PDA

Pogledaj Punu Verziju : Goran Tadić



naki
14-01-2013, 19:59
"Vođen izraženim osećanjem odgovornosti prema urođenom talentu, stvaram i kada posumnjam u valjanost svog dela. Svaki pokušaj da objasnim način njegovog nastanka liči na mistifikaciju sasvim običnog oblika ljudskog izražavanja, ili pak demistifikaciju uzvišenog kreativnog čina. Ispostavilo se da zapravo ne umem da objasnim nešto što na sasvim razumljiv način prikazujem u svojim kreacijama. Objašnjenje je jedino meni važno, ali do njega neću stići. Kolebanje između objašnjivog i neobjašnjivog, tajanstvenog i stvarnog podstiče kreativnost, pa novo pitanje bude odgovor postavljenom pitanju."

naki
14-01-2013, 20:01
Pesnik


Ja sam slovoslagač, nepismen i bezimen,
vlasnik szr za izradu i popravku snova,
korisnik stanarskog prava oblaka,
duševni bolesnik sa srčanom manom,
nosilac bremena sa srebrnim krstom,
neosmišljeni mislilac, muka u kožnoj futroli,
nepogrešivi grešnik, skica za čoveka.
Možda ću, u nekom prvom životu,
biti kamen, drvo, voda, nešto što neko dotakne,
nešto što neko poželi, nešto korisno.
Neki će slovoslagač, nepismen i bezimen,
razapeti sebe da dokaže neukima
kako taj kamen ima skoro celu dušu
i mrva nečije duše mu nedostaje da oživi.
I drvo, reći će, ima dušu i voda.
Kamenovaće mučenika,
spaliti na lomači od plemenitog drveta
i njegovim pepelom začiniti reku.
Možda ne postoji neki prvi život
i neću biti pravedni kamen,
korisno drvo, ili voda.
Neuk sam da bih to znao.
Ja sam samo slovoslagač,
nepismen i bezimen.

naki
14-01-2013, 20:02
Ne kažem tebi, mila


Dušo moja… Ne kažem tebi, mila,
pokušavam svoju dušu da dozovem,
da sednemo i porazgovaramo,
kao da smo odrasli, kao da nam nije ništa,
kao da se nismo rastajali,
da je pitam da li se umorila od umora,
da li mi zamera, ili će mi reći hvala,
što sam joj tebe priredio.
Srce moje… Ne kažem tebi, mila,
ponekad srce nazovem tvojim imenom,
da ne misli, sada kada mi ne treba,
da sam ga zaboravio.
Kako da ga, nakon tebe, zaboravim?

Srećo moja… Ne kažem tebi, mila,
prizivam prošlo vreme sa četiri lista,
tek da proverim jesam li sanjao
to što sam sa tobom doživeo.
Ljubavi moja… Ne kažem tebi, mila,
već osećanju, koje mi ne dâ da ne osećam,
tera me da živim i kad mi se ne živi
i da tragam za odgovorom na pitanje
za kojim još uvek bezuspešno tragam.
Živote moj… Tebi kažem, mila.

naki
14-01-2013, 20:25
Nekako nikako


Nekako nikako
Ako se ne pozdravimo, ne zameri,
znaš da jedva čekam da odem.
Sve se nešto nadam da je tamo bolje,
ovde ništa, osim tebe, nije valjalo.
Ne znam kako drugi vole,
al’ ja to nekako čudno,
nekako bolno.
Možda je i drugima
nekako teško,
pa misle da će svakog časa
nekako umreti,
al’ nekako im se ne da,
pa nekako trpe
i žive nekako.
Ja nikako.
I kad bih nekako živeo,
jedva bih čekao da prestanem,
al’ da se ne opraštam od tebe,
jer ne bih preživeo kada bih znao
da te poslednji put gledam.
Ako se ne pozdravimo,
zameri što sam pobegao
i nisam još jednom rekao
ono što nikad više nećeš čuti.
Duri se i zvocaj, zaslužio sam
kad nisam umeo da volim
k’o sav normalan svet,
već nekako najviše na svetu
i nekako do kraja života.

naki
15-01-2013, 19:55
"Kasno"

Kasno sam shvatio da mom srcu nismo dorasli
i da ono što danas jedva pamtim nije bilo ni lj od ljubavi.
Ništa nije vredelo što sam te voleo,
ništa nije pomoglo što si volela da te volim,
ništa ne vredimo mi, jer nismo pomogli srcima
kad im je bilo najteže i najlepše.

Nema tog nakita koji bi ovo što je u meni od tebe ostalo
mogao načiniti raskošnim, kao što je bilo.
Nema tog krzna koje bi spasilo srce od promrzlina.
Nema tog mene koji bi umeo ponovo da nas zavara
verovanjem u neverovatne sile ljubavi.
Neće ni biti, jer me nema kad nema tebe.

naki
15-01-2013, 20:06
"Dobro mi je"

Kažem da sam dobro, da ne brine,
evo, baš me krenulo sa svih strana.
Sve se nadam da sam naučio da lažem,
da će poverovati da ću se bez nje snaći,
da ću ako zatreba biti srećan.
Zbog nje mi je, ne ume da brine.
Ona to nekako kao da sam joj jedini na svetu,
kao da bi joj srce prepuklo za mnom
kad bi mi se nešto desilo.
Čim se rastužim više no obično,
brine da ću s nekim zapodenuti kavgu,
tek da bi me na dvoboj izazvao,
brine, a dobro zna
da me neće ni nebo, ni zemlja.

Kako to da sam baš tad,
kad se baš ona pojavila,
zaboravio kako se voli?
Kako baš sad, kad odlazi,
da mi se čini
da bih umeo da se prisetim?

Jedi, kaže, obuci se,
zna da sam mali,
da ne umem da brinem o sebi,
a ne zna da brinem
da li jede i da li joj je hladno.

dreamer
15-01-2013, 21:54
Oprosti mi stihove
Milo moje, najmilije, oprosti mi stihove.
Nije “otisak moje duše” dorastao tvojoj duši.
To su samo nepismeni leleci, jadikovke,
vapaji i čežnja iz sedamnaestog veka,
staromodan način da se tuga proglasi za ljubav.
Dosad sam mogao izučiti zanat
i potkovicom, koja me izabrala, kada sam te sreo,
potkovati srce da se ne troši, dok za tobom kaska.
Barem bi ga ponekad, makar kroz san, čula,
kada se u sitne sate dovuče do tvog praga.
Možda bi se sažalila i pustila u sebe,
da napolju ne zebe.
Da je slovo zrno peska, koliko sam ih potrošio,
mogao sam, s’ ovih deset prstiju, kućerak sagraditi,
preneti te preko praga, pa te sa tih istih deset prstiju,
milovati i golicati bez reči, jer život nije pesma.
Lepo moje, najlepše, oprosti mi stihove.
Te škrabotine ni nalik nisu rukopisu mog pogleda,
koji do suza zadrhti, kad mu se učini da te ne vidi,
pa brže-bolje dozivam nebo da ga sebi uzme,
jer bez tebe ne treba ni meni.
Voljeno moje, najvoljenije, oprosti mi stihove.
Sve su to najgore psovke naspram reči,
koje u grlu, kraj srca, čuvam,
za slučaj da jednog dana Bog reši da postoji,
pa te zamoli da saslušaš šta imam da ti šapnem.

naki
16-01-2013, 21:04
"S ovim iskustvom"

S ovim iskustvom morali bismo znati voleti
lepše i bolje od onih koje nije zadesilo
ono što je zadesilo nas,
morali bismo znati vrednost sitnica
o koje smo se sapleli i pali u ponor
iz čije tame vidimo zvezde,
ali ne i oči koje bi nas gledale.

Pokvarili smo i ljubav i sebe,
ili je ljubav pokvarila sebe i nas.
Nikako da sednemo i porazgovaramo,
da je oprostimo sebi i da ona sebi oprosti nas,
pa da se dogovorimo šta ćemo i kako ćemo,
da se ne ponašamo kao da ne postoji
i da se ne ponaša kao da ne postojimo.

Sve se urotilo protiv nas,
i ovozemaljske i ononebeske sile.
Svi su nam krivi za sve, svi osim nas.
Otkud nam ogrizak ako nismo okusili jabuku?
Imali bi štošta reći zaturena burma u hotelskoj sobi,
miris poznatog parfema nepoznate koleginice,
skriveni pozivi, izbrisane poruke i mejlovi,
rezervni veš i svilene čarape u kancelariji,
hromozomi neznanca u ćelijama potomaka...

S ovim iskustvom morali bismo znati voleti
lepše nego prvi put, lepše nego ikad,
jer za razliku od onih koji vole prvi put,
znamo kako je kada prođe,
kada nas napusti voljena osoba,
kada nas napusti ljubav,
kada napustimo voljenu osobu, ljubav i sebe.

naki
25-01-2013, 20:58
"Bogojavljenska noć"

Veruju ljudi, ja ne verujem
da će se ono što noćas požele ostvariti.
Ko zna koliko sam noći probdeo
sa istom željom?
Nagledao sam se neba,
napričao sa zvezdama...
Ljudi moji, niko to ne sluša.
Više ne želim da želim,
umoran sam od sebe.
Ipak, pogledaću nebo,
sad i nikad više,
stisnuti zube i smoći snage
da poželim da negde neko
voli nekoga ko voli njega.
Bio bih zahvalan nebu
i svemu što je na njemu
da mi se želja ostvari.
Ljudi veruju, ja ne.
Ljudi žele, želim im i ja.

dreamer
25-01-2013, 21:19
Obećaj da ćeš slagati

da se ne sećaš iz kog sam filma,
da ti je poznata jedino muzika iz kadra
u kom su mi oči u krupnom planu,
pa se nevidljivi ostaci viđenog tope, kao ja,
kada sam prvi put shvatio da poslednji put osećam
tvoje tanke prstiće na mojoj debeloj jakni.

Pobegli smo, srcem bez obzira, u dva nema filma,
podelili glavne uloge i stekli, svako svoju, slavu,
neslavnom scenom rastanka,
koju smo bezbroj puta ponavljali,
dok najzad nismo odglumili ravnodušnost.

Izostanak tvog imena na završnoj špici mog životnog dela
nije moja sebičnost, već pokušaj da te zaštitim od radoznalaca,
koji bi te mogli prepoznati i shvatiti da si igrala naslovnu ulogu
u filmu koji sam samo ja, bez daha, odgledao
i preplakao romantične scene bez mene.

Znam tačno koliko ima otkucaja
do tvog konačnog oslobođenja od mene,
svaki titlujem nežnim rečima,
za slučaj da nekog zanima
još jedna ljubavna priča sa tužnim krajem,
koju ne razume, kao što je ni mi ne razumemo.
Neizgovorena nežnost uvreda je za ono što smo bili
i kost u grlu, do kraja mog pokušaja da živim bez tebe.

Najteže mi je što se najlakše vidimo dok žmurimo
i što smo jedino tada zajedno i jedino tada srećni.

naki
07-02-2013, 12:33
"Da se nisi usudila da sanjaš"

Znaš mene, brinem i zbog manjih stvari,
a kako neću brinuti šta ćeš sanjati.
Nije mala stvar, snovi su to.
Zapamtiš slike, pa izgleda
kao da se stvarno dogodilo.
Pretrnem kad samo pomislim
da bi mogla sanjati da odlazim sa drugom.
Ja to ne bih ni u snu, al’ snovi su to.

Već te vidim kako idućeg jutra
digneš taj pegavi nosić
nebu pod oblake i sve nekud žuriš
i sve ti nešto nisam važan
i kažeš da bih se samo mazio (što je tačno),
a ima toliko važnijih stvari od toga (Kojih?).
Pitam se šta ti je (tebe ne smem),
sve mislim možda sam nešto zgrešio,
pa se umiljavam preslađenim rečima,
al’ badava, kad sam kriv, a nisam.

Samo da se čovek nervira sa tobom.
Ne jede se za večeru sarma.
Ode krv u želudac, srce odbije da radi za glavu,
poblesaviš, manje, ili više, pa sanjaš koješta.
Što se ne ugledaš na mene i ne sanjaš sebe?

Nažuljam prste na gitari,
vežbam da ti se udvaram,
kad budeš želela da me slušaš,
a žulja me srce, jer strepim
da ćeš mi saopštiti da sam ti dosadio.
Kako i ne bih, kad te neprestano volim?

Kad prođe neko vreme, pitaš šta ima novo,
kao, nije ti ništa, kao ćaskamo, a komadić oblaka
još uvek se beli na pegavom slatkišu.
Pa, ništa, volim te, kažem.
Zakolutaš okicama, kao, dosadan sam,
a milo ti, samo se duriš,
jer nije svejedno kad sanjaš
da odlazi neko tvoj.

Približim se da ti usnama sklonim oblačić,
a ti se, kao, baš tada setiš, onako usput,
da kažeš kroz smeh šta si sanjala,
a ja u zemlju da propadnem,
jer znam da ne bih ni u snu…
E, zato treba stalno da se mazimo,
da nemaš vremena da sanjaš gluposti.


dreamer
07-02-2013, 14:07
Anka

Kad god mati pravi krofne, ona kaže "nosi Lazi i Katici", k'o da sam ja najmlađi u kući. Zanovetam, al' nikad nije bilo da nisam 'teo nositi to što im mati šalje. I kad ne mesi, ja kažem idem po testeru, il' neku drugu alatku, a mati pita šta fali našoj testeri, pa se srdim što pita, kad valda ja znam šta mi treba i pitam 'oće l' ona drva testeriti, il' ja. Kad se malko primirim, pitam da l' ima nešto za njih, a ona se pravda da nema, kad smo sve pojeli što je u kući bilo. Taman stignem do kapije, a mati viče za mnom "Čekaj, evo ti ratluk, što su Vujkovi doneli kad su na Slavi bili, daj to Katici", a ja se smeškam, znam da će biti nešto za poneti, pa će baba Katica, kad vidi, kasti "Iju, dete, što si to donosio, onaj keks, što si onomad don'o nisam ni načela, drži to, nosi kući, deci", a zna da neću nazad nositi. Pitam di je deda Laza, a ona kaže "Eno ga, dangubi po dvorištu". Ja ga nikad nisam vid'o da ništa ne radi, al' baba Katica valda zna zašto tako kaže.

Zatek'o sam deda Lazu di sedi pod dudom. Mislio sam da se umorio, a kako i ne bi, star čovek, a vazda je nešto radio. "Šta je, deda Lazo, zabušavaš?", 'tedoh da ga zadirkivam, al' se nije osvrn'o. Bilo mi to čudno, jer je vol'o kad ga zadirkivam. Kad sam mu priš'o, ozbiljno sam se zabrin'o. Bio je crn u licu, k'o zemlja. "Tebi nije dobro, o'ma ću ti doneti vode i šećera", a on mi tek blagim pokretom šake pokaz'o da se manem toga. Čučn'o sam pred njim, da ga bolje pogledam, a on reče: "Volem da umrem".

Da je neka druga prilika, svašta bi' mu kaz'o i zadirkiv'o bi ga, a i on bi se šalio, al' sam se ovog puta baš zabrin'o i samo sam ćut'o. Ček'o sam da čujem šta će mi kasti. Nije kaz'o ni da kažem baba Katici da nam skuva kafu, nije ni cigaru tražio, samo je ćut'o, čini mi se, čitavu večnost. Šta se kaže nekom ko 'oće da umre? A star čovek. Otkud ja znam, možda se starcima prikaže, javi, pa sede i čekaju dogovoreno vreme. Kad je neko mlad, pa kaže da 'oće da umre, ipak se iznenadiš, pa kažeš "Brezveze divaniš, nadživećeš ti mene" i još kažeš pomeri se s mesta, al' deda Laza je im'o devedesetjednu godinu. Bez obzira na tol'ke njegove godine, ovako nešto nisam očekiv'o. Bio je vitalan i pun duha, što se kaže, a za tak'e misliš da nikad neće umreti. A možda se opet nešto sprda sa mnom? Zna da mu ne mogu na tako nešto ništa uzvratiti. Na posletku, ne pita se on kad će umreti. Jedno je šta bi on možda vol'o, a drugo šta će biti. Ćut'o sam k'o riba.

"Ne znaš ti šta znači četrdesetsedam godina svakog dana umirati", reče Deda Laza, a ja se umal' nisam onesvestio, kad sam čuo. Kak'o umiranje, šta bulazni? Ta, svaki dan smo se šegačili i pričali koješta, nikad mi na um nije palo da ima takvu muku, zbog koje bi poželeo da umre. Srce mi je lupalo, mislio sam iskočiće, al' nisam smeo ništa da kažem, ni da pitam. Ček'o sam da nastavi, al' sam mislio ako ne progovori istog časa, da ću, namesto njega, pandrknuti.

"Nema više moje Anke". Aha, znači, ipak je tol'ko loše da ne zna šta priča. Kakva Anka, naopako? Pogled'o me, bile su to najtužnije oči, koje sam u životu vid'o.

"Prvi put 'teo sam umreti kad me zavolela. Ja sam nju vol'o, ne može se rečima opisati, al' sam mislio nije važno, volem je, pa šta, al' kad je i ona mene zavolela, 'teo sam da umrem. Lako je nju voleti, al' šta je našla na meni? Bilo me sramota što sam dvadeset godina stariji od nje. Ter'o sam je, a opet, Boga molio da ostane. Nikako nisam im'o pameti da rešim kako da bude najbolje za nju. Ako odem, biće joj teško, ako ostanem, opet teško, da je teram boleće je, da kažem ostani… Kako? Sramota me bilo što sam tol'ko stariji. Ta, ćerka bi mi mogla biti. Sam Bog zna kol'ko me to bolelo, al' nisam mog'o umreti, a 'teo sam, jer bi' tako sve bilo rešeno. A opet, da sam umro, moja Anka bi patila, a to sam najmanje želeo. Tad sam se zarek'o da ću živeti kol'ko Anka bude živela. Nisam ja blesav, znao sam da čovek ne odlučuje kad će umreti, al' opet…

Uvek sam se lako zaljubljiv'o. Čemu žene služe nego da ih čovek vole? Može ona biti kuvarica, il' ministarka, svaka vole da bude voljena, a muškarcu je dužnost da ih vole. Svaku sam vol'o, al' kad sam Anku zavol'o o'ma sam znao da nije isto k'o sa drugim ženama. Ni sad ne znam zašto je to tako, al' je tako. Nije to bila žena, ne mogu kasti da l' je anđeo, il' možda moja duša, znam samo da ja nju nisam vol'o samo onako k'o što se žena vole.

Cela veka slušaš kako se neko za nekog rodi, pa opet nešto ih ne viđaš često kako žive k'o jedno, već jedno i jedno. Kad jako voleš sebe, tu ljubavi nema...

dreamer
16-02-2013, 22:27
http://www.youtube.com/watch?v=9-uR7uP63i8

dreamer
21-02-2013, 07:42
http://www.youtube.com/watch?v=XcxE91YYGt8

Bisernica
25-02-2013, 22:55
Milo moje, najmilije, oprosti mi stihove.
Nije "otisak moje duše" dorastao tvojoj duši.
To su samo nepismeni leleci, jadikovke,
vapaji i čežnja iz sedamnaestog veka,
staromodan način da se tuga proglasi za ljubav.

Dosad sam mogao izučiti zanat
i potkovicom, koja me izabrala, kada sam te sreo,
potkovati srce da se ne troši, dok za tobom kaska.
Barem bi ga ponekad, makar kroz san, čula,
kada se u sitne sate dovuče do tvog praga.
Možda bi se sažalila i pustila u sebe,
da napolju ne zebe.

Da je slovo zrno peska, koliko sam ih potrošio,
mogao sam, s' ovih deset prstiju, kućerak sagraditi,
preneti te preko praga, pa te sa tih deset prstiju,
milovati i golicati bez reči, jer život nije pesma.

Lepo moje, najlepše, oprosti mi stihove.
Te škrabotine ni nalik nisu rukopisu mog pogleda,
koji do suza zadrhti, kad mu se učini da te ne vidi,
pa brže-bolje dozivam nebo da ga sebi uzme,
jer bez tebe ne treba ni meni.

Voljeno moje, najvoljenije, oprosti mi stihove.
Sve su to najgore psovke naspram reči,
koje u grlu, kraj srca, čuvam,
za slučaj da jednog dana Bog reši da postoji,
pa te zamoli da saslušaš šta imam da ti šapnem.

iz Satenskih stihova

dreamer
25-02-2013, 23:02
"Odlazak" - Goran Tadić



Ne umem da odem od tebe.

Čak i kada shvatim da su te umorili drhtaji,

ostaću još neko vreme,

samo da ti nešto kažem,

da ti dam sitnicu za uspomenu,

da te podsetim na naš prvi, drugi, šesti susret,

da te nasmejem,

da kažem kako bih morao otići, ali neću zbog tebe,

jer mi se čini da si lepša kraj mene,

da ti zahvalim i da te izgrdim

što sam ti bio drag.




Ne umem da pomirim

potrebu da te imam

i potrebu da me nemaš.

Ne razumem razum.

Petlja se u stvari koje ne razume.

Srcu je lakše, ludost mu je opravdanje.

Zato, valjda, stanuje kod mene.




Moj odlazak trajaće večno, ako me ne oteraš.

Odglumi ravnodušnost, izbledi obraze šminkom,

skreni pogled ka neznancu kada se sretnemo,

reci da žuriš, da ćemo se čuti,

snađi se, žena si.




Lepo zvuči „uvek ću te voleti“, ali to čujem samo ja.

Ne smeš verovati da je moguće.

„Mila moja“ bio je najgrublji način da te oslovim,

al’ ne smeš me zbog radoznalosti

pustiti da ostanem,

jer nema kraja mojoj slatkorečivosti.

Poređenjem sa anđelima bih te uvredio,

pa sam smislio milion nežnosti,

koje moraju ostati zarobljene u meni,

jer ako izgovorim makar deo, zavešću te.

Sebe već jesam.




Nauči me kako da odem od tebe,

sa sobom ću lako.

Od sebe sam već odvojen.

naki
28-02-2013, 20:31
"Ne mogu opisati dan bez tebe"

Ne mogu opisati dan bez tebe
(isti je kao noć, samo sam danju manje sam,
pa ima ko da vidi da te nemam,
da sluša laži da je ovako bolje za oboje,
da ne veruju, jer znaju kako je njima
bez onih bez kojih im protiču dani i noći,
jer znaju da se ne može
bez onoga koga nema).
Dan bez tebe traje danima,
noć godinama,
isti su kao svi protekli dani
i sve buduće noći bez tebe,
beživotni, nikako da prođu,
nikako da umeju sa mnom.

Možda postoje nežne, tužne reči
kojima bih opisao tebe i sebe bez tebe,
ali nisam ih čuo, niti umem da ih izmislim,
kao što više ne umem da zamislim dan,
još manje noć sa tobom,
pa danima i noćima ćutim.

naki
24-06-2013, 20:33
"Početak na kraju"

Ti si ono lepo, jedino lepo u meni,
ono sveže u bajatom meni,
ono što pomaže da izdržim neizdrživo
i podnesem nepodnošljivo,
ono što niko, osim mene, u sebi nema,
ono što se ne da,
ono što se sanjalo,
ono što se živi,
ono bez čega se ne bi moglo živeti.
Čitaš me od poslednje strane.
Šta ćeš, zatekla si se na kraju,
a on je uvek izvestan
i uvek je nakon njega novi početak,
pa tako uz tebe počinjem i ja.

naki
30-09-2013, 21:00
"Ovakvi"

Ovakvi se ne vole,
ovakvima se srce na živo čupa,
ovakvi se ostave na pola,
ovakvi preko noći od nikog postanu ništa,
ovakvi veruju da nikad više
neće sebi dopustiti da budu ovakvi,
ovakvi su slepi, gluvi i nemi,
ovakvima tako i treba,
kad su verovali da mogu biti voljeni,
ovakvi kakvi su.

Bisernica
12-01-2014, 12:45
Nežna pesma


Govorim sve nežnije, ćutiš sve grublje,
kažnjavaš me zbog, tek raspakovane, besplatne sreće,
koja nas zadesila mojom krivicom, jer sam poverovao
detelini sa četiri lista, tebi, sebi i nama,
a ti poverovala svemu u šta verujem
i dozvolila me sebi.
Pružio sam ti sve, a dao samo onoliko koliko si uzela.
Sve ostalo je netaknuto ostalo, da kod mene praznuje.
Badava mi ovo trokrilno srce, kad zvrji prazno,
škripi pri svakom otkucaju, kao da ječi,
nesrećno, jer nisi srećna, a mogla si i sada biti,
kao što si bila, dok si govorila.
Tešim ga da nisi nesrećna i da samo nisi srećna.
Odakle mi više ovolika nežnost? Od čega?
Tako se lako dosetim da te nežno želim,
kao da je to tek tako: ljubiš, miluješ, kao svi drugi.
Nadmašim sebe nežnijim nežnostima,
al’ me iznenada savest izgrize što nisi tu,
da, kao fil za tortu, probaš neku od nežnosti,
da kažeš: “Moglo bi biti slađe. Umeš ti to bolje”,
a ja, kakav sam, nežnije te želim
i tražim način da nežnije zamolim
da ponekad ćutiš nežno.
Govorim sve nežnije, ćutiš sve grublje.
Stisnuti zubi satenu neće nauditi.
Dok me ima, kliziće nežnost niz moje usne,
jer sve što izgovorim, tvoje je zauvek.

Goran Tadić

Bisernica
21-01-2014, 20:01
Seme

Ni iz radoznalosti nećeš proviriti
kroz špijunke na mojoj izrešetanoj kabanici?
Strah te da postoji seme
u sparušenoj mandarini, u grudima,
koje će, ogrejano tvojim pogledom, isklijati?
Komeša se jalovo zrnevlje,
u ritmu dodolskih pesama,
željno plovidbe prostranstvom
jedne kapi iz tvog oka.
Šuškace još malo,
plešući praznoverni ples, samo sebe izmrviti
i nekom drugom pružiti šansu
da poljubi nebo.


Goran Tadić

LonČe
11-01-2015, 17:30
Kada me budeš varala (https://www.facebook.com/notes/goran-tadi%C4%87-kompozitor-kantautor-pisac/kada-me-bude%C5%A1-varala/10150166889541997)



Kada me budeš varala sa mužem,
neka bude sa stilom, kao da je prvi put.
Zavodi ga nasmejanim pogledom, ćutanjem,
nehotičnim dodirom, dok ti pruža čašu vina,
smaknutom bretelom i igranjem pramenom kose.
Traži da priča nešto što je bezbroj puta pričao,
pa ga prekini iznenadnim odlaskom u toalet, zbog šminke.
Pusti neka čeka i neka se čudi šta ti je večeras.

Reci da čitav dan pevušiš, znaš onu pemu,
„na na na“, baš je vesela, kako ne može da se seti.
Pevuši tako da ne prepozna
i opet se čudi kako ne može da je se seti,
baš je vesela.

Reci da si pospana, neka misli da ništa neće biti.
Ne, baš ti je lepo, samo si pospana, možda od vina.
Prošetaj do prozora, lagano,
ne zaboravi da ti klecne štikla,
skloni zavesu i zadovoljno uzdahni.
Grad je ogrnuo šlafrok od zvezdanog neba,
vidi kako je lepo, sve blista.
Kada priđe, izmakni se da mu nedostaješ.

Kada shvati da je mnogo pričao
i pokuša da te gleda kao što ti gledaš njega,
prekini tišinu pričom o poslu, računima, kreditu,
neka misli da ništa neće biti.

Baš je toplo, možda zbog vina,
ali te mrzi da se presvlačiš,
svakako ćeš uskoro leći,
samo još malo, baš je lepo,
odavno nije bilo tako.
Od sada kupujete samo to vino.
Ne udara u glavu, već u noge,
baš bi mogao da ti izmasira stopala...

Kada me budeš varala sa mužem,
svaki put neka bude kao da je prvi put.


Goran Tadić

LonČe
22-01-2015, 20:26
Pišem ti poslednji put


Pišem ti poslednji put,
ne zato što ne znam šta bih pisao,
već zato što više nema smisla.
Ako do sada nisi razumela, nikad nećeš.
Pišem tek da znaš da više neću pisati.
Možda odavno ne čitaš?
Možda si pre mene shvatila
da mojim rečima nije mesto u tvojim očima?
Život mi je prošao u čekanju tebe,
a jedino što sam od tebe imao
bilo je ono što sam pisao.
Odavno bih prestao,
al’ bilo bi to kao da sam ruku na tebe digao,
ne bih to sebi oprostio.
Čekao sam da nestaneš iz svega u čemu si bila,
da jedina žrtva mog ćutanja, ako je mora biti, budem ja.


Pišem ti poslednji put,
pišem kao da mi nećeš nedostajati,
kao da te se nikad neću setiti,
kao da nemam čega da se sećam,
kao da sam siguran da ću moći bez tebe,
kao da sam siguran da ću biti bez tebe,
kao da imam bogznašta da kažem,
kao da nakon ovoga neću imati šta da kažem,
kao da nikad više bez razloga i bez tebe neću zaplakati,
kao da pišem presudu kojom te oslobađam
svog postojanja.


Pišem ti poslednji put,
da bih prvi put prećutao koliko si lepa,
koliko si života dala mom životu,
koliko ničeg osim tebe nije bilo,
koliko me je čak i tuga radovala,
jer je tvojom zaslugom odsela kod mene.


Pišem ti poslednji put,
da bih i ja znao da je poslednji,
da shvatim da nemam ništa s tobom,
kao što ništa bez tebe nisam imao,
da stavim tačku na prazan list.
Kraj priče ne znači da je opet kraj sveta.
Prepoznaćeš nas nekad u tuđim slovima,
ali to nećemo biti mi,
to neka druga nekom drugom neće verovati na reč.


Pišem ti poslednji put,
da ne bude da sam te ostavio bez reči,
da ne bude da sam nestao bez traga,
da ne bude da nas nije bilo.
Pisaće ti drugi, al’ nećeš imati šta da čitaš.
Ovako se više ne piše, ovako se više ne čita.