Lirsko - epska pesma - balada

Lirsko- epska pesma je mešovita književna vrsta u kojoj se sažimaju lirski, epski i dramski elementi.
Balada je pesma koja ima epski karakter jer se njom prepričava neki digadjaj,ali ima i lirski karakter jer se kroz saopštavanje dogadjaja,peva i o osećanjima likova koji u dogadjaju učestvuju.Zato se ove narodne pesme svrstavaju u epsko - lirske.
Kada je sadržaj pevanja tužan i ima tragičan kraj nazivamo je balada,a kada je dogadjaj i kraj sretan - romansa.

Balade: Smrt Omera i Merime, Ženidba Milić Barjaktara..Hasanaginica

Romanse: Stojan i Ljiljana

Hasanaginica je narodna balada, koja je nastala izmedju 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prenosila se sa kolena na kolena po Imotskom i okolini.Postojala je u usmenom obliku dok je nije zapisao italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka ili ilirska). Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji". Od tog trenutka su se počeli nizati prevodi ove pesme na raznim svetskim jezicima.
Neka od velikih književnih imena svetskog glasa koja su prevodila Hasanaginicu na svoj jezik su Aleksandar Sergejevič Puškin,gete,valter Skot,Adam Mickijevič,i mnogi drugi.moglo bi se reći da je Hasanaginica najprevodjenija narodna pesma..

Ženidba Milić barjaktara

Mili Bože, čuda velikoga!
Kad se ženi Milić barjaktare,
On obidje zemlju i gradove
Od istoka pake do zapada,
Prema sebe ne nadje djevojke:
Glavit junak svakoj manu nadje;
Ženidbe se proći hotijaše;
No da vidiš čuda iznenada!
Jedno jutro u svetu nedjelju
Poranio Milić barjaktare
Na jutrenje Milješevci crkvi,
Pred crkvom ga namjera namjeri
Na junaka vojvodu Maletu
Od bijela Kolašina grada,
Pa govori vojvoda Maleta:
"Oj Boga ti, Milić-barjaktare!
Ti obidje zemlju i gradove
Od istoka pake do zapada,
A po ćudi ne nadje djevojke,
No ti hoću jedno čudo kazat’:
Eno za te ljepote djevojke
U Zagorju ukraj mora sinja,
U onoga Vida Maričića;
Čudo ljudi za djevojku kažu:
Tanka struka, a visoka stasa,
Kosa joj je kita ibrišima,
Oči su joj dva draga kamena,
Obrvice s mora pijavice,
Sred obraza rumena ružica,
Zubi su joj dva niza bisera,
Usta su joj kutija šećera;
Kad govori ka’ da golub guče,
Kad se smije ka’ da biser sije,
Kad pogleda, kako soko sivi,
Kad se šeće kao paunica;
Pobratime, sva ti je gizdava,
Daleko joj, vele, druge nije.
A Vide je krasan prijatelju,
Prema tebe, prema doma tvoga;
Sva je slika, mio pobratime!
A i Vidu nije za te krivo,
Bez riječi daće ti djevojku;
Nit’ je prosi ni jabuke daji,
Već ti kupi kićene svatove,
Pak ti idi Vidu po djevojku."
Tome Milić odmah kail bio,
Pa iz crkve ode dvoru svome,
Te on kupi kićene svatove
Po svoj Bosni i Hercegovini,
I po Župi i Kotaru ravnu;
Sve junake mlade neženjene,
Dobre konje prije nejahane:
Kuma kumi Janković-Stojana,
Starosvati Pivljanina Baja,
A djeveri Mandušića Vuka.
Kad je Milić svate sakupio,
Diže svate, ode po djevojku.
Kad su bili prem’ Vidovu dvoru,
Na pendžer se Vide naslonio,
Pa kad vidje kićene svatove,
Sam je sobom Vide govorio:
"Mili Bože, lijepijeh svata!
Čiji li su, kud će po djevojku?"
U riječi, koju besjedio,
Pred dvore mu svati dojezdiše,
Đuvegija riječ prihvatio:
"Mili taste, Vide Maričiću!
Moji svati sa Hercegovine,
Potegli smo na boga i sreću
A po tvoju šćeru Ljeposavu."
To je Vidu vrlo milo bilo,
Pa podviknu svoje vjerne sluge:
"Sluge moje, otvarajte vrata:
Svatovima konje privatite,
Vodite ih u podrume donje,
Mile goste na bijelu kulu."
Gospodara sluge poslušaše,
Otvoriše na avliji vrata,
Pod gostima konje privatiše,
Konje vode u podrume donje,
Mile goste na bijelu kulu.
Poštu čini Vide Maričiću,
Časti svate tri bijela dana,
Dok navrši, što je kome drago;
Kad četvrto jutro osvanulo,
Dva su brata sestru izvodila,
Ja kakva je cura Ljeposava!
Kroz marame zasijalo lice,
Svatovima oči zasjenile
Od gospodskog lica i odjela;
Svi svatovi nikom ponikoše,
I u crnu zemqu pogledaše,
Ja od čuda lijepe djevojke.
No govori curi djuvegija:
"Oj punice, djevojačka majko!
Ili si je od zlata salila?
Ili si je od srebra skovala?
Ili si je od sunca otela?
Ili ti je Bog od srca dao?"
Zaplaka se djevojačka majka,
A kroz suze tužno govorila:
"Mio zete, Milić-barjaktare!
Niti sam je od zlata salila,
Niti sam je od srebra skovala,
Niti sam je od sunca otela,
Veće mi je Bog od srca dao:
Devet sam ih takijeh imala,
Osam ih je udomila majka,
Nijedne ih nije pohodila,
Jer su jadne roda urokljiva,
Na putu ih ustrijeli str’jela."
Kroz plač zeta punica dariva,
Dariva ga zlaćenom košuljom.
Al’ da vidiš i čuda i fale!
Kakva dara taste zetu daje:
Gizdava mu poklonio vranca,
Vrana konja, brate, bez biljege.
A na vranu čultan do koljena:
Čisti skerlet zlatom izvezeni,
Zlatne kite biju po kopitim’;
Bojno sedlo od šimšir-drveta,
Šimšir-sedlo srebrom okovano,
Na oblučju kamen sija dragi,
O oblučju gospodsko oružje:
S jedne strane sablja okovana,
S druge strane šestoper pozlaćen;
Zauzdan je uzdom pozlaćenom;
Njime zeta svoga darivaše.
Najbolji mu peškeš šure daju,
(Najbolji je, najžešćijeh jada!),
Svoju seku šure zetu daju,
Baš sestricu curu Ljeposavu.
A kad Milić dara privatio,
Konja jaše, konj mu poigrava,
A zvekeće sablja o bedrici,
A žubore puca na prsima,
Na kalpaku trepeće mu perje:
Nije šala onaka djevojka!
Nije šala onaki darovi!
Podiže se kita i svatovi,
Razviše se svileni barjaci,
Zasviraše svirke svakojake,
Udariše jasni talambasi,
Začuše se svatske davorije,
Stade bakat surih bedevija,
Otidoše s Bogom putovati.
Kad su bili gorom putujući,
Stiže urok na konju djevojku,
Pa govori do sebe djeveru:
"O djevere, Mandušiću Vuče!
Zazor mene u te pogledati,
A kamoli s tobom govoriti,
Al’ nagoni muka na nevolju:
Kaži kumu, kaži starom svatu,
Nek ustave sure bedevije,
Nek ugase svirke i pop’jevke,
Uz jelike prislone barjake,
Nek me skinu sa dobra konjica,
Nek me spuste na zelenu travu;
Ljuto me je zaboljela glava,
Jarko mi je omrznulo sunce,
A crna mi zemlja omiljela,
Bog bi dao, te bi dobro bilo!"
Cvili, pišti djever do djevojke:
"Stani kume, stani stari svate!
Stani, pobro, Milić Barjaktare!
Ustavite svirke svekolike,
Ugasite svatske davorije,
Uz jelike prislon’te barjake,
Da skinemo sa konja djevojku;
Ljuto tuži moja mila snaša,
Ljuto ju je zaboljela glava,
Jarko joj je omrznulo sunce,
A crna joj zemlja omiljela,
Bog bi dao da bi dobro bilo!"
Tad stadoše kićeni svatovi,
Ustaviše svirke i pop’jevke,
Djever skide sa konja djevojku,
Pa je spusti na zelenu travu,
On je spusti, ona dušu pusti.
Svi svatovi grozne suze liju,
A najviše Milić-barjaktare;
Djuvegija jadan naricao:
"Zaručnico, mlada Ljeposava!
Tu li tebe sudjen danak nadje!
Ni kod moga ni kod tvoga dvora,
Ni kod moje ni kod tvoje majke,
Već u gori pod jelom zelenom!"
Sastaše se kićeni svatovi,
Sabljama joj sanduk satesaše,
Nadžacima raku iskopaše,
Saraniše lijepu djevojku
Otkuda se jasno sunce radja;
Posuše je grošim’ i dukatim’;
Čelo glave vodu izvedoše,
Oko vode klupe pogradiše,
Posadiše ružu s obje strane:
Ko j’ umoran, neka se odmara;
Ko je mladjan, nek se kiti cv’jećem;
Ko je žedan, neka vodu pije
Za dušicu lijepe djevojke.
Još nariče Milić barjaktare:
"Čarna goro, ne budi joj strašna!
Crna zemljo, ne budi joj teška!
Vita jelo, pusti širom grane,
Načini mi zaručnici lada;
Kukavico, rano je ne budi,
Neka s mirom u zemlji počiva!"
Svatovima jošte riječ kaže:
"Braćo moja, kićeni svatovi!
Hajte, braćo, da mi putujemo,
Hajde svaki, kako koji može,
A ja idem, kako konjic može
Mojoj staroj na muštuluk majci."
Digoše se Bogom putovati,
Svaki ide, kako koji može.
Milić ode, kako konjic može.
Daleko ga ugledala majka,
Malo bliže preda nj išetala,
Konja grli, a Milića ljubi:
"Čedo moje, Milić-barjaktare!
Dje su svati, dje ti je djevojka?
Vodiš li mi zamjenicu, sine,
Koja će me jutrom zam’jeniti,
Dvor pomesti, vode donijeti,
Poredjati gospodske stolove?"
Al’ besjedi Milić barjaktare:
"O starice, moja mila majko!
Idu svati, ne vode djevojke:
Ostala je tvoja zamjenica
Ni kod moga ni kod svoga dvora,
Ni kod moje ni kod svoje majke,
Do u gori pod jelom zelenom!
No starice, moja slatka majko!
Brzo trči dvoru bijelome,
Pa mi steri mekanu postelju,
Ni dugačku ni vrlo široku,
Jer ti dugo bolovati neću."
Proli suze Milićeva majka,
Povrati se dvoru kukajući,
Brže stere mekanu postelju,
Ni dugačku ni vrlo široku.
Kaka dodje Milić barjaktare,
On se spusti na meku postelju,
Dok se spusti, on dušu ispusti.
Dok dodjoše kićeni svatovi,
Dotle s’ Milić mrtav naležao;
Kad to vid’li kićeni svatovi,
Naopako koplja okrenuše,
Naopako kolo povedoše,
Žalostivu pjesmu zapjevaše;
Sabljama mu sanduk satesaše,
Nadžacima raku iskopaše,
Sahraniše Milić-barjaktara
Kuda jarko smiruje se sunce.
Osta jadna samo'rana majka,
Ona kuka kako kukavica,
A prevrće kako lastavica;
Ona ide svome vinogradu,
Kosu reže, pa vinograd veže,
Suze lije, čokoće zal’jeva,
Vinogradu tiho progovara:
"Vinograde, mili rukosade!
Ko je tebe mene zasadio,
Nikada te veće brati neće!"
Kada bude na zahodu sunce,
Tad’ izlazi Milićeva majka,
pa govori, a za suncem gleda:
"Blago mene i do Boga moga!
Blago mene, eto sina moga!
Eto g’ majci, dje iz lova ide,
Nosi majci lova svakojaka!"
Ne bi sina, ni od sina glasa.
Kada bude na istoku sunce,
Izilazi Milićeva majka,
Sunce gleda pake progovara:
"Blago mene, eto mi snašice!
Ide s vode, nosi vode ladne,
Hoće mene staru zam’jeniti."
Ni bi snahe, ni od snahe glasa,
Veće majka kuka od žalosti,
Kuka tužna kako kukavica,
A prevrće kako lastavica,
I kukaće do sudjena dana.

thats very nice posts.....