Pre neki dan, dok smo vozili bicikle, iz daleka sam videla dva ogromna šarplaninca. Čuče i čekaju. Eto, nemaju pametnija posla, nego baš tu čučnuli i čekaju da ja naiđem da me izedu. Prvi u koloni je bio dosta ispred mene, pa mu ja viknem Jesu li ono dva šarplaninca? A on odgovori ozbiljno da jesu. Ne kontam uopšte da mi se ruga. Od straha sam premrla, ali sam nastavila. Računam, ako pojedu ostale, nek jedu i mene... Kad smo se dovoljno ...