Tijelo kao hram duše

Da li smo fizička bića sa duhovnim iskustvima ili obrnuto..Koliko smo sposobni i voljni da "osluškujemo" svoje tijelo koje nam nerijetko poručuje da smo ga zloupotrebili..previše rada,jela,pića,stresa..premalo sna..
Koliko god da poznajemo naše tijelo ,čini nam se da baš nismo u najboljim relacijama sa njim.
Kakva su vaša iskustva?
Posljednjih godina se zaista trudim da ne uzimam svoje tijelo"zdravo za gotovo",da ne mislim o njemu kao o savršenom multifunkcionalnom stroju koji može da podnese sve zahtjevniji ritam života.
Sve energetske tokove osjećamo baš kroz tijelo..od vrućine do hladnoće,od straha do strasti ..

Navešću neke signale koje većina nas može da detektuje..kome još nisu poznati "leptirići u stomaku" kad doživimo neko uzbuđeje ili osjećaj stezanja u grudima kad nas uhvati tuga:(
Fizičke manifestacije podrhtavanja ruku,znojenja dlanova,lupanja srca,klecanja koljena itd samo su poruke koje nam šalje naše tijelo,opominjući nas..alarm koji često ignorišemo ili zaboravimo nakon što prođe.
Naše tijelo nepogrešivo povezuje trenutne ,pa čak i one najtananije osjećaje,misli i stanja naše psihe.
Kad se osjećamo odlično,hod nam je uspravan,mišići zategnuti i imamo osjećaj da smo spremni na sve..kad smo zabrinuti,naši mišići su zgrčeni,protok energije je slab..jer nam taj unutrašnji grč troši energiju.
Sjećam se recimo svog hoda u nekim zaista bolnim trenucima..smrt bližnjeg je uvijek trauma..pamtim da sam hodala usporeno..tako sporo kao da moje tijelo nije moje.
Mišljenja sam da je "osluškivanje tijela" od najbanalnijih situacija u svakodnevici pa do najkrupnijih,životnih raskrnica ,izuzetno važno ..
Tijelo uvijek šalje signale.

Poznato je da zapadna medicina dijeli tjelesne od mentalnih bolesti,za razliku od tradicionalnog pristupa koji to nikad ne odvaja..naime,tjelesne su uzrok mentalnim i obrnuto,budući da su ta dva aspekta neodvojiva.
Čitajući neke članke pronašla sam jedan koji govori u prilog ovome:

Tako se u orijentalnoj medicini razvoj bolesti uspoređuje s grananjem stabla koje u cijelosti nastaje iz jednog korijena. Korijen predstavlja porijeklo bolesti: u pravilo je ono duhovnog karaktera, odnosno proizlazi iz nerazumijevanja kozmičkog poretka te načina življenja koji nije usklađen s okolišem i prirodom. Hoće li uopće doći do ravnoteže ili ne, ovisi o svakodnevnim čovjekovim funkcijama, fizičkim i psihičkim, te kakvoći krvi koju određuje prehrana i navike. Ukoliko su čovjek i okoliš u kojem živi neusklađeni, stvara se pogodno tlo za aktivaciju uzroka: njega se uspoređuje s tekućinom koja teče stablom, uključujući količinu i kvalitetu minerala, vode i hranjivih sastojaka. Uzrok je često u nepravilnim prehrambenim navikama i slaboj kvaliteti krvi te ostalih tjelesnih tekućina
Sve to izaziva određena stanja u tijelu koja, gledana kroz analogiju s drvetom, predstavljaju građu i kakvoću tkiva te njihovu funkciju, a na razini čovjeka predstavljaju opći nesklad stanica, tkiva, organa i sustava. To se, potom, odražava u obliku simptoma: gledano na drvu, to je izgled lišća i grančica, odnosno njihova boja, površina, veličina i aktivnost, a na tijelu ono što zapadna medicina naziva oboljenjem (bol, kašalj, temperatura...).

U skladu s konceptom o transformaciji energija, smatra se da je svaki organ povezan s emocionalnim, mentalnim i duhovnim izražavanjem čovjeka. Tako je zdravo stanje bubrega i mokraćnog mjehurapovezano s povjerenjem, inspiracijom i hrabrošću, dok nezdravo uzrokuje strah, nisko samopoštovanje i osjećaj beznanđa. Zdravo stanje žučnog mjehura i jetre odražava se kroz izdržljivost i strpljenje, a nezdravo kroz nestrpljivost i ljutnju. Usklađen rad tankog crijeva i srca vidi se kroz mir, intuiciju, duhovitost, jasnu svijest, nježnost i vedrinu, a nezdravo kroz pretjerano uzbuđenje i osjećaj izdvojenosti. Zdrav želudac, slezena i gušterača potiču razumijevanje, mudrost, pažnju i naklonost, a nezdravi stvaraju brigu, sumnjičavost, nadraženost i kritičnost; uravnotežena pluća i debelo crijevo donose mir, osjećaj zadovoljstva i sreće, a neskladni donose tugu, melankoliju i tjeskobu.

Pre godinu dana sam imala prilike da slušam čoveka koji je rekao da
su svi osećaji u telu zapravo emocije. Svaka bol koju osetimo, veća ili
manja je zapravo emocija. To mi je onako malo delovalo bezveze.. :lol:
Ali sam iz poverenja prema njemu i onome o čemu on uči, odlučila da
pokušam.
Rekao je da je solarni predeo(trup) najemotivniji. Valjda zato i kažemo da
emocije dolaze iz srca. Kada smo u potpunom miru, u osami, i javi nam se
neki osećaj u telu, treba pitati samoga sebe ''šta je to'', ali ne odgovarati
iz ''glave'', već čekati da ogovor dođe iz tog istog mesta odakle je došao
osećaj. Obično kada postavimo pitanje, racionalni deo krene da truća,
e to je što nisi spavala dovoljno, ubila te promaja, mora da je početak
nekog raka, mrtva si u najavi, bla, bla... Samo mu treba sa puno ljubavi
i strpljenja reći ''tebe niko ništa nije pitao!'' :ljut: I nastaviti osluškivanje.
Celu sam se godinu mučila i osluškivala, efekata nije bilo. I onda odjednom
proradi!

Uglavnom, on nije detaljno objašnjavao protoke energija, gde se koja
emocija nalazi i slično, jer se njegov metod podučavanja sastoji u tome
da on pokaže način, a ti sam da uradiš i otkriješ to što je potrebno. Meni
bi verovatno trebalo par godina da zapamtim teoriju, a opet od toga
nikakve koristi ne bih imala. Ovako mi je ovo jedno iskustvo zlata vredno.
I više tu nema spekulacija na temu je li to zaista tako ili nije.

Ključno jeste osluškivanje..
ali nismo li godinama odrastanja programirani da slušamo druge,a ne sebe,pa se onda čudimo što se sve češće pitamo nije li nam se nešto pričinilo ili smo nešto umislili..umjesto da slušamo taj svoj unutrašnji glasić..
ali,čak i kad nam on zbog bilo čega promakne uvijek je tu osjećaj koji je u nama.
Osjećaj radosti ili nemira i nelagode? I šta radimo u ovom drugom slučaju??
nalazimo razna opravdanja :(
.možda je takav,možda sam ja pogriješila pa pretjerujem(udaramo po svom samopouzdanju)..
Time mi više ne osluškujemo sebe ..ali ,ako smo i ovdje napravili grešku,tijelo nas opet upozorava..osjetimo neko štrecanje ili tjeskobu,čak nam može biti i vruće,čak se i naše ruke nekako čudno pokrenu..

Istraživači sa tri univerziteta, dva iz Amerike i jednog iz Italije, sproveli su zanimljivo istraživanje. Pokazivali su ispitanicima različite fotografije i proučavali njihove reakcije.
Neke slike su bile emocionalno neutralne, a neke su bile strašne i izazivale su odgovarajuću reakciju. Naučnici su utvrdili da se rad srca ubrzava i deset sekundi prije nego će ispitanicima pokazati neku uznemirujuću fotografiju. Srce je na neki način predvidjelo šta će se desiti.
Slušajte svoje srce, što god mislili o ovom istraživanju.

Područje u mozgu koje je zaduženo za čulo mirisa, nalazi se unutar područja zaduženog za emocije. Mirisi, sjećanja i emocije toliko su isprepletene da vas neki miris, koji vas podsjeća na nešto sto se davno desilo, može emotivno pokrenuti da se rasplačete, tvrde naučnici sa Univerziteta Stokholm.