Mitologija-Tajna drevnih Maya

Devet gospodara Noći koji čuvaju (skrivaju) Ona sa suknjom od žada

Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim
ruševinama palata, hramova i piramida. Gleda Athumanunh natpise
hijeroglifa koji prekrivaju zidove tih zagonetnih palata, hramova i
piramida. Hoda Athumanunh tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive
i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu
uzdižu magle ljudske prošlosti, neznanja i zagonetki.

Ako ste pomislili da je Athumanunh u drevnom Egiptu, prevarili ste se.
Athumanunh je opet zalutao u džungli, no, ovaj puta ne u džungli
Amazone, nego malo severnije u džunglama Yukatana, dakle u drevnom
gradu tajnovitih drevnih Maya što ga oni svojim imenom nazvaše Palenque.


tajna drevnih Maya

Zna Athumanunh da su Maye narod koji se znatno razlikuje od svih
drevnih naroda. Maye posjeduju samo najnužnije stvari za život, ne
poznaju i ne mare za stvarilicnog vlasništva, obrađuju zemlju vrlo
primitivnim oruđima, a uzgajaju samo kukuruz i jedu samo temeljnu
hranu. No, vladari i svećenici Maya bogato i raskošno su odeveni i
izvode neobične rituale, računaju astronomskim brojkama i prate nebeska
tela izuzetno i nezamislivo precizno bez ikakvih pomagala.

Svaki pripadnik naroda Maya zna gde mu je mesto u strogo podeljenom
hijerarhijskom društvu, a boje se samo kataklizme. Strašno su zabrinuti
i preplašeni zbog moguće propasti i kataklizme (koja se možda već
jednom davno prije dogodila i moćnoj Atlantidi, (Athumanunh ništa ne
tvrdi, samo razmišlja), Maye stanu razvijati matematičko i astronomsko
merenje svojeg vremena ne bi li predvideli i tako preduhitrili svoju
propast i kataklizmu.

No, lutajući tako misterioznim ruševinama drevnog i tajnovitog grada
Palenque, odjednom Athumanunh ne može verovati vlastitim očima!
Athumanunh je na jednom kamenu pročitao nadnevak koji je za drevne Maye
trebao biti u dalekoj budućnosti, a nadnevak odgovara našem računanju
vremena i pada na 22. prosinca 2012. godine.

Athumanunh zna da je to nadnevak kada drevnim Mayama prestaje 'Peto
doba Sunca' i da se tada treba dogoditi nešto strašno u vidu
kataklizme. Prema Mayama strašna kataklizma trebala bi se dogoditi
dakle 22. prosinca 2012. godine u vidu strašnih potresa.

Athumanunh brzo uzima svoju beležnicu iz džepa i stane računati onako
kako su računali drevni Maye, ali baš u trenutku kada je Athumanunh
pomislio da je shvatio brojanje i računanje drevnih Maya, te nakon
bezbrojnih ispisanih papira celi sastav računanja Athumanunhu se
odjedanput raspao.

Baš tako, doslovno mu se sve raspalo i više mu ništa nije niti
'štimalo' niti mu se podudaralo. Kao da su se drevni Maye opet poigrali
s Athumanunhom, baš na isti, ili možda slični način kako su to znali
učiniti i drevni Egipćani.

Još jednom Athumanunh je shvatio i spoznao da uopste ne razume Maye, a
ovi su se toliko slatko nasmejali i napokon mu otkrili gde to stalno
čini previde i gde to greši. Naime, Athumanunh je smetnuo s uma i
potpuno zaboravio da je prema mitologiji drevnih Maya 'devet gospodara
Noći' koji čuvaju 'Onu sa suknjom od žada'. Još jednom Athumanunh je
zanemario nešto što je toliko puta pročitao u predivnim drevnim
mitološkim pričama, u tim pričama gdje su 'mitovi doista poput snova -
u isti mah su posve neobični, ali i opsesivno svakidašnji!


zašto su se drevni Maye toliko bojali i grozničavo računali ciklus 'One sa suknjom od žada'

No, dobro idemo onda redom. Baktun, Katun, Tun, Uinal, Kin, na prvi
pogled sve je u najboljem redu i ništa nije neobično, jer tim redom
Maye računaju cikluse Vremena. Idemo onda ispočetka, ali obrnutim
redom: 1, 20, 360, 7200 i 144 000 dana. Dakle, 1 x 20 = 20 x 20 = 400 x
20 = 8000 x 20 = 160 000. Idemo sada na ovaj način: 1 dan, a takvih je
13, 13 x 20 = 260, onda 18 x 20 = 360, pa 360 x 20 = 7200 i na kraju
7200 x 20 = 144 000. Na trenutak Athumanunhov sustav je dobar, ali u
nizu nedostaje 260 (Tonalamatl) i godina Haab nema 360 dana, nego 365.

No, niti godina od 360 + 5 nesretnih dana Athumanunhu ne idu u prilog,
jer ta Sunčeva godina ne traje 365, nego 365,25 dana. Dakle,
Kalendarski krug Maya ne 'zapliće' se svakih 52 godine, nego svakih 52
umanjeno za (52 x 0,25 = 13 dana). E, onda pak to nikako nije 18 980
već 18 993 dana. Eto ti ga sada Athumanunh sve si zapetljao.

To je zato što je Athumanunh zaboravio na 'Onu sa suknjom od žada'
(Venera – po Athumanunhu). Dakle, ako su drevni Maye 117 puta vidjeli
'Onu sa suknjom od žada' kojoj je potrebito 584 dana da se jednom
okrene u gracioznom okretu oko sebe onda Athumanunh mora računati ovako
117 x 584 = 68 328, no, to pak sada ne odgovara Sunčevom ciklusu od 68
302 dana. Athumanunh će ipak računati 68 328 x 20 = 1 366 560, jer taj
'super broj' Maye su i zapisale na svojim hramovima i lako je uočljiv
na svim zidovima.

Nadalje, ako sada Athumanunh ima 26 dana previše u odnosu na Sunce, pa
ako 'super broj' drevnih Maya usporedi sa Suncem i njegovim
'uništenjem' ima onda Athumanunh i 520 dana previše. E, sada pak
Athumanunhu ne preostaje ništa drugo nego da 'Onu sa suknjom od žada'
uskladi sa Tzolkinom drevnih Maya, ili da dobije najvažniji ciklus od
260 dana.

Dakle, 260 : 117 = 2, 22222. No, ali zašto su drevni Maye Athumanunhu u
mitološkoj priči napisali da je 'devet gospodara Noći'? Zašto je
Athumanunh pronašao i prepoznao po devet kodova drevnih Maya na svakoj
strani poklopca sarkofaga iz Palenque? Ako Athumanunh podijeli ovako 20
: 2, 22222 = 9. Evo ga, evo tih 'devet gospodara Noći' koji čuvaju 'Onu
sa suknjom od žada'. Sada pak Athumanunhu preostaje samo onih 68 328
dana podijeliti sa 360 (toliko je stupnjeva u krugu, a to su znali i
drevni Maye), dakle 68 328 : 360 = 189,8, pa onda tih 189,8 x 2, 22222
= 421,77.

Nakon toga Athumanunh proba taj broj rastaviti na stotice, desetice,
jedinice što bi izgledalo ovako: 400 stotica, 20 desetica, 1 jedinica i
ostatak od 0,77, pa ako se to onda pomnoži s 360 onda je to 400 x 360 =
144 000 (baktun), 20 x 360 = 7200 (katun), 1 x 360 = 360 (tun). Uf,
dobro je, bilo bi dosta za sada. Da vas Athumanunh ne zbuni baš previše
ovim brojkama drugi put objasnit će dalje kako bi na kraju otkrili tu
tajnu drevnih Maya kojoj smo sve bliže.

http://razbibriga.net/imported/2010/12/310-1.jpg
Ona Svijetlog oka, Ona daha svježeg jutarnjeg u Vrištećoj tišini Sylenca

Poput iznenadnog i neočekivanog praska, razlila se jutarnja svjetlost
nad proplankom šume Mynechyz, proplankom koji su Alanđani nazivali
Wolsha. Sonsyreyi koja je, nakon hodanja tijekom cijele noći, sada bila
potpuno promrzla, Wolsha je morala doista izgledati kao mjesto gdje je
Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo izuzetno brzo uz posljednje
sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples.
Kawamadhe – vrata Vjetra (dolina Sylenca)

Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se već
ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo upravo to tajnovito i
misteriozno mjesto, mjesto o kojem su kazivali i stalno ponavljali u
legendama o Dječaku i Vjetru simpatični i mudri starci Sychythe. Bilo
je to mitsko i tajnovito mjesto, mjesto gdje se gasio dan i mjesto gdje
su vjetrovi plamtjeli i stenjali svu noć.

Sonsyrey je sada znala i bila je sasvim sigurna da je samo na korak od
mjesta koje su Alanđani nazvali Kawamadhe, a Kawamadhe su bila vrata
Vjetra, vrata koja pak su se nalazila na mjestu gdje se Alanđanin igrao
s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom, vjetrom koji Ga je
oduvijek ljubomorno čuvao.

Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca, mirise koji su
odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya
napokon vjerovala i razumjela Panđine riječi koje je on znao toliko
puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne
rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u
dolinama Sylenca.
http://razbibriga.net/imported/2010/12/411-1.jpg
mistična svijetlost iznad šume srebrenog bora koju su vidjeli Sychythe
Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu.
Suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače
udarati. Usred tog nepreglednog carstva koje su krasili mistični
krajobrazi Zaboravljenog i Izgubljenog svijeta, na samim Vratima
vjetra, vjetra strašnog i olujnog, mjestu gdje je taj strašni vjetar
postizao nevjerojatnu brzinu, stajala je najljepša Palmina leptirica.

Slomljena i krhka, djevojka najljepših nebesko plavih, sada uplakanih
očiju, djevojka najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo i
zapamtilo to Strašno i Tajnovito Vrijeme, Vrijeme Tajni Najtajnijih, a
sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna Svijetlost. Ona je
osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage
i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova
Toplih mora Južnih, prošapuće:
http://razbibriga.net/imported/2010/12/510-1.jpg
mističnu svijetlost Sylenca vidjela je i mitska Enhu ptica u zoru Hawalandha
'Uzaludno me pokušavaš uvjeriti Alanđanine da je naša ljubav nestala s
prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Sva ova tišina koja me okružuje i
pokušava me uplašiti, zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje.
Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja Te
napokon prepoznajem i vidim Te u njihovim krošnjama. Sada sam napokon
sigurna da je Tvoj pogled rasipao ovu tamu Noći i pretvorio je u
prekrasan Dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače
udarati …'

Dakle, opet vam Athumanunh piše o 'Legendi o Alandiji', o toj
zagonetnoj i misterioznoj zemlji što prostire se na samom rubu Svijeta
poznatoga tamo negdje, negdje daleko na Sjeveru, negdje iza zastora
noći, negdje pod svijetlom milijuna Zvijezda, Zvijezda koje su
opetovano okitile plave plašteve noći, noći pod čijim okriljem su mirno
spavali, sada opet uzdignuti i ponosni nekada moćni i Slavni gradovi.


mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i Vitezovi vjetra čekajući zvijezdu Hawalandha zapalivši svoje vatre u krug

Mirno je spavao i Asgrad, a gusta tama prekrila je njegove kule i
bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta
gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani tog istog Svijeta
prostirao se, u tim nevjerojatnim, nezamislivim i nepreglednim
prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca, Svijet je
to u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih.

U toploj dvorani velike utvrđene alandske palače grada Asgrada, palače
koju Alanđani imenom svojim nazvaše Mynetonka, u pratnji svojih
najodanijih kneginja, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra,
sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona.

http://razbibriga.net/imported/2010/12/610-1.jpg
mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i strašni alandski polarni vukovi Wyghenha
Ona, djevojka ugodna oku, djevojka guste crne kose pozorno i dugo
češljane koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, djevojka
kose crne kao tmina noći, kose sada vezane trakom na čelu. Njezine
bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su
blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile
svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama.

Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima
napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima, koje je to čudnovato i
nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i
izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj
haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti.

Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u
svojim dugim i strašnim lutanjima tog Strašnoga i Nezamislivoga
Vremena, kroz taj misteriozni i zagonetni Izgubljeni Svijet u
prostranstvima Sjevera, u dolinama Sylenca …
http://razbibriga.net/imported/2010/12/810-1.jpg
U ovim sve hladnijim danima mjeseca što ga Athumanunh nazva
'Vjetrovnik', ogrnut svojim toplim ogrtačem, uz topli kamin u kojem se
igraju neumorni plameni jezici, Athumanunh opet ima vremena za svoje
stare prašnjave knjige, ali 'Svijetle Noći' dolaze sve brže i ostaju
sve duže, pa Athumanunh umoran brzo zaspi i nošen krilima Nikte zaplovi
u more svojih snova.


da li je Athumanunh siguran da to baš plivaju ribe

Sanjao jednom tako Athumanunh, da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u
prijateljstvu i slozi, ondje gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili
cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je
li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom
zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama
potonulih gradova negdje duboko pod morem, ali sada razborito i
miroljubivo …

Athumanunh je zalutao na svojim koračanjima u daleku prošlost, davno
prije jedanaest tisuća godina, u samo središte uvijek nemirnog
Atlantika, te se našao na čudnom, ali predivnom otoku koji se zeleni i
miriše opojnim mirisima.
http://razbibriga.net/imported/2010/12/910-1.jpg
Athumanunh sanja zeleni otok u čijem krilu spava grad moćnih vladara ponosnog naroda

Taj zeleni otok domovina je plemenite i moćne rase koja je nekada davno
prije Zemljom koračala. Narod tog otoka posjeduje veliko bogatstvo
zahvaljujući prirodnim resursima svoje zemlje, a u sredini, u samom
središtu otoka, spava grad.

Grad je središte bogate trgovine i velikog prometa, ali i prijestolnica
moćnih vladara tog otoka koji čvrsto i pravedno vladaju nad ljudima i
zemljom na otoku, ali i duboko u Europi, Africi i Aztlantiji (Amerika
po Athumanunhu). Grad i cijeli zeleni otok čuva moćna i na sve spremna
vojska …

http://razbibriga.net/imported/2010/12/0010-1.jpg
No, tako je bilo nekada davno prije, a sada ispred Athumanunha leže
neke pitoreskne ruševine … Posvuda su razbacane velike hrpe kamenja,
između kojih se jasno mogu opaziti tragovi i sjene velebnih hramova i
palača … preko tih ruševina nadvio se, umjesto bršljana, debeli sloj
podmorskog biljnog života.
Koji je ovo dio našeg globusa u koji zaluta na svojim koračanjima kroz
mitologiju Athumanunh i tko je složio sve ovo ogromno kamenje iz
prastarih vremena?

Ispred mojih očiju je, nekada davno prije, razoren, uništen, ležao isti
onaj grad što nekada spavao je spokojnim snom pravednika, a sada
njegovi krovovi otvoreni zjape prema nebu, njegovi hramovi su urušeni,
njegovi lukovi porušeni, njegovi stupovi razbacani … Još dalje, tek
ostaci kiklopskih akvedukata, ovdje visoki stilobat akropole s
plutajućim obrisima Partenona, ondje tragovi lučkih dokova … još dalje,
duge crte potopljenih zidova i širokih praznih ulica koje ne vode sada
nikamo – zar su to Pompeji pod vodom?

Athumanunh se prisjeća što pročitao je u knjigama svojim starim i
prašnjavim: 'Drevni Egipćani klanjali su se božanstvu Sunca kada bi ono
zalazilo i tada bi oni gledali na zapad, a dalje na zapadu postojao je
još jedan mističan narod – drevni Inke. Inke pak su se također klanjaju
božanstvu Sunca, ali u trenutku kada bi ono izlazilo i tada bi oni
gledali na istok. I jedni i drugi govorili su i kazivali o postojanju
nečega u morima Atlantika.'
da li je Athumanunh umjesto morskih nimfi (nerejide) pomislio da je pronašao mitske žene ratnice

Gdje sam li ja to zapravo bio? Zar stvarno ne znate? Čitao sam knjigu,
Dvadeset tisuća milja ispod mora (Jules Verne), na našem lijepom,
toplom i plavom moru, tijekom zasluženog odmora, u sjeni visokih
borova, a onda mi je šum valova u blago ljetno predvečerje stao šaptati
kroz krošnje tih borova. Isprva tiho, pa najtiše, a zatim sve glasnije:
Atlantisss, Atlantisss … Pridignem se s ležaljke, odložim knjigu i
zagledam se u valove dodirujući ih rukama, pa odjednom osjetih da
koračam poput Pierra Arronaxa, planinama tog davno prije izgubljenog
kontinenta, dodirujem tisućama godina stare ruševine nekada moćne i
suvremene, hodam tamo gdje su nekada hodali prvi ljudi …



… ili se to opet Athumanunhu opet sve priviđa i ipak se to samo igraju
ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide …

http://razbibriga.net/imported/2010/12/01110-1.jpg

Athumanunhovo tajnovito doba Noći – vreme kada se Božanstva vole
Nebrojano puta Athumanunh na svojim koračanjima spomene 'tajnovito doba
Noći', ili 'mir spokojnog Jutra', ili pak vama zaželi 'miran San' sa
željom da vam 'Zvijezde poklone Dan'.

Athumanunh, taj stari heroj bez imena, zna i legendu Anakhtha koja se
zbila u noći kada su padale hladne kiše Shakazeye i predivnoj princezi
Toplih mora Južnih sakrile put do grada prozirnih zidova i visokih
zimskih bedema u kojem se odmara Andraghonh okružen i ljubomorno čuvan
tisućama najboljih ratnika što ikada prije zapamtilo ih je Vrijeme …

O legendi Anakhtha, neki drugi put, a sada Athumanunhova priča o tajnovitom dobu Noći.

http://razbibriga.net/imported/2010/12/002210-1.jpg
Aurora i Selena u Athumaunhovom snu
Lagano, polako i nečujno Nebom vuku kola crni snažni konji. To Božica
Noći putuje Nebom u svojim kočijama, a njezin tamni ogrtač natkriva
čitavu Zemlju. Tama polako obavija sve unaokolo, sva živa bića, ljudi i
bogovi, polako tonu u blaženi San.

Oko nečujne kočije Božice Noći tiskaju se mnogobrojne Zvijezde i
Zvjezdice i na zaspalu Zemlju prosipaju svoju lažnu svijetlost. Noć je
napokon zamijenila Dan.

Pored kočije Božice Noći mirno jašu i čuvaju je snažni i mladi sinovi
Božice Zore, dva mlada ratnika, očevi Vjetrova mitskih i strašnih,
osmero braće Anemoi. Onda pak se iz smjera Istoka na Nebo stane penjati
još jedna božica, Božica Mjesec, u kočiji koju vuku tvrdorogi snažni
bikovi.


Nikta tiha božica Noći

Bijela, gotovo prozirna haljina i njezin bijeli veo u obliku
polumjeseca obasjavaju zaspalu Zemlju i kao da je zalijevaju svojim
srebrenim zrakama. Na kraju svog puta Božica Mjesec se spušta u duboku
pećinu planine Latme u tajnovitoj zemlji Kariji, jer tamo spava utonuo
u vječni San prekrasni Bog Sna, vječiti mitski mladić.

Neizmjerno ljubi i voli Božica Mjeseca Boga Sna i svake se noći Božica
Mjeseca naginje nad Boga Sna, miluje ga i šapuće mu najslađe i
najnježnije ljubavne riječi.

No, usnuli Bog Sna ne čuje ljubavni šapat Božice Mjeseca, pa je poradi
toga i svijetlost Božice Mjeseca, (mjesečeva svijetlost), svijetlost
koju ona nesebično prosipa po zaspaloj Zemlji vrlo tužna.

Jutro je sve bliže i bliže, pa se Božice Mjeseca mora žurno udaljiti
prema horizontu, a na dalekom Istoku već se pojavljuje rumena vjesnica
Božice Zore, plavetna Božica Jutarnja Zvijezda.
ružičasta Aurora

Iza plavetne Božice Jutarne Zvijezde odmah se pojavljuje i
ružičastoprsta Božica Zore koja otvara vrata iza kojih će se uskoro
pojaviti svijetli Bog Sunca.

Obučena u svjetložutu haljinu uzlijeće Božica Zore svojim ružičastim
krilima na osvijetljeno Nebo koje je obojano ružičastim svijetlom. Iz
svog zlatnog ćupa sipa Božica Zore na još uvijek zaspalu Zemlju prve
kapljice rose. Kapljice u tišini padaju na travu i cvijeće koje se
stane presijavati u dijamantnim bojama.

Tog trenutka Zemlja počinje mirisati kao mlada djevojka i probuđena iz
slatkog sna Zemlja pozdravlja Boga Sunca koji izranja na obzoru Istoka.
Svijetli Bog Sunca izlazi iz dubina Oceana i penje se na Nebo u svojim
kolima koja vuku četiri snažna konja čijim žilama teče živa vatra.

Kada ugledaju blistavog Boga Sunca Zvijezde i Zvjezdice stidljivo se
sklanjaju i bježe u njedra tamne majke Božice Noći. Bog Sunca svijetli
sve snažnije i sve je više na Nebu s kojeg nesebično prosipa svoje
životodavne zrake na Zemlju na kojoj se sve budi i raste zadovoljno
toplinom i životom.

Onda pak, kada napokon završi svoj dnevni put Bog Sunca se na Zapadu
spušta u svijetle vode svoga oca Boga Oceana gdje ga čeka njegov zlatni
čamac koji će ga odnijeti natrag na Istok u njegov čudnovati dvorac. U
tom tajnovitom dvoru Bog Sunca će se odmoriti tijekom vladavine Božice
Noći kako bi slijedećeg dana izašao u zlatnom bljesku.

Dakle, ova priča koju napisa vam Athumanunh, priča je o vremenu kada
božica Selena ljubi boga Endimiona, a ostala božanstva što spominje ih
priča Athumanunhova su: Nikta, Aurora, Eol, Astrej, Eolfors, Helios i
božanska braća Anemoi što mitska imena nose Borej, Not, Eur, Zefir,
Kaik, Apeliot, Lib i Skirion.

Probajte ih smjestiti u priču na mjesta u kojima ih Athumanunh spominje
njihovim dužnostima, a ako ne bude išlo imate Athumanunha koji će vam
napisati novu priču što bit će nježnije od leptira, a uzbudljivija od
oluje.

http://razbibriga.net/imported/2010/12/003310-1.jpg
Athumanunh u tajnovitom gradu umirućeg Meseca
U potrazi za tragovima prvih pismena ljudskoga roda Athumanunh iznenada
naleti na jedan grad, ma zamislite samo, na nadmorskoj visini od četiri
tisuća metara. Njegovo ime na drevnom jeziku, davno prije nestalog
drevnog naroda, označava grad umirućeg Mjeseca.


grad umirućeg Mjeseca

Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim
ruševinama. Hoda on tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive i do
sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu
uzdižu magle prošlosti, neznanja i zagonetki.

Odjednom vidi on ostatke nečega što ga podsjeti na luku, u kamenu
urezani crteži rakova i raznih riba … Zna Athumanunh dobro da su se
Andi iz mora izdigli tamo davno u tercijeru, ali u to doba na Zemlji
nema čovjeka!

Malo dalje pronašao je Athumanunh nekakav smotuljak papirusa, a kako on
čita sve poznate i nepoznate hijeroglife baš se razveseli, ali … Što je
sada ovo? To nisu hijeroglifi, nisu to ni prastara pisma slikovnog
karaktera, a nisu ni poznata mu klinasta pisma… pa ovo je sitno pisan
tekst i sva slova (znakovi) zapravo odgovaraju jednom govornom glasu,
izgleda kao moderna fonetska abeceda.

Potraži Athumanunh svog starog prijatelja iz najljepšeg doba, pa ga
zamoli da mu pomogne da ga zajedno pročitaju. Stane tako Athumanunhov
prijatelj čitati: 'Žena imena Orjana došla je da ispuni nalog bogova da
postane pramajka Zemlje. Orjana ima četiri prsta koja su spojena opnom,
a rodila je 70 – ero djece i potom otišla natrag među bogove.'

Athumanunh se opet sjeća da je vidio niz kamenih glava koje su ga
nijemo, ali pozorno promatrale u 'gradu umirućeg Mjeseca' i dobro se
sjeća njihovih lica koja su različita. Tanke i debele usnice, dugi ili
kukasti nosovi, sitne ili glomazne uši, meke ili tvrde crte lica, a
neki su gologlavi, dok pak drugi imaju na glavi nešto što podsjeća na
kacigu, a svi oni imaju po četiri prsta, ali nisu im spojeni opnama.

Uf, a onda mu se učini da je nešto pročitao kao – Mu…- malo je
oštećeno, pa se ne vidi dobro. No, Athumanunhu padne napamet – Muror –
tajnovito nestala civilizacija naroda koji su nekada živjeli po otocima
Tihog oceana.

No, Muror civilizacija je cvjetala prije 23 000 godina, znači prije
Atlantide, ali prije 23 000 godina na Zemlji je kameno doba, pola
Europe i današnjeg američkog kontinenta je pod debelim naslagama leda,
a u pećinama Francuske i Španjolske smrzavaju se prvi ljudi koje
Athumanunh poznaje kao Kromanjonce.

Odjednom poput jata crnih ptica zlosutnica navru Athumanunhu misli kako
je jedna ponosna civilizacija mogla pasti tako u zaborav, tako
jednostavno nestati … Nestati zauvijek u vatrenim stihijama i
nezacijeljenim ranama što ih čovjek zada vlastitoj povijesti.

Kakve li se sve misli nametnu čovjeku kada korača po pepelu jednom
velikog i ponosnog naroda, naroda koji je podigao ove gorostasne
građevine, sebi na spomen.

Ali tko bijahu ti graditelji? Jesu li to tajanstveni Olmeci čija se
povijest poput Titana gubi u maglama legendi i bajki, ili su to možda
Tolteci, marljivi i miroljubivi koje zapamti jedino usmeno predaja? Što
bijaše s tim tajanstvenim civilizacijama tih jedinstvenih graditelja?
Što bijaše, gdje nestadoše …

http://razbibriga.net/imported/2010/12/004410-1.jpg
Mesto gde se svetlost duginih boja treperi poput svile
Mala skupina vojnika u tamnim, mutnim i prljavim oklopima sjedi pored
vatre i osluškuje šumove džungle iz koje je dopirala pjesma brbljavih
papiga s kojom se miješalo neko čudno prigušeno štektanje, pucketanje
grančica, tiho mumlanje, otegnuto urlikanje, dosadno i jednolično
zujanje prašumskih insekata.
Athumanunh zarastao u bradu u društvu je tih davno prije zaboravljenih
vojnika, zapravo, ti ga vojnici izuzetno cijene i poštuju otkada ih je
prije samo nekoliko dana spasio od nasrtaja jednog divljeg prašumskog
plemena.

Vojnici se pomalo boje, a boji se i sam Athumanunh ovih čudnih zvukova
plave i izuzetno tople prašumske noći. Athumanunh pokušava analizirati
u svojim mislima čega se zapravo boji i što mu to čini toliko neugode.
Možda pritajene zvijeri koja se sprema da mu zarije svoje oštre kandže
u vratne žile, ili ogromnih šarenih zmija što lome rebra, ćudljivih i
divljih plemena što svoje žrtve vežu za noge i ostavljaju obješene na
granama visokih stabala, ili neobičnih priča što kruže ovim mjestom.
Sparina je zagušljiva od vlage i truleži koja isparava s drveća, a zrak
je zasićen mirisom smola i peludi što nadražuje grlo i živcira. Vojnici
su umorni, umoran je i Athumanunh s njima, ali oprezni su, a oprezan je
i Athumanunh.

Nakon trideset dana u džungli Athumanunhu se instinkt za opasnost
istančao i pretvorio u osjetljivu tananu žicu koja reagira čak i na
blago strujanje povjetarca, a poradi toga san mu rijetko sklapa očne
kapke, pa zahvaljujući tome Athumanunh i je toliko izmoren.
Vojnici su razdražljivi i svadljivi, gotovo da su suludi, ali su još
uvijek živi. Da živi nakon trideset dana u džungli Amazone…
…'Je li to jezero duboko?' – upita Athumanunh. 'Još nismo ispitali
njegovu dubinu. No, sasvim sam siguran da je bistro poput suze i da u
njemu žive najukusnije ribe na svijetu. Ovdje je predivno, prekrasno …
nije mi uopće jasno odakle onakve strašne priče domorodaca o ovom
jezeru i zašto mu uopće nadjenuše ime Vražje jezero?' – objasni vojnik
u oklopu.

Athumanunh zamijeti da je vojnik mlad i neiskusan, pa si dopusti
slobodu da ga upozori: 'Ne razmišljaj o tomu vojniče. Odmaraj se, ali
budi oprezan i pozorno motri sve dok ti ne stigne smjena.' Mladi vojnik
sada se glasno nasmije: 'Uopće ne znam zašto stražarimo, pa ovdje nema
ni zvijeri, ni insekata, ni zmija, ni divljih plemena, nema nikoga osim
nas. Ovdje su samo stijene, jezero i mi!'

Athumanunh se uputi prema svom konačištu, ali još jednom upozori mladog
vojnika: Laku noć, samo nemoj zaspati! Zapamti, sutra ćemo biti
najbogatiji ljudi na svijetu!' Athumanunh je polako utonuo u san, a
onda negdje oko ponoći probudi ga glasan povik stražara: 'Iz jezera,
izlaze iz jezera! Hej, pa to nije moguće, nemoguće! Idu, iduu na nas!
Budite seee, gotovi smo! … Athumanunh skoči na noge i grozničavo stane
tražiti mač kojeg nikako da napipa, a onda shvati da se nalazi u
sigurnosti svoje sobe na 'mjestu gdje plaču ptice'.

Računalo baca slabo svijetlo, a debela i pomalo istrošena knjiga koju
je Athumanunh čitao, sada ga je dobrano nažuljala, jer je zaspao na
trosjedu s njom. Ovo što probudi Athumanunha u gluho doba Noći bio je
samo još jedan od njegovih snova na njegovim dugim lutanjima kroz
legende što su već davno prije zaboravljene.

Jeste li možda pogodili gdje je to Athumanuh zalutao i s kim je to on
bio negdje u dubini opasne i neukrotive prašume Amazone, te što je to
on s njima tražio tako daleko na misterioznim obalama Vražjeg jezera?



Nije li to Athumanunh napokon susreo Amazonke mitske žene ratnice? ... ili



... je opet Noć, koja zna imati čarobnu Moć, Athumanunhu pomiješala
legende i mitove te zavela ih u Tajne što tako dobro su skrivene? ...
no, ne brinite

http://razbibriga.net/imported/2010/12/005510-1.jpg
Ratnička božanstva – odvažna i hrabra mitološka bića što diče se hrabrošću
Athumanunh je malo zbunjen, zar su njegova koračanja kroz mitologiju
preteška, ili Athumanunh opet kazuje premalo i govori nejasno? No, nema
veze Athumanunh nastavlja koračati kroz mitologije i legende što davno
prije već su zaboravljene i samo na sebi svojstven način divi se on tim
tajnama što tako dobro su skrivene.

Počelo je doba koje Athumanunh naziva 'Dozrijevanje' i mjesec
'Maglodan' već je najavio Hladne kiše Shakazeye, a sada mjesec
'Vjetrovnik' polako, ali sigurno najavljuje Bijele snjegove Sylenca
koji će pasti s prvim danima mjeseca 'Snježnika' i opet pomiješati
legende starih i drevnih naroda koje Athumanunh naziva Hrabri narodi, a
početkom mjeseca 'Zvjezdoroda' započet će tada i doba 'Slabljenja' i
opet će Athumanunhu nedostajati onih famoznih pet dana: Alantanunh,
Nyghtanunh, Tangatanunh, Stargatanunh i napokon Hawalandh …

No, dobro, a sada nešto o tim ponosnim, hrabrim odvažnim i
nevjerojatnim ratničkim božanstvima drevnih Egipćana, pa evo ih redom:
Horus, Anhur, Sopdu i Montu.

Horus – krilati bog rata

Ovog ponosnog boga i veličanstvenog ratnika drevni su Egipćani
prikazivali u antropozoomorfnom obličju kao čovjeka sa sokolovom glavom
na kojoj se nalazila dvostruka kruna (Peshent) Gornjeg i Donjeg Egipta.
Horus (Behdeti) je mlad i moćan ratnik, sin Raov, koji je uzeo obličje
krilatog sunčanog diska, te se svom silinom spustio na protivnike
Raove. Raovi protivnici u strahu su pobjegli pretvorivši se u nilske
konje i krokodile, te podmuklo čekali na dnu Nila, ali krilati Horus ih
pronalazi i gađa ih harpunima. Nakon pobjede nad neprijateljima Raovim
(Senek an mu), Ra je zapovjedio da se u čast krilatog Horusa na sve
ulaze u hramove, svih božanstava, mora smjestiti krilati sunčev kolut
koji ih je štitio od svih neprijatelja. Na prikazima drevnih Egipćana
ponekad iznad faraona Horus lebdi u obličju sokola, te u kandžama drži
mlatilo, kao simbol kraljevskog dostojanstva u jednoj, te prsten
vječnosti (shenu) u drugoj, pa je to prikaz Horusa Behdetskog iz grada
Behdeti (Edfu) i ne bi ga trebalo miješati s Horusom sinom Izide i
Ozirisa

Anhur – nebeski potporanj

Dičio se hrabrošću, odvažnošću i velikom fizičkom snagom. Bio je
ratničko božanstvo, ali i zaštitnik lova i vojnika. Često je
predstavljan i kao pokrovitelj i zaštitnik ljudi, kao branitelj cijelog
Egipta kojeg štiti ne samo od neprijatelja već i od zlih duhova te
opasnih životinja. Štovao se u Gornjem Egiptu u gradovima Teni (Tinis)
i Djebnetjeret (Sebenitu). U ratu je uvijek išao ispred, odnosno na
čelu vojske. Borio se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma
tko oni bili, a nije ni prezao od borbe s ostalim božanstvima.
Neuspjeh, odnosno poraz, teško je podnosio i nije bilo nikakve isprike
za njega, a bila je i prava rijetkost kad je gubio bitke. Kasnije ga
drevni Egipćani poistovjećuju s bogom Šu, pošto je iz Nubijske pustinje
oslobodio i natrag doveo božicu Tefnut. Ponekad se među hijeroglifima
prepozna i natpis Anhur – Šu, 'onaj koji je natrag doveo daleku' ili
'nebeski potporanj'. Na glavi nosi četiri velika ptičja pera i
prikazivan je u antropomorfnom obličju. Ponekad ga je teško ne
poistovjetiti s Horusom krilatim ratnikom, ali i ostalim ratnim
božanstvima. Na povratku iz pustinje oženio se boginjom Mehit. Iako ga
je krasila hrabrost i mudrost vođenja rata bio je i zaštitnik svih
smrtnika braneći ih od svih vrsti opasnosti.

Sopdu – branitelj istočnih granica

Ovo ratničko božanstvo drevni Egipćani prikazivali su u antropomorfnom
obličju kao snažnog mladog muškarca koji na glavi ima dva pera, pojas
'shemset' a u rukama ratničku sjekiru i ankh, ponekad i regaliju štap
(skiptar uas). Neumorno i hrabro branio je istočne granice drevnog
Egipta, odnosno, hrabro je odbijao napade iz istočnih pustinja.
Božanska družica mu je predivna plavetna božica Sopdet. Ponekad ga
drevni Egipćani poistovjećuju s bogom Sah (Orion), a tada sa Sopdet
(Sirius) ima sina Soped odnosno 'Horusa spd', a tu je opet jasan naum
drevnih Egipćana da se ovaj božanski par (trijada) poistovjeti s
Osirisom i Izidom, te njihovim sinom Horusom.

Montu – živa duša Raova

Ovo ratničko božanstvo drevni Egipćani prikazivali su u antropomorfnom,
ali i u antropozoomorfnom obličju, a povezivan je direktno s bogom Ra,
odnosno kao njegovo ratničko obličje. Njegova sveta životinja bio je
bik, pa su ga tako ponekad znali nazvati i 'Bik planina Sunčeva izlaska
i zalaska'. Tako bog Montu personificira razornu silu sunca, te ga
ponekad opet u drevnim zapisima nazivaju i kao 'Bik moćne ruke'. Montu
je i faraonov ratnički bog, pa ga često na prikazima vidimo kako pred
faraona dovodi poražene protivnike, ili kako faraonu uručuje ratnički
srpoliki mač 'khepeš'. U antropomorfnom obličju prikazivan je kao
snažan mladi muškarac koji je naoružan (koplje, toljaga, nož, srpoliki
mač, luk i strijele …), a na glavi ima tri duga pera. U
antropozoomorfnom obličju (obličje solarnog božanstva) prikazan je s
tijelom muškarca i glavom sokola na kojoj su tri pera između kojih je
sunčani disk oko kojeg se zaštitnički omotala zmija (ureus).
krilati Horus ratničko božanstvo (ovo nije Horus sin Izide, a o toj razlici drugi put)

http://razbibriga.net/imported/2010/12/006610-1.jpg
Predivno pustinjsko praskozorje
Mogla je to biti negdje Dvadeset i treća godina, Prvi mjesec treće
sezone, dan šesnaesti po drevnom egipatskom kalendaru što već prije
jednom objasni ga Athumanunh. (po našem brojanju Vremena pak bi to
sezalo u 1478. godinu pr. K.)

Athumanunh opet korača drevnom mitologijom u potrazi za tim
nevjerojatnim mitskim bićima i opet će na samo sebi svojstven način
nešto i vama napisati. Dakle, snažna vojska drevnog Egipta ustremila se
na drevni grad Megido, a bila je to vojska egipatskog faraona Tutmozisa
III.

Ah da, Athumanunh je u toj vojsci drevnih Egipćana i vodi opasne
ratnike Medjau (to je drevno izgubljeno libijsko pleme iz koje su se
novačili osobni stražari drevnih egipatskih faraona). U to predivno
pustinjsko praskozorje konji su tiho njištali i toptali nervozno
osjećajući skori početak bitke. Zrak je u to pustinjsko jutro bio
hladan, a pred egipatskim ratnicima bila je zapovijed njihova faraona:
'Zauzmite Megido čvrsto, čvrsto!'

No, Athumanunh, taj stari lukavac, veteran tisuću bitaka divnih i
veličanstvenih, zna da je to vrlo opasan i rizičan pohod uz Wadi 'Aru i
kroz uski klanac Musmus, a nakon toga čeka ih žestoki karijer preko
Jizreelske doline i teška bitka s protivnikom koji nadzire drevni grad
Megido, grad koji se smjestio visoko na brijegu iznad ceste koja vodi
od drevnog Egipta prema drevnom Eufratu.

Još prije nego su krenuli iz drevne utvrde Silea, u istočnoj delti
Nila, Athumanunh je iznio faraonu tri inačice: 1) krenuti krivudavim
sjevernim putom koji se gubio u ravnici pokraj današnjeg Mishmar
Haemeka; 2) krenuti krivudavim južnim putom kroz Dothansku dolinu koji
se gubio u ravnici pokraj grada Tanaka; ili 3) krenuti ravno kroz
klanac 'Aruna (Wadi 'Ara danas Nahal Iron, a nekada poznatiji pod
imenom Musmus) koji izbija pred sami grad Megido.

Tutmozisovi vojni savjetnici predlagali su inačice 1 i 2, jer inačica
3, središnji direktan smjer prema drevnom Megidu, bio je itekako
pogodan za zasjede koje su mogli postaviti Kanaanci. Athumanunh pak je
faraonu predlagao baš tu najopasniju inačicu 3. Faraon Tutmozis III. na
zaprepaštenje svojih savjetnika i zapovjednika izabrao je Athumanunhovu
inačicu, ali je Athumanunhu zapovjedio da on osobno vodi napad kroz
klanac.

Kao što je Athumanunh i očekivao, tako je i bilo. Pobunjenička
kanaanska vojska nije očekivala prolaz egipatske vojske kroz klanac, pa
se razvila za borbu na sjeveru i jugu od grada Megida. Athumanunh je
zapovjedio odmor vojsci nakon što je prešao potok Qinu, a nakon odmora
zapovjedio je bojni složaj za juriš na Megido.

Lijevim krilom štitio se sa sjevera, a desnim krilom s juga, samo
središte koje je jurišalo na Megido predvodio je osobno Athumanunh.
Branitelji Megida uspjeli su nakon kraće i žestoke bitke ipak pobjeći,
jer je egipatsko lijevo i desno krilo pljačkalo kanaanske tabore i tako
zakasnilo u presudnu bitku pod zidine grada.

No, nikada to Athumanunh ne bi uspio i možda nikada ne bi izabrao ovako
rizičan smjer da mu prije bitke, te predivne plave pustinjske noći ,
nisu pomogli, savjetovali ga i kasnije se borili zajedno s njim oni
koji bi: 'U ratu uvijek išli ispred, odnosno, na čelu vojske. Borili bi
se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma tko oni bili, a
nisu ni prezali od borbe s ostalim božanstvima. Neuspjeh, odnosno
poraz, teško su podnosili i nije bilo nikakve isprike za njega, a bila
je i prava rijetkost kad bi gubili bitke.'

Tko je to pomogao Athumanunhu u rizičnom i opasnom pohodu kroz klanac
Aruna probajte pogoditi, a ako ne ide ne brinite, jer već drugi put vam
ih Athumanunh nabroji i nešto o njima napiše.


tko je to pomogao Athumanunhu prolaz kroz opasan klanac Aruna Wadi 'Ara


http://razbibriga.net/imported/2010/12/007710-1.jpg
Dakle, Athumanunh je na trenutak poput velikog 'ur mauua' prošao kroz
're stauu' tajnovitog mjesta u dvorani 'sed', te poput bića 'ahu',
poput 'semaa ur' uzeo obličje 'akh' kako bi na trenutak mogao opetovano
vidjeti davno prije izgubljene prijatelje što počivaju poput 'onih
manje revnih i vjernih', ali i 'onih čije je srce bilo ma'at' na
'poljima nade i obećanja'.

No, neumoljivi Nehebkau, taj revni i uvijek budan stražar, opasnog
izgleda jednostavno se postavio ispred Athumanunha te ga zaustavio:
'Vrati se natrag Athumanunh, jer tvoje je kraljevstvo Jabti i još
uvijek nisi pozvan u kraljevstvo Amenti.

Ako još uvijek ne razumijete, sada ću vam malo pomoći: Athumanunh je
pokušao proniknuti gdje to obitavaju bića Unnefer, ili 'oni koji ne
znaju za nestanak', ili 'oni koji ne znaju za umor', ali zaustavili su
ga revni 'čuvari polja nade i obećanja' na njegovom koračanju kroz
drevnu egipatsku mitologiju gdje je susreo neka mitološka bića i
božanstva iz mitološkog svijeta drevnih Egipćana. Evo kratkog opisa tih
mitoloških bića tajnovitog Duata i misterioznog Amenteta drevnih
Egipćana.

Aken i Kherti – splavar Amenteta i bog mrtvih

Drevni Egipćani splavara koji je prevozio pokojnike do Duata
(počivalište manje revnih i vjernih), ili polja Aaru (počivalište onih
čije je srce bilo ma'at) nazivali su Aken. Akena su na svojim prikazima
prikazivali u antropozoomorfnom obličju tijela čovjeka i glava ovna, a
u istom takvom obličju ponekad bi prikazali i boga mrtvih kojeg su
nazivali i Kherti. Dakle, kada se na prikazima vidi čovjek s glavom
ovna, a isti se nalazi na kormilu broda onda je to Aken, splavar
Amenteta. Ako pak je to čovjek s glavom ovna i ne nalazi se na brodu
onda bi to trebao biti Kherti, zaštitnik mrtvih i čuvar faraonovog
groba. Kherti je jedno od obličja Ozirisa.

Nemti i Mahaf – božanski kormilar Raove 'barke od milijun godina'

Nemti (skitnica, putnik ili onaj koji putuje) božanski je kormilar i
drugo obličje (božansko) mitskog bića Akena, a prikazivan je u
atropozoomorfnom obličju tijela čovjeka i glave sokola, pa se ponekad
može zamijeniti s Horusom. No, treba obratiti pozornost, jer ako se
takvo božanstvo nalazi na brodu (splavi) onda se sigurno radi o obličju
Nemti. U tom obličju Nemti (Aken) se oglušio na zapovijed Raa da ni u
kojem slučaju i ni pod kojim uvjetom ne prevozi božicu Izidu do
središnjeg otoka u Podzemnom svijetu tijekom vijećanja bogova u sporu
Horusa i Seta. No, kako je Nemti uzeo zlatan prsten od Izide i ipak je
prevezao na otok, on je kažnjen od Raa tako što su mu svi prsti
smanjeni, pa mu nikada više niti jedan nakit nije mogao krasiti iste.
Mahaf pak je prikazivan u antropomorfnom obličju i nalazi se u sastavu
posade Raove 'barke od milijun godina' kojom vješto upravlja u opasnim
noćnim satima.

Khentiamenti – nadzornik grobova

Khentiamenti čuvar i zaštitnik groblja i grobnica drevnih Egipćana vrlo
lako se pomiješa sa svojim božanskim rođacima Anpu (Anubis) i Uapuat
(Ofios). No, razlika je i više nego očita, jer Khentiamenti uvijek je
prikazivan u zoomorfnom obličju šakala koji leži na sarkofagu.

Athumanunhova koračanja kroz mitologiju
Athumanunh, taj stari heroj bez imena, koji je nekad volio letjeti na
krilima mitske Enhu ptice, ptice što pojavila se davno prije Osvita
Vremena u samu zoru Hawalandha, u to prekrasno praskozorje ljudskoga
roda, u to divno Jutro nakon što je okončana duga, topla i plava Noć
što imala je ljepotu koja ponekad zna biti predivna, odlučio je opet
malo letjeti (benuu paa) i otkrivati nove horizonte tajni što tako
dobro su skrivene još prije samoga stvaranja Svijeta i sežu u ono
prvotno doba, doba kada su se Slavni gradovi mirno i bezbrižno
prostirali ispod plavih plašteva što načiniše ih Zvijezde daleke i
sjajne, u ono doba koje možda još uvijek pamti Atlantidu tu najveću
tajnu Prošlosti i najveću misteriju Sadašnjosti…

Opetovano će Athumanunh pisati i kazivati malo, pa govoriti nejasno
tražeći praiskonsku Istinu, Istinu što je spozna Athumanunh tamo gdje
su se njegova mašta i realnost po prvi puta dodirnule, ali se od samoga
počeka nisu razumjele.

Opetovano će Athumanunh ulaziti u Tajne što mnogi već ih odavno
smatraju starima, no, ništa što je staro ne znači da je zaboravljeno,
ali kad već sada Athumanunh ulazi u dobro skrivene tajne, a tajne se
ipak ne ispovijedaju, mnogi će pomisliti da su Athumanunhove riječi
samo jeftini trik, no, nije tako! …

… jer kada Noć napokon ukrade Dan i kada to donese miran San, San taj
predivni dar što imaju ga samo ljudi (jedino ljudi od svih živih bića,
pa i Bogova, imaju tu privilegiju da mogu sanjati), bit će dovoljno
samo slušati ritam Srca i Duše glas, pa da napokon postane svima jasno
kako to Athumanunh korača kroz legende i već davno prije zaboravljene
mitologije i divi se tim tajnama što tako su dobro skrivene u tom
mudrom Vremenu što zna sve odgovore, pa se ga zato i plaši Svijet.

Iako je Vrijeme najmudrije i zna za sve odgovore, pa se ga poradi toga
boji cijeli Svijet, Vrijeme se ipak potajno boji piramida što u sam
Osvit Vremena izgradiše ih drevni Egipćani koji su okruženi smrtonosnim
pustinjama uspjeli izgraditi visokorazvijenu kulturu koja je trajala
više od tri milenija. Kultura je to koja se razvila meteorskom brzinom
i stvorila prvu državu u historiji ljudskog roda, kultura koja će
kasnije nadahnuti i sve ostale civilizacije nakon nje.

Iako drevni Egipćani nikada nisu uspjeli odgonetnuti čudo velike
životodavne rijeke Nil koja ima je nesebično donosila život, ipak su
oni utemeljitelji najstarijeg oblika ljudskog razmišljanja i društvene
organizacije.

No, dobro bilo bi to dovoljno za početak Athumanunhova koračanja kroz
mitologiju, pa oni koji žele mogu koračati zajedno s Athumanunhom:

}{ Na uskom područje plodne zemlje, zemlje koja je omeđena opasnim
pješčanim pustinjama i visokim kamenim liticama, u zemlji gdje
prebivaju strašni i zli duhovi, Athumanunh se susreo s 'čuvarima polja
nade i obećanja'.

Imena tih nevjerojatnih bića, što mijenjaju svoja imena i obličja, pa
se tako pojavljuju na trenutak u ljudskom, pa onda u životinjskom,
nedugo nakon toga u biljnom, da bi se napokon na kraju utjelovili u
nekom složenom obličju, su slijedeća: Aken, Kherti, Nemti, Mahaf i
Khentiamenti.
Athumanunh pozdravlja ta nevjerojatna i gotovo nezamisliva bića
riječima koje oni razumiju i u kojima prepoznaju Athumanunhove dobre
namjere: 'O, Vi bića Unnefer, dajte da pijem ono što i Vi pijete, dajte
da živim kao što Vi živite, dajte da budem snažan kao što ste Vi
snažni!'

Bića pozdrave Athumanunha otvorenim dlanom desne ruke što drevni je
pozdrav dobrodošlice i dobrih namjera: 'Neka ti je noć sklona
Athumanunh! Otkuda ti u ovo doba i na ovom mjestu?'
http://razbibriga.net/imported/2010/12/009910-1.jpg
Alandske kiše – hladne kiše Shakazeye
Kiša je padala cijelu noć, a što je jače padala to su alandske pjesme,
koje su slavile Andraghonha, bile sve glasnije i jače. Waluzyancy,
Dyasparkhe i Dyadonkhe te noći nisu spavale. Ratnici i ratnice stisnute
ispod, na brzu ruku izrađenih, zaklona od kiše pozorno su slušali o
čemu to pjevaju Alanđani. U praskozorje kiša je potpuno prestala
padati, a pred jutro sunce je razbilo sivilo oblaka. Počeo je predivan
dan, prekrasno mirisno jutro na obalama predivne zemlje Ryanhe. Kad se
tama potpuno razišla, na obalama, u punoj bojnoj opremi, u najvećem
redu i najtišoj tišini stajali su alandski ratnici ustrojeni u svoje
pukovnije.

Iako su svi slutili da će Alanđani, pod zaštitom noći i kiše, stići u
velikom broju, sada ih je nemalo iznenadila ovolika njihova brojčanost.
Na laganom povjetarcu lijeno, ali vidljivo vijorile su se zastave
alandskih pukovnija: Sycreht, Klykynghor, Ghosth, Oryonh, Husky,
Hydrha, Spyryth, Dyngho, Pegaz, Shadow i Dhangerus. Uz zastave
pukovnija razvijene su i zastave njihovih zapovjednika, a tu su i
odredi posada iz utvrda Tytanh i Ynesh.

U zaljevu Daryha borbeni složaj zauzela je i time potpuno zapriječila
obale Ryanha zemlje alandska flota Tesekha iz grada Ushmahla. Za
Alanđane bitka je slobodno mogla početi, ali oni su i dalje u tišini i
mirno čekali dolazak Andraghonha kojeg je pratila pukovnija Arhow kojom
je zapovijedao osobno general Kaybah, za kojeg su pričali priče da je
stvarno otporan na neprijateljske strijele kada jaše ispred
Andraghonha. Tako je u jednoj bitki pogođen sa sedam strijela ostao u
sedlu i pratio Andraghonha.

Neprekidna uznemirenost i stalna aktivnost ratnika Šumskih patrola,
stalno signaliziranje zastavnika i sve češće oglašavanje alandskih
truba, jasno su govorili da je Andraghonh negdje već vrlo blizu Ryanha
proplancima. Onda se na opće zaprepaštenje gustih sywolykho –
kotyanskyh redova iz šume Mayrha pojavila potpuno oklopljena pukovnija
Arhow. Kako su u oklopima bili i konji, a znajući da je ta pukovnija
teško oklopljena i naoružana i da jaše prema samom središtu alandskog
bojnog složaja, svima je postalo jasno: napad će voditi osobno
Andraghonh, a pratiti će ga pukovnija Arhow. Ovo pak je bio i jasan
znak ostalim Vitezovima vjetra, te se oni na brzinu preslože i još više
zbune i unesu tjeskobu u redove Hladnih vatri.

Kada Arhow pukovnija razbije poredak i napravi barem mali prostor tu će
se zaletjeti sam Andraghonh, za njim svi Vitezovi vjetra, a za njima
tisuće alandskih ratnika. Dakako da je sada i Hladnim vatrama postalo
jasno da u trenutku kada se to dogodi više ništa neće moći zaustaviti
Alanđane koji će se pod borbom tiskati prema Andraghonh, koncentracija
ratnika i oružja tu će biti najveća, a i sama odluka bitke bit će baš
tu riješena.

Onda je u silovitom galopu na proplanak izbila Unakasova pukovnija
odjevena u žarko crvene alandske odore. Naime, bili su to sve redom
alandski mladi ratnici, a ovakva odora jasno je svima davala do znanja
da će oni krenuti u žestoki karijer u trenutku kada im to signalizira
Andraghonh. Sve glasniji pokliči i podizanje oružja na pozdrav jasno su
govorili da na obalu pristiže osobno Andraghonh. Pozdravljanje Alanđana
Andraghonha, na samo njima svojstven način, ponese i Waluzyance,
Dyasparkhe i Dyadonkhe pa i oni pozdrave oružjem.

Odjednom Sonsyreya, koja je cijelo vrijeme pozorno promatrala
Amaksosove zastave, zapovjedi Sandrhy: 'Brzo Sandrho presloži naše
ratnice i jaši s njima natrag prema onom proplanku! Brzo, preslažite
svoje ratnice i obavijestite Waluzyance! Amaksos nam signalizira da se
maknemo i napravimo im mjesta, sada sam sigurna da će ovu našu bitku za
nas voditi Alanđani. Gledajte, već jašu prema nama ratnici generala
Todhanha koji će nas potpuno odvojiti od dodira s odredima Hladnih
vatri.

Gledajte, ostale alandske pukovnije preslažu se između naših. Jasno je
da Alanđani ništa ne bi prepustili slučaju, pa ni mogućnost da im
složaj ugrozi slučajno odstupanje neke od naših pukovnija. Djevojke
slobodno se opustite taj se dječak pobrinuo za sve i budite sigurne da
zna što radi. Tu je na svom terenu i u svom elementu. To vam je moj
Andraghonh!' Na kraju se počela glasno smijati Sonsyreya i to na opće
zaprepaštenje Shenhe i Antyophe.

Iako se očekivalo da će bitku započeti Alanđani, oni se nisu micali,
bilo je jasno da čekaju da se protivnik pokrene i pokaže svoj naum, a
time i slabosti. Još nekoliko trenutaka ništa se nije dogodilo, a onda
sva silina kotyanskog pješaštva krene u gustim napadačkim redovima
naprijed. Na krilima sywolyko konjaništvo još uvijek je mirovalo. No,
mirovali su i Alanđani, a samo Dyadonkhe i Anubykhe odapnu kiše
strijela na kotyansko pješaštvo, dok su Dyasparkhe i Waluzyancy krenuli
u susret nadolazećem kotyanskom pješaštvu.

Sudar kotyanskog i mješovitog dyasparskho – waluzyskhog pješaštva bio
je silovit. Sada iznenada izleti sywolykho konjaništvo prijeteći da
udari u bokove otkrivenim pješacima Waluzyancyma, ali sada se pokrene i
alandsko konjaništvo i ono u silnom naletu naleti na sywolykho
konjaništvo, te ga odbaci i time zaštiti opasno otkrivene bokove
neopreznog waluzyanskog pješaštva.

'Boginjo blaga! Zar ne vide? Gledajte, iz šume Mayrha pojavilo se
sywolyko pješaštvo praćeno kotyanskym konjaništvom! Udarit će
Alanđanima s leđa i odbaciti ih na njihovo pješaštvo koje je u punom
naletu!' Užasnuta primijeti Anthyopha. No, to Alanđane nije nimalo
zbunilo, jer iznenada se sada također iz šume Mayrha pojave još tri
alandske pukovnije: Zerho, Doryanh i Sekwoya koje u punom galopu nalete
na kotyansko konjaništvo te ga prepolove, a istog trenutka obalom
pristignu i araradsky pješaci princa Hayweya koji su samo čekali svoju
priliku, te se oni čelno sudare s nadolazećim sywolykhym pješaštvom.

Sve se pretvorilo u strašnu kašu kaosa bitke, sve se pomiješalo i
izmiješalo, a onda nakon desetak minuta bespoštedne bitke pukovnija
Arhow probila je kotyansko središte bojnog složaja i napravila mali
prostor u koji je svom silinom upala Unakasova pukovnija, a pojava
Shagana na tom malom prostoru bila je signal svim Alanđanima gdje je
težište i gdje trebaju usmjeriti svoj glavni napor.

Bojni složaj Hladnih vatri sada je načet iznutra iz samog središta i
teško nagrizan s čela i po krilima, a Alanđane je pak u tim trenucima
kada oni jurišaju prema Andraghonhu nemoguće zaustaviti. Nakon nekoliko
trenutaka gusti se crni redovi kotyanskog pješaštva slome i razbiju na
manje i nepovezane dijelove koji su postajali sve lakši plijen naletima
alandskih pukovnija. Jasno je da se red i stega združenih odreda
Kotyanaca i Sywolykyh potpuno raspao, a na obalu su tek pristizali
alandski mornari s brodova, te gradili duge napadačke kolone koje se
poput poplave upute prema šumi Mayre.


juriš alandske teško oklopljene pukovnije Arhow

http://razbibriga.net/imported/2010/12/1010-1.jpg
Potop – mezopotamska verzija

Mitska priča mezopotamske mitologije o velikom potopu (poplavi), a koji
su na Zemlju poslali sami bogovi u namjeri da unište svekoliki život na
Zemlji, veoma je slična biblijskoj inačici. Tako su po mezopotamskoj
inačici za stvaranje potopa odgovorna četiri boga: Anu – vrhovni bog,
Enlil – Anuov savjetnik i glavni kreator potopa, Ninurt – sin Enlilov i
Ennugi – bog nadziratelj nebeskih vodenih kanala. No, u tu mitsku priču
slučajno se umiješao i peti bog imena Ea, bog koji je volio i brinuo se
za ljude. Tako je Ea otkrio božanski naum čovjeku imena Utnapishtim, te
ga je podučio kako da izgradi brod (arku) koji će ga spasiti tijekom
potopa. Utnapishtim se strogo pridržavao savjeta i naredbi koje mu je
izdao Ea, pa je tijekom izgradnje broda težio strogim mjerama koje mu
je odredio bog Ea. Sukladno naputcima boga Ea Utnapishtim je brod
opskrbio svim vrstama zaliha uključujući i zlato i srebro, te raznim
životinjama, a na kraju dan prije potopa u brod je Utnapishtim ukrcao
cijelu svoju familiju. Kada pak je oluja nastupila ista je bila toliko
strašna da su je se prestrašili i sami bogovi koji su poput pasa puzali
uz vanjske zidove Neba gdje bi se prestrašeno šćućurili. Potop je
potrajao sedam dana i sedam noći, a kad se Utnapishtimov brod nasukao
na vrh neke planine on je pustio lastavicu, grlicu i gavrana. Prvo se
vratila lastavica, potom i grlica, ali gavran se nije vratio. Bio je to
signal Utnapishtimu da je potop završio. Nakon toga Utnapishtim je
prinio žrtvu zahvalnicu svim bogovima osim Enlilu kojeg je smatrao i
najodgovornijim za poplavu. Enlil pak je bio silno ljut što je itko
uopće preživio, ali na zapovijed Anua kojem se njegova ideja o potopu
više nije dopadala, morao je Enlil pristati na to da Utnapishtima i
njegovu suprugu uzdigne u Nebo i načini ih ravne bogovima.