PDA

Pogledaj Punu Verziju : Чича Горио - Оноре де Балзак



kojica
18-05-2011, 17:43
Урађена лектира (http://www.diplomski.rs/index.php/lektire/34-ia-gorio.html)

КОМПОЗИЦИЈА РОМАНА ЧИЧА ГОРИО

Прича романа Чича Горио развија се на два плана: индивидуалном и општем. На
индивидуалном плану предочене су две кључне приче: о младом студенту Ежену
де Растињаку и остарелом фабриканту резанаца чила Гориу. Око ове две судбине
развија се низ индивидуалних историја: станара пансиона госпође Вокер (стара
госпођица Мишоно, господин Поаре, млада девојка Викторина Тајфер, госпођа
Кутир, одбјегли робијаш Вотрен), виконтесе де Бозеан, грофица Анастазије де
Ресто, баронице Делфине де Нисенжан. То су само истакнутији појединци који
имају значајније место у романесткој причи, али поред њих, кроз овај роман
дефилује неколико десетина епизодних ликова. На општем плану дата је слика
париског друштва од најнижих највиших слојева. У пансиону госпође Вокер је
сиротиња различитог животног доба и порекла, а у предграђу Сен Жермен је
високо друштво одевено у свилу и окићено златом и дијамантима. Париз је велико
искушење, нада и чежња младих људи, жељених да допру до сенжерменског
друштва. Париз је и слика моралног блата, бездушности и егоизма.

kojica
18-05-2011, 17:45
Типолошке одлике романа

Роман Чича Горио је сложене структуре, типолошки вишезначан те се може
одредити и као друштвени роман, и криминалистички и љубавни и роман о
васпитању или о развоју карактера.

Балзак непосредно и верно приказује стварност, аналитички поступа у обради,
заузима критички однос према савременим појавама и ликовима, приказује
представнике различитих друштвених слојева. Писац даје широку и верну
аналитичку слику друштва пратећи своје ликове у њиховом развоју, сазревању,
кретању у различитим друштвеним круговима. Поред тога, у роману се јавља
заплет карактеристичан за криминалистичке романе. Носилац тог значењског дела
романа је тајанствени лик Вотрен. У роману су приказана и три љубавна троугла.
Лик главног јунака Ежена де Растињака дат је у развоју па се роман може
одредити и као роман о васпитању или о развоју карактера.

kojica
18-05-2011, 17:46
Историјска позадина романа

Радња романа је временски тачно одређена: крај 1819. и почетак 1820. године. Период
између 1814. и 1830. је доба Бурбонске рестаурације, период обнове монархије после
Наполеоновог пораза. Тада се на власт вратила бурбонска краљевска династија свргнута
1792, за време Велике француске револуције (1789-1799).

Кроз причу о томе како је чича Горио стекао своје богатство читалац сазнаје читаву
историју успона француске буржоазије. У роману «Чича Горио» јасно се види да повратак
Бурбона није значио и потпуно успостављање режима који је био на власти пре револуције.
Племство је сувише ослабљено да би представљало водећу друштвену снагу. Ако је
племићка титула и даље на цени, ако се места у високој друштвеној администрацији по правилу
додељују припадницима племства, буржоазија је снажнија од племства зато што је богатија.
Моћ новца јача је од свега. Односе међу људима одређује новац као неко мрачно
божанство. Са тог аспекта нема суштинске разлике у односима људи било да се налазе у
пансиону госпође Вокер или у салону виконтесе де Босеан. У оба случаја на снази су
вучји закони.

Писац инсистира на самом почетку романа како је оно о чему он говори «Алл ис
труе», «све је истинито», «она је тако истинита да свак може видети њене елементе око
себе, у својем срцу можда».

Извесно је да је прича истинита, у том смислу што су њени поједини делови, појединачне
карактерне црте ликова, као и историјски подаци, узети из животне стварности – «свак може
видети њене елементе око себе».

kojica
18-05-2011, 17:48
Структура и композиција

Фабула романа прати покушаје провинцијалца Ежена де Растињака да се пробије у
високо друштво Париза. Он је сиромашни племић који сања о успеху, слави,
новцу, љубави, а приморан је да живи у сиромашном, бедном пансиону Вокер. У
пансиону упознаје чича Гориа, трагичног јунака, којег убија претерана, страсна
родитељска љубав према својим двема ћеркама. Оне посећују оца само да би од
њега добиле новац, стидећи се њега, обичног грађанина, будући да се крећу у
аристократским круговима. Горио умире сам. У последњим тренуцима неговали су
га Растињак и студент медицине Бјаншо, који му и погреб плаћају. На погребу
несрећног старца није се појавила ни једна ћерка. Растињак је разочаран,
испуњен презиром и мржњом према париском друштву које је упознао у свој
његовој демонској окрутности. И поред тога не напушта га жеља да постигне успех
у том друштву.

У роману постоје три љубавна троугла. Први је између Растињака, Делфине и
Викторине Тајфер. Виконтеса де Босеан воли маркиза Ажуда-Пинто, Анастазија де
Ресто је у вези са грофом Максимом де Трајем.

Међутим, љубавни односи јунака у потпуности су условљени материјалним
интересима. Виконтесу де Босеан напушта љубавник да би се оженио богатом
удавачом, грофица де Ресто задржава свог љубавника плаћајући његове велике
дугове. Веза између Растињака и Делфине почива на узајамном интересу.
Растињаку је Делфина потребна да би успео у високом друштву, а њој, ћерци
трговца и жени банкара, потребан је Растињак за улазак у салон виконтесе де
Босеан.

У роману можемо пратити и заплет карактеристичан за криминални роман.
Господин Вотрен, у поџемљу познат као Лажи Смрт, банкар робијашница, чувар
новца робијаша, за којим трага полиција (полицијски агент Гондиро) и коначно га
открива захваљујући својим достављачима (госпођица Мишоно).

Управо ће Вотрен пружити Растињаку лекције о животу у Паризу. Вотрен из свог
угла, виконтеса де Босеан са свог становишта, казују исту причу Растињаку о
друштву у коме владају вучји закони моћи и новца. Пут до успеха води преко
беспоштедне борбе у којој опстају само најбезобзирнији, најподлији,
најлицемернији. Човек мора погазити све људско у себи, не сме да покаже ни у
једном тренутку саосећање за друге људе. Пут до успеха не води преко поштеног
рада и мукотрпним напредовањем на друштвеној лествици. Ићи за сјајем и
богатством значи одлучити се на лаж, савијати се, пузати. Продајте своја
убеђења, говори Вотрен Растињаку, нудећи му погодбу.

kojica
18-05-2011, 17:48
Вотрен ће удесити да Викторинин брат буде убијен у двобоју. Њен отац, оставши
без наследника, прихватиће ћерку које се сада одриче. На Растињаку је да освоји
Викторину док је она још увек сиротица. То и неће бити тако тешко јер је она већ
заљубљена у Растињака. Вотрен ће заузврат добити двеста хиљада франака од
Растињака коме ће будућа супруга донети у мираз милион франака. Демонска
понуда младићу који је на великим искушењима. Вотрен ће Растињаку у једном
тренутку рећи »...леп младић, отмен, поносит као лав, а мио као девојка. Ви бисте
били красан плен за ђавола.»

Млади људи су Тантали у Паризу каже писац. Они се боре против самих себе и
увек остају победници. Млади људи су гладни успеха, славе, богатства, провода,
лепоте. Све што се чини да је на дохват руке у исто време је и недостижно. Пред
толиким искушењима право је чудо, каже писац, како је мало злочина и преступа
које врше млади људи.

kojica
18-05-2011, 17:49
Ликови

Чича Горио

Између гостију пансиона посебну пажњу привлачи презрени лик коме су се сви
подсмевали – чича Горио, некадашњи фабрикант резанаца. Чича Горио у једном
тренутку каже Растињаку како би продао Оца, Сина и Светог Духа да својим
ћеркама уштеди једну сузу. Оно што покреће Гориа, због чега живи, јесте
трагична, превелика љубав према ћеркама. Балзакове јунаке покрећу страсти.
Вотрен говори Растињаку о људима са страстима у Паризу. Горио је један од њих.
Са тог аспекта роман Чича Горио је дубока анализа људских страсти.

Ежен де Растињак

Као посебан значењски слој романа издваја се прича о Растињаку као младом
човеку који улази у живот. На почетку он је провинцијалац без животног искуства,
неискварен, са вером да се у животу може успети поштеним радом. Његова
животна школа је сурова. Осећа терет сиромаштва и понижења, слуша
обесхрабрујућа предавања Вотрена, изблиза ће видети примере најцрње људске
незахвалности. Сахрањујући старца покопаће своје илузије о животу. На крају
романа Растињак је спреман на беспоштедну борбу у којој побеђују најјачи и
најбезобзирнији.

kojica
19-05-2011, 10:46
КОМПОЗИЦИЈА РОМАНА ЧИЧА ГОРИО

Прича романа Чича Горио развија се на два плана: индивидуалном и општем. На
индивидуалном плану предочене су две кључне приче: о младом студенту Ежену
де Растињаку и остарелом фабриканту резанаца чила Гориу. Око ове две судбине
развија се низ индивидуалних историја: станара пансиона госпође Вокер (стара
госпођица Мишоно, господин Поаре, млада девојка Викторина Тајфер, госпођа
Кутир, одбјегли робијаш Вотрен), виконтесе де Бозеан, грофица Анастазије де
Ресто, баронице Делфине де Нисенжан. То су само истакнутији појединци који
имају значајније место у романесткој причи, али поред њих, кроз овај роман
дефилује неколико десетина епизодних ликова. На општем плану дата је слика
париског друштва од најнижих највиших слојева. У пансиону госпође Вокер је
сиротиња различитог животног доба и порекла, а у предграђу Сен Жермен је
високо друштво одевено у свилу и окићено златом и дијамантима. Париз је велико
искушење, нада и чежња младих људи, жељених да допру до сенжерменског
друштва. Париз је и слика моралног блата, бездушности и егоизма.

kojica
23-05-2011, 20:24
Чича Горио:

Чича Горио је стекао богатсво за вријеме револуције продајући брашно десет пута
скупље но што га је куповао. Када је остао удовац, сву своју љубав је посветио
двема кћерима: куповао им хаљине, накит, кочије; обезбедио им велик мираз и обе
су се удале у аристократске породице. Старија кћер Анастазија постала је
грофица де Ресто, млађа Делфина је постала бароница де Нисенжан. Када су ушле
у високо друштво, њихове потребе су постале веће - желеле су да се истакну на
баловима и свечаним вечерама. Новац су добијале од оца које је, заслепљен
очинском љубављу, задовољавао њихове прохтеве и хирове, руковођен
ставом: ''Очеви увек треба да дају па да буду срећни. Увек давати то значи бити
отац''. Док је има паре, пазоле су га и као парајлију свакоме показивале. А кад је
нестало новца, немилосрдно су га отерале. У пансиону Вокер је нашао склониште,
презрен и сиромашан. Стално мења спратовеи и изнајмљује јефтиније собе.

kojica
23-05-2011, 20:25
Одрекао се дувана, отпустио берберина, престао је да се пудерише, није више
носио скупа одела, бивао је све мршавији. Чича Горио '' који је имао шездесет и
две године и изгледао као да нема ни четрдесет (...), који је имао нечег
младалачког у осмеху, сада је личио на излапелог, немоћнпг и бледог старца од
седамдесет година''. Када је понестало новца, продао је накит, златне табакере,
цвјећњаке, посуђе од сребра, увек је кћерима давао са сузама радосницама у
очима, срећан што су оне задовољне и срећне. Када би у пансиону неко споменуо
име неке од његових кћери, ослушкивао би да чује како су изгледале, јесу ли биле
срећне, јесу ли се лепо провеле. Да је његова љубав слепа, показује случај када
је закупио стан да би његова кћер Дафина имала гђе да се састаје са Растињаком.
Тек на самрти, кад данима није било његових кћери јер није било ни новца, први
пут ће изразити разочарење и бунт :
"Не, оне неће доћи! Знам ја то има већ десет година. Ја сам то помишљао понекад,
али нисам смио да верујем."

Умро је чича Горио сам и напуштен од кћери, као убоги сиромах. Испратили су га
само Растињак и Кристоф, покућар госпође Вокер. Кћери за које је све жртвао
нису дошле на сахрану - послале су празне кочије и кочијаше.

kojica
23-05-2011, 20:26
Društvo:

Na samom početku romaneskne priče, posle predočavanja stanara pansiona gospođe
Voker, narativni subjekt posebno prati dva glavna aktera priče. Rastinjak i Gorio su samo
dva suseda, ali sticaj okolnosti približava mladića i starca pa se u toku romaneskne priče
njihove sudbine prepliću. Balyak je dobro odredio mesta ovim junacima u strukturi
romana: to su dva različita ljudska tipa i dva sveta, ali se i jedan i drugi uzajamno
dopunjavaju. Bez čiča goria Rastinjak bi dobio sasvim druge obrise; bez Rastinjaka
tragična sudbina starog Goria, ne bi dobila tako snažne akcente. Dok je jedan na kraju
svoga puta, drugi ga tek krči; dok je Čiča Goria uništila bezdušnost i nezahvalnost dveju
kćerki, Rastinjak je na putu da uništi majku i sestre; dok je jedan poražen od života,
drugi se bori za pobedu; dok je jedan potpuno skrhan, drugi je zadojen snagom za
obračun sa društvom.

kojica
23-05-2011, 20:26
Čiča Gorio je široka freska francuskog društva: tu ima ličnosti različitog socijalog porekla
i statusa, različitih ideja i ideala, različitih moralnih stavova i različitih sudbina: ''Ovakav
skup ljudi - piše Balzak - sadrži uglavnom bitne elemente celog jednog društva''. Za
junake ove priče Balzak uzima dva različita ljudska tipa. Jedno je mladi student prava,
koji je došao u Pariz da završi studije i svojim trudom obezbedi sebi mesto u društvu.
Drugi je ostarjeli negdašnji fabrikant, ''jedno nesrećno i odgurnuto stvorenje, jedan
mučenik sa kojim su svi terali šegu''

Prvi je došao u Pariz u punoj snazi svoje mladosti, ispunjen verom u život, željan uspeha
po svaku cenu. Drugi je na zalasku života, na izmaku snage, napušten pd svojih kćerki,
opljačkan od sopstvene dece, žrtva bezgranične roditeljske ljubavi.

kojica
23-05-2011, 20:26
Ljudski svet romana čine ličnosti različite po poreklu, društvenom statusu, mentalitetu i
karakteru. One se mogu svrstati u dve grupe: onu koja živi u ulici Sen Ženevjev gdje se
nalazi pansion gospođe Voker, i onaj iz predgrađa Sen Žermen, gdje su kuće i dvorci
ariskokratskih porodica. Na jednoj strani je siromaštvo, na drugoj materijalno izobilje. Na
jednoj strani su vidljivi prosjaji iskrenosti, poštenja, prijateljstva i uvažavanja, na drugoj
strani je bespomučna borba za društveni prestiž, niske intrige, podmetanja, zavidljivost,
nemoral. Balzak sa simpatijama prikazuje senženevjevske žitelje, ima sažaljenja ya
njihove patnje i stradanja, ima razumjevanja za njihove sitne zlobe i surevnjivosti, ali ih
ne idealizuje. Za senženevjevske žitelje nema ni razumjevanja ni simpatija - na svakom
koraku je lopovluk, preljuba, bezdušnost, zloba. Čiča Gorio nije idealan lik - bogatstvo je
stekao na nepošten način, koristeći nevolje siromašnih i gladnih. Ali on je stradalnik i
nesrećnik, žrtva svojih nezajažljivih kćeri i svoje prevelike ljubavi prema njima. Ni
Rastinjak nije idealizovan: dolazi u Pariz čist i neiskvaren, dugo zadržava moralnu čistotu
svoje ličnosti, ali postepeno popušta, prilagođava se sredini i poprima njene manire: i on
iskorišćava svoje najmilije da bi obezbedio ulazak u visoko društvo: i on, na kraju
romanesksne priče, odlazi da se uključi u metež i blato senžermeskog društva.

kojica
27-05-2011, 18:10
Slika društva u romanu "Čiča Gorio"

Mukotrpan, pošten, spor i pravi put do uspeha i visokog društva ili zaobilaznica puna
prevare, laži, licemerja i ponižavanja ali daleko brža - šta odabrati? Možda je to bilo i
glavno pitanje tadašnje mladeži u Francuskoj. Mladeži, čiji se glavni pririoteti u životu
mogu promeniti u trenutku, ako osete čak i malo sjaja visokog društva, njihovog
bogatstva, toaleta, salona...

Jedan od njih je i mladić Ežen de Rastinjak. Potiče iz osiromašene plemićke porodice iz
provincije. U Pariz dolazi da bi studirao prava, spreman na mučan i pošten put do
uspeha, još nesvestan koliko je on spor a još više nesiguran. Zbog siromaštva živi u
jeftinom pansionu Voke, u siromašnom kraju Sen Ženevjevu. Tu upoznaje Votrena -
čoveka koji mrzi visoko društvo i njihova pravilaali zato živi po svojima, gospođu Voke,
gospođu Mišono, gospođicu Tajfer, još neke stanare i "jedno nesrećno i odgurnuto
stvorenje, jednog mučenika sa kojim su svi terali šegu" - čiča Goria. Ežen spoznaje bedu
Sen Ženevjeva čim ode na svoj prvi bal. Shvata nemaštinu u kojoj živi, prljavštinu koja
je oko njega. Postaje svestan da beda izbija iz svake rupice u zidu pansiona Voke.

kojica
27-05-2011, 18:11
Tada shvata da mora otići odatle - samo je još pitanje: Kako? Moral mu nalaže da nastavi sa
učenjem i životom u bedi dok mu razum govori da pođe zaobilaznicom nesvestan pravog
lica visokog drustva - Sen Žermena. U Sen Ženevjevu su ljudi možda neupućeni,
neobrazovani i namučeni ali su njihove duše čistije, iskreniji su i realniji. Mogla bih da
kažem i svesniji pravih vrednosti života - ljubavi i istinske srece, dok je Sen Žermen
zaboravio na to, a Ežen to ne želi da shvati. Po svaku cenu želi da bude deo tog sjaja i
bogatstva, toliko da odlazi kod svoje bogate i ugledne rođake vikontese de Bozean da je
moli za pomoć. Ona, razočarana u svoju veliku ljubav, u svog ljubavnika koji je ostavlja
zbog druge i razočarana u celo to društvo zato što su svi samo čekali da je vide u
njenom najbolnijem trenutk, priča Eženu o pravol licu Sen Žermena: "U Praizu, uspeh je
sve, to vam je ključ moći." . Nema ljubavi, vernosti, iskrenosti... Život se sveo na
koristoljublje, ali, uprkos tome Ežen je uporan i vikontesa mu pomaže i daje mu priliku.
Postaje ljubavnik baronici Delfini de Nisenžan, kćerci napuštenog Goria.

kojica
27-05-2011, 18:11
Ta veza je, zapravo, čista korist - on želi da ostane u tom društvu a ona želi ulažak u najelitniju
kuću Pariza - u kuću vikontese de Bozean. Ništa bolja nije ni njena sestra grofica
Anastazija koja je došla kod Goria dok je bio na samrti da bi mu tražila novac za nove
ljubavnikove dugove. Cela situacija je uticala na nju da shvati koliko je grešila i tada je
pustila suzu ali odmah zatim rekla: "Ah, ne, poružneću za bal!". Nijedna od sestara nije
bila uz njega tada, kao što su propustile i njegovu sahranu pod izgovorom da su previše
umorne od sinoćnjeg bala. Bile su poslate samo njihove prazne kočije koje su pokazale
koliko su im prazna i hladna srca.

Sve ovo me navodi da se složim sa Votrenovom konstatacijom: "U to društvo treba krčiti
put bleskom genija ili umešnom pokvarenošću. Poštenjem se ništa ne postiže."

kojica
02-07-2011, 12:00
Метаморфоза лика Ежена
де Растињака

Ежен де Растиањак је пореклом из старе племићке породице, из провинције, која је због нових
економских односа, нагло пропала и осиромашила. Имао је оца, мајку, две сестре и тетку. Сви су
живели доста скромно и оскудно на малом имању Растињакових.
Млад и леп Ежен је био стидљив, смеран, моралан и лепо васпитан младић. Дошао је у Париз
да студира право. Он је знао колико се породица одрицала и жртвовала да би он студирао. Зато је
желео да марљиво и вредно ради, да што пре заврши факултет и да лично својом заслугом успе у животу,
тако да би могао да се одужи породици за сва њихова одрицања и жртве. Ежен је живео у сиромашном
крају Париза, у скромном пансиону Вокер. Цео крај је био суморан, па и људи у њему. Насупрот њему
налазио се отмени кварт Сен-Жермен. Ту су људи у скупим кочијама јурили Јелисејским пољима. То се
младом и неискусном Ежену јако свидело и желео је да и он уђе у високо друштво. Схватио је да жене
имају велики утицај у друштвеном животу и да је најбоље и најлакше да помоћу њих уђе у то друштво
сјаја и раскоши. У Паризу је имао рођаку, виконтесу Де Бозеан, водећу помодарку Париза. Захваљујући
њој, Ежен ће ући у свет аристократије... тада се Ежен и први пут разочарао јер је осетио презир слуге
што је у посету дошао пешице. Схватио је да се иза господства и сјаја крије лицемерје, завист, злоба,
љубомора, подвале и крађе. Још чвршће је решио да нађе место у високом друштву, али поштено и
часно. И тако племенит и честит Ежен тражи од мајке да му пошаље 1200 франака и поступа супротно од
свог васпитања: безобзирно, хладно, прорачунато и подло. Он се стално колеба између моралног-часног
и неморалног-суровог. Сјај и раскош побеђује. Новац је добио и потрошио на кочије и гардеробу. Постао је
љубавник баронице Де Нисенжан и дозволио себи да прими стан од њеног оца.
Коцкањем је зарадио новац и вратио мајци и сестрама уз лепе поклоне, а себе „морално растеретио“.
Тако леп и племенит студент права Ежен де Расињак, осећајан и лепо васпитан, пронашао је
своје место у друштву без племенитости у коме влада себичност и завист, грубост и безосећајност. Ипак је
сјај и раскош аристократије освојио Ежена и избрисао сва његова морална начела.

Стефан Шкретац, 2/4

tamaram
27-09-2011, 08:59
Piše: Konstantin Dragaš

Ovim romanom Balzak nam otkriva Pariz, njegovo društvo, upoznaje nas sa atmosferom gradskog života i pritom daje priču u okviru toga: priču o čiča Goriou i mladom studentu prava, Eženu de Rastinjaku. Čiča Gorio je fabrikant rezanaca koji ima dve divne kćerke - Delfinu i Anastaziju. On je nekada prodavao brašno duplo skuplje nego što ga je kupovao. Moguće je da se obogatio na nepošten način, ali je, tako bogat, svu pažnju poklonio kćerkama. Sve je činio za njih: obezbedio im miraz, udao ih, dao im novac, kupovao im stvari. Činio ih je srećnim i to je njega ispunjavalo srećom. Ako bi one bile srećne, bio bi i on. Ali, kad ih je udao za bogate grofove i barone, one su osetile težnju da budu još bogatije. Želele su da budu viđene u društvu, na balovima i na ostalim svetkovinama. Ali, Gorio ne može sve to da plati; ne može da udovoljava svim njihovim željama. I, one mu okreću leđa, a on to vrlo teško prihvata. Postaje siromašan i, sa ne tako ogromnim novcem, odlazi u jedan pansion gde upoznaje ljude različitih osobina, čak i jednog robijaša. Tu, ipak, susreće mladog studenta prava koji je iz palanke došao u Pariz. To je Ežen de Rastinjak. To je pansion gospođe Voker i Gorio se tu smešta i počinje skučeni, obični život u nekom malom stančiću. Stanari s kojima se upoznaje daju mu nadimak čiča, jer je u pansion došao kao starac. Neki s njim počinju da se sprdaju, da ga vređaju, da ga ismejavaju, ali on na to ne reaguje, iako je u dubinu duše vrlo tužan i nesrećan.

tamaram
27-09-2011, 08:59
Ežen de Rastinjak je mladi student prava koji dolazi u Pariz, iz jedne palanke, da završi studije. Međutim, njegove radoznale oči ne padaju na knjigu i na učenje, već na guranje i visoke društvene redove. Samim tim što nije mnogo bogat, Ežen šalje pismo svojoj majci i sestri da mu pošalju novac zbog odela i zbog studija itd. Međutim, taj novac on iskorišatava u pogrešne svrhe: njime se služi kako bi postao viđen na balovima, a uz to, ima rođaku, bogatu groficu de Bozean. Zaboravio je studije, odložio ispit, i posvetio se društvu. Zaljubio se u Delfinu de Nisenžan, ženu barona de Nisenžan, ni ne sluteći da je njen otac siromašan starac koji živi u istom pansionu u kome živi i Rastinjak. On to saznaje i tako se zbližava sa čiča Goriom i počinje da mu duhovno i finansijski pomaže. Njih dvojica postaju veoma bliski prijatelji. Na kraju se sve završava tako što Gorio umire i da niko nije ni znao za njega. Umro je tiho, polako, baš onako da nikoga ne uzbudi ta njegova smrt. Kćerke mu nisu došle na sahranu, a on je to i znao i osuđivao ih zbog toga. Smatrao je da je red da mu dođu na sahranu. Kćerke su se pojavile dok je on još uvek ležao u krevetu, ali samo na kratko. Kao da nisu bile. To je njega strašno bolelo. Odrekle su se oca, zarad nekakvog bogatstva. Zaboravile su da je najveće bogatstvo ljubav. Na sahrani su bili jedino prisutni Rastinjak i Kristof, momak iz pansiona. Na kraju se roman završava tako što se Rastinjak popeo na jedan brežuljak, pogledao Pariz i rekao: "E, sad je red na nas dvoje".

tamaram
27-09-2011, 08:59
Rastinjak je promenljiv lik; u puno slučajeva je dvojaka ličnost. Pre nego što će doći u Pariz, zakleo se da će samo učiti i da će se pošteno obogatiti. Imao je u sebi morala, časti, dobrote i poštenja. Došao je u Pariz dobroćudan i neiskavren. Ali, osetivši čar grada, potrebu za dokazivanjem, Rastinjak se potpuno promenio: osetio je da mu je neophodno visoko društveno mesto kako bi uspeo. Nijedan trag morala nije ostao u njemu, sve do trenutka kada se sreo sa čiča Goriom i kada je upoznao i onu lošu stranu Pariza - siromaštvo, i to kroz Gorioa. Tada je shvatio da je dvojaka ličnost. Shvatio je da je želeo slavu i bogatstvo zanemarivši studije, a otkrio sebe kada je upoznao Gorioa, jer mu je Gorio prosvetleo lice. Njegova dobrota i poštenje vratili su na Rastinjakovo lice saosećajnost. Jedini je pomagao Goriou u tom pansionu, jedini ga je obilazio. Shvatio je da nije sve sjaj i zlato. Ali, pošto je morao da balansira između bogatstva i siromaštva, on se pred jednima ponašao kao grof, a pred drugima, tačnije pred čiča Goriom, je dobar i pošten. To nije bilo dobro, ali je Rastinjak zaista voleo i poštovao Gorioa.
Balzak je od dve suprotnosti napravio sjajnu priču. Sklopio je i siromaštvo, skromnost i poštenje s jedne strane, a sa druge iskvarenost, moć, želju za bogatstvom itd. Opisao je Pariz, prikazao ljude i njihove poroke, ponovo dao jednu društvenu sliku vremena u kojem je živeo.

tamaram
27-09-2011, 09:00
Rastinjak je, opet, ambiciozan. On želi da pokaže da on nije tek tako, niko i ništa. On želi da dokaže da može da osvoji Pariz. Poslednja rečenica na kraju romana koju izgovara "E sad je red na nas dvoje" pokazuje da on tek tad, nakon što je mnogo štošta iskusio, kreće u akciju. Tek tada se on potpuno budi. Tek sada shvata da mora da se obračuna sa Parizom. Tu je ponovo dominantan društveni položaj. Da li neko ko dolazi iz neke obične palanke, vođen bezmalo velikom ponekad i bolesnom ambicijom, može da osvoji Pariz, da u njemu postane slavan? Može. I to Balzak pokazuje i kroz svoje druge romane.
Ponovo se Balzak vraća pojedincu: kao i u mnogim drugim svojim romanima, on oko jednog lika gradi celu priču. Kroz priču o čiča Goriou, otkrili smo i saznali kakvi su, u puno puta, bili slučajevi sa očevima, kako bi ih se odrekle njihove kćerke ili sinovi zarad bogatastva. Tako se porodica ne poštuje. A, opet, sa druge strane, tu priču treba i zadržati i za sebe. Jer, nijedan roman ne može da sve oslikava vremenom u kojem živi. Ima tu i onog psihološkog, onog što se ne da poistovetiti vremenom u kojem se živi. Ono dubinsko, duhovno. Ono etičko.
Gorio je, bez sumnje, žrtva porodične nesreće. Šta sve ne bi radio samo da njegova deca budu zadovoljna, srećna, spokojna! A Ežen je mladić koji je rešio da uspe, po svaku cenu.
U svakom slučaju, ovo je najpoznatije Balzakovo delo.

tamaram
30-09-2011, 18:10
Književni lik kojeg sam nedavno upoznala Profesor je predavao. Nisam pratila od početka nastavu, tek kada je pomenuo da je delo Balzakovo, zainteresovala sam se. U toku jednog popodneva pročitala sam ceo roman, u jednom dahu. Bila sam impresionirana likovima i samim delom, uopšte, razvoj i zaplet događaja otvorio mi je sasvim nove horizonte realnog načina življenja.

tamaram
30-09-2011, 18:11
Preživljavanje emocija, događaja i doživljavanja likova na neki poseban način proširili su smisao mog do tada skromnog života.
Najviše pažnje posvetila sam Eženu de Rastinjaku. Da li zato što je bio mlad ili zato što sam u njemu prepoznala sebe i svoje ambicije – ne znam. jednostavno, osećala sam da je on jedini zaslužan moje pažnje i poštovanja. Mogu slobodno i bez imalo griže savesti i srama da kažem da su impresije i oduševljenja tokom upoznavanja ovog knjevnog lika rasli i uzdizali se do visina, savršenstva. Opis ovog mladića mi u početku nije mnogo značio. Znala sam da je visok i crn, da je živeo u teškim uslovima, i zbog školovanja došao u Pariz... Ali da li je to nosilo i posedovalo onu tehniku i smisao kao kada sam pročitala ceo roman? Ne. Nakon upoznavanja romana, sadržaja i svih detalja, upoznavši Rastinjaka, shvatila sam da postoji još časnih i poštenih ljudi. Iako ih je malo, oni su tu. Možda baš pored nas, ili u susednoj učionici. Tu su...

tamaram
30-09-2011, 18:11
Živeti u ubeđenju i uverenju da je ceo svet loš, nezahvalan i rđav činilo je mene takvom. Moju dušu, telo i um. Ubijalo snove, nadu i veru jedne šesnaestogodišnjakinje... Suviše razočarana u život i „prijatelje“, poput čiča Goria; činilo se da nema svrhe... ni razloga. Mislila sam da je moral zauvek izbrisan sa lica zemlje, a časat i poštenje potopljeni u nekoj beskrajnoj magli odvratnosti i gadosti... Davno, pročitala sam jedan citat devojke od trinaest godina. Glasio je: „Neki ljudi dođu u naš život i brzo odu, ostave tragove na našem srcu, a mi... posle toga više nismo isti“. I čekala sam, mislila sam – doći će – pojaviće se neko. Iz porodice, učionica, sa treninga... ne! Došao je Ežen, Ežen de Rastinjak. Zvuči ironično, za ne? A ni patetika nije daleko... Šta se dešava? Zablude o savršenstvu? Možda..

tamaram
30-09-2011, 18:11
Čovečnost i skromnost, tolerancija, poverenje i LJUBAV. Ubijeni, zgaženi su tokom romana, a bilo je mnogo padova, ispada i bolne nemoralnosti. A on, dečko sa najiskrenijim mislima i osećanjima – uspeo je. Uspeo. Pohlepa i zavist nisu ovladale njegovim prosvetljenim i bistrim umom. Uprkos snažnoj ljubavi i bezbroj izbora „nečiste krvi“, lošeg uticaja okružen pohlepom, ironijom i jednostavnošću, a opet ljudi „visokog društva“, sam, čistog obraza, čiste duše. Uspeo je. Nije mu bilo, ali bio je uporan, sanjao je i maštao, odnekud je morao da počne. Znao je da je na kraju plati cenu svog uspeha i dotičnog društva. U novom svetu, zbunjen i uplašen, istrajao je i časno opstao. A NIJE MORAO... Kažem, ima ljudi dobrih i cenjenih, nije toliko surov ovaj svet, samo se okreni oko sebe... Možda si baš TI „moj“ Ežen?

Soldatović Andrijana II2

tamaram
02-10-2011, 15:29
Beleška o piscu

Honoré de Balzac (1799. - 1850.) , rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Otac mu je bio
naobražen čovjek , bavio se je fiziologijom i sociologijom. Majka mu je bila religiozna, “udubljena
u mistična razmišljanja”.

Kao dečak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u raznim školama,
najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se
posvećuje književnosti. Bavi se s različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je
neobičnu radnu energiju, radio je 16 -17 sati dnevno. oženio se 1850. g., nekoliko meseci prije
svoje smrti. Za života je postao slavan pisac.

Dela : Eugenie Grandet , Čiča gorio, Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i
bijeda kurtizana…

tamaram
02-10-2011, 15:30
Ljudska komedija


Ljudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvo likova (2000 - 3000)
pomoću kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjeg društva. Osnovna koncepcija strukture
Ljuske komedije tj. grupiranje samostalnih dela u veće cjeline i pojavljivanje istih likova u više
različitih dela pojavljuje se negde početkom 1831., a sam naziv i plan tog opusa datiraju iz
1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovih Sabranih dela, koje na nagovor izdavača i po
sugestiji jednog prijatelja naziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova dela
sugerira na Danteovu Božanstvenu komediju Balzac vjeruje u njegovu opravdanost :
“Neizmernost jednog plana, koji istodobno obuhvaća povijest i kritiku društva, analizu
njegovih zala i raspravljanje njegovih principa, daje mi po mom mišljenju pravo da svom delu
dam naslov pod kojim se ono danas objavljuje : La Comédie humanie”(Predgovor svojeg
prvog dela). Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedne teološke
vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovišta prirodnih znanosti i isključivo na
temelju vlastitih promatranja.

tamaram
02-10-2011, 15:30
Uz to, Balzac ne ocjenjuje ljudsko društvo već daje njegovu analizu ne upuštajući se u
povijesne probleme, nego ostajući na razini svoje sadašnjosti. Balzac nam dalje tumači u svom
Predgovoru da ne treba davati analizu povijest jer su “osnovni ljudski problemi vječni i
ponavljaju se iz generacije u generaciju”. Znači dovoljno je dati prikaz života jedne generacije i
osvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva.

Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova : Studije društvenog života,
Filozofske studije, Analitičke studije.

Temelj tog opusa čine Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora : Prizori iz privatnog
života, Prizori iz provincijskog života, Prizore iz pariškog života, Prizore iz političkog života,
Prizore iz vojničkog života, Prizore iz seoskog života.

Ljudska komedija je ostala nedovršena, od 137 planiranih dela završena su tek 91, ali ipak
kao opus ostala je nenadmašena. Zahvaljujući svom izvarednom daru zapažanja Balzac nam
je dao kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19 st.

tamaram
02-10-2011, 15:33
Čiča gorio

Najpodesnije delo za dobivanje uvida u LjK je svakako roman Čiča gorio. Prvotno zamišljen kao
pripovijetka postepeno prerasta tokom pisanja zadane okvire radnje, ali ne napuštajući ih,
izgrađujući tri samostalne ali međusobno isprepletene radnje, čiji se događaju odvijaju na
različitim scenama pariškog društva.

Prva fabula je vezana za nesretnu očinsku ljubav Jean-Joachima Gorioa, nekadašnjeg tvorničara
tjestenine, prema njegovim kćerima u kojoj je obuhvaćena jedna oštra kritika tadašnjeg odgoja.
Uz tu osnovnu fabulu vezana je sudbina siromašnog studenta prava Eugénea de Rastignaca, čiji
je osnovni cilj uspjeti u društvu, a koji tijekom tog dela upoznaje lice i naličje velegradskog
života i postepeno napušta svoje mladenačke ideale. Treća je fabula vezana je uz ciničnog
robijaša Vautrina.

tamaram
02-10-2011, 15:33
Eugéne de Rastignac




“Eugéne de Rastignac - tako se zvao - pripadao je redu onih mladih ljudi koje neimaština priuči na rad i koji već u

detinjstvu shvate kolike nade polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu budućnost proračunavajući već u toj

dobi domet svojih nauka i podešavajući ih unaprijed budućem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”

tamaram
02-10-2011, 15:34
Razmatrajući delo u sklopu čitave LjK osnovna je tema životna inicijativa mladog čovjeka, a
glavni bi lik bio Rastignac. Njega ne bismo mogli nazvati glavnim likom ovog romana, već samo
sponom uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog roman i kao veza između salona
visokog društva i malograđanskog pansiona. Ukratko on nije pokretač same radnje već njezin
sljedbenik ali isto tako lik kojemu će se Balzac najrađe vraćati, primenjujući prvi put na njemu
tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih dela.

“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške salone ova pripovijest
ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji
da prodre u tajne užasna položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i onaj
koji se u njemu nalazio.”

tamaram
02-10-2011, 15:36
Problematika odgoja




Gorioova nesretna ljubav prema svojim kćerima toliko je uvećana i

groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge. Balzac

je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih

nagona i nemoralnih postupaka ( npr. kad glavni junak, da bi bio blizu

vlastite kćeri, se upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca).

Dajući previše ljubavi kćerima svojim G. je ostao bez njihove, i postao

samo sredstvo za njih. Umesto da se brinu za njega, kako je sam

očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu

neimaštine. Ali G. naposljetku ih još jednako voli.


Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na

materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi,

idejama koje je zastupao Jean - Jaques - Russoe.

tamaram
02-10-2011, 15:37
Bježismrt

Vautrin je u Balzacovom delu simbol revolta prema svim negativnostima tadašnjeg društva.
Taj bivši robijaš shvativši svu pokvarenost tadašnjeg društva ne preza ni od čega da bi
ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima on
razvija svoj bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u kojemu
živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Bježismrt prerasta u glasnika B. osuda
ljudskog društva ali isto tako kao čovjek goleme životne energije i volje predstavlja
utijelovljenje Balzacovih ambicija.

Zaključak

“Ovde počiva gospodin Gorio, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na
trošak dvojice studenata.”