Univerzum je hologram?

1982. godine dogodio se jedan vrlo značajan događaj. Na Pariškom Univerzitetu tim
naučnika pod vodstvom profesora fizike, Alain-a Aspect-a, izveo je jedan od možda
najvažnijih eksperimenata 20-tog vijeka. O ovome vjerovatno niste ništa čuli na
televiziji. Ukoliko ne pratite naučnu literaturu, vjerovatno niste čuli ni za profesora
Aspect-a, iako danas ima puno onih koji vjeruju da njegovo otkriće može da promjeni
temelje na kojima počiva današnja nauka.

Aspect i njegovi saradnici su otkrili da su pod određenim okolnostima subatomske
čestice kao npr. elektroni u stanju da momentalno prenesu informaciju jedan drugome
bez ozira na to koliko su jedan od drugog udaljeni. Apsolutno nije bitno da li se radi o
razdaljini od 10 metara ili 10 biliona kilometara. Na neki način jedna čestica u svakom
momentu zna šta druga čestica radi. Problem sa ovim poduhvatom je taj da on ruši
Ajnštajnovu postavku u koju se dugo vjerovalo tj. da ne postoji ništa brže od brzine
svjetlosti. S obzirom da je putovanje brzinom većom od brzine svjetlosti ravno proboju
vremenskog zida, ova potresna postavka dovela je do toga da određeni fizičari
pokušavaju na veoma elaborirane načine da preispitaju Aspect-ove nalaze. Dok je sve
ovo inspirisalo i neke da ponude čak i mnogo radikalnija objašnjenja.

David Bohm, profesor fizike sa Londonskog Univerziteta, na primjer, vjeruje da Aspectovi
nalazi potvrđuju da objektivni realitet ne postoji, tj. da uprkos tome što nam se ovaj
univerzum čini da je materijalne prirode on je u suštini samo jedna fantazija, odnosno
hologram gigantskih proporcija.

Da bi razumjeli Bohm-ovu tvrdnju, čovjek mora prvo da razumije bar nešto o tome – šta
je to u stvari hologram. Hologram je tro-dimenzionalna fotografija napravljena uz pomoć
lasera.

Da bi se napravio jedan hologram, objekat koji će biti fotografisan prvo mora da se izloži
svjetlosnom snopu lasera. Kada se onda prema njemu usmjeri svjetlosni snop drugog
lasera, svjetlost ovog drugog lasera će se odbijati od reflektirane svjetlosti prvog lasera.
Potom se rezultirajući uzorak interferencije (prostor gdje se svjetlost obaju lasera
isprepliće) snimi fotografskim aparatom. Kada se ovaj film iz aparata razvije na njemu se
može vidjeti samo jedan vrtlog isprepletenih svijetlih i tamnih linija. Međutim, kada se
ovaj film ponovo izloži laserskoj svjetlosti, pojaviće se tro-dimenzionalna slika originalnog
objekta.

Tro-dimenzionalost ovog objekta nije jedina stvar vrijedna pomena. Ako se hologram
jedne ruže prepolovi i onda izloži laserskom snopu svjetlosti, svaka polovina će još uvijek
da sadrži sliku cijele ruže. I tako ako bi onda opet prepolovili ove dvije polovine, svaki
komadić filma će da sadrži doduše manju ali ipak originalnu sliku cijele ruže. Za razliku od
obične fotografije, svaki dio holograma sadrži sve informacije koje posjeduje cjelina.

"Cjelina u svakom djeliću” je osobina holograma koja nam pruža jedan potpuno nov način
razumjevanja strukturalne organizacije i reda, jer tokom većeg dijela svoje istorije
zapadnjačka nauka se nosila predrasudom da je najbolji način da se prouči neki fizički
fenomen, bilo da se radi o jednoj žabi ili o atomu, da se on disecira te da se onda
proučavaju njegovi sastavni djelovi. Hologram nam pokazuje da postoje stvari u
univerzumu koje ne mogu da se podvrgnu jednom ovakvom pristupu. Ako pokušamo da
rastavimo nešto što je holografično sastavljeno, nećemo dobiti nikakve dijelove, nego -
samo manje cjeline.

Uvidjevši ovo, Bohm je sugerisao jedan novi način interpretacije Aspect-ovog otkrića.
Bohm vjeruje da glavni razlog što su subatomske čestice ostale u kontaktu nije taj što
one u stvari šalju neki signal jedna drugoj, nego je u tome što je, u stvari, njihova sama
separacija u suštini samo jedna iluzija. On tvrdi da na jednom dubljem nivou realnosti
ove čestice ne predstavljaju individualne entitete, nego su samo produžeci nečega što
je na svom fundamentalnom nivou isto.

Da bi to malo bolje dočarao ljudima, Bohm je ponudio sljedeće objašnjenje:

Zamislite jedan akvarijum sa ribicom unutra. Zamislite takođe da vi niste u stanju da
direktno vidite taj akvarijum, nego da vaše znanje o njemu dolazi preko dvije televizijske
kamere od kojih je jedna postavljena ispred a druga sa strane akvarijuma. Kad sve ovo
posmatrate na dva monitora, vjerovatno ćete pretpostaviti da je na svakom od njih
druga ribica. S obzirom da kamere snimaju akvarijum iz različitih uglova, svaka slika će
biti malo drugačija. Međutim, poslije malo dužeg posmatranja ove dvije ribice, zaključiće
te da postoji neka određena veza između njih.

Kada se jedna od njih okrene, i druga se takođe malo pomakne, mada ne na baš isti
način; kada je jedna ribica okrenuta prema prednjoj strani akvarijuma, drugu vidimo s
njene bočne strane. Ako vam nije poznata cijela pozadina ove situacije, možete čak
zaključiti da ove ribice imaju neki način međusobne momentalne komunikacije, mada se
očigledno ne radi o tome. To je upravo ono, kako kaže Bohm, što se događa između
subatomskih čestica u Aspect-ovom eksperimentu.

Prema Bohm-u, ova očigledno brža od svjetlosti komunikacija između dvije subatomske
čestice, govori nam, u stvari, da postoji jedan dublji nivo realnosti koji nam još uvijek
nije poznat, jedna mnogo kompleksnija dimenzija izvan ove naše koja je analogna sa
akvarijumom. Bohm dodaje, mi vidimo objekte kao npr. ove subatomske čestice odvojene
jedne od drugih, jer vidimo samo jedan dio njihove realnosti. Ove čestice nisu
odvojeni “djelovi”, nego aspekti jedne dublje cjeline koja je isto toliko holografične
prirode i nedjeljiva kao i ona ruža koju smo maloprije pomenuli. I pošto je sve u fizičkoj
realnosti sastavljeno od ovih “eidolona”, i sam univerzum je jedna projekcija, tj.
hologram.

Kao dodatak svojoj fantomskoj prirodi, ovakav univerzum će posjedovati i druga
zapanjujuća svojstva. Ako je očigledna odvojenost ovih subatomskih čestica iluzorna, to
znači da su na jednom dubljem nivou realnosti sve stvari međusobno beskrajno
povezane. Elektroni atoma ugljika u ljudskom mozgu su u međusobnoj vezi sa
subatomskim česticama koje čine svakog lososa koji pliva, svako srce koje kuca i svaku
zvijezdu koja treperi na nebu. Sve je prožeto svim drugim, sve prožima sve ostalo. Iako
ljudska priroda ima tendenciju da definiše, klasifikuje i svrstava sve fenomene ovog
univerzuma, sva ta kategorizacija je u stvari vještačka, jer je cijela priroda, u svojoj
suštini, nešto kao jedna tkanina, pletivo bez šavova i rubova.

U holografskom univerzumu, čak se ni na vrijeme i prostor ne može gledati kao na neke
fundamentalne principe. Koncept lokacije nekoga ili nečega, jednostavno pada u vodu,
jer u njemu ništa nije u stvarnosti ni odvojeno od svega drugog, sve je jedna cjelina.
Tako se vrijeme i tro-dimenzionalni prostor mogu posmatrati kao i ona riba kad se
posmatra na dva TV monitora, odnosno kao projekcija jednog dubljeg realiteta.

Na jednom svom dubljem nivou, sama realnost je u svojoj suštini jedan super-hologram u
kome prošlost, sadašnjost i budućnost simultano egzistiraju. To nam sugeriše da bi
jednog dana, ukoliko bi imali odgovarajuće sposobnosti, mogli da dosegnemo taj
superholografični nivo našeg realiteta i izdvojimo iz njega scene i događaje iz davno
zaboravljene prošlosti.

Šta sve još ovaj hologram sadrži u sebi, to je još uvijek jedno veliko pitanje. Ako
dozvolimo, za svrhu ove rasprave, da je super-hologram jedan matriks koji je rodio
sve ostalo u našem univerzumu, na kraju krajeva, on sadrži svaku subatomsku česticu
koja postoji i koja je ikada postojala – svaki mogući oblik materije i energije, od
snježne pahulje pa do kvazara, od plavog kita pa do gama zraka. Na ovo se može
gledati kao na kosmičku robnu kuću “Svega Što Postoji”.

Interesantno :hm:
Ali kako to čestica "zna" šta radi druga? ...Pogotovo na toliko velikoj udaljenosti. To mi je baš čudno.

Iako Bohm priznaje da mi nemamo načina da saznamo šta sve još leži sakriveno u ovom
superhologramu, on se usuđuje da tvrdi kako nemamo razloga za pretpostavku da ovaj
hologram ne sadrži i mnogo više. Ili kako on kaže, možda je ovaj superholografični nivo
realnosti samo jedna obična pozornica iza koje leži jedan beskonačan potencijal za dalji
razvoj. Bohm nije jedini naučnik koji je zaključio da je naš univerzum jedan
superhologram. Radeći nezavisno na polju istraživanja rada mozga, neurofiziolog Karl
Pribram, iz Stanforda, takođe je postao uvjeren o holografskoj prirodi realnosti. Pribrama
je privukao holografski model kada je rješavao zagonetku kako i gdje je memorija
uskladištena u mozgu. Decenijama su raznovrsne studije pokazivale da umjesto da je
memorija ograničena na jedno specifično područje u mozgu, ona je u stvari
rasprostranjena po cijelom mozgu. U seriji eksperimenata u orjentaciji, dvadesetih godina
prošlog vijeka, naučnik koji se bavio proučavanjem mozga, Karl Lashley, zaključio je da
bez obzira koji dio mozga je odstranio pacovu, nije bio u stanju da uništi njegovu
sposobnost ostvarivanja specifičnih i kompleksnih radnji kojima je bio naučen neposredno
pred operaciju. Jedini je problem bio da niko nije bio u stanju da pruži objašnjenje
mehanizma “cjeline svakog djelića”, odnosno prirode skladištenja memorije.

Kada se Pribram, šezdesetih godina prošlog vijeka, sreo sa pojmom holografije, zaključio
je da je našao objašnjenje za kojim je tragao ovaj naučnik, koji je proučavao rad mozga.
Pribram vjeruje da memorija nije inkodirana u neuronima (nervnim ćelijama) ili grupama
neurona, nego u unakrsnoj strukturi koju obrazuju nervni impulsi kad struje kroz mozak,
tj. na isti način kako je formiran uzorak interferencije čestica laserske svjetlosti koje
prožimaju površinu djela filma koji sadrži holografsku sliku. Drugim rječima, Pribram
vjeruje da je mozak sam po sebi – hologram.

Pribramova teorija takođe objašnjava zašto ljudski mozak može da uskladišti toliko
mnogo informacija, na tako malom prostoru. Utvrđeno je da ljudski mozak ima
sposobnost da upamti preko 10 milijardi bit-a (jedinica memorije prim.prev.) informacije,
u toku jednog prosječnog ljudskog života (to je, grubo rečeno, približno količini
informacija sadržanih u 5 tomova Enciklopedije Britanike).

Slično tome, takođe je otkriveno da pored ostalih sposobnosti, hologrami posjeduju
nevjerovatan kapacitet za skladištenje informacija – jednostavno promjenom ugla pod
kojim dva laserska snopa padaju na određeni dio fotografskog filma, moguće je “složiti”
nekoliko različitih slika na istom mjestu. Već je dokazano i to, da se na samo jednom
kvadratnom centimetru filma može uskladištiti i do 10 milijardi bit-a informacije.

Naša izvanredna sposobnost da izvučemo potrebnu informaciju iz ogromnog skladišta
naše memorije postaje razumljiva ako naš mozak funkcioniše na holografskom principu.
Ako vas prijatelj upita na šta prvo pomislite kad on izgovori riječ “zebra”, vi ne morate
da preturate dugo po nekom ogromnom cerebralnom dosijeu, da bi došli do odgovora.
Umjesto toga asocijacije “prugasta”, “slična konju”, i “afrička životinja”, momentalno će
vam pasti na pamet.

Jedna od najnevjerovatnijih karakteristika načina čovjekovog razmišljanja je ta, što je
svaki djelić jedne informacije u međusobnoj korelaciji sa svim ostalim djelovima
informacije; a to je i jedna od karakteristika holograma, jer svaki djelić holograma je
beskrajno isprepleten sa svim ostalim djelovima, i to je možda najbolji prirodni primjer
jednog sistema međusobne korelacije.

Uskladištenje memorije nije jedina neurofiziološka zagonetka koja postaje mnogo
razumljivija kad se uzme u obzir Pribram-ov holografski model mozga. Druga je, kako to
mozak uspijeva da prevede lavinu frekvencija kojima je neprestano obasipan od strane
čula (svjetlosne vibracije, zvučne vibracije itd.) u stvarni svijet naše percepcije.

Inkodiranje i dekodiranje vibracija je upravo ono što hologram najbolje radi. Upravo zato
što hologram i funkcioniše kao neka vrsta sočiva tj. objektiva, odnosno uređaja za
prevođenje, koji je u stanju da pretvori jedan, na prvi pogled nerazumljiv, konglomerat
vibracija - u jednu cjelovitu sliku, Pribram vjeruje da mozak takođe predstavlja jednu
vrstu objektiva koji se koristi holografskim principima kad matematički pretvara, preko
čula primljene vibracije – u unutrašnji svijet naše percepcije.

Jedan veliki broj dokaza sugeriše da se mozak koristi holografskim principima prilikom
obavljanja svoje funkcije. Pribramova teorija zadobija sve veću podršku među
neurofiziolozima.

Argentinsko – italijanski naučnik, Hugo Zucarelli, nedavno je proširio ovaj holografski
model i na svijet akustičnih fenomena. Začuđen činjenicom da su ljudi u stanju da
lociraju izvor zvuka bez potrebe da okrenu svoju glavu, čak i u slučaju da čuju na samo
jedno uho, Zucarelli je otkrio da se ova sposobnost može da objasni holografskom
teorijom.

Zucarelli je takođe razvio tehnologiju holografskog zvuka, odnosno tehniku snimanja
zvuka koja je u stanju da reproducira akustične tonove sa jednim izvanrednim realizmom.

Pribramovo vjerovanje da naš mozak matematički konstruiše «tvrdu», odnosno, opipljivu
realnost oslanjajući se na prijem vibracija, takođe je zadobio veliku eksperimentalnu
podršku. Naučnici su otkrili da su naša čula osjetljivija na mnogo širi spektar frekvencija,
nego što se to prije smatralo. Tako su npr. naučnici otkrili da je naš vizuelni sistem
takođe osjetljiv i na zvučne vibracije, da naše čulo mirisa djelomično ovisi o
tzv. “osmičkoj frekvenciji” i da su čak čelije našeg tijela osjetljive na široki spektar
frekvencija. Ova otkrića sugerišu da se u holografskom domenu mozga ove vibracije
razvrstavaju, sortiraju i pretvaraju u konvencionalnu percepciju.

Pribramovog holografski model najviše zapanjuje, kada se poveže sa Bohm-ovom
teorijom. Jer ako je “čvrstoća” svijeta samo njegova sekundarna osobina, i ono što je
tamo je, u stvari, samo jedan “oblak” frekvencija, i ako je i mozak samo jedan hologram
koji samo odabira i razvrstava neke od vibracija iz ovog oblaka i matematički ih pretvara
u percepciju, šta je to onda – objektivna realnost?

Ili, jednostavno rečeno, ono što nazivamo objektivnom realnošću - ne postoji.
Istočnjaćke religije već odavno drže da je materijalni svijet – Maya, samo jedna iluzija, i
to što mi mislimo kako se nalazimo i krećemo u fizičkom svijetu, - i to je jedna iluzija. Mi
smo u stvari “prijemnici” koji plutaju po kaleiodoskopičnom okeanu vibracija, i ono što
mi “izvučemo” iz njega i pretvorimo u fizičku tj. materijalnu realnost, je samo jedan od
bezbrojnih kanala izvučen iz ovog superholograma.

Ovu novu i frapantnu sliku realnosti, koja je sinteza Bohm-ovih i Pribram-ovih gledišta,
danas nazivaju “holografskom paradigmom". Dok je mnogo naučnika pozdravilo ovu
teoriju samo sa jednim hladnim skepticizmom, ima dosta i onih koje je ona oduševila.
Jedna mala grupa naučnika, koja se sve više i više širi, vjeruje da je ovo najprecizniji
model koji je nauka o realnosti mogla ikada da dosegne. I još više, mnogi vjeruju da ovo
može da riješi neke od misterija koje nauka nikada prije nije bila u stanju da objasni,
odnosno da je došlo vrijeme kada i na “paranormalno” možemo da gledamo kao na
sastavni dio prirode. Mnogi naučnici, uključujući Bohm-a i Pribram-a, primjetili su da
mnogi para-psihološki fenomeni postaju mnogo razumljiviji, ako imamo u vidu holografsku
paradigmu.

U univerzumu u kome su individualni mozgovi u suštini nedjeljivi djelovi jednog većeg
holograma i sve je beskrajno isprepleteno, telepatija je samo jedan običan pristup
jednom od nivoa holograma. Očigledno je mnogo lakše za razumjeti kako informacija
može da putuje od uma individue “A” do uma individue “B”, na velikim razdaljinama, a
takođe objašnjava i mnoge nerješene zagonetke na području psihologije. Posebno, kako
tvrdi naučnik Grof, holografska paradigma nam nudi i bazu za razumjevanje mnogih
zbunjujućih fenomena koji se javljaju kod pojedinaca za vrijeme promjenjenog stanja
svijesti.

Pedestih godina prošlog vijeka, dok se bavio istraživanjem na temu upotrebe LSD-a u
psiho-terapijske svrhe, Grof je imao jednu pacijentkinju koja je iznenada postala
uvjerena da je preuzela identitet jednog praistorijskog reptilskog bića, ženskog pola. Za
vrijeme ove svoje halucinacije, ona ne samo da je detaljno opisala kako se osjećala
inkapsulirana u tom obliku, nego je i primetila da muški pripadnici ove rase imaju na glavi
djelove kože šarolikih boja, koji podsjećaju na riblju krljušt. Ono što je najviše zapanjlilo
Grofa, bilo je to da ova žena nije imala apsolutno nikakvo predznanje o ovim stvarima. U
jednom kasnije razgovoru sa jednim zoologom, ovaj je potvrdio kako određene vrste
reptila imaju na glavi šarene krljušti, i te boje imaju važnu ulogu u seksualnom
uzbuđivanju ženki. Iskustvo ove pacijentkinje nije jedino. Za vrijeme svog istraživanja,
Grof se susreo sa mnogo primjera regresije pacijenata i njihove identifikacije sa gotovo
svakom živom vrstom evolutivnog stabla. On je takođe otkrio da je kroz ova iskustva
saznao i mnogo do tada nepoznatih zooloških detalja, koji su se kasnije ispostavili kao
tačni.

Regresija ljudske svijesti u životinjsko carstvo nije jedini psihološki fenomen s kojim se
Grof susreo. On je imao i pacijente koji su uspjevali da dosegnu zonu neke vrste
kolektivnog ili rasnog “besvješća”. Osobe koje nisu do tada imale mnogo edukacije
odjednom su bile u stanju da u detalje opišu zoroasterske pogrebne rituale, ili neke
scene iz indijske mitologije. U drugim slučajevima, pojedinci su podnijeli ubjedljive
izvještaje o svojim opažanjima za vrijeme vantjelesnih putovanja, letimičnog bacanja
pogleda na neke događaje iz budućnosti kao i događajima iz svojih prošlih života,
odnosno, inkarnacija.