PDA

Pogledaj Punu Verziju : Процес - Франц Кафка



kojica
19-05-2011, 09:48
У роману Процес чешког писца њемачког књижевног изражаја Франца Кафке,
против Јозефа К., обичног банкарског службеника, покренут је судски процес од
стране невидљивог суда, безимене судске машинерије испрограмиране до крајњих
танчина. Сам Јозеф К. затечен је у рано јутро, у кревету у својој соби, збуњен и
бијесан на такво понашање људи који су га „ухапсили“, а он не зна „ко су, о чему
говоре, нити којој власти припадају“.

Јозеф К. не зна што точно стоји у тој „самозваној„ оптужници која је реално
апсолутно недоказива, али је чињенички јасно да је он крив. Ако ћути, признао је
кривицу, ако се брани, он ју је правно и доказао.

На самом почетку романа може се примијетити о каквој је машинерији ријеч, са
ким Јозеф К. има посла и као да се већ од самог почетка наслућује да ће све што
уради бити само нови кораци његове сопствене пропасти, још дубље ископана
његова сопствена рака. Све што ради Јозеф К. јесте потрага за невидљивим
демонима који га гоне из њему непознатих разлога, непрекидно преиспитивање по
њему сасвим исправних сопствених одлука, „губљење у лавиринту степеништа,
загушљивих тавана и мрачних ходника“.

kojica
19-05-2011, 09:48
У роману се открива природа судске организације, у разговорима са адвокатом,
Лени, трговцем Блоком, собосликарем Титорелијем..., сазнаје се колико су
недоступна и запечаћена врата закона, колико су она тешко забрављена за оне
који желе продријети унутра. Док Јозеф К. тражи собу за саслушање, стиче се
утисак као да та соба и не постоји у реалном свијету, већ само за оне који је
траже, њу виде само они „чија кривица привуче закон“. Као што у
Гетеовом „Фаусту“ и другим романима који обрађују тему трговине с ђаволом,
Мефиста види само онај који је душу своју предао канџама његовим, тако и собу
за саслушање види само онај на чијим се леђима и раменима налазе канџе закона.
Закон је невидљив док га не додирнемо, Мефисто је невидљив док га не позовемо.
Као да је ријеч о неким параралним свјетовима - свијету обичних људи са логичним
узрочно-посљедичним везама и једном другом - нелогичном свијету са сјенкама
над главама обичних људи. Суштина је недокучива, куд год се Јозеф К. окренуо,
кога год је погледао или са ким год да је разговарао, од обичног грађанина, преко
стражара до адвоката и надриадвоката, виших и нижих чиновника, над свима је
била нагнута та невидљива сјенка, која у сваком тренутку може било кога од њих,
сасвим случајно изабраног, прогутати, тј. примити у себе, избрисати правно или
биолошки са лица земље, а она иста све је јача од нових судских случајева, нови
процеси њена су храна - она живи од жртава „правне“ државе. Одбрана је
немогућа у истој мјери колико је и могућа, К.-ов процес стоји добро исто толико
колико истовремено и стоји лоше.

kojica
19-05-2011, 09:49
Све је недоступно и недостижно, па чак и адвокатове прибиљешке о К.-овом
сопственом процесу. Неколико пута у роману је Јозефу К. показана фиока у којој
се налази нешто што би требало оправдати тврдње његових саговорника, али
њихова унутрашњост за њега је морала остати тајна. К.-у остаје само да вјерује
тим ријечима. Све су, дакле, тајне, чак и оно што је на његовој страни, оно што
треба да му послужи у сврху његове одбране, оно са чим би морао да се до
танчина упозна, да би се адекватно и квалитетно могао бранити. Као из
Титорелијеве приче: „Судски предмети су тајна за ниже чиновнике. Често се
појављују у њиховом видокругу, а да ови не знају одакле су дошли, иду даље, а да
ови не знају куда“. Све тајна до тајне - један адвокат до другог, један стражар уза
другог, један судија изнад другог - како ли се само беспомоћно осјећа сељак из
приче затворског капелана пред вратима закона у једној таквој тајанственој
машинерији?!?

kojica
19-05-2011, 09:50
Ова прича из претпосљедњег поглавља романа, пуна је симбола који говоре о
недокучивости законских правила и норми. Улаз није немогућ, али се не може ући,
јер иза једног стражара увијек је други, иза другог трећи и тако све у недоглед,
без имало празнине. „Хијерархија не подноси празнину,...то је метафизичка
пирамида којој недостаје најгорњи камен,...она сеже у оностраност, у свијет по
себи“. Како је стражар других врата дошао до свог радног мјеста, ако не кроз прва
или трећа врата? Стиче се утисак да стражар са других врата никада није прошао
кроз прва, трећи стражар кроз прва и друга, стражар ових првих свакако не зна за
она иза његових. Јер стражари су срасли са тим вратима, врата и стражар су
мртва цјелина, настају и нестају у истом трену. Мртва цјелина је била и фигура
коју су образовали К. и двојица егзекутора његове пресуде. К. је од тренутка
пресуде постао објекат система, државе, обичан предмет - постао је нешто слично
вратима на улазу у закон. У причи се сазнаје да је сељак огромни низ година
чекао пред вратима, покушавајући да уђе на разне начине, да је пред тим вратима
остарио, на концу и издахнуо. А стражар је остао исто тако млад као и када је
сељак дошао, са истом животном енергијом, истом преданошћу да служи и брани.

kojica
19-05-2011, 09:51
Анегдота о стражару и сељаку, налази се, према ријечима затворског капелана, у
уводном слову закона К.-ове државе. Правно гледано најсавршенија, свакако
најчешће имитирана савремена америчка демократија, исто тако у уставној
преамбули истиче да је „за сваког радног американца загарантована срећна
будућност“. Али, са свих страна наилазимо на исте правничке недоумице. Какав
треба бити неко ко је радан, како треба да изгледа срећна будућност и ко
поставља стандарде марљивости и срећне будућности?

Кад би стражар првих врата знао шта сељака очекује код других врата или пак
само то колико врата укупно има, онда он не би био добар стражар. Знање је
шкодљиво. „Знање, отвореност, или ма који облик јавног мишљења и ђеловања
демистикује бирократију и она у томе види акт туђости, непријатељства“. Они који
желе да сазнају, који су отворени утицајима, на лошем су гласу. Јер, бирократији
је потребна само једна глава, свако зна по мало, нико не зна све, ђелимично
знање је права блаженост. Таква филозофија имала је кроз историју својих
хиљаду лица и наличја. Готово да ни дан данас нема политичке партије у којој
страначки портпарол, као човјек који је задужен да се стави на располагање
јавном мњењу за сва могућа питања, зна десети дио одговора на та питања.
Његов је посао да буде млад, лијеп и да не зна, или да делимично зна.

kojica
19-05-2011, 09:51
Кафка је у роману показао како је државна хијерархија само наизглед разнобојна и
разграната, док је у суштини запечаћено истовјетна. На почетку романа Јозеф К. је
осокољен што у соби за саслушања постоје извјесне присталице његове борбе за
независну индивидуу и он, не оскрнављен слутњама и страховима које тек у
поодмаклом дијелу романа почиње осјећати, са великим жаром говори о својој
ствари, нокаутира без изузетка све ставке које му се стављају као терет кривице.
Није тражио аплауз, било му је довољно да било кога својим говором придобије, да
јавност постаје свјесна његових ријечи. Но, сазнаје се да је, у ствари, ријеч о
великој подвали: „Испод брада привидних супростављених странака свјетлуцале
су на крагнама капута значке различите боје и величине. Докле је поглед допирао,
сви су имали исте значке. Сви су били истомишљеници, те привидне странке с
десна и с лијева, и, кад се К. нагло окренуо, угледао је исту значку и на крагни
истражног судије...“. Све је привидно, ништа није онако као изгледа. Као у
комичном позоришту, људи се дијеле на лијеве и десне, конзервативне и напредне,
а сви су у служби исте организације, говоре и мисле истим језиком, чак и примају
новац из заједничке касе.

kojica
19-05-2011, 09:52
Подела дужности је јасна до танчина. Свако у К-овој држави има своје задужење.
Обичан човјек је дужан да не буде крив или, ако већ јесте, не пита за разлоге
кривице већ да се помири са стањем ствари, сваки од господе из собе за
саслушања има дужност да аплаудира или звижди, чувари да чувају, батинаш да
бичује...Занати и дужности су апсурдни, али „правни систем“ савршено
функционише. Гинтер Андерс даје дефиницију ове апсурдне пођеле
улога: „Батинашев одговор истовјетан је са онима које су на саслушању давали
намјештеници њемачких логора смрти. То је одговор обезвлашћеног који је
неодговоран зато што му се не оставља одговорност - одговор онога који не живи,
него је живљен“.

kojica
19-05-2011, 09:53
Ипак, „стварну вриједност доброг тока једног процеса могу имати поштене људске
везе“, каже Јозефу К. сликар Титоријели, док га уводи у лавиринт судске
машинерије. Стиче се утисак као да државом владају демони који се не виде и не
чују. Колико год била велика „поштена људска веза“, она је само пут до неке
још „поштеније“. Канцеларијски директор, пријатељ адвоката Хулда, прави је
капиталац када је ријеч о стварању високих пријатељстава, у циљу побољшања
К.-овог процеса, али он може бити само један од брадате господе из привидно
супростављених странака сале за саслушања. Сви они, са истим значкама су,
наиме, ситне рибе за истражног судију, а колико је овај ситан, доказује и К.-ова
реакција у тренутку када му Лени показује портрет у стану адвоката Хулда: „Опет
само истражни судија?!?“ Добрим везама се, притом, морају третирати везе
са „високим чиновницима нижег степена“. Контакт са конкретним људима је
нужан, мора се чекати данима у ходницима суда, ако нема тих контаката, нема ни
трага од побољшања процеса, дакле, нема вас више, провидни сте, не постојите.
Управо како је К. у очају описао: „Један џелат могао би замијенити читав систем“.

kojica
19-05-2011, 09:53
Иако је у роману недвосмислено указано на недоступност, неправедност и крајњу
нехуманост судске организације, ипак постоје дијелови који откривају и извјесне
супротности оваквој тврдњи.

Непобитна је тврдња да је имагинарна држава и њена „правичност“ представљена
крајње негативно. Суд и све што има везе са њим има готово демонске црте -
наслов судијине књиге не види се од прашине, судски службеници се гуше на
свјежем ваздуху јер су навикли на загуђљиви канцеларијски ваздух, стражари су
крајње нељубазни према К.-у... С друге стране, држава се придржава правних и
праведних норми до најситнијих детаља - стражари који су били нељубазни према
К-у се бичују, К. може изабрати дан за саслушања с обзиром на заузетост у
фирми, одређује му се господа за пратњу до предузећа да би његов долазак био
што мање упадљив...

kojica
19-05-2011, 09:54
У тренутку када у „соби за старе ствари“ угледа како се, на његову жалбу, бичују
стражари коју су лоше поспупали према њему, К. не показује милост - он жели да
те људе откупи! Помало апсурдна ситуација - истим средствима и доктринама се
служи и држава у процесу против њега. Па, није ли сам тражио да се ти људи
казне?!? Када један од стражара, на смрт преплашен од онога што га очекује,
молбом за опрост и поштеду запишти од страха, К. га одгурне, уз крајње нехумано
обраћање: „не дери се“. Вапај човјека коме пријети стравична казна за Јозефа К.
могао би значити погоршање његове ситуације. Неко из банке може чути тај
врисак, упитати шта се дешава, а одговор би гласио: бичују се стражари који су
ухапсили прокуристу Јозефа К. Не, он то не смије дозволити, радије ће се
поистовјетити са батинашем. Још апсурднија је његова мирна савјест због такве
одлуке и вјеровање у исправност исте када је, након што је изашао на улицу
сазнао да га је престрављени стражар слагао да га испред чека забринута
вјереница. Није ли лаж човјека који се хвата за сламку логична? Није ли реакција
Јозефа К., док су егзекутори судске пресуде оштрили ножеве над његовим
обореним тијелом, била иста? Након што је на прозору куће у даљини угледао
посљедњи пут човека, он. се, у очају, пита. „Ко је то? Пријатељ? Добар човек?
Неко ко учествује? Неко ко хоће да помогне?“.

kojica
19-05-2011, 09:54
Јозеф К. је ухапшен на правди Бога, њему је кривица неосновано приписана, а
могућност одбране готово онемогућена. Ипак, извјесна логичност хапшења да се
примијетити у почетним странама романа . Прије свега, на то указује сам
приповједач када тврди да „мора да је Јозефа К. неко оклеветао, јер је једног јутра
био ухапшен иако није учинио никакво зло“.

На ту логичност указује и разговор Јозефа К. са госпођицом Бирстнер, када каже
да је он „невин или да бар није крив као што се претпостављало“. Дакле, он
открива свјесност о својој кривици каква год она била, а његов субјективни суд
да „није крив као што се претпостављало“ свакако (наслућује читалац) неће и не
може бити коначан, свакако не пресудан. Природно је и то да стражари пред
његовим вратима тврде да су они само најнижи службеници који не знају ништа о
његовом хапшењу, али се кривица, како каже један од њих, подразумијева већ
самим њиховим присуством. Никада држава, већ је речено, не тражи кривицу у
становништву - кривица њу привуче.

kojica
19-05-2011, 09:56
Питање кривице обрађено је у роману са посебним акцентом. Иако Јозеф К. није
ништа скривио, његова кривица се сама развија током романа. Све што К. може да
уради јесте да превлада своју ситуацију, али не постаје ништа мудрији. Велика је
његова грешка (гледано са становишта односа у систему којем припада) то што у
самом старту није посветио максималну позорност својој ствари. Овај негативан
почетак свог судског процеса додатно је погоршао кад се појавио на првом
саслушању растерећен и неспутан, без длаке на језику, са критикама која се
односи на комплетну државну хијерархију, док се, након игнорисања могуће
помоћи једног утицајног господина какав је канцеларијски директор, готово
закопао до гуше у тешко и љепљиво блато кривице. Дакле, кривица не постоји,
она еволуира. За кривични поступак нијесу потребни докази, они могу настати у
самом поступку, кривица није датост - она настаје.

kojica
19-05-2011, 09:57
Клевета је, по дефиницији, просуто перје, а деманти су сакупљање тог перја.
Притом се подразумијева да деманти буду савршено срочени, да се перје скупља
са великом ревношћу, док се клевета једноставно проспе, без икакве стратегије и
припреме. Сами деманти подразумијевају понављање навода из кривице, па тек
онда одбрану, јер, уколико се бранимо, морамо најприје истаћи од чега се бранимо
или ограђујемо. Само понављање ријечи које су нам стављене на терет, изазива, у
извјесном (прије свега, психолошком) смислу негативан став трећег,
непристрасног субјекта - случајног судионика. Јозеф К. је самом одлуком да се
брани (што је једина логична и очекивана одлука) упао у овај лавиринт, дао се
сакупљању просутог перја. Одбрана сопственим снагама равна је самоубиству -
треба, дакле, тражити помоћ. Но, „човјек који се ослања на туђу помоћ, ђелимично
признаје кривицу, тражећи туђу заштиту он упада у замку тајног права без икаквог
ослонца...ту је почетак стварне одговорности и коначна пропаст осумњиченог
лица“. Јозеф К. се хвата за сламку, привата помоћ од сасвим споредних људи, по
утицају далеко мањих од себе. Када са Лени у свом крилу помисли: „ја врбујем
помагачице“ , К. само за тренутак постаје свјестан колики је пут прешао од
неспутаног младог човјека из сале за саслушање до ситуације у којој одлази са
обичном сликару-просјаку са препоруком, од њега купује онолико слика колико му
овај нуди, да би, заузврат, сазнао која од три нужна зла жели изабрати за себе -
потпуно ослобођење (случај са овим исходом се, притом, не памти, „али га је
морало бити“), делимично ослобођење или одуговлачење.

kojica
19-05-2011, 09:58
Грешка Јозефа К. је у томе што упорно остаје при својој људској логици, уместо да
се преда без поговора. То није људска логика из призме хуманости, заснована на
љубави према ближњем. Код К. нема љубави, али нема ни мржње. Он је индивидуа
која очекује од свијета око себе онолико колико он њему даје, не колико он тражи
од њега. У најтежим тренуцима, К. нема пријатеља, он их и не тражи, не требају
му, чак су му и сувишни. Особа која би, по логици, требала бити раме за плакање
је његова ђевојка Елза, али се она појављује само једном у К.-овим мислима,
сасвим случајно, као помисао на одмор од напорног дана, и као забава након
разговора са госпођицом Бирстнер. Но, ова чежња за сусретом са Елзом траје до
тренутка када К. напаствује госпођицу Бирстнер. Ујак који му се нуди за помоћ и
који његову одбрану сматра неодложном нужношћу, за К.-а је само „авет са
села“. „Љубавне везе започињу у „Процесу“ и другим Кафкиним ђелима већином
полним актом. Случајно, насилно, неодољиво. Све остало спада у епилог. Нешто
брутално, прорачунато крије се у еротичним ситуацијама. Недостаје душевна веза“.

kojica
19-05-2011, 09:59
У роману Процес, по многим критичарима, као никада до тада у књижевности је
приказан човјек у џунгли универзума, гђе важе правила потпуно супротна од било
какве логике. Прашки јевреј и човјек „без књижевних претеча и учитеља, али са
настављачима и ученицима“ показао је један учмали и замрзнути свијет у коме све
што је живо не даје знаке живота, док оно што је мртво може сваког трена да
оживи. Послови и занимања су крајње апсурдни, санкције за лоше обављени
посао не постоје, постоји само егзекуција. Нико не сазнаје више од онога што
треба да зна - знање је на врху љествице смтрних гријехова државе
из „Процеса“. „Све је запосједнуто организацијама, у вертикалном и хоризонталном
правцу и ничег под небом неба осим организација“.

У својим белешкама о Кафки Т. В. Адорно тврди да грађа Кафкиних ђела, попут
скривеног Божијег ђелања наговјештава националсоцијализам:

„Испунило се не само Кафкино пророчанство о терору и мучењу. ’Држава и
странка’, тако оне засиједају по таванима, пребивају по гостионицама, попут
Хитлера и Гебелса у ’Кајзерхофу’, завјереничка банда инсталирана као полиција.
Хапшење је препад - суд је насиље...Необуздану власт врше субалтерне фигуре,
типовипопут подофицира, капитуланата и вратара“.

tamaram
27-09-2011, 09:08
Piše: Konstantin Dragaš

Potrebno je osvrnuti se na veliko književno stvaralaštvo književnika Franca Kafke. Taj čovek je iza sebe ostavio velika dela koja su zaista vredna čitanja. Pored velikih dela, ovog puta veoma je važno nešto više reći o njegovom veoma poznatom delu "Proces". Ta knjiga je, pre svega, očarala mnoge evropske mislioce u prvoj polovini XX veka, između ostalog i Andrea Žida ili Albera Kamija. No, knjiga je imala i presudan uticaj na neke kasnije, modernije književnike koji su stvarali pod uticajem takvog dela.

tamaram
27-09-2011, 09:08
"Proces" je, naime, priča o jednom čoveku, Jozefu K., koji biva uhapšen ali se ne zna zbog čega. Odmah se na to postavlja logično pitanje: kako se može neko uhapsiti bez ikakvog razloga? To pitanje se dugo razmatralo posle Kafkinog stvaranja i još uvek nemamo u potpunosti odgovor. Ali, možemo zaključiti sledeće: to je novi svet i novo društvo u kome živimo. Danas će, očigledno, početi da se hapse i oni koji su potpuno nevini. Zbog čega? Zbog para, zatim zbog oduzimanja ličnosti čoveku koji je uhapšen, pa zatim i zbog vremena u kojem živimo. Danas je, po svemu sudeći, cilj sledeći: uvek poniziti onog drugog i pobediti ga, makar on bio bilo ko. Tu se javlja problem. Kafka podrobno opisuje to hapšenje u kojem glavni junak, Jozef K., ne predstavlja ništa do jednog zbunjenog čoveka koji pokušava da se odbrani ali ne zna od čega. Sud, koji K. nikada nije video, predstavlja ono što uništava i u dubini duše razara čoveka i njegova razmišljanja. Niko ko radi u sudu se ne pita da li je Jozef K. zaista uhapšen ili ne, niko ne želi duhovno da mu pomogne osim umetnika Titorelija, umetnika koji radi kao slikar u sudu. Njegov zadatak je da slika sudije i da na tim slikama prikaže njih i njihove osobine. To je još jedan motiv za proučavanje ovog obimnog dela.

tamaram
27-09-2011, 09:09
Jozef K. je junak koji se ne može opisati u nekoliko crta. Neki književni kritičari kažu da skraćenica od prezimena junaka "K" predstavlja ime "Kafka". Možda Jozef K. predstavlja Kafku u tom napetom i veoma podrobno opisanom romanu. Možda je i sam Franc bio u situaciji kao i njegov junak. Proces suđenja je, kao i po običaju, veoma napet ali za glavnog Kafkinog junaka on predstavlja nekakvu večitu borbu koja se mora isterati do kraja. Ali, o tome takođe treba još puno reći. I na kraju, šta se zbiva? Kao žrtva suda i policije, kao žrtva sopstvenih bića, Jozef K. biva ubijen. Da, ubili su ga isti oni koji su ga i uhapsili. Zbog čega? Da li zbog para, ili oduzimanja ličnosti, to je pitanje. Takođe, u romanu se može konstatovati da se javlja oblik "prismotre". To je, Kafkinim izrazom rečeno "privremena sloboda" koja ne daje pravo Jozefu K. da se slobodno šeta i bude nezavisan od bilo koga, već da mora da bude na oprezu jer je pod prismotrom. To je takođe strašno! I zbog toga, pouka ovog romana se može izvući veoma lako- cilj je da moćnici pobede slabije, u ovom slučaju sud obične ljude. Uskoro će vlast početi da oduzima ličnost ljudima, i to će biti strašno. Ali, to je tema o kojoj još treba govoriti.
Šta da vam kažem. Uzmite, pročitajte. Taj roman morate sa pažnjom pročitati jer ćete onda shvatiti njegovo pravo značenje.

tamaram
27-09-2011, 12:22
Piše: Valentina Đorđević

Zamislite da Strašni sud funkcioniše na ovom svetu kao paralelna institucija. I dalje je lociran negde gore, samo što je to "gore" sa nebeskih visina spušteno na prašnjave, zagušljive tavane. Ne tvrdim (mada pretpostavljam) da je Kafka nužno imao tako nešto na umu kad je pisao "Proces" - to tumačenje je problematično kao i bilo koje drugo - pre svega zato što "Proces" bez sumnje jeste i kritika habzburške birokratije. Svaki element ove fantastične pripovesti može se tumačiti na bar dva načina koja bi se, prema zakonima logike, morala međusobno isključivati, ali ovde ipak egzistiraju u neponovljivom skladu. Dvosmislenost je simbolično prikazana u nožu sa dvostrukim sečivom, kojim je K. ubijen. Neki drugi simboli - kao što je boginja pravde koja, na Titorelijevoj slici, liči na boginju lova - nisu do kraja razrađeni, što nas podseća (i to stalno moramo imati na umu) da Kafka nije imao vremena da dovrši svoje remek-delo - a ko zna da li bi i tada pred tumačima bio lakši zadatak. Tačno shvatanje jedne stvari i nerazumevanje iste stvari ne isključuje potpuno jedno i drugo, kaže sveštenik u IX glavi Procesa. Pokušajmo da se ne zadržimo na tačnom shvatanju.

tamaram
27-09-2011, 12:24
Mladog, ambicioznog i perspektivnog bankarskog službenika po imenu Jozef K. jednog lepog jutra hapse dvojica stažara, iako nije učinio ništa loše. K. je ogorčen i uvređen. Tog dana je njegov trideseti rođendan. Godinu dana kasnije, veče pred njegov trideset prvi rođendan, ponovo dolaze dva čuvara, odvode ga do kamenoloma izvan grada i ubijaju ga u ime Zakona; K. im dopušta

Proces je hronika K.-ovog suđenja, njegove borbe (ako se to može nazvati borbom) sa nespoznatljivim Zakonom i nedodirljivim Sudom. Ovaj roman može da se čita kao opis diktiranog (od strane države?) psihološkog samouništenja. Ipak, kao što je slučaj sa svim Kafkinim delima, značenje je daleko od jasnog. Kao što parabola o vrataru koju izlaže sveštenik u IX poglavlju izaziva bezbroj komentara i različitih tumačenja, tako i Kafkin Proces predstavlja kamen spoticanja dvadesetovekovne kritičke interpretacije.

tamaram
27-09-2011, 12:25
Na samom početku se susrećemo sa nečim što bismo, s određenom rezervom, mogli nazvati tipičnom kafkijanskom situacijom: uz obaveštenje o, u najmanju ruku, neobičnom (uistinu alogičnom) događaju ide naivno, savršeno zdravorazumsko objašnjenje od kog se do kraja ne odustaje, iako događaji o kojima se pripoveda nemaju veze sa zdravim razumom. Neko mora da je oklevetao Jozefa K., jer iako nije učinio nikakvo zlo, jednog jutra je bio uhapšen. Junak ''Preobražaja'', Gregor Samsa, pretvorio se u bubu jer je suviše naporno radio - to je jedini artikulisan pokušaj objašnjenja fenomena Samsine nesreće u celoj pripovetki. Jozef K. je uhapšen jer ga je neko oklevetao, jer on - razume se - nije kriv. Drugo objašnjenje je da su mu kolege s posla priredile rođendansku šalu.

tamaram
27-09-2011, 12:25
Čitava problematika u tumačenju Procesa sadržana je u traženju odgovora na dva pitanja:

1. U čemu se sastoji K.-ova krivica?
2. Kakav je to uopšte sud?

U romanu ne dobijamo definitivne odgovore (nigde nisu jasno izrečeni), jer svet vidimo kroz perspektivu Jozefa K., a on se tim pitanjima nije bavio, sve do samog kraja. Uostalom, ko bi to očekivao od njega. Podsetimo se kakav je bio njegov položaj pre "hapšenja" - visoko pozicionirani birokrata, savršeno uklopljen u sistem koji, po njemu, besprekorno funkcioniše.


Ali K. živi u državi u kojoj postoji pravo, svuda vlada mir, svi zakoni su na snazi, ko se dakle usuđuje da u njegovom stanu izvrši prepad na njega?
Zar bi se od čoveka koji tako razmišlja moglo očekivati da (1) preispituje sebe i (2) preispituje svet?

tamaram
27-09-2011, 12:26
Lik Jozefa K.

Tumači se slažu u tome da za likove u romanu Proces ne možemo upotrebiti pojam "ličnosti", budući da im nedostaje psihološka komponenta. Sporedni likovi (tj. svi osim Jozefa K.) do krajnosti su instrumentalizovani i predstavljaju samo opredmećenja svojih funkcija u romanu. Sa K.-om stvari stoje malo drugačije, on se ipak nalazi u centru, kroz njegovu tačku gledišta posmatramo svet. Pa opet, ni njegov lik nije psihološki razrađen (znamo da je to bilo namerno, Kafka je povodom toga zapisao "poslednji put psihologija").

Čak ni to što Jozef K. na početku romana odbacuje i suđenje, i mogućnost krivice, a na kraju postaje saučesnik u sopstvenom smaknuću, ne može se objasniti ni psihološkim razvojem, ni psihološkim slomom. U pitanju je određeno saznanje, a ne razvoj ličnosti: u poslednjoj glavi romana vidimo da K. poseduje znanje (gotovo da sam u iskušenju da napišem - informaciju) koje na početku nije imao. U tom smislu, bitno je primetiti preokret koji se dogodio prilikom K.-ovog razgovora sa sveštenikom u IX glavi Procesa. Tu stoji i jedna rečenica za koju bi psiholozi mogli da se uhvate: K. se osetio napuštenim.

tamaram
27-09-2011, 12:26
Sud



(http://2.bp.blogspot.com/_Bfqiu1SzzFc/TBxqNK-H6WI/AAAAAAAABAA/14UlU3htkz4/s1600/proces.jpg)
Famozni Sud iz Kafkinog Procesa možda predstavlja Strašni sud, ali je svakako oblikovan prema ovosvetskim uzorima - sudu, crkvi, državi. Možemo, naravno, govoriti i o Kafki-proroku i upoređivati svet Procesa sa svetom nakon Kafkine smrti, ali moramo paziti da, idući u tom smeru, ne zaobiđemo u širokom luku mogućnost poređenja ovog suda sa institucijom crkve. U samom tekstu ima mnogo osnova za takvo poređenje, štaviše - posmatrane iz tog ugla, mnoge situacije i objašnjenja u romanu prestaju da deluju apsurdno.

Najočigledniji primer je kazivanje Titorelija (koji je, moramo naglasiti, prva ličnost koja Jozefu K. govori o sudu, ne pokušavajući pri tom da ga obmane) - on govori o mogućim ishodima svakog procesa. Čovek, dakako, može biti osuđen; postoji i mogućnost oslobađanja, ali postoje tri vrste oslobađanja: pravo oslobađanje (koje je jako teško, gotovo nemoguće postići, koje samo retkima polazi za rukom, o čemu se u stvari i nema saznanja, jer svaki trag o procesu u tom slučaju biva izbrisan), prividno oslobađanje (koje proglašava niži sud i koje ne podrazumeva brisanje procesa, tako da čovek jednog dana ponovo može da bude uhapšen) i odugovlačenje (veštačko zadržavanje procesa u određenom stadijumu kako do presude uopšte ne bi došlo).

tamaram
27-09-2011, 12:27
Ako reč "oslobađanje" zamenimo rečju "spasenje", stvari postaju mnogo jasnije, a ishode procesa možemo nazvati tradicionalnim imenima: pakao (osuda=prokletstvo), čistilište (prividno oslobađanje i odugovlačenje) i raj (stvarno oslobađanje=spasenje). Sa druge strane, reč "oslobađanje" je sugestivna, jer upućuje na čovekovu slobodnu volju i ideju da čovek jedino sam sebe može da oslobodi. Ovo postaje još očiglednije u IX glavi romana.

Zadržimo se još časak na Titoreliju. On je sudski slikar. Svoje znanje i zvanje nasledio je od oca. Pošto učestvuje u procesu mistifikacije Suda, zna ponešto i o njegovom pravom licu. Zna, na primer, da sudije koje slika, mada ih nije video lično, nisu ni tako moćne, ni tako strašne, kao što na slikama izgledaju - izgledaju tako jer gospoda su sujetna, a dozvoljeno im je da se tako slikaju. Precizno je propisano kako svako, u skladu sa svojim položajem, može da bude predstavljen, pa tako čak i niže rangirane sudije smeju da se sede na predsedničkoj stolici (tronu?), okruženi simbolima moći koji ne moraju biti ovozemaljske prirode - npr. boginje pravde i pobede (oreol?). Ovo zaista podseća na hrišćansku ikonografiju i načine na koje se konvencionalno prikazuju sveci.

Jedan od Klijenata K.-ovog advokata Hulda, trgovac Blok, govori o raznim vrstama advokata koje je usput krišom angažovao. Zar to ne bi mogli biti sveštenici drugih religija koji, svaki na svoj način, obećavaju vernicima spasenje?

tamaram
27-09-2011, 12:28
Parabola Pred Zakonom

Najvažnije mesto za razumevanje suštinske poruke romana nalazi se u IX glavi. U katedrali sveštenik, koji se predstavlja kao tamnički kapelan, iznosi K.-u sledeću priču o Zakonu.

http://razbibriga.net/imported/2011/09/pred_zakonom_1-1.jpg

tamaram
27-09-2011, 12:29
Ova parabola (koju je, uzgred budi rečeno, Kafka za života objavio samostalno, kao kratku priču) predstavlja zagonetku koja nužno svakog čitaoca prvo navodi na pogrešno tumačenje, koje zatim treba da bude ispravljeno, ali na taj način da onaj koji pokušava da je odgonetne mora da uvidi da jedinstveno rešenje ne postoji. Da li? Sasvim je izvesno da je Kafka, kroz razgovor između sveštenika i Jozefa K., hteo ponešto da kaže i o značenju romana u celini, pa nam to može poslužiti kao vodič. Ipak, moramo biti oprezni sa takvim vodičima - oni i vode i zavode. Većina vodiča koje Jozef K. sreće na svom putu imaju za cilj da ga obeshrabre. Na isti način, vratar pred Zakonom obeshrabruje čoveka koji je hteo da u Zakon uđe. K. je, prirodno (kao i mi koji smo se, prilikom prvog čitanja, uživeli u njegov lik, uprkos svom onom anti-psihologizmu), odreagovao tvrdnjom na je čovek prevaren. Dobro, on jeste prevaren, ali ko ga je prevario? Ta on je slobodan čovek koji se sam odrekao svoje slobode. Ko onda može da oslobodi Jozefa K.?

tamaram
27-09-2011, 12:29
I priča o vratima zakona ima zgodnu analogiju u stvarnom svetu. Uzmimo da je Zakon neki viši, transcendentni poredak, koji obično zovemo Božijim zakonom. Postoje dokumenti, sveti spisi raznih konfesija - sve je dostupno običnom čoveku, ali ovaj se retko kad usudi da čita, još ređe da tumači, a tek poneki pojedinac taj zakon traži u sebi. U isto vreme, postoji nebrojeno mnogo posrednika, sveštenstvo pozvano da tumači zakone, tako da slobodan čovek često zaboravlja da je slobodan, da čitava organizacija postoji da bi mu ulila pobožni strah i da često članovi te organizacije (a to su upravo oni niže rangirani sveštenici sa kojima narod dolazi u neposredan kontakt) o zakonu znaju taman toliko koliko ovaj vratar ili neki od stražara koji su uhapsili Jozefa K.

Sve ovo ne mora striktno da se primeni na crkvu - u moderno doba ateizam je veoma rasprostranjen i među nemislećim svetom - zato postoje razne spiritualne vođe, ulogu sveštenika preuzima svako ko ima ambiciju da posreduje između čoveka i njegove duše. Ma koliko ovo paradoksalno zvučalo, većina ljudi traži mir van sebe, umesto u sebi, i ne samo da prihvata, nego čak traži posrednike na tom putu.

tamaram
27-09-2011, 12:29
Krivica Jozefa K.

Najsloženije pitanje u romanu Proces tiče se K.-ove krivice. Pouzdano možemo zaključiti da je ta krivica u najtešnjoj vezi sa, sa jedne strane, K.-ovim nepoznavanjem Zakona, i sa druge strane, sa odsustvom samokritike i preispitivanja svoje prošlosti (ne u krivično-pravnom, nego u jednom suštinskijem vidu).

Jozef K. sve do razgovora sa sveštenikom pokazuje težnju da sve dovede u red, tj. da učini da sve bude baš onako kako je bilo pre hapšenja. Ne samo to, nego i taj incident dovodi u vezu sa tim što se tog jutra nije ponašao na uobičajen način, tj. razumno. Usput priznaje stražarima da ne poznaje zakon.

tamaram
27-09-2011, 12:30
K.-ova krivica se može dovesti u vezu sa Kafkinim razmišljanjima o prvobitnom grehu. S tim u vezi, u IX poglavlju Jozef K. kaže svešteniku: Ali ja nisam kriv. (...) To je zabluda. Kako čovek može uopšte da bude kriv? Ta mi smo svi ljudi, i svi smo jednaki. Zatim kaže da će još potražiti pomoć, a sveštenik mu odgovara: Ti isuviše tražiš tuđu pomoć, naročito kod žena. Istina, K. se previše oslanjao na žene, kao da je planirao da se domogne spasenja putem seksa. On liže Fraulajn Birstner kao žedna životinja, upušta se u erotske odnose sa Leni, bolničarkom advokata Hulda, i sa ženom sudskog poslužitelja, pretpostavljajući da su poslednje dve veoma uticajne i da će mu pomoći u procesu.

Dok ga vode na pogubljenje, K. shvata: Uvek sam hteo da sa dvadeset šaka zgrabim svet, i to još za cilj koji nije za odobravanje. To je bilo pogrešno. Video je gospođicu Birstner, koja za njega znači opomenu. Kakva je to opomena? Šta je to tako posebno kod gospođice Birstner? Jednostavno je - ona je slobodna! Ona je jedina ličnost sa kojom K. dolazi u kontakt koja ne pripada sudu. Istovremeno, protiv nje se ne vodi nikakav proces. Za Jozefa K. ona predstavlja opomenu, za nas - izraz Kafkine nade da je spasenje ipak moguće. Ni božanstvena, ni ljudska - Proces je egzistencijalistička komedija koja, uprkos porazu koji doživljava protagonista, ne poriče mogućnost spasenja.

tamaram
27-09-2011, 12:31
Nakon Kafkine prerane smrti (1924. godine, u 41. godini života, podlegao je tuberkulozi), suprotno njegovim željama, objavljeno je sve što je ikad napisao; u isto vreme su mnogi košmari o kojima je pisao dobili svoje konkretizacije u novim evropskim totalitarnim režimima. Njegovi romani Amerika, Proces i Zamak ostali su nedovršeni, ali ipak je imao poštovaoce za života. Zbirke pripovedaka koje je objavio bile su malo prodavane, ali veoma cenjene u akademskim krugovima. Šira publika je počela da obraća pažnju na Kafku kada je svet počeo da liči na njegova dela, kada je postao "kafkijanski". Proglašavali su ga prorokom, naglašavajući da su neke osobe koje su Francu Kafki bile izuzetno bliske nestale u koncentracionim logorima, mnogo godina nakon njegove smrti. Za veliki broj čitalaca, situacije prikazane u Procesu predstavljaju sablasnu anticipaciju psihološkog oružja kakvo se koristi u mnogo podmuklijim režimima od onog iz Kafkinog vremena.

Ne znam da li je bio prorok. Bio je genije.

tamaram
29-09-2011, 09:18
Proces (Franc Kafka )
JU Gimnazija Cetinje
Esej
Franc Kafka – Proces





Datum : 06.02. 2011. Ime i prezime: Damjan Pejanović
Cetinje
Govoriti o Procesu je nemoguće, a pritom ne pomenuti Kafkinu kompleksnu ličnost,kao glavnu osovinu njegovog stvaralaštva. Pokušaću da njegovo djelo pojednostavim i razložim na pojedinosti koje ce ga učiniti shvatljivijim,koliko je to,naravno,moguće. Mislim da se djelo suštinski ne može poznavati ako se prethodno ne upoznamo sa nekim segmentima iz života pisca. Kafkina ličnost je veoma komplikovana i kontraverzna. Često se njegova osjećanja sudaraju i stvaraju emocionalni haos,koji se da naslutiti u njegovim djelima. Još od djetinjstva Kafka je bio ćutljivo i introvertno dijete,što saznajem čitajući njegovu biografiju. Od samog početka nije pripadao svijetu u kojem je živio,tačnije , svijetu u kojem je postojao. Kafka je živio samo u očima svog oca. Očeva ruka je birala njegov životni put po sopstvenom nahođenju. Tako,Franc završava pravni fakultet radi kao činovnik, po želji njegovog oca, dok je istovremeno zapostavljao želju da bude pisac. Ta želja se gušila u njemu, ujedno ga pritiskajući sopstvenom težinom. Izgubljen u tuđim riječima,Kafka se povlači u sebe. Ostaje dio svijeta samo formalno,u granicama koje su njegovog oca činile zadovoljnim. Bez imalo samopouzdanja piše knjige koje,većinom, za života nisu objavljivane. Njegova različitost se nije mogla sakriti,koliko god se to njemu činilo potrebnim.

tamaram
29-09-2011, 09:19
Plašeći se da napravi samovoljan korak na sopstvenom putu,Kafka degresivno živi u unutrašnjoj paranoji. Prijatelja gotovo da nije imao,sem izuzetka Maksa Broda ,koji nije ispunio njegovu poslednju želju posthumno objavivši njegova djela. Čitajući Kafkine knjige upadam u jedan mracan i konfuzan svijet, gdje se dvije kontraverznosti sklapaju savršenu harmoniju. Otkrivam svijet koji je postojao samo unutar Kafke ; jedini svijet gdje je pisac uistinu pripadao. Većinu svog života Franc je proveo po sanatorijumima,gdje je i umro. Poznate su njegove poslenje riječi koje svjedoče da se nisam zagubio u haosu Kafkine ličnosti. Pisac je htio pobjeći iz svijeta kome nije pripradao,ali prosto nije imao hrabrosti. Često vidi cilj,ali nikad ne ide do kraja,već se nemoćan zaustavlja na prvoj prepreci. To je,po meni , njegova najupečatljivija osobina. “Ubijte me, ili ste ubica” su rijeci kojima pisac bukvalno preklinje da okončaju njegovo konfuzno postojanje i time prekinu njegove unutrašnje strahove i frustracije.

tamaram
29-09-2011, 09:19
Kafkinu ličnost sam ispitivao smišljeno,zalazeći duboko,jer mislim da je neophodna da bi Proces imao puno značenje. Naime, u Procesu pisac govori o svijetu u kojem je samo dio slagalice. Svijetu koji funkcioniše van njega. Živi nemoćan da se izbori za sebe. Ostaje mu samo da se pomiri sa onim dijelom ljudske sudbine na koji nikako ne može uticati. U knjizi Kafka je uzeo obličje glavnog junaka, Jozefa K. On je svo vrijeme svjestan kružne putanje uzaludnosti po kojoj se kreće. On hoda naprijed,ali ipak zna šta ga čeka na kraju. Njegov proces se odvija van njega,van njegove moći. On korača u susret dželatu nadmeno i gordo,prkoseći totalitarnom sistemu birokratskog društva i sudstva,koje će ,na kraju,izvoljevati još jednu pobjedu nad bijednim ljudskim životom. Kafkin proces je nepromjenjiva sudbina jučerašnjeg,današnjeg i sjutrašnjeg čovjeka. Živimo u svijetu, a van njega. Krećemo se po već iscrtanim putanjama. Svako od nas ima svoj krug uzaludnosti iz kojeg ne može izaći. Kafka je smrću Jozefa K. dozivio poraz,a ujedno i odnio pobjedu nad birokratskim društvom tog vremena. K. je ostao kao dokaz koji prevazilazi sve granice zabranjenog. Iako već odavno mrtav,on živi, van vremena i van svih pravila. Čist,a najvažnije – slobodan .
Kafku su kritičari pokušali objasniti na najrazličitije načine. Njihova mišljenja se negdje sklapaju u jedno, a sa druge strane široko mimoilaze. Ja kažem da je ovaj pisac najbolje objasnio svoje djelo kroz sopstvenu pripovjetku koja se zove “Mala basna” i koju sad prilažem kao corpus delicti.
- “Ah” reče miš,”svijet se svakog dana sve više sužava. Isprva je bio tako širok da me je bilo strah,trčao sam i trčao i osjetio sam sreću kad sam konačno,desno i lijevo, u daljini vidio zidove,ali ti dugački zidovi toliko brzo hitaju jedan ka drugome da se ja nalazim već u poslednjoj sobi, a ondje , u kutu, čeka klopka u koju ću utrčati.”
-“Trebaš samo promijeniti pravac trčanja.” Reče mačka i pojede ga.
Kafka je svjesno trčao u svoju klopku... Da li će ova knjiga učiniti da ljudi promijene pravac trčanja ? Ne.

tamaram
29-09-2011, 09:40
Proces


Cudesni svet izmedju sna I jave


San je sam po sebi sreca. Kada sanjamo nesto lepo srecni smo sto smo to sanjali, a ako sanjamo nesto ruzno opet smo srecni jer je to bio samo san. Da li su I Kafkini snovi sreca?
Proces je metafora sveta u kome čovek ne predstavlja neku vrednost, nego je samo marioneta društvenih sila, nečega što se ne može dokučiti, ali koji uništava sve ljudske vrednosti i čoveka. Kafka predočio viziju ništavila i besmisla koje zahvataju civilizaciju.
Kafka govori o izgubljenom čovekovom poverenju u čoveka, u stvari u boga. Svet je tuđ predeo a život pokušaj da se nadživi nepoznato. Kafka je ocrtao otuđeni svet koji pojedinostima postiže da se abnormalnost čini kao nešto svakidašnje, a svirepost kao zakon. Njegov metod izrasta iz njegovog bića. Nije tuđ i nedokučiv samo svet nego i sopstveno ja
Izvor usamljenosti i otuđenosti, koji dominiraju u Procesu, nalazi se u piščevom osećanju izdvojenosti i usamljenosti kao pripadnika jevrejskog naroda u nejevrejskoj sredini.

tamaram
29-09-2011, 09:40
Čitajući Kafku, pogotov proces, često čitatelja iznenađuju neobični događaji pa se često ima utisak kao da se sanja. Događaji se nižu kao u snu i često se čine neverovatnim I u svakom trenutku se ocekuje da ce se K. probuditi onako sav znojav kao iz nekog strasnog kosmara, ali su istovremeno uvjerljivi I verodostojni.
Ta čudnovata smesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta. To je poseban svijet u kojem djeluju posebni zakoni, sve je izvrnuto naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.
Osećajući obruč koji se sve čvršće steže oko njega, Jozef K. ne prestaje da sanja o tome da je ipak moguće zaobići ga, živeti izvan tog prstena, uzaludno se nada da je moguće kod suda nešto postići posredovanjem žena, koje su, prema Kafki, veza između ljudskog i božanskog, putem slikara-prosjaka koji naizgled ima veze u sudu.
Nestavrno je tako duboko utisnuto u stvarno da plodovi mašte postaju nešto što je samo po sebi razumljivo
Sva iskusenja, sva ispastanja I sve patnje u zivotu mogu se meriti snagom I duzinom nesanica koje ih prate.