PDA

Pogledaj Punu Verziju : Najbolji Srpski vladar



Пркос
12-07-2010, 19:37
Dragi moji, imate više od devet vekova na raspolaganju,pocev od Stefana Nemanje pa do Kralja Petra II Karadjordjevica pa dalje-izaberite najboljeg srpskog vladara. Birate ga po svojoj proceni, znači, može po veličini Srbije za vreme njegove vladavine, po uspesima u bitkama, diplomatiji, progresu itd.

Bez većeg razmišljanja, jedan veliki glas dajem Caru Dušanu! A Vi???

причалица
12-07-2010, 20:04
stefanu nemanji....tvorcu srpske države i svecu, velikom dobrotvoru i veličanstvenom ocu.

G
12-07-2010, 20:09
Knez Mihailo Obrenović bez premca po meni. Evo jedan lep tekst o njegovom životu.

Knez Mihailo je bio idealista i u privatnom životu i u državničkim poslovima. Romantičan i često nesrećno zaljubljen, recitovao je Što se bore misli moje...

Srpski knez Mihailo Obrenović rođen je 16. septembra 1823. godine, u Šarenom konaku u Kragujevcu, kao drugi sin kneza Miloša i kneginje Ljubice. Odrastao je uz majku, daleko od oca, koga je viđao samo o praznicima. Osnovno obrazovanje sticao je uglavnom uz privatne učitelje, koji su ga podučavali u Kragujevcu, Požarevcu i Beogradu, gde je povremeno boravio. Francuz Ramos podučavao je mladog Mihaila stranim jezicima. Kada je knez Miloš abdicirao 1839. godine u korist prvog sina Milana, napustio je Srbiju i sa sobom poveo Mihaila. Knez Milan, njegov brat, umro je posle samo tri nedelje vladavine. Nakon toga, Prvo namesništvo i Savet prihvatili su Mihaila kao bratovljevog naslednika, zamolivši sultana da mu izda berat, što je sultan i uradio, priznavši Mihailu zvanje glavnog knjaza. U pratnji majke, Mihailo odlazi u Carigrad da bi se poklonio sultanu, koji mu tom prilikom dodeljuje titulu svetost i čin mušira - maršala. Vratio se u Beograd 1840. godine, da bi neposredno posle toga bio ustoličen i miropomazan u vreme zasedanja Narodne skupštine.
Vladavina kneza Mihaila protekla je u žestokoj stranačkoj borbi između karađorđevićevaca i obrenovićevaca. Jedni su imali uporište u Ustavu iz 1838, a drugi u samom knezu i postojećoj vladi. U ovu borbu umešale su se čak Rusija i Turska, kojima nije pošlo za rukom da smire međustranačku mržnju.

Odlazak iz Srbije

Turska je podržala pobunu protiv kneza Mihaila i njegove vlade, pa je bio primoran da 1842. godine, sa devetnaest godina, napusti Srbiju.
Izgnani knez živeo je u Zemunu i Banatu do smrti majke 1843. godine i učvršćivanja ustavobraniteljskog režima, odnosno ponovnog izbora Aleksandra Karađorđevića za kneza. Tada je, uveren da je povratak na presto nemoguć, otišao da živi u Beč kod oca, gde je proveo veći deo emigrantskog života. Puno je putovao Evropom, stekavši brojna poznanstva sa vladarima i istaknutim ličnostima iz javnog života Evrope. Ta druženja i kontakti bitno su uticali na upotpunjavanje njegovog obrazovanja, kao i na oblikovanje političkih, nacionalnih i kulturnih pogleda. Tako je izgnani knez od 1844. godine pa sve do 1848. godine putovao po Evropi, obišavši nemačke države, Holandiju, Belgiju, Švajcarsku, italijanske države, Grčku i Poljsku, da bi na kraju stigao u Rusiju, gde je boravio kao gost ruskog cara. Revolucija 1848. godine mu je probudila nadu da će možda uspeti da se domogne prestola, pa mu je pošlo za rukom da se probije sve do Srema. Kad je shvatio da su nade izgubljene, vraća se u Beč, odakle nastavlja svoja putovanja i obilazi Francusku i Englesku.

Život u izgnanstvu

Knez Mihailo je bio vrlo romantične i osetljive prirode, što se delom pripisuje njegovom detinjstvu provedenom uz majku. Iako veoma zaljubljen u jednu Nemicu plemićkog porekla, oženio se Julijom Hunjadi, iz ugledne ugarske porodice Ziči. Na Sv. Iliju, 1853. godine, održano je „toržestveno brakosočitanije".
Mladenci su živeli u Beču do 1856. godine, da bi uz očevu pomoć kupili imanje u Ivanki u Mađarskoj i tamo se preselili. Iako je sve vreme prognaničkog života mladi knez gajio nadu da će se vratiti na presto, nije ga želeo po svaku cenu. To potvrđuje i njegovo pismo upućeno savetnicima 14. jula 1853. godine: „Neću ja preko leševa braće svoje da se penjem na presto srpski, već kad bi to bilo suđeno, rad bi bio da zbog dolaska moga tamo niko ne zaplače, nego svako da mi se obraduje."

Drugi put na vlasti

Knez Mihailo se često viđao i družio sa najumnijim ljudima tog vremena: Vukom Karadžićem, Đurom Daničićem i Brankom Radičevićem. U materijalnoj pomoći i podršci koju je pružao srpskoj intelektualnoj eliti, knez Mihailo je nadmašio čak i svog oca kneza Miloša. U Srbiju se vratio sa ocem 1858. godine, voljom Svetoandrejske skupštine, koja je kneza Miloša drugi put postavila na srpski presto. Otac mu je poverio vojne poslove, u kojima se knez Mihailo pokazao kao veoma dobar saradnik. U vreme borbi za ujedinjenje Italije, 1859. godine, poverena mu je misija kod evropskih sila. Tada je sa kneginjom Julijom posetio Beč, Pariz, London i Berlin. Sa Napoleonom III sreo se dva puta, dok se u Engleskoj našao sa mađarskim revolucionarom Košutom. Na presto je knez Mihailo došao drugi put sa trideset sedam godina, 1860. godine.
Njegova strategija je imala dva pravca - prvi, borbu protiv Turaka i drugi, vladavinu zakona. U njegovoj proklamaciji objavljenoj prilikom stupanja na presto nalazi se rečenica koja nalikuje Dušanovom zakoniku: „Dokle je knjaz Mihail na vladi, neka svaki zna, da je zakon najviša volja u Srbiji, kojoj se svaki pokoravati mora."

Ubistvo kneza

To je bio period veoma stabilne vladavine. Inače, knez Mihailo je bio prvi novovekovni srpski vladar, ne samo po volji narodnoj, već i po „milosti Božjoj". Mihailo je od Pašinog konaka stvorio pravi evropski dvor sa strogim pravilima koja su svi poštovali. Jedna od najvećih zasluga jeste ta što mu je pošlo za rukom da 1867. godine izdejstvuje Ferman o gradovima, jedan od najvažnijih državnopravnih akata u osamostaljivanju Srbije od Turske.
Knez Mihailo je pao kao žrtva zavere koju su organizovali karađorđevićevci sa Pavlom Radovanovićem na čelu. Zaverenici su bili u vezi sa bosanskim vezirom, na osnovu čega se pretpostavlja da je Porta dala ohrabrenje za likvidaciju njenog najokorelijeg protivnika na Balkanu. Ubijen je u beogradskom parku Košutnjaku, 10. juna 1868. godine. Ubistvo je izazvalo veliku narodnu žalost.
Ličnost ovog srpskog vladara, čiji spomenik krasi centar Beograda, bila je u mnogo čemu posebna. Knez je čitavog života bio „obuzet idealizmom", bilo u državničkim poslovima, bilo u privatnom životu.

Nesrećno zaljubljen

Neretko, uz samopožrtvovanje, uspevao je da podigne brojne kulturne ustanove i da pomaže pojedince koji su doprinosili kulturnom razvoju Srbije. Bio je spreman da založi i svoje imanje zarad priprema oslobodilačkog rata protiv Turske. Zahvaljujući njemu, ustrojena je i srpska vojska, koja je za vreme njegove vladavine počela da dobija značaj i ulogu u političkom životu. Njegova najveća želja bila je oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Posle ustanaka pod Karađorđem i Milošem, upravo je knezu Mihailu pošlo za rukom da ohrabri svoj narod da „oživi srpsku misao i da povrati narodni ponos".
Njegova romantična priroda nije mu donela mnogo sreće u privatnom životu. Posle neostvarene romanse sa Nemicom u koju je bio zaljubljen i neuspelog braka sa kneginjom Julijom, nesrećno se zaljubio u svoju mladu rođaku Katarinu Konstantinović, unuku po ženskoj liniji njegovog strica Jevrema Obrenovića. Iako se gotovo čitavo njegovo okruženje oštro protivilo ovoj ženidbi, knez se verio sa svojom nesuđenom izabranicom nekoliko dana pre samog atentata.
Tako je, osim zasluga zapisanih u srpskoj istoriji, knez Mihailo ostao upamćen i po svojim pesničkim ostvarenjima o nesrećnoj i tajnoj ljubavi. I danas se u beogradskim boemskim kafanama može čuti setna kompozicija nastala na njegove stihove Što se bore misli moje.

Autor:

Mila Milosavljević