Intervju: prof. dr. sc. Vesna Vidović, spec. psihijatar, Klinika za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, KBC Zagreb, Kišpatićeva 12
Razgovarala: Dunja Antonović
Većina ljudi barem je jednom bila na dijeti sa ciljem smanjenja telesne mase. Međutim, kako znati kada je granica pređena i kada je osoba izložena riziku od poremećaja ishrane?
Poremećaj ishrane pod nazivom anoreksija poznat je od 19. veka i čini se da predstavlja pojavu kod koje pojedinac prestaje da ima, ili gubi, normalnu, relativno ujednačenu i ustaljenu kontrolu nad apetitom.
Drugi sindrom - bulimija, koji je povezan s morbidnim strahom od debljine, ali se prepoznaje kroz obilno i nekontrolisano uzimanje hrane, kombinovano sa čišćenjem i samoizazvanim povraćanjem, privukao je pažnju tek 70-ih godina 20. veka.
Danas su, pak, poremećaji ishrane glavni uzrok smrti među psihičkim bolestima, a osobe koje imaju poremećaj ishrane izložene su velikom telesnom i psihičkom riziku.
Kod ove vrste poremećaja vrlo je važno prepoznati simptome koji upućuju na mogući poremećaj. Najlakši način da se to utvrdi je preispitivanje je li osoba preopterećena hranom, svojom telesnom građom i gubitkom telesne mase.
Kako prepoznati poremećaj ishrane?
Ukoliko na sledećih nekoliko pitanja odgovorite potvrdno, postoji mogućnost da imate poremećaj ishrane. Isto tako, možete preispitati i osobr iz okoline.
• Jeste li opsednuti hranom i stidite li se svoga tela i telesne mase?
• Povraćate li, uzimate tablete ili laksative duži vremenski period?
• Izgladnjujete li se?
• Osjećate li se krivim/om i kažnjavate se nakon jela?
• Započinjete li s novom dijetom svako jutro?
• Vežbate li previše?
• Provodite li previše vremena u kupatilu?
• Izbegavate li raspravljati o hrani?
• Merite li telesnu masu više puta dnevno?
• Osećate li se depresivno i izolovano?
• Izbegavate li društvene aktivnosti s ciljem da održite svoj dnevni režim ishrane i vežbi za telo?
• Menjate li često raspoloženje?
• Ako ste žena, imate li neredovan menstrualni ciklus ili vam izostaju menstruacije?
Opsesivno prejedanje
Epizodama trpanja u sebe golemih količina hrane, obično visoko kalorične, ne prethodi stvarna, konkretna glad, nego je riječ o takozvanom emocionalnom jedenju
Intervju: prof. dr. sc. Vesna Vidović, spec. psihijatar, Klinika za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, KBC Zagreb, Kišpatićeva 12
Razgovarala: Dunja Antonović
Poremećaji jedenja nisu, kao što to mediji nerijetko sugeriraju, bolesti modernog doba. Naprotiv, uglavnom su poznate od davnina, a neke su opisane još u antičkim spisima. Prema suvremenim medicinskim klasifikacijama, spadaju u psihičke poremećaje, a u određenom postotku može ih se naći u svim kulturama. U pravilu se smatraju problemom ženske populacije, a u praksi se, iako rijetko, javljaju i u osoba muškog spola. Za razliku od anoreksije i bulimije, o kojima se proteklih mjeseci mnogo govorilo u hrvatskoj javnosti, o problemu kompulzivnog prejedanja malo se raspravlja, iako ovaj bulimiji srodan poremećaj prema američkim statistikama zahvaća od 0,9 do 4 posto cjelokupne populacije. Kako je riječ o "tajnoj" bolesti koju oboljeli, a zatim i njihova bliža okolina, nastoje prikriti, teško je odrediti stvarne razmjere bolesti. Prof. dr. sc. Vesna Vidović, s Klinike za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ističe kako se mali broj oboljelih od poremećaja jedenja javlja liječniku specijalistu, što procjenu o ukupnom broju oboljelih čini još neizvjesnijom.
Što je poremećaj kompulzivnog prejedanja?
Riječ je o nekontroliranim naletima prejedanja, nalik onima kod bulimije, pri čemu osoba doslovno trpa u sebe goleme količine hrane, obično visoko kalorične. Prestaje jesti tek kad nastupi bol u predjelu želuca ili kad više ne može disati. Valja istaknuti da takvoj epizodi ne prethodi stvarna, konkretna glad, nego je riječ o takozvanom emocionalnom jedenju.
Možete li objasniti razliku između poremećaja prejedanja i ostalih poremećaja jedenja?
Poremećaj prejedanja ima gotovo iste psihičke pokretače kao i bulimija, a anoreksija je bolest drukčije problematike. Kod prejedanja, za razliku od bulimije, nema kompenzatornog ponašanja u vidu povraćanja ili čišćenja laksativima i diureticima. Sličnost je u tome što u obje bolesti nakon epizode prejedanja slijedi osjećaj krivnje zbog izostale samokontrole.
Koji su simptomi bolesti?
Poremećaj prejedanja je, baš kao i bulimija, tajna bolest koja se manifestira unutar četiri zida, pa katkad prođu godine prije nego što obitelj primijeti iskrivljene prehrambene navike oboljelog. Kod klasičnog prejedanja logično dolazi do gomilanja kilograma, jer izostaje "ritualno" čišćenje specifično za bulimiju. Dugoročno gledano, ako osoba učestalo konzumira velike količine visokokalorične hrane, naštetit će vlastitom organizmu. Kao posljedice kompulzivnog prejedanja možemo navesti dijabetes, povišen krvni tlak, visok kolesterol, kardiovaskularne bolesti, itd.
Sljedeće što možemo svrstati u simptome je činjenica da su ti ljudi obično opsjednuti dijetama, uz negativan stav prema izgledu i tijelu uopće. Čak i kad uspješno izgube kilograme, ostaju u stanju preokupacije izgledom. Kako u svim životnim situacijama reagiraju emocionalno, odnosno emocionalnim jedenjem, u stanju su višemjesečni trud "upropastiti" u napadaju lošeg raspoloženja. Često su u depresiji jer bi htjeli drukčije izgledati, a ne uspijevaju u tome. Katkad se ovaj tip poremećaja jedenja javlja u kombinaciji s ovisnosti o alkoholu ili drogama te vrlo često u osoba s traumom seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu.
U literaturi se spominje kako oboljele od poremećaja prejedanja često prati takozvani "yo-yo efekt", odnosno da su skloni izgubljene kilograme brzo vratiti.
Pacijenti s poremećajem prejedanja obično imaju konkretan problem koji ne mogu osvijestiti, pa se zbog toga rijetko povjeravaju bližnjima. Uz to, riječ je o hiperaktivnim ljudima koji na taj način stvaraju štit od suočavanja s bolnim emocijama, pa često isti obrazac ponašanja primjenjuju ispred hladnjaka. Kako su vrlo impulzivni ljudi, koji su u neprestanoj akciji, teško je očekivati da budu disciplinirani. Tijekom dijete, ali i kod održavanja postignutih rezultata, ključno je upravo disciplinirano ponašanje, što u ovom slučaju izostaje. Zato su skloni ponovnom gomilanju kilograma nakon dijeta.
Pate li oboljeli već u početku bolesti od prekomjerne težine ili je ona simptom?
Prekomjerna težina je simptom prejedanja, a ne uzrok. Pretile osobe nisu same po sebi ugrožene, odnosno nisu sklonije razviti poremećaj prejedanja. Moramo uzeti u obzir da pretilost ima mnogo uzroka, kao što su endokrinološki čimbenici. Osoba može jednostavno uživati u hrani i ne htjeti se odreći tog užitka, dok osobe s poremećajem prejedanja kao cilj ne vide uživanje u hrani, nego osjećaj krajnjeg zasićenja.
Kako članovi obitelji oboljelog mogu prepoznati poremećaj? Kako razlikovati pretilu osobu od osobe oboljele od poremećaja prejedanja?
Najviše po samom tipu jedenja jer osoba u kratkom razdoblju unosi enormne količine hrane, a očito je da ne može biti toliko gladna. Epizode prejedanja ne moraju se pojavljivati svakodnevno. Katkad se javljaju jednom do nekoliko puta tjedno, najčešće krišom kad nitko od ukućana nije nazočan. Kako je prejedanje oblik ovisnosti, javlja se i kriza slična ovisničkoj. Oboljeli u napadaju prejedanja ne posežu za ukusnom hranom jer im nije bitna kvaliteta, nego kvantiteta. Pojednostavljeno, gomila hrane simbolički zatrpava unutarnju prazninu.
Je li kod poremećaja jedenja ovog tipa posrijedi svojevrsna kompenzacija ljubavi hranom?
Hrana još od najranije dobi ima tu simboličku ulogu u ljudskom životu. Prvo iskustvo hranjenja doživljavamo kroz neposredan odnos s majkom. Majčina ljubav se biološki manifestira, ali i kulturološki tumači upravo preko rituala hranjenja djeteta. Osobe koje su u tom prvobitnom kontaktu doživjele osjećaj uskraćenosti, kasnije u životu izostanak ljubavi mogu kompenzirati prekomjernim uzimanjem hrane. No, važno je istaknuti da je riječ o subjektivnom doživljaju pojedinca, pa osjećaj uskraćenosti ne ovisi nužno o kvaliteti majčine njege, nego o nekoliko različitih čimbenika.
Kako suvremena psihijatrija pristupa oboljelima od poremećaja prejedanja?
Obično se pacijenti javljaju tek kad popratne komplikacije postanu ozbiljan problem po zdravlje. Ova bolest ima svoju biološku (genetičku) i psihološku komponentu, pri čemu, uz svjesne čimbenike, veliku ulogu u razvoju poremećaja igraju nesvjesni, koji na površinu izlaze tek kroz terapiju sa stručnjakom.
Nadalje, da biste nekoga liječili, pogotovo u psihoterapiji, osoba mora biti spremna na suradnju. Takav složen proces već od početka pretpostavlja kooperabilnog pacijenta koji je svjestan svog problema i želi raditi na njegovu rješavanju. Psihoterapija katkad uključuje i ponovno proživljavanje traumatičnog događaja, pa takav korak može biti vrlo neugodan za pacijenta jer ga izlaže potisnutoj emocionalnoj boli. U slučajevima kad prejedanje prati kronična depresija, propisuju se antidepresivi, no lijekovi kod poremećaja jedenja općenito nisu dugoročno rješenje.
Pokreće vBulletin® verzija 4.2.0 Copyright © 2024 vBulletin Solutions, Inc. All rights reserved.