Пркос

Sanjala sam nocas zimsku idilu,
proplanak izdignut,obmotan u svilu,
a svila se cakli od bljeska sa neba,
carolija moja sva od hladnog leda.

Prtinu pravim i likove saram,
od suvoga snega skulpure vajam,
saone vucem ,dahcem kao pas,
prozeble prste guram u svoj dlan.

Smetovi visoki ko kapije neke,
pokraj male krive zaledjene reke,
i zalosna vrba duge bele kose,
protresa sa glave te snezne nanose.

Svanula je zora,svanu novi dan,
ostade u noci moj prelepi san,
moj proplanak beli i recica kriva
skulpture i saone i zimska idila.

Prkos