ANIMOB
24-02-2013, 20:01
http://www.psychologytoday.com/files/u45/time_travel.jpg
U odjeljku prvog razreda znamenitog ekspressa iz Londona za Glasgow sjedila su samo dva putnika, elegantni gospodin 40-ih godina i mlada djevojka. Gospodin je drijemao, a djevojka je čitala neku knjigu. Odjednom ih je uznemirio krik čovjeka koji je sjedio kraj prozora. Iako im nije bilo jasno kako je i kada ušao u njihov odjeljak, pokušali su mu nekako pomoći. Čovjeku se lice izobličilo od silnog straha, a plave oči, samo što mu nisu iskočile. Gledao je kako vlak vozi munjevitom brzinom.
Mlada djevojka ga je pokušala smiriti, vjerujući da se radi o duševnom bolesniku. Čovjek je imao čudnu odjeću za to vrijeme (1914. je godina). Na glavi je imao šešir sa kopčama kakvi su se nosili u doba Cromwella. Ono što je bilo najčudnije, čovjek je u lijevoj ruci držao zagriženi sendvič od crnog kruha, a u desnoj bič.
Djevojka i gospodin su pokušali pitanjima smiriti gospodina. No njemu nije bilo jasno gdje se nalazi, u čemu se vozi. Rekao im je da se zove Pimp Drake i da je iz Chattama. Gospodin se ustao i otišao je pozvati pomoć, a mladoj djevojci je rekao da pazi na gospodina.
Kada se gospodin vratio u pratnji dva konduktera, u odjeljku se nalazila samo djevojka koja je bila zaprepaštena. Rekla im je da je stariji gospodin samo odjednom nestao. Gospodin i kondukteri su bili zaprepašteni. Na podu su bili njegov šešir i bič. Dvoje putnika je ostatak vožnje razgovaralo o tom događaju pokušavajući shvatiti što se zapravo dogodilo, otkuda se stvorio taj čovjek i zašto je samo tako nestao.
Gospodin je bio inspektor, a mlada djevojka bolničarka. Dogovorili su se da budu u pismenoj vezi dok ne riješe ovu misteriju. U Glasgowu je obavio svoj policijski posao, ali je na povratku sišao u Shefieldu gdje se u policiji raspitivao o mjestu Chattam. Objasnili su mu da ono više ne postoji. Naselje je još 1890. godine kao zemljište rasprodano budućnoj tvornici vagona, ostala je jedino stara crkva, kojom se služe tamošnji radnici.
Sljedećih mjeseci inspektor je privatno radio na istrazi slučaja „čovjeka iz vlaka“ pa je od raznih muzejskih kustosa doznao, da su šešir i bič stari najmanje 120 godina. Jednog vikenda, pozvao je svoju ljupku poznanicu iz vlaka i sa njom otputovao u župu bivšeg naselja. Tamo ih je ljubazno primio svećenik i ponudio im svoje skromne usluge. Crkva je, na njihovu sreću imala stare knjige tog naselja čak 300 godina unazad.
Kad su svećeniku rekli što im treba on ih je zbunjeno pogledao i donio knjigu umrlih iz tog stoljeća. Pokraj datuma Drakove smrti bio je i kraći zapis mjesnog svećenika. Pisalo je da je siromašni čovjek umro u snu, nakon trogodišnje duševne bolesti. Dok se jedne večeri vraćao svojim teretnim kolima kući, odjednom su putem naletjela „đavolska kola“. Na neobjašnjiv se način našao na njima i vozi se nekoliko minuta. Kola su bila od željeza, dugačka poput zmije, a iz prednjeg dijela su bljuvala dim i vatru iz svojih usijanih čeljusti.
Pronašli su ga sljedećeg jutra, svog izgrebenog i modrog, kako se trese u jednom jarku pokraj puta. Njegov konj i kola bili su 7 km dalje. Do kraja svog mučeničkog života, suludo je hodao na okolo, prepričavajući onima, koji su ga htjeli slušati, o svojoj pomoćnoj vožnji u „đavolskim kočijama“.
Nije poznato koliko su se mlada djevojka i inspektor dugo zadržali na ovom slučaju, ali se zna da su se kasnije vjenčali i priču iznijeli na vidjeli tek 10 godina kasnije. Novinari su provjerili i zaključili da se u sve slaže. Oni su te noći zaista putovali s čovjekom iz prošlosti, iako nam vjerojatno još dugo neće biti jasno, kako se Drake našao u vlaku u tako dalekoj budućnosti. Novinari su otkrili još nešto, dio pruge za Glasgow prolazi djelomice baš po sredini zemljanog puta iz tog vremena.
U odjeljku prvog razreda znamenitog ekspressa iz Londona za Glasgow sjedila su samo dva putnika, elegantni gospodin 40-ih godina i mlada djevojka. Gospodin je drijemao, a djevojka je čitala neku knjigu. Odjednom ih je uznemirio krik čovjeka koji je sjedio kraj prozora. Iako im nije bilo jasno kako je i kada ušao u njihov odjeljak, pokušali su mu nekako pomoći. Čovjeku se lice izobličilo od silnog straha, a plave oči, samo što mu nisu iskočile. Gledao je kako vlak vozi munjevitom brzinom.
Mlada djevojka ga je pokušala smiriti, vjerujući da se radi o duševnom bolesniku. Čovjek je imao čudnu odjeću za to vrijeme (1914. je godina). Na glavi je imao šešir sa kopčama kakvi su se nosili u doba Cromwella. Ono što je bilo najčudnije, čovjek je u lijevoj ruci držao zagriženi sendvič od crnog kruha, a u desnoj bič.
Djevojka i gospodin su pokušali pitanjima smiriti gospodina. No njemu nije bilo jasno gdje se nalazi, u čemu se vozi. Rekao im je da se zove Pimp Drake i da je iz Chattama. Gospodin se ustao i otišao je pozvati pomoć, a mladoj djevojci je rekao da pazi na gospodina.
Kada se gospodin vratio u pratnji dva konduktera, u odjeljku se nalazila samo djevojka koja je bila zaprepaštena. Rekla im je da je stariji gospodin samo odjednom nestao. Gospodin i kondukteri su bili zaprepašteni. Na podu su bili njegov šešir i bič. Dvoje putnika je ostatak vožnje razgovaralo o tom događaju pokušavajući shvatiti što se zapravo dogodilo, otkuda se stvorio taj čovjek i zašto je samo tako nestao.
Gospodin je bio inspektor, a mlada djevojka bolničarka. Dogovorili su se da budu u pismenoj vezi dok ne riješe ovu misteriju. U Glasgowu je obavio svoj policijski posao, ali je na povratku sišao u Shefieldu gdje se u policiji raspitivao o mjestu Chattam. Objasnili su mu da ono više ne postoji. Naselje je još 1890. godine kao zemljište rasprodano budućnoj tvornici vagona, ostala je jedino stara crkva, kojom se služe tamošnji radnici.
Sljedećih mjeseci inspektor je privatno radio na istrazi slučaja „čovjeka iz vlaka“ pa je od raznih muzejskih kustosa doznao, da su šešir i bič stari najmanje 120 godina. Jednog vikenda, pozvao je svoju ljupku poznanicu iz vlaka i sa njom otputovao u župu bivšeg naselja. Tamo ih je ljubazno primio svećenik i ponudio im svoje skromne usluge. Crkva je, na njihovu sreću imala stare knjige tog naselja čak 300 godina unazad.
Kad su svećeniku rekli što im treba on ih je zbunjeno pogledao i donio knjigu umrlih iz tog stoljeća. Pokraj datuma Drakove smrti bio je i kraći zapis mjesnog svećenika. Pisalo je da je siromašni čovjek umro u snu, nakon trogodišnje duševne bolesti. Dok se jedne večeri vraćao svojim teretnim kolima kući, odjednom su putem naletjela „đavolska kola“. Na neobjašnjiv se način našao na njima i vozi se nekoliko minuta. Kola su bila od željeza, dugačka poput zmije, a iz prednjeg dijela su bljuvala dim i vatru iz svojih usijanih čeljusti.
Pronašli su ga sljedećeg jutra, svog izgrebenog i modrog, kako se trese u jednom jarku pokraj puta. Njegov konj i kola bili su 7 km dalje. Do kraja svog mučeničkog života, suludo je hodao na okolo, prepričavajući onima, koji su ga htjeli slušati, o svojoj pomoćnoj vožnji u „đavolskim kočijama“.
Nije poznato koliko su se mlada djevojka i inspektor dugo zadržali na ovom slučaju, ali se zna da su se kasnije vjenčali i priču iznijeli na vidjeli tek 10 godina kasnije. Novinari su provjerili i zaključili da se u sve slaže. Oni su te noći zaista putovali s čovjekom iz prošlosti, iako nam vjerojatno još dugo neće biti jasno, kako se Drake našao u vlaku u tako dalekoj budućnosti. Novinari su otkrili još nešto, dio pruge za Glasgow prolazi djelomice baš po sredini zemljanog puta iz tog vremena.