske boginje zime i smrti.
    Radunica (drugi utorak posle Uskrsa)-praznik poznat i kao Dan mrtvih. Na ovaj dan ostavljale su se ponude mrtvima, najčešće su se u tu svrhu koristila jaja.
    Sveti Eorgij (23. april)-ime Eorgija promenjeno je kasnije u ime Svetog Đorđa, međutim, ovaj praznik ima svoje korene u prethrišćanskom periodu kada se umesto svetog Eorgija najverovatnije slavio Veles.
    Nedelja Rusalki (sedam do osam nedelja posle Uskrsa)-ovaj praznik bio je posvećen Rusalkama , vodenim vilama.
    Perundan (20. jun)-najvažniji praznik starih Slovena tokom koga je obično prinošena ljudska žrtva.
    Kupalo (22.jun)-praznik letjeg solsticija.Na ovaj dan praktikovalo se ritualno kupanje i a lutka nazvana Kupalo ritualno se spaljivala ili bacala u vodu. Kasnije je ovaj praznik u Rusiji postao praznik Ivana Kupale, odnosno dan svetog Jovana.
    Sveti Ilija (2.avgust)—u hrišćanstvu, sveti Ilija preuzeo je sve karakteristike Peruna.
    Medov spas (praznik slavljen između letnje dugodnevnice i jesenje ravnodnevnice).Tokom ovog praznika prvi ubrani plodovi bili bi blagosiljani kao i med koji je bio prvi sakupljen tog dana.
    Zaziuki (7.avgust)-praznik vezan za kraj žetve.
    Praznik Mokoši (slavio se isključivo petkom i to u periodu između 25-og oktobra i 1. novembra).

    Pomenuti praznici slavljeni su pre svega u Rusiji i Ukrajni, međutim slični praznici slavljeni su i u ostalim slovenskim zemljama. Kako ne raspolažemo istorijskim izvorima koji bi nas informisali o postojanju paganskih praznika na našoj teritoriji, moraćemo da se oslanimo na analizu savremenih, hrišćanskih praznika. Praznik svetog Ilije slavi se i na teritoriji Balkana a ovaj praznik je, kao što već rekosmo, zapravo, nekadašnji praznik posvećen Perunu. Tu su i Duhovi, praznik koji se slavi polovinom juna a koji je takođe povezan sa Rusalkama. Sloveni sa ovih prostora imali su i svoju Koljadu budući da koledarske pesme spominju upravo Koleda, duha zimskog solsticija. Praznik svete Petke nije ništa drugo do Mokošin dan, s tim da je u hrišćanstvu ovaj praznik postao fiksan. Ovakvih primera ima mnogo pa slobodno možemo zaključiti da su Sloveni iz svih krajeva Evrope nekad davno imali razvijen kalendar i strogo formulisan sistem praznika.

    Vesna Kakaševski


    Kalendar

    Opšte je prihvaćeno shvatanje da su Sloveni bili jedan krajnje necivilizovan narod, koji nije imao svoje pismo niti svoj kalendar, narod koji je svojim bogovima prinosio ljudske žrtve i ponašao se, uopšte, krajnje divljački. Ovakav stav prema Slovenima nažalost popularan je i danas, zbog čega „civilizovan“ svet uporno pokušava da „kultiviše“ ovaj „varvarski“ narod. Istorijske činjenice, međutim tvrde suprotno: niti su Sloveni bili varvari, niti su bili bez svog kalendara i pisma, kao ni bez ostalih tekovina civilizacije. Ćirilo i Metodije su u pokušaju „opismenjavanja“ Južnih Slovena zatekli već ustanovljeno pismo, takozvane „črte i reze“, kako ih naziva crnorizac Hrabar. Ovo pismo može se nazvati vlesovicom (pismom kojim je napisana zloglasna Velesova knjiga), vinčanskim pismom ili slovenskim runama. Kako god nazvali ovo pismo, njegova istorijska egzistencija je neosporna, a isti je slučaj sa istorijskom egzistencijom slovenskog kalendara. Još i pre pronalaženja fizičkog dokaza postojanja slovenskog kalendara, pretpostavljalo se da ovakav kalendar postoji. Istraživač Nenad. Đ. Janković smatrao je da se tragovi ovog kalendara mogu pronaći u narodnim umotvorinama, predanjima i običajima. Postojanja paganskih praznika bio je takođe jedan od dokaza postojanja staroslovenskog kalendara. Godine 1958. u selu Lepesovki u Ukrajni pronađeni su ostaci glinenih posuda na kojima je bio utisnut stari slovenski kalendar. Pretpostavlja se da su ove posude stare oko sedamnaest vekova, a isto toliko bio je star i krčag pronađen u selu Romaški kod Kijeva na kome je kalendar takođe bio utisnut.
    Kako je zapravo izgledao staroslovenski kalendar? On je po svojim karakteristikama bio solaran, što se može zaključiti iz analize crteža posuda u Lepevsovki. Naučnik Ribakov odgonetnuo je simbole ucrtane na ovom kalendaru, za koje se ispostavilo da predstavljaju simbole solsticija i dvanaest meseci solarne godine. Kao što znamo, lunarna godina ima 13 meseci, od koji svaki traje po 28 dana, koliko i traje jedan Mesečev ciklus, a nasuprot ovoj, lunarnoj godini stoji solarna godina sa 12 meseci. Spomenuli smo već da su Sloveni pre svega poštovali solarni princip, o čemu nedvosmisleno govori Velesova knjiga. Zbog toga nije ni čudo što se stari slovenski kalendar bazirao na godišnjem kretanju Sunca i na njegovom pložaju u odnosu na Zemlju.

    Nazivi slovenskih meseci bilu su, pre svega, imena koja su na najednostavniji mogući način opisivala prirodu određenog meseca. Tako je mesec ljuti označavao period ljute zime dok je žarki bio najtopliji letnji mesec. Sledi spisak koji za prvi mesec ima period najveće hladnoće a za poslednji – mesec početka zime:

    Ljuti
    Veljača
    Mežnik
    Bokogrej
    Suhi
    Protaljnik
    Letnik
    Žarki
    Gruden
    Grljaznik
    Studen
    Snežanj

    Pored pomenutih naziva meseci u upotrebi su bila i sledeća imena: prosinac, lipenj, sečenj, žetvar i mnogi drugi. U srpskom kalendaru ovi nazivi meseci ustupili su mesto rimskim nazivima, međutim, neki slovenski narodi zadržali su svoja stara imena meseci.

    U poslednje vreme, istraživači iz mnogih slovenskih zemalja rade na pokušaju rekonstrukcije starog slovenskog kalendara. Ruski naučnik Aleksandar Asov u svojoj knjizi Slovenska astrologija formulisao je svoju verziju ovog kalendara koja se zasniva na kretanju dvanaest zodijačkih sazvežđa i sistemu ruskih paganskih i hrišćnskih praznika. Kao i stari rimski kalendar, ovaj kalendar počinje prolećnom ravnodnevnicom, koja kod Asova dobija naziv 1. belojar. Solsticiji i ravnodnevnice zauzeli su veoma važno mesto u ovom kalendaru, budući da su Sloveni u doba paganizma slavili ove datume kao praznike (Koljada, Maslenica i Kupalo). Asov je zapravo nastavio delo slovenskog žreca Busa Belojara, polumitske ličnosti o kojoj govori Velesova knjiga. Sam kalendar je svoju osnovu dobio još u 4.veku nove ere, kada je legendarni Bus Belojar konstruisao ovaj kalendar koji je u sebi sadržao elemente hrišćanstva i slovenskog paganizma.

    Vesna Kakaševski


    Kult predaka

    Preci u sistemu verovanja Slovena zauzimaju centralno mesto. Oduvek je postojalo verovanje kod Slovena da postoji princip, koji je odgovoran za život pojedinca, koji se naziva duša. Duša nakon smrti čoveka bi trebala da ode na drugi svet. Preci sa drugog sveta mogu da brinu o životima svojih bližnjih. Oni tamo imaju moć da vide i budućnost, tako da mogu na određeni način da upozore svoje bližnje na neke opasnosti. Verovalo se da preci mogu da utiču na sudbine živih. Ovo verovanje je vezano uglavnom za regularno umrle pretke. Naime pretke možemo podeliti na dve grupe. U prvu grupu spadaju ljudi koji su umrli regularnom smrću i kod kojih je ispoštovan obred sahranjivanja na ispravan način. Ovi preci će uglavnom biti blagonakloni prema svojim bližnjim i svom potomstvu kao i daljim generacijama njihove porodice. Međutim i ovakvi preci bi mogli naneti zlo ukoliko bi se uvredili. U drugu grupu umrlih spadaju oni koji nisu umrli prirodnom smrću, koji su umrli prevremeno ili kojima nije ispoštovan pogrebni obred na ispravan način. Duša ovakvih ljudi bi napadali svoju zajednicu, radili bi razne vrste pakosti, pa čak i ubijali. Duše ovakvih pokojnika bi mogle da se vrate u telo i kao takve da napadaju. Mitska bića koja su zapravo duše mrtvih koje nisu zadovoljne i koje čine zlo zajednici su na primer vampir, rusalka, drekavac, vodenjak itd. Kod Slovena gotovo sva mitska bića zapravo predstavljaju dušu nekog čoveka. Ukoliko je to regularan predak, od njega će biti zmija čuvarkuća, ili će se otelotvoriti u vidu vuka ili će se stopiti u princip koji se kod Rusa naziva Rod i Rožanice. Ukoliko ne bi umro na pravi način ili ne bi bio sahranjen na pravi način duša bi postala vampir, drekavac, nav, rusalka ili neki drugi zao demon.
    Kod Slovena je bilo razvijeno verovanje da se svet živih i mrtvih prepliće. Međutim kontakt predaka i živih nije bio moguć bilo kad. Taj kontakt je bio moguć samo u nekim danima tokom godine, kao na primer na Badnje veče, kad se predcima sprema večera. Takođe za određena mitska bića, koja vode poreklo od duša mrtvih, se premala u određenim terminima gozba, kako bi se oni udobrovoljili. Predci su se mogli pojaviti u obliku zmije ili vuka kada bi hteli da stupe u kontakt sa svojim živim potomcima i ukoliko bi hteli da ih upozore na neku opasnost ili neki nemili događaj. Takođe postoje narodne priče kako bi vuk ili zmija spasili nekog iz nevolje, ukoliko bi se ta osoba izgubila u šumi ili bila u nekoj drugoj vrsti nevolje. Iz ovog se može zaključiti da oni zapravo spašavaju svog potomka. Te životinje uglavnom mogu da govore u tim narodnim pričama, što im daje još jednu mitološku dimenziju.
    Kako su preci mogli da utiču na sudbinu pojedinca, tako se sudbonosnim smatralo rođenje deteta. Rođenje deteta je uvek pripisivano onostranom svetu. Dete je bio zapravo dar od predaka. Takođe po nekim autorima (Ljubinko Radenković) demoni sudbine zapravo predstavljaju prapredke i suđenice bi prema tome bile pramajke. One bi određivale kad će i kako dete umreti i da li će se dalje razvijati porodično stablo po grani deteta kome određuju sudbinu. Na taj našin su ljudi objašnjavali činjenicu da neke porodice imaju decu, dok druge nemaju, iako se ponašaju po istim principima i moralnim normama. Tako bi porodice koje nemaju decu molile pretke da im daju porod i pripremali bi im gozbe. Kao misko biće sudbine koje je vezano za predke su Rod i Rožanice, gde Rod predstavlja sveukupnost predaka, dok bi Rožanice bile pramajke koje bi predstavljale takođe sveukupnost ženskih predaka. Njima se nakon rođenja deteta pripremala gozba da bi čuvali dete i dali mu dobru sudbinu.
    Vuk je najbitnija životinja koja je povezana sa ovim kultom. Vuk je totemska životinja kulta predaka. Srbi su čak smatrali da su nastali od vuka. Vuk koji bi imao karakter predka bi obično bio zamišljan da je bele boje. Ovakav vuk ne bi naškodio pojedincu, već bi mu pomogao. Bela boja u evropskom folkloru predstavlja bića povezana sa onostranim svetom. Vuk je takođe vezan za jednog od glavnih bogova u slovenskom panteonu, odnosno sa Dažbogom. Sloveni se sebe nazivali unucima Dažboga, a uzeći u obzir da se Dažbog mogao prema nekim verovanjima pojaviti u obliku belog, hromog vuka, potvrđuje to da su Sloveni verovali da su potomci vuka. Postoji niz običaja u kome se aludira na to da vuk predstavlja mitskog predka. U koledarskim povorkama se često javlja maska vuka. Postoji običaj u kome kad se ubije vuk, on se odere, napuni slamom i ide se po selu i traži nagrada u brašnu, medu, suvom mesu ili nekoj drugoj hrani. Zapravo ta nagrada koja se daje ovim mladićima koji su ubili vuka predstavlja žrtvu ili nešto čime onaj koji to daje pokušava da iskupi sebe, kao i svoje društvo od toga da je učinjeno ubistvo predka, odnosno ubistvo koje nije trebalo da se desi i uvreda predaka.
    U gotovo svim običajima se može prepoznati kult predaka, makar u fragmentima. Neki autori su gotovo sve običaje u potpunosti vezivali za kult predaka, kao na primer Čajkanović. Prema Čajkanoviću prva zdravica koja ide Bogu na slavi je zapravo nekad bila zdravica posvećena predcima. Prilikom zaveštanja na krvnu osvetu, ljubilo se desno rame poginulog jer se smatralo da tu boravi neki predak i da se na taj način daje zaveštanje pred predcima da će osveta biti izvršena. Položajnik koji dolazi kao prvi u kuću na Božić takođe predstavlja zamišljenog mitskog predka, koga treba dobro dočekati i darivati i koji će zauzvrat porodici doneti dobrobit i plodnost.Na Badnje veče se spremala gozba za predke i posude nisu smele da se peru do sledećeg dana. Međutim, najizraženije kult predaka se može videti u pogrebnim običajima i običajima koji slede, kao što su zadušnice. U ovim običajima se mogu videti verovanja o tome kako je zamišljen onostrani svet. Sami pogrebni običaji predstavljaju ispraćaj čoveka u onostrani svet. Nakon njegovog prelaska on prestaje da bude pojedinac sa imenom i prezimenom, već postaje deo entiteta predaka. Verovalo se da prvih 40 dana duša boravi na ovom svetu, a da nakon toga postepeno prelazi u onostrani svet. Takođe se verovalo da je duši potrebna hrana i piće, pa i neke lične stvari (na primer ako se radilo o muzičaru, sahranjivani su sa pokojnikom i muzički instrumenti) da bi prešlo na onaj svet. Davanje hrane i drugih stvari se činilo u nekoliko ciklusa, na samom pogrebu, nakon nedelju dana, nakon 40 dana, nakon 6 meseci i nakon godinu dana, kada bi se smatralo da je duša u potpunosti prešla na onostrani svet. Takođe se u ovim običajima može zapaziti činjenica da se i dalje duša poima kao svesni entitet, koji bi se mogao uvrediti i koji bi time postao opasan za zajednicu i mogao bi mu naneti neko zlo tako što bi se mogao povampiriti, na primer.
    Kult kumstva je takođe povezan u patrijarhalnom slovenskom društvu za kult predaka. Kum je mogao biti samo jedan na nivou celog jednog roda, odnosno porodice. Kum je rodonačelnik roda i kroz njega mogu da govore preci. Zato se stav kuma toliko poštuje u narodu i njegova reč je po nekim narodnim poslovicama bitnija od Božije. Vuk Karadžić je skupio nekoliko poslovicama u kojima se govori „Kum pa Bog“. Ovaj fenomen nije svojstven samo Slovenima, već svim patrijarhalnim zajednicama. Tako se ovaj fenomen do danas može primetiti u italijanskim mafijaškim porodicama koje imaju jednog kuma, koji je rodonačelnik porodice i njegova reč je sveta. Tako je bilo i u Slovenskim porodicama, sve do 19. veka, kada uloga kuma počinje da popušta, te se javlja više kumova. Taj jedan kum koji je bio na nivou roda je činio sve radnje vezane za kuma u tom rodu. On je davao ime detetu, kumovao bi i na venčanjima, dok bi nakon smrti ispod groba postavljao slamu (koja naziva „Kumova slama“) koja bi olakšala put duši na onaj svet, odnosno obezbedila bi udoban put. Kako se verovalo da je taj onostrani svet, negde na nebu, među zvezdama, tako je za Mlečni put, odnosno našu galaksiju, u srpskom narodu primljeno ime Kumova slama.

    Nikola Milošević
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


  11. #31
    Registrovani Član
    Пркос avatar
    Status : Пркос je odsutan
    Registrovan : Aug 2009
    Lokacija : Beograd moj rodni grad
    Poruke : 5,528
    Tekstova u blogu : 125

    Početno Odg: Slovenska mitologija

    Polikefalnost slovenskih bogova

    Slovenska mitologija je po mnogo čemu specifična. Nju karakteriše podeljenost na veliki broj panteona koji su vezani za određeno geograsko područje, kao i jedan vrednosni sistem koji se retko sreće u mitologijama i religijama drugih naroda. Ipak, najspecifičnija odlika stare slovenske religije je polikefalnost njenih božanstava, odnosno, činjenica da se veliki broj slovenskih bogova predstavlja sa više glava. Ovakav način predstvaljanja božanstava karakterističan je, pre svega, za baltičke i polapske Slovene. Setimo se samo kipova Svetovida, Ruđevida, Porevida, Radgosta i Porenucija a tu su i statue Triglava, troglavog božanstva kojeg su obožavali preci današnjih Poljaka. Kult troglavog boga postojao je i kod Južnh Slovena a ime ovog entiteta bilo je Trojan. Simargal se takođe predstavljao sa više glava- njegove statue prikazivele su zastrašujuće sedmoglavo božanstvo sa izraženim ratničkim karakteristikama.
    Ako pažljivo analiziramo fenomen polikefalnosti slovenskih bogova uočićemo da nijedno božanstvo nije predstavljeno sa proizvoljnim brojem glava. Svetovid je uvek prikazan kao četvoroglav, Triglav kao troglav, Simargl je sedmoglav itd. Koji je smisao ovih brojeva? Obično se smatra da četiri Svetovidove glave predstavljaju četiri strane sveta u koje ovo svevideće božanstvo gleda. Pet Porevidovih glava shvata se kao pet zimskih meseci dok sedam glava Ruđevida predstavljaju sedam meseci letnjeg perioda. Govoreći o Simarglu, napomenuli smo da je njegovo ime povezano sa brojem sedam, otud i njegovih sedam glava. Što se Triglava tiče, broj njegovih glava možemo povezati sa konceptom svetog trojstva koje postojlo u religiji koja je prethodila slovenkom paganizmu. U pitanju je , naravno drevna arijevska religija vedizam a ovaj koncept naći ćemo kasnije i u hrišćanstvu, koje je i dan-dans zvanična vera slovenskih naroda. Velesova knjiga takođe spomnje trostruka božanstva koji se nazivaju Triglavi pa slobodno možemo zaključiti da je koncept svetog božanskog trojstva oduvek postojao medju Slovenima. Ostaje nepoznato zašto je statua Porenucija imala pet glava a takođe nije ni poznato šta predstavljaju četiri glave Zbručkog idola. Moguće je da se ovde radi o jednom od kipova Svetovida, međutim, postoji i mogućnost da su na njemu prikazana četiri različita božanstva- dva muška i dva ženska. Pojavu dvoglavog boga Radgosta ćemo podrobnije analizirati kasnije.



    Fenomen polikefalnosti slovenskih bogova pokušaćemo da objasnimo na jedan filozofsko-psihološki način. Naše ispitivanje ove pojave temeljiće se na filozofiji Fridriha Šelinga, nemačkog filozofa koji je živeo u osamnaestom i devetnaestom veku. On je celokupnu mitologiju tumačio po jednom ključu koga ćemo mi usvojiti za potrebe ove analize ne bi li , makar malo, osvetlili mračne kutke slovenskog mitološkog sistema. Celokupna Šelingova filozofija mitologije zasniva se na ideji da je mitologija jednog naroda odraz njegove teološke sveti koja je u momentu nastanka te mitologije bila na određenom stepenu razvoja. Teološku, odnosno, mitološku svest definisaćemo kao svest jednog naroda koja se na određeni način odnosi prema božanskom, bilo da je u pitanju mnoštvo bogova ili jedan jedini predmet obožavanja- Bog ili Priroda. Najniži stepen mitološke svesti je, po Šelingu, vezan za period animizma u kome se nijedno božanstvo nije posebno izdvajalo već se, kroz verovanje u duhove prirode poštovala celokupna Priroda. Najviši stepen mitološke svesti dostignut je, pak, u doba klasične Grčke kada su sva božanstva bila izdvojena kao posebna, pri čemu su njihove funkcije bile jasno definisane a njihove ličnosti do kraja izgrađene. Ako po ovom ključu tumačimo slovensku mitologiju doći ćemo da zaključka da je svest slovenskih naroda, u vreme nastanka njihove mitologije egzistirala na stepenu između animizma i potpuno formulisanog mitološkog sistema kakav je bio, recimo, sistem grčke mitologije. Mitologije Slovena bila je naravno, bliža jednoj uređenoj mitlogiji nego animizmu, jer se iz njenog koncepta jasno vidi da se težilo sitematizaciji mitološkog sadržaja. Ostaje utisak da je slovenskoj mitologiji nedostajao samo jedan korak do potpune sitematizacije pa najviši stepen mitološke svesti nikad nije bio dostignut.
    Činjenica da su se slovenski bogovi prikazivali kao polikefalni poslužiće kao dokaz Šelingovoj tezi da su svi narodi egzistirali na određenom nivou teološke tj. mitološke svesti. Jer upravo iz ovakvih predstava bogova možemo zaključiti da se u slovenskoj svesti božanstva nisu potuno izdiferencirala već su još uvek egzistirala u nekoj vrsti jedinstva. Ovo posebno važi za božanstva polapskih i balatičkih Slovena koja su se prikazivala kao polikefalna, ali i za bogove ostalih slovenskih panteona čije funkcije nisu bile jasno definisane, već su se mešale sa funkcijama ostalih bogova. Na osnovu Šelingove mitološke teorije možemo zaključiti da je svako slovensko božanstvo koje se predstavljalo sa više glava, na ovaj način simbolizovalo, zapravo, panteon u malom. Po ovom tumačenju pet Porevidovih glava predstavlja pet različitih bogova a sedam glava njegovog brata Ruđevida stoji umesto sedam bogova kijevskog panteona. Triglav i RadgostTrojan bi onda mogli prikazivati tri različita božanstva ili pak, različite aspekte jednog istog boga. Što se tiče Svetovida, u pitanju je ipak bilo jedno određeno božanstvo čija je četvorostrukost kroz polikefalni prikaz samo bila naglašena. Ovo se, nažalost, ne odnosi na entitet koji je prikazan na Zbručkom idolu na kome su, osim 4 različita božansta prikazane i 3 različite sfere Univerzuma: nebeski, ljudski i podzemni svet. Iz svega navedenog možemo zaključiti da stari Sloveni nisu najpreciznije izražavali svoje shvatanje bogova zbog čega su umesto više njih prikazivali jednog.
    Interesantno je da se po ovom ključu mogu tumačiti i ostale pojave u slovenskoj mitologiji kao što je, recimo, činjenica da određena božanstva imaju i svoj životinjski oblik. Dažbog i Hors, kao što znamo, imaju vučju prirodu, Radgost se povezuje sa tigrom itd. Ovaj fenomen možemo protumačiti kao uticaj šamanizma u slovenskoj mitologiji tj. ispoljavanje jednog shvatanja koje je prethodilo paganizmu kao stepenu teološke svesti na kome su Sloveni egzistirali. Ispitujući ovaj fenomen vidimo kako se mitološka svest starih Slovena postepeno razvijala iz animizma prolazeći kroz šamanizam i totemizam da bi na kraju dostigla onaj stepen u kome svoje bogove shvata kao pojedinačne i gotovo potupno izdiferencirane entitete. Upravo se zato Radgost nje prikazivao kao jasno definisano božanstvo već je je on u slovenskoj svesti egzistirao u jedinstvu sa svojim životinjskim oblikom- tigrom.

    Vesna Kakaševski

    Rat protiv Svetovida

    Aleksandar Asov smatra da se svi događaji koji su se odigravali u istoriji zapravo zemaljske manifestacije odnosa koji vladaju među bogovima.Tako po Asovu, svi istorijski događaji mogu da se svedu na doživljaje iz života Dažboga (njegovo putovanje u podzemni svet, brak i sukob sa Moranom itd). U ovom članku bavićemo se nečim mnogo prizemnijim, međutim, nećemo zapostaviti ulogu koju su stari bogovi imali i još uvek imaju u istoriji evropskih naroda.Naša analiza odnosiće se na odnos neslovenskih naroda prema staroj veri Slovena, pre svega prema jednom od slovenskih vrhovnih bogova- Svetovidu.
    Spomenuli smo već da je Svetovid bio poštovan ne samo od strane baltičkih Slovena već i od strane ostalih slovenskih plemena. Uticaj ovog boga na Rujane bio je ogroman što se vidi iz običaja da se ništa ne preduzima bez divinacije uz pomoć Svetovidovog belog konja. Svetovid je omogućavao Rujanima pobede u ratu i činio od njihovog ostrva značajan trgovački centar, o čijoj slavi i bogatsvu svedoče prepune riznice hrama u Arkoni. Sve to činilo je da baltički Sloveni postanu trn u oku svojih suseda, katoličkih Germana. Ulje na vatru dolivala je činjenica da su Rujani tvrdoglavo odbijali da se odreknu paganizma i pređu u hrišćanstvo, zbog čega su Germani preduzeli niz veoma oštrih mera. Kada je danski kralj Valdemar 1168. godine prebacio svoje trupe na Rujan, počelo je strahovito razaranje tamošnjih hramova koje je pratilo pljačkanje njihovih riznica. Najveću pretnju Valdemar je video u Svetovidu zbog čega je poslao Dance Esbena i Svena da poruše arkonski hram. Esben i Sven su nakon rušenja izvukli iz hrama Svetovidov kip i na očigled naroda počeli da ga uništavaju. Njihov postupak imao je za cilj da pokaže okupljenim Rujanima kako njihov bog nije toliko moćan koliko su oni zapravo mislili, budući da nije bio sposoban da se odbrani. Mnogi Rujani tada su ismejali Svetovida i odrekli se stare vere prešavši u hrišćanstvo.
    Međutim, i pre ovog događaja postojala je tendencija da se umanji značaj Svetovida a o ovome govori i jedna teorija koju su plasiralili germanski hroničari. Naime, Helmold i Saks Gramatik tvrdili su da je kult Svetovida nastao iz poštovanja prema svetom Vidu, hrišćanskom mučeniku kome je bio posvećen jedan manastir na Rujnu. U devetom veku, katolički car Karlo pobedio je u jednoj bici Rujane nakon čega im je zapovedio da poštuju svetog Vida, sveca iz Korveja. Po ovim hroničarima, Rujani su kult sv. Vida pretvorili u kult Svetovida napravivši svecu kip i sagradivši mu hram. Ipak, ako se pogledaju spisi Adama Bremenskog, koji je proučavao Slovene mnogo pre Saksa i Helmolda vidi se da o ovom događaju nema ni reči. Takođe, ako se uporede imena nekih slovenskih božanstava sa imenom Svetovida videće se da i ova imena imaju isti ili sličan nastavak- vid, odnosno, vit. Tako imamo Ruđevida, Porevida, Gerovita, Rinvida i Turivida. Tu si i slovenska lična imena Semovid, Zjemovid, Hostivid, Vitomir, Vidoslav i Vida pa nema sumnje da je Svetovidovo ime izvorno slovensko. Dalje, ako analiziramo funkcije Svetovida i njegov fizički izgled doći ćemo da zaključka da on nema nikakve veze sa jednim hrišćanskim svecem i da on predstavlja upravo ono što se može saznati iz njegovog imena- svevideće i sveznajuće božanstvo. Kao što smo već napomenuli u tekstu o Svetovidu, ime ovog božanstva ima svoje poreklo u sanskritu a ovo ime sastoji se od poimeničenog glagola i imenice, ne predstavljajući tako lično ime kao što je ime svetog Vida. Iz svega ovoga možemo zaključiti je da su katolici na svaki mogući način pokušavali da ocrne svoje susede Slovene, bilo da su govorili o njihovim «varvarskim» obredima, bilo o netradicionalnosti njihovih kultova. Jer kao što znamo, svi germanski hroničari pokušavaju da predstave Slovene kao krvožedne divljake koji prinose ljudske žrtve svojim bogovima zaboravljajući da su ne tako davno i sami to radili i, na izgled, zaboravljajući da su su i sami hrišćani vrlo surovo postupali sa svojim verskim neistomišljenicima.
    Iz svih ovih germanskih tendencije krila se zapravo jedna namera: da se uništavanjem slovenskog duhovnog temelja pobedi i pokori slovenski narod koji je žive na teritoriji između Odre, Labe i Baltičkog mora. Da bi oslabili slovenska plemena i umanjili uticaj koji je religijski centar Arkona imao na Slovene, Germani su poveli rat protiv Svetovida. Zašto je baš Svetovid predstavljao najveću pretnju po katolličke Germane i zašto su oni na sve moguće načine pokušavali da umanje značaj ovog božanstva? Ostrvo Rujan nije bio samo teritorija koju Germani nisu uspeli da uvrste u svoje Nemačko- Rimsko carstvo već je ono predstavljao i značajan paganski centar. Katolici su smatrali da će uništavanjem Arkone konačno uspeti da pokažu Slovenima da je vreme njihovih bogova prošlo i da je vreme da ovaj ratoborni narod konačno prigrli skute katoličke crkve, prihvatajući istovremeno i katoličku vlast. Ovaj proces pokoravanja Slovena putem uništavanja njihove vere tekao je vrlo sporo. Teritorija koja je u prvoj polovini devetog veka bila slovenska postala je deo Rimsko-Nemačkog carstva tek u drugoj polovini desetog veka. Za to vreme, katolički Germani sistematski su uništavali slovenski živalj, istovremeno rušeći slovenske kulturne i religijske centre. Germani su zbrisali sa karte polapske Slovene na čijoj su se teritoriji nalazili značajni kulturni centru kao što su Šverin, Rostok i Libek. Ovi Sloveni pripadali su plmenu Poljana, plemenu iz koga će kasnije nastati poljski narod. Poljani su se dugo borili protiv Germana trudeći se da sačuvaju svoju teritoriju od ovog osvajačkog naroda. Prvi poljski knezovi Sjemovit, Lešek i Sjemomisl uložili su sve svoje snage u odbranu zemlje, trudeći se da izbegnu sudbinu polapskih Poljana. Pored njih, Germani su napadali i Ljutiće čiji je religijski i kulturni centar bio Retra. Povedeći se mišlju da će Slovene najlakše pobediti ako unište njihov duhovni oslonac Germani su napali Retru a hram retrijanskog boga Radgosta sravnali sa zemljom. Ništa bolje nisu prošli na hramovi posvećeni Triglavu u Volinu i Šćećinu. Na ovaj način, teritorija na kojoj su živeli Retari, Ljutići, Ukrani, Bodrići, Havelanci i Lužički Srbi postala je deo Rimsko-Nemačkog carstva odnosno nekadašnje Franačke države. Slovenski živalj postupno je germanizovan sa izuzetkom Lužičkih Srba koji se vekovima odupiru asimilaciji. Pobedivši slovenske bogove Germani su uspeli da pokore Slovene.
    Slični primeri postoje i nešte izmenjenijim istorijskim okolnostima. Svetovid je posle prihvatanja hrišćanstva postao sveti Vid, svetac koji se slavi 26. juna. Upravo na ovaj dan, jedan neslovenski narod pobedio je jedan slovenski. Tog datuma 1389-te godine Turci su pokorili Srbe, pogubivši kneza Lazara, srpskog vrhovnog vođu. Knez Lazar je po mnogima otelotvorenje svetog Vida, odnosno Svetovida koji je na ovaj način pobeđen, izgubivši ponovo svoju moć. Iako ovaj slučaj ne uključuje svesne namera Turaka da uništavanjem srpskog duhovnog oslonca pokore Srbe, ovo je ipak postignuto. Primer suprotan ovome postoji i u nešto novijoj istoriji. Osvajanjem Berlina od strane Sovjeta Rusija postaje sve moćnija a uzrok tome možemo naći i u sledećem. Kako je totemska životinja Rusije medved (Velesova životinja) nije ni čudo što je osvajanje Berlina (po Asovu «medveđe jazbine») predstavljalo ponovo buđenje slovenske duhovnosti i uspostavljanje slovenske dominacije na toj teritoriji. Kako god posmatrali ovaj fenomen ne smemo zaboraviti sledeću činjenicu: kad god se jednom narodu oduzme njegov duhovni oslonac, poremeti njegov duhovni sistem vrednosti i uništi njegova vera malo toga stoji na putu njegovom potunom pokoravanju.

    Vesna Kakaševski

    Slovensko-vedska religija

    Slovenski vedizam predstavlja jedan zanimljiv fenomen koji se na paganskoj sceni pojavio pre nekih desetak-petnestak godina. Osnovu ovog sistema nalazimo u Velesovoj knjizi, izuzetnom delu o čijoj se autentičnosti i dan-danas vode rasprave. Ova knjiga prikazuje istoriju, religiju i etički sistem Slovena do devetog veka naše ere a pisana je na drvenim daščicama pismom sličnim Runama-vlesovicom. Velesovu knjigu nadograđuju Slovenska vede Jurija Miroljubova i Slovenska astrologija Aleksandra Asova a ove tri knjige kasnije su postale glavna inspiracija za razvoj teorije o Slovenskom vedizmu. Važno je napomenuti i da ovaj sistem ne predstavlja tradicionalni slovenski paganizam zbog čega nije bio oberučke prihvaćen u svim slovenskim krugovima. Ipak, za raliku od tradicionalne vere Slovena on predstavlja SISTEM. Pokušaj klasifikacije slovenske vere kroz sistem astroloških korespodencija kao i pokušaj konstrukcije slovenskog univerzuma svakako je vredan hvale zbog čega ćemo vam ukratko predstaviti ovaj sistem.

    Osnovne odlike sistema

    Ovaj sistem zapravo predstavlja sintezu staro-indijskog vedizma i tradicionalnog slovenskog paganizma. Ta sinteza oličena je u pojavi mnogih božanstava koja su izvorno indijska a koji su sada dobila slovenska imena kao i svoje mesto u sistemu slovenskih Bogova. Neka od tih Božanstava su Višnji, Krišnji i Mater Sva koja svoje uzore imaju u indijskim Bogovima:Višnuu, Krišni i Materisvan. Osim slovenske i indijske tradicije prisutan je i uticaj hrišćanstva koji se smatra jedinim pravim nastavljačem stare slovenske vere. Postoje mnoge sličnosti između ove dve tradicije a jedna od njih je svakako pojam Trojstva. Sveto Trojstvo hrišćanstva ima svoju paralelu u slovenskom pojmu Triglava. U samoj slovensko vedskoj religiji Triglav je odlika koja se odnosi na sva Božanstva koja su po svojim funkcijama ili važnosti grupisana u Trojstva. Tako imamo prvi i najvažniji Triglav koga čine Svarog, Perun i Svetovid, za njim sledi Triglav Horz-Veles-Stribog, tu je i Radgost-Krišnji-Koledo i tako dalje.

    Ono što prvo zapažamo u Velesovoj knjizi je visoka moralna svest slovesnkih naroda čija su religiozna i etička shvatanja opisana u njoj. Izuzetna religioznost i posvećenost duhovnim ciljevima osnovne su odlike naših predaka, koje u ovim vremenima gubitka slovenskog identiteta treba da nam budu glavna nit vodilja. Posebno je zanimljiv odnos Slovena prema ratu..Iako sami nisu napadali susedna plemena, Sloveni nikad nisu zazirali od otvorene borbe nitu su strahovali da život daju za svoj narod i svoje Bogove. »Odlazili smo u smrt kao u praznik» prenosi Velesova knjiga reči slovenskih ratnika koje je u borbu vodlila Mater Sva, solarna ratnička Boginja. Odakle Slovenima ovakva duhovna i fizička snaga? Gde da tražimo izvor njihove duhovnosti i životne inspiracije koji je istovreno obnavljao kako njihova tela tako i njihove duše. Odgovor je jednostavan-bilo je to Sunce.

    Sloveni u Velesovoj knjizi nazivaju sebe Dažbogovim unucima, decom Sunca. Oni su zbog toga konstantno ratovali sa plemenima čiji je kult bio lunaran (Grci, Rimljani) a ova borba zapravo proizilazi iz različitih moralnih koncepata lunarnog i solarnog prtincipa. Dok je Sunce uvek bilo vezano za duhovnost, samžrtvovanje i ispunjavanje visokih moralnih ciljeva, Mesec je pretežno vezan za ono materijalno (što se na fizičkom planu vidi kao kruženje ovog nebeskog tela oko Zemlje). Lunarna plemena su u staro doba najčešće ratovala zbog bogatsva i osvajanja zemlje dok su solarni Sloveni to radili isključivo iz samodbrane (ako je verovati Velesovoj knjizi).
    Mater Sva, koju smo već spomenuli je «ptica od Sunca nastala». Ona je kao simbol zapravo taj sunčani princip koji je vodio Slovene kroz njihove životne i istorijske borbe. Tu je takođe i surica, sveti napitak koji su Sloveni pili pet puta na dan a koji se spravljao od raznih biljaka, mleka i meda. Surica je bila ostavljena nekoliko dana na suncu ne bi li u sebe primila Sunčevu energiju i , naravno, fermentisala kao tečnost. Ovaj napitak bio je izvor telesne snage Slovena ali on je takođe snažio i njihov duh. Surica ipak nije samo piće već je i snaga koju su Sloveni crpeli iz samog Univerzuma jer se na više mesta u Velesovoj knjizi govori o surici kao nebeskom mleku koga daje krava Zemun. Spomenućemo svakako i svastiku kao magijski i religijski simbol koga su kao su koristili svi Arijevci pa tako i Sloveni a ovaj simbol koriste i danas slovenski pagani slaveći tako Sunce kao boga svojih predaka. I na kraju, tu je Hiperboreja kao mitska pradomovina Slovena koja je, po predanju, stanište Sunčanog boga. Hiperboreja je i za slovenske i za germanske narode oduvek predstavljala imaginarni duhovni centar u čije su postojanje verovali mnogi slovenski i germanski okultisti. Grčka mitologija spominje Hiperboreju kao zemlju koja se nalazi na krajnjem Severu, zemlju u kojoj boravi bog Sunca- Apolon a ovaj mit preuzeli su kasnije Sloveni i Germani smatrajući Hiberboreju svojom duhovnom prapostojbinom. U prilog ovoj teoriji govore članci Dragoša Kalajića, indijskog naučnika Bâl Gangâdhar Tilaka kao i radovi nemačkih okultista koji su bili ideolozi budućeg nacističkog pokreta. U filozofiji ovih poslednjih centralni pojam je kraljevstvo Thule koje je samo jedno od mnogih imena mitske Hiperboreje. Kako god shvatali Hiperboreju, značaj koji joj se pridaje u delima teoretičara slovenskog vedizma je neizmeran što dovoljno govori o prevlasti solarnog principa u duhovnosti Slovena.

    Naš preci su, dakle, poštovali jedan specifičan moralni i duhovni kod koji je u današnje vreme gotovo potpuno iščezao iz srca i umova ljudi. Ovaj etički princip u slovenskom vedizmu nazvan je stazom Prava, manifestacijom samog kosmičkog zakona. Zbog toga ćemo poseban članak posvetiti slovensko-vedskom shvatanju Univerzuma.

    Vesna Kakaševski

    Slovensko shvatanje Univerzuma

    Prema slovenskom vedizmu, Univerzum se sastoji od tri sveta koji se međusobno prožimaju. Ta tri sveta jesu Jav, Nav i Prav, odnosno pojavni svet, duhovni svet i kosmički zakon. Ovde se zapravo radi o raznim nivoima realnosti, pa tako Jav predstavlja materijalnu ravan, Nav - svet duhovnih entiteta (mrtvih predaka i bogova) kao i samu nematreijalnu realnost, odnosno, astralnu sferu. Prav je idealni plan Univerzuma oličen u rasporedu planeta i sazvežđa, ali on je takođe i nacrt jednog životnog puta koji svaki čovek treba da prati (Staza Prava). Kako se zapravo odnose ova tri sveta? Kretanja planeta i sazvežđa u Pravu odslikavaju se u Navu kao događaji iz mitologije dok se ti događaju u materijalnom svetu , tj. Javu. manifestuju kao istorijski događaji. Ovi istorijski događaji odigravaju se po precizno definisanim ciklusima koji su pod direktnim uticajem kosmičkih ciklusa (Prav), dok se ti kosmički ciklusi pokazuju kao ratovi, savezi, i ostali događaju u svetu Bogova (Nav). Da bismo olakšali shvatanje slovensko-vedskog sistema i njegova tri sveta, predstavićemo ukratko slovesnku astrologiju čiji je osnivač ruski istoričar Aleksandar Asov.

    Vesna Kukaševski

    Smernice za filozofski aspekt kulture Starih Slovena

    Nepobitna je cinjenica da priroda dominantnog medija komunikacije odredjuje, determinise i poimanje neke zajednice sveta i odnosa u prirodi i drustvu. Prioroda medija preslikava se, dakle, i na filozofske ideje i sisteme. Na primer, empirizam i racionalizam, nastali posle pojave Gutenbergove stamparije, oslikavaju prirodu stamparske prese, tiska, jer donose ideje da se iskustvo, na neki nacin, “stampa” ili utiskuje preko cula na duh koji je “tabula rasa” (empirizam), ili da su u duhu ideje vec utisnute, rekli bi odstampane, dakle urodjene (racionalizam). Nesumnjivo je da medij svoje najsnaznije dejstvo ostvaruje neposredno posle njegove pojave na sve drustvene, prirodne, ljudske i kulturne karakteristike, u trenutku stupanja na scenu istorije on se najjace utiskuje u ljudski duh i um, u ljudski gen, u covekovo drustvo i kulturu. Tako se i njegova priroda najbolje spoznaje upravo u tim trenucima kada je medij nov, svez. Otuda u empirizmu i racionalizmu i najjasnije mozemo i da vidimo neposredno dejstvo tadasnjeg novog medija stampe, dakle dejstvo u nastanku filozofskih ideja, ali i u nastanku pravog znanja o medijima. Primer je i Marsal Makluan, koji je covecanstvu darovao spoznaju prirode elektronskog ili elektricnog medija (televizije, radija), upravo u doba pojave i ekspanzije tog medija, kada je jos bio novost.
    Dakle i filozofsko poimanje sveta Starih Slovena bilo je odredjeno prirodom medija koji su upotrebljavali. Izneo sam hipotezu da je njihov medij bio univerzalan, zasnovan na balansu vruce i hladne strane (Harlod Inis), odnosno na skladu medija i prirodnog govora. Njihova stamparija (u smislu medij), bila je racionalno-iracionalna. Sada i nije bitno da li cemo upotrebiti pravilni ili obrnuti mediocentricni metod za rekonstrukciju i filozofije Starih Slovena. Dosli bismo do iste situacije kao i kod rekonstrukcije religijskog sistema. Vazno je da je opisemo i samo usput napomenemo i objasnimo odakle takve karakteristike.
    Recnikom starogrcke filozofije, rekli bismo da su Stari Sloveni smatrali da sve proistice iz Jednog i da se sve Jednom opet vraca. Taj filozofski koncept prepoznajemo u ideji njihove religije, a opet je, kao i religijski sistem, karakter takvog koncepta dokaz da je iznikao iz racionalno-iracionalne prirode medija koji su upotrebljavali, odnosno iz medijske okoline, odnosa. U Velesovoj knjizi nalazimo na taj filozofski koncept Jednog iz koga sve proizlazi i kome se sve vraca, kada se, prilikom nabrajanja bogova i bozanstava staroslovenske religije, na kraju kaze da se iz najracionalizovanijeg, isfragmentiranog bozanstva (totemistickog, prirodnog karaktera-Drevici, Jezerkici itd., a to je od vruce strane medija), ponovo pojavljuje “Ognjebog”, to jest Perun, a kako je ranije pokazano da je “tajna velika kako to Svarog u isto vreme biva i Perun i Svetovid”, jasno je da to ponovo izranja jedno od lica Triglava-te se kaze na tom mestu u Velesovoj knjizi “da iz Svaroga sve potice i da se Svarogu sve vraca”. Iz Jednog se svet specijalizuje, izdvaja, inidividualizira i fragmentise (od racionalne strane medijske okoline drevnih Slovena), da bi se, opet, taj razasuti svet ponovo integrisao, kolektivizovao, univerzalizovao u bicu Jednog (od iracionalne, hladne strane prirode medijske okoline). To je bila filozofija Starih Slovena, kakvu smo mogli da je rekonstruisemo iz Velesove knjige.
    Leonid Zuvić

    Velesova knjiga: oblasti proučavanja

    Nesumnjivo da nam Velesova knjiga pruža više oblasti, područja ljudskog iskustva koja bi trebalo da budu protumačena, opisana i objašnjenja. Nameću se sledeći aspekti: religijski, vojni, istorijski, politički, kulturni, moralni, etički, filozofski i komunikacijski.
    Smernice za komunikacijski aspekt: posebnu pažnju istraživača trebalo bi da privuku delovi Velesove knjige gde se govori o načinima komunikacije i upotrebe govora. Na primer, kad Rusi kreću u boj, noć pred bitku provedu u strasnoj priči i razgovoru o starim bitkama i pobedema ( u nečemu naliči, čak i na tradiciju i praksu jevrejskih sveštenika-rabina, za koje je poznato da duhovne pojmove iz jevrejskih svetih knnjiga „vežbaju“ u glasnom govoru i razgovoru, skoro prepirci među sobom); kada je zbog preterane upotrebe govora, rekli bi prenaglašavanja govora u odnosu na medij, na pisanje i pismo, došlo do propasti Rusa.
    Za religijsku komunikaciju imamo najviše primera: Stari Sloveni komuniciraju sa svojim bogovima pevajući im pesme, slaveći ih, ne tražeći, pritom, hrama, nego koristeći prirodna izvorišta vode-kladence. Dalje, na veoma zanimljiv i originalan način, koji sliči na hrišćansku komunikaciju (simboličku razmenu sa telom i krvlju Isusovom) hlebom i vinom, Stari Sloveni komuniciraju sa panteonom svojih božanstava ispijajući suru-napitak, čiji su recept za spravljanje dobili, kako nam svedoči Velesova knjiga, od samih bogova, od Surije. Suru-napitak pije se pet puta dnevno, verovatno uz umivanje i kupanje u vodi, što je takođe bio način molitve i komunikacije sa bogovima. I još jedna zanimljivost i duhovita paralela: Stari Sloveni su suru-napitak, koji su dobili od bogova, a pravio se od meda i vode i trava, pa stavljao tri dana na sunce da se „osuri“ i potom cedio kroz vunu, ispijali pre polaska u boj, slično kao u stripu o Asteriksu i Obeliksu, gde Gali kreću u bitku posle ispijanja čuvenog druidovog čarobnog napitka! Očigledna sličnost kulturnih crta Gala i Slovena, koju bi trebalo podrobnije izučiti, probajući i sa komparativnim metodom. Tim načinom, komunicirajući putem sure sa bogovima neposredno pred polazak u bitku, oni traže od bogova pomoć, snagu i nadahnuće da u bici pobede! ( Јedan preživeli toponim, prisutan u srpskim i šumadijskim selima, najverovatnije govori o kulturnom kontinuitetu Starih Slovena i savremenih Srba. Reč je o – surutci! Surutka, poznato je, jeste piće koje se dobija prilikom sirenja mleka, ceđenjem mladog sira, slično kao suru-napitak kod Starih Slovena! I surutka je neka vrsta poslastice, omiljenog, ekskluzivnog pića srpskih seljana, što samo govori o nastavku tradicije ispijanja sura-napitka, odnosno o značaju i vrednosti koji su mu pridavali Stari Sloveni, kao sada Srbi surutci! Dalje, tu je ispijanje i poznatog rasola, tečnosti kojia se dobija prilikom kiseljenja kupusa. I surutka i raso ukazuju na kontinuitet kulturnog detalja ispijanja tečnosti u kulturi Slovena koja se dobija ceđenjem, s tim što je suru-napitak bio usko vezan sa religijskom komunikacijom, dok se savremenoj surutci i rasolu daje izuzetan medicinski, skoro magijski značaj!)
    O saznajnoj komunikaciji saznajemo u delu gde se govori da su Grci optužili Slovene da nemaju svoje pismo, i da su im, navodno, darovali svoje. Tamo se navodi detalj da je neki Grk morao da se krije po kućama izučavajući pismo Starih Slovena, kako bi pomoću njega mogao da uči druge. Taj podatak nam govori da je postojao institucionalni tok saznajne komunikcije kod Starih Slovena, sadržan u institutciji učitelja i verovatno u manjim, individualnim školama. Trebalo bi ispitati i moju prvobitnu hipotezu, da je kod Starih Slovena pismenost bila neke vrste masovne pismenosti, odnosno da u tajnu slova nisu bili upućeni samo privilegovani. Sloveni, dakle, tradiciju i kulturno nasleđe nisu prenosili samo usmenim putem, saznajnom komunikacijom „s kolena na kolena“, već su imali i opismenjene ljude u funkciji učitelja.
    Religijska komunikacija Starih Slovena pokazuje se i u obredima žrtvovanja božanstvima, što je i inače, prvi istorijski oblik religijske komunikacije. Tu saznajemo da kultura Starih Slovena nije poznavala ljudske i životinjske žrtve (potonjih je bilo samo u izuzetnim prilikama, jagnje), nego su to bili plodovi voća i povrća, cveće, zrnevlje i tome slično (kulturna crta „preživela“ u današnjem slavljenju Božića, odnosno Badnjeg dana). Dakle i obredno žrtvovanje kao oblik religijske komunikacije postojao je kod Slovena, sa sadržajem koji izuzima ljudske i životinjske žrtve.
    Leonid Zuvić


    Johan Gotfrid Herder - Slovenski narodi

    Johan Gotfrid fon Herder (nem. Johann
    Gottfried von Herder 25. avgust1744. — 18. decembar 1803) , nemački
    pesnik i filozof kojeg često nazivaju ocem kulturnog nacionalizma.
    Rođen je u Rigi. Herder je kao nastavnik i luteranski sveštenik putovao
    po Evropi pre nego što se 1776. nastanio u Vajmaru kao vrhovni
    sveštenik velikog vojvodstva. Iako je u mladosti bio pod uticajem
    mislilaca poput Kanta, Rusoa i Monteskjea kasnije je postao najveći
    intelektualni protivnik prosvetiteljstva i dosta je uticao na razvoj
    romantizma u Nemačkoj. Time što je naglašavao naciju kao organsku grupu
    čija su obeležja poseban jezik, kultura i duh, Herder je doprineo
    nastanku istorije kulture. (izvor Wikipedia)


    Slovenski narodi

    Slovenski narodi su jako široko rasprostranjeni i zauzimaju značajno mesto u istoriji između ostalog i stoga što su živeli daleko od Rimljana;
    Znamo da su najpre živeli na reci Don, zatim na Dunavu, tamo među Gotima, kasnije među Hunima i Bugarima sa kojima su napadali Rim, ali ih najčešće u istoriji prepoznajemo kao narod koji je pomagao, služio. Bez obzira na ono što su činili kroz vekove, nikad nisu bili ratnički, avanturistički i ekspanzivan narod kao Nemci, pre se moze reći da su se pomerali za njima, zauzimajući njihove napuštane teritorije sve dok nisu naselili ogroman prostor do Dona do Elbe, od Baltičkog do Jadranskog mora.
    Njihove naseobine sa ove (evropske) strane Karpata prostirale su se od Luneburga (Lüneburg) preko Meklenburga,Pomeranije, Brandenburga, Saksonije, Lužica, Bohemije (Češke), Moravske, Sleske, Poljske, pa sve do Rusije, a počev od Vlaške i Moldavije, koje su već nastanjivali, širili su se dalje i dalje, sve dok ih car Heraklit nije pustio na teritoriju Dalmacije i dok nisu osnovali kraljevine Slavoniju, Bosnu, Srbiju i Dalmaciju.
    U Panoniji su takođe bili veoma brojni. Počev od oblasti Furlanije naseljavali su i južnoistočne delove Nemačke, zaključno sa oblastima Koruška, Kranjska i Štajerska: najveći mogući prostor, koji u Evropi, velikim delom i danas zauzima jedna nacija. Naseljavali su, dakle, zemlje koje su drugi narodi napuštali i to kao kolonisti, stočari i zemljoradnici.
    Njihov život (prisustvo) na svim tim prostorima je, nakon svih pređašnjih pustošenja i seoba tj. kretanja, bio dosta plodan. Voleli su zemljoradnju i stočarstvo, čuvali zalihe žita, bavili se kućnim zanatima i započeli trgovinu plodovima svoga rada. Duž obale Baltičkog mora, počevši od Libeka pa nadalje, dizali si primorske gradove, među kojima je Vineta, na ostrvu Rujan, koja se mogla nazvati slovenskim Amsterdamom. Živeli su u zajednici sa Prusima, Kurenima i Letoncima, što pokazuju jezici ovih naroda. Na Dnjepru su podigli Kijev, na reci Volkhov Novgorod, buduće značajne centre trgovine, koji su povezali Crno sa Baltičkim morem i omogućili da prozvodi Morgenwelta stignu do zapadne i severne Evrope. U Nemačkoj su se bavili rudarstvom i metalurgijuom, vadili so, pravili medovinu, tkali, gajili voće i vodili sebi stvojstven radostan život, ispunjen muzikom. Bili su veoma darežljivi, čak rasipnički gostoljubivi, voleli su slobodu, ali su bili poslušni i pokorni kao i protivnici bilo kakve krađe i otimanja. No to im nije pomoglo protiv ugnjetavanja, čak je i doprinelo tome. Stoga baš što se nisu otimali o svetsku vlast i nisu imali ratoborne, nasledne kneževe i radije plaćali porez ukoliko im je to omogućavalo da u miru žive na svojoj zemlji. Jako su se o njih ogrešili neki narodi i to u prvom redu nemački.
    Već za vreme vlasti Karla Velikog su počela osvajanja slovenskih zemalja i njihovo pokoravanje, što je za uzrok imalo očiglednu korist u oblasti trgovine: jer je hrabrim Francima svakako odgovaralo da od vrednog naroda, koji se bavi trgovinom i zemljoradnjom, načini kmetove, umesto da sam ovlada ovim veštinama. Ono što su Franci započeli, nastavili su Saksonci; Narodi čitavih provincija bivali su istrebljivani ili porobljavani, a njihove zemlje su delili među sobom plemići i biskupi. Na trgovačku delatnost Slovena na Baltiku stavili su tačku severni Germani.
    Vinetu su razorili Danci, a od slovenske kulture i naroda je ostalo onoliko, koliko od Peruanaca nakon španskih pohoda. Zar nije čudo da se nakon vekova porobljivanja i najdubljeg ogorčenja ovog naroda prema njihovim hrišćanskim gospodarima i pljačkašima njihov meki karakter nije pretvorio u najužasnije učmalosti u ropstvu? Njihovi su tragovi ipak pisutni na prostorima gde su nekad slobodno živeli. Nesreća ovog naroda je u tome što zbog njegove ljubavi prema miru i domaćoj radinosti nije moglo biti trajnog ratničkog ustava(kodeksa), iako mu pri žestokom otporu nije nedostajala hrabrost.
    Na nesreću su bili preblizu Nemcima, a sa druge strane su bili na udaru Tatara i Mongola zbog kojih su mnogo pretrpeli i propatili. Točak vremena se nezaustavljivo okreće; i pošto su slovenski narodi naseljavali najlepši deo Evrope, koji su obrađivali i gde su se bavili trgovnom, i pošto je izvesno da evropsko zakonodavstvo i politika moraju (i da će) mesto ratničkog duha unapređivati život u miru i marljivosti, kao i harmonične odnose među narodima, tako ćete vi, nekad vredni i sretni narodi, biti probuđeni iz duge učmalosti i oslobođeni okova ropstva, živeti na lepim prostorima od Jadranskog mora do Karpatskih planina, od Danoa do reke Mulde kao na svojoj zemlji i na njima slaviti svoje stare praznike.
    Pošto su ovoj kulturi dati lepi i korisni doprinosi, bilo bi lepo da se rupe u znanju o njoj popune, da se sakupe svi ostaci kulture (običaji, pesme, priče tj. sage) kojih je sve manje i da nastane najzad istorija ovih plemena kako to već slika čovečanstva zahteva.

    prevela na srpski Milica Galić
    Život nije samo topla plima.
    I kada te nema - treba da te ima...


Stranica 2 od 2 PrviPrvi 12

Slične teme

  1. Rimska mitologija
    Od Sarmica u forumu Istorija
    Odgovora: 18
    Poslednja poruka: 03-03-2012, 08:34
  2. Grčki bogovi - mitologija
    Od Пркос u forumu Istorija
    Odgovora: 89
    Poslednja poruka: 28-10-2011, 00:20
  3. Keltska mitologija
    Od ЖениМиСе u forumu Religije Sveta
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 20-08-2010, 16:56
  4. Slovenska mitologija
    Od Пркос u forumu Religija
    Odgovora: 30
    Poslednja poruka: 09-11-2009, 17:09
  5. Slovenska astrologija
    Od Пркос u forumu Moderna astrologija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 09-11-2009, 16:47

Članovi koji su pročitali ovu temu: 1

Oznake za ovu temu

Dozvole

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete slati odgovore
  • Ne možete postavljati priloge
  • Ne možete izmeniti svoju poruku
  •