Sneznoga jutra..februara treceg.. Kao dah zivotu iznedrih se ja… Sama.. u studeni praskozorja dana… Placom tek rodjenog glasa, Krenuh na put svojih izmaglica… Muk.. tisina..jako odjekuju… Osmeh i suza u grlu se tope Kao kakva omca spremna na Vratu Na trzaj da snagu odasilja svoju. Kuda, kroz maglu, nesvanutog jutra, Zivot me vodi slepom ulicom Da osnazi mala tek rodjena pluca Navikne na maglu ...