Demencija...

Šta je demencija?
Demencija je gubitak prethodne mentalne sposobnosti u bar dve oblasti (na primer pamćenje i vešti naučeni pokreti, pamćenje i govor, ponašanje i govor, orijentacija u prostoru i opažanje) sa daljim pogoršavanjem. Demencija nije jedna bolest već postoje mnogi uzroci. Pravilna informisanost smanjuje strahove i neizvesnost o tome šta može da se očekuje u budućnosti.

Kako se ispoljava demencija?

Demencija se ispoljava različitim poremećajima.
Često postoje smetnje pamćenja koje mogu da ometaju prvo složene profesionalne aktivnosti, a kasnije i svakodnevni život. Bolesnici ne znaju koji je datum, dan u nedelji, kasnije ni koji je mesec i godina. Zaboravljaju imena, prvo manje poznatih osoba, a na kraju i sopstvene dece, supružnika za koje mogu da misle da su strana lica ili ih prepoznaju kao neke druge poznate osobe.

Takođe postaju sve više i dezorijentisani u prostoru, ne znaju da se snađu prvo u nepoznatoj, a potom i u poznatoj sredini, da bi na kraju zalutali i u sopstvenom stanu.
Pažnja se menja. Teško mogu da održavaju podeljenu ili produženu pažnju, postaju dekoncentrisani i ne mogu da obavljaju složene aktivnosti. Ne završavaju započete zadatke.
Bolesnici mogu da imaju teškoće u nalaženju reči, potom i razumevanju tuđeg govora, da bi na kraju izgubili i sposobnost da se sami izražavaju. U završnom stadijumu sa bolesnicima ne može da se uspostavi komunikacija.
Sposobnost vršenja različitih zadataka i rešavanja problema se pogoršava, tako da su bolesnici sve manje aktivni. U početku teže obavljaju složene profesionalne aktivnosti, a kasnije ne mogu da se snađu sa novcem, neefikasni su u kupovini, rukovanju aparatima i drugo.
Moguće su razne promene ponašanja, nezainteresovanost, pasivnost ili pak razdražljivost, agresivnost, stalno šetanje, nepoverljivost, sumnjičavost, odlaženje od kuće i drugo.
Promene raspoloženja su često prisutne, nekad kao apatija ili depresivnost ili neprikladno povišeno raspoloženje.
U završnoj fazi demencije bolesnici su vezani za postelju, ne komuniciraju, ne kontrolišu mokrenje i stolicu, postaju osetljivi na infekcije i dekubituse (rane na mestima gde je telo u dodiru sa posteljom). Najčešći uzrok smrti je zapaljenje pluća.

Šta su uzroci demencije?

Demencija nastaje zbog bolesti mozga koje dovode do gubitka nervnih ćelija. Kako ove ćelije ne mogu da se obnavljaju, kod većine ovih bolesti tokom vremena nastaje pogoršanje. Postoji više uzroka demencije.
Alchajmerova bolest je najčešći uzrok demencije. Dolazi do pregresivnog gubitka moždanih ćelija, smetnje prvo pamćenja, a potom i drugih funkcija.
Vaskulna demencija je druga po učestalosti među demencijama. Usled sužavanja arterija koje snabdevaju mozak krvlju dolazi do manjih ili većih moždanih udara, "šlogova" ili nastaje postepeno oštećenje zbog nedostatka kiseonika ili pak nastupakrvavljenje. Veoma je često povišen krvni pritisak.
Demencija sa levijevim telima i frontotemporalne demencije dovode do izumiranja moždanih ćelija. Ova dva tipa demencija su treće i četvrte po učestalosti.
I mnoge druge bolesti mogu da dovedu do demencije: Parkinsonova bolest, Hantingtonova bolest, tumori mozga, zapaljenja mozga, Krojcfeld-Jakobova bolest, normotenzivni hidrocefalus itd.

Koji su rizici za nastajanje demencije?

Postoje mnogi faktori rizika za nastajanje demencije od kojih su neki zajednički.
Starije životno doba je najveći faktor rizika, naročito posle 65 godina kada je učestalost oko 5%, a posle 80 godina je preko 20%. Pojava blage zaboravnosti ne znači automatski i demenciju.
Teže ili ponovljene povrede mozga mogu da dovedu do demencije.
Nasledni faktor je dokazan za manji broj obolelih, dok kod ostalih može da se nasledi sklonost ali je neophodno dejstvo spoljnih činilaca da bi nastala demencija.
Demencije su nešto češće kod manje obrazovanih ljudi ali svako može da razvije ovakav poremećaj.

Kako se utvrđuje postojanje demencije?

Zaboravnost nije uvek znak bolesti i ako se tokom bar šest meseci ne pogoršava i ne dovodi do smetnji u profesiji i svakodnevnom radu najverovatnije nije reč o početnoj demenciji. Ukoliko se zaboravnost pogoršava i dovodi do problema potrebno je medicinsko ispitivanje. Demencija može da počne i sa pojavom ponašanja koje nije bilo tipično za dotičnu osobu i koja postaje upadljiva za svoju okolinu. Nekad se prvo javljaju smetnje govora, orijentacije, kontrole pokreta, pažnje, mišljenja ili drugih funkcija mozga.
Ispitivanje se sastoji od neurološkog i psihijatrijskog pregleda, neuropsiholoških testova, odgovarajućih laboratorijskih analiza krvi, skenera mozga i drugih analiza prema potrebi i pretpostavljenoj bolesti. Tačnost utvrđivanja vrste demencije za života je 80 do 90%. Definitivna dijagnoza može da se postavi tek posle smrti. Određivanje vrste demencije tokom života je značajno zbog specifične terapije koja treba da se primeni. U toku su opsežna ispitivanja metoda koje bi u ranoj fazi utvrdile postojanje određenog tipa demencije.

Kakve su mogućnosti zaštite i lečenja demencije?

Za sada nisu poznate mere koje bi sigurno štitile od nastanka demencije.
Ne postoji ni jedan lek koji bi izlečio demenciju. Postoje lekovi koji mogu da poprave ponašanje ovih bolesnika, uspore napredovanje bolesti i da donekle poboljšaju intelektualno funkcionisanje. Osim toga, intenzivno se istražuju nove mogućnosti lečenja.

DEMENCIJE

Irena Martinić-Popović, dr. med.
Prof. dr. sc. Zlatko Trkanjec, dr. med.
Prof. dr. sc. Vida Demarin, dr. med.

U posljednje vrijeme puno se govori o demenciji. Pojam demencije, točnije dementnog sindroma, označava složeni poremećaj različitih kognitivnih aktivnosti kao odraz promjena u normalnoj funciji ljudskog mozga. S obzirom na produljenje očekivane životne dobi a time i povećani udio starijeg stanovništva u populaciji, broj bolesnika sa različitim oblicima dementnog sindroma u suvremenom svijestu je u stalnom porastu.

Poremećaji pamćenja i koncentracije, poremećaji pažnje, poremećaji orijentacije u vremenu i prostoru, kao najvažniji simptomi unutar dementnog sindroma predstavljaju veliki problem ne samo za bolesnika, već i za njegovu najbližu okolinu, ponajprije za članove bliže obitelji.

Dementna osoba, u uznapredovalom stadiju bolesti, nije u stanju brinuti se za sebe, zanemaruje vlastitu higijenu, sigurnost i prehranu. Česti su slučajevi gubljenja dementnih bolesnika, ostavljanja opasnih predmeta ne neprikladnim mjestima (primjerice šibica) i slično. Niz je različitih uzroka poremećaja kognitivnih funkcija koje spadaju u dementni sindrom. Ponekad se poremećaj kognitivnih funkcija javlja kod ozljeda glave i mozga, povišene tjelesne temperature, poremećaja u radu štitnjače ili kod nedostatka određenih vitamina. Najčešći uzroci ipak su Alzheimerova bolest i vaskularna demencija (koju još nazivamo i multi-infarktnom demencijom). U posljednje vrijeme govori se se i o mješovitom obliku demencije, kod koje postoje istovremeni znakovi obje navedene bolesti.

O vaskularnoj demenciji govorimo kad kod bolesnika postoje smetnje pamćenja, smetnje koncentracije i smetnje u svakodnevnom životu koje limitiraju određene do tada uobičajene aktivnosti, a primarno su uzrokovane bolešću krvnih žila. Takav oblik bolesti najčešće se javlja kod starijih osoba, dakle u populaciji sa mnoštvom bolesnika sa jednim ili najčešće istovremeno više različitih čimbenika rizika za bolesti krvnih žila mozga (cerebrovaskularne bolesti), kao što su dijabetes, hiperlipidemija (povišene masnoće u krvi), neregulirani ili loše regulirani povišeni krvni tlak, ranije preboljeli moždani udari, suženja karotidnih arterija na vratu kao glavnih dovodnih krvnih žila za mozak. Tu ubrajamo i određene bolesti srca, primjerice preboljele srčane udare ili poremećaje srčanog ritma koji su jedan od čestih uzroka opetovanih moždanih udara.

Vaskularna demencija pojavit će se kod bolesnika koji je u nekoliko navrata prebolio moždani udar (znači oštećenje krvnih žila mozga i oštećenje mozgovine koja može biti različitog opsega). Javit će se i u bolesnika koji su preboljeli opsežnije moždane udare s manifestacijom poremećaja motorike, hemiparezom, hemiplegijom, smetnjama govora, ali će se isto često javlja kod bolesnika koji niti ne zna da je prebolio moždani udar (kažemo da ga je "prohodao"). Kumulirana oštećenja mozgovine u tih bolesnika u konačnici dovode do tegoba koje bolesnika dovode liječniku, a slikovni prikaz mozga (CT ili MRI) otkriva prirodu oštećenja mozga. Za razliku od demencije Alzheimerovog tipa, tegobe se kod vaskularnog oblika demencije javljaju naglije, često naizgled iz razdoblja urednog kognitivnog funkcioniranja.

Kod Alzheimerove bolesti nastupa postupno i progresivano oštećenje žičanih stanica mozga, tako da bolest napreduje najčešće polagano. Kod većine bolesnika prvi znakovi bolesti javljaju se nakon 65. godine života, kada bolesnici i osobe iz njihove okoline zamjećuju pojačanu zaboravljivost, smetnje orijentacije i vremenu i prostoru, zanemarivanje dotada urednih higijenskih navika, gubitak zanimanja za aktivnosti koje su ih do tada okupirale i slično. Javljaju se neprepoznavanje osoba iz najužeg obiteljskog kruga. Za rjeđi oblik Alzheimerove demencije, koji se javlja u mlađih osoba, prije 65. godine života, dokazana je genska povezanost, a taj je oblik nažalost po svom tijeku puno brži i maligniji.

Obzirom na povećan broj starijih osoba, Alzheimerova bolest predstavlja ogroman problem u suvremenom društvu, obzirom da liječenje i zbrinjavanja takvih bolesnika zahtijeva velike materijalne troškove, ali i dovodi do pojačanog stresa kod osoba koje zbrinjavaju takve bolesnike, što je najviše izraženo upravo kod članova bliske obitelji. Kod početnog, blagog oblika bolesti, te u umjerenoj fazi bolesti, funkcioniranje bolesnika u obitelji predstavlja manji problem, često rješiv uz određene prilagodbe životnog prostora i dotadašnjeg stila života obitelji, no bolesnici sa uznapredovalom Alzheimerovom demencijom najčešće zahtijevaju smještaj u određene institucije, poput mirovnih domova ili gerijatrijskih ustanova, koje omogućuju pojačani nadzor i njegu.

Kod uznapredovalog oblika Alzheimerove demencije veliki problem predstavlja pojava istovremenih neuropsihijatrijskih simptoma, tako se može javiti agresija, depresija, vidne i slušne halucinacije, smetnje kontrole mokrenja i stolice, pojava tremora (podrhtavanja) i zakočenosti, te uz to vezana otežana pokretljivost bolesnikai slično. Pojava upravo ovakvih simptoma vezana je za izuzetno povišen nivo stresa kod osoba u bolesnikovoj najbližoj okolini.

U posljednje vrijeme predmet mnogih ispitivanja u svijetu je jedan poseban oblik diskretnog kognitivnog poremećaja. Radi se o tzv. "blagom kognitivnom poremećaju" (mild cognitive impairment). Bolesnici sa ovim poremećajem nisu dementni, no zamjećuju ipak pojavu zaboravljivosti, teškoće koncentriranja i slično, što ih počinje ometati u svakodnevnom životu i radu. Ovakvi bolesnici zahtijevaju pomnu dijagnostičku obradu i neuropsihološka testiranja, obzirom da je praćenjem takvih bolesnika tijekom nekoliko godina uočen veliki postotak (50-65 %) onih kod kojih se kasnije razvije prava Alzheimerova demencija. Upravo povećani stupanj progresije takvih bolesnika u one sa zaista "pravom demencijom" čini ih idelanom "ciljnom skupinom" za sve pokušaje liječenja koji bi trebali što je moguće više odgoditi nastanak ozbiljne bolesti. Odgađanjem "prave" demencije takvog bolesnika zadržavamo što je moguće duže u njegovoj prirodnoj sredini, obitelji i odgađamo ono što je na kraju te bolesti neminovno -smještaj u neku instituciju, dom za starije osobe i sl..

Za ispravno postavljanje dijagnoze od velike je važnosti dobro uzeta anamneza, odnosno podaci o tegobama i vremenskom slijedu tegoba, koji se dobiju od bolesnika, a kod uznapredovale demencije bolje od skrbnika. Osim određenih rutinskih laboratorijskih pretraga, potrebno je učiniti analizu i hormona štitnjače, folne kiseline, B12 vitamina itd.. Izuzetno su važna neuropsihološka testiranja, od kojih se u svakodnevnoj prakci orijentacijski već niz godini koristi tzv. "Mini-Mental Test" (MMSE) kojim je moguće tijekom desetak minuta dobiti osnovne podatke o orijentaciji bolesnika u vremenu i prostoru, zapamćivanje osnovnih pojmova, sposobnosti osnovnih računskih operacija, pisanja, čitanja, precrtavanja malo složenijih geometrijskih likova itd.. Zdrava osoba obično riješi test sa najvećim mogućim brojem bodova (30), a bolesnici sa rezultatom manjim od 25 bodova najčešće su upravo blago dementni. Kod bolesnika sa rezultatom manjim od 10 bodova radi se o uznapredovaloj fazi bolesti.

Ovaj test je prikladan za svakodnevnu praksu, no za finu analizu diskretnih kognitivnih ispada koriste se danas i daleko složeniji neuropsihološki testovi, kojima otkrivamo već i početne promjene kognitivnog funkcioniranja. Dijagnosticiranje blagog, umjerenog i uznapredovanog oblika jako je važno, jer o tome ovise mogućnosati liječenja i daljnji tijek bolesti. Neuropsihološki testovi jako su važni, jer su idealni u praćenju pacijenta. Kod bilo kakvog terapijskog postupka pomoću takvih metoda možemo ustanoviti imamo li uopće učinka.

Suvremena znanost i tehnologija danas omogućuje slikovne prikaze (tzv. neuroimaging) mozga, u koje ubrajamo kompjuteriziranu tomografiju (CT) i magnetnu rezonancu (MRI), a koje su danas neizostavni dio dijagnostičke obrade svakog ovakvog bolesnika. Slikovnim metodama u dvojbenim se slučajevima jasno može ustanoviti radi li se kod bolesnika o vaskularnoj demenciji, Alzheimerovoj bolesti ili o nekom trećem uzorku poremećaja kognicije. Kod bolesnika sa izraženih postupnim ili naglim psihičkim promjenama slikovni prikaz je obvezan, obzirom da različite bolesti, poputtumora mozga, mogu dovesti do takvih simptoma, što je potrebno isključiti.

Prvi lijekovi koji su se počeli ciljano koristiti kod bolesnika sa Alzheimerovom demencijom su tzv. inhibitori kolinesteraze. Prvi korišteni lijek iz ove skupine, takrin, danas se više ne koristi radi štetnog djelovanja na jetru. Slijedeća generacija ihnibitora kolinesteraze, donepezil, još i danas se široko upotrebljava, no sve češće i rivastigmin te galantamin, lijekovi još novijih generacija za koje se tvrdi da su učinkovitiji, uz manje potencijalnih štetnih učinaka. Važno je napomenuti da se ovi preparati, kod prethodno točno dijagnosticirane bolesti, mogu davati u svrhu usporavanja tijeka bolesti, isključivo kod bolesnika u blagoj i umjerenoj fazi bolesti, čime se nastoji što je moguće više odgoditi nastanak uznapredovale demencije. Primjena je ograničena na bolesnike sa blagom i umjerenom Alzheimerovom bolešću. Prije nešto više od godine dana u SAD-u je registriran lijek memantin, koji nije iz skupine inhibitora kolinesteraze, a djeluje na tzv. NMDA receptore. Memantin je prvi lijek kod kojeg su klinička ispitivanja pokazala određeni povoljni učinak na tijek bolesti i na simptome i kod bolesnika sa uznapredovalim oblikom Alzheimerove bolesti. Treba napomenuti da svi nabrojeni lijekovi nisu na listi HZZO-a. U liječenju vaskularne demencije također je moguće primijeniti pojedine preparate iz skupine inhibitora kolinesteraze, pa i memantin, no najveću važnost imaju ipak terapijski postupci kojima kontroliramo čimbenike rizika za nastanak bolesti krvnih žila mozga, koje su i uzrok ovog oblika demencije.

Bolesniku nikakvim do sada poznatim načinom liječenja nije moguće vratiti izgubljene živčane stanice u mozgu, no možemo mu pomoći da kontrolira vrijednosti krvnoga tlaka, razinu masnoća i šećerau krvi, možemo prekinuti pušenje, smanjiti korištenje alkohola, liječiti bolesti srca i karotidnih arterija. Na takav način umanjuje se mogućnost nastanka novih incidenata u moždanom krvožilju, te time usporava napredovanje demencije.

Otkriće da u području oštećene mozgovine (tzv. "plakovima") u mozgu bolesnika sa Alzhemerovom bolešću postoji određeni oblik upalnog procesa dovelo je ispitivanja i korištenja različitih protu-upalnih lijekova u pokušaju usporavanje bolesti. Najčešće se koriste lijekovi iz skupine nesteroidnih antireumatika, mada nedostaju čvrsti dokazi da oni usporavaju napredovanje bolesti.

Veliku pažnju izazvala je svojevremena masovna primjena hormonskog nadomjesnog liječenja kod žena u svrhu prevencije ili usporenja već dijagnosticirane Alzheimerove demencije. Posljednja istraživanja, uključujući veliku studiju provedenu u SAD pokazala su da hormonsko nadomjesno liječenje nema nikakav učinak, štoviše ta terapija može imati i brojne negativne učinke. Stoga se hormonsko nadomjesno liječenje u svrhu sprečavanja ili čak i liječenja Alzheimerove bolesti više ne preporučuje.

Pojedine svjetske studije pokazale su i povoljne učinke ekstrakta ginkgo bilobe i antioksidansa, a naročito vitamina E, no sigurni dokazi o učinkovitosti ovih lijekova kao i precizniji podaci o standardiziranim dozama i mogućim popratnim učincima.

"Vježbanje mozga"

Kao što naše tijelo, mišići i srce zahtijevaju stalno korištenje da bi bili u formi, tako i naš mozak moramo vježbom održavati u kondiciji. Preporuča se što manje gledanje TV emisija, već korištenja mozga za čitanje literature koja zahtjeva nekakav umni napor, rješavanje križaljki, igranje društvenih igara i sl.. Bolesnik se jednostavno ne smije prepustiti, već se jednako brinuti za mozak kao što se brine za tijelo.

Vježbanje aktivnosti mozga neće pomoći ukoliko se zanemari, primjerice, kontrola razine šećera u krvi, visok krvni tlak, povišeni trigliceridi i kolesterol u krvi, ukoliko bolesnik nekontrolirano dobija na težini, puši i slično. Valja shvatiti da je organizam cjelina. U modernom društvu stresne situacije je teško, pa i nemoguće izbjeći, no potrebno je izabrati i pronaći poneku aktivnost koja raduje i opušta, bilo šetnja, razgovor, slušanje glazbe itd.. Cjelovita i savjesna briga za zdravlje, koja obuhvaća podjednako tjelesnu i duševnu aktivnost, najvažnija je u prevenciji bolesti, tako i demencije.

Kakvi su tok I prognoza demencije?
Tok I prognoza demencije je uglavnom zavisna od etiologije. Demencija sama po sebi ne podrazumeva progresivno pogorsanje. Brzina progresije je individualna I porodicna karakteristika.. U nekim slucajevima progresija moze biti usporena kod vaskularne demencija ukoliko se mogu redukovati faktori rizika koji dovode do buducih vaskularnih akcidenata (kontrola hipertenzije, povisenog “loseg” holesterola). Neke demencije kao sto su one uzrokovane endokrinim ili metabolickim faktorima, mogu se potpuno povuci sa terapijom ili uklanjanjem osnovnog oboljenja. Slicno se javlja I kod demencija koje su posledica tumora ili infekcije.
Starosna dob pocetka demencije je vazna karakteristika svakog oboljenja. Alzheimerova demencija je najcesca forma demencije u SAD-u. Pocetak je obicno sa 60 godina I prevalencija se znacajno povecava sa staroscu iako su prijavljani I slucajevi pacijenata sa 30 godina. Familijarni oblici AD cini se da se javljaju u ranijem zivotnom dobu. Vaskularna demencija, druga najcesca etioloska forma demencije, se obicno ranije javlja nego AD. Demencije se mogu razlikovati po svom toku narocito u pocetnoj fazi bolesti. I pored klinickog pravila o konstantno progresivnom toku AD pojedine osobe mogu dostici “plato” u funkcionalnom deficitu u periodu od nekoliko godina, pre nego sto se progresija nastavi I dovede do smrti.

Vaskularne demencije mogu imati skokovit pocetak, u kojima se novi deficiti javljaju naglo i udruzeni su sa novim vaskulanim dogadjajima, ali VD cesto imaju I postepen (pritajeni) pocetak I spor ali permanentan progresivan tok. Demencije izazvane infekcijom obicno su akutne, nagle po pocetku, iako sifilis I kriptokokalni meningitis mogu imati indolentan pocetak. One prouzrokovane toksinima ili deficijencijama vitamina mogu se poboljsati ukoliko je ovaj spoljni faktor iskljucen, osim u slucaju radijacije.

Sta su ponasajni I psiholoski simptomi demencije?
Posebnu grupu simptoma koji se mogu javiti I biti upecatljivi I pre kognitivnih su bihejvioralni (ponasajni) I psiholoski simptomi demencije (BPSD). Oni se javljaju kod 50-60% obolele populacije I manifestuju kao perceptualni poremecaji (sumanute ideje, halucinacije, afektivni simptomi kao sto su manija i depresija) I poremecaji licnosti za koje su karakteristicne promene karaktera, ponasanja, agresivnost I hostilnost. U terapiji se primenjuju atipicni antipsihotici tj. antipsihotici druge generacije koji ne izazivaju motornu usporenost I ukocenost odnosno EPS (ekstrapiramidalne simptome), a takodje deluju I na afektivne simptome za razliku od klasicnih antipsihotika. Najveci broj kontrolisanih studija uradjen je sa risperidonom Rezultati su pokazali da ovaj lek primenjen u fleksibilnim dozama od 0.5-4mg/dan dovodi do znacajnog ublazavanja simptoma, a narocito agresivnosti (fizicke, verbalne), paranoidnih I drugih ideacija, halucinacija (vizuelnih I auditivnih), kao I placljivosti, uznemirenosti I straha od samoce, zatim ponasanja poput besciljog tumaranja I neadekvatne aktivnosti (uriniranje I defekacija na neodgovarajucim mestima, skidanje odece pred drugima). Takodje se pokazalo da kod dementnih osoba koji su uzimali risperidon bilo manje padova I povreda, tako da je znacajno poboljsan kvalitet zivota a takodje su I snizeni troskovi lecenja.

Koje su terapijske mogucnosti za demenciju?
Terapija podrazumeva inhibitore enzima acetilholin-esteraze, NMDA antagoniste I ekstrakt ginka bilobe EGb 761.
Inhibitori holinesteraze su se pojavili 1997. godine I deluju tako sprečavaju razlaganje acetil-holina neurotransmitera koji je odgovoran za pamćenje, time što inhibiraju enzim acetiholin esterazu,
Donepezil je inhibitor holinesteraze koji je registrovan u terapiji blage I umerene teške Alzheimerove demencije (AD), ao od oktobra 2006. Američka Agencija za Hranu I Lekove (FDA) je odobrila njegovo korišćenje I kod teške demencije. Time je ovo prvi proizvod koji je odobren za lečenje svih oblika AD. has been approved by the FDA for treating severe dementia in patients with Alzheimer's disease. treatment of all degrees of severity of the disease. Ovom studijom su pokazana poboljšanja na poljima kognitivnog funkcionisanja kao što su memorija, jezik, orijentacija, I pažnja, kao I funkcionisanje u svakodnevnim životnim aktivnostima.
Donepezil se pokazao I kao efikasan lek za terapiju vaskularne demencije koja je drugi najčešći uzročnik demencije. Rezultati studiji na 1219 bolesnika sa blagim do umereno teškim kognitivnim deficitom uzrokovanim vaskularnom demencijom. Terapeutska doza donepezili kod ove demencije iznosi 10mg/dan. Poboljšanje se javilo nakon 6 meseci redovnog uzimanja leka.

Da li se nastanak ili progresija demencije mogu spreciti?
Preventivne mere su od izuzetnog znacaja narocito kod vaskularne demencije. Ono mogu podrazumevati uvodjenje dijetetskog rezima, fizicku aktivnost, kontrolu diabetesa I hipertenzije. Lekovi koji se koriste mogu ukljucivati antihipertenzive I antitromboticne agense. Kontrola krvnog pritiska treba da tezi gornjoj granici normalnog pritiska jer se to pokazalo da popravlja kognitivno funkcionisanje kod ove grupe pacijenata. Uglavnom se ne preporucuju beta-blokatori vec se prednost daje ACE inhibitorima kao antihipertenzivima.
Za degenerativne demencije, nijedna terapija nije pokazala sa sigirunoscu da moze da ublazi ili preokrene tok patofizioloskih procesa
Inhibitori enzima acetilholinesteraze se koriste kao “suplementarna” terapija s obzirom da je utvrdjen deficit neurotransmitera acetil-holina u blagim do sredenje teskim AD.
Takodje edukacija porodice koji pruzaju pomoc obolelom od AD je od izuzetne vaznosti.

Da li je svaka zaboravnost demencija?
Mnoge osobe sa normalnim (odnosno onom normativno definisanom) starosti-zavisnim padom intelektualnih sposobnosti, traze da se pregledaju, narocito iz straha da nemaju Alzheimerovu bolest. Njihove primedbe najcesce ukljucuju nesposobnost da se prisete reci I imena spontano, “odsutnost”, potrebu za podsetnicima, ili blage probleme sa koncentracijom. Pazljivi lekarski intervju otkriva blagu anksioznost u vezi minornih intelektualnih poteskoca, koriscenje efikasnih kompenzatornih mentalnih strategija I netaknuto licno I socijalno funkcionisanje, sa malo dokaza da ove kognitivne neadekvanosti uticu na njihov svakodneni zivot. Odsustvo znacajnog funkcionalnog “pada”, zajedno sa normativnim neuropsiholoskim testiranjima (u odnosu na standarde za njihovu zivotnu dob) ukazuju najcesce na sa staroscu udruzene kognitivne promene.

Alchajmerova demencija

Najčešće se javlja u petom i šestom desetljeću, napreduje brzo i otprilike sljedećih pet godina nastaje teška demencija

Vodeća bolest današnjice, demencija Alzheimerova tipa, u stalnom je porastu i najčešća je od svih demencija (čini 50 posto svih).
Alois Alzheimer 1906. godine prvi je put opisao sindrom demencije kao psihički poremećaj koji je po njemu dobio ime Alzheimerova bolest (AB), odnosno Alzheimerova demencija (DAT). Nekad se ta bolest rijetko spominjala i još rjeđe dijagnosticirala, do šezdesetih godina prošloga stoljeća dijagnosticirala se i kao senilna, vaskularna, aterosklerotska demencija ili kao kronični psihoorganski sindrom.
To je najčešći tip nepopravljive i napredujuće degenerativne bolesti mozga, koja zahvaća stanice moždane kore i okolnih struktura, ponajprije hipokampalne regije. U podlozi je neurofibrilarna degeneracija i stvaranje senilnih plakova, posljedica čega su biokemijski poremećaji koji uzrokuju psihičke simptome. Promjene u živčanim stanicama konačno dovode do njihova odumiranja.
Bilježi se u jedan do tri posto svjetske populacije, a prema nekim statistikama u čak 11 posto osoba starijih od 70 godina. Najčešće se javlja u petom i šestom desetljeću života, napreduje brzo i u otprilike pet godina nakon prvih simptoma dolazi do teške demencije. Od postavljanja dijagnoze oboljeli prosječno žive pet do sedam godina.

Nekoliko teorija nastanka

Uzrok bolesti je nepoznat, iako postoji nekoliko teorija nastanka. Najčešće se govori o genetskom podrijetlu. Poznato je, naime, da potom-ci oboljelih imaju i do deset puta veće šanse od prosječne populacije da obole od Alzheimerove bolesti. Bolesnici s Downovim sindromom (trisomija 21. kromosoma) imaju iste patološke promjene u mozgu u određenoj život-noj dobi, pa se upravo mutacija na 21. kromosomu često optužuje za pojačanu proizvodnju amiloida (koji se u obliku plakova nalazi u moždanim stanicama oboljelih) i nastanak Alzheimerove bolesti. Postoje i teorije da je u podlozi Alzheimerove demencije moždani deficit acetilholina i poremećaj acetilholinskog metabolizma.
Demenciju uzrokuju mnoga stanja, od kojih su neka prolazna, a neka nisu. Neka se mogu i liječiti. Prolazna stanja uzrokovana su dehidracijom, vrućicom zbog infektivnih bolesti, manjkom vitamina, nedostatnom ili nekvalitetnom prehranom, reakcijama na lijekove, problemima sa štitnjačom ili manjim ozljedama glave. Takva medicinska stanja mogu biti ozbiljna i treba ih liječiti što prije. Katkad starije osobe imaju emocionalne probleme koji se mogu zamijeniti demencijom. Osjećaj samoće, zabrinutosti ili dosade često se javlja u starijih osoba suočenih s mirovinom ili smrću bliske osobe, a prilagođavanje na te promjene uzrokuje smetenost i zaboravljivost. Emocionalni problemi lakše se podnose uz potporu bliskih osoba ili profesionalnu medicinsku pomoć.

Postupan i neprimjetan početak

U samom početku bolest nije lako prepoznati, s obzirom na to da je klinički početak navedenoga psihičkog poremećaja najčešće postupan i neprimjetan, a simptomi se u početku mogu pripisati staračkoj zaboravljivosti. Stoga se mnogi stariji ljudi boje zaboravljivosti jer često misle da je to prvi znak Alzheimerove bolesti. U prošlosti je gubitak pamćenja, kao i zbunjenost, smatran normalnim dijelom starenja. Znanstvenici potvrđuju kako su i danas mnoge starije osobe mentalno budne i svjesne, iako im treba više vremena da zapamte neke stvari. Možemo reći da je mnogo ljudi iskusilo rupe u pamćenju, s tim da su neki od tih problema ozbiljni, a drugi ne.
Osobe sa znatnim promjenama pamćenja (prije svega novijih događaja), osobnosti i ponašanja mogu imati oblik bolesti mozga koji se naziva demencija, a Alzheimerova bolest jedna je od mnogih oblika demencija.
Izraz demencija zapravo opisuje grupu zdravstvenih poremećaja koji su rezultat promjene rada mozga. Demencija narušava sposobnost osobe da samostalno obavlja svakodnevne aktivnosti. Prisutni su simptomi poput brzog zaboravljanja, teškoća u čitanju i pisanju, teškog pronalaženja riječi u govoru. Uskoro bolesnici više ne mogu uspješno obavljati svoju profesiju. Mijenjaju se ponašanje i karakter, postaju škrtiji, tvrdoglavi, ali su emocije u toj fazi još dobro očuvane. Vremenom stanje postaje sve teže, dolazi do smanjenja orijentiranosti u vremenu i prostoru, iskrivljena im je percepcija okolnih događanja, imaju smetnje spavanja, manjak svake inicijative, sve su više nezainteresirani, potišteni, izražen je strah, sve slabije razumijevaju govor. Govor im postaje siromašniji, da bi potom došao u fazu eholalije, tj. automatskog ponavljanja riječi u besmislenom nizu. Pojavljuju se stereotipni pokreti i tzv. primitivni refleksi, sposobnost svakodnevnog funkcioniranja sve je više ograničena, zapuštaju higijenske navike, postaju ovisni o drugima. Oboljeli obično postaju inkontinentni (ne kontroliraju stolicu i mokrenje), često lutaju, smeteni su, agitirani, osobito noću. Na kraju je oboljeli vezan uz krevet.
Početak bolesti, iako rijetko, može biti akutan i dramatičan. Svi simptomi javljaju se odjednom, neočekivano i naglo, najčešće istodobno s nekom tjelesnom bolešću ili emocionalnim šokom. Bolesnik postaje smeten, dezorijentiran, psihomotorno uznemiren (rjeđe usporen), poremećene percepcije, mišljenja, emocija, ciklusa budnosti i spavanja. Navedeno stanje naziva se delirij i zahtijeva hitno i intenzivno bolničko liječenje.

Procjena mentalnog stanja

Uz anamnestičke podatke (u početku bolesti podatke o tegobama možemo dobiti od samog bolesnika, a poslije od ukućana ili pratnje), u postavljanju dijagnoze služimo se neurološkim i psihološkim testovima (najpoznatiji test je MMS = mini mental score, tj. test procjene mentalnog stanja - tablica 1). Procjena mentalnog stanja pomaže preciznom opisu mentalnog poremećaja, a testiraju se sljedeće funkcije: pažnja, orijentacija, budnost, govor, razumijevanje, memorija, imenovanje, ponavljanje, čitanje, pisanje, računanje, diskriminacija desno-lijevo. Testom se boduje svaki odgovor (od 0 do 30 bodova), a rezultat služi procjeni težine demencije uz mogućnost praćenja progresije bolesti. Kompletna procjena gubitka pamćenja može uključivati prikupljanje informacija o prijašnjim bolestima, obiteljskim bolestima, lijekovima koje bolesnik uzima, informacije o prehrani. Dijagnozu potvrđujemo neuroradiološkim metodama, CT-om (kompjutoriziranom tomografijom) ili MRI-om (magnetnom rezonancijom) mozga, na kojima se vidi jaka atrofija moždane kore difuzno i hipokampalne regije. Analizom likvora, koja se iznimno radi, može se utvrditi povećanje proteinske komponente. U postavljanju dijagnoze može pomoći i EEG (elektroencefalografija) te PET (pozitronska emisiona tomografija).

Za diferencijalnu dijagnozu, tj. procjenu je li riječ o demenciji Alzheimerova tipa ili demenciji vaskularnog uzroka, klinički se koristi ishemijska ocjena Hachinskoga

Zaustaviti ne, ali usporiti da

Djelotvorna liječenja, nažalost, nema, a metode kojima se danas borimo protiv Alzheimerove bolesti u najboljem slučaju usporavaju progresiju simptoma. Koriste se vitamini, cerebralni vazodilatatori (za širenje moždanih krvnih žila), lijekovi protiv motornog nemira, za popravljanje raspoloženja, sedativi.
U ranoj fazi bolesti koriste se inhibitori acetilkolin esteraze, tj. neurotransmitera, tvari koja služi prijenosu živčanih impulsa među moždanim stanicama, koji usporavaju napredovanje bolesti, a koriste se i neki prirodni preparati koji poboljšavaju moždani metabolizam i cirkulaciju.
Čak i ako se dijagnosticira trajni i nepovratni oblik demencije, mnogo toga se još može učiniti u liječenju oboljelih i pomoći obitelji da se nosi s bolešću. Osoba s demencijom treba biti pod liječničkim nadzorom, pa su potrebni pregledi neurologa, psihijatra, obiteljskog liječnika, internista i gerijatra. Liječnik može liječiti tjelesne bolesti, probleme ponašanja i ujedno odgovoriti na brojna pitanja obitelji i okoline.
Mnogi bolesnici zbog problema ponašanja i raspoloženja, uznemirenosti, depresije, tjeskobe, nemira ili problema sa spavanjem trebaju lijekove koje treba pomno dozirati, čime se pomaže i bolesniku i obitelji. Važna je i pravilna prehrana koja pomaže održavanju dobroga tjelesnog zdravlja, iako ne postoji posebna prehrana koja bi poboljšala tijek demencije.

»lanovi obitelji oboljelima mogu olakšati život ako im pomažu u održavanju svakodnevne rutine, tjelesne aktivnosti i društvenih kontakata. Dementne osobe treba informirati o njihovu stanju i detaljima života, primjerice, koje je doba dana, sat, mjesto gdje žive, imena osoba s kojima žive... Mnoge obitelji imaju velike kalendare s upisanim planovima, važnim datumima, bilješkama o sigurnosnim mjerama i uputama za uporabu kućanskih aparata, što se pokazalo korisnim. Savjetuje se da bolesnici kod sebe uvijek imaju identifikacijski papir s adresom, brojem telefona ili pak narukvicu ili lančić s privjeskom na kojem su ugravirani osnovni podaci.

Stimulacija duha i tijela

Znanstvenici rade na otkrivanju novih lijekova koji će usporiti, zaustaviti ili spriječiti nastajanje Alzheimerove bolesti. U međuvremenu, osobe bez demencije trebaju održavati svoju memoriju britkom (ispunjavanje križaljki, rješavanje rebusa, čitanje). Preporuka je razvijati interese i hobije te biti uključen u različite društvene aktivnosti koje stimuliraju duh i tijelo. "U zdravom tijelu, zdrav duh", stara je izreka. Preporučuje se ograničena uporaba alkoholnih pića jer alkohol uništava moždane stanice. Mnogim osobama pomažu liste onoga što treba napraviti, zatim korištenje notesa, kalendara i malih papirića za podsjetnike. Pamćenje mogu poboljšati i ako nove stvari mentalno povezuju s već poznatima, kao što su poznata imena, pjesme ili stihovi. Depresiju, strah ili tjeskobu preporučuje se liječiti lijekovima ili savjetom stručnjaka, jer navedene tegobe mogu osobu činiti zaboravnom. U svakom slučaju, važno je prepoznati prve znakove demencije kao bolest, a ne kao normalan tijek starenja te početi odgovarajuće liječenje.

http://img401.imageshack.us/img401/8...ablica2qt0.jpg

Autori:
prof. dr. sc. Vida Demarin, dr. med., spec. neurolog
mr. sc. Marija Bošnjak-Pašić, dr. med., spec. neurolog

Alchajmerova bolest pogađa 10 odsto populacije starije od 65 godina

Zaboravnost i gubitak orijentacije

Alchajmerova bolest pogađa oko deset odsto populacije starije od 65 godina i preko 45 odsto ljudi koji pređu 85 godinu. Slučajevi mlađih ljudi obolelih od Alchajmera su retki

Niko ne zna šta uzrokuje ovu bolest. Neka istraživanja ukazuju da je mogući krivac virus ili infekcija. Drugi pominju nedostatak nekih supstanci u mozgu (što je nasledno) ili toksini u našem okruženju. U svakom slučaju, krajnji rezultat je odumiranje moždanih ćelija zaduženih da primaju i analiziraju informacije.

Alchajmerova bolest nastupa postepeno i simptomi se pojavljuju u fazama. Koliko brzo će bolest napredovati razlikuje se od osobe do osobe. Može se desiti da osobe u poslednjem stupnju bolesti uopšte nisu u stanju da brinu o sebi.

PRVA FAZA

Zaboravnost
Gubitak vremenske i prostorne orijentacije
Sve veća nesposobnost za obavljanje rutinskih zadataka
Oslabljena moć rasuđivanja
Smanjenje inicijative
Nedostatak spontanosti
Depresija i strah

DRUGA FAZA

Dezorijentisanost sve veća
Lutanja
Nemir i usplahirenost, naročito noću
Ponavljanje radnji
Mogu se javiti tikovi ili grčevi u mišićima

TREĆA FAZA

Dezorijentacija
Nesposobnost prepoznavanja samog sebe ili drugih ljudi
Opadanje (ili totalni gubitak) govornih sposobnosti
Razvijanje potrebe da se trpa svašta u usta
Razvijanje potrebe da se dodirne sve na vidiku
Iznurenost i mršavost
Potpun gubitak kontrole nad svim telesnim funkcijama

Testiranje na alchajmerovu bolest je teško i daleko od savršenog

Iako ne postoji lek za alchajmerovu bolest, neke od simptoma je moguće tretirati, tako da je veoma važno da se otkriju u početnoj fazi.

Ukoliko treba da preduzmemo nešto ranije, moramo i da postavimo dijagnozu ranije. Trenutno nema dobrog načina da se to uradi, kaže doktor Li Goldstajn, koji se zajedno sa svojim saradnicima nada da je pronašao jedan takav dobar način - spajajući dva jednostavna očna testa. Oko je prozor na mozgu, u ovom slučaju i doslovno i figurativno, tako da posmatrajući oko možemo da vidimo sam proces alchajmerove bolesti, kaže doktor Goldstajn.

To je moguće uraditi ispitivanjem oka na beta-amiloid, protein koji se u velikim količinama formira u mozgu obolelih od alchajmerove bolesti. Prvi test se izvodi tako što se jak snop svetlosti usmeri na očno sočivo.

Detaljnije informacije na veb stranici www.sciencentral.com

Način na koji sočivo rasipa svetlo pokazuje da li je beta-amiloid prisutan. Drugi test je biohemijski i on potvrdjuje dijagnozu kod onih koji su imali pozitivan prvi test. Novi proces se još klinički ispituje, ali se doktor Goldstajn nada da će njegov test biti odobren i da će početi da se koristi već za nekoliko godina.

www.voanews.com

Žene predodređene za Alchajmerovu bolest ili neki drugi oblik demencije mogu da počnu da gube kilograme najmanje deset godina pre nego što se bolest pojavi, utvrdili su američki istraživači sa Klinike Mejo u Ročesteru u Minesoti.

Žene kojima preti demencija počinju da slabe između 11 i 20 godina pre postavljanja dijagnoze, a u deceniji koja joj prethodi ritam slabljenja se ubrzava, preneo je Rojters.

U doba postavljanja dijagnoze Alchajmera ili nekog drugog oblika demencije, obolele žene u proseku su bile lakše za 5,43 kilograma od svojih zdravih vršnjakinja.

Tim s Klinike Mejo, na čelu sa doktorom Dejvidom Knopmanom, do ovog zaključka je došao proučavajući medicinsku dokumentaciju 219 žena koje su obolele od demencije i isto toliko žena koje nisu. Sve one su bile iz Ročestera.

Demencija je poremećaj mozga koji potkopava čovekovu sposobnost da obavlja svoje dnevne aktivnosti. Među starijim osobama najčešći oblik demencije je Alchajmerova bolest, koja relativno sporo napreduje. Na početku se ispoljava kroz blaže probleme s pamćenjem, a u završnoj fazi prerasta u teško moždano oštećenje.

Zaključak američkih stručnjaka je da Alchajmerova i srodne bolest imaju veoma dug "presimptomski period" i da se ne javljaju "preko noći".

Knopman je sklon da veruje da je slabljenje kod žena koje će kasnije razviti demenciju posledica izmene ponašanja (apatije i nedostatka inicijative), a ne biologije.

Naime, žene kod kojih će se godinama kasnije razviti neki oblik demencije izgleda gube interesovanje za jelo, naročito ako su izgubile i čulo mirisa, što je problem koji često najavljuje kognitivno oštećenje.

S druge strane, kod muškaraca koji su oboleli od Alchajmera ili druge vrste demencije nije primećena razlika u težini u odnosu na njihove zdrave vršnjake. To se pripisuje činjenici da oni najčešće nisu zaduženi za pripremu obroka, već to za njih čini supruga ili eventualno odrasla deca.

b92

ALOIS ALZHEIMER (1864.-1915.) Taj neurolog prvi je godine 1906. opisao, nakon petogodišnjeg promatranja, sindrom demencije kod pacijentice stare 51 godinu. Do šezdesetih godina prošloga stoljeća, bolest se smatrala rijetkim i egzotičnim poremećajem isključivo presenilne dobne skupine, pa je do tada u cjelokupnoj medicinskoj literaturi opisano samo stotinjak bolesnika. Tada se na temelju znanstvenih istraživanja ustanovilo da se iza niza dijagnoza (senilna demencija, arterosklerotska pa i vaskularna demencija, kronični organski psihosindrom) krije zapravo Alzheimerova bolest/demencija, kao najčešća bolest/sindrom starije populacije i četvrti najčešći uzrok smrti uopće. Alzheimerova demencija rijetka je prije 40. godine, no opisan je i bolesnik kod kojega su simptomi počeli u dobi od 26 godina. Većina bolesnika starija je od 65 godina. Broj bolesnika proporcionalno raste sa starošću, te se danas smatra da je to najčešća bolest starijih ljudi. Statistički podaci o trenutačnom broju oboljelih u svijetu razlikuju se od izvora do izvora (1-3% ukupnog broja stanovnika), no svi se slažu da je to bolest današnjice i da broj oboljelih iz godine u godinu progresivno raste. Uzrok Alzheimerove bolesti nije poznat, no epidemiološke studije nedvojbeno su pokazale da su starenje, nasljeđivanje specifičnih gena, te posjedovanje specifičnog lipoproteina ApoE4 usko povezani s rizikom nastanka bolesti, pa se i smatraju konačno potvrđenim čimbenicima rizika. Vjeruje se da od ukupnog broja bolesnika 15-20% otpada na nasljedne oblike bolesti (najmanje 4 različita oblika), no vrlo je vjerojatno da će nove spoznaje o genetici znatno promijeniti sadašnja saznanja. U Hrvatskoj nema popisa oboljelih od Alzheimerove bolesti/demencije, a ni statističke procjene o broju bolesnika. S obzirom na to da smo populacijski stara zemlja, realna je procjena da kod nas od te bolesti boluje između 40.000 i 60.000 stanovnika. STARENJE To je biološki proces i počinje trenutkom našega rođenja. Manifestne promjene organizma vidljive su već u dobi od četrdesetak godina dok je danas dogovorena dobna granica - kada govorimo o osobama starije životne dobi – 65 godina. Kako je prosječna dob populacije u razvijenim zemljama sve veća, došlo se do spoznaje da treba razvijati psihologiju i bliske znanosti koje će se ponajprije baviti istraživanjem ljudi treće dobi. Uglavnom je riječ o primijenjenim istraživanjima čiji rezultati trebaju pomoći u što dužem održavanju umne vitalnosti, te borbi s psihološkim tegobama koje donosi starija dob. U samoj se strukturi čovjeka tijekom godina događaju određene promjene. No u umnoj domeni one su znatno izraženije i itekako utječu i na promjene u psihi starijih. Npr. poznata je "staračka tvrdoglavost" – ponašanje se ne mijenja unatoč očitoj ne-svrsishodnosti tog ponašanja. Povećava se i sklonost prema paranoidnom testiranju realiteta, osobito ako je starijoj osobi oslabio sluh, pa joj se čini da joj ljudi nešto šapću iza leđa. Opažanje gubitka umnih i fizičkih sposobnosti, te gubici bliskih osoba koji sasvim sigurno rastu s dobi, pogoduju razvoju depresivnosti. Kako ublažiti jedan od najčešćih kognitivnih (umnih ili spoznajnih) problema starijih? Jedna od frustrirajući pojava jest da je nešto "na vrh jezika". Kako bi se riješili pamćenja nastali uz jak osjećaj da je informacija "na vrhu jezika" postoji više strategija. Najčešće se koriste sljedeće:
1. nabrajamo imena za koja znamo da imaju svojstva imena koje tražimo – npr. ako znamo da je ime djevojke povezano s cvijećem, pokušajmo s Iris, Ljiljana, Ružica, Neven itd. 2. generiranje imena iz iste klase – npr. ako tražimo ime glavnog glumca u predstavi koju smo nedavno gledali, počnimo s imenima svih glumaca iz kazališta kojih se možemo sjetiti; 3. sjetimo se cijelog konteksta u kojem se javilo traženo ime; 4. pokušajmo potaknuti iznenadno, spontano sjećanje na taj način da što intenzivnije mislimo o nečemu drugom. I na kraju, barem za utjehu, treba se sjetiti da smo se i u mladosti znali naživcirati zbog nečega na "vrhu jezika". ALZHEIMEROVA BOLEST To je degenerativna bolest stanica moždane kore i okolnih struktura, a karakterizira je brza progresivnost i ireverzibilnost te oštećenja živčanih stanica. Dolazi do stvaranja plakova i neurofibrilne degeneracije, a javlja se i niz biokemijskih poremećaja. Počinju se javljati prvi simptomi bolesti smetnje u pamćenju, orijentaciji i spavanju, promjene u ponašanju i karakternim crtama – razvija se ALZHEIMEROVA DEMENCIJA Vidljivi početak demencije može biti dramatičan, često vezan uz somatsku bolest ili emocionalni šok. istodobno se javljaju poremećaji svijesti i pažnje, percepcije, mišljenja, pamćenja, psihomotorike, emocija i ciklusa budnost-spavanje, a sindrom nazvan delirij zahtjeva hitno i intenzivno bolničko liječenje. Klinički početak Alzheimerove demencije češće je postupan, sasvim neprimjetan, pa nije moguće ustanoviti točan početak bolesti. Obitelj bolesnika obično prvo zapaža njegovu zaboravljivost, koje on ne mora biti svjestan ni kada je sindrom demencije postao svima očit. Bolesnik najprije počinje zaboravljati svakodnevne, razmjerno nevažne činjenice - imena ljudi i slično – no ubrzo zaboravlja dogovore i obveze, važne činjenice iz svakodnevnog života (plinsko kuhalo se mora zatvoriti, struja isključiti i sl.). Uobičajeno je govoriti da bolesnik najprije gubi sposobnost da pamti nove sadržaje, a ono ranije naučeno ostaju dugo sačuvano, iako to nije pravilo. Smetnje u pamćenju su sve češće, a javljaju se i drugi poremećaji kognitivnih sposobnosti. Bolesnikom govor postaje usporen, stereotipan i siromašan jer nije sposoban pronaći adekvatne riječi. Čini se da je sposobnost razumijevanja govora, barem na početku očuvana, no kasnije, bolesnikova nesposobnost razumijevanja postaje tako očita da često dominira kliničkom slikom. Vrlo brzo postaje narušena i sposobnost računanja pa bolesnik nije sposoban ni za najjednostavnije matematičke operacije. Snalaženje u prostoru također je sve slabije. Javljaju se smetnje u svakodnevnom životu bolesnik nije u stanju pronaći put kući, ne može slijediti upute, počinje se neadekvatno odijevati i sl. Napredovanjem bolesti gubi se sposobnost uporabe predmeta u kući – pri jelu, održavanju higijene, kuhanju, pranju i sl. Najduže ostaju normalne osnovne, automatske radnje. Sve vidljiviji postaju poremećaji prosuđivanja, ponašanja, temperamenta i reagiranja. Nerijetko nerazumne odluke u poslu, posebice u poslovima s novcem, mogu biti prvi znak bolesti i razlog za posjetu liječniku. Bolesnik postaje hiperaktivan, ili suprotno – apatičan i nezainteresiran. Zanemarivanje izgleda sve je očitije, česte su paranoidne interpretacije događaja, a nerijetko se javljaju i obmane osjetila te prave halucinacije. Bolesnik može postati egocentričan i zajedljiv, sumnjičav prema članovima obitelji, a potpuno je ravnodušan u vezi s događajima koji kod zdravih ljudi izazivaju jake emocije. Dvije trećine bolesnika ima jedan ili više simptoma sindroma depresije, dok se učestalost cjelovitog sindroma depresije kreće u rasponu oko 25-30%, Po svemu sudeći čini se da je depresija kod bolesnika s Alzheimerovom demencijom posljedica organskog oštećenja mozga, a ne psihološka reakcija na bolest. Bolesnik može zanemarivati svoju potrebu za hranom, što za posljedicu ima gubitak apetita i težine. Taj se simptom Alzheimerove demencije često zanemaruje, pa postaje predmetom mnogih potrebnih medicinskih pretraga. Napredovanjem bolesti gubi se i kontrola nad sfinkterima, javlja se inkontinencija i potreba za pelenama, te na kraju i potpuna nepokretnost. Premda tijek te progresivne i tragične bolesti može trajati i više od 10 godina, vid cijelo vrijeme ostaje pošteđen. Oko 5-10% bolesnika u uznapredovanom stadiju bolesti pati od nekog oblika epilepsije. Nevoljne trzaje cijelih skupina mišića nalazimo kod oko 10% oboljelih. Za sada nema laboratorijskog pokazatelja koji bi sa sigurnošću isključio ili potvrdio postojanje bolesti, pa se klinička dijagnoza postavlja nakon što se isključe ostale oblici demencije. No točnost dijagnoze, čak i u slučajevima "kada nema sumnje u dijagnozu Alzheimerove demencije", znatno otežava ev. prisutnost depresije. Bolesnici s depresijom često ispoljavaju simptome demencije (pseudodemencija), koju je veoma teško razlikovati od prave demencije. Kod većine njih liječenje antidepresivima ne samo da djelotvorno utječe na sindrom depresije, nego ima i pozitivan učinak na neke od simptoma demencije. Postavljanje dijagnoze nije lako ni kod bolesnika u početnom studiju bolesti, osobito ako su prvi simptomi i znaci nespecifični – primjerice nerazumijevanje govora, nevoljni trzaji skupine mišića i sl. Kod starijih bolesnika, posebice u početnom stadiju, moguće je znakove demencije pripisati benignoj staračkoj zaboravljivosti, ili što je još puno opasnije i češće, benignu staračku zaboravljivost proglasiti Alzheimerovom demencijom. Dijagnoza Alzheimerove demencije, dakako ima mnoge socijalne i emotivne implikacije, pa je treba reći bolesniku i njegovoj obitelji tada kada smo u nju sasvim sigurni. Budući da sigurnu i točnu dijagnozu nije moguće postaviti bez patohistološkog nalaza, razvijeno je nekoliko kriterija za dijagnozu vjerojatne bolesti, pa je time dijagnostička procedura standardizirana u svim zemljama. U svakodnevnoj liječničkoj praksi do danas je liječenje Alzheimerove demencije ograničeno samo na stišavanje pojedinih popratnih simptoma (nesanica, akutna i kronična psihička i motorička uznemirenost, depresivnost itd.), dok su svi pokušaji da se pronađu supstancije koje bi mogle prevenirati, usporiti ili izliječiti bolest za sada bez rezultata. Prirodno je da u ovako, dosta obeshrabrujućem znanstvenom i farmakoterapijskom okruženju postoji mnoštvo kojekakvih supstancija koje se nudi i prodaju putem raznoraznih medija. Zbog toga je nužno, prije odluke o kupnji nečega takovoga, konzultirati se sa stručnjacima. FIZIKALNA TERAPIJA Kod oboljelih od Alzheimerove demencije vrlo je važna fizikalna terapija obzirom na to da bolest u svojem toku nosi i gubitak tjelesnih sposobnosti, snage, pokretljivosti. Sve počinje lošim držanjem u stajanju, hodu i sjedenju do djelomične, i na kraju potpune nepokretljivosti. Nepokretan bolesnik sa stečenim kontrakturama zglobova predstavlja najteži problem u dugim godinama trajanja bolesti. Potrebno je učiniti sve da se nepokretnost što više odgodi, a primijenjenom fizikalnom terapijom to možemo postići do pred sam kraj bolesti. Početak primjene fizikalno terapeutskih procedura potrebno je prilagoditi oboljelom, njegovoj dobi, njegovim ranijim sposobnostima i interesima, te zdravstvenom stanju. Ako je oboljeli u dobi između 55 i 65 godina, njegove su tjelesne funkcije još razmjerno dobro sačuvane i to u tom slučaju možemo intenzivnije i duže provoditi program fizikalne terapije. No, ako je oboljela osoba u starijoj životnoj dobi – što je najčešće – mogućnosti su ograničene, a pristup pacijentu složeniji. Oboljela osoba vrlo često ostaje sama u kući, uz minimalan ili nikakav nadzor. Ako sjedi, to je uvijek u nefiziološkom položaju – leđa su pogrbljena, glava i trup nagnuti prema naprijed, ruke skupljene nad savinutim nogama. Leđni mišići neprirodno su opterećeni, a trbušni postaju slabi i opušteni. Zbog tog položaja javljaju se smetnje kod disanja, a i probave. Kod stajanja položaj je sličan – leđa su pognuta, glava sagnuta, a ruke opuštene. Mišići nogu i tijela neprirodno su opterećeni, trpe zglobovi kuka, koljena i stopala. Povećana je mogućnost za edem stopala i potkoljenica, proširenja vena te trombozu. Nepravilan položaj tijela kod sjedenja ili stajanja, posebice ako pokreti tijela nisu usklađeni, uzrokuje umor mišića, bolove u nogama, leđima, vratu i glavi, te smetnje cirkulacije u ekstremitetima. U životnoj dobi u kojoj se najčešće i javlja Alzheimerova demencija, pojavljuju se već i artrotičke promjene na zglobovima ruku, nogu i trupovima kralježaka. To dovodi i do veoma jakih bolova, što oboljela osoba nije u stanju izreći. Reakcije na bol i umor vide se u pojačanoj uznemirenosti oboljeloga, što okolina doživljava kao pogoršanje bolesti, a da pritom nije pomislila da oboljeli ima jake bolove u nekom od zglobova, ili možda u cijelom tijelu. Zbog svega toga, imperativ je – često mijenjati položaj oboljelog. Ako bolesnik sjedi potrebno je: omijenjati njegov položaj tako da često ustaje i ponovno sjeda opodmetati relaksirajući jastuk pod leđa i pod noge oprisloniti leđa uz naslon stolice ili fotelje oizvoditi vježbe istezanja gornjih i donjih ekstremiteta orazgibavati zglobove ruku i nogu izvođenjem pokreta u punom opsegu, ali pritom fizioterapeut ne smije forsirati vježbe. Ako bolesnik hoda, mora se nastojati da se ta funkcija očuva dok god je to moguće. U hodu, a da toga nismo svjesni, ruke i noge, kralježnica, vrat, glava, a time i cijelo tijelo, postavlja se u najpovoljniji položaj. Pokret hoda počinje u svim zglobovima tijela, prati ga rad svih mišića, a utječe na rad srca, krvnih žila, pluća, probavnih organa. Bolesnici se vrlo često tuže na «nemir u nogama», ustaju sa stolca ili iz postelje, te besciljno hodaju. Tu njihovu potrebu treba iskoristiti i usmjeriti njihovo kretanje. Šećite se njima svakodnevno što je duže moguće, izvan kuće ili stana, po manje tvrdom, umjereno neravnom tlu (park ili sl.). Važno je da ne mijenjate mjesto šetnje, jer nepoznata okolina kod oboljeloga potiče nesigurnost, strah i nemir. Izlasci izvan kuće neka uvijek budu u pratnji, oboljelom treba pomagati kod silaska ili penjanja stubama, uvijek mu treba pomagati kod mimoilaženja s ljudima ili drugim preprekama. Šetnje s bolesnikom najlakši su i najbolji oblik fizikalne terapije. Pozitivan umor nakon toga smiruje oboljelog i omogućuje mu da lakše zaspi i bolje spava. Hod treba očuvati što duže, makar bolesnik nije u stanju napraviti više od pet koraka. Ako je bolesnik potpuno nepokretan, najveća je opasnost dekubitus. Dekubitus je defekt, nekroza kože, potkožnog tkiva pa i mišića. Nastaje zbog prestanka cirkulacije na zahvaćenom dijelu tijela u vrlo kratkom vremenu. Sprječavanje nastanka dekubitusa postiže se forsiranim održavanjem cirkulacije ugroženog područja, tj. masažom dijelova tijela koji su u neposrednom kontaktu s podlogom. Položaj u postelji treba mijenjati svaka dva sata, a kada je to moguće i češće. Kada oboljeli leži na leđima potrebno je pod glavu i vratni dio kralježnice podmetnuti srednje tvrd jastuk. Jastuk se stavlja također pod koljena i iznad peta, koje su često mjesto gdje nastaje dekubitus. U položaju na leđima provode se pasivne vježbe svih zglobova ruku i nogu u punom opsegu, ali se izbjegavaju nagli, grubi i preforsirani pokreti. Preporuča se i masaža ruku i nogu. Kada oboljeli leži postrance, mora se ruku one strane tijela na kojoj leži, savinuti u ramenu prema naprijed. Koljena i kukovi moraju biti lagano savijeni, a jastuk treba podmetnuti iza leđa i između koljena. Slobodnom rukom i nogom provode se vježbe, a preporučuje se i masaža istih. Kada oboljeli leži potrbuške, što je teže izvedivo ali i preporučljivo u kraćem razdoblju, masira se stražnji dio tijela, uključujući i ekstremitete. Stražnje dijelove tijela dekubitus i najviše ugrožava. Kod masaže preporučuje se koristiti antidekubitalne losione i kreme, posebice na trtičnom dijelu leđa, petama, laktovima i koljenima. Za ostale dijelove tijela preporučuju se analgetske kreme (npr. krema za reumu) u kombinaciji s antidekubitalnim preparatima. Uz fizikalnu terapiju i masažu važna je i higijena tijela i ležaja. Kod inkontinentnih pacijenata pelene za odrasle treba mijenjati tri do četiri puta na dan, a uporabu urinarnih, trajnih katetera treba maksimalno izbjegavati (urinarni trajni kateteri nužni su samo kod zastoja, retencije mokraće.). Koža oboljelog u svakom trenutku mora biti čista i suha. Mehaničke fleksibilne postelje u kombinaciji s antidekubitalnim madracem koji je priključen na zračnu crpku, velika su pomoć kod njege oboljeloga. U svojem programu Udruga je predvidjela nabavu i takvih pomagala, te će ih posuđivati članovima. VJEŽBE PAMĆENJA Nedavno je s uspjehom razvijena i provjerena tzv. SRT tehnika (kratica za trening s raspoređenim ponavljanjem) za tretman oboljelih od Alzheimerove demencije. Evo opisa jednog tipičnog slučaja: "Kći pacijentice koja je preuzela ulogu njegovateljice priča: Vozim mamu u Alzheimerov centar svaki radni dan. Vozimo se pedesetak minuta. Svaki čas me pita: "Kamo idemo?". Odgovaram: "U školu", i tako u nedogled. Sutra sam odlučila pokušati sa SRT tehnikom. Još prije polaska rekla sam joj: "Mama, sad idemo u školu". Nakon nekoliko sekundi pitala sam ju kamo idemo. Odgovorila je: "Rekla si, u školu". Nakon nekoliko minuta ponovo je pitam kamo idemo. Odgovor je: "Pa ti si rekla da idemo u školu!" i gleda me kao da sam poludjela. Nakon nekoliko minuta ponavljam pitanje i ona točno odgovara. Kad god krećemo pitam je kamo idemo, ona odgovara i više s tim nemamo problema." To je bio tipičan primjer, ali lako je moguće zamisliti slične primjere i za ostale dnevne aktivnosti oboljelih. Najčešće se koriste sljedeći razmaci: 20-40-60-90-120-150-180 sekundi, a zatim nekoliko minuta itd. Dakako, raspored tih ponavljanja prilagođava se težini smetnji u pamćenju. Ako se ne zna odgovor, sve se ponavlja rasporedom s početka treninga. Prazni intervali koriste se za različite socijalne aktivnosti. Riječ je o vrlo značajnom činitelju proaktivnog djelovanja obitelji – oboljeli se osjećaju važnima, nezapostavljenima, svrhovitima, uspješnima i sl., što sve pozitivno utječe na opću dobrobit oboljelog, ali i obitelji. Evo sada primjera kako se može poboljšati kvaliteta života oboljelih. tzv. Living room (najtočnije značenje je dnevni boravak). To su male zajednice (20-30 pacijenata) uređene tako da pacijenti imaju što veći osjećaj povezanosti s vlastitom prošlošću i drugim ljudima. Živo su obojeni zidovi soba za prijam, kozmetički salon i knjižnica. Na zidovima izvan sobe su slike, suveniri i slični predmeti iz mlađih dana pacijenta. Pretpostavka je da sve što aktivira pamćenje može djelovati na njegovo što sporije zatajivanje ili barem na psihološko zdravlje. Naime, oboljeli često odustaju od druženja zbog straha od socijalnih kontakata. Ako postoje zajedničke teme smanjuje se osjećaj izoliranosti i odbačenosti. Na kraju treba reći da se sve više istražuje kako pomoći starijima da što duže žive bogatim psihičkim životom. Raduje činjenica da se i za populaciju starijih ljudi oboljelih od Alzheimerove demencije razvijaju razmjerno efikasni programi kako bi se što duže sačuvale njihove psihičke funkcije.

FRONTOTEMPORALNE DEMENCIJE


(MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I ŠPORTA RH (2007.- ))
Ključne polazišne spoznaje: Frontotemporalne demencije (FTD) su grupa demencija, koja je glavni uzrok ne- Alzheimeorove demencije (AD), te predstavljaju sve važniji uzrok demencija. FTD se klinički može zamijeniti s AD, naročito u ranoj fazi bolesti. Ali, FTD se po kliničkoj manifestaciji i neuropatološkoj slici razlikuje od AD, a klinički se dijeli na tri podskupine sa heterogenom neuropatologijom (Neary I suradnici, 1998). Svaka od podskupina može biti u sklopu amiotrofične lateralne skleroze (ALS) (u engleskoj literaturi MND - motor neuron disease), FTD-MND sindroma karakteriziranog progresivnom demencijom uz bolest gornjeg i/ili donjeg motornog neurona. FTD-MND se razvija postepeno, s promjenama ličnosti I ponašanja, koje prethode razvoju znakova lezije prednjih rogova medule spinalis. Bolesnici s tipičnom slikom ALS mogu razviti FTD, I obratno ALS se može razviti u bolesnika s FTD. Razvoj kognitivnih promjena I demencije s ALS je uglavnom nepoznat, naročito u ranoj fazi bolesti. Ciljevi i hipoteza: Budući se trajanje bolesti FTD i AD i terapija razlikuju, nužna je točna dijagnostika bolesti. Hipoteza je da bolesnici s bulbarnom slikom ALS, a ne kortikospinalnom slikom češće razvijaju FTD. Pomoću Neary kriterija, baterije psiholoških testova, EEG, EMG i APOE planiramo postaviti točnu dijagnozu FTD, FTD-MND, te diferencijalno dijagnostički razlučiti od AD, naročito u ranoj fazi bolesti. Očekivani rezultati: 1. Uspostaviti kriterije za FTD dijagnozu. 2. Ustanoviti je li ALS bolesnici imaju kognitivnih smetnji. Longitudinalna studija bi trebala dati odgovor je li postoji pogoršanje kognitivnih smetnji i ako da li korelira sa pogoršanjem motoričkih funkcija ili ne? 3. Pojasniti elektrofiziološki funkciju frontalnih režnjeva pomoću Stroop testa 4. Ustanoviti prirodu neuropatoloških entiteta koji se kriju iza heterogene slike FTD i naći molekularne biološke pokazatelje koji bi ih objasnili. Pojavom bioloških markera, očekujemo da će biti moguće odrediti nozološki odnos između FTD-MND, FTD I klasične ALS. Cilj je istražiti da li navedeni tipovi bolesti uistinu predstavljaju fenotipske varijante uobičajene neurodegenerativne bolesti ili ne? Provjeru rezultata očekujemo neuropatološkom evaluacijom. Važnost predloženoga istraživanja: Očekivani rezultati predstavljati će prvu bazu podataka za FTD u Hrvatskoj I Sloveniji, glavnom uzroku demencija ne-AD tipa. Cilj je razlučiti između različitih feno- i genotipova unutar FTD.

Izvor: Projekti

FRONTOTEMPORALNE DEMENCIJE (FTD)

PREVALENCA FTD
- podaci o prevalenci FTD nisu pouzdani;
- 25% svih bolesnika sa presenilnom degenerativnom demencijom (Snowden i sar. 1996);
- 10% svih bolesnika sa degenerativnom demencijom (Brun 1987).

DIJAGNOSTIČKI KRITERIJUMI
(Istraživačke grupe iz Lund-a i Manchester-a,1994)
- POREMEĆAJI PONAŠANJA
- AFEKTIVNI SIMPTOMI
- GOVORNI POREMEĆAJI
- PROSTORNA ORIJENTACIJA I PAMĆENJE SU RELATIVNO DOBRO I DUGO OČUVANI
- NEUROLOŠKI I SOMATSKI ZNACI FRONTOTEMPORALNE DEMENCIJE
- Frontalna varijanta (demencija frontalnog tipa-Pickova bolest)
- Temporalna varijanta (semantička demencija, progresivna fluentna afazija)
- Progresivna nefluentna afazija

KLINIČKA SLIKA FTD
- postepen nastanak i razvoj bolesti,
- rani gubitak svesti o sopstvenom izgledu i socijalnim odnosima,
- dezinhibicija,
- stereotipno i perseverativno ponašanje
- govorno-jezički
- emocionalni poremećaji.

ETIOLOGIJA FTD
- Sporadične forme nepoznate etiologije
- Porodične forme (autozomno dominantno sa poligenskom modifikacijom-40% bolesnika sa FTD)
- Veza između 17. hromozoma i kompleksa sindroma dezinhibicija-demencija - parkinsonizam-amiotrofija (Wilhelmsen 1994)
- Mutacije na genu 17. hromozoma koji kodira tau protein (Hutton i sar. 1998)

Mikroskopska patologija
- Gubitak neurona u prva 3 sloja korteksa
- Astrocitna glioza korteksa i bele mase
- Granulovakuolna degeneracija u hipokampusu
- Tau pozitivne inkluzije u neuronima i gliji
- Pickove ćelije (balonirani ahromatski neuroni )
- Pickova tela - tau i ubikvitin pozitivne argirofilne prave fibrile u citoplazmi neurona medijalnih temporalnih regiona

Izvor:DRUGE DEMENCIJE - Elka Stefanova

KLINIČKE SPECIFIČNOSTI DEMENCIJE I PSEUDODEMENCIJE

PSEUDODEMENCIJA
- brzo nastale izmene u ponašanju, raspoloženje stabilno,
- apatija, anksioznost
- mnogostruke žalbe na poremećaj pamćenja
- insomnija, anoreksija,
- trajanje različito
- postojanje psihijatriske patologije

DEMENCIJA
- postepeni početak, unutar nekoliko meseci,
- objektivni problemi sa pamćenjem
- bolesnika dovodi porodica
- Depresija, anksioznost

Druge degenerativne bolesti
- Parkinsonova bolest
- Huntingtonova bolest
- Progresivna supranuklearna paraliza
- Muliple sistemske atrofije
- Kortikobazalna degeneracija
- ALS
- Spinocerebelarne ataksije

Izvor:DRUGE DEMENCIJE - Elka Stefanova

Rani simptomi demencije

Muškarci skloniji zaboravljivosti od žena
Prethodne studije pokazivale su jednaku sklonost spolova demenciji, pa je ova studija svojim rezultatima iznenadila znanstvenike.
Ako vaš dečko ili suprug stalno zaboravlja godišnjice ili vaš rođendan, možda krivnja ne leži u njemu. Rezultati novog istraživanja pokazali su da muškarci puno češće od žena pate od problema s pamćenjem i drugim "misaonim vještinama" koji su rani simptomi demencije.
Zaboravljivost je uvijek povezana sa starenjem, ali zaboravljanje svakodnevnih stvari u srednjoj ili mlađoj životnoj dobi, rani su simptomi demencije. Istraživanje pokazuje kako su muškarci već s malim kognitivnim oštećenjima tri puta skloniji razviti simptome demencije.
Istraživanje je pokazalo kako su zaboravljivosti i drugim ranim simptomima demencije puno skloniji muškarci. Prethodne studije pokazivale su jednaku sklonost, pa je ova studija svojim rezultatima iznenadila znanstvenike,

Izvor : XInhua

Poteškoće u hodu ukazuju na demenciju
http://img231.imageshack.us/img231/9...08947p0yv1.jpg
Stariji pacijenti sa blagim kognitivnim oštećenjem često imaju poteškoće u hodu, pokazuje istraživanje obavljeno na njujorškom Univerzitetu Ješiva.

"Neuropsihološke karakteristike blagog kognitivnog oštećenja su jasno utvrđene, ali ne i ostali markeri ponašanja" ističe tim povodom dr Džo Ferghese, vođa pomenutog istraživanja, a prenosi Rojters.

Stručnjaci sa Ješive upozoravaju da su neka novija istraživanja ukazala da teškoće u hodu nastaju već kod najranijih faza demencije, uključujući i blago kognitivno oštećenje.

Da bi to istražili, oni su proučili 54 osobe sa blagim kognitivnim oštećenjem sa elementima amnezije, 62 osobe sa ovim oštećem bez elemenata amnezije i 295 osoba bez kognitivnog oštećenja, koje su činile kontrolnu grupu.

Ispitanicima su merena neurološka oštećenja, kao i elementi hoda kao što su brzina, ritam i dužina koraka.

Ustanovljeno je da je poremećaj hoda povezan sa neurološkim oštećenjem najčešći kod blagog kognitivnog oštećenja s elementima amnezije (31‚5 odsto), zatim kod osoba koje imaju ovo oštećenje bez elemenata amnezije (19,4 odsto), a najređi kod subjekata iz kontrolne grupe (16,3 odsto).

U poređenju sa ispitanicima iz kontrolne grupe, oni koji su patili od bilo kog oblika kognitivnog oštećenja imali su u većini parametara izrazito lošiji hod.

Njujorški stručnjaci smatraju da bi procena poremećaja hoda mogla da predstavlja dopunski element definicije blagog kognitivnog oštećenja i jedan od elemenata prognoze kasnije demencije.

http://www.mtsmondo.com/lifestyle/ve...hp?vest=108947
Stariji pacijenti sa blagim kognitivnim oštećenjem često imaju poteškoće u hodu, pokazuje istraživanje obavljeno na njujorškom Univerzitetu Ješiva.

"Neuropsihološke karakteristike blagog kognitivnog oštećenja su jasno utvrđene, ali ne i ostali markeri ponašanja" ističe tim povodom dr Džo Ferghese, vođa pomenutog istraživanja, a prenosi Rojters.

Stručnjaci sa Ješive upozoravaju da su neka novija istraživanja ukazala da teškoće u hodu nastaju već kod najranijih faza demencije, uključujući i blago kognitivno oštećenje.

Da bi to istražili, oni su proučili 54 osobe sa blagim kognitivnim oštećenjem sa elementima amnezije, 62 osobe sa ovim oštećem bez elemenata amnezije i 295 osoba bez kognitivnog oštećenja, koje su činile kontrolnu grupu.

Ispitanicima su merena neurološka oštećenja, kao i elementi hoda kao što su brzina, ritam i dužina koraka.

Ustanovljeno je da je poremećaj hoda povezan sa neurološkim oštećenjem najčešći kod blagog kognitivnog oštećenja s elementima amnezije (31‚5 odsto), zatim kod osoba koje imaju ovo oštećenje bez elemenata amnezije (19,4 odsto), a najređi kod subjekata iz kontrolne grupe (16,3 odsto).

U poređenju sa ispitanicima iz kontrolne grupe, oni koji su patili od bilo kog oblika kognitivnog oštećenja imali su u većini parametara izrazito lošiji hod.

Njujorški stručnjaci smatraju da bi procena poremećaja hoda mogla da predstavlja dopunski element definicije blagog kognitivnog oštećenja i jedan od elemenata prognoze kasnije demencije.

http://www.mtsmondo.com/lifestyle/ve...hp?vest=108947

"Omega3" smanjuje opasnost od demencije
PARIZ - Nezasićene masne kiseline "omega 3" smanjuju opasnost od demencije za 60 odsto, pokazali su rezultati istraživanja koje je grupa francuskih naučnika iz Instituta za zdravlje i medicinska istraživanja (Inserm) sprovela na 8.100 osoba starijih od 65 godina.
Posle četiri godine praćenja načina ishrane tih osoba, istraživači su ustanovili da je opasnost od demencije manja za 60 odsto kod onih koji redovno konzumiraju ulje bogato nezasićenim masnim kiselinama "omega3" kao što je ulje od lana, oraha i uljane repice, a za 30 odsto kod osoba koje redovno konzumiraju voće i povrće.
Kod osoba koje konzumiraju ribu najmanje jednom sedmično opasnost od razvoja demencije se smanjuje za 40 odsto, a od degenerativnog moždanog obljenja Alćajmerove bolesti za 30 odsto.
Istraživači su naveli da se ti rezultati odnose samo na osobe koje nisu nosioci gena "ApoE4" koji podstiče nastanak Alćajmera iako su i te osobe kada ne konzumiraju nezasićene masne kiseline "omega 6" u većim, a "omega 3" u manjim količinama izložene dva puta većoj opasnosti od pojave demencije, preneli su francuski mediji.
Izvor: Radio Televizija Vojvodine

Višejezičnost smanjuje rizik za pojavu demencije?
Istraživanje kanadskih znanstvenika s York University sugerira da dodatni napor povezan s govorenjem više od jednog jezika potiče opskrbljenost mozga krvlju.

Kod osoba koje svakodnevno govore dva jezika demencija se javlja kasnije nego što je to uobičajeno kod njihovih vršnjaka koji se služe samo jednim jezikom.
Istraživanje kanadskih znanstvenika s York University provedeno uz sudjelovanje ispitanika koji žive u frankofonom dijelu zemlje sugerira da dodatni napor povezan s govorenjem više od jednog jezika potiče opskrbljenost mozga krvlju te tako pomaže pri održavanju njegove funkcionalnosti.
Glavni uzročnik demencije među osobama starije dobi je Alzheimerova bolest za koju nema lijeka.
Novo istraživanje je pokazalo da demencija kod osoba koje su veći dio života govorile samo jedan jezik u prosjeku nastupa 4 godine prije nego kod ljudi koji su se svakodnevno služili s dva ili više jezika.
Razlike u dobi u kojoj dolazi do razvoja demencije su bile uočljive i nakon što su znanstvenici u obzir uzeli i druge faktore rizika.
Izvor: Zagreb, (PLIVAzdravlje)

Neuroloski test



1. Nađi slovo C ispod. Nemoj se služiti kursorom.

OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO O
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO O
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO O
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO O
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO O
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO O
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOCOOOOOOOOOOOOOO O
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO O
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO O
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO O
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO O


2. Sada nađi broj 6 ispod.

99999999999999999999999999999999999999999999999999 99999999999999999
99999999999999999999999999999999999999999999999999 99999999999999999
99999999999999999999999999999999999999999999999999 99999999999999999
99996999999999999999999999999999999999999999999999 99999999999999999
99999999999999999999999999999999999999999999999999 99999999999999999
99999999999999999999999999999999999999999999999999 99999999999999999


3- Sada nađi slovo N. Ovo je malo teže...

MMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMNMMMM
MMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMM
MMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMM
MMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMM
MMMMMMMMMMMMMMMMMMM MMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMM


Ako si uspela-o proći sva tri testa, možeš otkazati godišnju posetu neurologu.
Mozak ti radi odlično i daleko si od Alzheimerove bolesti.

Čestitke!