Šta je religija?
Danas hermetisti čitavog sveta tumače sadašnjost i prošlost na fonu predskazanja pojedinih religija, iščitavajući budućnost po načelima profetskog sadržaja...

Ljudi su do sada verovali u sve i svašta... Postojali su ljudi koji su verovali u Feniksa, u Svetu kravu, u Isusa, u Budu, u sudbinu, u istinu, u čast, u bol, u patnju...

Postojali su ljudi koji su verovali samo u sebe i samo sebi, ali najzanimljiviji su od svih oni koji veruju da ne veruju ni u šta...

Kako se topografski svet sve više civilizacijski razvijao, tako se, paralelno razvijao i rastao i duhovni svet, pa tako danas gotovo da i ne znamo tačan broj religija (niti njihovih vrsta i podvrsta) koje se protežu, ako ćemo navoditi samo one najveće i najdominantnije od hrišćanske religije, Islama, afričke, australijske, hananske, keltske, centralnoameričke, dualističke religije, Budizma, Konfucijanizma, preko egipćanske, germanske, grčke, helenističke, hetitske, mesopotamijske religije, pa sve do Hinduizma, Đainizma, Judaizma, Indo-evropske religije, Severnoameričke, Rimske, slovenske i baltičke, Šamanizma, Šinta, južnoameričke, Tibetanske, Zoroastrizma i Taoizma...

ŠTA JE, ZAPRAVO, RELIGIJA?

No, ključna pitanja su: Šta je, zapravo, religija? Zbog čega su i racionalni, praktični ljudi svejedno spremni da je prihvate? Zbog čega sve religije ljudskog roda, u svim vremenima, međusobno neverovatno liče? Zašto poreklom nevezani mitovi i rituali imaju slične narativne zaplete ili ritualne sekvence?

Sva ova pitanja čine se naivnim i zbog toga se nijedan ozbiljan naučnik, pogotovu ako je duže vreme proučavao filologiju i istoriju religija, nikada ne bi usudio da ih postavi. Pa, ipak, to su osnovna pitanja discipline, ona pitanja – i dalje pitanja bez odgovora – koja su, praktično, disciplini istorije religija udahnula život.

Da li je uopšte moguće odgovoriti na ovakva pitanja? Tvrdnja mnogih naučnika, koje mi danas definišemo kao saznajne istoričare, jeste da jedinstvo mentalnog mora neizostavno da leži u jedinstvu ljudskog uma. Tu perspektivu, koja je prihvaćena i ovde, koristili su takvi naučnici kao što su Mircea Eliade, Caren Armstron i Clod Levy-Stros da opišu zajedničke, no ipak nepovezane mitske sheme u različitim geografskim zonama. Za razliku od Cloda Levy-Strosa koji je koristio saznajne pretpostavke na mikronivou mitske naracije, Eliade i Armstrong su ih koristili na makronivou koji je podrazumevao velike jedinice vere: religiozne sisteme.

Prema Eliadeu, religija je autonomni sistem. Obe reči zaslužuju da budu objašnjene. Sistem znači da su svi fenomeni koji pripadaju jednoj jedinici međusobno povezani i integrisani u složenu strukturu koja ih generira. Budući mentalni proces - taj sistem prati puteve stvorene procenjivačkim pravilima uma. To je njegova jedina «logika», koja ne mora uopšte biti logična u odnosu na standardne formalne logike. Autonomni je suprotno od heteronomnog i znači da religija po svom poreklu i funkciji nije nusproizvod drugih sistema (na primer, ekonomije ili društva), ne zavisi od njih i ne generiše ih. To bi bilo jedno od hermetičnih demistifikacija religije, no ono opšteprihvaćeno i za širu populaciju razumljivije objašnjenje nalazi se u svakom relevantnom rečniku stranih reči gde se kaže da je religija verovanje u natprirodna bića, naročito u Boga... Mi ćemo se ovde zadržati na nekoliko najdominantnijih svetskih religija, odnosno onih koje imaju najveći broj svojih posvećenika...