Vesna Parun

24 sata
Vesna Parun
1922.-2010.
Vesna Parun se rodila 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu kod Šibenika. Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no zbog rata i drugih životnih okolnosti prekinula je studiji. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala i razvela. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. Godine 2002. je završila u Specijalnoj bolnici u Stubičkim Toplicama zbog prijeloma natkoljenične kosti. Poslije su je liječili od tumora štitne žlijezde, a bolovala je i od tromboze i kardiomiopatije. Njezin boravak u Specijalnoj bolnici plaćao je Grad Zagreb. Prema vlastitim riječima provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost.

prenosi 24 sata h.r.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Čežnja

Danas ću ti dati, kada veće padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,
čitavu bujicu proljetnog cvijeća...

U sobi će biti sumrak, blag k'o tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svjetlim zablještat će boje,
u taj svježi trenut prvog saznanja...

Sve će biti ljepše, sve draže i više,
noć koja se spušta, svijet što mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome miriše
kržljava i rijetka na busenju trava...

I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami...
Proliće se tada, kao bujne kiše,
stidljivi šapat u blaženoj tami,
i riječi iz kojih proljeće miriše...

Čovjek kojeg progoni vatra

Moj crni gušteru
ne idi za mnom.
Nitko ne smije vidjeti
rupu u vinogradu
u kojoj će iščeznuti
moja pjesma.

Nikad


Ne znam gdje počinje praznina mora
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad.

To je rijeka koja se više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost.
Nikad.

Šumna trava neizgaženih visoravni,
snijeg na planinama
ljubičastim.

Osvrni se za sobom
i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iščezlim nizinama prostrto.
I teška misao koju si zanjihao
postat će blaga, jer je kraj nje čovjek
nerazumljiv u svojoj samoći.

A kad se on pomakne u Noć
i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke
i viknuti: ne odlazi!

Zavjet

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu,ona joj ne kaže:
"Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaže joj: "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne čujes kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu !"

Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol.
Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi, i bježeci sve dalje od njega,
ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu.

Vesna Parun

Molitva


Molim za sunce u tvojim
očima,
za dodir koji budi
treptaj života,
za tebe jedina ljubavi
moja.


Molim da ruže ne venu
kao sećanje,
da nijednu suzu ne
puste više.


Molim za tvoje reči
satkane od želje,
za naše duše obojene
tugom.


Molim da samoća ne boli
više,
da dođeš u moj svet,
da svaka nada postane
stvarnost,
da svaki tren sa tobom
bude večnost.


Molim da tvoje ruke
otope led moga života,
da vreme izbriše boli,
da srce zakuca još jače.


Molim da ne živim od
sećanja koja se gase,
da nikada postane ZAUVEK.
Molim,molim za LJUBAV.


Vesna Parun

Kad bi se moglo otputovati



Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru ladju
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na ladji
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.

ZLATO

Ako je život rijeka što teče,
ljubav je zlato nataloženo.
Ona ga u svom koritu njiše
A zlato raste. I što ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.

Ja već prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor šumi,
a ušće ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u šljunku sija zlato čisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskošnije.

Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Molitva


Molim za sunce u tvojim
očima,
za dodir koji budi
treptaj života,
za tebe jedina ljubavi
moja.


Molim da ruže ne venu
kao sećanje,
da nijednu suzu ne
puste više.


Molim za tvoje reči
satkane od želje,
za naše duše obojene
tugom.


Molim da samoća ne boli
više,
da dođeš u moj svet,
da svaka nada postane
stvarnost,
da svaki tren sa tobom
bude večnost.


Molim da tvoje ruke
otope led moga života,
da vreme izbriše boli,
da srce zakuca još jaèe.


Molim da ne živim od
seæanja koja se gase,
da nikada postane zauvek.
Molim,molim za ljubav.


Vesna Parun

Bila sam dječak

U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grozda
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvozda
dječak, što praćkom poklike baca;

i ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!