Pogledaj Punu Verziju : Bašta sljezove boje - Branko Ćopić
Bisernica
20-05-2011, 15:32
Izvor
http://www.maturski.com/citaonica/58-ukratko-prepricane-lektire/79-basta-sljezove-boje.html
Bisernica
20-05-2011, 15:34
O piscu
Pjesnik, pripovjedac, romanopisac i pisac za djecu, Branko Copic rodjen je 1. januara, 1915. godine u selu Hašanima, pod Grmecom, «cetiri sata hoda» od Bosanske Krupe. Djetinjstvo je proveo u zavicajnom kraju u igri i «poslovima razne vrste». Ostavši u cetvrtoj godini bez oca, koji je umro od «španske groznice», sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom, bio je na brizi i ljubavi majke, Sofije i dobrodušnog djeda Rada. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihacu, a uciteljsku školu pohadjao je u Banja Luci i Sarajevu, da bi završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu.
Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini, vec 1941. godine Copic je stupio u borbu. Sve do kraja rata, ostao je u partizanskim redovima radeci uglavnom «na kulturno-prosvjetnom sektoru» i to kao saradnik partizanskih listova. Pod snažnim utiskom vidjenog i doživljenog, Copic još u toku rata piše pjesme i price koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter, i mnogo vedrine i humora u sebi. Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjencano je priznanjem da je «najizrazitiji pjesnik naše Revolucije». Copic je nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave sa lentom. Po završetku rata, bio je urednik «Pionira» (1944-1949), a od 1951. godine profesionalno se bavi književnim radom.
Branko Copic zapocinje svoj književni rad još u djackoj klupi. Prvu crticu, kratki prozni sastav, objavio je 1928. godine pod imenom «Braco», u casopisu «Venac» Jeremija Živanovica, a prvu pripovijetku «Posmrtno ruvo Soje Cubrilove», u «Politici» 1936. godine. Od tada je saradjivao u gotovo svim znacajnim jugoslovenskim listovima i casopisima, ali «Politika» ostaje njegova «prava književna kolijevka».
Osluškujuci život i rijeci života Copic je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svjež, mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i katkad tužan kao iznenadna sjeta. Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja, a pisac ih je okružavao svojom recenicom lirike i topline. I onda, spajajuci nespojivo, sve to prozracio i okrilatio smijehom.
Covjeka valja požaliti, razumjeti ucešcem,pomilovati ga lijepom rijecju i dobrim sjecanjem, ali mu se valja i posmijehnuti. I pustiti ga da se i on posmijehne drugima i samome sebi.
Humor, taj tako rijedak dar, mnogo rjedji nego što se obicno misli, oružje je opako i naopako. U krivim rukama može da bude grub i zloban, rušilacki iskidan, zao. Tek u pravim rukama, onim najrjedjim kao što su u Cehova ili Branka Copica, on ima nešto carobno, ljekovito i tužno u isti mah. Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Copic.
Copic je stvorio mnoštvo zbirki pripovijedaka, pjesama, romana, komedija. Život i djelo ovog «jesenjinovskog seoskog sanjalice» su se cudesno podudarali, tako da je moguce saciniti kratku Copicevu biografiju gotovo iskljucivo naslovima njegovih djela. Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kriticara Borislava Mihajlovica:
« Svoje «bosonogo djetinjstvo» ovaj «zaneseni djecak» proveo je «pod Grmecom» «ispod zmajevih krila» u carstvu «leptira i medvjeda» upijajuci zauvijek u svoje radoznale oci «život u magli» svojih «planinaca» i slušajuci bajke «ispod krnjeg mjeseca». «Magarece godine» školovanja u susjednom gradicu i studije u Beogradu bice samo priprema za «surovu školu» rata koji je banuo kao «prolom» u svijet njegove planine u kojem oduvijek i «orlovi rano lete». Tu je uz «ognjeno radjanje Domovine» pocelo Copicevo «ratnikovo proljece» sa «rosom na bajonetima» i uz prasak pravog i «gluvog baruta». Odratovao je uz mladice kakav je bio «Nikoletina Bursac» i starcekanje kakav je bio «Vuk Bubalo» svih sedam ofanziva i onda u Beogradu poceo da živi «gorki med» one poslednje «osme ofanzive». Za cijelo to vrijeme uz «bronzanu stražu» sjecanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo.»
Bisernica
20-05-2011, 15:35
Dela
- zbirke pjesama: Ognjeno radanje domovine (1944), Ratnikovo proljece (1947);
- zbirke pripovijedaka: Pod Grmecom (1938), Borci i bjegunci (1939), Planinci (1940), Rosa na bajonetima (1946), Sveti magarac (1946), Surova škola (1948), Ljudi s repom (1949), Ljubav i smrt (1953), Doživljaji Nikoletine Bursaca (1956), Gorki med (1959), Bašta sljezove boje (1970);
- romane: Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Osma ofanziva (1964), Delije na Bihacu (1975);
- knjige poezije i proze za djecu: U svetu leptirova i medveda (1940), Price partizanke (1944), Pjesme pionirke (1945), Bojna lira pionira (1945), Bajka o sestri Koviljki (1946), Doživljaji kuma Torbe (1946), Vratolomne price (1947), Armija odbrana tvoja (1948), Ježeva kuca (1949), Price ispod zmajevih krila (1953), Doživljaji macka Toše (1954), Orlovi rano lete (1957), Deda Trišin mlin (1960), Magarece godine (1960), Slavno vojevanje (1961), Bitka u zlatnoj dolini (1963), Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), Glava u klancu, noge na vrancu (1971);
- komedije: Doživljaji Vuka Bubala, Odumiranje medveda;
- scenski tekst za djecu: Udarnici;
- dva scenarija za filmove sa ratnom tematikom: Živece ovaj narod, Major Bauk.
Bisernica
20-05-2011, 15:36
Nagrade
- Nagrada Akademije sedam umetnosti (1938), Rakiceva nagrada (1939),
Srpske akademije nauke i umetnosti (1940),
Komiteta za kulturu i umetnost (1947, 1948),
Vlade FNRJ (1949), Saveza sindikata (1953),
Decje knjige (1954), Oktobarska nagrada Beograda (1956),
NIN-ova nagrada kritike (1958), Mladog pokoljenja (1964),
Nagrada AVNOJ-a (1972),
Nagrada Zmajevih decjih igara (1971),
Njegoševa nagrada (1972).
Bisernica
20-05-2011, 15:37
Branko Ćopić o sebi
- Moj deda Rada bio je neobican covjek. Njegov zacarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesecine i prozracne svile miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kucu dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno prica i obilja, kad je i macka bila sita i miroljubiva, a miš debova i bezbrižan... Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i poceo da slikam svet po liku i podobiju ovog cestitog, duševnog i na svoj nacin pravednog coveka.
- Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj ljudi, svet za sebe. Na izgled cutljiv, a nije. Na izgled mrk i mracan, a nije. Gord jeste, ali je i plemenit. Zacudo, spreman je na jednu posebnu vrstu obracuna: pobegne nekom žena, ili uhvate nekog u kradi, ili zatekne - tako - muž ženu ili žena muža u «neverstvu», znate li šta mu sleduje? Pesma. Podrugljiva pesma, ismevacka, pakosna ponekad, humoristicna najcešce. To mu dode kao glavna kazna: sprdaju se s njim. Postaje povod da selo uživa u njegovoj nevolji, a kad selo vec ima povod - zašto da se liši uživanja?
- Presudan uticaj na mene su ipak izvršila dela Cankara, Kocica, Krleže i Andrica.
- Cankar: nepomirljiv i gorak sanjar, pritisnut bremenom preteškim, a voden divnom ljudskom cežnjom, odmah je osvojio mene, jesenjinovsku sanjalicu i pridobio me svojom tužnom ljubavlju za coveka koji se bori i strada...
- Buntovni Kocic: najpre mi je bio blizak po ljudima koje je opisivao a koje sam veoma dobro znao, kao da su baš iz mog sela. Potom sam duboko osetio i suštinu tog njegovog specificnog krajiškog bunta i njegovu gorštacku samouverenost. Sto puta sam se setio njegovih reci: «Uzdaj se u se i u svoju pamet, ako je imaš!»
- Krleža: pred njim sam stajao opcinjen kao jagnje pred zmajem! Kako je vulkanski temperamentno rušio sve neljudsko oko nas i u nama...
- I posebno dragi Andric: ostao mi je najbliži možda i zbog toga što mi je bilo teško odrediti zašto. Volim onaj njegov mir kojim prilazi ljudima i životu; volim ono njegovo veliko i recito cutanje i dobru rec kazanu za coveka koji je svakakav, i toliko željenu tišinu u koju nas najzad odvede: iza svake želje dolazi smrt, iza svakog smeha... cutanje. S poštovanjem sam uvek zastajao pred piscem koji je prošao košmarnu stravu proklete avlije života i dao nam cudesne mostove od jave i sna koji vezuju narode i države, prošlost i buducnost, život i smrt. Posle njega necu više nikog da pominjem...
- Želja mi je da u ovaj tužni svet nabijen mracnim slutnjama, unesem što više vedrine, smeška nadanja, plavih bajki i puna-puncata kola strmoglavih, pustih i dragih lagarija, a verujte mi: ja još ponajmanje lažem... jedino - kad zinem!
- «Gospodine Copicu», rekao mi je podavno jedan usamljen, star i bolestan pustinjak, otac Sava, u besputnim brdima Svete Gore, «vi radite jedan cestit posao: nasmejavate i razvedravate ljude u njihovoj vecnoj samoci». Ako tako kaže i neki usamljenik iz milionskog Beograda, znam da nisam uludo pisao...
Bisernica
20-05-2011, 15:37
BAŠTA SLJEZOVE BOJE (1970)
Ponovo se vracajuci svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavicaja, sjecajuci se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Copic stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih prica, Copic slika zgode i nezgode vezane za djecaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specificnu sintezu cjelokupnog Copicevog stvaralaštva, specificnu vrstu pišceve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.
Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 price (zanimljivo je primjetiti analogiju izmedu broja prica i Copicevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Copic je imao 54 godine). Svaka prica iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one cine pripovjednu cjelinu, jer ih cvrsto povezuje jedinstvena misao i znacenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Copic je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdarevicu. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragicnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Copic govori o mracnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim cime može: pisanom rijecju i pricama o ljudskoj dobroti, pricom «o jednoj bašti sljezove boje», pricama «o dobrim starcima i zanesenim djecacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utocište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.
Ciklus Jutra plavog sljeza posvecen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život cini kao velika tajna i bajka.
U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji vecim dijelom cuva raniju Copicevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Copicevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj prici ove zbirke, Zatocnik, u tragicnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batica.
Ove dvije boje, plava i crvena, oznacavaju dva perioda covjekovog života.
Bisernica
20-05-2011, 15:39
http://www.baneprevoz.com/e-knjige/Branko-Copic-Basta-sljezove-boje_462/
1. Bašta sljezove boje
- pisac priča o svome dedi koji nije razlikovao boje baš najbolje (jedne noći im je pored
kuće rascvetao crni slez za koga je deda rekao da je modar, a nigde ni tragova modre,
ali kad deda tako kaže-nema puno rasprave)
- neki dedin rodjak imao je običaj da ga zavitlava oko tih boja, svađaju se da li je lisica
crvene ili žute boje
- jednog dana u školi, pitala učiteljica koje je boje vuk, a Branko se javio i kaže -
Zelene! jer tako njegov deda kaže, učiteljica ga ispravila da je vuk sive, kada je došao
kući, izjadao se dedi kako ga je učiteljica nagrdila; sutradan, došao deda u školi i pred
svima se izviče na učiteljicu otkud ona zna koje je boje vuk, on je odrastao međć
vucima....rasplakao je učiteljicu; sledećeg jutra, žandarmi su ga odveli u seoski zatvor
gde je ostao nedelju dana, kad je izašao, rekao je svome unuku "A ti, jezičko, nek te ja
još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati!"
- dede odavno više nema na svetu, a on još uvek nije siguran kakve je boje slez
2. Ti si konj
- deda Radetu u goste je došao neki njegov rođak, Petrak samardžija, Branko
prisluškuje njihov razgovor; prijatelj se raspituje za njihovog konja, kasnije i priča sa
konjem, a deda mu kaže da postupa sa njime kao da je čovek, a on mu odgovara da je
konj mnogo bolji od svakog čoveka i da ga neki konji podsećaju na ljude (kaže da je
negde video konja koji ga podseća na njega - deda se uvredio), kaže da konj u svaki
mrak ide sa tobom, kad si tužan, on tvoju tugu oseća i nikada te ne bi prevario, bio
pakostan ili zajedljiv - konj je bolji od čoveka
- tek mnogo kasnije, Branko je upitao svog dedu da li je on konj, a deda mu
odgovara: "Dobićeš po turu, prisluškivalo jedan. Nijesu još za te taki razgovori..."
3. Čudesna sprava
- deda Rade se oduvek plašio raznih sprava i mašina, jedino je prema satovima imao
neko strahopoštovanje, kao da su živi
- jedne godine Petrak samardžija ostavi dedi svoj džepni sat da mu čuva, deda ga je
zaključao u neki svoj sanduk i nikome ga nije davao
- kada se slećeg Miholjdana (slava) Petrak nije pojavio, a bio je redovni gost, deda se
zabrinuo; pošto se Branko hvalio dedi da zna na sat i da zna da ga navije, deda ga
jednom pozva u sobu i da mu sat, kada je sat počeo da kuca, deda se obradovao kao
malo dete "Živ je! Moj pobro. Da je on mrtav i njegov bi sat umro."
4. Pohod na Mjesec
- mladi Branko je veoma radoznao, sve bi da vidi i sazna, jedino kad u kuću dođu gosti,
njemu je sve dozvljeno - jer tada niko na njega ne pazi; njegova je najveća opsesija -
mesec, želi da ga dohvati, da ga pobedi
- jednom kad se kod njih pekla rakija, sedeli su Petrak i deda (stric Nidža negde spava,
mrtav pijan) i Branko je upitao da li se grabljama može dohvatiti mesec, Petrak mu kaže
da uzme grablje i da idu njih dvojica zajedno da provere, deda Rade im govori da ne
budale; nisu uspeli da ga dohvate (taman da ga ugledaju, on se sakrio iza drveća) i
Branko je tužan zbog toga, ali ga Petrak teši
- sutra ujutro, jedino stric Nidžo koji ništa nije znao o tome, onako mamuran, nagazio je
na grablje, kaže kako ni "mjesečari" nisu nešto bolji od pijanica
- do dana današnjeg pisac kaže da se oseća rastrzano između smirene dedine vatrice i
strašnog, blještavog mesečevog požara
- "Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjedeti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti
se rakijom kao moj strikan?"
5. Mlin potočar
- oduvek su se po seoskim krajevima vukle priče o tajnovitim mestima, ali u ta mesta su
se ubrajali i mlinovi (šta se sve u njima dešava, oko svakog mlina je uvek neki šumarak
od kog te hvata jeza)
- mlin je za deda Radeta uvek bio kao neko svetilište, tamo se sklanjao kad mu je bilo
teško
- jednom ih je unajmio jedan Veliki Jovo da kod njih melje u mlinu, međutim poče po selu
šaputanje kako se cure, snaše i mlade žene sastaju sa Jovom u mlinu; u prvi mah, deda
nije hteo da poveruje u to, ali kasnije otišao je po savet kod svog rođaka Vuka, koji mu
je rekao:"Ta nema ti ljepše tgodacije nego povaliti kakvu snašicu na onu slamu u mlinu!"
deda nije mogao da veruje (Zar u mlinu?!), mlin je svetinja, tamo se melje brašno za
česnicu....
- otišao je deda u svoju sobu i zatvorio se sa svojim mislima o mlinu, ali njegove misli je
prekinuo njegov unuk ušavši u sobu i popevši se kod dede na krevet, starac za tren
zaboravi na sve brige:"Šta nas briga i za Jovom i za Gnjatijem, neka melju kako im
drago. Glavno je da ti svom đedu griješ leđa."
6. Konjska ikona
- bio neki seoski slikar (slikar bradonja), išao od sela do sela i slikao ikone po porudžbini,
najteže mu je od svih svetaca bilo naslikati svetog Đorđa (jer je on bio kao pravi hajduk,
ima konja, ubija aždaju, nije običan svetac)
- jednom oko Miholjdana, bio im je slikar na slavi i otišao je pred štalu (ili neku livadu) i
počeo da slika; tu se deda Rade zaprepastio kako može da slika svece kod njihove štale,
pa još sedeći na nekom koritu, slikar je slikao njihovu kobilu Mimu, pravio je skicu za
konja na kome jaše sveti Đorđe, a deda se još više zaprepastio kako to slikar istom
rukom može da slika i svece i konje, kako je to sramota (ne daj bože da čuje hodža, pa
da pukne bruka); jedino Petrak samardžija koji je bio zaljubljenik u konje, tražio je od
slikara da mu da taj crtež, no deda Rade ga sa tim crtežom nije hteo pustiti u kuću;
deda je bio zabezeknut - kako svetog Đorđa može da slika na njegovoj bangavoj kobili
- od toga dana, deda Rade je drugačije gledao Mimu, uvek ju je grdio i izdirao se na
nju, neka ide kod Petraka da je on pazi, jer je on i tako prešao u "konjsku veru"
7. Marijana
- stric Nidža stalno peva pesmu o nekoj Marijani, svaku noć on peva kao blesav, jadna
strina svako veče plače, pokušavala je da prikrije svoju tugu, najviše od deda Radeta,
ali ju je on prvi i skontao i, naravno, hoće da joj pomogne
- prvo se deda obratio svom bratu Savi, Sava zna jednu Marijanu iz tamo nekog sela,
ali u tom selu Nidža nikada nije bio; nikakav koristan savet od Save
- u kuću Ćopića stigli su onaj bradati slikar i neki Veselica prosijak, slikar je rekao dedi
da možda to Nidža peva čisto da olakša dušu, možda Marijana i ne postoji, izlečiće ga
tako što će pustiti da se rana sama zaceli
- sledeće večeri, oždrebila im se kobila, svi su se okupili da odaberu ime, Veselica
predloži ime - Marijana - jer tako Nidža više sigurno neće pevati o Marijani; zaista iste
te večeri, Nidža je počeo da peva, ali je zastao i zauvek ućutao sa "Marijanom"
- od ždrebeta Marijane izraste prava, lepa i jaka kobila; Nidža je veoma zamrzeo
Veselicu
8. Slijepi konj
- poslednje godine Prvog svetskog rata, njihov konj je uzet za vojsku, deda ga je
ispratio sa suzama u očima
- pred zimu pojavio se neki lik Zekan i doveo konja, međutim konj je oslepeo, deda ga je
prihvati rečima:"Neka, ovo je njegova kuća."; stric Nidža se veoma bunio zbog konja, jer
šta će im matori, slepi konj, ali deda se osećaokrivim zbog svih strahota koje su se
desile u ratu i nije hteo da ubije konja, nije ga držao besposlenim, konj je dedi nosi neke
džakove kad bi mu zatrebalo; jednog Miholjdana, deda i Petrak su se zdravo napili, pa su
još zvali i onog Zekana, pa su sva trojica otišli u štalu kod konja i tamo mu pevali, ljubili
ga, na kraju su tamo i zaspali
- u međuvremenu, slepi konj Ćopićevih je postao prilično popularan po kraju i okolnim
selima
- međutim, jednoga dana konj je nestao, nije se vratio kući, deda je išao da ga traži, ali
ga nije našao, istog dana deda je legao u postelju bolestan, ležao je danima i stalno je
osluškivao da li čuje kopite ili rzanje konja; tako je deda i umro, čak i mrtav izgledao je
kao da nešto osluškuje, samo je Branko znao šta osluškuje i šta bi ga moglo jedino
probuditi
NESMIRENI RATNIK
1. Ženidbe moga strica
- strica Nidžu su oženili još kad je imao 16god nekom prostom, mirnom devojkom, koja
nije bila baš mnogo bistra, nije puno govorila i krala je dugmad, mladenci nikako nisu
razgovarali (kontam da su se mrzeli) i stric Nikola nije ni spava u zajedničkom krevetu,
nego u štali, kad je to saznao deda Rade, izgrdio je Nikolu, ali to nije pomoglo, dok
jednog dana mlada nije lupila Nikolu po glavi dok je u štali spavao, pokupila svoje prnje i
otišla za rodno selo - puče bruka po selu, jadnog Nikolu su svi prozivali ("mladoženja"),
čak su i napisali pesmu o Nikoli i njegovoj mladi
- jednog dana odluči Nikola da ide za Ameriku sa nekim Blagojem, jer je on već nekoliko
puta išao; Blagoje mu je izvadio pasoš na ime Nikolinog pradede, koji se takođe zvao
Nikola, kada ga je Čeh na granici upitao koliko ima godina, ovaj mu odgovori 100
(stvarno je u pasošu, po datumu rođenja ispadalo da ima 100god), tu se ubaci
Blagoje:"Jeste, nema šta da se čudite, to je raslo u šumi, kod koza, pa ostalo tako
mladoliko."; dok su putovali, svi su pili i pevali, samo Nikola sedi u mraku i tiho plače nad
svojom torbom
- prešao Nidža Ameriku uzduž i popreko i prijavio se dobrovoljno u Prvi svetski rat da se
bori protiv Austrije ("Ko god ne zna šta su muke teške, neka pređe Albaniju peške") i
vratio se kući živ i zdrav, no deda jednom prilikom promumla da ne bi bilo loše ženiti se;
Nidžo to ozbiljno shvati i nađe brzo sebi neku, ali pop ne da da svadba i venčanje budu
različitim danom (obično bi se par venčavao kad bi krstili dete), pokušali su da podmite
popa, ali nisu uspeli i jednog dana ode Nidžo do popa da mu vadi krštenicu - ženi se, ali
pop vidi da je Nikola upisan u maticu rođenih kao žensko ("Bogami sinko, sasvim je
ozbiljno! Zar da mi sjutra vladika obrije bradu što po selu ženim žene!"), Nikola se
razbesneo, hoće da se skine, pop ga nekako smiruje
- po selu se odmah pročulo da je Nidža "žensko" i prozvaše ga Nikolija, svi ga živi
prozivaju
- već sledeće nedelje, stigla je mlada, sve se to lepo proslavilo, čak je i deda Rade
pucao iz puške; dugo se ova priča vukla za Nidžu, ali ga je samo nekoliko njih moglo da
zadirkuje oko toga, jedino su se mlade žene (snašice) zbunjivale kad bi same ostale s
njime, da li je muško ili žensko, da li da mu se sklone s puta ili pozdrave, tu zbunjenost
je Nikola koristio i vukao ih u.... kukuruze; sledećih godina po selu se nešto namnožilo
dece koja liče na Nikolu, strini to nije smetalo, kad bi takvu decu srela davala bi im
šećera (kad su se njihove majke častile, da se časte i oni)
DANI CRVENOG SLjEZA
1. Dječak s tavana
- mladi pisac, zajedno sa nekim svojim rođakom, otkrio je stari tavan u ujakovoj kući;
priča kako su tamo provodili skoro svaku jesen, istraživajući tavan, tamo su našli
polomljene alatke, ratne dopise, obična pisma, pa i ljubavna pisma njihovij roditelja,
strina, ujaka, tetaka....
- vreme prolazi, a Branko i dalje ide na tavan i razgleda, dok je njegov rođak zabio glavu
u knjige
- četrdeset druge u leto, bombardovanjem su srušili ujakovu kuću, Branko stoji i muklo
gleda u ostatke tavana, dok njegov rođak puca iz mitraljeza na neprijateljske avione
2. Bombaši pred muzejom
- ratuje se, glavnokomandujući zove komandanta Mikana, da mu objasni kako će o šta
dalje, kaže mu da skupi bombaše i da sa prbiju u medresu, međutim Mikan ne zna šta je
medresa, gde se nalazi i kako izgleda
- zatim mu kaže da drugu grupu bombaša pošalje na muzej, no Mikan ne zna ni šta je
muzej, ovaj mu objašnjava da je to kuća gde se čuvaju stare stvari, Mikan misli da je to
starinarnica, gde se pored starih stvari nalaze i kradene i mogu se baš jeftino kupiti
- onda mu glavnokomandujući kaže da iza muzeja, u lapidarijumu se nalazi još jedan
odred neprijatelja koji moraju savladati, Mikan ga pita:"Šta ti je to laprdarijum, rugaš li
se ti?", ovaj mu umorno odgovara da će ga odmah posle rata poslati u školu, bar na 4
godine ("Daće bog, pa ću ja prije poginuti.")
- Mikan razgovara sa vođom prve bombaške grupe, kaže mu da uzme bocu sa benzinom
i šibicom zapali čep i da baci pravo u prozor, momak mu odgovara da ne zna da se
koristi šibicama, kod njega kod kuće, ugarkom pale vatru, ako ne svojim, onda
komšijskim; Mikan mu pokazuje kako da zapali šibicu,a li ovom to nikako ne uspeva, na
kraju mu Mikan kaže da će ga po završetku rata poslati pravo u školu
3. Orasi
- opet rat i kolona vojnika pešači nekuda, u toj koloni našao se neki čiča, koji je
primetio da je čitav, utabani put posut ljuskama od oraha, zanima ga ko li je pojeo toliko
orahe, vojnik do njega zaključuje kako to mora da su Krajišnici; seti se čiča kako je pre
nekid an pročitao u izveštaju da su kod pada Prnjavora zaplenili dva vagona oraha i da
su oni namenjeni partizanskim ranjenicima... "Zar da pojedi orahe namenjene
ranjenicima?!", čiču je to prilično razljutilo
- kad su stigli do nekog uskog mostića, vojnici su se okupili oko reke i čiči tada upade u
oči neki krupan, kosmat mitraljezac - Krajišnik; čiča mu odmah priđe i poče da ge
zapitkuje šta mu je to u rancu - municija za šarac, a šta mu je to u torbici - orasi! čiča
ga odmah poče napadati kako pljačka, kako ga nije sramota da uzima od ranjenika, kako
mu ih nije žao, krajišnik mu odgovara da su njima, krajiškoj deci, orasi bula najveća
poslastica, kad im dođe neka rođaka u goste, svakom detetu obavezno da šaku oraha i
to mu je najlepši poklon na svetu (voli čovek!) i kad su u Prnjavoru zaplenili ona dva
vagona, svi Krajišnici su jurnuli na orase, nije moago da odoli
napomena: ovde nisu sve pripovetke iz ove zbirke
Uopšteno o zbirci "Bašta sljezove boje"
Knjiga je podeljena u dve celine: "Jutra plavog sljeza" i "Dani crvenog sljeza". Postoje
ukupno 54 priče (zanimljivo je primetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina:
naime, u vreme kada je knjiga objavljena on je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je
autonomna, ali ipak sve one čine pripovednu celinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena
misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo delo
Ćopić je posvetio svom drugu iz detinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću.
Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumevanje dela jer su u njoj dati povodi s
kojima je napisana, kao i poruka samoga dela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog
prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svetu, i
da se iz dana u dan još umnožavaju po svetu "crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni
vampiri". Pisac se toj zlosutnoj slici sveta suprotstavlja onim čime može: pisanom rečju i
pri&269;ama o ljudskoj dobroti, pričom o jednoj bašti sljezove boje, pričama o dobrim
starcima i zanesenim dečacima iz doba svog detinjstva. Takvo detinjstvo postaje
njegovo bekstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.
Ciklus "Jutra plavog sljeza" posvećen je ranom detinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja
i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.
U ciklusu "Dani crvenog sljeza", koji većim delom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju
se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kasniju prozu. Ti
tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u poslednjoj priči ove
zbirke, "Zatočnik", u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.
Ove dve boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovekovog života.
Bašta sljezove boje
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovetke
Kritički prikaz
Kad se Ćopićeva zbirka pripovedaka, bolje reći kratkih priča, pod naslovom Bašta sljezove boje početkom sedme decenije prošlog veka pojavila, mnogi poznati i priznati kritičari tog vremena dali su joj najviše ocene, i epitet "najboljeg, najvećeg lirskog pesnika koga je srpska književnost ikad imala"( Milovan Danojlović: Najbolji Ćosić). U prilog tome ide i činjenica da mu je ovo delo donelo Njegoševu nagradu. U Bašti je reč o jednoj vrsti biografije, koja ne podrazumeva hronološki sled događaja iz piščevog života, nego doživljaje i događaje koji su pisca inspirisali za književno stvaralaštvo. Zato i nije čudno što se u predgovoru Bašti sljezove boje navodi da se "život i delo" Branka Ćopića "čudesno podudaraju". U ovoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode dečaka i staraca: prve kad u pupoljku života otkrivaju neobičan svet odraslih, a druge na izmaku života dok evociraju najlepše stranice svog postojanja koje ih odvode u bezbrižne trenutke detinjstva.
Knjiga je podeljena u tri celine: Jutra plavog sljeza, Nesmireni ratnik i Dani crvenog sljeza. Priče su nezavisne, vezuju ih jedino glavni likovi: deda Rade, stric Nidžo, samardžija Petrak i dečak Baja (narator), kao i vreme i ambijent.
Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom detinjstvu kad se mnogo sanja i žudi za nepoznatim, kad svet liči na bajku. Dani crvenog sljeza još uvek čuvaju vedrinu, ali se javljaju i opori tonovi. Ako bismo za prvu figurativno mogli reći da predstavlja jutro,Nesmireni ratnik je podne, a poslednja veče. Humor je glavno obeležje ove zbirke, on najčešće izvire iz dijaloga, a komičan efekat dolazi od neobičnih reči i izraza kao što su: parip, vantazije, božije goveče, konjska muvo, kenjac jedan itd. Ima i preterivanja u građenju likova. "Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju"( Čudesna sprava )..."Taj Blagoje išao je nekoliko puta u Ameriku...Pričalo se da je jednom otputovao s goveđim pasošem, nekim koji je glasio na nečiju žutu kravu, pa su ga zbog toga, u šali, nazivali i Žuta Krava, a i to mu je dobro pristajalo jer je bio plavokos i nosio žute brkove" ( Ženidba moga strica).<
Prva priča, koja nosi naslov zbirke Bašta sljezove boje, počinje tvrdnjom da muškarci slabo razlikuju boje. Tom prilikom autor ističe kako je njegov deda Rade bio prava neznalica: "... skoro preko noći, rascvjetao bi se u bašti kraj naše kuće crni sljez..." To nije moglo promaći deda Radu, pa bi progunđao: " Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit". Drugi put bi za istu baštu rekao da se crveni i onda je za tu godinu bila crvena.
" Djedov rođak Sava Damjanović, nekadašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica , i nenamerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine":
- Otkud lisica crvena kad je žuta!
-Hm, žuta? - beči se djed. - Žut je tvoj nos.
Pripovedač nam dalje kazuje kako je zbog dedove tvrdoglavosti oko boja i sam nadrljao u školi kad je učiteljici uporno tvrdio da je vuk zelen.
Jedna od najboljih priča iz ove zbirke je Pohod na mjesec (svrstana je u Čitanku za V razred osnovne škole). Ona počinje naglašavanjem gušenja unutrašnje energije zanesenih dečaka od strane starijih. Spas dolazi jedino kad u goste dođe samardžija Petrak jer tad stege olabave i dečak to obilato koristi.
Pohod na mesec označava ljudsku radoznalost i čežnju za dalekim, nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se čovek odvoji od svakodnevnog, i tvrdokornog života.
Mesec simboliše ono što je nepoznato, daleko i hladno, ali i čovekovu imaginaciju i san koja se preko dana krije. Dedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, označava sigurnost zaštitu i toplinu, prijateljstvo i ljubav.
Najjači utisak, međutim, na mene ostavila je priča pod nazivom Potopljeno detinjstvo. Posle mnogo leta u rodno mesto, vraća se dečak u liku starca. Sećanja naviru. Dok setno posmatra dolinu koju je kao dečak kamenitim drumom ostavio, nalazi da tu ništa više nije isto. Sad je pred njim samo pusto bledo nebo odslikano u mirnoj vodi veštačkog jezera i natraške okrenuti brežuljci u njegovom ogledalu. U dijalogu dečaka i starca doznajemo čega se sve dečak odrekao na rastanku. Četrnaestogodišnji dečak se najpre oprostio od pitomih zečeva, dobre stare kuće, ali pamćenje pojačava sliku kad mu je lugarova Danica dugo mahala iza niske ograde u cveću.
- Zar nisi poželeo da joj se još jednom vratiš za korak-dva natrag, da je još jednom...
- Da poželeo sam, zastao, ali se ipak nisam vratio... Nisam, ali sam se kasnije, u tuđini, hiljadu puta okrenuo iza sebe i tražio dragi lik, priželjkivao svoju trinaestogodišnju prijateljicu, ali sve je već bilo prekasno...Kud li mi se samo žurilo?
Pita se starac, pitam se i ja, pitamo se svi mi koji smo ko zna čega radi, ostavili rodni zavičaj.
Glavni likovi
Dečak Baja(pisac) glavni je lik i narator, akter skoro svih zbivanja u Bašti. Ona je, ustvari, vrt njegovog detinjstva. Dečak je naslikan spektrom najlepših boja, gotovo bez ijedne mane: pametan je, radoznao, maštovit, fizički slabašan, ali, kad znamo "da snaga klade valja, a um caruje", i to mu dođe kao vrlina. Nehotimično, međutim, Ćopić otkriva i jedan minus: nemilosrdan je prema osobama iz svog okruženja. Tako, recimo, svog deda Rada, koji ga je odgajio, za koga van teksta priče, govori s ljubavlju, u priči ga prikazuje prvo kao racionalnog brđanina, poštenog čoveka, odanog porodici, ali unuk se ne ustručava da ga predstavi i kao svojevrsnog čudaka koji je"od pogleda na termometar...dobijao vrtoglavicu, a od vaser-vage... zaokretao glavu kao od urokljivih očiju". Još gore je prošao stric Nidžo, predstavljen kao notorna pijandura, koji život provodi u bunilu. Uzalud pisac ističe njegovu odlučnost i hrabrost kao dobrovoljca u srpskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata kad se između redova može provući da je i to plod šljivovice.
Drugi put autor izvrgava ruglu Nidžinu muškost jer ga prva žena ostavlja, naglašavajući de je došla kao devica, i vratila se kući kao devica. Bruka je pukla. Naročito kad se ispostavi da je Nidžo u matičnim knjigama upisan: "Ime - Nikola, pol - žensko. Šteta se teško popravlja u "bajci" posle druge ženidbe kad selom hoda tuce dece Nikolinog obličja kao plod snašinih provera njegove muškosti po obližnjim kukuruzištima i šikarama. Najbolje je prošao samardžija Petrak, večita skitnica, koji jedanput godišnje nekoliko dana gostuje u kući Ćopića, baš u vreme kad se peče rakija. Pregleda sve samare i popravi što treba. Ali ono što je najvažnije za vreme njegovog boravka popuste domaće stege prema dečaku, nestane granice između onog: šta se sme, šta se ne sme, to je vreme autor krstio kao Petrakovi dani. Petrak je starac, koji, očito, bolje od ostalih odraslih razume dečiju radoznalost za svetom koji ga okružuje. Uprkos poznim godinama on je nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Zato on bespogovorno pristaje da sa dečakom krene u lov na mesec sa grabuljama. I kad poduhvat propadne, jer se mesec stalno izmiče, on teši dečaka: "Utekao lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nađi dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo". (Neka cepidlaka, kao ja, mogla bi se upitati da li je Petrakovo ponašanje plod ugušene "vantazije" u mladosti, ili je opet svemu kriva šljivovica).
U svakom slučaj, neizbežan je zaključak da je bilo "opasno" družiti se sa budućim pripovedačem ( vidi kako slika Nikoletinu Bursaća (http://razbibriga.net/dozivljaji%20nikoletine%20bursaca.htm)), a još "opasnije" biti njegov rođak.
Priredio: P. Jokić
Pripovetka
Čudrsna sprava
iz zbirke pripovedaka Bašta sljezove boje
Autor
Branko Ćopić
Tema pripovetke
Deda Rade i sat kao živi stvor
Glavni likovi
pripovedač - dečak Baja, deda Rade
Poruka
Treba verovati...
Ne treba gubiti nadu i veru, jer onaj ko veruje je jak i jači od svih...
Čudesna sprava je kratka priča iz zbirke pripovedaka Bašta sljezove boje. U ovoj zbirci postoje 54 priče. Iako su priče nezavisne i svaka od njih je priča za sebe, sve one čine jednu pripovednu celinu, jer ih čvrsto povezuje jedna jedinstvena misao i značenje, isti glavni likovi (deda Rade, stric Nidžo, samardžija Petak), isti narator (dečak Baja), kao i isto vreme i ambijent .
Knjiga Bašta sljezove boje je podeljena u tri celine: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Ciklus priča Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, i kada se deci život čini kao velika tajna i bajka.
Dečak Baja (pisac) je akter skoro svih zbivanja u Bašti i ona predstavlja vrt njegovog detinjstva. Dečak je naslikan spektrom najlepših boja, gotovo bez ijedne mane: pametan je, radoznao i maštovit.
Deda Rade je opisan kao racionalni brđanin, pošten čovek, koji je odan porodici, ali s druge strane unuk se ne ustručava da ga predstavi i kao svojevrsnog čudaka: "Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju"
Čudesna sprava
Čudesna sprava je izlizani džepni sat koji je deda Rade dobio na čuvanje od svog prijatelja i pobratima Petraka.
Deda se bojao svih sprava, nije volio da ih gleda, niti da ih dodiruje. Jedino je o satu svog prijatelja imao drugačije mišljenje. Za njega sat nije bio obična sprava, već jedno tajanstveno biće koje živi svojim tajnim životom. Smatrao ga je čudesnom spravom, čistom i izuzetno mudrom. Kad mu je prijatelj stavio u ruku to čudesno biće, deda ga je gledao sa strahopoštovanjem kao da u ruci ima neku svetinju. Pošto niko u porodici nije znao da gleda u sat i da odredi tačno vreme, deda je sat stavio u svoj sanduk. Odlučio je da ga tu čuva sve dok se ne vrati njegov prijatelj. Sat je dugo vremena bio zaključan u dedinom sanduku i na njega su svi zaboravili. Kada je dečak Baja naučio u školi da koristi sat molio je dedu da ga izvadi iz sanduka, ali deda nije hteo da ispuni njegovu želju. Bojao se da tako vrednu stvar stavi u dečje ruke. Dugo je deda odbijao da izvadi sat i da ga unuku. Čekao je da se njegov prijatelj vrati, ali kada on nije došao na slavu deda se zabrinuo. Sat je bio njegova jedina veza sa njegovim prijateljem. Deda je mislio da če mu sat reći da li je njegov prijatelj živ i zdrav. Zato ga je jednog dana dao unuku. Kada je unuk navio sat i sat počeo da kuca, deda se puno obradovao, jer dok god je sat živ to znači da je i njegov prijatelj živ.
Jedan običan sat za dedu je bio čudesna sprava, jer je deda čvrsto verovao u njegovu moć. Saznanje da sat živi unelo je mir u dedino srce i on više nije brinuo za svog prijatelja.
Boske
BAŠTA SLJEZOVE BOJE (1970)
Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.
Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.
Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.
U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.
Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.
POHOD NA MJESEC
Jedna od najboljih priča ove zbirke je Pohod na mjesec. Priču kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona počinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih dječaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bića, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...».
Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog dječjeg sanjarenja. Pojavom sutona započinjala bi druga avantura - opčinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noći mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesečar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraća ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ćeš?».
Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za noćnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošću i racionalnošću. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošću i nesmotrenošću drugih nije mogao.
Što je bliži mjesecu, dječak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskočio iza drveta», što je rastužilo dječaka i on se osjetio nemoćnim i poraženim pred kosmičkim prostranstvom.
Po povratku, «velika delija, smjeli lovac na mjesec» će zadrijemati «medju djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zaštićen od zastrašujućeg kosmičkog prostranstva. U dječakovom snu «plamičak djedove vatre se razastro u moćan i stravičan mjesečev požar». U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogućnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.
«Pohod na mjesec» označava ljudsku radoznalost i čežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se čovjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.
Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i čovjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu noćnu i skrivenu stranu čovjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a noću raspaljuje kao sam mjesec.
Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; označava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, već vatrica koja priziva i kojoj se dječak sa radošću vraća.
Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i mogućeg, to su za njega «vantazije» i on im se podsmijeva kao najvećim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, već «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna riječ i brige.
Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujući golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i čulno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to čini dječak u ovoj priči.
«SVETI RADE»
Rade Ćopić, djed kome je unuk grijao staračka leđa, i djed koji je unuka naučio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom čestitosti i smjernosti.
Svi ti seoski starčići i skitnice, stara lopuža Savo, lički buntovnik Dane Drmogaća, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulić obojili su Ćopićevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pričama uz rakijski kazan i seljačke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitača koji su vidjeli i svijeta i ljudi i đavola, omađijali dječje zjenice najprivlačnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Ćopićevog starčekanje, iza sveg tog dekora jarkih riječi, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komična priča izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Ćopića. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega čovjek domaćin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domaćin u duhovnom smislu riječi. On ima vedre oči čestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je oličenje patrijarhalne čestitosti. On je ispovjednik svojih čudnih skitalačkih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo čovjek.
ĆOPIĆEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA
Od postojanja ljudskog roda do danas, čini mi se, mogla bih da pišem takve bajke, bajke o malim, običnim, jednostavnim ljudima. Ljudima, tu oko mene. I nisu to bajke, to su istine. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Čovjek se radja, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dodju loši dani naučio je da se smije umjesto da plače, naučio je da se bori, umjesto da cvili. Naučio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku istoriju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš - nemogućnost! Izgubljenost, razočaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naći. I u takvim vremenima, u takvim danima, čovjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih srećnosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošću.
U tim takvim Ćopićevim «zlatnim bajkama», živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srećni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak način. Žive svoj život, ne traže «hljeba preko pogače»... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomračenja ljudske duše koja dodju u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razočaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Ćopić sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo.
Zašto ovdje ne navesti onu Ćopićevu rečenicu iz pisma Ziji Dizdareviću: «Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima». Ta rečenica i te riječi, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat čovjeka u tim vremenima, i čežnju Ćopića da napiše «zlatnu bajku» i proživljavajući je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razočarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja će mu pomoći da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.
BRANKO COPIC O SEBI
- Moj deda Rada bio je neobican covjek. Njegov zacarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesecine i prozracne svile miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kucu dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno prica i obilja, kad je i macka bila sita i miroljubiva, a miš debova i bezbrižan... Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i poceo da slikam svet po liku i podobiju ovog cestitog, duševnog i na svoj nacin pravednog coveka.
- Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj ljudi, svet za sebe. Na izgled cutljiv, a nije. Na izgled mrk i mracan, a nije. Gord jeste, ali je i plemenit. Zacudo, spreman je na jednu posebnu vrstu obracuna: pobegne nekom žena, ili uhvate nekog u kradi, ili zatekne - tako - muž ženu ili žena muža u "neverstvu", znate li šta mu sleduje? Pesma. Podrugljiva pesma, ismevacka, pakosna ponekad, humoristicna najcešce. To mu dode kao glavna kazna: sprdaju se s njim. Postaje povod da selo uživa u njegovoj nevolji, a kad selo vec ima povod - zašto da se liši uživanja?
- Presudan uticaj na mene su ipak izvršila dela Cankara, Kocica, Krleže i Andrica.
BAŠTA SLJEZOVE BOJE
Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo - to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: "žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako - i jest i nije".
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirrna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:
- Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine:
- Otkud lisica crvena, kad je žuta!
- Hm, žuta? - beči se djed. - Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičasti baburast nos i vreči:
- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti ...
Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
- Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj "Kuli" pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.
A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će Sava započetm sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.
* * *
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
- Evo ga, Branko će nam kazati.
- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.
- Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
- Kaže moj djed - odvalih ja samouvereno.
- Nije tačno, vuk nije zelen.
- Jeste, zelen je! - neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.
- Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.
Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav ... hm! E, to ne može tek tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:
- A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu ... Po turu bi tebe trebalo ovim štapom pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.
- A ta, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
- Pa kad me je ona pitala.
- Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit.
* * *
Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagali ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
Čudesna sprava
Moj djed Rade plašio se ne samo raznih životinja (zmija, daždevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i mašina: od pušaka, termometara, vaser-vage i tako dalje.
Ni pod kakvim izgovorom u našu kuću nije se smjela unijeti puška: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju.
Medjutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopoštovanje gledajući u njemu tajanstveno biće koje živi svojim zagonetnim životom, čistim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga čak volio ni u ruke uzeti, bojeći oe da ga na neki način ne obesveti i ne uprlja.
Djedov rodjak Sava, stari lopov i nikakva vjera, često bi se oko toga dohvatio s djedom.
- Ma, kako ti to zazireš od sata kao da je pred tobom živ stvor, a?
- Pa dašta je nego živ - mirno kaže djed.
- Sat živ?! - zabezekne se Sava.
- Živ, bogme, i deset puta mudriji nego ti.
Iako baš nije bilo teško ispasti mudriji od Save, starčić uvrijedjeno puše:
- Mudriji od mene? O, vidi ti njega.
- Da, da. U po dana, u po noći, kad ti god drago, samo ga otvoriš, a on ti cak, cak! - toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znaš ni na koliko si mjesta šupalj, a kamoli što drugo.
Djed poučno digne prst.
- Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obična bena.
- Dašta sam nego bena. Kod Babića se peče rakija, a ja ovde kod tebe džaba tupim zube - iskreno priznaje Sava i diže se da podje.
U našoj kući, otkada se zna i pamti, nikad niko nije imao sata, nit je ko znao da po njemu čita vrijeme. Moj stric Nidžo, kad se vratio sa Solunskog fronta, pravio se da "zna u sat", ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponešto oko male kazaljke, pa je njegovo odredjivanje vremena ispadalo, otprilike, ovako:
- Još samo kolik za jedan nokat pa će podne.
To "gledanje u sat" za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umješnost kao i gatanje u dlan. Ako si rodjen za to, ti ćeš tu rabotu i naučiti, ako pak nisi, džabe ti je.
Da žene ne znaju u sat i da to nisu ženska posla, to je za djeda bila jedna stvar koja se sama po sebi razumije. Jedne godine i naša kuća dobi sat. Bilo je to ovako:
Imao ti je djed jednog pobratima, i prijatelja, nekog Petraka, samardžiju po zanimanju. Taj ti je čitave godine lutao ispod Grmeča, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajući svoju zaradu često već i na licu mjesta, uz domaćina kod koga je radio.
Na Miholjdan, krsnu slavu našu, Petrak je osvitao kod naše kuće, svečan i obrijan, i zdravio oe s djedom:
- Pobratime Rade, da nam bude srećan današnji svetitelj.
Ostao bi tako koji dan, napio se, napričao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga, obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utješno prorokuje:
- Brzo ćemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.
Jedne godine tako, rastajući se s djedom, on mu pruži povelik izlizan džepni sat.
- Evo ti, pobratime, ovo ćeš mi sačuvati za dogodine. Zaradio sam ga u dobra čovjeka, pa mi je sve strašivo da ga djegod ne propijem.
Djed obrisa oba dlana o čakšire i primi sat pobožno kao naforu pred oltarom.
- U redu, pobro, biće paženo k'o oči u glavi.
Sat je bio zaključan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz škole ponosito se šepureći:
- Djede, ja znam gledati u sat, učili nas u školi.
- Idi, beno, gdje će dijete znati u sat. Hajde de, da si bar vojsku odslužio, drugo bi bilo.
- Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.
- E, e, laži samo.
- Daj 'vamo pa ćeš vidjeti.
Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u dječje ruke, to je za djeda bio odveć velik rizik.
Sljedećeg Miholjdana pobratam Petrak ne pojavi se na našoj slavi. Djed se zabrinu.
- Da nije bolestan, bog ti ga vidio?
Propitivao se za nj u varoši, na stočnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmečom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utješiše pričom kako je stari govorio da će preho Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.
- Bogami će njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljačkati Kauri, lopovi su to - vajkao se djed.
Jednog popodneva, tek što stigoh iz škole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobičak. Bio je sam kod kuće.
- 'Odider 'vamo.
Počeprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.
- A znaš ga naviti, veliš?
- Znam.
- Deder.
Starac me usjede na svoj kreveg, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u rume, prinese desnom uvu i sav ozaren prošaputa:
- Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:
- A, znao sam ja da je on živ, rdja jedna. Živ i zdrav.
- Ko to, djede?
- Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je naveče čak i u mlin poveo. Do dugo u noć sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale žabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li još na zemlji ili zajedno s mjesecom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka.
Ti si konj
U našoj kući svaki član familije imao je svoje goste. Stricu Nidži dolazili su srpski dobrovoljci, američki rudari i nekakvi dosadni glagoljivci koji su "ganjali politiku". Mamu su obilazile kume, prije i naše raskvocane tetke i ujke s torbicama punim darova: oraha, jaja, suvih krušaka ili bar krastavaca — daj što daš! I ostalima u kući uvraćao je poneko, pa čak sam i ja imao svoje rodjene goste koji, istina, obično nisu ni smjeli da zavire u kuću, nego su me zviždukanjem i raznim znacima zivkali da dodjem vireći iza plota, svinjca, aborta ili nekog drugog skrovitog mjesta.
Sve je to bio dobar i zanimljiv svijet, ali mene su ipak najviše privlačili gosti moga djeda Rade. Bio ti je medju njima penzionisani austrijski "feljbaba" Vuk Rašeta, stari lopov Sava, i dosta nekakvih kosmatih starčića s kožnim ćemerima i torbacima u kojima se krilo pola tajni ovoga svijeta.
Najredji djedov gost bio je onaj neumorni skitnica, stari samardžija Petrak, ali zato je dočekivan s najviše radosti, vike i prijateljekog gakanja. On bi tako istom jednog dana izronio iz prozirne poplave mlakog miholjskog ljeta i to se odmah znalo: sjutra je Miholjdan, naša slava, biće pečenja, gostiju, larme i čitav će se svijet pretvoriti u zaljuljan dječji san.
Zna se, samardžija se, po dolasku, najprije propituje za konje.
— Kako Vranac, Rade brate?
— Dobro.
— A kako Doruša?
— Zdrava je, hvala bogu.
— Neka, neka. A prodadoste li onoga njezinog ždrepčića, Doratića?
— Prodadosmo, braći Jovanićima.
— Je l' mu bilo žao ostaviti mater?
— Bogami jest i njemu i njoj, rzala je tri dana.
— Oh grehote, ljudi moji.
Poćute tako i on i djed pa će ti se istom tada samardžija sjetiti i kućne čeljadi.
— A kako si mi ti, rodjeni Rade? Kako vaš Nidžekanja, ganja li još politiku ili se već dozvao pameti?
Za žene i njihovo zdravlje Petrak se nikad nije propitivao. Za njega one kao da nisu ni postojale ili su, u najbolju ruku, bile nešto na formu dosadnih, vječito prisutnih mačaka: motaju ti se oko nogu, taru o kožuh, mijauču i grebu, a bez njih ipak nije nijedna kuća. Šta ćeš, božja kazna, trpi i ćuti.
Miholjdanski, slavski, gosti još se nisu ni razišli, još se po kući povlače ostaci pečenja i naš Žutija blaženo leškari kraj gomile kostiju, a starina Petrak već se mota oko razvaljena samara i zapitkuje djeda:
— Koja će ono godina biti vašem Vrančiću?
— A što ti sad to treba? — čudi se djed. — Četvrta, peta, ne znam ni ja.
— Kako šta mi treba! — diže glavu Petrak. — Samar mu pravim, a ti ... Daj ga dovedi, vjere ti.
Djed se poslušno diže i dovodi okretna konjička. Majstor ga lupka po vratu, pita ga za zdravlje, mjeri mu ledja i najzad mu nešto šapuće u samo uvo. Eh, da mi je čuti šta mu je kazao.
— Mi se dogovorili! — svečano objavljuje starac. — Kaže da je zadovoljan.
— Ta neće valjda ići da zagleda djevojku — kakoće djed. — Još ćeš tu nekakvoj dokonoj paripini ići ugadjati i tabane mu češkati, a!
Oho, opet je počelo nekakvo neobično koškanje izmedju djeda i samardžije! Daj da se prikučim bliže da mi štogod ne izmakne. Evo, već se pominju i konjski tabani, tu smo.
— Ih paripina! — prijekorno kaže samardžija. — Kako samo ovako spretnom konjčiću možeš reći da je paripina ...Ugadjaću mu, jašta neg' ugadjati. Kom' bi drugom, ako njemu neću. Načiniću mu nešto, ima da vidiš.
— Ih, ti kao da čovjeku praviš samar, tako govoriš.
— A zar konj nije isto što i pravo čeljade, još bolji. Deset puta bolji.
— Konj?
— Da, da, konj, što se čudiš. I zapamti još i ovo što ću ti reći: samo dobar čovjek može ličiti na konja, nikakav drugi.
— Eto ti ga, na! — prostodušno zinu djed.
— Da, da, samo dobar. U Podovima, kraj same Une, ima, na primjer, u jednog domaćina konj, Dorat, duša od konja. Čim ga vidim, a meni srce zaigra: evo ga, pljunuti Rade Ćopić! Ðe si mi, Rade, pobratime moj!
Djedu stadoše oči.
— Pa baš tvoj Rade, a? E, fala ti, pobratime, na toj časti.
— Jest, vjere mi — zaneseno raspreda starac ne primjećujući da se djed uozbiljio. — Iste one čestite Radine oči, dušu mu vidiš u njima. Pa čim taj mene spazi, a on samo strigne ušima i zarže: dje si, veli, Petrače, kamo te već na ovaj kraj, Srbine brate!
Djed ukosi oči kao da od nečeg zazire i kiselo primijeti:
— Pa da, pravi konj, i to još dorat. Toliko zajedno ljeba izjesti i rakije popiti, pa opet mu njegov pobratim paripče. E, e, Petrače, lijepo ti mene jutros nakrasi.
Tek tada se samardžija prenu i upilji u svog sagovornika.
— Pobro, šta ti bi odjednom?
— Još on pita! — okrenu se djed meni i Žutiji kao prisutnim svjedocima. — Nagrditi čovjeka iz čista mira, reći mu da je konj ...
Ispod gustih samardžijinih obrva odjednom prosinuše stroge tužne oči.
— Rade, stari pošteni domaćine, a znaš li ti uopće šta je to konj, to ti meni reci, džeko jedna?
— Pazi ga! Pa šta ću drugo i znati ako neću to. Konj je Rade Ćopić, to si i sam kazao.
— E, vidiš, pobro, da si bacio čifte u prazno. Nije tako. Ne znaš ti, moj dragi, šta je konj, odmah se to vidi.
Samardžija se raznježeno zagleda uz dolinu potoka Japre i snizi glas kao da je našao zaspala zeca:
— Ide on u mraku za tobom — kuc-kuc, čok-čok! — prati te vjerno, ustrajno, nijesi sam na svijetu, ne bojiš se vuka ni hajduka.
Primičem se i pažljivo osluškujem. Ovo je uprav' nešto za mene. Ja u pomrčini toliko zvjeram i zazirem, da bi mi trebalo najmanje dva konja, i to neka onako — da umiju i govoriti.
— Pa sediš pored njega i neka te tvoja tuga poduzme, a on te gleda i samo što ne kaže: ostavi, bolan, Petrače, daj ti da mi po jednu zapalimo.
Ih! Ja već i ne znam gdje sjedim. Konj koji puši! To bi bilo nešto.
Medjutim, djed kao i da ne čuje govornika, još uvijek se duri, ništa ne odgovara. Samardžija upilji u njega i zvocne:
— A ti tu nešto misliš da si bolji od njega. 'Ajde!
Djed se uze krstiti.
— O ljudi, šta ja ovo jutros čujem! Jesam li ja pijan, šta li?
— Dašta si nego pijan. Da ti išta znaš, ne bi se ovako ljutio i propinjao kao jarac.
— Kako se neću ljutiti, nikakva vjero. Čovjek je kršteno čeljade, slavu slavi, dušu ima, a konjče...
Samardžija se tužno osmijehnu.
— Ima čovjek dušu, a. A je li, Rade, jesi li ti ikad čuo da je konj nekoga prevario? Zakleo se u dušu, u vjeru, u šta hoćeš, pa opet slagao k'o pas?
— Jok, to se dosad nije čulo u ovoj okolini — uozbilji se djed.
— A da je konj pakostan i zavidljiv, da tudju sreću očima ne može gledati? — navaljivao je majstor.
— Bog s tobom, nemoj kukavnu marvu ružiti.
— Rade, brate i pobratime, a je l' ikada konj oteo ženu svom najboljem drugu? ... Šta je mene nekad okrenulo ovim putem?
Bljesnu u starčevu oku škrta suza, a djed zbunjeno krenu pogledom po avliji, zaustavi ga na meni i nešto se prisjeti:
— Skočider u moju sobu, tamo mi je ostao nož.
Glavačke sunem u kuću, zavirim u sve ćoškove sobice, prevrnem djedovu slamaricu, zaprašim se i uskijam, ali nigdje noža.
— Ðede, nema ga.
— Dobro je, evo ga u mom džepu.
Eh, u džepu! A meni zbog njega promače dobar komad. Daj da bar čujem šta je dalje bilo.
Uzalud sam se motao oko njih dvojice, starci su mramorkom ćutali. Gost je prošivao stelju od samara, a djed je pažljivo gledao u njegove ruke. Njemu, koji pod bogom ništa nije znao načiniti, svaka je majstorija izgledala kao nedokučiva premudrost pred kojom bi naprečac zanijemio. Zamisli, uzmeš tri-četiri komada drveta, staru vreću, slamu i — cap, cap! — evo ga, gotov samar! E, moj brate...
Tek mnogo kasnije, kad se samardžija odavna rasplinuo u sjaj i tišinu babljeg leta, ja se iznenada nečeg prisjetih i bubnuh pred svojim djedom:
— Ðede, jesam li ja nalik na konja?
Starac se zagleda u mene vrlo, vrlo začudjeno, a onda se malčice zamisli, rastuži se i konačno mu se negdje ispod brkova ukaza i brzo sakri lak neulovljiv smiješak.
— Ðede, jesam li?
— Hm, vidi ga. Dobićeš ti po turu, prisluškivalo jedno. Nijesu još za te taki razgovori ...
Tako je to bilo u nezaboravna plava samardžijina vremena.
Pokreće vBulletin® verzija 4.2.0 Copyright © 2024 vBulletin Solutions, Inc. All rights reserved.