Uspomene

Svi ih volimo,čuvamo i ostavljamo u neke fajlove,albumčiće,slažemo kao u kutije presanog cvijeća..brinemo da nam se ne otmu iz sjećanja,da ih ne zaboravimo..
Čuvamo od zaborava i za sebe...
Koliko zapravo učestvujemo u njima u momentu dok nastaju ,a koliko smo obuzeti trenutkom kad se fokusiramo da podesimo aparat i kamericu:kapa:

(M.Plavšić)

Zašto smo prestali vjerovati sopstvenom pamćenju i počeli panično bilježiti svaki bitan događaj, plašeći se da će nam, ako ne uslikamo baš ovaj trenutak, on pobjeći, nesvjesni da smo baš taj trenutak upravo propustili?

Fotografije i video snimci sa naših vjenčanja, rođendana, krštenja, ali i onih svakodnevnih događaja vrijednih pamćenja, pohranjeni na efemernim nosačima memorije, u telefonima, memorijskim karticama, na DVD-jevima, harddiskovima, youtubeu, dropboxu, ovom ili onom cloudu, trebalo bi, valjda, da garantuju trajnost našim uspomenama. To se, uvjereni smo, ne može očekivati od nepredvidljivog ljudskog mozga, podložnog zaboravnosti, senilnosti, demenciji, Alzhajmeru i ostalim neprijateljima dugoročnog pamćenja.

Na priredbi povodom 8. marta, u jednom banjalučkom vrtiću, dok su djeca pjesmom izjavljivala ljubav svojim mamama, mnoge od njih (uključujući i autorku ovog teksta) gledale su u svoje canone, nikone, tablete, i-pade, galaxije i ostala čuda tehnike, uvjerene da će, jedino ako ih snime, uspjeti ovjekovječiti te trenutke iskrene sreće i ponosa.

Ali kada držite kameru ili telefon, pogled vam je prikovan za mali ekran, dok ispred vas, u prirodnoj veličini, stoji vaše dijete i traži vaše oči koje će mu uliti sigurnost i dati potvrdu da je sve otpjevalo baš kako treba. Vaše ruke su prezauzete da bi tapšale u ritmu muzike i glasno aplaudirale na kraju svake tačke. Um je isuviše koncentrisan na snimak, da bi svjesno i u potpunosti doživljavao ono što se odvija odmah tu ispred vas.

Pročitavši ovaj članak,zamislila sam se nad tim..i u sjećanje prizvala neke svoje prve uspomene ovjekovječene nespretnim papirićima ,prije vremena digitalne revolucije..
šarenim pismima nekog vojnika,dramatičnih razglednica sa putovanja..i u momentu kad sam ih uzela u ruke,ti trenuci su ponovno oživjeli..miris trenutaka je ostao i danas neizbrisiv..
Potom pregledah neke fotografije uredno poredane na CD-u na kom je ispisano mjesto i datum njihovog nastanka..i kao da su za trenutak tuđe,kao da nisu moje..

Volim opipljive uspomene, odnosno nešto što mogu da dodirnem, prigrlim, osetim fizički, uz to kad se doda i sećanje na određeni doživljaj, pa još ako je tu i neka fotografija, može da izazove pravi izliv emocija i da oživi trenutak :bisa:
Posle mnogo godina, slike nekih dragih lica ipak počinju da blede u našem sećanju, tada jednostavno osetim potrebu da pronađem neku fotografiju i podsetim se tih dragih očiju i pogleda ili nekog lepog događaja.

Zašto ih čuvamo..uredno poredane u kutije sa nekim razglednicama,ceduljicama,presanim pupoljkom ruže..ulaznice za neki film,koncert koji smo gledali..
šta je to u nama što nam ne da da ih jednostavno bacimo u kontejnere i ostavimo samo nematerijalna i neopipljiva sjećanja..da li je to možda naša želja da se jednog dana podsjetimo na neke prošle ,lijepe trenutke ili ipak nešto više od toga..

Ružne uspomene briše aktivan trud i stvaranje novih sjećanja

Kako zaboraviti? Emocionalno snažne uspomene teže je potisnuti, no ako se aktivno trudimo zaboraviti brzo nakon događaja, velike su šanse za uspjeh

Loša sjećanja nisu samo dio našeg svjesnog, već ostavljaju trag i u našem nesvjesnom umu, a novo istraživanje Sveučilišta Cambridge pokazuje da pokušaj zaboravljanja neželjenog sjećanja može izbrisati taj podsvjesni trag, piše Fox News.
U testiranju su istraživači dobrovoljcima pokazali odabrane fotografije i video isječke kako bi vidjeli jesu li ljudi sposobni određenim tehnikama zaboraviti ono što su vidjeli. Potom su ih zamolili da neke slike pokušaju zaboraviti, a druge ne.
- Dok nešto pokušavamo zaboraviti, zapravo blokiramo dijelove mozga uključene u promatranje tog predmeta kako bi spriječili da se on pojavljuje u svjesnom razmišljanju. Snimanjem mozga smo dokazali da je moguće zaboraviti predmete, pa su kod ponovnog gledanja predmeta koji su se trudili zaboraviti ispitanici imali slabije reakcije - objasnio je voditelj studije, Michael Anderson.
Dodaje kako tehnike zaboravljanja bolje funkcioniraju što ih prije, nakon njihova pamćenja, pokušamo zaboraviti. Velike traume ili dugotrajna sjećanja teže je zaboraviti, no nije nemoguće.

Najčešće tehnike zaboravljanja

1. Izoliranje i "ubijanje" sjećanja
Zaboravljanje uspomena koje uzrokuju tugu, poput primjerice trenutka prekida dugogodišnje ljubavne veze, moguće je tako da se kod svakog prisjećanja koristi neželjena buka ili namjerno stvaranje neugodnih slika u glavi. Kaotične, teške i naporne slike te buku treba prizvati kod svakog sjećanja na neugodan događaj te ponavljati. Nakon nekog vremena, mozak će se umoriti od napornog stimulansa i usredotočiti se na nešto drugo.
2. Odvraćanje pažnje
Zaposlenost je jedan od djelotvornih načina zaboravljanja jer neželjena sjećanja najčešće naviru u trenucima dosade. Kod svakog prisjećanja treba se pokrenuti i započeti nešto raditi, bilo čitati knjigu, gledati film, vježbati ili nazvati nekoga. U procesu uklanjanje "okidača" sjećanja pomažu fotografija, odjeće ili drugih stvari povezanih sa sjećanjem. Ako uspomene potakne glazba, treba je ugasiti te na sličan način odvraćati pažnju kod pojave neželjenih sjećanja.


3. Zamjena starih sjećanja novima
Ispunjavanje mozga pozitivnim stimulansom način je zaboravljanja starih sjećanja stvaranjem onih novih. Primjerice:

• Želite li zaboraviti putovanje u Rim, pri sjećanju na njega počnite planirati nova putovanja, ali s drugim ljudima i okolnostima koja nemaju veze s negativnim sjećanjem.
• Ako je parfem vašeg bivšeg partnera još "živ" u vašem sjećanju, otiđite u parfumeriju i pomirišite što više različitih vrsta parfema kako biste "zatrpali" mozak novim podražajima.
• Upoznajte nove ljude i radite nove stvari kako biste se što više fokusirali na sadašnjost. Primjerice, umjesto nekadašnjeg planinarenja upišite tečaj plesa.

šta znam...ne čuvam ništa. imam neke fotke kad su deca bila mala, ali ovako od te starudije - bioskopske karete, stara pisma - ništa ne čuvam, besmisleno mi je. volim stare knjige, ali to nije nešto što će me podsetiti na nekoga, nego nešto što iščitavam iznova, nema veze ni sa kim...
evo, sad baš gledam po sobi i razmišljam - osim albuma sa slikama (koje mi je žao da bacim) - nemam ništa od navedenog u gornjim postovima....ali, sećanje imam kao slon :dada:
p.s.imam nepotrošenu bočicu toaletne vode ''brut'', koju je moj pok. ujak ostavio iza sebe. nju čuvam, jer me miris podseća na njega, a njega sam baš jako jako volela.