Status :
Registrovan : Aug 2009
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Poruke : 5,528
Re: ISLAM
nastavak
Počnimo kratkim biografskim pregledom ovoga genija, da bismo odredili njegovu osnovu i utjecaje koji su ga uobličili. Rođen je 604/1207. za vrijeme vladavine Muhamed Hvvarizm Šaha čija imperija se protezala od Urala do Perzijskog Zaliva i od Eufrata do Inda. Njegova familija je ovdje bila nastanjena već nekoliko generacija. Kako je Balh bio u Perzijskoj oblasti, a Rumi pisao na perzijskome jeziku, savremeni iranski učenjaci kažu da pripada iranskoj naciji. Turci ga, pak, svojataju, jer je već poslije njegove rane mladosti, familija odselila u Anadoliju; kako je, pak, Anadolija ranije bila dijelom Rimskoga carstva, veliki je mistički pjesnik nazvan Rumi, što znači Rimljanin. Arapi su ga mogli nazvati Arapom jer u vrhu njegova genaologijskog stabla nalazimo velikoga halifa abu Bakra, prvoga Poslanikovog nasljednika. Duh Rumija, univerzalnog mistika, mora da se smješka svima ovim svojatanjima: u jednoj od svojih pjesama on kaže da je nebo njegova prava otadžbina kojoj moli da se vrati. U drugoj pjesmi on traži od svojih sljedbenika muslimana ono što je tražio od sebe sama: »Kao što moja otadžbina nije Hurasan niti bilo koje mjesto na Istoku ili Zapadu tako, prema vjerovanju, nisam Jevrej, niti zoroastrijac čak niti musliman, kako se taj pojam općenito razumije.«
Nemoguće je staviti ikakvu etiketu na genija poput njega: za njegova života okrutna opozicija bila je krajnje podozriva prema njegovim vjerovanjima a neke njegove prakse žigosane su kao novotarija i odstupanje. Postoji dovoljan materijal o njegovim vjerovanjima i izjave koje ga osuđuju kao jeretika pred sudom inkvizicije. Njegovi biografi navode jedan događaj koji baca svjetlo na njegovu širokogrudnost. Pričalo se da je poglavar ortodoksnih teologa planirao da ga diskredituje angažujući ga u jednoj kontroverzi kako bi on iskazao svoju jerez. Na samome početku, od Rumija je traženo da se izjasni kojoj od sedamdeset i dvije sekte se priklanja; Rumi je dao sasvim neočekivan odgovor – da vjeruje u sve njih, jer da »ima istine u svakoj od sekti koja je preuveličana i iskrivljena fanatičnom bulumentom slijepih sljedbenika«. Teolog je bio u škripcu ne znajući kako da se uhvati ukoštac s čovjekom koji ima tako neodređen stav. Ljutit na takav zbunjujući odgovor, teolog je u nastupu bijesa izjavio da je to znak da je on jeretik i ateist. Odgovor na ovo još je više uznemirio teologa: Rumi je rekao da on prihvata čak i takav sud o sebi.
Reče voda nečistomu: “Dođi!” Reče nečisti vodi: “Stid je moj prevelik.” Odgovori mu voda: “Kako će se bez mene oprati tvoj stid?
Reče jednom neki čovjek: “Ovaj bi svijet bio divan, kad ne bi bilo prijetnje smrti.” Prijatelj mu odgovori: “Bez smrti, ovaj zbrkani svijet ne bi valjao ni šupljega boba. Bio bi poput neobrana kukuruzna klipa u polju, jalov i zanemaren, sa zrnima koja neće služiti za hranu. Ono što je zaista smrt, ti si pomiješao sa životom, i svoje si sjeme posijao u neplodnu zemlju.”
Kad bi netko kazao čedu u majčinoj utrobi: “Gle, tamo vani uređen je svijet, zemlja je čarobna, širom raskriljena, bogata nebrojenim milinama, i stvarima ukusnim za jelo; po njoj planine, mora, i livade, mirisni voćnjaci, vrtovi, i plodne njive, a nad njom veličajna nebesa, suncem obasjana, zrake mjesečeve, i svjetlo bezbrojnih zvijezda; čuda su njena i divote riječima na nedohvatu, pa zašto onda ti, pijući krv, i dalje ostaješ u ovomu tijesnom zatvoru nečistoće i bola?” A što može čedo nego da ti gluho uho okrene, u posvemašnjemu nevjerju, jer slijepi nemaju mašte. Ono nikada nije iskusilo ništa izvan maternice, i ne može zamisliti takav svijet. Pa stoga, kad sveci u ovomu svijetu kazuju o svijetu onostranu bez mirisa i boje, nitko ih ne sluša; privrženost tjelesnu svijetu golema je zapreka, baš kao i čedu glad za krvlju, koja ga hrani u utrobi majke.
Neki je čovjek pošao kod zlatara. “Daj mi vagu,” reče, “kako bih mogao vagnuti svoje zlato.” “Odlazi,” reče zlatar. “U mene nema sita na prodaju.” “Daj mi vagu,” ponovi čovjek, “i prestani se ovako neumjesno šaliti.” “U mojemu dućanu nema metle,” odgovori zlatar. “Dosta, dosta!” povika čovjek. “Ni riječi više od ovih šala! Daj mi vagu koju sam tražio. Ne pravi se gluhim, i prestani govoriti u zagonetkama.” “Čuo sam što si rekao,” odvrati mu zlatar, “niti sam gluh, niti djetinjarim. Znam ja što si tražio, ali gle, ti si drhturavi starčić. Ruke ti se tresu, a ono se tvoje zlato sastoji od najsitnijega trunja, pa će ti se rasuti. Onda ćeš ti reći: “Donesite mi metlu, da izmetem svoje zlato iz prašine.” Pa kad pometeš zlato na hrpicu, vidjet ćeš da se ono pomiješalo sa prašinom; pa ćeš zaiskati sito. Ja sam tvoj kraj posve sagledao već na početku. Idi sada, i neka ti je dobar dan!” Na početku pothvata razaberi mu kraj, da se ne bi kajao u Sudnji dan!
Pametni žele nadzor nad sobom; djeca žele slatkiše.
“Zbog mojega prekrasnoga perja trpim na stotine nevolja”, žalio se paun. “Ptičari mi postavljaju prugla, lovci me gađaju, a sve zbog perja. Budući da u mene nema ni snage ni samonadzora da bih sebe zaštitio, bilo bi mi bolje počupati perje. Ono stalno napastuje moju gordost.” Ljudska darovitost i postignuća vode u pad duhovno slabe. Slobodna volja vodi k dobru samo kad se njom služi netko, u koga ima samonadzora, i tko je bogobojazan. Samonadzorom i ćudorednom zaštitom, duhovna se snaga takve osobe pojačava kad se ova služi slobodnom voljom. Ako nema ni samonadzora ni ćudoređa, onda bi se valjalo kloniti slobodne volje, prije no što se s njom ne zastrani u grijeh.
Kad teret utovariš u lađu, činiš to u dobroj vjeri da ti lađa neće potonuti, da će sretno stići na drugu obalu – a ne znaš hoće li. Kažeš li: “Neću se ukrcati dok zasigurno ne saznam što mi slijedi”, tada nećeš obaviti nikakav posao: jer tajna te dvije sudbine nikada se ne otkriva. Trgovac malodušni niti gubi, niti dobiva; ne, on gubi, jer ostaje bez svojega bogatstva. Samo oni gorljivi u svojoj potrazi, oni koji vjerno traže plamen, naći će svjetlost. Budući da svaki pothvat polazi od nade, vjera je zacijelo najvrijedniji doseg nade, jer vjerom se osvaja spasenje.
Pođe lav sa zecom na zdenac, i zagleda se u nj. Ugleda vlastiti lik, i kraj njega tustoga zeca. Netom je spazio svojega “protivnika”, pusti on zeca, a sam skoči u zdenac. Pade u jamu koju je sam sebi iskopao: njegovo je zlosilje po njemu uzvratno udarilo. O čitatelju, mnoge pogreške koje u drugima vidiš, zapravo su tvoje vlastite, u bližnjima odražene! U drugima vidiš sve što si sam – vidiš svoje licemjerje, zlobu, i drskost. Te mane nad kojima se zgražaš, zbiljski su tvoje vlastite, ali ih u sebi ne vidiš tako jasno, inače bi sebe svom dušom zamrzio. Poput lava koji napada svoj odraz u vodi, ti samo sebi štetiš, o budalasti čovječe. Kad padneš na dno bunara svoje vlastite prirode, tada ćeš znati da je greška u tebi. Kao što prorok reče: “Vjerni su zrcalo jedni drugima.”
Kad osoba samozaljubljena vidi da netko griješi, osjeti gdje se u njoj podiže plamen pakla. Svoju paklenu gordost naziva obranom vjere; ne prepoznaje drskost vlastite duše.
¨Mnogi taj čovjek čini djela pobožna s očima uprtim put pohvale i nagrade. To je zapravo prerušen grijeh. Ono što takvi pobožnici smatraju čistim, uistinu je prljavo.
¨U svojoj se zavisti žališ: “Ja vrijedim manje od toga i toga. Njegova veća vrijednost pojačava moju manje-vrijednost. Zaista, zavist je porok; sama po sebi gora je od ikakve manjevrijednosti.
¨Jednoga dana miš dograbi devinu uzdu, i, oponašajući čovjeka, krene pred devom kao predvodnik. Jer ga je deva spremno slijedila, miš se zaludi mišlju o svojoj važnosti. Bljesak te misli ošine devu. “Naprijed, samo uživaj,” progunđa deva. “Ja ću ti već pokazati.” Uto stigoše do obale široke rijeke, pa naglo zastadoše. “Vodiču preko brda i dola,” reče deva, “zbog čega smo zastali? O čemu li se radi? Kreni naprijed kao što čovjek čini! U rijeku zagazi! Ti si moj voditelj i čelnik; ne zastaj na pola puta, ne gubi korak!” “Ali ova je rijeka široka i duboka,” reći će miš. “Strah me je. Sva je prigoda da ćemo se utopiti.” “Hajde da vidim koliko je duboka,” reče deva, i hitro zagazi u rijeku. “Voda mi doseže samo do koljena,” nastavi. “Slijepi mišu, čemu briga? Zbog čega si se usplahirio?” “Tebi je mrav, a meni je zmaj,” odvrati miš. “Velika je razlika između tvojega i mojega koljena. Ako voda doseže do tvojega koljena, razborita devo, onda ona mjeri pune dvije stope iznad moje glave. “Sljedećega puta ne budi ovako drzak,” reče deva, “da ti iskre mojega gnjeva ne bi sažgale i dušu i tijelo. Oponašaj miševe kakav si sam; neka se miševi ne nameću devama.” “Kajem se,” kaza miš. “Za ime Božje, prenesi me preko ove strašne vode, hoćeš li?” “Slušaj me,” odgovori deva, sažalivši se na miša. ” Popni mi se na leđa i sjedni na moju grbu. Ovaj je dio puta meni povjeren; mogla bih prenijeti stotine tisuća takvih kakav si ti.” Budući da nisi vladar, budi jednostavan podanik; budući da nisi kapetan, ne zapovijedaj kretanjem broda. Budući da nisi prorok, idi tragom onih koji od tvarnoga predjela putuju u duhovni. Budući da nisi usta za Božju riječ, budi za nju uho.
Život nije samo topla plima.
I kada te nema - treba da te ima...
Odgovori sa citatom
