FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI

"Ja verujem samo u svoju glavnu misao. A to je upravo misao da se ljudi, po prirodnom zakonu, uopšteno dele na dve vrste: na nižu (obične), to jest, da tako kažem na materijal koji služi jedino razmnožavanju sebi sličnih, i na one prave ljude, tj na one koji imaju dar ili sposobnost da u svojoj sredini izreknu novu reč.

Dakako da ima bezbroj podvrsta, ali se te dve osnovne vrste prilično razlikuju. Prvu vrstu tj. materijal, čine, uopšteno govoreći, ljudi koji su po svojoj naravi konzervativni, pristojni, žive u pokornosti i rado se pokoravaju. Oni, po mom mišljenju, i moraju biti pokorni zato što su za to i predodredjeni, i to njih nimalo ne ponizuje. Oni pak iz druge vrste svi krše zakon, to su rušioci ili su bar skloni rušenju, svaki prema svojim sposobnostima. Zločini su tih ljudi, dakako relativni i različiti; ponajčešće zahtevaju u vrlo raznolikim iskazima da se sruši ovo današnje u ime nečega boljeg. Ali, ako takav čovek treba, radi svoje ideje, da preskoči i preko leša, da zagazi u krv, on može sam sebi u svojoj duši, po mom mišljenju, odobriti takav korak, ovisno doduše o ideji i njenim razmerama, to valja dobro upamtiti." (RASKOLJNIKOV)

"To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se videle crvene pege. Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj bleštale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukočen. To sušičavo i uzbudJeno lice pri poslednjem svetlu dotrajale sveće koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak.

Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova..."(KATARINA IVANOVNA)

"To je bila sićušna, suvonjava stara baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena bledoplava i proseda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugački i tanki vrat, koji je ličio na kokošIju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je pohaban i požuteo krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladić odmerio nekim čudnim pogledom, jer i u njenim očima opet blesnu ona predjašnja nepoverljivost."(ALJONA IVANOVNA)

"To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha devojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine od nje dobijala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovćićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala..."(LIZAVETA IVANOVNA)

Kako je Stefan Zwaig opisao Fjodora M.Dostojevskog :

"Njegovo lice se u prvi čas čini kao lice seljaka. Obrazi mu imaju boju ilovače, upali su, puni gotovo prljavih nabora, izrovala ih je patnja brojnih godina pa se izbrazdana i ispucana koža napinje kao da je žedna i da je opaljena; iz nje je vampir dvadesetogodišnje bolesti isisao krv i boju. Desno i levo se izdižu, kao dva snažna kamena bloka, slavenske jagodične kosti, a smršena guštara brade neuredno pokriva opora usta i lomne čeljusti. Sve je tamno, zemljano i bez lepote na tom seljačkom licu, gotovo licu prosjaka. Tamno je plosnato i bezbojno, bez sjaja, komadić ruske stepe ispucanog kamena. Oči su mu duboke i upale.

Jednako kao i njegovo delo, to lice najpre izaziva osećaj užasa kojemu se oklevajući pridružuje bojazan, a zatim strastveno, i u sve većoj začaranosti, divljenje."

" Ali i pticama bi bilo lakse i detetu, i svakoj zivotinji oko tebe, kad bi ti sam bio bolji no sto si sad - makar jednu mrvicu bi im bilo lakse " F. M. Dostojevski

"Sjeo sam do nje, zauzeo pedantski-ozbiljnu pozu i otpočeo, kao da čitam s napisanoga:

— Ima, Nastenjko, ako to ne znate, ima u Petrogradu prilično neobičnih zakutaka. Na ta mjesta kao da i ne zaviruje ono isto sunce što svijetli svemu petrogradskomu svijetu, nego zaviruje neko drugo, novo sunce, kao navlas naručeno za te zakutke, i svijetli na sve drugačijom, osobitom svjetlošću. U tim zakucima, mila Nastenjko, kao da se živi sasvim drugačijim životom, ni nalik na život što kraj nas bruji, nego onakav kakav može da bude u sedmoj neznanoj carevini, a ne kod nas, u naše ozbiljno preozbiljno vrijeme. Taj je život dakle mješavina nečega posve fantastičnoga, žarko idealnoga i u isti mah (žalibože, Nastenjko!) mutno prozaičnoga i običnoga, da ne kažem: nevjerojatno bljutavoga.
— Pi! Gospode Bože moj! Kakav je to predgovor! Šta li ću ja to čuti?

— Čut ćete, Nastenjko (čini mi se nikada neću sustati da vas zovem Nastenjkom), čut ćete da po tim zakucima žive neobični ljudi — sanjari. Sanjar — ako treba da se točno utvrdi — nije čovjek, nego, znate, nekakvo biće srednjega roda. Nastanjuje se ponajviše gdjegod u nepristupnu zakutku, kao da se krije u njemu čak i od danje svjetlosti, pa kad se zavuče u svoj stan, tako će prirasti uz svoj zakutak, kao puž, ili barem u tom pogledu jako nalikuje na onu zanimljivu životinju koja je u isti mah i životinja i kuća, a zove se kornjača. Šta mislite, zašto on tako voli svoja četiri zida, obojena svakako zelenom bojom, začađena, tmurna i nedopustivo zadimljena? Zašto taj smiješni gospodin, kad dođe da ga pohodi tkogod od njegovih malobrojnih znanaca (a on na kraju gubi sve znance), zašto ga taj smiješni gospodin dočekuje tako zbunjen, tako promijenjen u licu i tako smeten kao da je među svoja četiri zida upravo počinio zločinstvo, kao da je pravio lažne novčanice ili kakve pjesmice, da ih pošalje časopisu uz anonimno pismo, u kojem se javlja da je pravi pjesnik već umro te njegov prijatelj smatra za svoju svetu dužnost da objavi te stihove? Zašto, recite mi, Nastenjko, razgovor nikako ne teče toj dvojici koji se razgovaraju? Zašto, niti smijeh niti živa riječca ne polijeću s jezika prijatelju koji je iznenada ušao i smeo se, a inače voli i smijeh i živu riječcu, i razgovore o krasnom spolu, i druge vesele teme? Zašto, napokon, taj prijatelj, po svoj prilici nedavni znanac, koji prvi put dolazi u posjet — jer drugoga posjeta u takvu slučaju neće više biti, i prijatelj neće po drugi put dolaziti — zašto se i sam prijatelj tako buni, tako koči, unatoč svoj svojoj oštroumnosti (ako je samo ima), gledajući preobraženo lice domaćina koji se već i sam sasvim zbunio i posve smeo nakon silnoga ali uzaludnoga nastojanja da ugladi i iskiti razgovor, da i on pokaže kako poznaje otmjeni ton, da i on zapodjene ražgpvor o krasnom spolu te se makar takvom pokornošću svidi jadnom čovjeku, koji nije dospio na pravo mjesto, nego zabasao njemu u goste? Zašto se naposljetku gost maši šešira i odlazi naglo, iznenada se sjetivši vrlo potrebna posla, kojega nije nikada ni bilo, pa nekako oslobađa svoju ruku iz vatrenoga stiska domaćinova, koji svakojako nastoji da pokaže svoje kajanje i da popravi što je izgubljeno? Zašto prijatelj koji odlazi hohoće čim iziđe na vrata, odmah se zariče sam sebi da nikada neće dolaziti k tomu čudaku, premda je taj čudak zapravo i divan čovjek, a u isti mah ne može nikako da uskrati svojoj uobrazilji mali hir; da usporedi, makar i izdaleka, fizionomiju svojega malopređašnjega subesjednika, za sve vrijeme sastanka, s likom onoga nesretnoga mačeta koje su djeca vjerolomno zarobila, izgnječila, zaplašila, svakojako mu nažao učinila i sasvim ga zbunila, te se mače naposljetku zavuklo pod stolicu, u mrak i tamo po cio sat dokono mora da se ježi, da frče i obadvjema šapama mije svoju uvrijeđenu njuškicu i dugo još nakon toga da neprijateljski gleda prirodu i život i čak poklon s gospodarova stola, što mu ga je spremila milosrdna ključarica. "

"Bjele noci"

Voleti ljude takvi kakvu su, to je nemoguće.A ipak se mora.I zato, kad im činiš dobro, stegni srce, zapuši nos i zatvori oči (ovo poslednje je neophodno).Podnosi zlo od njih, ne ljuti se na njih ako možeš, "seti se da si i ti čovek".Naravno moraš s njima biti strog, ako ti je dato da budeš iole pametniji od osrednjeg.Ljudi su po prirodi niski i spremni su da vole iz straha; ne daj se takvoj ljubavi, i ne prestani da prezireš. Nauči da ljude prezireš čak i kad su dobri, jer su tada najčešće rdjavi.Ko iole nije glup, taj ne može da živi a da sebe ne prezire, bio čestit ili ne bio, svejedno.Ljubiti bližnjeg svoga, a ne prezirati ga - to nije moguće. I "ljubav prema čovečanstvu" treba shvatiti jedino kao ljubav prema onome čovečanstvu koje si sam stvorio u svojoj duši;drugim rečima, sam sebe si stvorio, te i ljubav prema sebi samom - i koga, prema tome, nikad neće ni biti u stvari.

Dostojevski - Mladić

Čovjek za sva vremena..

Susrela sam se sa njegovim djelom u gimnazijskim danima i mišljenja sam da je to nekako rano,preveć rano da bismo ga mogli shvatiti..tek vremenom njegovo pero zauzme ono mjesto u našim poimanjima života koje i zaslužuje..
I uvijek je na mene ostavljao utisak s kojim od početka nisam znala šta bih..vremenom sam se Dostojevskom(kao i našem Selimoviću)vraćala tek za sunčanih dana..jer ih ne mogu čitati kad su kiše i kad je mračno..
" I kao da mu se nešto počinjalo buditi u uspomenama,kao neka poznata ali odjednom Bog zna zašto zaboravljena riječ,koje bi iz sve snage da se sjetiš,znaš je vrlo dobro.a i znaš da je znaš,znaš da se upravo u njoj krije sve,vrtiš se oko toga a eto,ta riječ nikako da ti padne an pamet,ma koliko se mučio sa njom" ("Vječni muž" )
Možda baš ovaj citat oslikava moje viđenje ovog velikana svjetske književnosti ili kakko pisac kaže:
"Ima ljudi koji svjesno prelaze preko svoje svijesti"

Ljepota je strašna, jeziva stvar! Strašna je jer je niko još nije dokučio niti će to ikada moći, zato što Bog stalno stavlja pred nas nove zagonetke. U ljepoti se susreću dvije obale i sve suprotnosti postoje uporedo. Ja nisam učen čovek, brate, ali sam mnogo o ovome razmišljao. Zaista, tajnama nema kraja! Mnogo je u životu nepoznanica za čovjekova nejaka pleća. Rješavamo ih kako znamo i umijemo i opet smo na suvom. Ljepota!

Nepodnošljiva mi je pomisao da čovjek plemenitog srca i uzvišenog uma, koji je krenuo u život za idealom Madone u srcu, završi u Sodomi. Još je strašnije što se čovjek kome je Sodoma u srcu, ne odriče lako ideala Madone i što u dubini duše može da izgara od istinske čežnje za ljepotom, kao u doba mladalačke naivnosti.

Da, široko je ljudsko srce, preširoko. Volio bih da nije tako. Sam đavo zna šta sve to znači. Ono što je razumu mrsko i sramotno, često je srcu milo i drago. Ima li ljepote u Sodomi? Vjeruj mi, mnogim je ljudima Sodoma lijepa. Da li si znao za tu tajnu? Ono što me užasava je da ljepota nije samo zastrašujuća, već i puna tajni. Bog i đavo se tu bore, a bojno polje im je ljudsko srce. Ali, ljudsko srce hoće da priča samo o sopstvenom bolu. Slušaj, sada ću ti reći šta ono govori…

Dostojevski – Braća Karamazovi

Najmudriji od svih, po mom mišljenju, je onaj koji, barem jednom mjesečno, nazove sebe budalom – nešto što kod današnjih ljudi gotovo nikad ne viđamo.

"Ima čudnih prijateljstava; gotovo da jedno drugo pojedu, tako prožive ceo život, a ne mogu da se rastave. I čak nikako ne bi mogli; onaj od dvoje koji bi se uzjogunio i raskinuo vezu, prvi bi se razboleo, možda i presvisnuo."

Bože, čitav minut blaženstva.
Pa zar je to malo,
makar i za čitav život čovječji.