Klimatologija

[причалица]

Da bismo mogli da otpočnemo sa razmatranjem klimatskih elemenata i pojava, potrebno je definisati pojam klime. Možda je najbolje uzeti definiciju klime koju je objavio Međuvladin Panel za Klimatske Promene (Intergovernmental Panel on Climate Change – IPCC):

http://razbibriga.net/imported/clear.jpg

Klima u užem smislu je najčešće definisana kao “prosečno (srednje) stanje vremena”, ili preciznije, kao statistički opis srednjih vrednosti i varijabilnosti vremena, u opsegu od nekoliko meseci do nekoliko hiljada ili miliona godina. Standardni period je 30 godina, po definiciji Svetske Meteorološke Organizacije (World Meteorological Organization – WMO). Pomenute srednje vrednosti su pokazatelj ponašanja prostorno i vremenski promenljivih veličina, kao što su: temperatura, padavine i vetar. Klima u širem smislu predstavlja stanje, uključujući statistički opis, klimatskog sistema.

[причалица]

nastavak:

Reč klima potiče od starogrčke reči κλίμα (klima), koja ima isto značenje u kojem se i danas koristi.

Nešto drugačiju definiciju je dao Rubinstein (Rubinštajn) 1952. godine. Po njoj, klima je“prosek karakteristika vremenskih procesa, koji su uzrokovani Sunčevim zračenjem, osobinama podloge i atmosferskom cirkulacijom koja je zavisna od njih”. Dakle, i ovde se klima definiše kao “prosečno vreme”, ali se posebno definišu i razlozi klimatske raznovrsnosti Zemlje. Ovim se kaže sledeće: da su zračenje Sunca, albedo i temperaturna provodljivost tla ili morske struje drugačije – i klima bi sigurno bila drugačija.

Neke definicije klime ističu da se radi o klimi planete Zemlje, tako da se klimatologija, nauka koja proučava proces formiranja klime ograničava na proučavanje Zemljine klime. Ovo znači da se klimama drugih nebeskih tela (npr. Mars ili Jupiter) bave egzoklimatologija – nauka o klimama nebeskih tela, kao i naravno – astronomija.

[причалица]

nastavak:

Osim meteoroloških i klimatoloških definicija klime, postoji i biološka i geografska definicija. Po biološkoj definiciji, klima je kompleks klimatskih uslova koji sa drugim činiocima neke određene sredine određuju postojanje, razvitak, razmnožavanje i premeštanje živih organizama. Po geografskoj definiciji, klima je skup atmosferskih stanja koja vladaju na određenom delu površine Zemlje.

Klima se proučava preko posmatranja njenih elemenata, činilaca i modifikatora. U daljem tekstu bavićemo se njihovim opisom.

[причалица]

Pre svega, treba definisati razliku između ove dve grane atmosferskih nauka.

Meteorologija i klimatologija, mada su dosta slične, ipak se razlikuju. Naime, dok meteorologija analizira atmosferske prilike u kraćim vremenskim periodima (obično do nekoliko nedelja), klimatologija se bavi izučavanjem klime u dužim vremenskim periodima, kao i studijom i analizom učestalosti određenih klimatskih uslova u bližoj i daljoj prošlosti.

Klimatologija se deli na: opštu klimatologiju i klimatografiju.

[причалица]

Opšta klimatologija proučava fizičke osnove klime kao prosečnog stanja atmosfere, a klimatografija je prikaz klima pojedinih regija ili meteoroloških stanica.

Savremena klimatologija je kompleksna nauka, jer osim pojedinačnih klimatskih elemenata istražuje i njihove međusobne odnose, kako bi se došlo do što pouzdanijih podataka. Kako je klima osim u prostoru, promenljiva i u vremenu, tako se unutar klimatologije razvila i paleoklimatologija, koja proučava klimu (daleke) prošlosti, kao i istorijska klimatologija, koja se bavi klimom u holocenu (najnovije doba, od 10.000 p.n.e. do danas), ali naročito u prethodne tri do četiri hiljade godina.

U današnje vreme klimatologija postepeno postaje važnija čak i od same meteorologije, jer dok smo dosta sigurni u prognoze vremena na kratke staze, nesigurnosti u prognozi dugotrajnih promena izazivaju nedoumice, pa čak i tenzije.

[причалица]

Klima se deli po nivou posmatranja (“veličini”), i to na: makroklimu, mezoklimu, topoklimu imikroklimu.

Pod makroklimom se podrazumeva klima cele Zemlje ili nekog njenog velikog prostranstva, kao što su Pacifik, Sahara, Himalaji ili Sibir. Važno je da data oblast bude dovoljno homogena, jer pri posmatranju makroklime, cela oblast mora da se posmatra kao jedna celina. Kako bismo dostigli potrebnu tačnost klimatske analize, moraju se koristiti podaci mnogih meteoroloških stanica sa date oblasti za dug vremenski interval. Makroklima se odnosi na prostor prostornog razmera od 100 do 10000 km do visine od 10-12 km (do stratosfere).

[причалица]

Mezoklima, koja se često zove i lokalna klima, se odnosi na oblast manju od makroklimatske, ali koja i dalje predstavlja geografsku celinu. Primeri takvih celina su: šuma, brdo, rečna dolina, močvara, deo mora ili grad. Tu se takođe moraju posmatrati rezultati svih meteoroloških stanica teritorije, ali to nije dovoljno. Moraju se sprovesti i merenja na specijalnim lokacijama, kao što su vrh planine, najviši region grada, industrijski kompleks, oblast guste vegetacije, obala itd. Tu postaju posebno korisne automatske meteorološke stanice. Mezoklima se odnosi na prostor prostornih razmera od 1 do 100 km.

Topoklima se odnosi na mali prostor koji se još može posmatrati kao geografska celina. Ovaj pojam je uveo Thorntwaite (Torntvajt) i odnosi se na prostore prostornih razmera od 0.1 do 1 km.

[причалица]

Mikroklima se odnosi na sasvim male oblasti, kao što su poljoprivredno zemljište, jedna padina orografskog sistema, deo šume, gradska četvrt ili vetrozaštitni pojas. Dok su sve ostale klimatološke razmere i geografske, mikroklima se odnosi na geografske veličine. Osobine mikroklime lako nestaju ako dođe do promena većeg intenziteta na mezonivou ili makronivou, kao što je ciklon ili neki front. Najizraženije su, dakle, ove osobine pri mirnom vremenu bez izrazitih vetrova. Pri posmatranju mikroklime koriste se podaci samo jedne, najbliže meteorološke stanice i mnogih merenja na karakterističnim mestima. Prostorni razmer na kojem se može posmatrati mikroklima je od 0.0001 km (10 cm) do 0.1 km (100 m).

Klima se može podeliti i na klimu atmosfere i klimu zemljišta. Razlika je u tome da pri posmatranju klime zemljišta ne posmatramo klimu do visine troposfere (10-12 km), nego samo u prizemnom sloju i u samom tlu. Klima zemljišta se znatno razlikuje od klime atmosfere, jer je tlo znatno manje homogeno od atmosfere. Mnogo je raznih minerala i biljaka, kao i podzemnih voda, čemu sličnih u vazduhu nema.

[причалица]

Klimatske elemente delimo na: kosmičke, telurske, geološke i meteorološke.

U kosmičke elemente spadaju Sunčevo zračenje i kratkotalasno zračenje neba.
Telurski (tj. Zemaljski, zemljani) elementi su: Zemljino izračivanje, atmosfersko protivzračenje, količina radijacije poreklom iz unutrašnjosti Zemlje, i količina aerosola u atmosferi.
Geološke elemente čine temperaturna i toplotna provodljivost zemljišta.
Meteoroloških elemenata ima najviše: temperatura vazduha, temperatura zemljišta (na površini i u različitim dubinama tla), temperatura vode, atmosferski (vazdušni) pritisak, vlažnost vazduha, vlažnost zemljišta, oblačnost, osunčavanje (insolacija), intenzitet isparavanja, padavine (vrste i količina), odnos dužine dana i noći, pravac (smer) i brzina vetra, snežni pokrivač, elektricitet u vazduhu itd. Dakle, sve su to elementi klime, i sve te elemente treba uzeti u obzir pri analizi klime.

[причалица]

Rubinstein je imao drugačiji pogled na klimu, pa je sastavio svoju definiciju, u kojoj se javljaju sledeće grupe činilaca:

- astronomski
- geografski i
- meteorološki.

Astronomski činilac je rotacija Zemlje.
Geografski činioci su geografska širina, raspored kopna i mora, nadmorska visina, reljef zemljišta (planine, brda, kanjoni itd.), vrsta podloge (kamenito ili peščano tlo, humus itd.) i vegetacioni pokrivač (šuma, trava, poljoprivredna kultura, trska ili pak pustinja).
Među meteorološke činioce spadaju osobine atmosferske cirkulacije (pravac vetra), smena vazdušnih masa, osobine atmosfere (hemijski sastav, vlažnost, aerosoli itd.), oblačnost i padavine. Naravno, tu nedostaje jedna stvar, a to su antropološki činioci, tj. ljudski uticaj na klimu. Tu pre svega spada industrija i infrastruktura. Neke strukture menjaju klimu celih regija (brane koje stvaraju veštačka jezera), a i veliki broj manjih zgrada stvara svoju klimu. Industrija menja sastav atmosfere, a tačna priroda njenog uticaja se još istražuje.

[причалица]

Dugim godinama posmatranja je ustanovljeno da su najvažniji činioci klime Sunčevo zračenje i osobine podloge. Na osnovu ovoga je napravljen model takozvane solarne klime.

Radi se o savršenoj sferi čija površina je idealno homogena i na koju pada Sunčevo zračenje. U ovom modelu klima zavisi jedino od intenziteta Sunčevog zračenja, prividne visine Sunca i od dužine dana, a sve to su funkcije geografske širine i dužine, pa model postaje osno (oko Zemljine ose) i bilateralno (na ravan Zemljinog Ekvatora) simetričan. Sve izoterme bi bile paralelne sa Ekvatorom. I ne samo to, nego i vremenske promene bi bile u potpunosti repetitivne na dnevnom i godišnjem nivou. Na primer, petnaeste nedelje svake godine bi se na datoj teritoriji identično ponovio frontalni poremećaj. To je, dakle, solarna klima, koja je jedna idealizacija realne, fizičke klime.

Kako bismo dobili model realne klime, moramo na ovaj model dodati klimatske modifikatore. Po tome, kolika je razlika između solarne i realne klime zbog uticaja nekog modifikatora, ti modifikatori se dele na modifikatore prvog, drugog i trećeg reda.

[причалица]

Klimatski modifikatori prvog reda su: nehomogenost Zemljine površine (podela na kopno i more), raspored kopna i mora na površini s obzirom na oblik obale, kao i susedstvo hladnih i toplih vodenih struja u okeanima i morima. Ovi modifikatori izazivaju velike promene u solarnoj klimi i važe za najjače modifikatore.

Klimatski modifikatori drugog reda su visina i pravac pružanja planinskih lanaca i reljef zemljišta, u šta spada i ekspozicija mesta. Pod ekspozicijom mesta se misli na izloženost mesta Sunčevim zracima.
Klimatski modifikatori trećeg reda su vegetacija (šume, džungle, poljoprivredne kulture, pašnjaci itd.), jezera, snežni pokrivač, i mnogi drugi modifikatori. Zanimljivo je istaći da često modifikatori trećeg reda modifikuju solarnu klimu više nego oni drugog reda.
Nesvrstan među ove modifikatore je rotacija Zemlje, koja ima itekako veliki uticaj na Zemljinu klimu. Razlog ovome je da je već u solarnoj klimi pretpostavka rotacija Zemlje, pa nam ne treba modifikator kako bismo dobili realnu klimu.

[причалица]

Sada ćemo da se pozabavimo konkretnim uticajem raznih modifikatora na klimu planete Zemlje. Modifikatori su u daljem tekstu poređani po intenzitetu njihovih uticaja na klimu, počevši od najjačeg.

Uticaj Zemljine rotacije na klimu

Rotacija Zemlje je nepoznata činjenica već mnogo vekova. Tek je otkrivanjem Newtonovske fizike otkriveno da ona ima uticaj na kretanje tela, što mnogo govori o intenzitetu tog uticaja na svakodnevna kretanja. Naravno, kada se radi o ogromnim masama kao što je atmosfera Zemlje, ni najmanja sila se ne može zanemariti na globalnom nivou. Ovaj uticaj je poznat po imenu Koriolisova sila. Radi se o uticaju neinercijalnosti sistema na kretanje tela unutar sistema. Pošto je rotaciono kretanje neinercijalno (intenzitet i smer kretanja sile možda ostaje stalan, ali pravac se stalno menja), kretanje tela na Zemlji je pod uticajem Coriolisove sile. Ova sila je, u stvari, vektorski proizvod vektora tela i vektora rotacije Zemlje. Kao posledica ove sile, vazdušne mase se ne kreću u pravoj liniji od mesta visokog do mesta niskog pritiska, nego skreću. Ovo skretanje se događa na severnoj hemisferi udesno, a na južnoj polulopti ulevo.

Pasati i antipasati struje od polova ka Ekvatoru i od Ekvatora ka polovima, respektivno. Da nema Coriolisove sile, njihov pravac bi bio meridialni, ali zbog ove sile je na 300 geografske širine na obe polulopte pravac pasata i antipasata paralelan sa Ekvatorom.

[причалица]

Uticaj kopna i mora na klimu

Voda i tlo se različito zagrevaju na suncu, jer imaju različite specifične toplote. Osim toga imaju i različita albeda, što znači da različito odbijaju svetlost. A tu je i činjenica da dok voda propušta svetlost i do 20 m dubine, tlo uopšte ne propušta svetlost. Voda se sporije greje i hladi od tla, pa na obalama voda uvek greje ili hladi zemlju. Ovo dovodi do pojave termičkih vetrova. Osim toga, u samoj vodi se stvaraju termičke struje koje izjednačavaju temperaturu vode, pa se toplija površina vode hladi od strane hladnijih dubinskih slojeva.

[причалица]

Zbog svih ovih razlika između kopna i mora, nastaju dva osnovna klimatska tipa:

- kontinentalni i
- maritimni.

Naravno, dva tipa se svuda dodiruju, pa mora da postoji i treći, primorski tip.

Razlike dva osnovna tipa su: godišnji hod temperature kontinentalnih klimatskih zona je mnogo veći nego u maritimnim, i do 6 puta veći; ovaj hod je kod maritimne klime umereniji nego kod kontinentalne; ekstremne temperaturne vrednosti su vremenski pomerene. Opšte je pravilo da što je površina kopna ili mora veća, veća je i izraženost kontinentalne odnosno maritimne klime.

Mora se pomenuti i uticaj kopna i mora na količinu padavina. Naime, izvor ogromne većine svih padavina su topli okeani. Kao posledicu ovog imamo najkišovitije regije u okeanskim priobaljima (Engleska, Novi Zeland) i najsuvlje regije u centrima velikih kontinenata (Takla Makan, pustinje Novog Meksika).

[причалица]

Uticaj planina na klimu


Planine modifikuju klimu na tri osnovna načina: kao prepreke vetrovima, kao izvorišta vazdušnih strujanja i kao modifikatori lokalne klime. Kao prepreke vetrovima, velika gorja mogu da posluže kao svojevrsni termički izolatori, ako se pružaju u smeru istok-zapad. Temperature severno i južno od Alpa, Himalaja ili Kavkaza se znatno razlikuju bilo u leto ili u zimu.

Planine prosto ne dozvoljavaju da se toplije i hladnije vazdušne mase sretnu i razmene količine toplote. Planine mogu da budu i izvirišta vazdušnih strujanja u obliku termičkih vetrova. Naime, padine i doline imaju različite nagibe, pa ih Sunce različito greje, obično doline više nego planine. Kao posledica, danju duvaju lokalni vetrovi uz planine.

[причалица]

Kao modifikatori lokalne klime, planine potpuno menjaju svaki aspekt klime, pa se vode kao poseban klimatski tip unutar kontinentalnog – planinski tip. Kao prvo, menjaju uticaj Sunčevog zračenja. Što je planina viša, to ima manje atmosfere iznad nje i to je atmosfera ređa. Ovo prouzrokuje veće direktno zračenje u visokim planinama. Ovo uobičajeno ne ide zajedno sa višim temperaturama, ali zato je koža ipak izložena intenzivnom zračenju.

Zemljino izračivanje raste sa visinom zbog sve većih razlika između gustine tla i vazduha. Dakle, svu toplotu koju planine sakupe tokom dana izrače tokom noći. Ova intenzivna razmena toplota prosto uništava stene pretvarajući ih u pesak, koji planinski vetrovi brzo raznesu.

[причалица]

Temperatura vazduha takođe opada sa nadmorskom visinom, što je možda najupečatljivija razlika između nizije i planina. Osim toga, planine su često obmotane oblacima, jer vazdušne mase, koje se sudare sa planinom počnu naglo da se adijabatski hlade, što uzrokuje stvaranje oblaka i padavine.

Planine utiču i na frontove. Kada front stigne do planine – uspori, jer ne može da prođe preko nje. Umesto toga mora da je zaobiđe ili da “sakuplja snagu” kako bi se popeo preko planine, tj. front dobija potisak od vazdušne mase koja ga gura dok ta sila ne postane dovoljna za prelazak preko prepreke. Obično se dogodi i jedno i drugo, i frontu treba nekoliko stotina kilometara posle planinske prepreke da se vrati u svoje pređašnje stanje.

[причалица]

Uticaj jezera na klimu

Jezera su jedan oblik vodenih basena, pa da vidimo njihovu klasifikaciju po uticaju na klimu: veliki baseni (okeani i mora) su značajni modifikatori; prirodna i veštačka jezera su takođe značajni modifikatori, ali u srazmeri sa svojom veličinom; i močvare su značajni modifikatori u srazmeri sa svojom veličinom, a usput i povećavaju verovatnoću za pojavu mraza; velike reke su od istog značaja kao i jezera; male reke i kanali su od zanemarljivog klimatskog značaja. Dakle, uticaj jezera na klimu je u srazmeri sa njihovom veličinom.

Ti uticaji su sledeći: manje kolebanje temperature na dnevnom i godišnjem nivou povećava vlažnost vazduha i neznatno povećava količinu padavina. Dalje, povećava i brzinu lokalnih vetrova. Jezera koja se zimi zamrznu imaju isti uticaj na klimu u tom godišnjem dobu kao da ih i nema, kao da su deo tla. Što je jezero dublje, manja je verovatnoća da će se zamrznuti tokom zime, jer jezero akumulira termičku energiju u celoj svojoj zapremini i sva toplota mora da se preda hladnijem vazduhu, kako bi došlo do zamrzavanja površine.

[причалица]

Uticaj prirodnih pokrivača na klimu

Među prirodne pokrivače spadaju sneg, led i raznovrsni biljni pokrivači.

Ovo su svemodifikatori klime trećeg reda. Najpre pogledajmo uticaj biljaka na klimu, jer je biljni pokrivač najrasprostranjeniji i najdugotrajniji od tri ponuđene varijante. Dok biljaka ima na svim kontinentima (čak i na Antarktiku ima lišajeva i gljiva), veći snežni i ledeni pokrivači su malo zastupljeni u svetu tokom cele godine, sem polarnih kapa i visoravni. Dakle, klima teritorije pod biljnim pokrivačem i puste teritorije moraju da se razlikuju, jer su specifične toplote raznih biljaka manje od specifičnih toplota raznih vrsta tla.

Razlog ovome je velika količina vode u biljkama (i do 80%). Ovo ima za posledicu da se regije gustog bilja manje zagrevaju i manje hlade od pustih regija. Zatim, krošnje drveća još i upijaju velike količine toplotne energije, koju pretvaraju u hemijsku. Krošnje deluju i kao svojevrsni suncobrani, zasenjujući prostor ispod sebe. Ovo dalje smanjuje temperaturu. U biljnim sklopovima je brzina vetra dosta smanjena zbog prepreka.

Nasuprot ovome, vetrovi postaju brži iznad šuma, jer su istisnuti iz prizemnog sloja mnogobrojnim preprekama. Ovo povećanje brzina nastaje jer sveukupna visina zone vetra ne raste, a gubi se dubina, što dovodi do povećanja gustine strujnih linija. Povećanje brzine vetra je osetno iznad šuma i do 300 m visine.

[причалица]

Snežni pokrivač se odlikuje svojom osobinom lošeg provodnika toplote. Kao takav štiti biljke od smrzavanja kao termoizolator. Može čak za 220 C da poveća temperaturu tla na dubini od 20 cm u poređenju sa tlom bez pokrivača. Sa druge strane, odbija i do 80% svetlosti.

Ovo ne samo da sprečava zagrevanje tla, nego može da izazove i slepilo. Kada krene toplije vreme, prvo sneg mora da se otopi kako bi došlo do zagrevanja tla. Prolećno topljenje snega je glavni uzrok povišenog nivoa vode u to doba godine. Česti su prolećni plimni talasi na velikim rekama. Snežni pokrivač utiče i na brzinu vetra. On usporava vetar, jer mu je površina hrapava.

S obzirom na činjenicu da su ovo samo osnovni pojmovi o klimi, a i oni su veoma komplikovani i zavise od mnogo različitih faktora, očigledno je da je veoma teško analizirati određenu klimu, a kamoli predvideti njene buduće promene. Upravo zbog toga je potrebno prikupljati podatke i stvarati sve potpunije kompjuterske modele klima, kako bismo što bolje razumeli i predvideli buduće vremenske promene.

[Cruz]

Sve Zbog Globalnog Otopljenja

Najnoviji satelitski podatci utvrđuju kako Sjevernoatlantska struja više ne postoji, a s njom je nestala i Norveška struja. Te dvije tople morske struje zapravo su dijelovi istog sustava koji nosi nekoliko naziva, ovisno o tome gdje se u Atlantskom oceanu nalazi. Cijeli taj sustav od ključne je važnosti za planetarni sustav regulacije topline. Zbog njega Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo nisu posve zaleđeni, a skandinavske zemlje nisu previše hladne za život.Može se reći kako upravo taj sustav čuva cijeli svijet od još jednog ledenog doba. Ovaj sustav termohalinske cirkulacije na nekim je mjestima danas mrtav, dok na drugim mjestima umire
Ta ‘rijeka’ tople vode koja se kreće Atlantskim oceanom na raznim se mjestima različito naziva, primjerice, Južnoatlantska struja, Sjevernobrazilska struja, Karipska struja, Yucatanska struja, Kružna struja (Loop Current), Floridska struja, Golfska struja, Sjevernoatlantska struja i Norveška struja.

Možemo učiniti jedan pokus sveučilišne razine tako što ćemo uzeti lavor vode i u njega uštrcati mlaz obojene tople vode. Pritom će se moći vidjeti granični slojevi tog mlaza (struje). Ako, potom, u lavor dodamo naftu, ona će te granične slojeve tople vodene struje razbiti i učinkovito uništiti njezinu vrtložnost. Upravo je to ono što se događa u Meksičkom zaljevu i Atlantskom oceanu.
Cijela ‘rijeka tople vode’ koja protječe od Kariba do rubova Zapadne Europe umire zbog disperzanta nafte Corexita kojega je, kako bi sakrila opseg katastrofe svoje naftne platforme, koristila korporacija British Petroleum, dok je Vlada američkog predsjednika Obame tu praksu odobrila. Približno dva milijuna galona Corexita, plus nekoliko milijuna galona drugih disperzanata nafte, zaslužni su što je preko dvjesto milijuna galona sirove nafte, koja je mjesecima kuljala iz izvora i okolnih mjesta, uglavnom potonulo na dno oceana. To je pomoglo da se učinkovito prikrije većina nafte kako bi korporacija British Petroleum mogla ozbiljno smanjiti utvrđene savezne novčane kazne, predviđene za takvu naftnu katastrofu. Međutim, trenutačno ne postoji način da se učinkovito ‘očisti’ dno Meksičkog zaljeva, koje je na pola gotovo posve prekriveno sirovom naftom. Uz to, nafta je protekla istočnom obalom Amerike i ulila se u sjeverni Atlantik i nema načina da se učinkovito počisti nafta nataložena na dnu oceana. Vjerojatno je, kao što brojna izvješća i potvrđuju, da nafta i dalje u golemim količinama teče iz mnogih mjesta na morskome dnu. To zapravo znači da, čak i kada bi imali tehnologiju kojom bi nekako počistili debeli sloj sirove nafte koji slobodno teče u oceanu, to ipak ne bi bilo dovoljno da smanji štetu učinjenu sustavu termohalinske cirkulacije u Atlantskom oceanu.



http://razbibriga.net/imported/2012/02/golf_1b-1.jpg
Termohalinska cirkulacija ponekad se naziva oceanska pokretna traka, velika oceanska pokretna traka ili globalna pokretna traka.



Dr. Deagle: Dokaz ovoga stigao nam je u vidu snimke koju je snimilo daljinski upravljano podvodno vozilo, no javili su se i drugi stručnjaci poput Matta Simmonsa, Boona Kwanga Lima i Lindsay Williams, kao i moji anonimni zviždači iz zatvorenog kruga korporacija Cameron Ironworks, Tranocean Marine i Oceaneering International. Moj mi je izvor pružio vrlo dobre obavijesti u svezi s analizom snimke koju je snimilo daljinski upravljano vozilo, a koju su izvršili inženjeri korporacije Oceaneering International, kojom je utvrđeno da je protuerupcijski uređaj (Blow Out Preventer) bio ‘preinačen’ i da hidraulika za njegovo zatvaranje nije nikada ni postojala. Korporacija British Petroleum znala je da to naftno polje sadrži opasno visoke razine metana i sumporovodika, kao i tlakove koji prelaze bilo koju danas poznatu tehnologiju ventila. Curenje se nastavilo duž napukle linije rasjeda od područja izvora Macondo, gdje je Boon Kwang Lim iznio dokaze da jedini od triju izvora koji dotiče abiotički batolitni ocean nafte i plina nikada nije bio začepljen ni zaustavljen te je nastavio istjecati duž oceanskog dna i u sloj stijene ubrizgavati naftu, plin i katran.

Doktor znanosti Gianluigi Zangari s Instituta Frascati je teoretski fizičar koji je godinama radio u skupini znanstvenika koji su pratili Kružnu struju Meksičkog zaljeva i njezin doprinos sustavu termohalinske cirkulacije koji stvara Golfsku struju koja kasnije prelazi u Sjevernoatlantsku struju i njene podstruje. Nakon što je, putem uobičajenog gostovanja u nacionalnoj radio emisijiThe NutriMedical Report, koja se prikazivala na televizijskoj mreži Genesis, kontaktirao s jednim pomorskim znanstvenikom, John Moore je dr. Deaglea obavijestio o radu dr. Zangarija. Dr. Deagle ga je kontaktirao putem SKYPE-a i tim je putem već za nekoliko minuta razgovarao s dr. Zangarijem u Italiji u svezi s njegovom ozbiljnom analizom podataka o razlaganju Kružne struje, koje je, od svibnja do 12. lipnja 2010., prikupilo šest satelita. Tijekom nekoliko slijedećih tjedana, do 28. lipnja, brojnim je intervjuima na radijskoj emisiji The NutriMedical Report i ažuriranjima stranice LiveStream.com/TheNutriMedicalReportShow konačno dokazano da se Golsfka struja, uz pad temperature oceana od 10°C, zaustavila kod 47 meridijana, a vidljivo je izgubila i na brzini i energičnosti, tako da je, sada, satelitom bilo moguće izmjeriti samo trećinu njena puta preko Atlantika. Kako je to napomenuo dr. Zangari, ovo nije “efekt leptira” nego “efekt slona”, a uz količinu oslobođene nafte, prirodnog sustava koji je milijunima godina upravljao svjetskom klimom sada više nema, zbog povećanja temperature mora u Meksičkom zaljevu od 7°C do kraja srpnja zamijenio ga je umjetan sustav u kome je Kružna struja posve odvojena od Floridske struje koja prelazi u Golfsku struju.

[Cruz]

nastavak:

U svom je izvješću od 12. lipnja 2010., objavljenom u članku jednog časopisa, Centar za istraživanja s područja astrodinamike iz savezne države Colorado (Colorado Centar for Astrodynamics Research, CCAR) iznio podatke koji su se slagali s podatcima Nacionalne uprave za ocean i atmosferu (National Oceanic and Atmospheric Administration, NOAA) i podatcima koje su prikupili američki mornarički sateliti. Ta je uživo prikazivana karta sa satelitskim podatcima kasnije na serverima CCAR-a promijenjena, i dr. Zangari nam je poslao mail u kome je rekao kako je razlog tome “lažiranje” podataka te da tu činjenicu ne može logički objasniti. Vratio se proučiti podatke NOAA-e i Američke mornarice od tog istog i kasnijih datuma te je, početkom kolovoza, objavio kako podatci CCAR-a više nisu pouzdani te da nije promijenio svoje zaključke u svezi s prirodom ili obimom ozbiljnih posljedica. Zaključio je da je nužna posljedica ove katastrofe glacijacija (zaleđivanje), koja napreduje za sada nepoznatom brzinom.

Prije nepunih mjesec dana objavili smo priču o tome da Kružna struja u Meksičkom zaljevu zapravo više ne postoji. Citirali smo dr. Gianluizija Zangarija, koji je prvi otkrio štetu učinjenu sustavu termohalinske cirkulacije:

“Kako se vidi iz karata temperature površine mora i karata reljefa morskog dna, Kružna se struja po prvi puta raščlanila oko 18. svibnja i pritom je stvorila vrtlog koji se okreće u smjeru kazaljki na satu, a koji je još uvijek aktivan. Do danas ta se situacija pogoršala do točke u kojoj se vrtlog potpuno odvojio od glavne struje i time posve uništio Kružnu struju… ”

“Razumno je predvidjeti opasnost od toga da bi razbijanje jedne (takve) ključne tople struje, kakva je Kružna struja, moglo stvoriti lančanu reakciju nepredvidivih opasnih pojava i nestabilnosti uzrokovanih jakim neravnomjernosti koje bi mogle ozbiljno utjecati na dinamiku termoregulacijskog djelovanja Golfske struje na globalnu klimu. ” — dr. Gianluigi Zangari.

Golema količina sirove nafte, koja svakim danom sve više raste i pokriva nevjerojatno golemo područje, izvršila je, rastočivši granične slojeve tijeka tople vode, ozbiljan utjecaj na cjelokupni planetarni sustav termoregulacije. Kružna struja u Meksičkom zaljevu je, prije mjesec dana, prestala postojati, a najnoviji satelitski podatci jasno pokazuju da VIŠE NEMA ni Sjevernoatlantske struje, te da se Zaljevska struja počinje raspadati približno 250 milja od otočnog niza Outer Banks u saveznoj državi Sjeverna Karolina. Sustav termohalinske cirkulacije, u kome topla morska struja protječe kroz mnogo hladniji i mnogo veći ocean, utječe na atmosferski sloj iznad struje čak i do visine od 7 milja. Nedostatak ovog uobičajenog efekta u istočnom Sjevernom Atlantiku narušio je ovog ljeta uobičajen tijek atmosferske mlazne struje prouzročivši nečuveno visoke temperature i sušu u Moskvi (40°C), poplave u Srednjoj Europi te visoke temperature u većini Azije i masivne poplave u Kini, Pakistanu i ostalim dijelovima Azije.


Prikaz 1. Brzine Golfske struje prije tjedan dana: srijeda, 18. kolovoza 2010.
http://razbibriga.net/imported/clear.jpg
Prikaz 2. Brzine Golfske struje prije dva tjedna: srijeda, 11. kolovoza 2010.
http://razbibriga.net/imported/clear.jpg
Prikaz 3. Brzine Golfske struje prije tri tjedna: srijeda, 4. kolovoza 2010.
http://razbibriga.net/imported/2012/02/golf_4-1.jpg
Prikaz 4. Brzine Golfske struje prije četiri tjedna: srijeda, 28. srpnja 2010.
http://razbibriga.net/imported/2012/02/golf_5-1.jpg
Najnoviji podatci i dalje pokazuju umiranje cijelog sustava termohalinske cirkulacije u Atlantskom oceanu. To ukazuje na činjenicu da su disperzanti doveli do toga da je nafta ostala, no, ispod površine mora, te se, prema najvećem broju izvješća, gotovo cijela količina nafte (80%) zadržala dugo nakon što je naftna katastrofa British Petroleuma započela. Budući da danas ne postoji način uklanjanja nafte koja slobodno teče pod morem na dubinama čak i do jedne milje, prirodno je da će i dalje utjecati na bilo koji prirodni oporavak sustava termohalinske cirkulacije.

Što to, dakle, znači? Od naftnog vulkana British Petroleuma, koji je eruptirao 20. travnja 2010., nasilno miješanje godišnjih doba, propadanje uroda te veće suše i poplave na raznim mjestima postale su svakodnevne vijesti. Taj je vulkan, riječima dr. Zangarija, uništio sustav koji je uređivao svjetsku klimu. Geolog i klimatolog dr. sc. Mike Coffman i klimatolog dr. sc. Tim Ball potvrdili su da su ti podatci točni te da više nije moguće izbjeći ledeno doba, golemu promjenu klime i glad. Vidimo da je Rusija, zahvaćena krizom gladi, zaustavila svaku, prethodno ugovorenu, isporuku žitnih usjeva i većinu uroda uobičajene hrane. Golfska struja i s njome povezane struje zapravo su MRTVE. To bi trebalo razbjesniti javnost i na čelo dovesti znanstvenike koji bi osporili i poduprli podatke i analize, jer je riječ o posljedicama za ljudsku civilizaciju, budući da ekološki slom dovodi do globalnih posljedica, poput gladi, smrti i golemih migracija stanovništva izvan zona zahvaćenih ledenim dobom i područja koja nisu podesna za naseljavanje ljudi. Prikupimo činjenice i pozovimo korporacije i vlade da se odmah pozabave tim pitanjima ili suoče sa svjetskom kataklizmom biblijskih razmjera. S novim ćemo znanstvenim stručnjacima nastaviti s izvještavanjem o ovoj najvažnijoj nesreći koja je svakim danom sve veća.

[Cruz]

nastavak:

Tijek ulaska u novo ledeno doba mogao bi započeti naglo, u bilo koje vrijeme, zadesivši nas svojom punom snagom (nešto poput filma Dan poslije sutra (The Day After Tomorrow)) ili će mu trebati tri do pet godina da se razvije, te bi rana glacijacija mogla početi u Sjevernoj Americi, Europi i Aziji već ove zime (oba su modela zabilježena na početcima različitih ledenih doba u povijesti Zemlje).
Trenutni satelitski podatci o temperaturama površine mora pokazuju da se hlađenje koje prethodi ledenom dobu i dalje nastavlja – slika.


http://razbibriga.net/imported/clear.jpg

Novo bi ledeno doba, u slučaju naglog početka, ubilo dvije trećine ljudi već tijekom prve godine, a polaganiji bi početak vjerojatno ubio približno isti broj ljudi, no, za to bi mu trebalo nekoliko godina! Hvala ti, British Petroleumu, hvala i tebi predsjedniče Obama, laži i disperzanti bili su naprosto veličanstveni. Kad biste sad još samo usmjerili sav taj vrući zrak na prava mjesta, možda bismo u našoj bliskoj budućnosti mogli izbjeći ledeni pakao.

Dr. Bill Deagle, Američka akademija za medicinu okoliša
Radijska emisija The NutriMedical Report Show na televizijskoj mreži Genesis
www.NutriMedical.com

Lord Stirling
informativni blog EUROPE
Dr. Bill Deagle je liječnik za okoliš s dobrim poznavanjem morske oceanografije i voditelj međunarodne talk show emisije The NutriMedical Reports. Lord Stirling radio je kao savjetnik za brojne visoko tehnološke tvrtke te je voditelj popularne informativne mrežne stranice EUROPE.

Izvor: webpublicapress.net

[Cruz]

Pogledajte kako topljenje leda djeluje na Zemljinu gravitaciju


http://razbibriga.net/imported/clear.jpg


Te kompozitne fotografije napravili su sateliti-blizanci GRACE, koji su zaduženi mjerenja gravitacije na Zemlji iz svemira, piše Dnevnik.

Ti su sateliti uspjeli izmjeriti topljenje leda na Zemljinim polovima s velikom preciznošću iz Zemljine orbite. Oni isto tako mjere promijene u vlastitoj putanji leta u orbiti te na taj način snimaju i promijene u Zemljinoj gravitaciji, koje nastaju gubitkom težine otopljenog leda, prenosi Daily Mail.

Ledeni pokrov na Greenlandu dosad je izgubio 240 gigatona ledene mase u razdoblju od 2002. do 2011. godine. To je rezultiralo porastom razine mora za 0,7 milimetara po godini, odnosno 6,3 centimetara u navedenom razdoblju.

‘Kada se masa leda na Greenlandu promijeni, tada se i gravitacija tamo mijenja. Mjerenja satelita GRACE tako nam daju informacije o masovnim promjenama, uključujući i one klimatskog tipa’, pojasnio je dr. Frank Flechtner iz Njemačkog istraživačkog centra za geoznanosti GFZ.


http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=Ik8FNwPlf3U

Izvor: znanost.com

[причалица]

Britanski sinoptičari predviđaju da će se klima u naredne četiri godine menjati sporije nego što se ranije očekivalo.

Prema najnovijim prognozama Meteorološke službe Velike Britanije, do klimatskih promena će dolaziti 22 odsto sporije od ranije predviđanih, mada će globalna temperatura ipak nastaviti da raste.

Sinoptičari predviđaju da će se usled prirodnih ciklusa usporiti globalno zagrevanje, kao i moguće promene na Suncu i u kretanju okeanskih struja.


Međutim, oni upozoravaju da će temperatura ponovo početi da raste po završetku ovih ciklusa, usled velike količine izduvnih gasova u atmosferi.

http://www.blic.rs/Slobodno-vreme/Vesti/361683/Strucnjaci-Klima-ce-se-menjati-sporije-nego-sto-se-ocekivalo

[причалица]

Ekstremno vreme još jednom podseća na klimatske promene


http://www.nationalgeographic.rs/thumbnail.php?file=images/2013/01/Od_Nove_Godine_jos_ostrije_klimatske_promene_aps_5 98054368.jpg&size=article_large


Od rekordnih vrućina u Australiji, do snega na Bliskom Istoku, nova godina počela je upadljivim upozorenjima na činjenicu da se klima za Zemlji menja

Vreme ponovo ide u krajnost: Snežna mećava u Jerusalimu, požari u Australiji, hladni talas u Kini, teške vrućine u Brazilu. Sudeći prema vremenskim prilikama u prve dve nedelje nove godine, 2013. samo nastavlja, tamo gde je 2012. stala.

Čak 20 centimetara snega palo je prošlog četvrtka u Jerusalimu, usled čega su snegom zatrpani putevi širom grada, zatvoreni. To je bila najveća zimska oluja u Jerusalimu u poslednjih 20 godina. Mnoga stabla pala su pod težinom snega, grudvanje je uveliko počelo po parkovima, a izraelski predsednik Šimon Peres primećen je ispred rezidencije kako uz pomoć svojih telohranitelja pravi sneška belića.U Australiji gde vreli talas premašuje zabeležene rekorde širom zemlje,Nacionalna agencija za vremenske uslove dodala je dve nove boje na svojim mapama za praćenje temperatura. Tamo ljubičastu za temperature iznad 50°C i jarko roze za temperature 52°C.

Prvih sedam dana nove godine bili su među najtoplijima od kada se prate temperature, a 7. januar je bio najtopliji dan ikada zabeležen u Australiji, sa prosečnom temperaturom od 40°C. Neke plaže bile su toliko tople, da kupači nisu mogli da dopešače do vode, a da ne opeku stopala.

Vremnske prilike širom zemaljske kugle takođe idu do ekstrema. Dok istočni deo Sjedinjenih Država, kao i severni deo Evrope uživa u sunčanom vremenu, nalik proleću, u Tokiju je ovog vikenda palo 7,6 centimetara snega, što je približno pololovina padavina predviđenih za čitavu godinu.
U Kini prosečna temperatura u januaru mesecu pala je na -4°C, što je najiža temperatura za Kinu u protekle tri decenije. Više od hiljadu brodova u Laizhou zalivu u Kini ostalo je zamrznuto.

Istovremeno, talas vrućine i suše zadesio je severnoistočni deo Brazila zbog čega je po prvi put nakon 10 godina, razmatrana mogućnost štednje električne energije. Temperatura u Rio De Ženeiru dostigla je rekordnih 43°C.

[причалица]

nastavak:

Novi klimatski standardi


Ovakvi ekstremi postaju norma, izveštava tim sastavljen od 240 američkih naučnika. U otvorenom pismu upućenom javnosti, autori najnovijeg Nacionalnog projekta za klimatske promene kažu da su dužina i učestalost ovakvih ekstremnih vremenskih uslova jasni znaci promena klime.

„Leta su duža i toplija, a periodi ekstremnih vrućina su uporniji nego ikada pre. Zime su kraće i toplije. Kiša su obilnije, dok u mnogim regionima postaju sve izraženiji sušni periodi", kažu koordinatori Nacionalnog Klimatskog projekta u Sjedninjenim Državama (NCA).

Nacionalni klimatski centar za prikupljanje podataka istakao je u svom nedeljnom izveštaju da je 2012. godina rangirana kao najtoplija i to u slučaju 48 država. Više od 99 miliona ljudi širom sveta, kuvalo se na temperaturama iznad 38°C, tokom deset i više dana uzastopce. Prosečna temperatura prošle godine bila je za 3 stepena viša u odnosu na temperaturni prosek za 20. vek.

[причалица]

nastavak:

Otopljavanje Severno ledenog okeana


Drugi problematičan znak klimatskih promena je količina leda na Arktiku, koja se krajem 2012. godine smanjla na najniži do sada zabeležen nivo. Skoro polovina okeana je ostala bez leda sredinom septembra, izvestio je Nacionalni Centar za podatke o snegu i ledu. Neki naučnici spekulišu o tome da bi zagrevanje okeana mogldo da utiče na promenu obrazaca vazdušnih strujanja preko Arktika, što bi pogodovalo povećanju ekstremnih vremenskih uslova na nižim georgrafskim širinama.

Povrh svih ovih čudnih vremenskih pojava, situacija bi mogla biti još gora ako se razviju uslovi za El Ninjo ove zime. Tokom jedne El Ninjo faze, obrazac oluja širom Pacifika, povećava količinu toplote, što prouzrokuje sušno vreme ili produžene periode toplih talasa, što opet najviše pogađa mesta poput Australije. Predviđeni El Ninjo je u novembru prošle godine se ipak nije dogodio. A da jeste, vrućine u Australiji mogle su biti još gore. „Srećom, ove godine se očekuje neutralni El Ninjo, što će pomoći da stvari ipak budu manje ekstremne nego što bi inače mogle biti", kaže meteorolog Džef Masters.

Posmatrajući predviđene vremenske uslove za proleće, Masters upozorava da bi u SAD vreme moglo biti još ekstremnije. „Velike suše tokom 2012. godine zapravo znače 2 godine suše, rekao je on, pozivajući se na rekordno duge periode bez kiše tokom leta 2012. godine usled čega su uništeni usevi širom severnog i severo-istočnog dela Amerike. „Ako u proleće ponovo uđemo sa ovako intenzivnim i rasprostranjenim sušnim periodima, preti nam još jedno ekstremno toplo leto, što bi nas opet moglo koštati više desetina milijardi dolara”, tvrdi ovaj američki meteroolog.

http://www.nationalgeographic.rs/vesti/788-od-nove-godine-jos-izrazenije-klimatske-promene.html

[DaDole]

Otkud na Balkanu poplave, tornada, crni skakavci, buđenje vulkana…?U posljednje vrijeme u regionu se desilo toliko mnogo nezapamćenih prirodnih katastrofa, da se opravdano postavlja pitanje – koliko su one zapravo „prirodne“, a u kojoj mjeri su možda proizvod svjesne ljudske namjere? Bez obzira da li klimatsko oružje zaista postoji ili ne, ostaje činjenica da splet neobičnih okolnosti nikoga ne može da ostavi ravnodušnim.

http://www.6yka.com/img/s/656x350/upload/images/1%20juli%202014/grom.jpg
Zato, pogledajmo samo neka najnovija „čudesa“, koja su poharala Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i region.

Poslije poplava kakvih na ovim prostorima, po rečima stručnjaka, nije bilo ni u posljednjih hiljadu godina – najčešće baš na tim istim područjima se sada dešavaju neviđeni orkani i tornada. Prvo je na području Lazarevca, koje je nedavno stradalo od vodene stihije, protutnjao pravi tornado koji je doslovno podizao natovarene kamione, nosio krovove kuća i čupao bandere.

Zatim se slično desilo i u Svilajncu, koji je takođe prije toga bio potpuno poplavljen, u kome je tornado oduvao krovove sa oko 100 kuća, a po svjedočenju mještana, bilo je toliko strašno da nisu mogli opisati silinu iznenadnog vjetra koji je nosio drveće. U isto vrijeme, takođe na području gdje su nedavno harale poplave, cijelom širinom Republike Srpske je prošao gigantski oblak dugačak tri kilometra, koji je pored olujnog vjetra kakav se ne pamti, izručio grad veličine teniske loptice, koji je uništivši 15 dalekovoda izazvao nestanak struje u pola Republike i bukvalno svojom razornom snagom ubio mnoge domaće životinje na koje je pao.

Međutim, ni tu nije kraj neobičnim pojavama, jer na primjer kod Kuršumlije i dalje traje agonija sa najezdom nepoznate vrste ogromnih crnih skakavaca, koji podjednako ujedaju ljude i životinje, a koji se kreću u roju dugačkom nekoliko stotina metara. Pri tom i sami stručnjaci govore da im nije poznato o kakvim se skakavcima radi, niti odakle su došli, pa čak ni to čime se hrane.

Osim toga, početkom juna su mnogi mediji prenijeli apokaliptične scene iz Gornjeg Milanovca, dakle iz još jednog grada koji se tek oporavlja od stravičnih poplava, u kome je rijeka Despotovica šokirala sve mještane sa svojom izrazito crvenom bojom vode, zbog čega su je odmah prozvali – krvava reka.

Nadalje, na Balkanu je listu neobičnih pojava koje nikada ranije nisu viđene, produžila pojava takozvanih azijskih stršljenova u Sloveniji koji predstavljaju veliku prijetnju po ljudske živote, a u Makedoniji je stubove gustog dima počeo da izbacuje i vulkan Duvalo kod Ohrida, što je zaprepastilo čak i tamošnje vatrogasce, s obzirom da su svašta gasili do sada, ali nikada žive vulkane.

Sve to zajedno kod mnogih ljudi budi sumnju da su možda makar neke od tih pojava izazvane ili barem potpomognute ljudskom rukom, pogotovo kada je riječ o neviđenim oblacima i strujanjima vazduha koji izazivaju obilne kiše i stvaraju rušilačka tornada.

I mada još niko nije dokazao postojanje klimatskog oružja, čijim ocem se smatra Nikola Tesla, ipak ostaje činjenica da su neke njegove zamisli već našle vojnu primjenu, s obzirom da je recimo prije nekoliko godina američka štampa potvrdila početak izrade elektromagnetnog topa koji u suštini radi na principu Teslinih izuma.

Naravno, teško je povjerovati u bilo čiju svjesnu namjeru da izazove promjenu klime, ali zbunjeni građani koje su zadesile sve navedene kataklizme – u nevjerici se i dalje pitaju šta ih je snašlo.

[DaDole]

http://www.6yka.com/img/s/656x350/upload/images/1%20ASeptember%202014/Foto-Pedro-Skvarca-Larsen-B-ice-front.png
Izgleda da nas čeka krajnje neizvesna završnica klimatskih promena. S jedne strane, tehnološke, a verovatno i političke figure su konačno na svom mestu za brz i efektan potez koji bi nas konačno skinuo sa fosilnih goriva. Nažalost, igrači bi mogli da se odluče na prosto premeštanje piona napred-nazad još par decenija, što može biti fatalno. Što je najgore, svet prirode svakodnevno sve jasnije pokazuje da sat otkucava brže nego što smo mislili. Kraj čitave igre je sve bliži.

Počnimo sa Antarktikom, najslabije naseljenim kontinentom na kojem ljudi gotovo nisu ostavili nikakvog traga. U svojoj knjizi o ovom području, Gabrijela Voker opisuje šta se trenutno dešava na prostranom ledenom pokrivaču – od neprestanih otkrića novih oblika podvodnog života do tekuće potrage za meteoritima, relativno lako uočljivim na beloj pozadini. Ko god se pitao kakva je to zima od 70 Celzijusa ispod nule, Voker pruža odličnu sliku. Opis počinje citatom Sare Kraj koja je radila u centru za kontrolu vazdušnog saobraćaja na čitavom kontinentu, koordinirala letove i služila kao „glas Antarktika“. Predeo je na nju ostavio upečatljiv utisak već na prvi pogled:

„Nije bilo ničeg za poređenje… Predeo je tako ogroman, tako prelep. Mislila sam da me čeka obična golet, ni na kraj pameti mi nije palo. Antarktik je tako prepun sebe.“

Dok opisuje šetnju padinama planine Erebus, najjužnijeg aktivnog vulkana na planeti, Kral dodaje: „Tako je organski osećaj da me ova zemlja čini malom. Ne smanjenom, već malom. Dopada mi se to.
U nekom drugom smislu, međutim, Antarktik je mesto gde smo zapravo saznali koliko smo veliki, ako ne kao pojedinci onda svakako kao vrsta. Naučnici su odavno pretpostavili da sagorevanjem uglja i nafte gušimo atmosferu karbon dioksidom; i, zaista, prvi instrumenti dizajnirani da izmere njegovu koncentraciju – postavljeni krajem 1950-tih na havajskoj Mauna Loa – pokazali su da se sve više CO2 akumulira svake godine. Ta merenja nisu nam rekla mnogo o prošlosti. Da bi se razumelo u kakvoj smo opasnosti bilo je potrebno ustanoviti kako je planeta u dalekoj prošlosti reagovala na ugljenik u atmosferi. Ako se uzme dubinski uzorak iz ledenog pokrivača, mali džepovi vazduha zarobljeni u svakom sloju mogli bi pružiti dobar uvid u uzastopne količine CO2 tokom velikih vremenskih razdoblja – a daleko najveći uzorak može se uzeti na Antarktiku.

Voker s posebnim zanimanjem piše o teškoćama prilikom bušenja glečerskog leda, vađenja neoštećenog uzorka i njegovog čuvanja za analizu. Kada se mašina zaledi tokom procesa, evropski tim koji vrši istraživanja baca „konjak-bombe“ alkohola u rupu ne bi li otkravio mehanizam. Nagrada za napor je savršen, providan cilindar, dužine oko jednog metra, ispresecan jasno vidljivim kristalnim linijama. Ljudsko oko nikada ranije nije videlo najstariji komad iz najstarijeg ledenog sloja na Zemlji. Približila sam se pažljivo da ga ne dodirnem, zaustavljajući dah.

Kada je konačno izvadio uzorak, tim je pred sobom imao zapis o planetarnoj klimi od pre 800.000 godina – kroz mnoga ledena doba i interglacijalne periode. Okriće je, jednostavno i neporecivo, glasilo:

Čak i kada je naša klima bila u nekoj drugoj fazi, nekom drugom modusu balansiranja mnogih suptilnih uticaja koje stvaraju vetar, vremenski uslovi i toplota koje osećamo, temperatura i gasovi staklene bašte uvek su bili usklađeni. Više temperature su uvek pratile viši nivo CO2. Sa nižim CO2 i temperatura je padala.

[DaDole]

Tokom čitave te duge, duboke istorije, nikada nismo bili ni blizu koncentraciji CO2 u atmosferi koju imamo danas. Prema Voker, „u čitavom zapisu [iz ledenog jezgra] najviša vrednost CO2 bila je oko 290 delova na svakih milion delova vazduha. Sada smo blizu 400 i nastavlja da raste“. To znači da nam Antarktik, zahvaljujući svom netaknutom prostranstvu, omogućava najbolji uvid u bizarni geološki trenutak u kom se nalazimo.

Naravno, ni Antarktik više nije nedirnuta oblast. Tragovi ljudskog uticaja na atmosferu i klimu mogu se lakše čitati na Južnom polu nego bilo gde na planeti, a rezultati su zaista zastrašujući. Prosto rečeno, masivni ledeni pokrivači počinju da se kreću jezivom brzinom. Na uzanom antarktičkom poluostrvu, okrenutom ka Južnoj Americi, gde dolazi većina turista, topljenje se odvija brzo ili brže nego igde na planeti. Upravo tu se 2002. odlomio veliki komad ledenog brega „Larsen B“.

Poluostrvo sadrži relativno malu količinu leda; većina svetske sveže vode vezana je u gigantskim ledenim pločama istočnog i zapadnog Antarktika. Po prirodi konzervativni, naučnici su dugo mislili da su ovi divovi relativno stabilni, bar u hiljadugodišnjim okvirima: nije lako istopiti par kilometara leda, naročito ako temperatura vazduha retko kad prelazi iznad tačke mržnjenja. Međutim, kako Voker sugeriše pri kraju svoje priče, istraživači su sve više zabrinuti za stabilnost posebno zapadnog Antarktika.

Sa ledenog pokrivača zapadnog Antarktika ogromni glečeri se pružaju u Amundsenovo more na Južnom Pacifiku. To je možda najudaljeniji deo najudaljenijeg kontinenta, ali njegov najzanimljiviji deo nalazi se ispod vode. Naučnici su pod talase slali „autonomne podmornice“ da proučavaju geologiju, a uz pomoć satelita ispitivali promene u visini leda. Njihov posao još nije bio završen kada je Voker poslala svoju knjigu u štampu, ali njen izveštaj daje kompletan kontekst potreban za razumevanje verovatno najdepresivnije najave ere globalnog otopljavanja.

Sredinom maja ove godine objavljena su dva članka u časopisima Science i Geophysical Research Letters, i iz je postalo jasno da veliki glečeri okrenuti ka Amundsenovom moru više nemaju „potporu“. Ispostavlja se da geološki ova oblast ima oblik zdele: tlo je ispod glečera iskošeno ka unutra, što znači da voda nadire ispod njih. Nagriza ih odozdo i odvaja ih od veza sa tlom. Voda je sve toplija jer se naši okeani postepeno zagrevaju. Ovaj spori kolaps, izvestan tokom narednih decenija, „nezaustavljiv“ je u ovom trenutku, kažu naučnici; stvar je prešla „tačku posle koje nema povratka“.

To znači da ranijim predviđanjima treba dodati još čitavih tri metra rasta nivoa mora. Ne znamo koliko brzo će se to desiti, samo da hoće.[1] A to nije sve. Nekoliko dana posle antarktičke objave, drugi naučnici su otkrili da veći deo ledenog pokrivača na Grenlandu ima slične geološke karakteristike, jer i njega topla voda odozdo topi. Druga studija objavljena iste sedmice pokazala je da čađ iz velikih šumskih požara, koji su sve češći usled globalnog zagrevanja, utiče na topljenje grenlandskog pokrivača, što čini osobito zli krug.

Na izvestan način, ništa od ovoga nije novost. Vodeći glaciolog, Džejson Boks iz Geološkog istraživanja Danske i Grenlanda (GEUS) izračunao je da su, s obzirom na paleoklimatske podatke, naši trenutni atmosferski nivoi gasova staklene bašte verovatno dovoljni da izazovu i čitavih 20 metara rasta nivoa mora.[2] Međutim, jedno je znati da je oroz povučen a sasvim drugo videti kako metak zaista leti; vesti sa Antarktika bile su tačka preokreta. To ne znači da treba da dignemo ruke od napora da usporimo klimatske promene: ako išta, kako su naučnici odmah naglasili, trebalo bi žestoko da zalegnemo, jer još uvek ima šansi da utičemo na brzinu kojom se promene odvijaju, a samim tim i na nivo haosa koji izazivaju. Biće lakše savladavati posledice ako na raspolaganju imamo vekove, a ne decenije.
Možemo sanirati i mnoge druge oblike štete izazvane rastom nivoa mora (od intenziteta suše do množenja insekata koji prenose bolesti), ako odmah strogo ograničimo emisije ugljenika. Ipak, vesti sa Antarktika nesumnjivo ukazuju da „zaustavljanje globalnog zagrevanja“ nije moguće. Nema načina da se ohlade tople vode koje tope glečere. Fizika nam neće dati da se lako izvučemo. Od sada, svi naši napori moraju biti uloženi da sprečimo da stvari budu još gore.

Dramatično otkriće na Antarktiku ovog maja stiglo je kao vrhunac sve strožih naučnih upozorenja, dok istraživači pokušavaju da prenesu poruku do javnosti i političara. Marta ove godine, Američko udruženje za unapređenje nauke objavilo je uprošćen manifest pod naslovom „Šta znamo“, koji počinje ovako:

„Ubedljivi dokazi klimatskih promena, izazvanih ljudskim dejstvom, ukazuju i na aktuelne posledice sa značajnom štetom i vanredne buduće rizike po društvo i prirodne sisteme.“

Klimatske promene, kaže se dalje, „dovode u opasnost dobrobit ljudi svih zemalja“.

Nekoliko nedelja kasnije, Bela kuća je objavila svoju Nacionalnu klimatsku procenu, „Uticaj klimatskih promena u Sjedinjenim Državama“, na sajtu Globalchange.gov na kojem građani SAD mogu da prate kako porast temperature utiče na njihovu državu ili region. Novina ove procene jeste u tome što štetu od klimatskih promena ne prikazuje kao neku udaljenu opasnost, već kao tekuću realnost:

„Klimatske promene za koje smo mislili da su stvar daleke budućnosti, nesumnjivo su postale deo sadašnjice… Amerikanci primećuju promene svuda.“

U ovom trenutku, na primer, polovina stanovništva SAD trpi sušu koja je Kaliforniju pogodila teže nego ikada, uz rasprostranjene šumske požare.

Nacionalna klimatska procena nije toliko važna zbog svog sadržaja koliko zbog poruke koju nosi: čini se da će Obamina administracija, makar retorički, konačno ozbiljno shvatiti klimatske promene. To ukazuje na izvestan zaokret. Na samom početku prvog mandata predsednika Obame, zvaničnici administracije okupili su lidere ekološkog pokreta na sastanak gde su rekli da neće pričati o globalnom zagrevanju: fokus grupe su, naime, pokazale da je popularnije pričati o „zelenim poslovima“. I održali su svoje nakazno obećanje: na propalim pregovorima tokom Konferencije o klimatskim promenama u Kopenhagenu 2009. (što je bio najveći fijasko spoljne politike Obamine vlasti) i propalom kongresnom pokušaju naredne godine da se ograniči ugljenik, Bela kuća jedva da je izgovorila reč „klima“.

Tokom 2012. u reizbornoj kampanji uspeli su da ne pomenu klimu nijednom, sve dok ih u poslednjim danima trke na to nije primorao uragan Sendi. Vodeći svoju kampanju tokom najtoplije godine u američkoj istoriji, dok je suša uništavala centralne delove zemlje, Obamin tim je ostao nem. Kada je govorio o energiji, Obama se silno trudio da pokaže da se zalaže za ugljenik, u bilo kom obliku. Ispred brda naftnih cevi u Oklahomi, na primer, rekao je:

„Za vreme moje administracije Amerika proizvodi više nafte nego ikada u poslednjih osam godina. To je važno znati. Tokom protekle tri godine, usmerio sam svoju administraciju tako da otvori milione hektara za istraživanje gasa i nafte u 23 države SAD. Otvaramo više od 75 procenata naših ofšor naftnih potencijala. Učetvorostručili smo broj operativnih bušotina do istorijskog rekorda. Izgradili smo dovoljno novih gasnih i naftnih cevovoda da njima opašemo čitavu planetu, pa i više.“
Zaista, kad Obama napusti kabinet, prešišaćemo Saudijsku Arabiju i Rusiju kao najveći proizvođač nafte i gasa na planeti. Koristimo manje uglja u svojim energetskim postrojenjima, ali izvozimo više. Naši postupci su doneli ogromne profite gasnim i naftnim kompanijama, ali nismo u saglasju sa prirodnim procesima. Čak i kada su se čuli snažni protesti u javnosti – recimo, prilikom rekordnog broja primedbi na cevovod Keystone – predsednik nije ni trepnuo. Viši službenici znaju kako je čemeran taj rekord. Novinar Mark Hertsgard citira priznanja niza Obaminih saradnika da su postupci administracije nedovoljni da ostvare međunarodne ciljeve, još manje ostave uverljivu klimatsku baštinu.

Ipak, do nekih promena izgleda dolazi. Početkom juna predsednik je objavio predlog nove regulative za energetska postrojenja na ugalj, kojom bi se do 2030. broj postrojenja ove vrste smanjio za trećinu. I sama najava je digla Republikance na noge, pa je predsednik optužen da je poveo „rat protiv uglja“; zajedno sa povećanjem standardne kilometraže za kola, ovo je već ispunilo normu Obamine administracije da preduzme više koraka za ograničenje emisije ugljenika od bilo koje prethodne vlasti. Sledećeg dana Kinezi su uzvratili nejasnim obećanjem da će ograničiti sopstvene, enormne emisije. U tužnoj istoriji naših napora da izazovemo odgovarajuću reakciju na globalno zagrevanje, bilo je to par značajanih dana.

Nažalost, učiniti nešto više od Džordža Buša Mlađeg nije samo slab uspeh, već i nebitan. U ovom slučaju, korisno pitanje je šta nauka zahteva. S obzirom na to da smo za vreme Obaminog mandata saznali da je Arktik u galopirajućem topljenju i da ogromnom brzinom raste kiselost okeana, kao i s obzirom na najnovije vesti sa Južnog pola koje sam pomenuo, potrebno nam je daleko više. Sa trenutnim sastavom Kongresa, Obama verovatno ne može mnogo šta da učini osim da brani izmene regulative o uglju koje je pripremila Agencija za zaštitu okoline, međutim biće potrebno da takve postupke osnaži i nadahnutom diplomatijom ne bi li se postarao da „sledeći Kopenhagen“, globalna pregovaračka sesija zakazana za decembar 2015. u Parizu, ne bude repriza debakla.

Kada su stigle strašne vesti sa Antarktika, istog popodneva je u Nemačkoj objavljena ohrabrujuća statistika. U jednoj od retkih zemalja koja je ozbiljno shvatila klimatske promene i preduzela dosta da promeni svoju energetsku infrastrukturu, zabeležen je novi rekord u proizvodnji obnovljive energije. Tog popodneva Nemačka je iz obnovljivih izvora proizvela 74% svojih potreba za električnom energijom.

Mnogo toga još treba naučiti o skladištenju energije vetra i sunca za mirne i oblačne dane. Potrebne su nam bolje mreže kako bi takav elektro-sistem radio bez problema, i one neće biti jeftine. Ali činjenica da jedna severna zemlja može da održava modernu ekonomiju (i to, čini se, trenutno najuspešniju modernu ekonomiju) na energiji proizvedenoj iznad, a ne na fosilnim gorivima ispod zemlje, trebalo bi sve da nas ohrabri. To stvarno može da radi. Resurs s kojim se u Nemačkoj radi zapravo je politička volja, koja je beskrajno obnovljiva. Ako uspemo da je pokrenemo.

[DaDole]

Ljudi krivi za dvije trećine istopljenih glečerahttp://www.6yka.com/img/s/656x350/upload/images/1%20Avgust%202014/gle%C4%8Der.jpg

Naučnici, koji ispituju topljenje glečera od 1851, nisu uočili posljedice ljudskog djelovanja sve do sredine 20. vijeka, a i tada jedna četvrtina zagrijavanja nije bila posljedica prirodnih uzroka.

Od 1991. godine oko 69 odsto topljenja glečera je posljedica djelovanja čovjeka, rekao je Ben Marzion, klimatolog s Univerziteta Insbruk u Austriji.

"Glečeri se sada zaista ubrzno smanjuju. Mislim da je pravično reći da je većinu toga izazvao čovjek", rekao je Marzion.

U studiji u Sajensu naučnici navode da je globalno zagrijavanja posljedica sagorijevanja uglja, nafte i gasa, kao i promjene u upotrebi zemljišta blizu glečera, kao i čađi. Glečeri na Aljaski i Alpima generalno su pod većim uticajem čovjeka nego u prosjeku u svijetu, rekao je Marzion.

U istraživanju u Sajensu je prvi put uračunato koliko se topljenje glečera može pripisati ljudima. "Skok sa oko četvrtinu na otprilike 70 odsto gubitka ukupne mase glečera je značajan i zabrinjavajući", rekla je geofizičarka Redžina Hok s univerziteta Ferbanks na Aljasci.

Za posljednje dvije decenije, oko 295 miliardi tona leda prosječno se godišnje otopi uslijed ljudskog djelovanja, a ako 130 milijardi tona se otopi uslijed prirodnih uzroka, izračunao je Marzion. Glečeri sami dodaju oko jedan centimetar rasta mora i okeana svake decenije. U studiji se navodi da pri računanju postoji mogućnost velike marginalne greške tako da 69 odsto topljenja glečera kao posljedica ljudi može biti i 45 odsto i 93 odsto, ali da je vjerovatno riječ o srednjoj vrijednosti.

[DaDole]

Meteorolozi se spremaju na najgore: Prijete nam ekstremne hladnoće i vrućine
Više turbulencija u atmosferi, sve više ekstremeno hladnih, polarnih i vrelih talasa, džinovski talasi u okeanima i apokaliptična meteorološka predviđanja - bile su teme klimatologa na međunarodnom kongresu koji je danas završen u Montrealu.

Na poziv Svjetske meteorološke organizacije - agencije UN, oko hiljadu meteorologa je raspravljalo na temu "Vremenska prognoza, kakva nam je budućnost?". To je bila prva svjetska konferencija o meteorologiji.

Skoro deset godina od stupanja na snagu Protokola iz Kjota s ciljem smanjenja emisije gasa koji, stvarajući "efekat staklene bašte", vode zagrijavanju atmosfere, sada se više ne postavlja pitanje o opštem zagrijavanju Zemlje.

"Globalno zagrijavanje je nepovratna pojava. Stanovništvo svijeta nastavlja da raste i neophodno je da se prilagodimo", rekla je Dženifer Vanos sa Univerziteta u Teksasu.

U prvoj deceniji ovog vijeka, prosječna temperatura na Zemljinoj površini porasla je za 0,47 Celzijusovih stepeni. Povećanje od jednog odsto dovodi do sedam odsto većeg isparavanje vode u atmosferi, a pošto je isparavanje pokretač vazdušnih tokova u atmosferi, meteorološke prilike se sada češće mijenjaju.
Svjetski naučnici smatraju da će prosječna temperatura Zemlje porasti za dva odsto do 2050. godine.

"Oblaci će se lakše i brže formirati što će usloviti sve jače kiše i dovesti do više iznenadnih poplava", rekao je Sajmon Vang sa Univerziteta u Juti.

Prijete nam ekstremne hladnoće i vrućine

Po njegovim riječima, biće više slučajeva ekstremne hladnoće, kao prošle zime u Severnoj Americi, i ekstremne vrućine i suše.

Izazov za meteorologe je uzmu u obzir i "dodatne sile", uzrokovane globalnim zagrijavanjem što komplikuje prognoziranje vremena, ocijenio je Vang.

"Meteorolozima će u narednim decenijama biti neophodno izuzetno snažni računari, kojih sada ima veoma malo", dodao je on.

Meteorolozi ocjenjuju da će njihova predviđanja biti sve neophodnija za vazdušni saobraćaj - zbog neočekivanih turbulencija, kao i za pomorski saobraćaj jer se očekuju džinovski talasi u okeanima, do visoki i 40 metara.

"To je samo početak klimatskih promjena, jer okeani imaju ogroman uticaj zbog oslobađanja viška toplote i isparavanja", naveli su eksperti i dodali da ne treba zaboraviti na topljenje vječitog leda na Grenlandu.

[DaDole]

BANJALUKA
Apokalipsa kuca na vratahttp://www.6yka.com/img/s/656x350/upload/images/1%20Avgust%202014/planeta-zemlja.jpg

U prvoj deceniji 21. vijeka prosječna temparatura na površini Zemlje porasla je za 0,47 stepeni Celzijusa.
Naučnici su izračunali da bi povećanje prosječne temparature za jedan stepen Celzijusa povećalo isparavanje vode u atmosferu za sedam odsto. To bi dovelo do jačih vazdušnih strujanja i češćih vremenskih nepogoda i obilnijih padavina.

Riječ "apokalipsa", koja označava "kraj svijeta", često se čula i na Prvoj međunarodnoj konferenciji meteorologa, koja je od 16. do 21. avgusta održana u Montrealu.

Gotovo hiljadu naučnika iz cijelog svijeta pet dana raspravljalo je o klimatskoj budućnosti planete, a zaključci nisu ni malo optimistični.

Protokol iz Kjota, koji je stupio na snagu prije deset godina, samo je prazno slovo na papiru. Podrazumjevao je smanjenje emisije štetnih gasova i efekata "staklene bašte", čime bi se zaustavilo dalje nekontrolisano zagrijavanje naše planete, ali ga zemlje potpisnice nisu poštovale.

Zbog toga se, kažu naučnici, nastavlja globalno zagrijavanje usljed čega se sve više tope ledene površine na polovima. To izaziva klimatske promjene sa čestim vremenskim nepogodama i nesagledivim posljedicama.
Izvjesno je da će se u narednom periodu na našoj planeti smjenjivati ekstremne hladnoće i ekstremne vrućine i suše. Obilne padavine, prognoziraju naučnici, izazivaće česte i neočekivane poplave i klizišta.


Pojačana vazdušna strujanja mogla bi u narednom periodu da ugroze bezbjednost i avionskog i pomorskog saobraćaja.

Već sada mogu se čuti informacije o džinovskim talasima koji su na nekim morima i okeanima visoki i do 40 metara, a sve do skoro talasi visine do 20 metara bili su prava rijetkost.

Tu nije kraj crnim prognozama naučnika. Oni tvrde da se ogromni lednik na Grenlandu topi i da bi se nivo okeana, u slučaju daljeg globalnog zagrijavanja Zemlje, mogao da poveća za šest metara?!

Negativne posljedice klimatskih promjena svakodnevno bilježe i u Hidro-meteorološkom zavodu Republike Srpske.

Meteorolog Milica Đorđević ističe da je 2013. godina bila četvrta najtoplija godina od 1880. godine i 37. uzastopna godina koja je bila toplija od prosjeka.

"O značajnom globalnom zagrejavanju naše planete svedoče i podaci o prosečnim temparaturama koje smo zabeležili na primeru Banjaluke. Srednja godišnja temperatura u Banjaluci u periodu 1961-1990.god bila je 10,6 stepeni Celzijusa, a od 2000. do danas 12,1 stepen.

Do 1990. ni jedna godina nije bila toplija od prosečnih 12 stepeni, a od 2000. do 2013. godine imali smo čak 9 godina sa većom prosečnom srednjom temperaturom iznad 12 stepeni“, napominje Milica Đorđević.

U posljednjih nekoliko godina meteorolozi su u Banjaluci zabilježili i porast broja ekstremno toplih dana. Tako u Republici Srpskoj mnogi još pamte prošlogodišnji vreli talas kada je u ovom gradu zabilježeno rekordnih 41,6 stepeni Celzijusa.

Đorđevićeva navodi da dugoročne prognoze (za narednih 30 do 70 godina) potvrđuju trend rasta temperature, promjenu "rasporeda" padavina, kao i sve češću pojavu ekstrema (suše i perioda sa vrlo obilnim padavinama).

[DaDole]

Pogledajte fotografije koje nam pokazuju na koji način klima utiče na prirodu.
http://www.distractify.netdna-cdn.com/wp-content/uploads//2014/08/Lake-Mead-2-934x.jpg

[DaDole]

http://www.distractify.netdna-cdn.com/wp-content/uploads//2014/08/Lake-Powell-934x.jpg

[DaDole]

http://www.distractify.netdna-cdn.com/wp-content/uploads//2014/08/California-Drought1-934x.jpg

[DaDole]

http://www.distractify.netdna-cdn.com/wp-content/uploads//2014/08/Glacier-Melt-934x.jpg

[DaDole]

http://www.distractify.netdna-cdn.com/wp-content/uploads//2014/08/San-Blas-After-934x.jpg

[DaDole]

http://www.distractify.netdna-cdn.com/wp-content/uploads//2014/08/sea-level-rise-934x.jpg

[DaDole]

http://www.distractify.netdna-cdn.com/wp-content/uploads//2014/08/ocean-acificiation-coral-934x.jpg

[DaDole]

http://www.distractify.netdna-cdn.com/wp-content/uploads//2014/08/Fish-Die-Off-NY-934x.jpg

[DaDole]

http://www.distractify.netdna-cdn.com/wp-content/uploads//2014/08/Fish-Die-Off-Indonesia-934x.jpg
http://www.distractify.netdna-cdn.com/wp-content/uploads//2014/08/Toledo-Algae-Bloom-1-934x.jpg

[DaDole]

Stiže novo ledeno dobahttp://www.6yka.com/img/s/656x350/upload/images/11%20Aseptembar%202014/ledenoo.jpg

To je izjavio šef sektora za kozmička istraživanja Sunca Glavnog (Pulkovskog) astronomskog opservatorija RAN-a Habibulo Abdusamatov, prenosi Bljesak.info. (http://www.bljesak.info/rubrika/sci-tech/clanak/rusi-tvrde-novo-malo-ledeno-doba-pocinje-sljedece-godine/96376)
''Već preko 17 godina globalna temperatura planete ne raste, dolazi do stabilizacije temperature. Proces otopljavanja ne odvija se od 1997.! Snaga Sunčevog zračenja se konstantno smanjuje od 1990., i nastavlja ubrzano opadati“, rekao je naučnik za RIA Novosti.
Prema njegovom mišljenju, krajem ove i početkom sljedeće godine trebao bi nastupiti početak epohe malog ledenog doba.
''Malo ledeno doba povezano je s promjenom intenziteta zračenja samog Sunca i ima interval od 200 godina. Grubo govoreći, dva stoljeća plus-minus 70 godina“, rekao je.
''To znači da će se prosječna temperatura na cijeloj Zemlji spustiti za otprilike 1,5 stepen i tada će nastupiti faza jakog zahlađenja malog ledenog doba. To se očekuje otprilike 2060, plus-minus 11 godina“, istaknuo je sugovornik agencije.
Prema njegovim riječima, jako zahlađenje će prema približnim procjenama trajati 45-65 godina, nakon čega će nastupiti još jedan ciklus otopljavanja.

[DaDole]

Srbija i region na udaru klimatskih promjena
Objavljeno: 25.11.2014. - 11:07


Povećanje koncentracije ugljendioksida posljedica je sagorjevanja fosilnih goriva u posljednjih 150 godina što direktno utiče na povećanje temperature, prenose Vestinet.rs (http://www.vestinet.rs/tema-dana/srbija-i-region-na-udaru-klimatskih-promene)

Osnovne činjenice vezane za promjenu klime nisu izmjenjene, niti je promjenjena teorijska osnova cijelog problema koja postoji još od 1976. godine, rekao je docent Fizičkog fakulteta Vladimir Đurđević i dodao da je pozitivno promjenjen prag povjerenja u podatke i da je od tada sprovedeno znatno više mjerenja.

Kada je riječ o Srbiji i jugoistočnoj Evropi, brojni izveštaji i analize ocijenjuju da je to region koji je najranjiviji i koji može pretrpjeti vrlo ozbiljne promjene za razliku od drugih.

"Trenutno je u Srbiji porast srednje godišnje temperature viši od srednjeg porasta globalne, što će reći da Srbija brže putuje ka budućoj klimi od ostatka svijeta", naveo je Đurđević i naglasio da će na kraju 21. vijeka u Srbiji srednja temperatura biti povećana za četiri stepena, a možda i više.

Postoje velike šanse, ukazao je Đurđević, da ćemo se u budućem periodu više susretati sa kratkim, ali obilnijim padavinama poput onih iz maja ove godine, ali isto tako i sa ekstremnim sušama.

Još jedna od opasnosti su, kaže, toplotni udari u ljetnjem periodu poput onih iz 2007. godine kada je smrtnost porasla za 78 odsto kod osoba starijih od 65 godina u roku od dve nedjelje koliko je trajao tropski talas.

Na temu pozicije Srbije i zakonskih regulativa vezanih za klimatske promjene predstavnik Tima Evrope Aleksandar Macura je rekao da mi nemamo nacionalnu politiku prema klimatskim promjenama, da smo posljednji ratifikovali Kjoto sporazum i da nije iznenađenje što zaostajemo za Evropom.

“Kada usaglasimo nacionalno sa zakonodavstvom EU i počnemo ozbiljno da ga sprovodimo, što bi trebalo da se desi 2018. godine, tada ćemo preciznije znati gde smo po pitanju emisije gasova sa efektom staklene bašte, koje su politike i mere koje se sprovode”, naglasila je predstavnica Ministarstva poljoprivrede i zaštite životne sredine Danijela Božanić.

“Neke administrativne rezultate smo postigli, međutim smanjenje emisija se ne rešava zakonima ni administrativnim merama već mora da se promeni način, pre svega proizvodnje energije, koji je najzaslužniji za najveći deo emisija”, rekao je Macura.

"Izvodljivost sprovođenja zakonodavnog okvira jeste važna, ali kada kroz proces pristupanja dođe na dnevni red šema trgovanja emisijama, nama više naš zakon neće biti interesantan i elektroenergetski sektor će se naći u središtu dešavanja", izjavio je on.

Više od 90 odsto godišnje emisije CO2 dolazi iz energetskog sektora što iznosi oko 50 miliona tona.

Macura je podvukao da EPS emituje oko 30 miliona tona ugljen-dioksida, što znači da bi morao da kupi toliko sertifikata, a taj trošak podrazumjeva da se na pomenutu količinu emisije gasova plaćaju penali.

[DaDole]

BiH bolja samo od Moldavije: Koliko smo spremni za klimatske promjene?
http://www.6yka.com/img/s/656x350/upload/images/000001%20Januar%202015/eddf.jpg


Stručnjaci za klimatske promjene objavili su mapu koja otkriva stepen spremnosti jedne države da se nosi sa posljedicama klimatskih promjena

Na mapama su prikazane 192 države svijeta, a rangirane su po svojoj ranjivosti, odnosno spremnosti za teške posljedice zagrijavanja atmosfere.

Rezultati su pokazali da skandinavske zemlje i Ujedinjeno Kraljevstvo imaju najveće šanse da uspješno zbrinu svoje građane, dok će subsaharska Afrika osjetiti najgore posljedice globalnog zagrijavanja.

Mape su kreirane u kompaniji The Eco Experts, a koristili su podatke sa Univerziteta Notre Dame u Sjedinjenim Američkim Državama, koji su poznati pod nazivom ND-Gain Index.

Evropa je uglavnom dobro pripremljena za nadolazeće probleme, a države kao što su Bosna i Hercegovina, Srbija, Ukrajina i Rumunija kaskaju za ostatkom Starog kontinenta.

Ipak, indeks spremnosti BiH nalazi se u rasponu od 50 do 59. Tako naša zemlja ima 55,1 bod i nalazi se na samom dnu regije, a ispred nas su i Albanija i Srbija. Na evropskom nivou BiH je na predposljednjem mjestu, a iza nas nalazi se samo Moldavija.

Spremnost Norveške, Finske i Švedske procijenjena je na više od 80 bodova indeksa.

[DaDole]

Mrmot Phil predvidio da će zima trajati još šest sedmica
http://www.6yka.com/img/s/656x350/upload/images/00000001%20Februar%202015/phil.jpg
Mrmot je izašao u 7:25 sati po lokalnom vremenu iz svoje jazbine u naselju Goblers Nob, u gradu Punxsutawney, u američkoj saveznoj državi Pennsylvania.

Phil je izašao nakon povika okupljenih da bi, prema legendi, vidio svoju sjenku i time predvidio još šest sedmica snijega i niskih temperatura.

Da je ostao u jazbini, to bi najavilo dolazak ranog proljeća.