Halil Džubran - kraljevstvo mašte,suza i osmeha

[Bisernica]

http://razbibriga.net/imported/2010/09/240pxKhalil_Gibran-1.jpg


Halil Džubran (Bšari, 6. decembar 1883. - New York, 10. april 1931.), takodjer prevodjenog imena i Kahlil Gibran i Khalil Gibran (arapski: جبران خليل جبران), bio je libanski, maronitski, arapski i američki pesnik.

Rodio se u mestu Bšari, stotinjak kilometara od Bejruta u porodici maronitskih hrišćana. Kada je imao 12 godina, zajedno s majkom, dvije sestre i polubratom emigrira u Boston. Njegov otac ostaje u Libanu.
Halil u Bostonu 1896. upoznaje fotografa Freda Hollanda Daya, koji mu postaje priljatelj i vrši jak uticaj na njega. 1897. vraća se u Bejrut i počinje pohadjati al-Hikmah gimnaziju te usavršava svoj arapski. 1902. ponovno je u Bostonu i upoznaje mladu pesnikinju Josephine Peabody, u koju se uskoro zaljubljuje. Iste godine, njegova majka, sestra i polubrat umiru od tuberkuloze. Džubran nalazi duhovnu potporu u drugoj sestri i Josephine.
1905. objavljuje eseje u arapskim novinama, a nakon toga počinje objavljivati pesme. Svoju prvu knjigu, Nimfe iz dolina, objavio je 1906. u New Yorku, a drugu, Pobunjeni dusi 1908. Vraća se u Boston 1910. i pridružuje Društvu zlatnih veza, udruženju arapsko-američkih pisaca i intektualaca. Svoj jedini roman, Slomljena krila, objavljuje 1912. Arapska antologija njegovih pesama iz novina objavljena je 1914. u New Yorku pod nazivom Suza i osmeh.
Njegova prva knjiga na engleskom jeziku, Ludak, objavljena je 1918. Prorok, njegovo najpoznatije delo izlazi 1923. i odmah postiže veliki uspeh. Svoju kolekciju aforizama, Kraljevstvo mašte, objavljuje u Kairu 1927., a knjigu Isus, sin čovečji 1928. U martu 1931. izlaze Bogovi zemlje.
10.aprila iste godine Halil Džubran umire u New Yorku. Sahranjen je u rodnom mjestu Bšari.


http://razbibriga.net/imported/2010/09/800pxGibran_MuseumJPG-1.jpg

Muzej i poslednje prebivalište Džubrana u Bšari - Liban

[Bisernica]

…Oslušni, srce moje, i poslušaj šta govorim:
Duša mi bješe moćno stablo čije korijenje seže u dubine
zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju.
Duša mi procvjeta u proljeće, plodove dade u ljeto, a
kada jesen dodje sakupih plodove u srebrne posude i stavih
ih na raskrsnicu. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem
nastavljali.
Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plač i jadikovku
pretvoriše, u posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi
meni ostaviše. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnošljivo gorak,
kiseo kao zeleno groždje, te rekoh svojoj duši:
Teško meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u
utrobe neprijateljstvo. Šta si, dušo, učinila sa slašću koju si
korijenjem sisala iz dubine zemlje, šta si učinila sa mirisom
koji su tvoje grane upijale iz sunčeve svjetlosti?
Potom isčupah moćno stablo svoje duše.
Isčupah ga zajedno sa korijenom iz zemlje iz koje je raslo
i iz koje se hranilo. Isčupah ga iz prošlosti i oduzeh mu
sjećanje na hiljadu proljeća i hiljadu jeseni. Zatim posadih
stablo svoje duše na drugo mjesto.
Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam
nad njim govoreći: Bdijenje nas približava zvijezdama.
Zalijevao sam ga krvlju i suzama govoreći: U krvi ima mirisa i
u suzama slasti.
A kada dodje proljeće, moja duša ponovo procvjeta i u
ljeto plodove dade. U jesen sakupih zrele plodove u zlatne
posude i stavih ih na raskrsnicu. Ljudi su prolazili, sami ili u
grupama, ali niko ne pruži ruku da uzme iz mojih posuda.
Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput
meda, ukusan kao rajsko vrelo, prijatan kao vavilonsko
vino, mirisan kao dah jasmina. Tada uskliknuh:
Ljudi ne žele da kušaju blagoslov, niti istinu, jer blagoslov
je plod suza , a istina je plod krvi!
Zatim sjedoh u sjenku stabla svoje osamljene duše, u
polju daleko od staza vremena.
Ćuti, srce moje, do jutra.
Ćuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima
i tvoj dah neće da kuša....

[Bisernica]

http://razbibriga.net/imported/2010/09/498pxKhali_Gibran-1.jpg

Halil Džubran - fotografija Freda Holland Day-a 1898 godine

[Bisernica]

Dušo

Dušo da ne stremim Večnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vreme peva
Već bih život prekratio i od tela načinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živeo bih slep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami

Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smenjuje zora koja traje
Tako mene žedj u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako dušo neznalica kaže da i duša i telo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvet nestaje ali ima semenku
koja ostaje i tajnu večnosti krije

[Bisernica]

Kad vas ljubav pozove, podjite za njom, Premda su staze njene tegobne i
strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mač,
skriven medju perima njenim, može povrediti. A kad vam progovori,
verujte joj, Premda vam glas njen može unistiti snove, k'o što severac
opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti.
Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao
što se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što
trepere na suncu, Tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga
u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšeničnog, sakupiće vas
u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosejaće vas, da bi
vas otrebila od kukolja. Samleće vas, do beline. Umesiće vas, dok ne
postanete gipki. A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da
postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu. Sve će vam to ljubav
učiniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali
deo srca Života. Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni
mir i zadovoljstvo, Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i
odete sa gumna ljubavi, U svet koji ne poznaje godišnja doba gde ćete
se smejati, al' ne punoćom smeha svog i plakati, al' ne do poslednje
suze svoje. Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju; Jer, ljubav je
dovoljna ljubavi. Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu",
već: "Ja sam u srcu Božijem." I nemojte misliti da možete usmeriti
puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmeriće vaše
puteve. Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni. Ali, ako volite a
morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i
budete kao potok razigrani što peva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol
prevelike nežnosti. Da vas rani sopstveno poimanje ljubavi; I da
krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem
krilatim i uputite zahvalniicu za još jedan dan ljubavi; Da otpočnete u
poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu; Da se s večeri
vratite kući sa zahvalnošću, A potom da usnite s molitvom za voljenog u
srcu i pesmom slavljeničkom na usnama…


iz Prorokovog vrta

[Bisernica]

Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda.
Kad god sam savladao neku šumovitu prepreku, dospio sam
u zelenu ravnicu.
Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici,
našao sam ga u osvitu jutra.
Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivošcu nadajući se da za to slijedi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao.
Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svijetom misleći da je glup i nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi.
I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo suštinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kažemo da pada; ako polako ide, kažemo da je slabić koji propada; ako zamuca, kažemo da je nijem; ako uzdahne, kažemo da je u samrtnom ropcu i da umire.
I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo '' ja '' i površnosti zvanih '' vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''.
Šta možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama?
Kažem vam, a možda su moje riječi veo koji prekriva lice istine u meni, kažem i vama i sebi: Ono što vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama; ono što cujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi čovjeka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prijestupnik. Ako vidimo čovjeka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne prešućujemo ko je ubica, a ko žrtva. Ako čujemo čovjeka kako pjeva, a drugoga kako plače, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.
Ne, brate, ne sudi o istini u čovjeku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj njegove riječi ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osjećanja. Takodje je mnogo onih koje nipodaštavaš zbog ružna izgleda i nedolična života, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima božanskog daha.
Katkada u jednome danu posjetiš i dvorac i straćaru. Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tužan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje čulima opažaš, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, već bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.
U toku dana mozeš sresti dva čovjeka.Jedan ti se obraća glasom što liči na bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojažljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim rečenicama. Ali, kada bi ih mogao vidjeti na iskušenjima, ili u činu žrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto što i bojažljivost.
Katkada pogledaš kroz prozor i među prolaznicima ugledaš monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisliš: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ružna druga. Ali, kada bi zatvorio oči i za trenutak oslušnuo, čuo bi šaputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol želi; u duši svake od njih je sjenka Duha.
Katkada ideš svijetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost te uđeš u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i širokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrijeli, neki kao da bi poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a svi su u prelijepoj odjeći, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.
Poslije izvjesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bijednim kućama i tijesnim sokacima koji, kada kiša padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogrije, pretvore se u oblake prašine. Mještani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negdje daleko te napuštaš njihovu zemlju osjećajući odvratnost i ogavnost, govoreći: Razlika između onog što vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao razlika između života i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć; u prvom je proljećna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu.
Ali, kada bi oba grada mogao pogledati božjim očima, vidio bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj bašti.Kada bi tako mogao duže pronicati u njihovu suštinu, vidio bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mjehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrijednost.
Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.
Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade sveštenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama.
Ni umjetnost nije u onome što čuješ ušima, bilo da je to tiho zvučanje pjesama, zvonjava riječi u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima. Umjetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pjesmama; u onome što do tebe dospijeva posredstvom kaside, a što je u duši pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika nadahnjuje te, gledajući je, vidiš nešto dalje i ljepše od nje.
Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim riječima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne smatraj neznalicom prije nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego što oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo. Ne reci: On je škrtica tijesne ruke, prije nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenit i blagodaran prije nego što saznaš šta me podstiče na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane.

Khalil Gibran - "Mirisni plodovi duše''

[Bisernica]

U dubini moje duše je pjesma koja neće u riječ da se odjene. To je pjesma što kao kamenje u mome srcu prebiva i odbija da se mastilom toči na hartiju, ona mi osjećanja obuhvata poput tananog omotača
i neće da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plašim da je zrak ne zaprlja? Kome da je ispjevam kada je navikla da živi u mojoj duši kao u svome domu te se plašim da se slušanjem ne povrijedi?
Ako mi u oči pogledate, vidjet ćete sjenku njene sjenke i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit ćete njeno treperenje.
Svojim djelima je iskazujem kao što jezero odražava sjaj zvijezde, moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca, otkrivaju tajne ružinog cvijeta.
U meni je pjesma koju tišina objavljuje, a buka sputava; koju snovi izgovaraju, a java progoni.

Kahlil Gibran - " Prorok"

[Bisernica]

Kada tvoj prijatelj kaže što misli,
nećeš se bojati onoga "ne" u svom duhu,
niti ćeš suzdržati "da".

A kada ćuti tvoje srce i dalje
sluša njegovo srce;

Jer u prijateljstvu bez reči rađaju se
i dele sve misli, sve žudnje i sva očekivanja,
uz nepriznatu radost.

A kada se rastajete od prijatelja, ne tugujte;
Jer ono što u njemu najvise volite
možda će biti jasnije kad bude daleko,
kao što penjač jasnije vidi
planinu iz doline.

[Bisernica]

Drži li rumenilo jutra

Drži li rumenilo jutra
srce noći
čvrsto na svojim grudima?
Brine li se more
o mrtvima u svojim dubinama?
Poput zore
uzdiže se moja duša,
neoklopljena i nevezana.
Poput neumornog mora
ponire moje srce
u moje dubine,
u potonule olupine
brodovlja i zemlje.
Ne lijepim se na ono
što se lijepi za moje pete.
Hranim se letom
u nedokučive visine.

[Bisernica]

Tad Almitra progovori ponovo, te kaza:
A šta je sa Brakom, učitelju?
A on odgovori ovim rečima:

Rođeni ste zajedno i zajedno ćete biti za sva vremena.
Bićete zajedno kada vam bela krila smrti rasprše dane.
Da, bićete zajedno čak i u nemom pamćenju Božijem.
Ali, neka u vašem zajedništvu bude prostora.
I neka vetrovi nebeski igraju među vama.

Volite se, ali ne namičite okov ljubavi:
Nek' ona radije bude more što se talasa međ' obalama vaših duša.
Punite čaše jedno drugome, ali nemojte piti iz jedne čaše.
Podajte jedno drugome hleba, ali ne jedite od istog somuna.
Pevajte i igrajte zajedno i radujte se, ali neka svako od vas bude za sebe,
Kao što su strune leutove za sebe, iako trepte muzikom istom.

Dajte svoja srca, ali ne jedno drugom u vlasništvo.
Jer, samo ruka Života može da drži vaša srca.
I budite zajedno, ali ne odveć' blizu:
Jer, i stubovi u hramu razdvojeni stoje,
A hrast i čempres ne rastu jedan drugom u senci.

[Bisernica]

A jedna žena koja je privijala svoje čedo na prsa reče:
Pričaj nam o Deci.
A on reče:

Vaša deca nisu vaša.
Ona su sinovi i kćeri žudnje Života za samim sobom.
Oni nastaju preko vas, ali ne od vas,
I, iako su sa vama, ona vam ne pripadaju.
Možete im darovati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju misli sopstvene.
Možete im skučiti tela, ali ne i duše,
Jer duše njihove obitavaju u kući sutrašnjice,
koju vi ne možete pohoditi, čak ni u snovima svojim.
Možete težiti da budete kao oni,
ali ne pokušavajte da ih terate da oni budu kao vi.
Jer, život ne ide unazad, niti se zadržava u prošlosti.
Vi ste lukovi iz kojih se deca vaša poput živih strela odapinju napred.
Strelac vidi metu na stazi beskraja i On vas savija snagom svojom,
kako bi strele Njegove letele hitro i daleko.
Neka vas ispuni sreća što vas
Strelac savija u ruci svojoj;
Jer, baš kao što voli strelu što leti,
On voli i postojani luk.

[Bisernica]

Da si šapat vetra,da me dražiš tvojim dahom,
kad poželiš da me nosiš
u daljine,jednim mahom
...Da si Sunca zrak,da si tu - da je svetlo,
kad te nema da je mrak,
Da te vidim,da si pored,
i priznam da postojiš.
Da te osetim bar jednom
i pustim da me osvojiš..
Da si živa,topla,meka daha koji stvara
vulkan osećaja,
smešten u tvom srcu,...u tvojoj duši..
Voleo bih da te milujem..
pogledom..
rečima..
dahom..
voleo bih..
da tvoj pogled otapa led i čemer koji steže moju dušu..

[Bisernica]

More


U noćnome miru kada za zastorima čovjek usni

Šuma kliče:
Ja sam Sila koju sunce iz zemlje izmami,

A more ostaje mirno
Misleći: Sila pripada meni.

Stijena veli:
Vrijeme me sazdalo kao kamenje za Dan sudnji,

A more je i dalje nemušto
Misleći: Znamenje pripada meni.

Vjetar veli:
Divna je moja samotinja među nebom i maglama,

A more ostaje mirno
Misleći: Vjetar pripada meni.

Rijeka veli:
Pitka li sam tečnost što gasi žeđ poljima,

A more je i dalje nemušto:
Misleći: Rijeka pripada meni.

Gora veli:
Ja sam stasita kao nijedna zvijezda u svemiru,

A more je i dalje mirno
Misleći: Gora pripada meni.

Misao veli:
Ja sam jedini kralj na ovome svijetu,

A more ostaje usnulo
U snu govoreći: Sve pripada meni.

[Bisernica]

Čovjekova himna


Bio sam
i biću
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Mjerio sam daleke prostore
beskraja
i uspeo se u svijet snova
do samoga izvora svjetla
letjeh uvis.
No pogledaj me
Rob sam materije

Osluškivao sam učenje Konfučija.
i ispitivah brahmansku mudrost
sjedio sam pored Bude ispod drveta spoznaje.
No pogledaj me.
Sapleten sam u nevjeri i neznanju

Zatekoh se na Sinaju
kada se Bog ukaza Mojsiju.
Na Jordanu doživjeh čuda Nazarićanina
i u Medini slušah učenje arapskog proroka.
No pogledaj me.
Ja sam žrtva sumnje.

Sopstvenim očima gledah
moć Babilona.
Slavu Egipta i veličinu stare Grčke.
No moje oči su odgovorne
pred bijedom njihovih djela.

Bijah kod čarobnjaka endorskog
sveštenika asirskih i proroka palestinskih
i ne prekidah pjevati o stvarnosti.

Učih o mudrosti indijskoj.
Stekoh majstorstvo u pjesništvu
što izvire iz srca arapskoga
slušah muziku zapadnih naroda
i uprkos tome još sam slijep i ništa ne vidim
moje uši su gluhe i ne propuštaju glas.

Pretrpjeh tiraniju nezasitih osvajača.
Tlačenja despotska
sužanjstvo raznih moćnika.
I uprkos tome još sam jak
i borim sa s danima svoga postojanja.


Sve to čuh, vidjeh i trpjeh
iako sam još u uzrastu djetinjem.
Ali kroz skora djela mladalačka
ostariću i ostvariti savršenstvo
i potom se vratiti Bogu.

Bio sam
i jesam
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

[Bisernica]

Mirisni plodovi duše



Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva


Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami


Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne


Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.

[Bisernica]

Tvoj Liban i moj


Ti imaš tvoj Liban i ja imam moj.
Tvoj Liban je politički i ima svoje probleme.
Moj je prirodan Liban u svoj svojoj ljepoti.
Ti imaš svoj Liban sa programima i sukobima.
Ja imam moj sa njegovim snovima i nadama.
Budi zadovoljan sa tvojim Libanom, kao što sam ja zadovoljan sa svojom vizijom o slobodnom Libanu.
Tvoj Liban je zapleteni politički čvor koji vrijeme nastoji da razveže.
Moj Liban je lanac od brežuljaka i planina koje se s poštovanjem i veličanstveno uzdižu prema nebu.
Tvoj Liban je međunarodni problem koji tek treba razriješiti.
Moj Liban je miran, začarane šumoreće doline sa crkvenim zvonima i šapućućim potocima.
Tvoj Liban je takmičenje između protivnika sa zapada i onoga sa juga.
Moj Liban je krilata molitva koja lebdi u zoru kad pastiri vode svoja stada na pašu i, opet, uveče kad se seljaci vraćaju sa livada i iz vinograda.
Tvoj Liban je popis beznačajnih glava.
Moj je vedra planina koja stoji između mora i ravnica, kao pjesnik između jedne i druge vječnosti.
Tvoj Liban je prevara lisice kad se sretne sa hijenom i lukavost hijene kad ova sretne vuka.
Moj Liban je vijenac sjećanja djevojaka koje kliču od radosti i djevica koje pjevaju između gumna i presa za vino.
Tvoj Liban je partija šaha između biskupa i generala.
Moj Liban je hram u kojem moja duša nalazi nebo kad se zamori civilizacijom koja juri na škriputavim točkovima.
Tvoj Liban su dva čovjeka: jedan koji plaća namete i drugi koji ih skuplja.
Moj Liban je onaj koji naslanja svoju glavu na svoju ruku u sjenci Svetog Kedra, zaboravljajući na sve osim Gospoda i svjetlost Sunca.
Tvoj Liban su pristaništa, pošte i trgovine.
Moj Liban je daleka misao, plamena ljubav i božanska riječ koju zemlja sapuće na uho prostranstva.
Tvoj Liban su postavljeni službenici, činovnici i direktori.
Moj Liban je rast mladosti, odlučnost zrelosti i mudrost starosti.
Tvoj Liban su predstavništva i odbori.
Moj Liban su združivanje i okupljanje oko ognjišta u noćima bure kad je tama ublažena bjelinom snijega.
Tvoj Liban su partije i sekte.
Moj Liban je omladina koja se vere po stjenovitim visinama, gazi po potocima i luta po poljima.
Tvoj Liban su govori, predavanja i rasprave.
Moj je pjevanje slavuja, šuštanje grana u šumama, odjeci pastirove frule u dolinama.
Tvoj Liban su prerušavanja, pozajmljene ideje i prevara.
Moj Liban je jednostavna i gola istina.
Tvoj Liban su zakoni, propisi, dokumenti i diplomatska akta.
Moj je u dodiru sa tajnama života koje on zna bez svjesnog znanja; moj Liban je čežnja koja sa svojim osjetljivim vrhom dostiže daleki kraj neviđenog i vjeruje da je to san.
Tvoj Liban je mrgodan starac koji gladi svoju bradu i misli samo na sebe.
Moj Liban je mladić uspravan kao kula, koja se osmjehuje kao zora i misli na druge kao što misli na sebe.
Tvoj Liban traži da bude odvojen i zajedno sa Sirijom u isto vrijeme.
Moj Liban se niti sjedinjava niti razdvaja, niti proširuje niti smanjuje.
Ti imaš tvoj Liban, a ja imam moj.
Ti imaš tvoj Liban i njegove sinove, a ja imam moj i njegove sinove.
Ali, ko su sinovi tvog Libana?
Dozvoli da ti pokažem njihovu stvarnost:
Oni su ti, čije su duše rođene u bolnicama Zapada, čiji su umovi probuđeni u krilu gramzivaca koji igraju ulogu darežljivaca.
Oni su kao savitljive grane koje se savijaju desno i lijevo. One drhte ujutro i uveče, ali nisu svjesne svog drhtanja.
Oni su kao brod bez jarbola i krme koga udaraju talasi. Sumnjičavost je njegov kapetan, a njegova luka je spilja vukodlaka. Nije li svaka prijestonica Evrope vukodlačka spilja?
Ovi sinovi su jaki i rječiti među sobom, ali slabi i nijemi medju Evropljanima.
Oni su slobodni i usrdni reformatori, ali samo u novinama i na govornicama.
Oni krekeću kao žabe i kažu: "Mi se oslobađamo od našeg starog neprijatelja", dok se njihov stari neprijatelj skriva u njima samima.
Oni koračaju na pogrebnoj procesiji pjevajući i trubeći, ali pozdravljaju svadbenu povorku na konjima naričući i kidajući odjeću.
Oni ne znaju za glad dok je ne osjete u svojim džepovima. Kad sretnu nekog ko je duhovno gladan, onoga se klone i podsmjevaju mu se govoreći: "On je samo duh koji hoda po svijetu fantoma."
Oni su kao robovi koji, zato što su zahrđale okove zamijenili sjajnim, smatraju sebe slobodnim.
To su sinovi tvog Libana. Ima li nekog među njima tako čvrstog kao stijene Libana, tako slatkog i bistrog kao vode Libana, tako čistog i svježeg kao okrepljujući povjetarac Libana?
Ima li nekog među njima koji može da tvrdi da je njegov život da je njegov život bio kap krvi u venama Libana ili suza u njegovim očima ili osmjeh na njegovim usnama?
To su sinovi tvog Libana. Kako su oni veliki u tvojim očima, a kako mali u mojim!
A sad dozvoli da pokažem sinove moga Libana:
Oni su seljaci koji kamenito tle preobraćaju u voćnjake i vrtove;
Oni su pastiri koji vode svoja stada od jedne do druge doline da bi mogla da se uvećaju i umnože, da ti pruže svoje meso za hranu i svoju vunu za odjeću;
Sinovi mog Libana su vinogradari koji muljaju grozđe i prave dobro vino;
Očevi koji podižu dudovo drveće i oni koji predu svilu;
Muževi koji žanju žito i zene koje sakupljaju snopove;
Oni su zidari i grnčari, tkači i livci crkvenih zvona;
Oni su pjesnici i pjevači koji svoju dušu izlivaju u nove stihove;
Oni su ti koji su otišli iz Libana bez prebijene pare u neku drugu zemlju sa plamenom odlukom u srcu da se vrate punih ruku i sa lovorovim vijencem ostvarenja koji krase njihova čela;
Oni se prilagođavaju novoj okolini i cijenjeni su kud god idu.
To su sinovi mog Libana, neugasive buktinje i so koja se ne može pokvariti;
Oni hodaju krepkim nogama prema istini, ljepoti i savršenstvu.
Šta ćeš ti ostaviti Libanu i njegovim sinovima sto godina od danas?
Reci mi, šta ćeš ti ostaviti za budućnost osim izgovora, laži i gluposti?
Vjeruješ li da će etar primiti u sebe duhove smrti i dah grobova?
Da li zamisljaš da njegovo tijelo u dronjcima guši zivot?
Istinu da ti kažem, da će maslina koju je zasadio seljak u podnožju planina Libana, nadživjeti tvoja djela i ostvarenja. I drveni plug koji vuku dva vola preko terase Libana će nadmašiti tvoje nade i ambicije.
Kažem ti, i savjest kosmosa mi je svjedok, da pjesma berača povrća na padinama Libana je vrijednija od brbljanja tvojih uvaženih ličnosti.
Sjeti se da si nula. Ali kad shvatiš moju malenkost, moja netrpeljivost prema tebi preobratiće se u saosjećanje i ljubav. Šteta što ti to ne razumiješ.
Ti imaš tvoj Liban, a ja imam moj.
Ti imaš tvoj Liban i njegove sinove. Budi zadovoljan njim i njima ako si srećan sa praznim mjehurima. Što se mene tiče, ja sam srećan i lijepo mi je sa mojim Libanom i ima slatkoće, zadovoljstva i mirnoće u mom poštovanju prema njemu.

[Bisernica]

Život je otok čije su litice želje, drveće snovi, cvijeće samotinja, vrela žeđ, a ono je usred mora samoće i izdvojenosti.

Tvoj život je, prijatelju, otok odsječen od svih otoka i kontinenata. Koliko god lađa i čamaca poslao ka drugim obalama i koliko god lađa stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u čežnji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.

Vidio sam te, prijatelju, kako sjediš na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregršt zlata tajna veza što povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mišlju i sto spaja njihove težnje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajača, vodiš vojske i trijumfalne legije na jake tvrđave te ih razaraš, zatim ideš na druge utvrde te i njih osvajaš.

Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce sto drhti u samoći i izdvojenosti, kao što drhti žedan čovjek u kavezu načinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.

Vidjeh te, prijatelju, kako sjediš na prijestolju slave, a oko tebe ljudi što opjevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrđa i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duše odlučnošću svoje duše i vodi ih između zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledaš lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono što je duša za tijelo.

Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno biće kako stoji uz tvoje prijestolje krunišući se otuđenošću i grcajući u samoći. Zatim vidjeh kako tvoje biće na sve strane ispruža ruku, kao da traži samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to biće kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome ničega nema osim njegove samoće i izdvojenosti.

Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu ženu, kako med svoga srca točiš na njen razdjeljak, ruke joj obasipaš poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjećanja u očima i majčinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samoću ovoga čovjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraća i spaja sa Sveopćim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlači k sebi ono što se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav.

Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj ženi, ali ne može; vidjeh iza tvoje duše što se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dušu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne može.
Tvoj život je, prijatelju, izdvojeno boravište, daleko od svih drugih boravišta i živih stvorova.

Tvoj unutarnji život je boravište daleko od svega što ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boraviste mračno, ne možeš ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne možeš ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne možeš ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne možeš ga spustiti u dolinu kojom tuđe noge stupaju.

Tvoj duševni život je, prijatelju, okružen samoćom i izdvojenošću. Da nije te samoće i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoće i izdvojenosti, tada bih, čuvši tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu

[Bisernica]

Voleo bih....

da si šapat vetra,da me dražiš tvojim dahom,
kad poželis da me nosiš
u daljine,jednim mahom
...Da si Sunca zrak,da si tu - da je svetlo,
kad te nema da je mrak,
Da te vidim,da si pored,
i priznam da postojiš.
Da te osetim bar jednom
i pustim da me osvojiš..
Da si živa,topla,meka daha koji stvara
vulkan osećaja,
smešten u tvom srcu,...u tvojoj duši..
Voleo bih da te milujem..
pogledom..
rečima..
dahom..
voleo bih..
da tvoj pogled otapa led i čemer koji steže moju dušu..

[Bisernica]

Sedam puta prezreh dušu svoju:

Prvi put kad je vidjeh kako skromnim trudom visinu dostiže.
Drugi put, kada je vidjeh kako hramlje pred onima što obogaljeni bijahu.
Treći put, kada joj je dato da bira između teškog i lakog, a ona odabra lako.
Četvrti put, kada načini grešku, a tješila se time da ih i drugi čine.
Peti put, kada se uzdržala zbog slabosti, a svoje strpljenje smatrala vrlinom.
Šesti put, kada je prezrela ružnoću lika, a nesvesna bijaše da je to jedna od
njenih sopstvenih maski.
Sedmi put, kada je pjevala pjesme hvale, a to pjevanje smatrala vrlinom.


Gibran

[Bisernica]

Suza i osmeh


Ne bih menjao tuge srca moga za radosti koje osećaju mnogi.
Niti bih suze,koje pečal u svakom delu bića moga izaziva,pretvorio u smeh.
Želim da moj život ostane jedna suza i jedan osmeh.
Suza da pročisti moje srce i pruži mi razumevanje životnih tajni i skritih stvari.
Osmeh da me učini bližim mojoj braći i da siboliše moje veličanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca,osmeh da bude znak moje radosti što postojim.
Radije bih da skončam žudeći i čeznući,nego da živim u očajanju i beznađu.
Želim da glad za ljubavlju i lepotom bude u temeljima duše moje,jer video sam da su siti najnesrećniji od svih ljudi.Čuo sam uzdahe onih koji čeznu i žude i to je najprijatnija od svih melodija.
Kako se primiče veče,cvet zatvara svoje latice i tone u san,grleći svoje čežnje.Kako se bliži jutro,cvet otvara usne da susretne sunčev poljubac.
Život cveta je satkan od žudnje i zadovoljstva.Jedne suze i jednog osmeha.
Talasi mora postaju para,izdižu se ,spajaju i tvore oblak.
Taj oblak lebdi iznad brda i dolina sve dok ne naiđe na nežni povetarac,zatim u vidu kapljica pada na polja,pridružuje se potocima i rekama da bi se na kraju vratio u more,njegov dom.
Život oblaka čine razdvajanje i spajanje.Jedna suza i jedan osmeh.

I duša isto tako biva odvojena od jedne sveobuhvatnije duše pa se kreće kroz svet tvari,poput oblaka prelazi preko planina tuge i ravnica radosti,da bi se susrela sa povetarcem smrti i vratila tamo odakle je došla.
Vraća se u okean Ljubavi i Lepote - Bogu.

[Bisernica]

Život ljubavi


Proleće

Dođi voljena moja,pođimo u šetnju među brdima,jer snegovi su se istopili,
živi svet se probudio iz zimskog sna i luta preko brda i dolina.
Dođi,sledimo tragove proleća na udaljenom polju.
Dođi i penjat ćemo se na uzvišenja i posmatrati talasasto zelenilo dolina pod nama.

Prolećna zora je razmotala odeždu koju je skrivala zimska noć,i jabuka i breskva su
se njom ogrnule,nakićene kao neveste uoči Volšebne Noći.
Probudila se i loza,njeni izdanci se prepliću kao ruke ljubavnika.
Teku potoci i jure među kamenčićima,pevajući ode radosti.
Cveće se izliva iz srca Prirode kao pena iz talasnog brega.
Dođi,voljena moja,ispijmo poslednje kišne kapi sa latica narcisa i ispunimo duše naše
rodosnom pesmom ptica.
Udahnimo miris povetarca i sednimo pored onog kamena gde se krije ljubičica,i tu
razmenjujmo poljupce.


Leto

Dođi ljubavi moja ,do polja jer nastupili su dani berbe i žetva se bliži.
Sunce je zrnca učinilo zrelim i zahvalnim Prirodi na njenoj ljubavi.
Dođi pre nego što ptice uberu sve plodove našeg rada,i pre nego što mravi
preplave našu zemlju.
Sakupimo zemaljske plodove ,kao što duša prikuplja zrna blaženstva nastalog
sejanjem zadovoljstva u dubini naših srca i ispunimo korpe naše nagradama
koje nam nudi priroda,kao što Život puni skladišta naših duša.
Dođi drugarice moja,načinimo od trave krevet naš,a od nebesa prekrivač.
Spustimo glave na jastuk od mekanog sena,nađimo na njemu odmor od
napornog dnevnog rada i slušajmo melodičan žubor potoka u dolini.


Jesen


Pođimo u vinograd,ljubavi moja,iscedimo grožđe i čuvajmo vino u ćupovima,
kao što naš duh čuva životne mudrosti.
Skupimo voće,a iz cveća iscedimo mirise.
Vratimo se domovima našim jer listovi su počeli da žute,a vetrovi su ih razbacali
da načine od njih mrtvački pokrov za cveće koje je umrlo od žalosti za minulim letom.

Pođi,jer ptice odleteše ka morskoj obali,noseći u svojim krilima sećanje na veliku
radost u vrtovima ,i ostaviše za sobom usamljen jasmin i mirtu.I poslednje suze su
prolivene nad tlom.
Hajde krenimo,potoci su prestali da teku i izvori su usahli,jer presušiše njihove suze
radosnice; i brežuljci su odbacili svoju lepu odeždu.
Hajmo voljena.Jer Prirodu je obuzeo san i ona se uz tužnu i čežnjivu melodiju
oprašta sa budnošću.


Zima

Približi mi se,moja srodna dušo.Pribij se uz mene i ne dozvoli da ledeni dah zime
rastavi naša tela.Sedi sa mnom pokraj ove vatre,jer vatra je plod zime.
Pričaj mi o životu,jer uši su mi umorne od uzdaha vetrova i krika Prirode.
Brzo zatvori vrata i prozore jer mi rastužuje dušu ljutito lice Prirode.,a prizor grada
pod snegom,kako sedi kao ucveljena mati,zadaje bol mome srcu.
Zatim sipaj ulje u lampu,već postaje mračno.Stavi je pored tebe da mogu da vidim
šta su noći ispisale na tvome liku.Donesi ovamo krčag sa vinom,pa da pijemo i prisetimo
se dana kad smo cedili grožđe.

Približi mi se jedina,vatra se gasi i ostaje samo pepeo.
Zagrli me ,lampa prestaje da gori,nrak ju je savladao.
Kapci nam postaju teški od vina.
Pogledaj me svojim snenim očima.Zagrli me pre no što san obgrli nas.
Poljubi me,jer sneg je zarobio sve sem tvog poljupca.
Oh,voljena moja,kako je dubok okean sna !
A kako je daleko jutro u ovoj noći !

[Bisernica]

Kao što je to slučaj sa mnogim pesnicima romantizma,bilo istoka ili zapada,tako su i Gibranovi početci bili usmereni ka blistavom sjaju večnosti,daleko od sveta koji je uvek bio u kandžama nepravde i nasilja.Beg osetljive duše od svarnosti često poprima revolucionarne razmere,od kojih je politička revolucija najvidljivija,iako u njegovom slučaju pobuna nije toliko usmerena protiv institucija ,koliko protiv pojedinaca koji su postali saučesnici čistog zla,pohlepe,nepravde i krvoprolića.Zbog toga su većina njegovih likova u njegovim ranim delima personifikacije,što čini parabolu i alegoriju njegovim uobičajenim stvaralačkim postupcima.U svojim kasnijim delima on napušta indirektni narativni stil i smelije prihvata nadu u sreću sada i na ovom svetu.

[Bisernica]

Na Dalekom istoku su dve ogromne civilizacije hiljadama godina stražarile nad velelepnošću nebrojeno detalja uokvirenih čvrstim konturama,i one opstaju vekovima.Za razliku od Dalekog,Bliski istok je bio izgrađen,a zatim sravnjen sa zemljom,pa ponovo izgrađivan na temeljima starih kultura.Stari Heleni su izgradili Troju između Ide i Samotrake i zveket oružja je sa ovih prostora prenela Homerova lira.Vekovima kasnije ,Vizantija je odredila prve okvire italijanskoj srednjevekovnoj umetnosti.Bliski istok je na svom oskudnom zemaljskom tlu bio rasadnik religija,i misticizma ,koji je možda samo u Indiji bio gušće zasejan.Liban je zemlja Gibranovog porekla ,jedna od onih u kojoj se mešaju stari i novi običaji,u kojoj mlade hrišćanke s proleća bacaju cveće u potoke koji se slivaju niz planinu Liban,što je istovremeno i slavljenje povratka Adonisa iz carstva smrti.
Gibran predstavlja Prirodu kao devojku - "ja sam deva koju tvoji praoci obožavaše,za mene su podizali oltare,svetilišta i hramove..."

[Bisernica]

Ti hramovi su srušeni,neki do njih i sravnjeni sa zemljom ,i tek u nekom starom zapisu ili kotkrivenom temelju nazire se dokaz njegovog postojanja,dok su neki ostavili za sobom samo neorganizovane gomile kamenja koje ni malo ne liče na građevinu koju su nekad tvorili.Traganje za onim što nastavlja da biva i kad se kamenje sruši i statue u prah pretvore,često ej mladog pesnika vuklo razmišljanju među tim ostatcima civilizacije koja se srušila u prašinu civilizacije koja joj je predhodila : među trgovima,rimskim hramovima,crkvama,tvrđavama.
U predvorju jednog takvog hrama,mladi Gibran je nakon jutarnje šetnje posmatrao jednog usamljenog čoveka kako sedi na srušenom stubu,pogleda okrenutog ka istoku.Upitao je čoveka šta radi,a čovek mu odgovori:

"Posmatram život".
"Samo to radiš" - pitao je začuđeno pesnik.
"Pa zar to nije dovoljno?"

Ovaj događaj ,koji je zabeležio u jednoj od svojih knjiga,je na Gibrana ostavio snažan utisak.Čini se da je ovaj posmatrač života Gibranova ideja pesnika - sam,neopterećen bukom i kontaktima sa ljudima.Gibranov pesnik se nalazi na vrhu njegove hijerarhije,najuzvišeniji među ljudima.

[Bisernica]

Reci o meni šta želiš i vreme će ti suditi,i tvoje reči će biti svedok pred tim sudijom
i dokaz njegove pravičnosti......Došao sam na ovaj svet da nešto kažem.
Ako me smrt odnese pre nego što zaustim,sutrašnjica će umesto mene zboriti.
Jer sutrašnjica ne ostavlja nikakve tajne skrivene u knjizi Večnosti.....
Ono što danas činim bit će obznanjeno ljudima u danima koji dolaze.

[Bisernica]

Kao što zvezdano nebo ispunjava duh jednih,mirno ili uzburkano more duh drugih,tako je činjenica da potiče iz ranjene zemlje Gibranu omogućila sagledavanje velikih i malih,mnogih i usamljenih,onog što vremenom isčezava i onog što traje.Damask i Liban su njegova najranija sećanja,i iz tih predela sličnih onima opisanih u starozavetnim tekstovima ,on crpi inspiraciju i svoje pesničko nadahnuće.Postaje izgnanik i živi u Parizu,i konačno se nastanjuje u Njujorku gde se i proslavio,ali nikada nije prekinuo snažne veze sa rodnom grudom. U njegovim pokretima bilo je i dalje istočnjačke uglađenosti,sa strahopoštovanjem punim nostalgije je govorio o običajima sirijske crkve,protiv čijeg se ortodoksnog učenja još odavno pobunio.U svojoj mladalačkog pobuni protiv sveštenstva ispoljio je duhovnu naklonost engleskom pesniku Vilijamu Blejku.Obojica su posedovala mnogo zajedničkih ubeđenja : mržnju prema pretvornosti personifikovanu u zlim sveštenicima,oslobađanje fizičke ljubavi iz okova konvencija kako bi se postiglo duhovno ispunjenje,uočavanje lepote jednog trenutka koja nam se čini prolaznom,a zapravo je večna,pronalaženje čuda u prirodi i u uobičajenim sitnicama koje sačinjavaju svakodnevni život....koje u suštini čine život.
Obojivca su u ime mašte ratovali protiv razume,prkosili logici da bi prokrćili stazu koja vodi pravo do Boga.I jedan i drugi su smatrali da ova otkrovenja čine pesnički dar.

[Bisernica]

U Gibranovom Proroku,pesnik i Prorok su jedno,lik odvojen jedan od drugog,ali dva dela istog bića.Pesnik jedino može zgrešiti ako postupa suprotno sopstvenoj prirodi,ali na svim gibranovim stranicama ni jedan pesnik nije počinio takav greh.Za Gibrana je poezija sveta i uzvišeni oni koji su joj se posvetili : "Pesnik ne sme raditi one uobičajene stvari koje drugi ljudi rade,jer pesnik je svet."

[Bisernica]

Za pesnika je život smrt


Noć je raširila svoja krila nad gradom,prekrio ga je sneg,a hladnoća je primorala ljude da napuste trgove i pronađu utočište u svojim domovima.Vetar je jaukao između kuća kao ožalošćeni koji među grobovima oplakuje mrtve.
Na periferiji ovog grada nalazila se stara trošna kuća koja samo što se ne sruši od težine snega.U jednom kutku ove kuće nalazio se krevete u kome je ležao smrtnik i posmatrao kako se slaba svetlost lampe bori sa mrakom.Bio je to mladić u svojim najboljim godinama i znao je da je čas njegovog izbavljenja iz ovozemaljskih okova veoma blizu.I čekao je dolazak Smrti.Na bledom licu mu je sijala nada,a na usnama tužan osmeh.
On je pesnik koji je došao na svet da unese radost u ljudska srca svojim divnim stihovima,a sada je ležao umirući od gladi u gradu živih i bogatih.Plemeniti duh koga je milost bogova poslala da učini život ljudi lepšim,sada se oprašta od ovog sveta pre nego što mu se čovečanstvo i osmehnulo zauzvrat.
Uzdahnuo je poslednji put,a kraj njegove postelje nije bilo nikoga sem jedne lampe,koja mu je pravila društvo u samoći,i osim parčića papira na kojima su bile ispisane misli njegovog nežnog duha.
Skupio je poslednje ostatke svoje snage,podigao ruke ka nebesima i pomerio iznurene kapke kao da njegov umirući pogled može da probije krov ove oronule kolibe da bi video zvezde skrivene iza oblaka,i rekao je :
"Dođi brzo privlačna smrti,duh moj žudi za tobom.Dođi i skini sa mene okove tvari,jer umorio sam se vukući ih.Dođi slatka smrti,i izbavi me od ljudi,koji me drže za stranca samo zato što govorim jezikom anđela među njima.Požuri,ljudi su me odbacili i gurnuli u zaborav zato što nisam žudeo za zemaljskim blagom kao oni,niti sam iskorišćavao slabije od sebe.Dođi mi ,slatka smrti,i uzmi me jer ljudima više nisam potreban.Uzmi me u svoja nedra koja su puna ljubavi,poljubi moje usne,usne koje nisu okusile ni ukus majčina poljupca,niti dodirnule sestrinski obraz,niti poljubile dragu.Požuri i zagrli me ,smrti,voljena moja."
Zatim sam uz postelju ovog mladića na samrti ugledao lik jedne žene nadzemaljske lepote.Bila je odevena u haljinu belu poput snega,a u ruci je držala krunu od ljiljana sa rajskih dolina.
Približila mu se,zagrlila ga i zatvorila mu oči da bi mogao da vidi očima svoga duha.Na usne mu je spustila poljubac pun ljubavi,poljubac koji je na njegovim usnama ostavio osmeh zadovoljstva.I toga trena je koliba ostala prazna,u njoj je ostala samo zemlja i parčići papira u mračnim uglovima.
Godine su prolazile i eštani toga grada su i dalje bili uspavani neznanjem i glupošću.Kada se probudiše iz tog mrtvila i njihove oči ugledaše rađanje mudrosti,podigli su u srcu grada spomenik pesniku,i u određeno vreme svake godine priređivali su svečanost u njegovu čast.
Kako su samo ljudi glupi !

[Bisernica]

A jedne večeri silna oluja pogodi grad, i Alimustafa,sa devetoricom učenika uđe u Vrt,
gdje spokojni i tihi sjedoše oko vatre.Tada jedan od učenika reče:
"Ja sam sam Učitelju,a kopita vremena snažno biju o moje grudi."

Alimustafa se podiže i stade između njih,te glasom,nalik na fijuk silovita vjetra,reče:
Sam! I šta s tim? Sam si došao i sam ćeš isčiljeti u izmaglici."
Stoga, ispij svoj pehar sam i u tišini.Jesenji dani drugi drugim usnama pružiše pehare
druge i natočiše ih vinom trpkim i slatkim,kao što napuniše i pehar tvoj.

Ispij svoj pehar sam,mada ima ukus tvoje vlastite krvi i suza tvojih,i slavi život što ti
je pružio dar žeđi.Jer bez žeđi,srce je tvoje tek obala jalova mora ,bez pjesme i bez plime.
Ispij svoj pehar sam i s radošću ga ispij.
Podigni ga visoko ponad glave i ispij ga do dna za one koji piju sami.

Jednom sam potražio društvo ljudi i sjeo s njima za njihov sto i pio s njima do dna:ali
vino njino nije doprlo do moje glave,niti je zastrujalo u grudima mojim.Samo je sišlo u
moje noge.Um je moj ostao suh,a srce zaključano i zapečaćeno bješe.Jedino moje
noge s njima u njihovoj magli bjehu.
I više nisam tražio društvo ljudi,niti sam pio vino s njima za njihovim stolom.

Zarad toga vam kažem,premda kopita vremena snažno biju o vaše grudi,šta s tim?

Dobro je za vas da sami ispijete svoj pehar tuge ,jer i pehar radosti ispit ćete sami !"

Gibran - Prorokov vrt

[Bisernica]

Jednoga dana Fardus,Grk,dok je šetao vrtom ,zape nogom o kamen i razljuti se.
Potom se okrenu,dohvati ga i dubokim glasom reče :
"O mrtve stvari na mom putu!" , pa hitnu kamen.

I Alimustafa,izabrani i ljubljeni,progovori:
"Zašto kažeš *o mrtve stvari* ? Zar nisi dovoljno dugo u ovom Vrtu da ne znaš da
ovdje ne postoji ništa mrtvo? Sve živi i blista u znanju dana i veličanstvu noći.
Ti i kamen ste jedno.Postoji razlika jedino u otkucajima srca.Tvoje srce kuca
neznatno brže,zar ne,prijatelju moj ? Da,ali ono nije tako smireno.
Njegov ritam možda je drugačiji ,ali ja vam velim,istražite li dubine vaše i
izmjerite li visine prostora,čut ćete samo jednu melodiju i u toj melodiji,
jedno s drugim,u savršenom skladu,kamen i zvijezda pjevaju.

Ako moje riječi nisu doprle do spoznaje vaše,tada ih pustite do sutrašnje
zore.Ako si prokleo ovaj kamen,zato što si se u sljepoći svojoj spotakao o
njega,tada bi prokleo i zvijezdu da se tvoja glava sudari sa njom na nebu.
Ali ,doći će dan kada ćete sakupljati kamenje i zvijezde ,kao što dijete
bere ljiljane u dolu,i tada ćete znati da je sve to živo i da širi miomiris"

Gibran - Prorokov vrt

[Bisernica]

O,ti ,čije ime strahujem da izgovorim,ti,skrivena od mene štitovima moćnika
i bedemima plemstva,ti,stvorenje sa drugog sveta za kojim se samo u večnosti
usuđujem da žudim,gde svi su jednaki,ti,pred kojom i jaki pokleknu,kojoj se
svi klanjaju i poklanjaju sva svoja blaga.

Ti si zaposela srce osveštano ljubavlju,i zarobila dušu oplemenjenu Bogom,
i očarala um koji je do jučer neuhvatljivo hodio poljima,a danas je postao
sužanj strasti.

[Bisernica]

…Oslušni, srce moje, i poslušaj šta govorimuša mi bješe moćno stablo čije korijenje seže u dubine
zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju.
Duša mi procvjeta u proljeće, plodove dade u ljeto, a kada jesen dodje sakupih plodove u srebrne posude i stavih
ih na raskrsnicu. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem nastavljali.
Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plač i jadikovku pretvoriše, u posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi
meni ostaviše. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnošljivo gorak, kiseo kao zeleno groždje, te rekoh svojoj duši:
Teško meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u utrobe neprijateljstvo. Šta si, dušo, učinila sa slašću koju si
korijenjem sisala iz dubine zemlje, šta si učinila sa mirisom koji su tvoje grane upijale iz sunčeve svjetlosti?
Potom isčupah moćno stablo svoje duše. Isčupah ga zajedno sa korijenom iz zemlje iz koje je raslo
i iz koje se hranilo. Isčupah ga iz prošlosti i oduzeh mu sjećanje na hiljadu proljeća i hiljadu jeseni. Zatim posadih
stablo svoje duše na drugo mjesto.Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam nad njim govoreći:
Bdijenje nas približava zvijezdama.Zalijevao sam ga krvlju i suzama govoreći: U krvi ima mirisa i u suzama slasti.
A kada dodje proljeće, moja duša ponovo procvjeta i u ljeto plodove dade. U jesen sakupih zrele plodove u zlatne
posude i stavih ih na raskrsnicu. Ljudi su prolazili, sami ili u grupama, ali niko ne pruži ruku da uzme iz mojih posuda.
Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput meda, ukusan kao rajsko vrelo, prijatan kao vavilonsko
vino, mirisan kao dah jasmina. Tada uskliknuh: Ljudi ne žele da kušaju blagoslov, niti istinu, jer blagoslov
je plod suza , a istina je plod krvi! Zatim sjedoh u sjenku stabla svoje osamljene duše, u polju daleko od staza vremena.
Ćuti, srce moje, do jutra.Ćuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima i tvoj dah neće da kuša....

Gibran

[Bisernica]

Najčudnija i najbezočnija vrsta robovanja na koju naiđoh jeste ona što sadašnjicu ljudsku neraskidivo veže za prošlost predačku;
što im duše tjera na poklonjenje tradicijama djedova;što im u mladićka tijela uvodi drevne duše,kao u svježe grobove kosti stare.

Vidjeh nemušto robovanje - trajno vezivanje muškarca za ženu koju nipodaštava;tjelesnu vezanost žene za postelju supruga koga
mrzi,te im ni jednome nije stalo do života.

Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci prinuđeni da slijede svoju sredinu,da se krase njenim bojama,da se njenim ruhom odijevaju
te se oglašavaju poput odjeka i tijela su im nalik sjenkama.

Vidjeh nakazno robovanje - šije moćnika upregnute u jaram obmanjivača,odlučnost jakih ljudi u službi pohotnika što žude za slavom i
znamenitošću te se ponašaju poput marioneta što se prstima pokreću,zaustavljaju i razbijaju.

Vidjeh prastaro robovanje - kako duše dječije padaju sa prostranih nebesa u nesrećne domove gdje nužda i maloumnost druguju,
gdje poniženje i očaj idu podruku,te djeca stasavaju nesrećna,žive kao prijestupnici i umiru poročni.

Vidjeh odvratno robovanje - prodavanje predmeta u bescijenje i naopako imenovanje stvari: obmanjivanje se naziva oštroumnošću,
brbljanje umnošću,slabost blagošću,bojažljivost gordošću.

Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom tjeraju da govore,pa kazuju ono što ne osjećaju,prewdstavljaju se suprotno
svome biću te se nesreća s njima poigrava kao sa krpama.

Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod živi po zakonima drugog naroda.

Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi krunišu kraljeve.

Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju sram na nedužne.

Vidjeh robovanje samom robovanju ,a to je inercija .


Kada sam se umorio prateći pokoljenja i kada mi je dojadilo da gledam prohod naroda,sjedoh osamljen u dolini silueta,
tamo gdje se skrivaju sjenke minulih vremena i gdje počivaju duhovi budućih vijekova.Tamo vidjeh slabunjavu siluetu
kako osamljena ide zureći u sunce, te je pitah:

- Ko si i kako ti je ime ?

- SLOBODA je moje ime.

- Gdje su ti potomci ?

- Jedan je umro na raspeću,drugi je umro u ludilu,
a treći se još ni rodio nije.

Potom mi se izgubi iz vida ,u magli....

Gibran

[ljubičica]

za tvoju divnu, divnu temu:)
:heart::heart::heart:

[Bisernica]

za tvoju divnu, divnu temu:)
:heart::heart::heart:

Hvala :cmok: :heart:
pridružuj se :)

[Bisernica]

Čoveče,pozvala sa te ovde jer ja gospodarim prostranstvima mašte.
Dozvolila sam ti da dođeš i stupiš preda mnom jer ja sam Kraljica proplanaka snova.
Stoga,počuj moje naredbe i objavi ih celom čovečanstvu.Prenesi im da je grad mašte
svadbeni pir,i da njegove kapije čuva moćan čovek od vrline,i da niko ne može unutra
da kroči sem ako nije odenut u svadbene odore.Reci im da je ovaj grad raj,čiji je čuvar
anđeo Ljubavi i da ni jedan čovek ne sme da ga vidi ,sem ako ima pečat Ljubavi na čelu.
Ovo je polje mašte,njegove su reke poput dobra vina,ptice žustro plove vazduhom poput
anđela,cveće je bogato miomirisima,tlom niko ne kroči sem dece snova.

Gibran - Kraljica mašte

[Bisernica]

Sve se to dogadjalo prije nego što se moj život stubokom okrenuo, prije nego što Bog zapali plamen ljubavi u mome srcu i prije nego što proklija sjeme ljubavi u njemu. Da, sve se to dogadjalo u vrijeme kada sam smatrala da je najveca sreca lijepa odjeca koja me krasi, divna kocija koja me vozi, skupocjen namještaj oko mene. Ali kada sam se prenula, kada mi svjetlost oci otvori, kada osjetih sveti plamen koji mi srce pali, kada osjetih glad koja mi dušu muci, kada se prenuh i vidjeh kako me krila nose i žele me na nebo ljubavi uznijeti, ali drhte nemocna protiv okova zakona koji su mi tijelo okovali prije nego što sam shvatila što su ti okovi i što su ti zakoni - kada sam se prenula i sve to osjetila, shvatila sam da sreca žene nije u znamenitosti njezina supruga niti u njegovoj casti, vec u ljubavi koja im duše obujmljuje, koja njene osjecaje toci u njegovo srce, koja ih cini jedinstvenim tijelom i jednom rijecju na Božjim usnama. Kada spoznah tu bolnu istinu, vidjeh samu sebe u Rešidovoj kuci kao lopova koji jede njegov kruh, a zatim se gubi u tami. Shvatila sam da je svaki dan koji provodim uz njega velika laž koju licemjerje plamenim slovima ispisuje na mome celu, pred zemljom i nebesima, jer nisam mogla uzvratiti mu ljubavlju svoga srca za njegovu plemenitost, niti mu darovati dušu za iskrenost i dobrotu. Uzalud sam pokušavala. Uzalud sam se trudila da naucim voljeti ga - nisam naucila, jer je ljubav snaga koja dolazi iz naših srca... Zatim sam se uzalud pred nebom molila u vrijeme nocnoga mira ne bi li se u meni javio osjecaj koji ce me približiti covjeku koga mi je nebo odredilo za suputnika. Ni nebo mi nije pomoglo, jer nam ljubav pada na duše po Božjem nadahnucu, a ne po ljudskom zahtjevu. Ostala sam tako pune dvije godine u kuci toga covjeka, zavideci pticama u polju na slobodi, dok su meni drugarice zavidjele na mojoj tamnici; kao žena koja je izgubila jedinca, oplakivala sam vlastito srce rodjeno sa spoznajom, a unakaženo zakonom, te je svakodnevno stradavalo od gladi i žedji.
Jednoga od tih crnih dana, prozrela sam kroz tamu i ugledala blagu svjetlost kako zraci iz ociju jednoga mladica koji sam ide kroz život, samotno živi sa svojim papirima i knjigama u ovoj siromašnoj kuc;i. Zatvarala sam oci da ne vidim tu svjetlost i sama sebi sam govorila: »Sudjena ti je, dušo, grobna tmina, i nemoj ceznuti za svjetlošcu.« Zatim sam osluškivala i cula nebesku pjesmu koja mi milinom dušu potresa, svojom nedužnošcu cijelim mojim bicem ovladava. Zato sam zatvarala oci i govorila: »Sudjeno ti je, dušo, zavijanje ponora, i nemoj ceznuti za pjesmama.« Zatvarala sam oc;i da ne vidim, zatvarala sam uši da ne cujem, ali sam i dalje vidjela tu svjetlost, a uši su cule tu melodiju premda su bile zatvorene. U prvi mah sam se uplašila, kao siromah koji je pronašao dragulj pored princevog dvorca, ali se ne usudjuje uzeti ga a nije u stanju ni ostaviti ga. Plakala sam kao žedna osoba koja je ugledala pitki izvor okružen divljim zvijerima, pa je bespomocno na zemlju klonula.
Gospodja Varda za trenutak ušutje. Zatvorila je krupne oc;i, kao da se prošlost osovila pred njom, pa nije imala snage pogledati me u oci. Zatim ponovo progovori:
- Ovi ljudi koji potjecu iz Vjecnosti i vracaju se u nju prije nego što okuse slast istinskog života ne mogu shvatiti glad žene koja je vezana zemnim zakonima. To je teška tragedija ispisana ženskom krvlju i suzama koju muškarac s osmijehom cita jer je ne shvaca, a ako je i shvati, njegov smijeh se preobražava u grubost, te na glavu žene srucuje oganj srdžbe i obasipa je kletvama.
To je tužna prica koju mrkle noci ispredaju u srcu svake žene cije je tijelo okovano posteljom supruga koji joj je postao mužem prije nego što je i saznala što je brak, a njena duša leprša oko drugog covjeka koga voli svom dušom svojom, nedužnom i prelijepom ljubavlju. To je žestoka borba otkako postoji ženska slabost i muška nadmoc, i nece prestati dokle god slabost robuje nadmoci. To je strašan rat izmedju manjkavih ljudskih zakona i svetih osjecaja srca. Donedavno sam bila u tome ratu i zamalo da umrem od nemira, da se istopim sa suzama.
Medjutim, trgnula sam se, odbacila bojažljivost svojih srodnica, oslobodila krila vezana slabošc;u i podcinjavanjem, te sam uzletjela u prostor ljubavi i slobode. Sada sam sretna uz covjeka s kojim cinim jednu zraku iz Božje ruke isijavanu otkako je svijeta. Nema sile na ovome svijetu koja me može lišiti moje srece, jer ona potjece iz sjedinjenja dviju duša koje spaja uzajamno razumijevanje i natkriljuje ih ljubav.
Gospodja Varda me pogleda dubokim pogledom, kao da bi mi htjela grudi ocima spaliti ne bi li vidjela djelovanje vlastitih rijeci na moje osjecaje, da cuje jeku vlastitoga glasa u mome srcu. Medjutim, ja sam šutio da je ne bih prekidao. Ona nastavi glasom u kome je bilo gorkih uspomena, iskrenosti i oslobodjenja:
- Reci ce ti ljudi da je Varda al-Hani vjerolomna i nezahvalna žena koja je slijedila svoje srce i napustila covjeka koji ju je podigao k sebi i ucinio je gospodaricom svoga doma. Reci ce ti da je jalova bludnica prljavim rukama odbacila sveti svadbeni vijenac koji je vjera isplela i umjesto njega uzela prljavi vijenac ispleten od paklenog trnja. Sa svoga tijela je zbacila odjecu vrline, a odjenula se grijehom i sramom. Reci ce ti i više od toga, jer sjene njihovih predaka i danas žive u njihovim tijelima. Oni su poput praznih pecina koje odjekuju glasovima i ne znajuc i njihovo znacenje. Oni ne poznaju Božji zakon u Božjim stvorenjima, niti shvacaju pravi smisao vjere. Oni ne znaju kada covjek griješi a kada dobro cini, vec slabašnim ocima gledaju formu, a ne bit djela. Oni sude o neznanju i presudjuju slijepi, za njih je jednak prestupnik i nedužan covjek, dobar i zlikovac.
Teško onom tko sudi i teško onome kome se presudjuje!
Ja sam bila prostitutka i nevjernica u domu Rašida Numana, jer me on ucinio svojom naložnicom u skladu s obicajima i tradicijom prije nego što me nebo ucinilo njegovom suprugom po zakonu duha i osjecaja. Bila sam prljava sama sebi i pred Bogom onda kada sam se hranila njegovim darovima da bi on zadovoljio svoje porive mojim tijelom. Sada sam, pak, nedužna i cista jer me zakon ljubavi oslobodio, postala sam casna i pouzdana jer sam prekinula s prodajom svoga tijela za kruh, svoga vremena za odjecu. Da, bila sam prostitutka i prestupnica u vrijeme kada su me ljudi smatrali vrlom suprugom, a sada sam cista i casna, a oni me smatraju prljavom vjerolomnicom jer oni o dušama sude prema tijelima i duh mjere materijalnim mjerilima.Gospodja Varda se okrenu prema prozoru, rukom pokaza prema gradu, malo podiže glas i rece tonom u kojemu se osjecalo omalovažavanje i gadjenje, kao da je na ulicama i trgovima ugledala odvratne utvare i demone:
- Pogledaj ove lijepe kuce i visoke palace u kojima žive bogati i mocni ljudi. Medju njihovim zidovima presvucenim svilom obitavaju vjerolomnost i licemjerje; pod njihovim pozlacenim tavanicama su laž i izvještacenost. Pogledaj dobro ova zdanja koja simboliziraju slavu, znamenitost i srecu, ali ona nisu ništa do pecine gdje se krije poniženje, jad i nesreca...
- Reci ce ti ljudi da je Varda al-Hani vjerolomna i nezahvalna žena koja je slijedila svoje srce i napustila covjeka koji ju je podigao k sebi i ucinio je gospodaricom svoga doma. Reci ce ti da je jalova bludnica prljavim rukama odbacila sveti svadbeni vijenac koji je vjera isplela i umjesto njega uzela prljavi vijenac ispleten od paklenog trnja. Sa svoga tijela je zbacila odjecu vrline, a odjenula se grijehom i sramom. Reci ce ti i više od toga, jer sjene njihovih predaka i danas žive u njihovim tijelima. Oni su poput praznih pecina koje odjekuju glasovima i ne znajuc i njihovo znacenje. Oni ne poznaju Božji zakon u Božjim stvorenjima, niti shvacaju pravi smisao vjere. Oni ne znaju kada covjek griješi a kada dobro cini, vec slabašnim ocima gledaju formu, a ne bit djela. Oni sude o neznanju i presudjuju slijepi, za njih je jednak prestupnik i nedužan covjek, dobar i zlikovac.

Teško onom tko sudi i teško onome kome se presudjuje!
Ja sam bila prostitutka i nevjernica u domu Rašida Numana, jer me on ucinio svojom naložnicom u skladu s obicajima i tradicijom prije nego što me nebo ucinilo njegovom suprugom po zakonu duha i osjecaja. Bila sam prljava sama sebi i pred Bogom onda kada sam se hranila njegovim darovima da bi on zadovoljio svoje porive mojim tijelom. Sada sam, pak, nedužna i cista jer me zakon ljubavi oslobodio, postala sam casna i pouzdana jer sam prekinula s prodajom svoga tijela za kruh, svoga vremena za odjecu. Da, bila sam prostitutka i prestupnica u vrijeme kada su me ljudi smatrali vrlom suprugom, a sada sam cista i casna, a oni me smatraju prljavom vjerolomnicom jer oni o dušama sude prema tijelima i duh mjere materijalnim mjerilima.Gospodja Varda se okrenu prema prozoru, rukom pokaza prema gradu, malo podiže glas i rece tonom u kojemu se osjecalo omalovažavanje i gadjenje, kao da je na ulicama i trgovima ugledala odvratne utvare i demone:

- Pogledaj ove lijepe kuce i visoke palace u kojima žive bogati i mocni ljudi. Medju njihovim zidovima presvucenim svilom obitavaju vjerolomnost i licemjerje; pod njihovim pozlacenim tavanicama su laž i izvještacenost. Pogledaj dobro ova zdanja koja simboliziraju slavu, znamenitost i srecu, ali ona nisu ništa do pecine gdje se krije poniženje, jad i nesreca.
To su sazidani grobovi u kojima se krije lukavost slabašne žene iza našminkanih ociju i usana; u njihovim kutovima kriju se muškarcev egoizam i animalnost pod sjajem srebra i zlata. To su dvorci cije zidine se gordo dižu uvis, ali kada bi mogli osjetiti poroke i obmane, raspukli bi se i strovalili. To su domovi koje siromašni seljak gleda suznih ociju, ali kada bi znao da u srcima njihovih stanara nema ni trunke one ljubavi koja ispunjava srce njegove družbenice, s omalovažavanjem bi se podsmjehnuo i radostan vratio u svoje polje........

Gibran - Pobunjeni dusi

[Bisernica]

Žensko srce se ne mijenja tijekom vremena,
niti se preobražava s godišnjim dobima;
žensko srce dugo krvolipti, ali ne umire;
žensko srce je nalik na stepu koju čovjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj čupa drveće i spaljuje travu,
stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljeće u njoj ostaje
proljeće, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena.

Dakle, sudbina je donijela odluku što da činimo?
Reci što da radimo?
Kako ćemo se rastati i kada ćemo se sresti?

Možemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tuđine koga nam večer dovede, a jutro odvede?
Možemo li ove osjećaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila?
Možemo li ovaj tjedan smatrati opijenošću koja se brzo završila otrežnjenjem i budnošću?

Podigni glavu da ti oči vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas čujem.
Progovori i kaži mi nešto.

Hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju lađu?
Hoćeš li čuti lepršanje krila u noćnome miru?
Hoćeš li čuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata?
Hoćeš li osluškivati moje uzdahe što mi se bolno otimaju, prigušeni jecajima?
Hoćeš li vidjeti moju himeru kako te pohodi s noćnim himerama, a isčezava s jutarnjim izmaglicama?

Reci mi, ljubavi.
Kaži što ću za te predstavljati pošto si ti meni bio svjetlost za oči, pjesma za uši i krila mojoj duši.

Gibran - Slomljena krila

[Bisernica]

Igrajmo se sada žmurke.Ako se sakriješ u srcu mome,neće biti teško pronaći te.
Ali,sakriješ li se u sopstvenoj ljušturi,uzaludno bi bilo da te bilo ko traži.

Gibran

[Bisernica]

Često sam razmišljao o srcu koje štiti sve one što dolaze iz bespuća u njegovo svetište,a ipak je licemerju zatvoreno i zapečaćeno.
Jednoga dana dok se s Njim odmarasmo u Vrtu šipaka,rekoh Mu:

- Učitelju,ti opraštaš i pružaš utjehu grešnicima i svim slabima i nemoćnima,samo ne licemerima.

A On odgovori :

- Dobro si izabrao riječi kad si grešnike nazvao slabima i nemoćnima.Zaista im opraštam slabost tijela i nemoć duha,jer su te im mane
nametnuli njihovi pretci ili pohlepa njihovih susjeda. Ali, ne podnosim licemjera,jer upravo on podjarmljuje bezazlene i povodljive.
Slabići koje ti zoveš grešnicima,slični su goluždravcima ispalim iz gnijezda.Licemjer je lešinar što na litici čeka smrt žrtvinu.
Slabići su ljudi izgubljeni u pustinji .Licemjer pak nije izgubljen.On zna put,a smije se između pijeska i vjetra. Zato ga ne primam.

Tako govoraše naš Učitelj,no ja nisam razumio.Ali sada razumijem.
Onda Ga licemjeri zemlje uhvatiše i osudiše ; i mišljahu da s pravom to čine.Jer se u Velikom vijeću pozvaše na Mojsijev Zakon kao
na svjedočanstvo i dokaz protiv Njega.
A na smrt Ga osudiše oni koji krše Zakon u cik svake zore i opet ga krše u smiraj dana.

Gibran - Isus,sin čovječji

[Bisernica]

Prvi poljubac
To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumjne što srce obrvava i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravome čovjeku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajenja osjećanja do pjevanja. To je riječ koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospijeva na prijestolje, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nježan dodir, kao kada lahor vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog svijeta u svijet nadahnuća i snova. To je primicanje cvijeta sase šipkovom cvijetu i miješanje njihovog daha da bi se treća duša rodila.
Ako prvi pogleda liči na sjeme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac nalik prvome cvijetu na vrhu prve grane na stablu života.

Gibran

[samotnjak]

divna poezija

[samotnjak]

zaista tako mislim, ali ću pisati kraće postove s razlogom

[samotnjak]

elim poslati poruku jednom članu foruma, a ne dozvoljavaju mi dok ne postam barem 10 poruka

[samotnjak]

:drnd::lol:

istina

[Vltava]

Pesak i pena


Ovom obalom koračam večno između peska i pene.

Plima će izbirisati tragove mojih stopala.

Vetar će razneti penu.

More i obala postojaće večno.

Jednom zahvatih maglu rukama,

Zatim otvorih šaku,

I gle, magla postade crvom.

Stegnuh, pa ponovo otvorih šaku,

I nađoh pticu.

Stegoh, po treći put otvorih šaku,

Na dlanu beše mi čovek

Tužna lika

Zagledan ka zvezdama.

Stegnuh šaku četvrti put,

Kad je otvorih

Ugledah u njoj

Samo maglu;

Ali začuh

Najlepšu pesmu.

[Bisernica]

Vaša deca nisu vaša deca.
Ona su sinovi i kćeri čeznje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju vlastite misli.
Mozete okućiti njihova tela, ali ne njihove duše,
Jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne mozete posetiti, čak ni u svojim snovima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unazad, niti ostaje na preključe.
Vi ste lukovi s kojih su vaša deca odapeta kao žive strele.
Strelac vidi metu na putu beskonačnosti, i
On vas napinje svojom snagom da bi njegove strele poletele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao sto On ljubi strelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje

[Bisernica]

Ljubav prolazi kraj nas ogrnuta krhkošću, mi je se plašimo i sakrivamo se
u mračne špilje, ili je pratimo i u njeno ime činimo zlo.

Istina nas posjećuje predvođena dječjim osmijehom i poljupcem ljubavnika,
i mi zatvaramo vrata naše nježnosti pred njom i napuštamo je kao oni kojima
nešto leži na savjesti.
Srce od nas traži pomoć, i duh nas zove, ali mi stojimo kao skamenjeni,
niti čujemo niti razumijemo. A kad neki čovjek čuje plač srca svoga i dozivanje duha,
kažemo da ga je obuzelo ludilo, i udaljavamo se od njega.

Tako mudri provode noći a mi za njih ne marimo.
Kada nas starost stigne mi se plašimo i dana i noći.
Prolazimo pokraj hljeba života, i glad crpi našu snagu.
Kako nam se život čini slatkim, a kako smo daleko od života!