Slow Life

Još su stari Latini rekli "Festina lente" ili Požuri polako.

Sve češće se pitam gdje su mi nestali dani između ponedeljka i petka...kao da pamtim samo ta dva dana ,a između njih se napravi nekakav vakuum.
Živimo prebrzo,kao na traci obavljamo svakodnevne užurbane procese,umnožavamo stres,nervoze,štetimo sebi,svima oko nas .
Naši životi se pretvaraju u jednoličan niz istovrsnih ,ponavljanih radnji i obaveza koje obavljamo sve užurbanije i pravdamo se na nedostatak vremena,na sve kraći dan/a on uvijek traje isto : 24 časa/ ,na sve one rečenice tipa : Moram još to da uradim,moram i ono...
I postajemo sve umorniji,sve nervozniji i napetiji..
Možemo li i kako učiti sebe da učimo živjeti sporije

I onda sam,po preporuci,nabavila knjigu "In the Praise of Slowness"/"U slavu sporosti" Carla Honorea,misleći da je to još jedna od onih brzih self priručnika,ali nije.

Pomoću nje se može ,mada nije lako,ponovno ući u prirodnije stanje, u Slow Life,korak po korak.

Evo šta je o tome napisala jedna korisnica:

U svačijem životu vjerujem da postoji ključan moment kada vas koncept života koji vodite više ne zadovoljava u potpunosti te ga odlučite izmijeniti.
Ne moraju to biti velike promjene, možda tek detalji u vašoj svakodnevici koji će vam pomoći da živite svoj najveći potencijal - bez umora, tegoba, bolesti, bezvoljnosti...
Ja sam naprosto odlučila poslušati Carla i počela živjeti – sporije. To se možda ne čini kao velika promjena, ali za mene, kroničnu radoholičarku i hiperaktivku, doista jest. Mali dnevni rituali ugode – poput meditacije, ispijanja kave, tuširanja, njege tijela, uređivanja, sjedenja u vrtu, maženja mačke... - sada traju dulje. Ne preskačem satove joge zbog sastanaka, niti termine masaže zbog evenata.
Večernju šetnju ne prekidam gledanjem u mobitel, a vrijeme provedeno s ljudima koje volim ne skraćujem zbog posla.

Nemojte me krivo shvatiti, koncept Slow Life-a, sporog života, ne znači da odustajete od svojih projekata, planova i ambicija. Ne znači da se pretvarate u lijenu mrcinu koja po čitave dane leži na kauči i daljinskim vrti TV kanale, uz hladne komade naručene pizze.
Ne, ne... To znači jednu ljekovitu ležernost i opuštenost života na koju su mnogi od nas zaboravili.
To je mogućnost laganog, obogaćujućeg životnog stila. Slow Life, filozofija sporog načina života, ima cilj osloboditi nas prezauzetog, štetnog načina života; potiče nas da iskoristimo svoje vrijeme najbolje što možemo i naučimo uživati u trenutku.
Ovdje i sada je ono što imamo.
Živeći sporije, prepuštamo se životu u svoj njegovoj ljepoti, poklanjamo si mogućnost potpunog uranjanja u trenutak i proživljavanja svega što nam pruža.
Ne gledajući pritom zaslon mobitela, čitajući neodgodivi e-mail koji je stigao ili dogovarajući 10 stvari istovremeno.

Ne pijte Apaurine i Xanaxe, ne plaćajte psihijatre.
Nagradite se vremenom samo za sebe, eliminirajte sve iz svoga dana što je nepotrebno i (korak po korak) uđite u Slow Life ritam

Moja iskustva ili šta sam počela da mijenjam:naki1:

Ustajem 2o minuta ranije nego inače,jer stičem naviku da polako,a ne užurbano i navrat nanos krenem u novi radni dan.
Male hedonističke ugode,pjena u kadi,kafa u tišini,knjiga za odmor..pomjeram tako da im produžavam vremena ,a to činim planiranjem,znači ukoliko odredim sama sebi vrijeme u kupatilu,ni za šta ga ne pomjeram ili odustajem od toga.
Na poslu intenzivno radim već 4 puta svakodnevno,odlazak od posla..tako sam to nazvala:dada:
Ustanem od stola i kompa,otvorim prozor i upiljim se u jedno drvo pritom se svojski trudim da sve misli izbacim,kao neka mala mini meditacija.To traje svega par minuta,malo se protegnem i vratim obavezama.
Smorne i duge radne sastanke skraćujem tako što ne pravim pauze za kafu koje se otegnu,već najbrže što se može prođe se samo ono što se mora.
To naravno isključuje odlazak na kafu poslije sastanka sa tim istim ljudima jer bih time "prenosila" dnevni red u vrijeme za odmor..