Пркос
24-10-2010, 13:18
Implanti ili implantati su namjenski oblikovani predmeti, izrađeni od odgovarajućeg materijala, čija je osnovna namjena ugradnja u živa tkiva.
Savremeni dentalni implantati izgrađeni su gotovo isključivo od titanijuma ili njegovih legura. Osnovni preduslov koji, uopšte, materijali za implantate moraju da ispune, da bi mogli da budu ugrađeni u živa tkiva, jeste da budu biokompatibilna tj. da ne djeluju štetno i da ne iritiraju tkivo i imunski sistem kao i da, sa druge strane, ne mijenjaju svoja fizičko-hemijska svojstva pod dejstvom tkivnih tečnosti i metabolita u organizmu.
Polsije ugradnje implantata i perioda zarastanja, na ugrađene implantate se postavljaju suprastrukture koje zamjenjuju brušeni oblik zuba. Na njima se postavlja protetski rad (most ili krunica).
http://forum.aladin.info/uploads/monthly_12_2007/post-393-1197318084_thumb.jpg
Podjela
Danas, u kliničkoj upotrebi, postoji preko 100 različitih vrsta implantacionih sistema koji se primjenjuju u različitim sredinama. Postoje mnogobrojni kriterijumi na osnovu kojih se implantati mogu podijeliti. Jedna od najbitnijih podjela je na osnovu mjesta ugradnje i namjeni. Prema tome, oni se dijele na:
- transdentalne,
- endosealne,
- subperiostalne i
- intramukozne.
Transdentalni implantati
Ova vrsta implantata je karakteristična po tome što se ne ugrađuju direktno u kost, već se postavljaju kroz kanal korijena zuba. Sama dužina implantata, koja je veća od dužine korijena, omogućava produženje osovine zuba i tako povećava njegovu stabilnost. Ovi implantati su najčešće igličastog oblika. Posebno su indikovani kod preloma korijena zuba, resorpcije korijena, parodontopatije i cista koje zahvataju više od trećine korijena.
Endosealni implantati
Oni se ugrađuju u koštano tkivo vilica primjenom posebne hirurške tehnike. Prema obliku najčešći su oni u obliku cilindra-šrafa i cilindra. Zapravo, od svih vrsta implantata, endosealni se najčešće koriste i zastupljeni su u preko 95% svih implantata.
Subperiostalni implantati
Ova vrsta implantata se koristi samo u slučajevima kada, zbog izraženijeg propadanja vilice tj. njenog zubnog nastavka, nije moguće primjeniti jeki od endodealnih sistema. Sam implantat, koji je mrežastog oblika, postavlja se neposredno ispod površine kosti (koji se označava kao periost). Sama izrada i ugradnja ovih implantata je dosta komplikovan postupak, tako da su oni zastupljeni u svega 5% ukupno primjenjivanih implantata. Osim toga, komplikacije mogu nastati u vidu infekcije koja se veoma brzo širi duž mplantata i zahvata viličnu kost. To je još jedan razlog njihove relativno rijetke primjene.
Intramukozni implantati
Primjenjuju veoma rijetko, jer s fiksiraju samo u mekom tkivu. Brojne komplikacije, loša stabilnost proteze, pojava bolova i ranica na sluzokože, ograničele su primjenu ovih implantata.
U periodu poslije hirurške ugradnje implantata u koštanom tkivu vilice, odigrava se složeni procesi biointegracije, koji podrazumijeva formiranje nove kosti u kontaktu sa površinom implantata. To stvaranje nove kosti protiče, uosnovi, u dvije faze:
- faza formiranja kalusa i
- faza remodeliranja kosti
U prvoj fazi dolazi do formiranja kalusa, koji popunjava koštanu pukotinu između implanta i kosti. U drugoj fazi dolazi do definitivnog modelovanja kosti, kada se obezbježuje učvršćenje samog implantata. Period vremena od implantacije do izrade protetičkog rada je različit i zavisi od tipa implanta. Iako postoje jednofazni implantati, kod kojih se odmah izrađuje protetički rad, činjenica je da se najbolji rezultati, u smislu dugotrajne funkcije, postižu sa onim implantatima kod kojih postoji period predviđen za formiranje kosti. Ovaj period iznosi najčešće za donju vilicu od 2 do 3 mjeseca, a za gornju od 4 do 6 mjeseci.
Savremeni dentalni implantati izgrađeni su gotovo isključivo od titanijuma ili njegovih legura. Osnovni preduslov koji, uopšte, materijali za implantate moraju da ispune, da bi mogli da budu ugrađeni u živa tkiva, jeste da budu biokompatibilna tj. da ne djeluju štetno i da ne iritiraju tkivo i imunski sistem kao i da, sa druge strane, ne mijenjaju svoja fizičko-hemijska svojstva pod dejstvom tkivnih tečnosti i metabolita u organizmu.
Polsije ugradnje implantata i perioda zarastanja, na ugrađene implantate se postavljaju suprastrukture koje zamjenjuju brušeni oblik zuba. Na njima se postavlja protetski rad (most ili krunica).
http://forum.aladin.info/uploads/monthly_12_2007/post-393-1197318084_thumb.jpg
Podjela
Danas, u kliničkoj upotrebi, postoji preko 100 različitih vrsta implantacionih sistema koji se primjenjuju u različitim sredinama. Postoje mnogobrojni kriterijumi na osnovu kojih se implantati mogu podijeliti. Jedna od najbitnijih podjela je na osnovu mjesta ugradnje i namjeni. Prema tome, oni se dijele na:
- transdentalne,
- endosealne,
- subperiostalne i
- intramukozne.
Transdentalni implantati
Ova vrsta implantata je karakteristična po tome što se ne ugrađuju direktno u kost, već se postavljaju kroz kanal korijena zuba. Sama dužina implantata, koja je veća od dužine korijena, omogućava produženje osovine zuba i tako povećava njegovu stabilnost. Ovi implantati su najčešće igličastog oblika. Posebno su indikovani kod preloma korijena zuba, resorpcije korijena, parodontopatije i cista koje zahvataju više od trećine korijena.
Endosealni implantati
Oni se ugrađuju u koštano tkivo vilica primjenom posebne hirurške tehnike. Prema obliku najčešći su oni u obliku cilindra-šrafa i cilindra. Zapravo, od svih vrsta implantata, endosealni se najčešće koriste i zastupljeni su u preko 95% svih implantata.
Subperiostalni implantati
Ova vrsta implantata se koristi samo u slučajevima kada, zbog izraženijeg propadanja vilice tj. njenog zubnog nastavka, nije moguće primjeniti jeki od endodealnih sistema. Sam implantat, koji je mrežastog oblika, postavlja se neposredno ispod površine kosti (koji se označava kao periost). Sama izrada i ugradnja ovih implantata je dosta komplikovan postupak, tako da su oni zastupljeni u svega 5% ukupno primjenjivanih implantata. Osim toga, komplikacije mogu nastati u vidu infekcije koja se veoma brzo širi duž mplantata i zahvata viličnu kost. To je još jedan razlog njihove relativno rijetke primjene.
Intramukozni implantati
Primjenjuju veoma rijetko, jer s fiksiraju samo u mekom tkivu. Brojne komplikacije, loša stabilnost proteze, pojava bolova i ranica na sluzokože, ograničele su primjenu ovih implantata.
U periodu poslije hirurške ugradnje implantata u koštanom tkivu vilice, odigrava se složeni procesi biointegracije, koji podrazumijeva formiranje nove kosti u kontaktu sa površinom implantata. To stvaranje nove kosti protiče, uosnovi, u dvije faze:
- faza formiranja kalusa i
- faza remodeliranja kosti
U prvoj fazi dolazi do formiranja kalusa, koji popunjava koštanu pukotinu između implanta i kosti. U drugoj fazi dolazi do definitivnog modelovanja kosti, kada se obezbježuje učvršćenje samog implantata. Period vremena od implantacije do izrade protetičkog rada je različit i zavisi od tipa implanta. Iako postoje jednofazni implantati, kod kojih se odmah izrađuje protetički rad, činjenica je da se najbolji rezultati, u smislu dugotrajne funkcije, postižu sa onim implantatima kod kojih postoji period predviđen za formiranje kosti. Ovaj period iznosi najčešće za donju vilicu od 2 do 3 mjeseca, a za gornju od 4 do 6 mjeseci.